1. Studija slučaja
Metodom studije slučaja (eng. case study) dubinski se analizira neka pojava, proces,
institucija, osoba, grupa ili događaj. Za analizu se odabire predmet (slučaj) koji je bogat
informacijama i obilježjima koja se promatraju. Metoda je pogodna ako se želi odgovoriti na
pitanje „kako“ i „zašto“ su se određene okolnosti/činjenice/situacije/događaji dogodili.
Studija slučaja ne bi se trebala provoditi na pojedinačnom slučaju, već na više njih. Ipak,
samo jedan slučaj dostatan je za analizu u sljedećim situacijama:
a) obrađuje se jedan slučaj u longitudinalnom istraživanju (ponavljate istraživanje nakon
određenog vremena)
b) obrađuje se ključni slučaj u provjeravanju teorije
c) proučava se jedinstven ili ekstremni slučaj
d) proučava se slučaj koji je tipičan/reprezentativan za pojavu koja se proučava
e) slučaj koji se analizira predstavlja otkriće.
Ako barem jedan od ovih kriterija nije zadovoljen, potrebno je analizirati više slučajeva
sličnih obilježja. Pritom se svaki slučaj prvo analizira za sebe, a nakon toga se prikupljeni
podatci uspoređuju.
Metodom studije slučaja potrebno je analizirati:
- sam slučaj (njegova obilježja)
- povijesnu perspektivu slučaja (ako je to važno za sam slučaj)
- društveni kontekst u kojem se slučaj javio.
Analizu je potrebno potkrijepiti postojećim teorijama vezanim uz temu te podatcima
prikupljenim iz svih raspoloživih izvora podataka (dokumenata, arhivskih zapisa, intervjua,
promatranja, fizičkih dokaza…)
Na temelju analize svih prikupljenih podataka, izvodi se zaključak.
Tijek studije slučaja:
1. Određivanje predmeta istraživanja, cilja istraživanja i istraživačkog pitanja,
2. Prikupljanje literature i podataka (teorija + podatci o slučajevima koji se analiziraju),
3. Pisanje teorijskog dijela rada,
4. Pisanje analize slučaja/slučajeva (obilježja, povijesni kontekst, društveni kontekst),
5. Izvođenje zaključka na temelju analize.
Izvor: Tkalac Verčić, A., Sinčić Ćorić, D., Pološki Vokić, N., Priručnik za metodologiju
istraživačkog rada, M.E.P., Zagreb, 2010.