zoran radovic, profile picture
Uploaded byzoran radovic
123 views

Robert e. howard kralj kull

Dokument sadrži priču o Kullu, kralju Valusije, dok promatra vojsku koja marchira kroz grad i suočava se s napetostima između njega i piktskog izaslanika. Kull se suočava s neodređenim osjećajem nesigurnosti u svojoj ulozi kralja i izazovima koje donosi vođenje različitih plemena. Kroz njegovu perspektivu, istražene su teme moći, identiteta i međusobnih sukoba između kultura.

Embed presentation

Download to read offline
 
Robert Howard  KRALJ KULL  NASLOV IZVORNIKA  The Shadow Kingdom (First published in Weird Tales, August 1929)  The Mirrors of Tuzun Thune (First published in Weird Tales, September 1929)  Kings of the Night (First published in Weird Tales, November 1930) 
KRALJEVSTVO SJENA
1. JAŠUĆI DOLAZI KRALJ Jeka truba postajala je sve jača, poput zlatnog talasa, poput nježnog nadiranja večernjih valova koji su oplahivali srebrne plaže Valusije. Gomila je uzvikivala, žene su sa krovova bacale ruže dok je ritmička zvonjava srebrnih zvona postajala jasnija i prve su se moćne postrojbe stale uočavati na širokoj bijeloj ulici koja se uvijala oko Tornja divota sa svojim zlaćanim šiljcima. Prvo su došli trubači, vitki mladići obučeni u ljubičasto, jašući s ukrašenim dugim, tankim zlatnim trubama; sljedeći su dolazili strijelci, visoki ljudi s planina; a iza njih teško naoružani pješaci skladno udarajući po svojim širokim štitovima, njihova duga koplja u savršenom se ritmu njišući uz njih. Iza njih dolazili su najmoćniji vojnici na svijetu, Crveni Ubojice, konjanici, sjajno okićeni, od šljema do mamuza odjeveni u crvenu opremu. Ponosno su sjedili na svojim konjima ne gledajući ni desno ni lijevo, ali svjesni vike oko sebe. Bili su poput brončanih statua, a u šumi kopalja koja se prostirala oko njih ništa nije ni zadrhtalo. Iza tih ponosnih i strašnih redova dolazili su šaroliki redovi plaćenika, opakih divljih ratnika, ljudi od Mua i Kaa-uai sa istočnih brda i otoka na zapadu. Nosili su koplja i teške mačeve, a zbita gomila koja je hodala malo dalje predstavljala je strijelce s Lemurije. Za njima je išao lakonogi narod i još truba koje su odjekivale na začelju. Kako je taj prizor hrabrio i dizao uzbuđenje u duši Kulla, kralja Valusije. Nije Kull sjedio na Topaznom tronu koji se nalazio ispred kraljevskog Tornja divota, već u sedlu, na moćnom ždrijepcu, kao pravi kralj ratnik. Njegova se moćna ruka uzdigne pozdravljajući one koji su prolazili. Prodorne oči kliznule su preko veličanstvenih trubača samo ovlaš, nešto duže počivajući na vojnicima koji su ih slijedili; bljesnule su strašnim sjajem kad su Crveni Ubojice zastali pred njim zveckajući oružjem i propinjući konje, pozdravljajući krunu. Malo su se povukli da prođu plaćenici. Oni nisu nikoga pozdravljali, ti plaćenici. Hodali su zabačenih ramena, hrabro i izravno promatrajući Kulla, mada s određenom dozom zahvalnosti; prodorne oči gledajući netremice, divlje oči, zureći ispod čupavih griva kose i gustih obrva. Kull je jednako tako zurio. Mnogo je dozvoljavao hrabrim ljudima, a nije bilo hrabrijih na svijetu od ovih, čak ni među divljim plemenima koja su se njega sada odricala. Ali Kull je bio preveliki divljak da prema njima gaji osjećaj ljubavi. Bilo je previše svađa. Mnogi od njih bili su drevni neprijatelji Kullova naroda i mada je Kullovo ime sada značilo psovku na planinama i dolinama gdje su živjeli njegovi ljudi i mada Kull o njima nije niti razmišljao, stara mržnja, drevna strast i dalje je postojala. Jer Kull nije bio Valusijanac, već Atlantiđanin. Redovi nestanu iz vidokruga iza blještećih vrhova Tornjeva divota i Kull upravi svog ždrijepca u tom smjeru, prema dvorcu, lakim hodom, komentirajući smotru s prijateljima koji su jahali s njim, ne koristeći mnogo riječi, ali govoreći mnogo. – Vojska je poput mača – reče Kull. – Ne smije joj se dozvoliti da zahrđa. Jahali su niz ulicu i Kull se nije obazirao na šapat koji je dolazio do njegovih ušiju od gomile koja se i dalje rojila po ulici. – To je Kull, vidite! Valka! Koji kralj! I koji muškarac! Pogledajte mu ruke! Njegova ramena! A ispod je počivao mnogo zlokobniji šapat: – Kull! Prokleti uzurpator s paganskih otoka. Da, sramota za Valusiju da barbarin sjedi na
Tronu kraljeva. Malo se Kull obazirao na to. Teškom rukom zgrabio je raspadajuće prijestolje drevne Valusije i još težom ga je održavao, jedan čovjek protiv cijelog naroda. Nakon vijeća komore održao se sastanak dvora gdje je Kull odgovarao formalnim i hvalospjevnim frazama lordova i dama koji su pažljivo skrivali cerek jer ih je tako zabavljalo to što udovoljava ovakvim lakomislenim tričarijama; onda se lordovi i dame formalno oproste i Kull se zavali u hermelinski tron i stade razmišljati o državničkim stvarima sve dok stražar ne izloži zahtjev pridošlice da progovori pred velikim kraljem, najavljujući izaslanika ambasade Pikta. Kull se trgne iz maglovitog labirinta razmišljanja o valusijanskim državničkim poslovima u kojima mu je um lutao i bezizražajno se zagleda u Pikta. Čovjek izdrži kraljev pogled bez da se imalo žacnuo. Imao je uske bokove, široka ratnička prsa mada srednje visine, bio je taman, kao i svi od njegove rase i jake građe. S jakih, nepomičnih crta lica gledale su neustrašive i zagonetne oči. – Poglavar vijeća, Ka-nu, desna ruka kralja Pikta, šalje vam svoje pozdrave i kaže: “Ovdje na prijestolju za blagdana izlazećeg Mjeseca primanje je za Kulla, kralja svih kraljeva, gospodara svih gospodara, vladara Valusije.” – Dobro – odgovori Kull. – Recite Ka-nu Drevnom, ambasadoru zapadnih otoka, da će kralj Valusije ispiti vina s njim kad mjesec zaplovi preko brda Zalgara. Pikt se i dalje nije micao. – Imam poruku za kralja, a ne – prezirno odmahne rukom – za ove sluge. Kull bez riječi otpusti stražara, oprezno proučavajući Pikta. Čovjek se približi i spusti glas. – Dođite na svečanost noćas, vaše kraljevsko gospodstvo. Tako mi je naredio moj poglavar. Kraljeve se oči suze, postanu poput sivog čelika za mačeve, ledene. – Sam? – Da. Tiho su zurili jedan u drugoga, njihova međusobna plemenska mržnja nazirala se ispod krinke formalnosti. Njihova usta kulturno su izgovarala prikladne kurtoazne fraze uzvišene rase koja nije bila njihova, ali iz njihovih očiju sjaja je primitivna tradicija onih koji su u biti divljaci. Kull je možda bio kralj Valusije i Pikt je možda bio emisar dvora, ali u prijestolnoj dvorani kraljeva dva plemenska čovjeka zurila su jedan u drugoga, divlji i oprezni, dok su duhovi divljih ratova i drevnih svjetova šaputali kroz svakoga od njih. Kralj je bio u prednosti i u tome je u potpunosti uživao. Dok mu je brada počivala na ruci zurio je u Pikta, koji je stajao kao izliven iz bronce, glave zabačene, ne trepćućih očiju. Preko Kullovih usana razli se smiješak koji je bio više nalik na podsmijeh. – I tako bih, dakle, trebao doći – sam? – civilizirani svijet naučio ga je kako da govori u nagovještajima i Piktove tamne oči bljesnuše, ali on ništa ne reče. – Kako sam mogao znati da ćete doći sa Ka-nuom? – Rekao sam svoje – odvrati ovaj sumorno. – A kad su Pikti govorili istinu? – podrugne se Kull posve svjestan da Pikti nisu lažljivci, ali laćajući se ovog sredstva da razbjesni čovjeka. – Vidim što planirate, kralju – odgovori Pikt hladnokrvno. – Želite me razbjesniti. Valke mi, ne trebate se dalje truditi! Dovoljno sam bijesan. Izazivam vas na dvoboj, kopljem, mačem ili bodežom, na konju ili pješice. Jeste li kralj ili muškarac? Kullove oči bljesnuše sa škrtim poštovanjem koje ratnik mora pokazati prema hrabrom protivniku, ali nije propustio iskoristiti ovu šansu da još više razbjesni svog suparnika.
– Kralj ne prihvaća dvoboje od bezimenih divljaka – podrugne se on – niti vladar Valusije krši Primirje veleposlanika. Možete ići. Recite Ka-nuu da ću doći sam. Piktove oči ubojito bljesnuše. Gotovo da se tresao obuzet primitivnom krvožednošću; onda, okrećući leđa od kralja Valusije, odmaršira preko Društvene dvorane i nestane kroz velika vrata. Ponovno se Kull zavali na tron prekriven hermelinom i zamisli. Dakle, poglavar Vijeća Pikta želi da dođe sam? Zbog čega? Da ga izda? Mračno, Kull dotakne bačlac svog velikog mača. Teško. Pikti su previše štovali savez s Valusijom da bi ga narušili zbog nekog zemljoposjedničkog sukoba. Kull je možda bio ratnik Atlantide i nasljedni neprijatelj Pikta, ali bio je i kralj Valusije i najveći saveznik Ljudi sa zapada. Kull je dugo razmišljao o čudnom stjecaju okolnosti koji ga je učinio saveznikom drevnih protivnika i protivnika njegovih starih prijatelja. Ustao je i stao nemirno šetati dvoranom, brzim, nečujnim korakom lava. Lanac prijateljstva, plemena i tradicije slomio je da zadovolji vlastitu ambiciju! On je bio kralj Valusije – nestajuće, degeneričke Valusije, Valusije koja je većinom živjela u snovima o prošloj slavi, ali i dalje moćne zemlje i najveće među Sedam Carstava. Valusia – Zemlja Snova, tako su je pripadnici plemena nazvali, a Kullu se ponekad činilo da se sve događa u snu. Čudne su mu bile dvorske intrige, vojska i ljudi. Sve je bilo poput bala pod maskama, gdje su muškarci i žene skrivali svoje prave misli ispod glatkih maski. Ipak, ugrabiti tron bilo je lako – hrabro grabljenje prilike, brzi vrtlog mačeva, pogubljenje tirana kojega su se ljudi nasmrt umorili, kratko, umješno kovanje zavjere zajedno s ambicioznim državnikom u nemilosti dvora – i Kull, putujući avanturist, izbjeglica iz Atlantide, uspeo se na vrtoglave visine svojih snova: bio je gospodar Valusije, kralj kraljeva. Ipak, sada se činilo kao da je to dokopavanje položaja bilo puno lakše ostvariti nego održati. Pogled na Pikta probudio je u njegovu umu sjećanja iz mladosti, slobodnu, divlju svirepost njegova dječaštva. I sada je čudni osjećaj prigušenog nemira, nestvarnosti pao na njega kako mu se to događalo u posljednje vrijeme. To je bio on, izravni čovjek s mora i planina, koji je trebao vladati rasom i biti čudno i strašno mudar kroz drevni misticizam? Drevna rasa... – Ja sam Kull! – reče on zabacujući glavu kao što lav zabacuje svoju grivu. – Ja sam Kull! Njegov sokolski pogled klizio je drevnom dvoranom. Njegova se samouvjerenost vrati... U tamnom kutku dvorane tapiserija se pomakne – sasvim malo.
2. OVAKO GOVORAHU TIHE DVORANE VALUSIJE Mjesec još nije bio izašao i vrt je bio obasjan bakljama koje su stajale u srebrnim držačima kada je Kull sjeo za stol Ka-nua, ambasadora zapadnih otoka. Desno od njega sjedio je stari Pikt, koji nije ni malo nalikovao ambasadoru bijesne rase ljudi. Star je bio Ka-nu i umješan u državništvu, dostigla ga je starost u tim igrama. Nije bilo elementarne mržnje u očima koje su procjenjivački promatrale Kulla; nije mu plemenska tradicija maglila rasuđivanje. Dugo surađivanje s državnicima civiliziranih nacija uništilo je i posljednje njihove tragove. Nije da se pitanje “tko je i što ovaj čovjek” uopće nije oblikovalo u Ka-nuovu umu, već “mogu li iskoristiti ovog čovjeka i kako?” Plemenske predrasude koristio je samo da bi produbio vlastite planove. I Kull je promatrao Ka-nua kratko odgovarajući na upite, pitajući se hoće li civilizacija i od njega napraviti nešto poput ovog Pikta. Ka-nu je bio mek i trbušast. Mnogo je ljeta prošetalo preko obzora otkada je Ka-nu mahao mačem. Istina, bio je star, ali Kull je vidio i starijih muškaraca kako se bore na prvoj liniji ratišta. Pikti su bili dugovječna rasa. Lijepa djevojka stajala je uz Ka-nua puneći mu pehar i stalno je bila zauzeta time. U međuvremenu Kamu je ispaljivao šale i komentare, a Kull, potajno prezirući njegovu govorljivost, ipak nije propustio nijednu njegovu šalu. Na gozbi su bili poglavari Pikta i državnici, ovi posljednji veseli i jednostavnog ponašanja, ratnici formalno uljudni, ali očigledno sputani svojim plemenskim sklonostima. Ipak Kull, pomalo ljubomorno, prepozna slobodu i jednostavnost ponašanja za razliku od ponašanja na valusijanskom dvoru. Takva sloboda vladala je u prostim kampovima na Atlantidi – Kull slegne ramenima. Naposljetku, bez sumnje je Ka-nu, koji čini se da je zaboravio da je Pikt, bar što se ticalo starih običaja i predrasuda, bio u pravu i bolje da on, Kull, postane Valusijanac u umu jednako kao i imenom. Naposljetku kad je mjesec došao u zenit Ka-nu, koji je pojeo i ispio za trojicu ljudi, zavali se na svom divanu zadovoljno uzdišući i reče: – Sad, put pod noge, prijatelji, jer kralj i ja moramo razgovarati o stvarima koje nisu za djecu. Da, i ti, moja ljepotice; ipak, poljubi me prvo tim rumenim usnama – tako; ne, otpleši, moja ružice. Ka-nuove oči bljesnuše ponad njegove bijele brade dok je promatrao Kulla, koji je sjedio uspravan, ozbiljan i nesalomljiv. – Razmišljate li, Kulle – reče stari državnik iznenada – kako je Ka-nu beskorisni stari bezočnik koji ne služi više ničemu nego da tamani vino i ljubi cure! Zapravo, ta je primjedba bila toliko u skladu s njegovim mislima i tako jednostavno izrečena da se Kull poprilično iznenadio, mada to nije pokazivao. Ka-nu zagrglja u svom vinskom kaležu, napuni usta i upitno pogleda Kulla, koji nervozno odmahne glavom. – Da – odvrati Ka-nu jednako – potrebna je stara glava da izdrži jako piće. Ostario sam, Kulle, pa zašto mi vi mladi ljudi zavidite na takvim zadovoljstvima koje mi starine nalazimo? Ah, mene, ostario sam i osušio se, bez prijatelja i veselja. Ali njegov izgled i izrazi izdavali su ga više od njegovih riječi. Njegova rumena put pošteno je sjala i oči su mu iskrile, tako da se njegova bijela brada činila neprikladnom. Doista,
izgledao je gotovo magično, pomisli Kull, dok je neodređeno sve to pobijao. Stari nitkov izgubio je sve primitivne vrline svoje rase kao i od Kullove rase, a ipak se činio u svojim drevnim godinama zadovoljniji nego inače. – Eto, Kulle – reče Ka-nu opominjući dižući prst – ovo je riskantna stvar za hvaliti se pred mladićem, ipak moram biti iskren prema vama da zadobijem vaše povjerenje. – Ako mislite da ćete ga zadobiti laskanjem... – Pih! To je tu laskao? Ja laskam samo da nekoga odbijem. U Ka-nuovim očima lukavo je iskrio hladni sjaj koji nije bio u skladu s njegovim lijenim osmijehom. Poznavao je on ljude i znao je da, kako bi pridobio ovog barbarina, mora direktno napasti. On bi poput vuka osjetio zamku, nepogrešivo osjetivši laž u pređi njegovih riječi. – Moćni ste, Kulle – reče on pažljivije birajući riječi nego je u bilo kojoj sobi vijećnica nacija – i možete sebe učiniti najmoćnijim od svih kraljeva i obnoviti nešto izgubljene slave Valusije. Dakle. Nije mi osobito stalo do Valusije – mada imate krasne žene i vino – uz izuzetak činjenice da što je Valusia jača, to će jači biti i narod Pikta. Štoviše, sa Atlantiđaninom na tronu, naposljetku će se i Atlantida ujediniti... Kull se nasmije oštro se izrugujući. Kanu je dotaknuo staru ranu. – Atlantida je proklela moje ime kad sam krenuo tražiti slavu i sreću među svjetskim gradovima. Mi – oni – su stare budale Sedam Carstava, veliki protivnici saveznika Carstva, kao što znate. Ka-nu je cupkao svoju bradu i zagonetno se smješkao. – Ne, ne. Pustimo sad to. Ali znam o čemu govorite. Ratovi će prestati kad se ne bude imalo što dobiti; ja vidim svijet mira i prosperiteta – ljude koji vole svog druga čovjeka – opće blagostanje. I sve to vi možete postići – ako poživite! – Ha! – Kullova suhonjava ruka zgrabi balčak i napola se digne, naglim pokretom takve dinamične brzine da Ka-nu, koji se divio ljudima kao što se neki ljudi dive rasnim konjima, osjeti u svojoj staroj krvi kako je iznenada uzbuđeno zavrela. Valke mu, kakav ratnik! Živci i tetive od čelika i vatre, prepleteni u savršenoj koordinaciji, borilački instinkt koji ga je činio strašnim ratnikom. Ali ništa od tog Ka-nuova entuzijazma nije se odražavalo u njegovu napola sarkastičnom tonu. – Pih. Sjednite. Pogledajte oko sebe. Vrt je prazan, sjedala su prazna, nema nikoga do nas. Ne bojite se valjda mene? Kull utone nazad oprezno bacajući pogled oko sebe. – To progovara divljak – promrmlja Ka-nu. – Mislite li da bih, da sam vas planirao izdati, to napravio ovdje gdje bi sumnja zasigurno pala samo na mene. Pih... Vi, mladi plemenski čovječe, vi morate puno toga naučiti. Neki od mojih poglavara nisu bili sretni što ste rođeni među brdima Atlantide, a vi mene u dubini duše prezirete jer sam Pikt. Pih. Ja vas vidim kao Kulla, kralja Valusije, ne kao Kulla nemarnog Atlantiđanina, vođe pljačkaša koji su poharali zapadne otoke. Na sve to kažem, pih! Da vas sutra ubiju, tko bi bio kralj? – Kaanuub, barun od Blaala. – Čak štoviše. Protivim se Kaanuubu iz više razloga, ipak ponajviše zbog činjenice da je on samo pijun. – Kako to? On je bio moj najveći protivnik, ne znam da se borio i za čiju stvar osim svoje. – Noć ima uši – reče Ka-nu neizravno. – Ima svjetova unutar svjetova. Ali morate mi vjerovati i morate vjerovati Bruleu, Kopljo-ubojici. Pogledajte! – on izvuče iz svoje halje zlatnu narukvicu s krilatim zmajem triput omotanim, s tri roga od rubina na glavi. – Pažljivo je promotrite. Brule će je nositi na ruci kad vam sutra navečer dođe da se
upoznate. Vjerujte Bruleu kao što vjerujete sebi i učinite ono što vam kaže. A kao dokaz da trebate vjerovati, pogledajte! I brzinom obrušavajućeg sokola starac zgrabi nešto iz svoje halje, nešto što baci čudnu zelenu svjetlost na njih, a što sakrije istog trena. – Ukradeni dragulj! – uzvikne Kull žacnuvši se. – Zeleni dragulj iz Zmijskog hrama! Valka! Vi! Zašto ste mi to pokazali? – Da vam spasim život. Da dokažem da mi trebate vjerovati. Ako iznevjerim vaše povjerenje, činite sa mnom što vas je volja. Sad vas ne mogu iznevjeriti jer jedna riječ od vas značila bi moju propast. Ipak usprkos svemu što je stari nitkov izgovarao, zračio je veseljem i kao da je silno zadovoljan samim sobom. – Ali zašto ste mi dali ovu moć nad sobom? – upita Kull postajući iz sekunde u sekundu sve više zbunjen. – Kao što sam vam rekao. Sada vidite da vas ne namjeravam prevariti kad sutra navečer Brule dođe k vama, slijedit ćete njegove upute bez da se bojite da će vas izdati. Dosta sam rekao. Pratnja vas čeka vani da vas isprati do vaše palače, gospodaru. Kull se ustane. – Ali ništa mi niste rekli. – Pih. Kako su nestrpljivi ti mladi! – Ka-nu je više nego ikad nalikovao nestašnom patuljku. – Idite sada i sanjajte o tronovima i moći i kraljevstvima, dok ja sanjam o vinu i mekim ženama i ružama. I neka vam je sa srećom, kralju Kull. Kako je napustio vrt, Kull se osvrne da baci pogled na Ka-nua koji se i dalje lijeno izležavao na svom mjestu, sretni starac, zračeći na cijeli svijet svojim veseljem. Ratnik na konju čekao je kralja na rubu vrta i Kull se iznenadi vidjevši da je to onaj isti koji je donio Ka-nuovu pozivnicu. Nitko nije izgovorio ni riječi kad se Kull vinuo u sedlo, niti dok su kloparali niz prazne ulice. Boja i radost dana bi zamijenjena jezivom nepomičnošću noći. Drevnost grada bila je sad još očitija pod srebrenom mjesečinom. Visoki stupovi palača i dvoraca dizali su se do zvijezda. Široka stubišta, tiha i prazna, činila su se kao da se penju u vječnost dok ne bi nestajali u sjenama tame gornjih katova. Stube do zvijezda, mislio je Kull, njegov maštovit um bijaše inspiriran čudnom veličanstvenošću prizora. Klak! Klak! Klak! Odjekivale su srebrne potkove na širokim, mjesečinom obasjanim ulicama, ali inače se ništa nije čulo. Starost grada, njegova nevjerojatna drevnost, kralju je izgledala gotovo despotski; kao da su mu se velike tihe građevine podsmjehivale bez zvuka, ali se bez sumnje izrugujući. Koje li su tajne skrivale? – Tako si mlad. – govorile su palače i hramovi i oltari – a mi smo stari. Svijet je vrvio divljom mladošću kad smo mi dignuti. Ti i tvoje pleme ćete nestati, ali mi smo nepobjedivi, neuništivi. Izdižemo se iznad čudnog svijeta od prije nego što su se Atlantida i Lemuria digle iz mora; mi ćemo vladati kad zelene vode budu uzdisale za nedokučivim tajnama ponad tornjeva Lemurije i brda Atlantide i kad otoci Zapadnih ljudi budu samo planine u čudnoj zemlji. – Koliko smo samo kraljeva gledali kako jašu tim cestama prije nego što je Kull od Atlantide bio tek san u umu Ka, ptice Stvaranja? Nastavi jahati, Kulle od Atlantide; veći će doći iza tebe; veći će doći pred tebe. Oni su tek prah; oni su zaboravljeni; mi stojimo; mi znamo; mi jesmo. Jaši, jaši dalje, Kulle od Atlantide; Kulle, kralju; Kulle, budalo! Sjaj, mjesece; osvjetlaj kralju put! Svjetlucajte, zvijezde; vi ste baklje na carevu tragu! I zveckajte srebrom potkovana kopita; vaš glasnik Kull jaši kroz Valusiju. Ho! Budi se, Valusijo! To Kull jaši, kralj Kull!
– Upoznali smo mnogo kraljeva – rekoše tihi brijezi Valusije. I tako zamišljen, Kull dođe do palače gdje njegov tjelohranitelj, čovjek koji je pripadao Crvenim Ubojicama, izađe da zauzda krasnog ždrijepca i isprati Kulla na počinak. Ondje Pikt, i dalje mračan i tih, okrene svog konja obuzdavajući ga divljim pokretom i odjuri u tamu poput fantoma; Kullova uzbuđena mašta zamisli ga kako juri kroz tihe ulice poput goblina iz Svijeta starine. San nije dolazio na Kullove oči te noći jer već je gotovo bila zora, a on je cijelu noć hodao po prijestolnoj dvorani i razmišljao o onome što se desilo. Ka-nu mu nije ništa rekao, a ipak posve se stavio Kullu u vlast. I na što je mislio kad je natuknuo kako barun od Blaala nije ništa drugo do pijuna? I tko je bio taj Brule koji mu je noćas trebao doći noseći mističnu narukvicu sa zmajem? I zašto? Ponajviše, zašto mu je Ka-nu pokazao onaj zeleni dragulj užasa koji je davnih dana ukraden iz hrama Zmije, zbog čega će se svijet tresti u ratovima o kojima su znali samo čudni i strašni čuvari tog hrama i od čije odmazde čak ni članovi njegova svirepog plemena neće moći spasiti Ka-nua? Ali Ka-nu je znao da je siguran, sjeti se Kull, jer državnik je bio previše lukav da se izloži riziku bez probitka. Ali je li to bilo da poljulja kraljevu sigurnost i utre si put k izdaji? Je li se Ka-nu sada usuđivao ostaviti ga na životu? Kull slegne ramenima.
3. ONI ŠTO KROZ NOĆ KROĆE Mjesec još nije bio izašao kad se Kull s rukom na balčaku približio prozoru. Prozori su gledali prema velikim unutrašnjim vrtovima kraljevske palače i noćni povjetarac, noseći mirise začinskog drveća, njihao je prozirnim zastorima na njima. Kralj zaviri unutra. Šetnica i nasadi bili su napušteni; pažljivo obrezano drveće predstavljalo je gomilu sjena; obližnja fontana bacala je tanki srebrni trak prema zvijezdama dok su obližnje fontane ustrajno žuborile. Nije bilo čuvara u tim vrtovima jer tako su pažljivo čuvali vanjske zidine da je bilo kakvom provalniku bilo nemoguće doći do njih. Vitice su se uvijale po zidovima palače i dok je Kull razmišljao kako bi se bilo lako njima popeti, jedna se sjena izdvoji iz tame ispod prozora i gola, smeđa ruka savije se na prozorskoj dasci. Kullov veliki mač zazviždi napola izvučen iz korica; kralj potom zastade. Na mišićavoj podlaktici blistao je zmaj na narukvici koju mu je Ka-nu pokazao noć ranije. Vlasnik ruke povuče se na prozorsku dasku i u sobu brzim, lakim pokretom leoparda koji se uspinje. – Ti si Brule? – upita Kull i onda se začuđeno zaustavi u pokretu u kojem je bilo prilično iznerviranosti i sumnje; jer to je bio čovjek koji se Kullu rugao u Dvorani društva; onaj koji ga je ispratio u ambasadu Pikta. – Ja sam Brule Kopljo-ubojica – odvrati Pikt prigušenog glasa; onda se brzo podrobnije zagleda u Kullovo lice i reče gotovo šaptom: – Ka nama kaa lajerama! Kull se trgne. – Ha! Što hoćeš reći? – Zar ne znate? – Ne, riječi su mi nepoznate; nikada nisam čuo taj jezik – a ipak, tako mi Valke! – negdje – kao da sam ga čuo... – Da – bio je jedini Piktov komentar. Njegove oči pretražiše sobu, radnu sobu palače. – Recite mi, kralju, tko vam čuva vrata? – Osamnaest Crvenih Ubojica. Ali kako si ti, noću se šuljajući vrtom, uspio preskočiti zidove palače? Brule se naceri. – Čuvari Valusije slijepe su budale. Mogao bih im cure ukrasti ispred njihovih nosova. Šuljao sam se među njima i nisu me ni vidjeli ni čuli. A što se tiče zidova – mogao bih se popeti i bez pomoći vitica. Ulovio sam stotine tigrova na maglovitim plažama dok je oštri istočni povjetarac otpuhivao maglu prema moru, a ja sam se penjao strmim zapadnim dijelom morske planine. No, hajde – ne, dodirnite ovu narukvicu. On ispruži svoju ruku i Kull se začuđeno pokori tome, s očitim uzdahom olakšanja. – Dakle. Sad odbacite te kraljevske halje jer ove noći pred vama su takve stvari o kojima jedan Atlantiđanin nikada nije ni sanjao. Sam Brule bio je odjeven tek u oskudni omotač oko prepona, za koji je zataknuo kratki, zavijeni mač. - A tko si ti da mi zapovijedaš? – upita Kull pomalo predbacujući.
– Zar vam Ka-nu nije rekao da me poslušate u svemu ovome? – odvrati Pikt nervozno, dok su mu oči na tren bljesnule. – Ja vas ne volim, gospodaru, ali u ovom trenutku moram odbaciti netrpeljive misli. Učinite isto. Ali dođite. Bešumno hodajući, on krene preko sobe do vrata. Odškrinuvši vrata dozvoli mu da promotri hodnik izvana, bez da ih itko vidi i Pikt baci pogled prema Kullu. – Što vidiš? – Tek osamnaest čuvara. Pikt kimne i mahne Kulu da ga slijedi. Kod ploče na susjednom zidu Brule stade i nešto je na trenutak ondje petljao. Onda lako korakne unatrag, izvlačeći mač dok je to činio. Kull uzvikne dok se ploča tiho otvarala, otkrivajući slabo osvijetljeni prolaz. – Tajni hodnik! – tiho opsova Kull. – A ja ništa o tome nisam znao! Valke mi, netko će plesati zbog toga! – Tiho! – psikne Pikt. Brule je stajao poput brončane statue i kao da mu je svaki živac bio napet loveći zvukove; nešto u njegovu stavu diglo je Kullu kosu na glavi, ne od straha, već zbog nekog čudnog osjećaja iščekivanja. Onda pozvavši rukom Brule prođe kroz tajna vrata koja su se otvorila pred njima. Hodnik je bio gol, ali nije bio prekriven prašinom kako bi bilo u slučaju nekorištenog tajnog hodnika. Nejasna, siva svjetlost dolazila je od nekuda, ali sam izvor nije bio vidljiv. Svakih nekoliko koraka Kull je vidio vrata, nevidljiva, kako je znao, s vanjske strane, ali posve vidljiva iznutra. – Cijela je palača poput saća – promrmlja on. – Da. Noć i dan promatra vas, kralju, mnogo očiju. Kralja je impresionirao Bruleov stav. Pikt je polako napredovao, oprezno, napola sagnut, držeći oštricu nisko i ispruženu prema naprijed. Kad je govorio, činio je to šaptom i stalno je bacao pogled s jedne na drugu stranu. Hodnik je naglo skretao i Brule se oprezno naviri iza zavoja. – Pogledajte! – šapne on. – Ali zapamtite! Ni riječi! Ni šuma – života vam! Kull se oprezno naviri pored njega. Hodnik se mijenjao iza zavoja i pretvarao u stubište. I tu Kull ustukne. U podnožju tih stuba ležalo je osamnaest Crvenih Ubojica koji su bili noćna straža pred radnom sobom. Bruleov stisak na njegovoj moćnoj ruci i Bruleov svirepi šapat uz njegovo rame bili su jedino što je zadržalo Kulla da ne skoči na te stube. – Tiho, Kulle! Tiho, u ime Valke! – sikne Pikt. – Ovi su hodnici sada prazni, ali puno sam riskirao time što sam ih vama pokazao, tako da povjerujete u ono što ću vam reći. Vratimo se sada nazad u radnu sobu. – i on stade uzmicati putem kojim su došli, Kull za njim; uma koji se previrao od smutnje. – Ovo je izdajstvo – mrmljao je, dok su mu se sive oči maglile. – Opako i naglo! Minute su prošle otkad su ti ljudi stajali na straži. Vrativši se u sobu, Brule pažljivo zatvori tajna vrata i mahne Kullu da ponovno pogleda kroz pritvorena vrata. Kull glasno dahne. Ispred je stajalo osamnaest stražara! – Ovo je čarolija! – šapne on napola izvlačeći mač. – Zar mrtvaci čuvaju hodnik? – Da! – jedva čujno potvrdi Brule; u Piktovim svjetlucavim očima bio je čudan izraz. Na tren se zagledaše jedan drugome u oči, Kullovo čelo nabora se u zbunjenom mrštenju dok je pokušavao pročitati Piktovo zagonetno lice. Onda Bruleove usne, jedva se pomičući, oblikovaše riječi: – Zmija – koja – govori! – Tiho! – šapne Kull polažući ruku na Bruleova usta. – Smrt znači to izgovarati! Prokleto je to ime!
Piktove neustrašive oči ustrajno su ga promatrale. – Pogledajte ponovno, kralju Kull. Možda su se stražari promijenili. – Ne, to su isti ljudi. Valkinog mi imena, to je čarolija – to je ludilo! Svojim sam vlastitim očima vidio tijela tih muškaraca, nema ni osam minuta. A ipak tu stoje. Brule korakne nazad, dalje od vrata, i Kull se automatski namršti. – Kulle, što znate o običajima ove rase kojom vladate? – Dosta – a ipak, malo. Valusia je tako stara... – Da – Bruleove se oči čudno ozariše – mi smo tek barbari – dječica u usporedbi sa Sedam Carstava. Niti oni sami ne znaju koliko su stari. Niti sjećanja ljudi, niti anali povjesničara ne dosežu dovoljno daleko da nam kažu kad su prvi ljudi došli s mora i sagradili gradove na obali. Ali, Kulle, ljudima nisu uvijek vladali ljudi! – kralj se trgne. Njihovi se pogledi sretnu. – Da, postoji legenda među mojim narodom... – I mojim! – prekine ga Brule. – To je bilo prije nego što smo mi otočani postali saveznici Valusije. Da, za vladavine Lavozuba, sedmog ratnog poglavara Pikta, tako davno da nitko ne pamti koliko je godina prošlo. S mora smo došli, s otoka u sutonu, okružujući obale Atlantide obrušavajući se na obale Valusije vatrom i mačem. Da, duge bijele plaže odjekivale su od zveketa mačeva i noć je bila svijetla poput dana od požara gorućih dvoraca. A kralj, kralj Valusije, koji je poginuo na crvenom morskom pijesku tog mračnog dana... – Njegov glas umukne; njih dvojica zurila su jedan u drugoga ne govoreći; tada obojica klimnuše. – Drevna je Valusia! – šapne Kull. – Bregovi Atlantide i Mu bili su tek otoci u moru kad je Valusia bila mlada. Noćni povjetarac šaputao je kroz otvoreni prozor. Nije to bio slobodni, svježi morski zrak koji su Brule i Kull poznavali i u kojemu su uživali u svojoj zemlji, već dah poput šapta iz prošlosti, bremenit mirisom, aromom zaboravljenih stvari, izdišući tajne koje su bile prastare kad je svijet bio mlad. Tapiserija zašušti i iznenada Kull se osjeti poput nagog djeteta pred zagonetnim mudrostima mistične povijesti. Ponovno ga obuze osjećaj nestvarnog. U dubini njegove duše dizali su se mračni, divovski fantomi, šapućući monstruozne stvari. Osjetio je da su u Brulu bile iste misli. Piktove oči bile su nepomične na njegovu licu, žestoko zureći. Njihovi se pogledi sretoše. Kull osjeti toplo prijateljstvo prema ovom članu neprijateljskog plemena. Poput protivničkih leoparda koji se suprotstavljaju lovcima, ova dva divljaka udružiše se protiv zajedničkog neprijatelja neljudskih moći iz davnine. Brule ga ponovno povede do tajnih vrata. Tiho uđoše i tiho nastaviše niz mračni hodnik, krećući se u suprotnom pravcu nego što su prije išli. Nakon nekog vremena Pikt se zaustavi i nasloni se na jedna od tajnih vrata, pozivajući Kulla da sa njim pogleda kroz tajni procjep. – Ova vode prema malo korištenom stubištu koje vode do hodnika koji prolazi pored vrata radne sobe. Oni pogledaše i naposljetku, pojavi se nečujni lik tiho se uspinjući stubama,. - Tu! Glavni savjetnik! – uzvikne Kull. – Noću i isukanog bodeža! Kako, što ovo znači, Brule? – Ubojica! I pokvareni izdajnik! – psikne Brule. – Ne – Kull je namjeravao hitro otvoriti vrata i skočiti naprijed. – Bit ćemo izgubljeni ako se ovdje sretnete s njim jer ih još vreba u podnožju tih stuba. Dođite! Napola trčeći, oni jurnuše nazad kroz hodnik. Nazad kroz tajna vrata Brule ih povede, pažljivo ih zatvarajući za njima, onda preko dvorane koja se otvarala prema sobi koja se rijetko koristila. On odgurne u stranu tapiserije u mračnom kutku hodnika i povlačeći Kulla za sobom, zavuče se iza njih. Minute su prolazile. Kull je mogao čuti kako povjetarac u susjednoj sobi njiše
zastorima na prozorima i to mu se učini poput šapta duhova. Onda kroz vrata, krišom, ušulja se Tu, glavni savjetnik kralja. Očito je došao kroz radnu sobu i, otkrivši da je prazna, potražio svoju žrtvu gdje je smatrao da će je najvjerojatnije naći. Dolazio je uzdignutog bodeža, nečujno hodajući. Na trenutak zastane promatrajući naizgled praznu prostoriju, koja je bila slabo osvijetljena tek jednom svijećom. Onda oprezno nastavi dalje, očito ne shvaćajući gdje je nestao kralj. Zastade pred mjestom gdje su se skrivali – i: – Ubij! – psikne Pikt. U jednom moćnom skoku Kull se baci u sobu. Tu se okrene, ali zasljepljujuća, tigrovska brzina napada nije mu pružila šansu da se obrani ili uzvrati napad. Čelik mačeva bljesne u prigušenoj svjetlosti i zaškripi na kosti kad se Tu sruši nauzanj, dok mu je Kullov mač virio između lopatica ramena. Kull se nadvije na njega, iskešenih zubi u ubojitom cereku, čupave obrve namrštene iznad očiju koje su bile poput sivog leda ledenog mora. Onda ispusti balčak i povuče se, potresen, dok mu se vrtjelo, a ruka smrti počivala mu je na kičmi. Jer dok je promatrao, Tuovo lice postade nejasno i nestvarno; crte lice mijenjale su se i pretapale na način koji se nije činio mogućim. Potom, poput maske od magle koja se raspršuje, lice iznenada nestade i pod njegovim ustrajnim pogledom zjapne monstruozna zmijska glava! – Valka! – dahne Kull dok su mu se grašci znoja probijali na čelu i onda opet; – Valka! Brule se nagne naprijed, nepomičnog lica. Ipak i u njegovim svjetlucavim očima zrcalilo se ponešto Kullova užasa. – Uzmite svoj mač, gospodine kralju – reče on. – Još se mnogo stvari mora učiniti. Oklijevajući, Kull položi ruku na balčak. Ježio se dok je nogom upirao u užas koji je ležao pred njihovim stopalima i neki grč mišića natjera ona strašna usta da se naglo razjape i on ustukne osjećajući mučninu. Tada, bijesan na sebe, izvuče svoj mač i pažljivije se zagleda u bezimenu stvar koju je poznavao kao Tu, glavnog savjetnika. Osim reptilske glave, ta stvar bila je posve nalik na čovjeka. – Čovjek sa zmijskom glavom! – promrmlja Kull. – Onda je ovo svećenik zmijskog boga? – Da. Pravi Tu spava ne znajući ništa. Ovi zlotvori mogu uzeti bilo koji oblik zažele. Odnosno, mogu to uz pomoć magijskih amajlija i sličnoga, nabacujući čarobnu mrežu na svoja lica, kao što glumac stavlja masku, tako da mogu nalikovati bilo kome. - Onda su stare legende istina – promrmlja kralj; – mračne stare priče koje se malo tko uopće usuđuje i prošaptati, da ne bi bio pogubljen kao bogohulnik, one nisu fantazije. Valke mi, mislio sam – pretpostavio sam – ali čini se da je to izvan granica stvarnosti. Ha! Čuvari pred vratim... – Oni su također zmijo-ljudi. Čekajte! Što ćete učiniti? – Pobiti ih! – procijedi Kull kroz zube. – Po glavi ih se treba udariti – reče Brule. – Osamnaest ih čeka iza vrata i možda mnogo više u hodnicima. Poslušaj me, kralju, Ka-nu je saznao za ovu zavjeru. Njegovi špijuni prodrli su u najintimnije tajne zmijskih svećenika i saznali su dijelove ove zavjere. Davno je on otkrio tajne hodnike u palači i po njegovoj zapovijedi proučio sam njihovu kartu i dolazio ovamo noću da vam pomognem, da ne poginete kao što su poginuli drugi kraljevi Valusije. Došao sam sâm jer bi, da nas je došlo više, nešto posumnjali. Mnogo ih se ne bi moglo ušuljati u palaču kao što sam to učinio ja. Nešto od ove opake zavjere ste vidjeli. Zmijo-ljudi stražare na vašim vratima, a ovaj ovdje, u Tuovu liku, mogao je pročešljati sva ostala mjesta palače; ujutro, ako svećenici ne bi uspjeli, pravi čuvari bi ponovno zauzeli svoja mjesta ne znajući ništa, ne sjećajući se; oni su trebali preuzeti krivnju ako svećenici uspiju. Ostanite ovdje dok se riješim ove strvine.
Rekavši to, Pikt nabaci na rame tu užasnu stvar i nestade iza još jednih tajnih vrata. Kull ostade sam, u glavi mu se sve kovitlalo. Sljedbenici moćne zmije, koliko ih vreba u njegovim gradovima? Kako može razaznati prave od lažnih? Da, koliko njegovih vjernih savjetnika, njegovih generala, su ljudi? Morao je biti siguran – ali u koga? Tajna ploča otvori se prema unutra i Brule uđe. – Brz si. – Da! – ratnik krene naprijed zureći u pod. – Ima krvi na sagu. Vidite? Kull se sagne; u uglu oka vidio je nejasni pokret, bljesak čelika. Kao otpušteni luk on se podigne, zabadajući mač naprijed. Ratnik sav omlitavi na maču, dok je njegov padao na pod. Čak i u tom trenutku Kull mračno pomisli kako je prikladno da izdajnik pogiba od mača na isti način na koji je njegov vlastiti narod mač koristio. U trenutku dok je Brule skliznuo s mača i rasprostro se nepomičan po podu, njegovo lice se počne mijenjati i blijediti, dok je Kull lovio dah, kose dignute na glavi. Ljudske crte lica nestanu i čeljust velike zmije strašno zijevne, strašne izbuljene oči izgledale su otrovne čak i u smrti. - Cijelo vrijeme je bio zmijski svećenik! – dahne kralj. – Valka! Kako složen plan da me se uhvati nespremnog. Onaj Ka-nu, je li on čovjek? Jesam li s Ka-nuom ja razgovarao u vrtovima? Svemogućeg mi Valke! – ježio se od užasnih misli: – jesu li ljudi Valusie ljudska bića ili su svi zmije? Stajao je neodlučan, nejasno primijetivši kako ta stvar koja se nazivala Brule više ne nosi narukvicu sa zmajem. Zvuk ga natjera da se okrene. Brule je prolazio kroz tajna vrata. – Stani! Na ruci koja se digla prema uzdignutom kraljevom maču zablista narukvica sa zmajem. – Valka! – Pikt se zaustavi. Onda se mračni osmijeh izvije na njegovim usnama. – Tako mi bogova mora! Ti demoni su lukaviji nego što sam pretpostavljao. Mora da je jedan vrebao u hodnicima i kad je vidio kako odlazim noseći tijelo onog drugoga, preuzeo je ljudski lik. Tako. Sad se moram i s drugim pozabaviti. – Stani! – još je uvijek bilo smrtonosne prijetnje u Kullovu glasu. – Vidio sam kako se dvoje ljudi pred mojim očima pretvara u zmije. Kako da znam da si zapravo čovjek? Brule se nasmije. – Dva su razloga, kralju Kulle. Nijedan zmijski čovjek ne nosi ovo – on pokaže na svoju zmajsku narukvicu – niti može izgovoriti ove riječi – i ponovno Kull začuje čudnu frazu – Ka nama kaa lajerama. – Ka nama kaa lajerama – mehanički ponovi Kull. – Dakle, gdje sam, u ime Valkino, to čuo? Ili nisam! A ipak – i ipak... – Da, sjećate se, Kulle – reče Brule. – Kroz mračne hodnike sjećanja vrebaju te riječi; mada ih nikada u životu niste čuli, ipak u dnevnim vremenima tako su se duboko urezale u um duše koja nikad ne umire, tako da će uvijek nejasno poticati sjećanje, mada ste reinkarnirani prije milijun godina. Ta fraza dolazi tajno iz mračnih i krvavih eona i od tada, prije nebrojeno mnogo stoljeća, te su riječi čuvari rase ljudi koja se bori sa tim groznim stvorenjima Drevnog Svemira. Jer samo ih pravi ljudi mogu izgovoriti, čije su čeljust i usta oblikovani drugačije nego je u tih stvorenja. Njihovo značenje je zaboravljeno, ali riječi same nisu. – Istina – reče Kull. – Sjećam se legendi Valke! – Naglo se zaustavio, zureći jer iznenada kao da su se naglo otvorila neka mistična vrata, zaprepašćujuća, nepojmljiva prostranstva otvorila su se u dubini njegove svijesti i na trenutak kao da se zagledao nazad kroz beskraj na kojemu se prostirao život za životom; promatrajući kroz nejasnu i sablasnu maglu nejasne oblike koje su
otkrivala mrtva stoljeća – ljudi u borbi sa strašnim čudovištima, istrebljujući s planeta strašne užase. Na podlozi od sive promjenjive pozadine kretali su se čudni noćnomorni oblici, fantazije ludila i straha; a čovjek, božji lakrdijaš, slijepi, bezumni lutalica iz prašine slijedeći dugi krvavi trag svoje sudbine, ne znajući zašto, brutalan, nepromišljen, poput velikog ubojitog djeteta, ipak osjećajući ponešto od iskre božanske vatre... Kull rukom protrlja svoje obrve, potresen; ti mračni pogledi u ponor sjećanja uvijek bi ga uplašili. – Nestali su – reče Brule kao da mu čita um. – Žene-ptice, harpije, ljudi-šišmiši, leteći zlotvori, ljudi-vukovi, demoni, goblini – svi osim tih stvorenja od kojih jedno leži pred našim nogama i tek nekoliko ljudi-vukova. Dug i strašan bio je rat, protegao se kroz krvava stoljeća, otkad su se prvi ljudi digli iz kaljuže majmunskog života okrećući se protiv onih koji su onda vladali svijetom. – I naposljetku čovječanstvo ih je porazilo, tako davno je to bilo da su samo ništavne mračne legende došle do nas kroz vrijeme. Zmijo-ljudi posljednji su nestali, ipak kako su ih posljednji ljudi pokoravali čak i njih i tjerajući kroz puste zemlje svijeta, neka se pare sa pravim zmijama sve dok jednog dana, kao u pričama, strašni soj ne nestane zauvijek. Ipak te Stvari vratile su se vješto zakrinkane, dok su ljudi postajali sve mekši i izobličeni, zaboravljajući drevne ratove. Ah, bio je to mračan i tajan rat! Među ljude Mlađe Zemlje umiješala su se strašna čudovišta Starog Planeta, koje je čuvala njihova strašna mudrost i misticizam, dozvoljavajući im da uzmu sve oblike i forme, tajno radeći svoja strahotna djela. Ni jedan čovjek nije znao tko je pravi čovjek, a tko lažni. Ni jedan čovjek nije mogao vjerovati čovjeku. Ipak vlastita ih je vještina nagnala da stvore načine prepoznavanja lažnih od pravih. Čovjek je uzeo lik iskovanog letećeg zmaja, krilatog dinosaura, čudovišta iz prošlih vremena, koji je veliki neprijatelj zmija. I ljudi su upotrebljavali te riječi koje sam vam izgovorio jednako kao i znak i simbol jer, kao što rekoh, samo ih pravi ljudi mogu ponoviti. I tako se čovječanstvo promijenilo. Ipak ponovno su zlotvori došli i to nakon što smo ih zaboravljali – čovjek je i dalje majmun i zaboravlja ono što mu nije pred očima. Došli su kao svećenici; a do tada su ljudi u svom luksuzu i moći zaboravili vjeru stare religije i vjerovanja, i zmijo-ljudi pod krinkom učitelja novog i istinitog kulta, izgradili su monstruoznu religiju obožavanja zmijskog boga. Takva je njihova moć da se sada samo pod prijetnjom smrti mogu ponoviti stare legende o zmijo-ljudima i ljudi se ponovno klanjaju zmijskom bogu u novom obliku; i kao slijepe budale koje jesu, mnoštvo ljudi ne vidi vezu između te moći i moći ljudi koji su ih davno srušili sa vlasti. Kao svećenici zmijo-ljudi zadovoljni su što vladaju – a ipak... – On se zaustavi. – Nastavi – Kull osjeti kako mu se od nelagode ponovno diže njegova kratka kosa. – Kraljevi su vladali kao prava ljudska bića Valusije — šapne Pikt — a ipak kad bi gubili u bitkama umirali su kao zmije – kao što je umro i onaj koji je pao pod kopljem Lavozuba na crnim obalama dok smo mi otočani pljačkali Sedam Carstava. A kako to može biti, lorde Kulle? Te kraljeve rodile su žene i živjeli su kao ljudi! Ovo je istina – pravi su kraljevi tajno pogubljeni – baš kao što ste i vi noćas trebali umrijeti – a svećenici zmijskog kraljevstva zauzeli bi njihova mjesta, da nitko ne zna. Kull je psovao kroz zube. – Da, tako mora da je. Nitko nije vidio svećenika Zmije i poživio, to se zna. Oni žive u potpunoj tajnosti. – Stanje države u Sedam Carstava zbunjujuća je, čudovišna stvar – reče Brule. – Ondje pravi ljudi znaju da se među njima šuljaju špijuni Zmije i ljudi koji su Zmijini saveznici – poput Kaanuuba, baruna od Blaala – a ipak ni jedan čovjek ne usuđuje se prokazati one na koje sumnja da ne bi iskusio njihovu osvetu. Nijedan čovjek ne vjeruje svojim drugovima i pravi državnici ne usuđuju se međusobno otvoreno razgovarati. Kad bi mogli biti sigurni, kad bi zmijo-ljudi ili
njihova zavjera bila otkrivena, tada bi se moć Zmije prelomila napola; jer tada bi se svi udružili protiv zajedničkog neprijatelja, istjerujući izdajnike. Ka-nu sam dovoljno je lukav i hrabar da se bori protiv njih, a ipak je Ka-nu saznao tek toliko od njihove zavjere da mi kaže što će se desiti – što se događalo do ovog trenutka. Stoga sam bio spreman; od sada se moramo pouzdati u sreću i u vlastitu vještinu. Ovdje za sada mislim da smo sigurni; oni zmijo-ljudi iza vrata ne usuđuju se napustiti stražu da se pravi ljudi ne bi iznenada pojavili. Ali sutra će probati nešto drugo, budite uvjereni. Samo ne mogu reći što će učiniti, niti čak niti Ka-nu; već se moramo držati jedan drugoga. Kralju Kulle, sve dok ih ne pokorimo ili obojica poginemo. Pođite sa mnom dok skrivam ovaj leš tamo gdje sam odnio i onaj onog drugog stvora. Kull je kroz tajna vrata slijedio Pikta koji je nosio strašni teret i onda niz mračni hodnik. Njihova stopala, izučena da budu tiha u divljini, nisu činila šuma. Poput fantoma klizili su kroz sablasnu svjetlost, dok se Kull pitao kako to da su hodnici tako prazni; na svakom zavoju očekivao je da će naletjeti na neku strašnu prikazu. Sumnja je kuhala u njemu; vodi li ga ovaj Pikt u zasjedu? Zaostao je korak ili dva iza Brulea, mača spremnog da udari Piktova nezaštićena leđa. Brule bi trebao prvi umrijeti ako ga je namjeravao izdati. Ali čak i ako je Pikt bio svjestan kraljeve sumnje, nije to pokazivao. Čvrsto se kretao naprijed sve dok ne dođoše do sobe, prašne i dugo nekorištene, gdje su visjele pljesnive tapiserije. Brule ih odgurne i tamo sakrije leš. Onda se okrenu da se vrate istim putem, kad iznenada Brule zastane tako naglo da je bio bliže smrti nego što je znao jer Kull je bio na rubu živaca. – Nešto se miče u hodniku – psikne Pikt. – Ka-nu je rekao da će ovi putovi biti prazni, a ipak... On isuka mač i odšulja se u hodnik, dok ga je Kull oprezno slijedio. Malo dalje niz hodnik čudni, nejasni sjaj se nazirao, približavajući se k njima. Napetih živaca oni su očekivali, naslonjeni na zid hodnika; čekajući ne znajući što, ali Kull je čuo Bruleov dah kako mu se cijedi kroz zube i iznova je bio uvjeren u Bruleovu lojalnost. Sjaj se pretvori u zasjenjeni lik. Bio je nejasno nalik ljudskom, ali maglovit i varljiv, poput traka magle, postajući materijalniji kako se približavao, ali ne posve materijalan. Lice je gledalo prema njima, par velikih svijetlećih očiju koje kao da su odražavale muke milijuna stoljeća. Nije bilo zloće na tom licu, u njegovim nejasnim, istrošenim crtama, već samo velikog žaljenja – i to lice – to lice... – Svemoćni bogovi! – dahne Kull kojemu kao da je ledena ruka zgrabila dušu; – Eallal, kralj Valusije, koji je umro prije nekoliko tisuća godina! Brule se stisnuo što je više mogao, njegove oči rašire se u izrazu čistog užasa, mač zadrhti u njegovu stisku, potresen prvi puta te čudne noći. Uspravan i prkosan stajao je Kull, instinktivno dižući svoj beskorisni mač da bude spreman; naježen, nakostriješene kose, a ipak kralj kraljeva, spreman uhvatiti se u koštac s moćima neznanog mrtvaca kao da je riječ o moćima živih. Fantom nastavi ravno naprijed, ne obazirući se na njih; Kull se povuče dok je ovaj prolazio pored njih, osjećajući ledeni dah koji je bio poput daha arktičkog snijega. Ravno naprijed nastavio je lik polaganim, tihim koracima, kao da su lanci svih vremena bili vezali ta nestvarna stopala; nestajući iza ugla. – Valka! – promrmlja Pikt, otirući hladni znoj s čela. – To nije bio čovjek! To je bio duh! – Da! – Kull je odmahivao glavom u čuđenju. – Jesi li prepoznao to lice? To je bio Eallal, koji je vladao Valusijom prije mnogo tisuća godina i kojega su našli mučki ubijenog u prijestolnoj dvorani – onoj sobi koja je sada poznata kao Prokleta soba. Zar nisi vidio njegovu statuu u Sobi slave kraljeva? – Da, sada se sjećam priče. Bogovi, Kulle! To je još jedan znak strašne i opake moći zmijskih svećenika – tog kralja pogubili su zmijo-ljudi i stoga je njegova duša postala njihov
sluga, da im služi kroz vječnost! Priče oduvijek govore da ako čovjeka pogube zmijo-ljudi njegov će im duh zauvijek ostati sluga. Kullov se divovski lik strese. – Valka! Koje li sudbine! Zaklinjem te! – njegovi se prsti stisnu oko Bruleove žilave ruke poput čelika – zaklinjem te! Ako me stigne smrt od ovih opakih čudovišta, probodi me svojim mačem radije nego da mi duša služi. – Kunem se – odgovori Brule, njegove oštre oči bljesnuše. – I vi učinite isto za mene, Kulle. Njihove jake desnice sretoše se u tišini pečateći njihov krvavi dogovor.
4. MASKE Kull je sjedio na svom tronu i zurio u more lica koje se okrenulo prema njemu. Jedan dvorjanin govorio je ujednačenim tonom, ali kralj ga je jedva čuo. U blizini Tu, glavni savjetnik, spremno je čekao Kullovu naredbu, no svaki put kad bi kralj pogledao prema njemu Kull bi u sebi zadrhtao. Naizgled dvorski život nalikovao je mirnoj površini mora između dva vala. Razmišljajući o događajima od noć ranije sada se sve činilo kao san, sve dok mu pogled ne padne na ruku pored njegova trona. Smeđa, žilava ruka počivala je ondje, na čijem je zapešću blistala narukvica sa zmajem; Brule je stajao pored trona i tek Piktov žustri tajni šapat vrati ga nazad iz nestvarnog carstva u koje je zašao. Ne, to nije bio san, ta monstruozna međuigra. Dok je sjedio na svom tronu u Dvorani društva i promatrao dvorjane, dame, lordove, političare, činilo mu se kao da su njihova lica samo iluzije, nestvarne stvari, koje postoje samo kao sjene, rugajući se tvari. Uvijek je njihova lica vidio kao maske, ali ranije je gledao na njih sa suzdržanom tolerancijom misleći kako vidi pod maskama prazne, nejake duše, škrte, pohlepne, prevarantske; sada je tu postojao mračni prizvuk, opako značenje, nejasni užas koji je vrebao ispod glatkih maski. Dok je izmjenjivao uljudnosti s nekim plemićem ili savjetnikom činilo mu se kao da nasmiješeno lice nestaje poput dima i strašne čeljusti zmije bi zijevnule iza njih. Koliko ih je onih koje je promatrao bilo strašna, neljudska čudovišta, kujući zavjeru da ga ubiju, ispod tih glatkih hipnotičkih iluzija ljudskih lica? Valusia – zemlja snova i noćnih mora – kraljevstvo sjena, kojima su vladali fantomi koji su se kretali nazad i naprijed iza oslikanih zastora rugajući se beskorisnom kralju koji je sjedio na tronu – koji je i sam bio sjena. A kao prijateljska sjena Brule je stajao pored njega, tamne oči blistale su sa nepomičnog lica. Stvarni čovjek, Brule! I Kull osjeti kako stvarno postaje njegovo prijateljstvo prema divljaku i osjeti kako Brule osjeća to prijateljstvo prema njemu čak i više nego što je zahtijevala nužnost državnih stvari. A što je, zamisli se Kull, stvarnost života? Ambicija, moć, ponos? Prijateljstvo muškaraca, ljubav žena – koje Kull nikada nije upoznao – borba, pljačka, što? Je li stvarni Kull sjedio na tronu ili je pravi Kull bio onaj koji je krstario brdima Atlantide pljačkajući udaljene otoke u zalasku sunca i smijući se ponad zelenih ričućih valova mora Atlantide? Kako čovjek može biti toliko različitih ljudi u jednom životnom vijeku? Jer Kull je znao da postoji mnogo Kullova i pitao se koji je od njih pravi Kull. Naposljetku, svećenici Zmije otišli su samo korak dalje u svojoj magiji jer svi ljudi nose maske i mnogi različite maske za različite muškarce ili žene; i Kull se pitao ne vreba li zmija ispod svake od tih maski. Stoga je sjedio i lutao čudnim labirintom svojih misli, a dvorjani su dolazili i odlazili i sitni dnevni zadaci su se rješavali, sve dok naposljetku kralj i Brule nisu sjedili u Dvorani društva sami s izuzetkom nekoliko pospanih slugu. Kull osjeti da je iscrpljen. Niti on niti Brule nisu te noći spavali, niti je Kull spavao noć ranije, kada je u vrtovima Ka-nua primio prve natruhe čudnih stvari koje će se dogoditi. Prošle noći ništa se više nije dogodilo nakon što su se vratili u radnu sobu iz tajnih hodnika, ali nisu se usuđivali niti marili da zaspu. Kull, koji je imao nevjerojatnu vitalnost vuka, ponekad je danima i danima mogao izdržati bez sna, u njegovim divljim primitivnim danima, ali sada je njegov um bio zauzet stalnim razmišljanjem i sablasnošću prošle noći koja mu je trgala živce. Trebalo mu je
sna, ali san je bila zadnja stvar na njegovu umu. A ne bi se ni usudio zaspati kad bi se toga prisjetio. Druga stvar koja ga je uzdrmala bila je činjenica da su se, mada su on i Brule pažljivo pokušavali uvidjeti hoće li se i kada stražari pred radnom sobom promijeniti; ipak mijenjali bez njihova znanja jer sljedeće jutro oni koji su stajali na straži mogli su ponoviti Bruleove magične riječi, ali nisu se sjećali da se desilo išta neobično. Mislili su da su stajali na straži cijelu noć, kao i obično, i Kull nije rekao ništa da im proturječi. Vjerovao je da su to prava ljudska bića, ali Brule mu je savjetovao neka sve zataji i Kull je smatrao da je to najbolje. Sada se Brule nagne preko trona, spusti glas tako da čak ni lijeni sluge nisu mogli čuti: – Uskoro će napasti, uvjeren sam u to, Kulle. A nedavno mi je Ka-nu otkrio tajni znak. Svećenici znaju da smo otkrili njihovu zavjeru, naravno, ali ne znaju koliko znamo. Moramo biti spremni na bilo koju vrstu napada. Ka-nu i poglavari Pikta ostat će na udaljenosti da ih se može prizvati kako god da se ovo završilo. Ha, Kulle, ako dođe do odlučujuće bitke, ulice i dvorci Valusije obojit će se crveno! Kull se mračno nasmiješi. Bilo koju vrstu aktivnosti prihvatio bi sad s divljom radošću. Ovo lutanje u labirintu iluzija i magije bilo je posve protivno njegovoj naravi. Žudio je za skokom i udarcima mačeva, za radosnom slobodom bitke. Tada u Dvoranu društva ponovno uđe Tu i ostali savjetnici. – Gospodine kralju, sprema se sat savjetovanja i spremni smo vas ispratiti u sobu za savjetovanje. Kull se digne i savjetnici kleknuše koljenima dok je prolazio kroz prolaz koji su mu učinili uklanjajući se pred njim, ustajući za njim i slijedeći ga. Obrve se trgnuše kad je Pikt prkosno krenuo za kraljem, ali nitko nije protuslovio. Bruleov izazivački pogled prešao je preko glatkih lica savjetnika s prkosom divljaka koji se nameće. Grupa prođe kroz brojne dvorane i naposljetku dođe do sobe za savjetovanje. Vrata su bila zatvorena kao i obično i savjetnici se posložiše prema ranku pred podijumom na kojemu je stajao kralj. Poput brončane statue Brule stade iza Kulla. Kull prostrijeli sobu brzim pogledom. Zasigurno ovdje ne može biti izdajnika. Sedamnaest savjetnika bilo je ovdje, svi su ga poznavali; svi su ga poduprli kad je zauzeo tron. – Ljudi Valusije... – započe on na uobičajeni način, onda stane, zbunjen. Savjetnici se digoše kao jedan i krenuše prema njemu. Nije bilo neprijateljstva u njihovim pogledima, ali ono što su činili čudno je djelovalo u sobi za savjetovanje. Oni najistaknutiji bili su mu posve blizu kad Brule skoči naprijed, šćućurivši se poput leoparda. – Ka nama kaa lajarama! – njegov glas slomi zlokobnu tišinu sobe i najbliži savjetnik ustukne, ruka mu se zavuče u halju; i kao opruga Brule skoči i čovjek panično posrne i već je ležao posve miran dok mu je lice blijedilo i postajalo glava moćne zmije. – Ubij, Kulle! – zaškripi Piktov glas. – Sve su to zmijski ljudi! Sve ostalo bilo je skerletna izmaglica. Kull je vidio kako poznata lica nestaju kao magla i na njihovom mjestima zjapnula su strašna reptilska lica dok je cijela družina nasrnula naprijed. Mada mu je um bio zbunjen, njegovo divovsko tijelo nije posrtalo. Pjesma njegova mača ispuni sobu i poplava koja je nasrtala pretvori se u crveni val. Ali ponovno su išli naprijed, činilo se kao da su spremni odbaciti svoje živote samo da sruše kralja. Strašne čeljusti otvarale su se na njega; strašne oči blistale su ne trepćući; užasni smrdljivi zadah ispunio je zrak – zmijski miris koji je Kull poznavao iz južnih džungli. Mačevi i bodeži kretali su prema njemu i bio je nejasno svjestan toga da ga povrjeđuju. Ali Kull je bio u svom elementu; nikada ranije nije se sreo s tako opakim neprijateljima, no to mu je malo značilo; bili su živi, u svojim venama imali su krv koja se mogla prosuti i umirali su od njegova velikog mača koji im je
otvarao lubanje i probadao tijela. Rez, ubod, ubod i zamah. Ipak, Kull bi umro ondje da nije bilo čovjeka koji se stisnuo uz njega parirajući i ubadajući. Kralj je bio kao poludio boreći se na strašni atlantiđanski način, koji traži smrt da se pozabavi sa smrću; nije se trudio izbjegavati ubode i rezove, stojeći uspravno i stalno nalijećući prema naprijed, bez i jedne misli u njegovu podivljalom umu osim misli o ubojstvu. Nije se događalo tako često da Kull zaboravi svoju borilačku vještinu u svom primitivnom bijesu, ali sada su se neki lanci slomili s njegove duše, preplavili mu um crvenim valom krvožednosti. Srušio bi neprijatelja svakim udarcem, ali oni su se sklapali oko njega i Brule se stalno okretao onima koje je pokosio dok se stiskao pored Kulla parirajući i odbijajući svojom hladnom vještinom, ne ubijajući onako kako je Kull ubijao dugim rezovima i udarcima, već kratkim udarcima i ubodima prema gore. Kull se smijao luđačkim smijehom. Prestrašena lica kovitlala su se oko njega u skerletnom požaru. Osjetio je kako mu se čelik zabada u ruku i on žabi svoj mač u treperavom luku u prsnu kost svog protivnika. Onda se magla stade razilaziti i kralj ugleda kako on i Brule sami stoje ponad strašnih grimiznih likova koji su ležali svuda po podu. – Valke mu! Kakvo ubijanje! – reče Brule otirući krv iz očiju. – Kulle, da su ovo bili ratnici koji znaju koristiti čelik, mi bismo umrli ovdje. Ovi zmijski svećenici ne znaju ništa o mačevanju i umiru lakše nego i jedan čovjek kojeg sam ubio. A ipak, da ih je bilo još nekoliko, mislim da bi cijela stvar drugačije završila. Kull kimne. Divlji poludjeli sjaj nestao je ostavljajući zbunjujući osjećaj velikog umora. Krv je curila s rana na njegovim prsima, ramenima, rukama i nogama. Brule sam, koji je krvario iz brojnih posjekotina, baci prema njemu zabrinuti pogled. – Gospodine Kulle, požurimo da ti žene previju rane. Kull ga pijano odgurne svojom moćnom rukom. – Ne, pobrinut ćemo se za to kad s ovim završimo. Ti ipak idi i neka ti pregledaju rane – naređujem ti. Pikt se mračno nasmije. – Vi ste ranjeni više od mene, gospodine kralju... – započe on, onda zastane kao da je nečega iznenada postao svjestan. – Valke mu, Kulle, ovo nije soba za savjetovanje! Kull se osvrne i iznenada kao da se magla razišla. – Ne, ovo je soba u kojoj je Eallal umro tisućama godina ranije – otada se ne koristi i zovu je Prokletom. – Onda, bogova mu, ipak su nas prevarili! – bijesno uzvikne Brule udarajući nogom leševe pred njima. – Natjerali su nas da kao budale uđemo u njihovu zamku! Svojom magijom mijenjaju izgled svega. – Onda nam predstoji još većih opakosti – reče Kull. – Jer pravi ljudi koji su savjetnici Valusije su sada u pravoj dvorani za savjetovanje. Pođimo brzo. I prepuštajući sobu svojim užasnim čuvarima oni pojuriše kroz hodnike koji su se činili napuštenima sve dok ne dođoše u pravu dvoranu za savjetovanje. Onda se Kull zaustavi užasno zadrhtavši. Iz dvorane za savjetovanje čuo se glas koji je govorio i taj je glas bio njegov! Rukom koja je drhtala on razgrne tapiseriju i zagleda se u sobu. Ondje su sjedili savjetnici koji su bili posve nalik ljudima koje su on i Brule pobili, a na podijumu stajao je Kull, kralj Valusije. On ustukne, u glavi mu se sve kovitlalo. – Ovo je ludilo! – šapne on. – Jesam li ja Kull? Stojim li ovdje ili je onaj Kull ondje stvaran, jesam li ja samo sjena koju je netko izmislio? Bruleova ruka primi ga za rame, divlje ga prodrma, prizove ga svijesti. – U ima Valke, nemojte budaliti! Zar ste zapanjeni nakon svega što smo vidjeli? Zar ne
vidite da su to pravi ljudi koje je opčinio zmijo-čovjek uzimajući vaš lik, kao što su drugi uzeli njihove? Dosad ste već trebali biti ubijeni, a ono čudovište trebalo je zavladati na vašem mjestu, bez znanja onih koji vam se klanjaju. Skočite i ubijte brzo ili smo gotovi. Crveni Ubojice, stvarni ljudi, stoje tu blizu i nitko osim vas ne može ga dosegnuti i ubiti. Budite brzi! Kull se trgne iz vrtoglavice koja ga je obuzimala, zabaci glavu na svoj stari, prkosni način. Udahne dugo, duboko poput jakog plivača prije nego što će zaroniti u more; tada, odbacujući tapiseriju, skoči na podij u jednom lavovskom skoku. Brule je govorio istinu. Tamo su stajali Crveni Ubojice, čuvari izvježbani da se kreću brzo kao leopard koji napada; bilo tko osim Kulla umro bi ondje prije nego dosegne uzurpatora. Ali prizor Kulla, koji je izgledao isto kao i čovjek na podiju, zaustavi ih na mjestu, na trenutak zbunjujući njihove umove i to je bilo dovoljno dugo. Onaj na podiju krene za svojim mačem, ali prije nego što su mu se prsti sklopili oko drške Kullov mač mu se zabi među ramena i ta stvar za koju su ljudi mislili da je kralj nagne se naprijed na podiju i tiho se rasprostre po podu. – Stoj! – Kullova podignuta ruka i kraljevski glas zaustavi one koji su pojurili i dok su zapanjeno stajali on pokaza prema stvari koja je ležala pred njima – čije se lice pretvorilo u zmijsko. Oni ustuknu i s jednih vrata približi se Brule, a s drugih Ka-nu. Zurili su u kraljeve krvave ruke kad je Ka-nu progovorio: – Ljudi Valusije, vidjeli ste ovo svojim vlastitim očima. Ovo je pravi Kull, najmoćniji kralj kome se Valusia ikada klanjala. Moć Zmije slomljena je i vi ste svi pravi ljudi. Kralju Kulle, što naređujete? - Podignite leš – reče Kull i čuvari skoče da preuzmu tu stvar. – Sada me slijedite – reče kralj i on krene prema Prokletoj sobi. Brule, zabrinutog izgleda, ponudi mu svoju ruku da se nasloni, ali je Kull odbije. Udaljenost je bila prevelika za kralja koji je krvario, ali naposljetku stigoše pred vrata i on se divlje, mrko nasmije kad začuje užasnute uzvike savjetnika. Na njegovo naređenje stražari bace leš koji su nosili među druge i pozvavši rukom sve druge van iz sobe Kull izađe posljednji i zatvori vrata. Zadrhti od vala vrtoglavice. Lica su se okretala prema njemu, blijeda i začuđena, kovitlajući se i miješajući sa stravičnom maglom. Osjetio je kako krv iz njegovih rana curi niz njegove udove i znao je da je, ako želi učiniti to što je naumio, bolje da to učini brzo ili neće učiniti uopće. Njegov mač zastruže u koricama. – Brule, jesi li ovdje? – Da! – Bruleovo lice zurilo je prema njemu kroz maglu, pored njegova ramena, ali Bruleov glas zvučao je kao da je kilometrima i eonima daleko. – Sjeti se svoje zakletve, Brule. A sada, zatraži od njih da se malo udalje. Njegova lijeva ruka počisti prostor pred njim dok je zamahivao mačem. I onda, sa svom svojom snagom koja je ostala u njemu, on u jednom udarcu zabi mač u vrata zabijajući moćno oružje sve do balčaka i zauvijek zapečativši sobu. Široko postavljenih nogu, on se pijano njihao okrećući se prema užasnutim savjetnicima. - Neka ova soba bude dvostruko prokleta. I neka ti truleći kosturi zauvijek leže ondje kao znak umiruće moći Zmije. Ovdje se zaklinjem da ću loviti zmijo-ljude od jedne zemlje do druge, od mora do mora, ne mirujući dok ih sve ne pogubim, dok ne pobijedim i ne srušim moć Pakla. U to se kunem – ja – Kull – kralj – Valusije. Njegova koljena popustiše dok su se lica njihala i zakovitlala. Savjetnici skočiše naprijed, ali prije nego što ga uspješe uloviti Kull se složi na podu. Ležao je nepomično, lica okrenuta prema gore.
Savjetnici nahrupiše oko palog kralja brbljajući i podvriskujući. Ka-nu ih stade udarati stisnutih šaka, divlje psujući. – Nazad, vi budale! Zar želite istisnuti to malo života što je u njemu ostalo? Kako je, Brule, je li mrtav ili će preživjeti? – reče ratniku koji se nagnuo nad ispruženog Kulla. - Mrtav? – sikne Brule nervozno. – Takvog čovjeka nije lako ubiti. Nedostatak sna i gubitak krvi su ga oslabili – ali Valke mi, mada ima brojne duboke rane, nijedna od njih nije smrtna. Ipak, nek’ te brbljave budale dovedu žene ovamo istog trena. Bruleove oči obasja bijesna, ponosna svjetlost. – Valke mi, Ka-nu, ovo je čovjek kakav nisam znao da postoji u ovom degeneričnom dobu. Bit će on u sedlu za nekoliko dana i onda neka se svi zmijski ljudi svijeta čuvaju Kulla od Valusije. Valke mu! Bit će to neobičan lov! Ah, vidim duge godine prosperiteta za svijet na kojemu na tronu Valusije zasjeda ovakav kralj.
OGLEDALA TUZUN THUNE
Dođe u svako doba, čak i kraljevima, vrijeme kad osjete veliki umor. Tada se zlato trona pretvara u mjed, svila palače postaje siva. Dragulji u dijademi turobno iskre poput leda širokih mora; ljudski govor tek je prazno klepetanje lakrdijaševih zvonaca i obuzima te osjećaj nestvarnog; sunce se pretvara u bakar na nebu i dah zelenog mora više nije svjež. Kull je sjedio na tronu Valusije i umor ga je savladavao. Pred njim pomicali se u nepreglednoj, besmislenoj panorami: muškarci, žene, svećenici, događaji i ponovno događanja; stvari riješene i stvari na koje se trebalo ići. Ali poput sjena dolazili su oni i odlazili ne ostavljajući ni traga u njegovoj svijesti, osim velikog mentalnog zamora. Ipak, Kull nije bio umoran. U njemu je postojala čežnja za stvarima koje su bile tako daleko od njega i valusijanskog dvora. Nemir se komešao u njemu i čudni, blještavi snovi provlačili su se kroz njegovu dušu. Na njegov poziv dođe k njemu Brule Kopljo-ubojica, ratnik Pikta, sa otoka na Zapadu. – Gospodine kralju, umorni ste od života na dvoru. Dođite na moju galiju i hajde da malo lutamo po valovima. – Ne. – Kull ćudljivo položi bradu na svoju moćnu ruku. – Umoran sam od svih stvari. Gradovi me ne privlače – a granice su previše tihe. Više ne čujem morske pjesme koje sam čuo kad sam kao mladić lutao rascvjetanim obroncima Atlantide, a noć je bila sva oživjela od blještavih zvijezda. Više me ne privlače šume zelene kao nekoć. U meni je nešto čudno i žudnja koja je izvan svih ljudskih žudnji. Odlazi! Brule se udalji u sumnjičavom raspoloženju, ostavljajući kralja da razmišlja na tronu. Onda se jedna dvorkinja prikrade Kullu i šapne: – Veliki kralju, potražite Tuzun Thune, čarobnjaka. On poznaje tajne života i smrti, kao i zvijezda na nebu, zemalja pod morima. Kull pogleda djevojku. Kosa joj je bila kao fino zlato i njene ljubičaste oči bile su čudno ukošene; bila je lijepa, ali njena ljepota Kullu je malo značila. – Tuzun Thune – ponovi on. – Tko je on? - Čarobnjak Stare Rase. Živi u Velusiji, kod jezera Vizija u Kući tisuću ogledala. On sve zna, gospodine kralju; razgovara s mrtvima i održava razgovore s demonima Izgubljenih Zemalja. Kull ustane. – Potražit ću ga; ali da nikom nisi rekla da idem, jesi li čula? – Ja sam vaš sluga, gospodaru moj. – ona krotko padne na koljena, ali iza Kullovih leđa osmijeh na njenim skerletnim usnama postade vrlo lukav, a sjaj u njenim uskim očima bio je prepreden. Kull pođe do kuće Tuzun Thune, pored jezera Vizija. Široko i plavo vodeno prostranstvo jezera protezalo se dok se na lijepoj obali dizala krasna palača; mnogo je čamčića ukrašenih labuđim krilima lijeno plutalo po njegovoj zamagljenoj površini i odnekud se čuo zvuk lagane glazbe. Visoka i prostrana, ali skromna, dizala se Kuća tisuću ogledala. Velika su vrata stajala otvorena i Kull se stade penjati širokim stubama i uđe bez da su ga zvali. Ondje u velikoj odaji, čiji su zidovi bili od ogledala, pojavi se Tuzun Thune, čarobnjak. Čovjek je bio jednako star koliko i brda Zalgare; ten mu je bio poput uštavljene kože, ali njegove hladne sive oči blještale su poput čelika za mačeve. – Kull od Valusije, napokon u mojoj kući – reče on klanjajući se na staromodan način i mahnuvši Kullu prema stolici koja je nalikovala tronu. – Ti si čarobnjak, kako čujem – reče Kull iskreno, polažući bradu na ruku i fiksirajući ozbiljnim očima čovjekovo lice. – Možeš li činiti čuda? Čarobnjak ispruži svoje ruke; prsti mu se otvore i zatvore poput ptičjih kandži. – Zar ovo nije čudo – da ovo slijepo meso poslušno slijedi moje misli? Hodam, dišem,
govorim, zar to sve nisu čuda? Kull je neko vrijeme meditirao, onda progovori. – Možeš li prizvati demone? – Da. Mogu prizvati demona koji je opakiji od bilo kojeg drugoga u zemlji duhova – tako da vas udarim preko lica. Kull se trgne, onda kimne glavom. – Ali mrtvi, možeš li razgovarati s mrtvima? – Stalno razgovaram s mrtvima — baš kao i sada. Smrt počinje po rođenju i svaki čovjek počinje umirati čim se rodi; čak i vi ste sada mrtvi, kralju Kulle, zato što ste rođeni. – Ali ti, ti si stariji od svih ljudi; zar čarobnjaci ne umiru? – Ljudi umiru kad za to dođe vrijeme. Ne kasnije, ne prije. Moje vrijeme još nije došlo. Kull je u svom umu razmatrao te odgovore. – Onda se čini da najveći čarobnjak Valusije nije ništa do običnog čovjeka i nasamarili su me da dođem ovamo. Tuzun Thune odmahne glavom. – Ljudi su samo ljudi, ali najveći su oni ljudi koji najbrže nauče najjednostavnije stvari. Ne, pogledajte u zrcala, Kulle. Na stropu je bio velik broj ogledala i zidovi su bili od ogledala, savršeno se nadopunjujući, mada su ogledala bila u mnogo veličina i oblika. – Ogledala su svijet, Kulle – zabruji čarobnjak. – Pogledajte u moja ogledala i budite mudri. Kull odabere jedno od njih i napeto se zagleda u nj. Ondje su se ogledavala ogledala sa susjednog zida, koja su pak odražavala druga, tako da mu se činilo kao da gleda duž dugog, svjetlucavog hodnika koji su oblikovala zrcala iza zrcala; a na kraju hodnika kretao se sitni lik. Kull je dugo tako gledao dok nije shvatio da je lik odraz njega samoga. Zureći, imao je čudan osjećaj da je sitan; izgledalo je kao da je taj majušni lik pravi Kull, predstavljajući njegove stvarne proporcije. On se odmakne i stane pred drugo ogledalo. – Pažljivo promatrajte, Kulle. To je ogledalo prošlosti. – Čuo je kako čarobnjak kaže. Siva magla mutila mu je vid, veliki oblaci magle, stalno postajući gušći i mijenjajući se kao duhovi neke velike rijeke; kroz tu maglu Kull ulovi kratak prizor užasa i čudnog; zvijeri i ljudi kretali su se i njihovi oblici nisu bili ni ljudski ni zvjerski; veliki egzotični cvjetovi svijetlili su kroz sivilo; visoko tropsko drveće nadvijalo se visoko preko smrdljivih močvara, gdje su se reptilska čudovišta valjala i zavijala; nebo je bilo stravično zbog letećih zmajeva i nemirno more valjalo se i rikalo i beskonačno udaralo o muljevitu obalu. Čovjeka nije bilo, ipak čovjek je bio san bogova i čudni su bili noćomorni oblici koji su klizili kroz gnjusnu džunglu. Borba i pokolj počivali su tu, baš kao i strahotna ljubav. Smrt je bila ondje jer Život i Smrt idu ruku pod ruku. Preko sluzavih plaža svijeta čulo se zavijanje čudovišta i nevjerojatni oblici zurili su kroz guste zastore neprekidne kiše. – To je budućnost. – Kull je zurio u tišini. – Vidite li – išta? – Čudan svijet – teško izrekne Kull. – Sedam Carstava srušilo se u prah i zaboravljeni su. Neumorni zeleni valovi riču preko vječnih brda Atlantide; planine Lemurije od Zapada su otoci u nepoznatom moru. Čudni divljaci lutaju starim zemljama i nove zemlje čudno izranjaju iz dubina oskvrnjujući stare oltare. Valusia je nestala i svi narodi današnjice; oni koji će postojati u sutrašnjici su stranci. Ne znaju za nas. – Vrijeme ide naprijed – reče Tuzun Thune mirno. – Mi živimo danas; što bismo marili za sutra – ili jučer? Kotač se okreće i narodi se dižu i padaju; svijet se mijenja i vremena se vraćaju divljaštvu da bi se ponovno izdigli kroz dug period. Vrijeme Atlantide bilo je, Valusije je bilo i
kad vrijeme Valusije bijaše, bijahu Stari Narodi. Da, mi također, zatrli smo izgubljena plemena u svoju korist. Vi, koji ste došli sa zelenih morskih brda Atlantide da zgrabite drevnu krunu Valusije, vi smatrate kako je moje pleme staro, pleme onih koji su vladali prije Valusijanaca koji su došli sa Istoka, u danima prije nego što je bilo ljudi na morskim zemljama. Ali bilo je ljudi kad su Stara Plemena otišla u pustopoljine i ljudi je bilo prije ljudi, plemena prije plemena. Narodi prolaze i bivaju zaboravljeni jer to je sudbina ljudi. – Da – reče Kull. – Ipak, zar nije šteta što ljepota i slava ljudi treba izblijedjeti poput dima na moru usred ljeta? – Zbog čega, s obzirom na to da im je to sudbina? Ja ne zdvajam nad izgubljenom slavom moje rase niti se borim da se ta rasa vrati. Živite sad, Kulle, živite sad. Mrtvi su mrtvi; nerođeni nisu. Čemu bi bilo bitno to što će vas ljudi zaboraviti kad ste i sami zaboravili tihe umrle svjetove? Pogledajte u moja ogledala i budite mudri. Kull odabra drugo ogledalo i zagleda se u nj. – To je ogledalo najdublje magije; što vidite, Kulle? – Ništa do sebe. – Pogledajte pažljivo, Kulle; jeste li to doista vi? Kull se zagleda u veliko ogledalo i samo je njegov lik koji se odražavao uzvratio pogled. – Došao sam pred ovo ogledalo – promrmljao je Kull stišćući šaku uz bradu – i oživio ovog čovjeka. To je van moje moći shvaćanja jer sam ga prvo vidio u mirnim vodama jezera Atlantide dok ga ponovno nisam vidio u zlatom optočenim zrcalima Valusije. On je ja, sjena mene samoga, dio mene – mogu ga stvoriti ili ubiti po volji; ipak... – on zastane, čudne misli šaputale su kroz mutni nemirni njegov um poput sjena šišmiša koje lete kroz veliku pećinu. – Ipak gdje je on kad ne stojim ispred ogledala? Je li u ljudskoj moći da tako lako oblikuje i uništava sjene života i postojanja? Kako onda znam da kad se maknem od zrcala, on nestaje u beskrajnom Ništavilu? — Ne, Valke mu, jesam li ja čovjek ili je on? Koji je od nas duh onog drugoga? Možda su ta ogledala prozori kroz koje gledamo u drugi svijet. Misli li on isto o meni? I ako sam duh ja, kakav to svijet živi s druge strane ovog ogledala? Kakve vojske jašu i kakvi kraljevi vladaju? Ovaj svijet je sve što znam. Ne znam ništa ni o jednom ni o drugome, kako mogu suditi? Zasigurno i tamo ima zelenih brda i gromkog mora i širokih dolina u koje ljudi jašu u bitku. Reci mi, čarobnjače mudriji od većine ljudi, jesu li takvi svjetovi izvan naših svjetova? – Čovjek ima oči, neka gleda – odgovori čarobnjak. – Onaj koji želi vidjeti prvo mora vjerovati. Sati su prolazili i Kull je mirno sjedio ispred ogledala Tuzun Thunea zureći u ono što je nalikovalo njemu. Ponekad mu se činilo da zuri u nešto plitko; drugi put strašna dubina kao da se nadvijala pred njim. Poput površine mora bila su ogledala Tuzun Thunea; čvrsta kao more pod sunčevim kosim zrakama, u tami zvijezda, kad oči ne mogu prodrijeti u njegovu dubinu; široko i mistično kao more kad sunce udari o njega na takav način da promatraču zastaje dah pred prizorom strahovitog ponora. Takvo je bilo i ogledalo u koje je Kull zurio. Naposljetku kralj ustane uzdišući i udalji se i dalje u čuđenju. I Kull se ponovno vratio Kući tisuću ogledala; dan za danom je dolazio i satima sjedio pred ogledalom. Oči su ga promatrale, iste kao njegove; ipak Kullu se činilo da vidi razliku – stvarnost koja u njemu nije postojala. Sat za satom zurio je čudnom silinom u to zrcalo; sat za satom lik mu je uzvraćao pogled. Zanemario je poslove u palači i u vijeću. Ljudi su šaputali; Kullov ždrijebao bio je nemiran u svojoj staji i Kullovi ratnici kockali su se i besmisleno svađali jedan s drugim. Kull nije mario. Ponekad mu se činilo kao da je na pragu da otkrije neku ogromnu, nezamislivu tajnu.
Više nije razmišljao o odrazu u zrcalu kao o svojoj sjeni; ta stvar, za njega, bilo je biće slično njemu vanjskim izgledom, no u osnovi posve različito od Kulla samog koliko su polovi udaljeni. Prikaza, činilo se Kullu, imala je zasebnu osobnost od Kullove, nije zavisio o Kullu ništa više nego što je Kull zavisio o njemu. A dan za danom Kull je sve više počeo sumnjati u kojem svijetu on živi; je li on sjena, koju je prizvao onaj drugi? Je li umjesto onog drugog on bio taj koji je živio u svijetu iluzija, sjena stvarnog svijeta? Kull poče željeti da na trenutak može ući u osobnost onoga iza zrcala, da vidi što se može vidjeti; ipak ako i uspije proći kroz ona vrata, hoće li se moći vratiti? Hoće li svijet biti jednak onome iz koga je izašao? Svijet u kojemu je on samo sablasni odraz? Što je stvarnost, a što iluzija? Ponekad bi Kull zastao da se upita kako su takve misli i snovi ušli u njegov um, a ponekad se pitao jesu li došla njegovom vlastitom voljom ili – ovdje bi njegove misli postajale zbunjujuće. Njegova razmišljanja bila su njegova vlastita; nitko nije vladao njegovim mislima i mogao ih je prizvati kako mu volja; ipak je li mogao? Nisu li one bili šišmiši, dolazeći i odlazeći, ne prema njegovoj volji, već po naredbi ili vladavini – koga? Bogova? Žene koja je plela mreže Sudbine? Kull nije dolazio ni do kakvog zaključka jer je na svakom mentalnom koraku postajao sve više i više zbunjen maglom iluzornih tvrdnji i pobijanja. Ovoliko je znao: da su mu čudne vizije ušle u um, leteći nepozvane šapćući iz praznine nepostojanja; nikada ranije nije imao takvih misli, a sada su mu vladale umom, u snu i na javi, tako da mu se ponekad činilo kao da hoda u snu; a san mu je bio bremenit čudnim, čudovišnim snovima. – Reci mi, čarobnjače – reče sjedeći pred zrcalom očiju prikovanih uz svoj lik. – Kako da prođem kroz ova vrata? Ako ćemo govoriti istinu, nisam siguran da je ovo stvarni svijet i da je ovaj sjena; naposljetku, ovaj koji vidim mora postojati u nekom obliku. – Vidi i vjeruj – zujao je čarobnjak. – Čovjek mora vjerovati da bi uspio. Oblik je plitak, materija je iluzija, materijalnost je san; čovjek jest jer vjeruje da jest; što je čovjek do sna bogova? Ipak čovjek može biti to što poželi da je; oblik i materija, oni su tek sjene. Um, ego, bit božjeg sna – to je stvarno, to je besmrtno. Vidite i vjerujte, ako želite uspjeti, Kulle. Kralj nije posve shvaćao; nikada nije posve shvaćao enigmatične izjave čarobnjaka; ipak doticale su negdje u dubini njegova bića neke nejasne melodije koje su nalazile odjeka. I tako dan za danom sjedio je on pred ogledalima Tuzan Thunea. Čak se i čarobnjak nadvijao iza njega poput sjene. Onda dođe dan kada se Kullu učini da uspijeva ugledati letimične prizore čudne zemlje; kroz njegovu svjetlost lebdjele su mutne misli i prepoznavanja. Dan za danom kao da je gubio dodir sa svijetom; sve stvari činile su se svakim danom sve sablasnijima i nestvarnijima; samo je čovjek u ogledalu izgledao stvaran. Sada se Kullu činilo da je blizu vrata nekih moćnijih svjetova; divovski vidici zablistali bi na trenutak; magle nestvamosti bi se istanjile; “oblik je sjena, materija je iluzija; oni su tek sjene” zvučalo je kao da dolazi iz udaljenih dijelova njegove svijesti. Sjećao se čarobnjakovih riječi i činilo mu se kao da ih sada gotovo može razumjeti – oblik i tvar, zar se ne bi i on mogao mijenjati po volji, kad bi poznavao ključ kojim se otvaraju ova vrata? Kakvi su svjetovi unutar svjetova čekali hrabrog istraživača? Čovjek u zrcalu kao da mu se smješkao i bio sve bliže, bliže – magla je omatala sve i odraz je naglo izblijedio – Kull je poznavao osjećaj tog blijeđenja, promjene, stapanja... – Kull! – krik prelomi tamu u milijun titravih djelića! Planine se sruše i svjetovi posrnu dok je Kull iznenada bio bačen nazad tim mahnitim krikom, nadljudski se trudeći, kako i oko čega – nije znao. Zvuk loma i Kull je stajao u sobi Tuzun Thunea pred skršenim ogledalom, zapanjen i napola slijep od čuđenja. Pred njim je ležalo tijelo Tuzun Thunea, čije je vrijeme naposljetku
došlo, a nad njim je stajao Brule Kopljo-ubojica s čijeg je mača crveno kapalo, a oči su mu bile raširene od užasa. – Valke mu! – prokune ratnik. – Kulle, dobro da sam došao! – Da, no što se desilo? – kralj se borio s riječima. – Pitajte izdajnicu – odgovori Kopljo--ubojica pokazujući na djevojku koja se u užasu stisnula pred kraljem; Kull vidje da je to ona koja ga je prva poslala Tuzun Thuneu. – Kad sam došao vidio sam kako blijedite u zrcalu, kao što dim blijedi na nebu, tako mi Valke! Da to nisam sam vidio ne bih u to vjerovao, gotovo ste nestali kad vas je moj krik prizvao nazad. – Da – promrmlja Kull. – Ovaj put gotovo sam otišao iza tih vrata. – Ovaj zlotvor iskovao je plan vrlo vješto. – reče Brule. – Kulle, zar ne vidite kako je ispleo i omotao oko vas mrežu magije? Kaanuub od Blaala izveo je zavjeru s ovim čarobnjakom da vas se riješi i ova cura, djevojka koja pripada Staroj Rasi, bacila vam je bubu u uho da dođete ovamo. Ka-na je u vijeću tek danas saznao za zavjeru; ne znam što ste vidjeli u tom zrcalu, ali time vam je Tuzun Thune začarao dušu i gotovo vam je njegovo čarobnjaštvo pretvorilo tijelo u maglu... – Da. – Kull je i dalje bio zbunjen. – Ali s obzirom na to da je bio čarobnjak i posjedovao znanja svih vremena prezirući zlato, slavu i položaj, što je Kaanuub mogao ponuditi Tuzun Thuneu što bi ga moglo učiniti tako opakim izdajnikom? – Zlato, moć i položaj – progunđa Brule. – Što prije naučite da su ljudi čak i kad su čarobnjaci, kraljevi ili robovi, bolje ćete vladati, Kulle. Što ćemo s njom? – Ništa, Brule – djevojka je jecala i puzala pred Kullovim nogama. – Bila je samo oruđe. Digni se, dijete, idi svojim putem; nitko te neće povrijediti. Kad je bio sam sa Bruleom Kull po posljednji put baci pogled na ogledala Tuzun Thunea. – Možda je kovao zavjeru i prizvao ju, Brule; ne, ne sumnjam u tebe, no ipak – je li njegovo čarobnjaštvo bilo ono što me je mijenjalo u rijetku maglu ili sam naišao na tajnu? Da me nisi vratio nazad, da sam izblijedio i raspao se ili sam našao svjetove izvan ovoga? Brule baci pogled prema ogledalima i slegne ramenima dok se stresao. – Da, Tuzun Thune ovdje je sakupio sve mudrosti svih paklova. Hajdemo odavde, Kull, da i mene također ne začaraju. – Idemo onda – odgovori Kull i izišli su jedan uz drugoga iz Kuće tisuće zrcala – gdje su možda zatočene duše ljudi. Nitko više ne gleda ogledala Tuzun Thunea. Čamčići sjaje na obali gdje stoji čarobnjakova kuća i nitko ne ulazi u kuću ili sobu u kojoj Tuzun Thuneov osušen i uveo leš leži pred ogledalima od iluzija. To mjesto izbjegavaju smatrajući ga prokletim i mada će kuća stajati još tisuću godina, koraci više neće odjekivati ondje. Ipak Kull na svome tronu često razmišlja o čudnoj mudrosti i neizrečenim tajnama koje se ondje skrivaju i pita se... Jer tamo su svjetovi izvan svjetova, koliko Kull zna, i bez obzira da li ga je čarobnjak začarao riječima ili opčinio, pejzaži su se otvorili pred kraljevim pogledom iza onih čudnih vrata i Kull više nije siguran u stvarnost od kada je pogledao u ogledala Tuzun Thunea.
KRALJEVI NOĆI
Odlomak 1 Bodež bljesne srljajući na dolje. Oštri krik pretvori se u dahtanje. Oblik na grubom oltaru se grčevito trgne i onda umiri. Nazubljeni kremeni rub prepili okrvavljene grudi i tanki koščati prsti, strašno osušeni, istrgnu još uvijek kucajuće srce. Pod zapetljanim bijelim obrvama, oštre oči su blistale svirepom snagom. Kraj ubojice još su četiri muškarca stajala pred grubom gomilom kamenja koja je oblikovala oltar Bogova Sjena. Jedan je bio srednje visine, lake građe, oskudno odjeven, njegova je crna kosa bila sputana uskim čeličnim kolutom u čijem je središtu sjao jedan crveni dragulj. Što se tiče ostalih, i oni su bili tamnoputi kao i onaj prvi. Ali on je bio lake građe, dok su ovi bili zdepasti i nakazni, izobličenih udova i zamršene kose koja im je padala preko kosih obrva. Njegovo lice pokazivalo je inteligenciju i neumoljivu volju; njihova samo zvjersku svirepost. Četvrti čovjek imao je malo toga zajedničkoga sa ostalima. Bio je za glavu viši, mada mu je kosa bila crna kao i njihova, njegova je put bila razmjerno svjetla i imao je sive oči. Nesklono je promatrao ono što se događa. Istinu govoreći Cormac od Connachta teško da je mogao reći da se tu osjećao opuštenim. Druidi s njegova otoka Erin održavali su sličan čudni ritual obožavanja, ali nije bio nimalo nalik ovome. Tamni nasadi drveća skrivali su ovaj mučni prizor obasjan tek jednom bakljom. Kroz granje jaukao je sablasni noćni vjetar. Cormac je bio sam među ljudima njemu nepoznate rase i upravo ih je gledao kako čupaju srce iz čovjeka dok je ono još uvijek kucalo. Sada se stari svećenik, koji jedva da je izgledao kao ljudsko biće, zagledao u tu pulsirajuću stvar. Cormac se strese, baci pogled prema onome koji je nosio nakit. Je li Bran Mak Mor, kralj Pikta, vjerovao da je ovaj bjelobradi stari krvnik doista onaj koji može predvidjeti događaje koji će uslijediti promatrajući krvareće ljudsko srce? Tamne kraljeve oči bile su nedokučive. Bile su čudno duboke da ih Cormac nije mogao ni pojmiti, jednako kao ni oni drugi ljudi. – Znamenje je dobro! – divlje izjavi svećenik govoreći više prema dvojici starješina nego Branu. – Iz ovog pulsirajućeg srca ovog zatočenog Rimljanina čitam – rimska će vojska biti poražena! Trijumfirat će sinovi vrijeska! Dva divljaka promrmljaju nešto za sebe dok su im oštre oči gorjele. – Idite i pripremite svoje vojske za bitku – reče kralj i oni se odgegaju majmunoliko hodajući. Više ne obraćajući pažnju na svećenika koji je proučavao stravične ostatke na oltaru, Bran mahne Cormacu. Gal ga je pripravno slijedio. Jednom kad su izašli ispod onog strašnog drveća pod zvjezdano nebo, slobodnije je disao. Stajali su na proplanku promatrajući duge nasade njišućeg vrijeska. Blizu njega nekoliko vijugavih vitica je blistalo, njihovi pupovi skrivajući svojim mirisom horde plemenskih ljudi koji su ležali u blizini. Iza njih gorjele su brojne vatre, svaka označavajući kamp Cormacovih ljudi, iskušanih borbenih Gala, koji su bili u onoj grupi koja je tek zadobivala uporište na zapadnoj obali Kaledonija – centar onoga što će kasnije postati kraljevstvo Dalriadia. Na lijevo od njih, bilo je još mnogo drugih rasplamtjelih ognjišta. A daleko na jugu vidjelo se još krijesova – još točkica svjetlosti. Ali čak i s te udaljenosti kralj Pikta i njegov Keltski pomoćnik mogli su vidjeti kako su te vatre posložene prema veoma pravilnom rasporedu. – Krijesovi legionara – promrmlja Bran. – Vatre koje su osvjetlale put oko svijeta. Ljudi koji pale te krijesove pregazili su mnoge rase pod svojim čeličnim petama. I sada – mi, ljudi od vrijeska stiješnjeni smo leđima uza zid. Što li će biti sutra? - Mi ćemo pobijediti, kaže svećenik – odgovori Cormac.
Bran učini nestrpljivi pokret. – Mjesečina na oceanu. Vjetar u vrhovima krošanja jela. Zar misliš da se pouzdajem u njegovo glumatanje? Ili da uživam u klanju zatočenog legionara? Moram ohrabriti svoje ljude; Gron i Bocah bili su ti zbog kojih sam starom Gonaru dozvolio da čita znamenje. Ratnici će se bolje boriti. – A Gonar? Bran se nasmije. – Gonar je prestar da vjeruje – u išta. On je bio visoki svećenik Sjena dobri broj godina prije nego što sam se ja rodio. On tvrdi da je direktni nasljednik Gonara koji je bio čarobnjak u danima Brule Kopljo-ubojice koji je bio prvi od moje rodne linije. Nitko ne zna koliko je on star – ponekad mi se čini da je to onaj drevni Gonar sam! – Napokon – reče rugajući glas i Cormac se trgne kad se nejasni oblik pojavio pored njega. – Napokon sam saznao da moram, da bi ljudi vjerovali u mene i povjeravali mi se, kao mudar čovjek izigravati budalu. Poznajem tajne koje bi ti razorile um, Bran, da ti ih otkrijem. Ali da bi ljudi vjerovali u mene moram se srozati na takve stvari za koje oni smatraju da su magija – trikovi i uzvici i zvukovi koje ispuštaju zmijaši i kupati se u ljudskoj krvi i pilećim jetricama. Cormac pogleda starca s novim zanimanjem. Polu-ludi izgled je nestao. Više nije bio šarlatan, šaman koji mrmlja čarolije. Mjesečina mu je dala novo dostojanstvo koje kao da ga je učinilo višim, tako da je izgledao kao bjelobradi patrijarh. – Brane, ondje leže tvoje sumnje. – Mršava ruka pokaže prema četvrtom prstenu vatri. – Da – kralj mračno kimne. – Cormac – znaš to jednako dobro kao i ja. Sutrašnja bitka ovisi o onom prstenu vatre. S britonskim kočijama i tvojim vlastitim zapadnjačkim konjanicima, naš uspjeh trebao bi biti siguran, ali – kao da je sam đavo u srcima svih Sjevernjaka! Znate kako sam ulovio onu družinu – kako su se zakleli da će se boriti sa mnom protiv Rimljana! A sada kad je njihov poglavar Rognar mrtav, kunu se da će slijediti samo kralja svoje vlastite rase! Inače će prekršiti zavjet i prijeći Rimljanima. Bez njih smo osuđeni jer ne možemo mijenjati već osmišljeni plan. – Budi srčan, Brane – reče Gonar. – Dotakni dragulj na svojoj željeznoj kruni. Možda će to pomoći. Bran se gorko nasmije. – Sad govoriš onako kako ljudi misle. Nisam budala koja se podčinjava praznim riječima. Što s draguljem? Istina, čudan je, i do sada mi je donosio sreću. Ali ne trebaju mi dragulji, već savezništvo tristo ćudljivih Sjevernjaka koji su jedini ratnici među nama koji se mogu suprotstaviti legijama koje stižu. – Ali dragulj, Brane, dragulj! – bio je ustrajan Gonar. – Dakle, dragulj! – nestrpljivo poviče Bran. – Stariji je od svijeta. Bio je star kad su Atlantida i Lemurija potonule u more. Dao ga je Bruleu, Kopljo-ubojici, prvom iz moga roda, Atlantiđanin Kull, kralj Valusije, u vrijeme dok je svijet još bio mlad. Kako bismo od toga sada mogli imati koristi? – Tko zna? – nejasno reče čarobnjak. -Vrijeme i prostor ne postoje. Ne postoji prošlost i neće biti budućnosti. SADA je sve. Sve stvari koje su ikada postojale, jesu ili će biti, događaju se sada. Čovjek je uvijek u središtu onoga što zovemo vremenom i prostorom. Odlazio sam u vrijeme jučer i vrijeme sutra i oboje su stvarni kao sada – a sve su to snovi duhova! Ali daj mi sada da spavam i razgovaraj s Gonarom. Možda nam pomogne. – Što on zna? – upita Cormac trzajući ramenima dok se svećenik povlačio u sjene. – Je li rekao da mu prvi Gonar dolazi u snove i razgovara s njim? – odgovori Bran. Vidio sam ga kako radi stvari koje su izvan ljudskog shvaćanja. Ne znam. Ja sam samo nepoznati kralj
sa željeznom krunom koji pokušava podići rasu divljaka iz blata u koje su potonuli. Hajdemo pregledati kamp. Dok su hodali, Cormac se čudio. Kakvom je to čudnom igrom sudbine takav čovjek nastao u rasi divljaka preživljavajući tamnija, okrutnija vremena? Zasigurno je bio atavizam, originalna verzija iz dana kad su Pikti vladali Europom, prije nego što je njihovo primitivno carstvo palo pred brončanim mačevima Gala. Cormac je znao kako je Bran, vlastitim se snagama dižući iz zanemarenog položaja sina poglavara klana Vukova, ujedinjujući plemena vrijeska, zavladao kao kralj nad cijelom Kaledonijom. Ali njegova je vladavina bila slaba i još je mnogo trebalo prije nego što klanovi Pikta zaborave svoje feude i budu predstavljali prave protivnike stranim neprijateljima. O bitci sutra, prvoj bitci između Pikta, pod njihovim kraljem, i Rimljana, ovisila je budućnost Piktskog kraljevstva. Bran i njegov saveznik hodali su Piktskim kampom, gdje su gomile ratnika ležale izvaljeni pored svojim malih vatri spavajući ili žvačući napola kuhanu hranu. Cormaca je impresionirala njihova tišina. Tisuću je ljudi bilo u kampu, a ipak jedini zvukovi bili su povremeni tihi grleni šumovi. Tišina kamenog doba vladala je dušama tih ljudi. Svi su bili niski – većina ih je bila iskrivljenih udova. Divovski patuljci; Bran Mak Morn bio je visok čovjek među njima. Samo su stariji nosili brade i to rijetke, ali im je crna kosa padala na oči tako da su oštrog pogleda zurili kroz taj zamršeni nered. Bili su bosonogi i odjeveni u vučje kože. Njihove ruke bile su kaljene udarcima čeličnih mačeva, teških crnih lukova, strijela s vršcima od kremena, željeza i bakra i batova kamenih glava. Štitova nisu imali, osim grubog štita od drveta prekrivenog krznom; mnogi su nosili upletene komadiće metala u svoje zamršene grive kao zaštitu od udaraca mačem. Nekolicina, sinovi duge loze poglavara, bili su dobro oblikovanih udova i vitki poput Brana, ali u očima sviju blistalo je neutaživo divljaštvo primitivaca. Ovi su ljudi pravi divljaci, pomisli Cormac, gori od Gala, Britonaca i Germana. Zar su stare legende mogle biti istinite – da su nekoć vladali u vrijeme kad su se čudni gradovi izdizali tamo gdje se sada samo more valja? I da su preživjeli poplavu koja je potopila ta sjajna carstva, ponovno se vraćajući u divljaštvo iz kojega su se jednom digli? U blizini kampa ljudi iz plemena nalazile su se vatre grupice Britonaca – članova okrutnog plemena koje je živjelo južno od Rimskog zida, koje je obitavalo u brdima i šumama sve do zapada, opirući se moćnom Rimu. Bili su to ljudi snažne građe, s blještavim plavim očima i zamršene žute kose, ljudi koji su nekada vladali plažama Ceanntisha onda kad je Cezar doveo Orlove na otoke. Ti ljudi, poput Pikta, nisu nosili oklope i bili su odjeveni u grube tkanine i sandale od jelenje kože. Nosili su male okrugle štitove od tvrdog drveta, okovane broncom, privezane na lijevoj ruci i duge teške brončane mačeve tupog vrha. Neki su imali lukove, mada Britonci nisu marili za streljaštvo. Lukovi su im bili kraći nego oni u Pikta i učinkoviti samo u bliskoj borbi. Ali u blizini vatre ležala su ona oružja koja su učinila britonsko ime strahom i trepetom među Piktima, Rimljanima i Norvežanima podjednako. U svjetlosti vatre stajalo je pedeset brončanih bojnih kola sa dugim okrutnim oštricama koje su stršale s njihovih bokova. Takva oštrica mogla je raskoliti pola tuceta ljudi odjednom. U blizini kola, pod budnim očima svojih čuvara, pasli su konji – veliki, okretni pastusi, hitri i moćni. – Da ih bar imamo više! – promrmlja Bran. – S tisuću bojnih kola i s mojim strijelcima mogao bih legije stjerati u more. – Slobodna britonska plemena s vremenom će pasti pod Rimom – reče Cormac. -Trebali bi juriti pridružiti vam se u vašem ratu. Bran bespomoćno odmahne. – Kelti su nestalni. Ne mogu zaboraviti stare feude. Naši stari pričali su nam kako se nisu mogli ujediniti čak ni kad je Cezar došao s Rimljanima. Ne mogu se ujediniti ni protiv
zajedničkog neprijatelja. Ovi su mi ljudi došli zato što su u nekom sukobu sa svojim poglavarem, ali ne mogu se osloniti na njih. Cormac kimne glavom. – Znam; Cezar je pokorio Gale tako da je okrenuo jedno pleme protiv drugoga. Moji vlastiti ljudi okreću se kako se plima okreće. Ali od svih Kelta, Cymry su najviše nestalni, najmanje stabilni. Prije tek nekoliko stoljeća moji vlastiti Galski preci protjerali su Erin iz Cymric Danaansa jer mada su bili brojniji od nas, napali su nas kao zasebna plemena, a ne kao narod. – A tako su Britonci Cymrica dočekali i Rimljane – reče Bran. – Ovi će nam biti od pomoći sutra. Za dalje ne mogu reći. Ali kako da očekujem lojalnost od stranih plemena kad nisam siguran u vlastite ljude? Tisuće ih se skriva u brdima. Ja sam kralj samo po imenu. Nek’ sutra pobijedim i svi će se sjatiti oko mene; ako izgubim, razletjet će se poput ptica na hladnom vjetru. Kor grube dobrodošlice dočeka dvojicu vođa dok su ulazili u kamp Cormacskih Gala. Bilo ih je pet stotina, visokih okretnih momaka, crnokosih i sivookih, držanja ljudi koji su živjeli samo za rat. Mada nisu odavali discipliniranost, imali su ozračje sistematičnosti i praktičnosti koje nije bilo među Piktima i Britoncima. Ti ljudi bili su posljednja keltska vrsta koja je osvojila Otok i njihova barbarska civilizacija bila je na mnogo višem stupnju nego ona u Cymrica. Preci Gala naučili su umjetnost ratovanja na širokim ravnicama Scytha i na dvorovima faraona gdje su se borili kao plaćenici Egipta, a mnogo od onoga što su naučili donijeli su nazad u Irsku sa sobom. Bili su izvrsni kovači te nisu bili naoružani nespretnim brončanim mačevima, već vrhunskim čeličnim oružjem. Nosili su krasno ispletene kiltove i kožne sandale. Svaki je nosio lagani oklop od veriga i šljem bez vizira, ali to je bio samo njihov obrambeni oklop. Kelti, Gali ili Britonci bili su skloni suditi čovjeka po količini oklopa koju je nosio. Oni Britonci koji su se sukobili s Cezarom tvrdili su da su Rimljani kukavice jer su se omatali u metal, a mnogo stoljeća kasnije irski su klanovi mislili isto o oklopima od veriga normanskih vitezova od Strongbowa. Cormacovi ratnici bili su konjanici. Nisu poznavali ni cijenili upotrebu luka. Nosili su neizbježne okrugle, metalne štitnike, bodeže, duge ravne mačeve i lagane jednoglave sjekirice. Konji su im bili privezani u blizini – životinje jakih kostiju, ne tako masivni kao oni koje su Britonci uzgajali, ali brži. Branove se oči ozariše dok su njih dvojca hodali kroz kamp. – Ovi ljudi su iskovani u ratu! Vidi kako oštre svoje sjekire i rugaju se onome što će sutra doći! Da su bar svi ljudi u kampu tako vjerni kao tvoji ljudi, Cormac! Onda bih s podsmijehom dočekao legije kad sutra stignu s juga. Ulazili su među sjevernjačke vatre. Tristo ljudi sjedilo je kartajući, oštreći oružja i ispijajući pivo od vrijeska koje su im pribavili piktski saveznici. Promatrali su Brana i Cormaca ne sa prevelikim prijateljstvom. Bila je očita razlika između njih i Pikta i Kelta – razlika su bile njihove hladne oči, njihova jaka sumnjičava lica, samo njihovo držanje. Ovdje je bilo oštrine i divljaštva, ali ne i divljeg, prodornog bijesa Kelta. Ovdje je bilo svireposti udružene sa mračnom odlučnošću i stoičkom tvrdoglavošću. Silovitost britanskih klanova bila je strašna, nadmoćna. Ali nisu imali strpljivosti; neka ih savlada skora pobjeda i vjerojatno će se pogubiti i raspršiti ili se početi međusobno sukobljavati. U ovima što su se bojali mora postojala je strpljivost hladnog plavog Sjevera – trajna odlučnost da će se držati zajedno pa što god se desilo, jednom kad se okrenu prema svom cilju. Bili su divovskog rasta; masivni, a ipak okretni. Nisu dijelili keltsku ideologiju o oklopima jer činjenica je bila da su bili odjeveni u teške oklope od pločica koji su im dosezali do pola bokova, nosili teške rogate kacige i teške štitnike za noge, a željezom okovane bile su i
njihove cipele. Štitovi su im bili ogromni i ovalni napravljeni od čvrstog drveta, kože i mesinga. Što se tiče oružja imali su duga koplja željeznog vrha, teške željezne sjekire i bodeže. Neki su imali duge mačeve široke oštrice. Cormac se nije ugodno osjećao dok su ga promatrali tim hladnim magnetičnim očima ti ljudi lanene boje kose. On i oni bili su neprijatelji po nasljednoj lozi, mada su odabrali boriti se na istoj stranu u datom trenutku – ali jesu li to doista? Jedan čovjek istupi, visoki vitki ratnik s tim zastrašujućim, vučjim licem na koje je palacava vatra bacala duboke sjene. S ogrtačem od vučje kože nemarno prebačenim preko širokih ramena i velikim rogovima na kacigi koji su pridodavali njegovoj visini, stajao je tamo u nemirnim sjenama, nalikujući na stvorenje koje je samo napola ljudsko, široki lik tamnog barbarina koji će pokoriti svijet. – Dakle, Wulfhere – reče piktski kralj – pio si medovinu na savjetovanju i govorio si da si protiv krijesova – kakva je tvoja odluka? Sjevernjakove oči bljesnuše u tami. – Dajte nam kralja našeg naroda da ga slijedimo ako želite da se borimo s vama. Bran raširi ruke. - Traži od mene da skinem zvijezde da budu dragulji na vašim šljemovima! Neće li te slijediti tvoji drugovi? – Ne protiv legija – mračno odvrati Wulfhere. – Kralj nas je doveo na put Vikinga – kralj nas mora voditi protiv Rimljana. A Rognar je mrtav. – Ja sam kralj – reče Bran. – Hoćete li se boriti za mene ako stanem na čelo vaših boraca? – Kralj od našeg naroda – reče Wulfhere tvrdoglavo. – Mi smo sve izabrani ljudi Sjevera. Mi se ne borimo ni za koga osim za kralja, a naš kralj mora nas voditi – protiv legija. Cormac je osjetio suptilnu prijetnju u toj ponovljenoj frazi. – Ovdje je princ od Erina – reče Bran. – Hoćeš li se ti boriti za Zapadnjake? – Mi se ne borimo pod Keltima, zapadnim ili istočnim – zagunđa Viking i gunđajuće povlađivanje digne se od onih koji su ga pratili. – Dovoljno je i to što se borimo uz njih. Vruća galska krv uzavrije u Cormacovu mozgu i on se progura pored Brana s rukom na maču. – Što misliš pod tim, pirate? Prije nego što je Wulfhere mogao odgovoriti Bran se ubaci: – Prestanite s tim! Zar ćete vi lude odbaciti bitku prije nego što počne, zbog vlastitog ludila? Što je s tvojim zavjetom, Wulfhere? – Zakleo sam se pod Rognarom; kad je umro od rimske strijele mi smo se oslobodili zavjeta. Slijedit ćemo samo svog kralja – protiv legija. – Ali tvoji će te drugovi slijediti – protiv naroda vrijeska! – obrecne se Bran. – Da. – sjevernjakove ga oči drsko pogledaju. – Pošaljite nam kralja ili ćemo se sutra pridružiti Rimljanima. Bran zareži. U svom bijesu kao da je ovladao cijelim prizorom, čineći patuljke od ogromnih ljudi koji su se nadvili nad njega. – Izdajnici! Lašci! Vaše živote ja držim u svojoj ruci! Da, izvucite mačeve ako želite – Cormac, ostavi svoj mač u koricama. Ovi vukovi neće ugristi kralja! Wulfhere – poštedio sam vam živote onda kad sam ih mogao uzeti. – Došli ste pljačkati zemlje na Jugu nadirući sa sjevernog mora u svojim galijama. Pljačkali ste obalom i dim spaljenih sela nadvijao se poput oblaka nad obalama Kaledonije. Zarobio sam vas dok ste pljačkali i spaljivali – krvlju mojih ljudi na svojim rukama. Spalio sam vaše brodove i ulovio vas u zasjedu kad ste me slijedili. S trostruko više strijelaca koji su vas
pokosili skriveni u brdima oko vas, poštedio sam vas kad sam vas mogao postrijeljati kao zatočene vukove. Jer sam vas poštedio, vi ste se zakleli da ćete doći i boriti se za mene. – Pa zar mi moramo umrijeti zato što se Pikti bore protiv Rimljana? – zagrmi bradati jahač. – Založili ste svoje živote za mene; došli ste opustošiti Jug. Nisam obećao da ću vas sve poslati svojim kućama nazad na Sjever neozlijeđene i pune plijena. Vaša je zakletva bila da ćete boriti u bitci protiv Rima pod mojom komandom. Onda ću preživjele ukrcati na brod i možete ići kuda vas je volja, s dobrim dijelom plijena koje ćemo uzeti legijama. Rognar je održao svoju zakletvu. Ali Rognar je umro u okršaju s rimskim izvidnicama i sada ti, Wulfhere Razdorniče, huškaš svoje drugove da se obeščaste onime što Sjevernjaci mrze – slamanjem dane riječi. – Ne slamamo riječ – zareži Viking i kralj osjeti njegovu jednostavnu germansku tvrdoglavost, puno teže pobjedivu od nestalnosti divljih Kelta. – Dajte nam kralja, niti Pikta, Gala ni Britonca, i umrijet ćemo za vas. Ako ne – borit ćemo se sutra za najvećeg od svih kraljeva – cara Rima! Na trenutak Cormac pomisli kako će piktski kralj u crnom bijesu izvući mač i sasjeći sjevernjaka namrtvo. Zgusnuti bijes koji je blještao u Branovim tamnim očima natjera Wulfherea da ustukne i spusti ruku na opasač. – Budalo! – reče Mak Morn tihog glasa koji je drhtao do uzbuđenja. – Mogu te zbrisati sa zemlje prije Rimljani dođu dovoljno blizu da čuju tvoje samrtne krikove. Odaberi – bori se sa mnom sutra – ili umri noćas pod crnim oblakom strijela, crvenom olujom mačeva, mračnim valom bojnih kola! Na spomen bojnih kola, jedinim ratnim sredstvom koje je ikada slomilo sjevernjačke redove, izraz na Wulfherenovom licu se promjeni, ali on nije odstupao. – Neka bude rat – reče on tvrdoglavo. – Ili neka nas kralj vodi! Sjevernjaci odvrate s kratkom dubokom rikom i udarcima mačeva o štitove. Bran, bliještećih očiju, spremao se ponovno progovoriti kad se tamni lik tiho pojavi u svjetlosti vatre. – Polako zborite, polako zborite – reče stari Gonar spokojno. – Kralju, ne govorite više. Wulfhere, ti i tvoji drugovi borit ćete se s nama ako budete imali kralja da vas vodi? – Zakleli smo se. – Onda se opustite – reče čarobnjak – jer kad borba sutra započne, ja ću vam poslati takvoga kralja kakvoga ni jedan čovjek na zemlji nije pratio već stotinama tisuća godina! Kralja koji nije ni Pikt, ni Gal, ni Britonac, već onaj prema kome je car Rima samo seoski poglavica! Dok su neodlučno stajali, Gonar primi ruke Cormaca i Brana. – Dođite. A vi, Sjevernjaci, sjetite se svoje zakletve i mog obećanja koje nikada nisam prekršio. Sad spavajte, nemojte ni pomisliti odšuljati se u okrilju tame u rimski kamp, jer ako i umaknete našim strijelama, nećete mojoj kletvi ili sumnjičavim legionarima. Njih trojica odoše i Cormac, bacajući pogled nazad, vidje Wulfherea kako stoji kraj vatre uvijajući svoju zlatnu bradu sa zbunjenim izrazom bijesa na svom mršavom zlom licu. Njih trojica tiho su hodala kroz ustalasali vrijesak ispod dalekih zvijezda dok je čudni noćni vjetar sablasno šaputao oko njih. – Nekada davno – iznenada reče čarobnjak. – u doba kad je svijet bio mlad, velika se zemlja dizala tamo gdje sada ocean grmi. Na toj zemlji stolovao je moćni narod i kraljevstva.bŏd e n: Najveća od svih bila je Valusia – Zemlja Čarolija. Rim je samo selo u usporedbi s blještavilom gradova Valusije. A najveći kralj bio je Kull, koji je došao iz zemlje Atlantide da otme kraljevstvo Valusije od degeneričke dinastije. Pikti koji su obitavali na otocima koji su sada vrhovi planina u čudnoj zemlji u Zapadnom oceanu, bili su saveznici Valusije, a najveći od svih piktskih vojnih poglavara bio je Brule Kopljo-ubojica, prvi u rodu ljudi koji se nazivaju Mak
Morn. – Kull je dao Bruleu dragulj koji sada nosite u svojoj željeznoj kruni, oh, kralju, nakon čudne bitke u mračnoj zemlji i kroz dugi vijek on je došao do nas, kao znak svih Mak Morna, simbol nekadašnje veličine. Kad se naposljetku more diglo i progutalo Valusiju, Atlantidu i Lemuriju, samo su Pikti preživjeli i to malo što ih je ostalo raspršili se posvuda. Ipak, počeli su se polako nazad uspinjati i mada je mnogo od umjetnosti njegove civilizacije nestalo u velikoj poplavi, ipak su podosta napredovali. Umjetnost kovanja metala je izgubljena, tako da su se proslavili u radu sa kremenom. I zavladali su novim zemljama koje je otkrilo more kad se izlilo, koje se sada zove Europom, sve dok sa sjevera nisu došla mlađa plemena koja jedva da su se izdigla nad majmune kad je zemlja Pikta bila u svojoj punoj slavi i koja, obitavajući na ledenim područjima oko pola, nisu znala ništa o izgubljenom sjaju Sedam Carstava i još manje o poplavi koja je pokosila pola svijeta. – A ipak su došli – Arijevci, Kelti, Germani, ispuzavši iz velike koljevke koja je iznjedrila njihovu rasu koja leži blizu pola. I ponovno je rast Piktske rase bio unazađen i rasa je ponovno je zašla u divljaštvo. Nestali sa zemlje, na rubu svijeta sa leđima pritisnutim uza zid i spremni na borbu. Ovdje u Kaledonu bilo je posljednje uporište jednom moćne rase. I promijenili smo se. Naš se narod izmiješao sa divljacima iz prijašnjih vremena koje smo protjerali prema sjeveru kad su došli na Otoke i sada, osim njihovih poglavara, kakav je bio Bran, Pikti su čudan i odvratan narod. – Istina, istina – reče kralj nestrpljivo – ali kakve to ima veze... – Kull, kralj Valusije – nastavi čarobnjak nesmetano – bio je barbarin u svoje doba kao što ste vi u svome, mada je svojim teškim mačem vladao moćnim carstvom. Gonar, prijatelj Brulea, vašeg prvog pretka, kako mi gledamo na vrijeme, mrtav je stotine tisuća godina. Ipak razgovarao sam sa njim prije manje od sata. - Razgovarao si s njegovim duhom... – Ili on s mojim? Jesam li se ja vratio nazad stotine tisuća godina ili je on išao u budućnost? Ako je on došao meni iz prošlosti, nije da sam ja razgovarao sa mrtvim čovjekom, već je on razgovarao sa nekim tko još nije rođen. Prošlost, sadašnjost i budućnost mudrom su čovjeku jedno te isto. Razgovarao sam s Gonarom dok je on bio živ; kao što sam ja živ. U bezvremenoj, nematerijalnoj zemlji sreli smo se i on mi je ispričao mnogo stvari. Oko njih sve se rasvijetlilo s dolaskom zore. Vrijesak se na jutarnjem povjetarcu njihao i savijao u dugim redovima kao da se klanja obožavajući sunce koje izlazi. – Dragulj u vašoj kruni magnet je koji privlači te eone – reče Gonar. – Sunce se diže – i tko stiže sa izlazećim suncem? Cormac i kralj trgnuše se. Sunce je dizalo svoju crvenu kuglu iznad istočnih brda. Usred sveg tog sjaja, ostavljajući odraz svog tijela na skletnom obrubu, iznenada se pojavio čovjek. Nisu ni primijetili kako dolazi. U zlatnom rođenju novog dana izgledao je kolosalno; divovski bog koji izlazi iz zore stvaranja. Kako im se približavao, domaći se stadoše buditi i ugledavši ga iznenađeno uskliknu. – Tko – ili što je to? – uzvikne Bran. – Pođimo upoznati ga, Bran – odgovori čarobnjak. – To je kralj kojega je Gonar poslao da spasi Bruleov narod.
Odlomak 2 Vojska utihnu dok su Bran, Cormac i Gonar kretali put stranca koji im je prilazio dugim odlučnim koracima. Kad su mu se približili iluzija monstruozne veličine nestade, ali shvatiše da je to ipak čovjek izuzetno visokog rasta. U prvi mah Cormac pomisli da je to sjevernjak, ali kad je bolje pogledao shvati da nikada ranije nigdje nije vidio takvog čovjeka. Bio je građe kao Viking, istovremeno masivan i okretan – kao tigar. Ali crte lica mu nisu bile kao u njih, njegova četvrtasta, lavovska griva kose bila je crna kao Branova. Pod gustim obrvama sjajne oči bile su sive kao čelik i hladne kao led. Njegovo brončano lice, jako i zagonetno, bilo je glatko obrijano, a široko čelo pokazivalo je visoku inteligenciju, jednako kao i čvrsta čeljust i tanke usne koje su pokazivale snagu volje i hrabrost. Ali više nego išta, njegovo držanje, nesvjesna lavovska dostojanstvenost, otkrivala ga je kao prirodnog kralja, vladara ljudi. Sandale čudne izrade bile su mu na nogama i nosio je savitljivi ogrtač čudno spletenog oklopa koja mu je dosezao do koljena. Široki remen s velikom zlatnom kopčom opasavao mu je struk, a na kojemu je visio dugi ravni mač u teškoj kožnoj futroli. Kosa mu je bila zavezana širokom, teškom zlatnom vrpcom koja mu je posve obavijala glavu. To je bio čovjek koji se zaustavio pred tihom skupinom. Doimao se pomalo zbunjen, pomalo kao da ga sve to zabavlja. Prepoznavanje zablista u njegovim očima. Progovori starinskim arhaičnim piktskim jezikom kojega je Cormac jedva razumio. Glas mu je bio dubok i odjekivao je. – Ha, Brule, Gonar mi nije rekao da ću sanjati o tebi! Po prvi puta u svom životu Cormac vidje kako je piktski kralj posve izbačen iz ravnoteže. On dahne, ostavši bez riječi. Stranac nastavi: – I nosiš dragulj koji sam ti dao, na krugu na svojoj glavi! Prošle noći nosio si ga na svom prstu. – Prošle noći? – dahne Bran. – Prošle noći ili stotine tisuća godina ranije – sve je isto! – promrmlja Gonar očito uživajući u situaciji. – Ja nisam Brule – reče Bran. – Zar ste ludi da pričate o čovjeku koji je mrtav stotine tisuća godina? On je bio prvi od moje loze. Stranac se iznenada nasmije. – Dakle, sada znam da doista sanjam! O tome ću baš pričati Bruleu kad se ujutro probudim! Da sam otišao u budućnost i vidio čovjeka koji tvrdi da je potomak Kopljo-ubojice koji još nije ni oženjen. Ne, ti nisi Brule, sad to vidim, mada imaš njegove oči i držanje. Ali on je viši i širih ramena. Ipak imaš njegov dragulj – oh, dakle – bilo što se može desiti u snu pa se neću svađati s tobom. Na trenutak sam pomislio da sam prebačen u snu u neku drugu zemlju i da sam doista budan u toj čudnoj zemlji jer ovo je najjasniji san koji sam ikada sanjao. Tko si ti? – Ja sam Bran Mak Morn, kralj kaledonskih Pikta. A ovaj starac je Gonar, čarobnjak, iz roda Gonara. A ovaj ratnik je Cormac na Connack, princ otoka Erin. Stranac polako kimne svojom lavovskom glavom. – Ove mi riječi zvuče čudno, osim Gonara – a onaj tamo nije Gonar, mada je jednako star. Koja je ovo zemlja? – Kaledonia ili Alba, kako je Gali zovu. – A tko su oni šćućureni majmunoliki ratnici koji nas gledaju izdaleka, svi zijevajući? – To su Pikti kojima vladam.
– Kakvog čudnog izobličenog naroda ima u snovima! – promrmlja stranac. – A tko su oni ljudi čupavih glava tamo kod kola? - To su Britonci – Cymry koji žive južno od Zida. – Što je Zid? – Zid je izgradio Rim da odvoji svoje ljude od ljudi vrijeska iz Britanije. – Britanija? – ton mu je bio začuđen. -Nikada nisam čuo za tu zemlju – a što je Rim? – Što! – poviče Bran. – Nikada nisi čuo za Rim, carstvo koje vlada svijetom? – Ni jedno carstvo ne vlada svijetom – odvrati ovaj oholo. – Najmoćnije kraljevstvo na svijetu je ono kojim ja vladam. – A tko si ti? – Kull od Atlantide, kralj Valusije! Cormac osjeti kako mu se hladnoća spušta niz kičmu. Hladne sive oči bile su nepokolebljive – ali to je bilo nevjerojatno – monstruozno – neprirodno. - Valusia! – poviče Bran. – Pa, čovječe, morski valovi njišu se nad vrhovima Valusije već nebrojena stoljeća! Kull se gromko nasmije. – Kakva je ovo luda noćna mora! Kad me je Gonar čarolijom uspavao u duboki san prošle noći – ili ove noći! – u tajnoj sobi u unutrašnjosti palače, rekao mi je da ću možda sanjati čudne stvari, ali ovo je čudnovatije nego sam pretpostavio. A najčudnija stvar je ta što znam da sanjam! Gonar se ubaci kad je Bran namjeravao progovoriti. – Ne sumnjajte u ono što rade bogovi – promrmlja čarobnjak. – Vi ste kralj jer ste u prošlosti vidjeli i prihvatili priliku. Bogovi ili prvi Gonar poslali su vam ovog čovjeka. Dajte da se ja pozabavim njime. Bran kimne glavom i dok je tiha vojska bez riječi otvorenih ustiju zurila u njih, dovoljno blizu da sve čuju, Gonar progovori: – Oh veliki kralju, vi sanjate, ali nije li sav život san? Zar ne smatrate da je sav vaš prošli život san iz koga ste se sada probudili? Upravo sada mi ljudi iz sna vodimo svoje ratove i održavamo svoj mir i upravo sada velika napast dolazi s juga da uništi Bruleov narod. Hoćete li nam pomoći? Kull se naceri s čistim oduševljenjem. – Da! Već sam vodio bitke u snu ovdje, ubijao sam i bio ubijen i bio sam zaprepašten kad sam se probudio iz svojih vizija. A s vremena na vrijeme, kao sada, u snu sam znao da sanjam. Vidite, uštipnuo sam se i osjetio bol, ali znam da sanjam jer sam i prije osjetio bol opakih rana, čak i u snima. Da, ljudi iz mog sna, borit ću se s vama protiv drugog naroda iz sna. Gdje su oni? – I da biste više uživali u snu – reče čarobnjak suptilno – zaboravite da je ovo san i pretvarajte se da ste magijom prvog Gonara i preko dragulja kojega ste dali Bruleu, koji sad sja na kruni Morne, doista dovedeni u neko drugo, divlje doba gdje se Bruleovi ljudi bore za svoje život protiv jačeg neprijatelja. Na trenutak čovjek koji se nazivao kraljem Valusije činio se kao iznenađenim; čudan izraz sumnje, gotovo straha, zamaglio mu je oči. Onda se nasmije. – Dobro! Povedi nas, čarobnjače. Ali sad je Bran preuzeo vodstvo. Došao je k sebi u svakom pogledu. Ako je mislio, poput Cormaca, da je sve ovo bila neka velika prevara koju je smislio Gonar, na njemu se to nije pokazivalo. - Kralju Kulle, vidite li onog čovjeka tamo dalje, koji se naslanja na svoju dugačku sjekiru i zuri u vas? – Visoki čovjek sa zlatnom kosom i bradom?
– Da – naš uspjeh u predstojećoj bici ovisi o njima. Kunu se da će prijeći neprijatelju ako im ne damo kralja da ih vodi – njihov vlastiti je ubijen. Hoćete li ih povesti u borbu? Kullove oči blistale su poštovanjem. – To su ljudi koji nalikuju mojim Crvenim Ubojicama, mojoj izabranoj regimenti. Ja ću ih voditi. – Pođimo onda. Mala grupica krene prema padini probijajući se među gomilom ratnika koji su se gorljivo gurali da bolje vide stranca, a onda se povlačili kad bi im se približio. Napeti šapat provlačio se kroz hordu. Sjevernjaci su stajali postrance u zbijenoj grupici. Njihove hladne oči promatrale su Kulla, upijajući svaki detalj njegove pojave, dok je on smireno odvraćao njihove poglede. – Wulfhere – reče Bran. – Doveli smo ti kralja. Sjeti se svoje zakletve. – Neka on razgovara s nama – reče Viking oštro. – On ne poznaje vaš jezik – odgovori Bran, znajući da Sjevernjak ne zna ništa o legendama njegove rase. – On je veliki kralj s Juga... – On dolazi iz prošlosti – upadne čarobnjak smireno. – On je bio najveći od svih kraljeva, jednom davno. – Mrtvac! – Vikinzi se nelagodno stadu meškoljiti, a ostatak horde krene bliže upijajući svaku riječ. Ali Wulfhere ih prekori: - Zar da duh vodi žive ljude? Dovodite nam čovjeka za koga kažete da je mrtav. Mi nećemo slijediti leš. – Wulfhere, – reče Bran strasno, ali mirno – ti si lažac i izdajnik. Poslao si nas na taj zadatak misleći da je nemoguć. Žudiš da se boriš pod Orlom Rima. Doveli smo ti kralja koji nije ni Pikt, ni Gal ni Britonac, a ti se oglušavaš na svoju zakletvu! – Neka se bori sa mnom! – zaurla Wulfhere u nekontroliranom bijesu zamahnuvši svojom sjekirom i iznad svoje glave ocrtavajući svjetlucavi polukrug. – Ako me vaš mrtvac savlada – onda će vas moj narod slijediti. Ako ja savladam njega, pustit ćete nas u miru da odemo u kamp legionara! – Dobro! – reče čarobnjak. – Slažete li se, vukovi Sjevera? Bijesan poklik i zveckanje mačeva bio je odgovor. Bran se okrene Kullu, koji je stajao u tišini ne razumijevajući ono što je rečeno. Ali oči Atlantiđanina su sjale. Cormac osjeti kako su te hladne oči vidjele previše takvih scena da ne bi razumjele ono što se događa. – Ovaj ratnik kaže da se morate boriti s njim za vodstvo – reče Bran i Kull, čije se oči još više zažariše uzbuđene bitkom, kimne: – Tako sam i pretpostavio. Dajte nam mjesta. – Štit i kacigu! – poviče Bran, ali Kull odmahne glavom. – Ne trebaju mi – zareži on. – Odite nazad i dajte nam mjesta da mašemo čelikom! Ljudi su se okupili sa sviju strana, oformivši čvrsti prsten oko dvojice muškaraca, koji su sada oprezno prilazili jedan drugome. Kull je izvukao svoj mač i velika oštrica blistala je kao da je živa u njegovoj ruci. Wulfhere, iskovan u stotinu divljih bitki, odbaci svoj ogrtač od vučje kože i oprezno iskorači, divljih očiju zureći preko svog izbačenog štita, sjekire napola dignute u svojoj desnoj ruci. Iznenada kad su oba ratnika i dalje bili prilično udaljeni Kull skoči. Njegov napad ostavi bez daha ljude koji su bili navikli na junačka djela; jer poput tigra koji napada on je skočio u zrak i njegov mač se sudario s iznenada podignutim štitom. Iskre polete i Wulfereova sjekira zamahne, ali Kull umakne zamahu dok mu je sjekira opako zviždala iznad glave, jurnuvši naprijed i još jednom skočivši poput mačke. Njegovi pokreti bili su prebrzi da bi ih oko slijedilo. Na gornjem
dijelu Wulfhereova štita bila je duboka posjekotina i na njegovu oklopu od veriga bila je duga porezotina tamo gdje je Kullov mač jedva promašio meso koje je bilo pod njim. Cormac, drhteći od strašnog uzbuđenja bitke, zaprepasti se nad tim mačem koji je mogao prerezati oklop od veriga. A udarac koji je rasjekao štit sigurno bi skrhao oštricu. A ipak ni ogrebotine nije bilo na velusijanskom čeliku! Zasigurno je ova oštrica iskovana od drugih ljudi u drugom dobu! Sada dva diva skoče jedan prema drugome napadajući i poput dva udarca munje njihova se oružja sukobiše. Wulfhereov štit pade s njegove ruke razlomljen napola mačem Allantiđanina koji ga je jednostavno prerezao, a Kull zatetura pred Sjevernjačkom sjekirom, koje je svom silom zamahnulo njegovo veliko tijelo, okrznuvši zlatni prsten koji mu je opasavao glavu. Taj udarac trebao je proći kroz zlato kao kroz maslac i raspoloviti lubanju popola, ali sjekira se odbije, a na njenom rubu ostane veliko udubljenje. Sljedećeg trenutka Sjevernjaka obuze strašan vihor čelika – oluja udaraca koji su dolazili takvom brzinom i tako moćno da je bio odbačen kao na krijesti vala, nesposoban da odvrati udarac. Sa svom svojom vještinom pokušavao je svojom sjekirom parirati raspjevanom metalu. Ali mogao je samo otjerati usud na nekoliko sekundi; mogao je samo na tren odbaciti zviždeću oštricu koja je odgrizala komade njegova oklopa – tako su brzo padali udarci. Jedan od rogova odleti s njegova šljema; onda i sama glava sjekire otpade, a taj isti udarac koji je presjekao dršku zabije Vikingovu kacigu u lubanju koja se nalazila pod njom. Wulfhere pade na koljena, potoci krvi mu se stadoše slijevati niz lice. Kull zaustavi svoj drugi udarac i baci mač prema Cormacu, nenaoružan se sukobljavajući sa ošamućenim Sjevernjakom. Atlantiđanove oči blještale su od opakog zadovoljstva i on zariče nešto na nepoznatom jeziku. Wulfhere podvuče noge poda se i ustane se, režeći poput vuka, oštrica mu je bljeskala u ruci. Horda koja je promatrala krikne kad su se dva tijela sudarila, tako da je odzvanjalo do neba. Kullova stisnuta šaka promaši Sjevemjakovo zapešće, ali očajnički prodor oštrice odbi Atlantiđaninov oklop i odbacujući beskorisnu dršku Wulfhere omota svoje ruke oko neprijatelja u medvjeđem stisku koji bi smrvio slabijeg čovjeka. Kull se naceri poput tigra i odvrati stisak i na trenutak obojica zateturaju. Polako tamnokosi ratnik savije svog protivnika unazad dok se nije činilo da će mu kičma puknuti. Krikom koji nije imao ničega ljudskoga u sebi Wulfhere u očaju poče grepsti Kullovo lice pokušavajući mu iskopati oči, onda okrene glavu i zarije zube u Atlantiđaninovu ruku. Poklik se zaori u trenu kad krv poteče: – Krvari! Krvari! On nije duh, ipak je to smrtan čovjek! Razbješnjen, Kull promijeni stisak odgurujući od sebe pobješnjelog Wulfherea i desnom ga rukom udari ispod uha. Viking pade nauzak nekoliko stopa dalje. Onda, ričući poput divljaka, on skoči s kamenom u ruci i zavitla ga. Samo je Kullova nevjerojatna brzina spasila njegovo lice; grubi je rub kamena oderao komad njegova obraza i bacio ga u bjesnilo. S lavovskim rikom on se baci na svog neprijatelja, omota ga neodoljivom eksplozijom pukog bijesa, zavitla ga visoko iznad svoje glave kao da je dijete i odbaci ga desetke stopa dalje. Wulfhere padne na glavu i nastavi mirno ležati – polomljen i mrtav. Zaprepaštena tišina vladala je trenutak; onda se od Gala diže gromka rika, a Britanci i Pikti se pridružiše, zavijajući poput vukova, tako da je jeka njihovih krikova i zveckanje mačeva na štitovima doprla sve do ušiju legionara u maršu, miljama na jugu. – Ljudi sivog Sjevera – poviče Bran. -Hoćete li održati svoju zakletvu sada? Divlje duše Sjevernjaka izvirile su iz njihovih očiju kad je njihov glasnogovornik progovorio. Primitivni, praznovjerni, zadrto vjerujući u plemenske legende o borbi bogova i mitskih heroja, nisu sumnjali da je tamnokosi borac bio neko nadnaravno stvorenje koje su u bitku poslali sami bogovi. – Da! Nikada nismo vidjeli ovakvog čovjeka! Mrtvac, duh ili đav’o, slijedit ćemo ga, bez
obzira vodi li taj put do Rima ili Valhalle! Kull je shvaćao značenje, čak i ako nije razumio riječi. Uzimajući svoj mač od Cormaca zahvaljujući mu, on se okrene Sjevernjacima i bez riječi digne mač nad svoju glavu, držeći ga s obje ruke, prije nego što ga je vratio u korice. Bez shvaćanja, cijenili su tu kretnju. Okrvavljen i uneređen, čovjek je predstavljao impresivan prizor, utjelovljenje veličanstvenog barbarizma. – Dođite – reče Bran, dodirujući Atlantiđaninovu ruku. – Horda napreduje prema nama i imamo još puno toga za učiniti. Malo je vremena da udružimo svoje snage prije nego što se obruše na nas. Dođite na vrh one padine ondje. Pikt je pokazivao rukom. Promatrali su udolinu koja se protezala sa sjevera na jug šireći se od uskog procjepa na sjeveru sve dok se nije pretvarala u čistinu na jugu. Čitava dolina bila je manje od dva kilometra širine. – Iz ove doline naš će neprijatelj doći – reče Pikt. – Imaju vagone pune namirnica i sa obje strane doline tlo je previše neravno za takvo putovanje. Ovdje planiramo postaviti zasjedu. – Mislio sam da već imate ljude koji ondje leže i čekaju – reče Kull. – Što je sa izvidnicom koju je neprijatelj poslao? – Divljaci koje vodim nisu predugo htjeli čekati u zasjedi – reče Bran pomalo ogorčeno. – Nisam ih mogao poslati dok nisam bio siguran u Sjevernjake. Čak i sada ne usuđujem ih se poslati onamo – mogli bi se uspaničiti od zalutalog oblaka ili šuškanja lista i razbježati se poput ptica na hladnom vjetru. Kralju Kulle – sudbina piktskog naroda je u pitanju. Mene nazivaju kraljem Pikta, ali moja vladavina do sada bila je samo isprazno ruglo. Brda su puna divljih klanova koji se odbijaju boriti sa mnom. Od tisuću strijelaca pod mojom komandom, više nego pola je iz mog vlastitog klana. – Tisuću osamsto Rimljana maršira prema nama. To nije prava invazija, ali mnogo ovisi o njoj. To je početak njihova pokušaja da prošire granice. Namjeravaju izgraditi utvrdu na močvari na sjeveru ove doline. Ako to učine izgradit će druge utvrde, čelikom okovati srca slobodnih ljudi. Ako ja pobijedim u ovoj bitci i ako pokorim ovu vojsku, imat ću dvostruku pobjedu. Onda će mi se plemena pridružiti i sljedeća invazija će se sukobiti sa čvrstim zidom otpora. Ako izgubim, klanovi će se razbježati, pobjeći na sjever sve dok više ne budu mogli bježati, boreći se kao zasebni klanovi radije nego kao ujedinjena nacija. – Imam tisuću strijelaca, pet stotina konjanika, pedeset kočija s kočijašima i pješaštvo – ukupno njih sto pedeset – i zahvaljujući vama, tri stotine teško naoružanih sjevernjačkih pirata. Kako ćete organizirati svoje ratne linije? – Dakle – reče Kull – ja bih zagradio sjeverni dio doline – ne! To bi ukazalo na zamku. Ali zagradio bih je sa šačicom očajnih ljudi, poput onih koje si mi dao da ih vodim. Tri stotine bi se mogli oduprijeti na usjeku neko vrijeme bez obzira na brojnost neprijatelja. Onda, dok se neprijatelj zabavlja s njima u uskom dijelu doline, stavio bih svoje strijelce s obje stane doline, da ih kose dok im se broj ne prepolovi. Onda, skrivajući konjanike iza jedne litice, a kola iza druge, napao bih istovremeno i pretvorio neprijatelja u krvavu gomilu. Branove oči su blistale. – Upravo tako, kralju Valusije. Takav je upravo i moj plan. – Ali što je s izvidnicom? – Moji ratnici su poput pantera; skrivaju se pred nosovima Rimljana. Oni koji ujašu u dolinu vidjet će samo ono što mi želimo da vide. Oni koji prođu kroz procjep neće se vratiti da podnesu izvještaj. Strijela je brza i tiha. – Vidite, ishod cijele stvari ovisit će o ljudima koji će držati procjep. To moraju biti ljudi koji se mogu stoički boriti i opirati se napadima teško naoružanih legionara dovoljno dugo da se zamka zatvori. Osim u ovih Sjevernjaka ja nisam vidio takve snage ni u koga od ovih ljudi. Moji
goli ratnici sa kratkim mačevima ne bih izdržali takav napad ni na kratko. Niti su oklopi Kelta stvoreni za takvu borbu; štoviše, oni nisu pješaci i trebam ih negdje drugdje. – Vidite stoga zašto sam tako očajnički trebao te Sjevernjake. Sada, hoćete li ipak stajati u procjepu s njima i držati Rimljane na razmaku dok ne zatvorim zamku? Zapamtite, većina vas će umrijeti. Kull se nasmiješi. – Cijeli život riskiram, mada bi Tu, glavni savjetnik, mogao reći da moj život pripada Valusiji i da ga nemam prava riskirati. – Njegov glas utihne i čudan izraz mu je bio na licu. – Valke mu – reče on nesigurno se smijući – ponekad zaboravljam da je ovo san! Sve se čini tako stvarnim. Ali upravo je to – naravno da jest! Dakle, onda, ako i umrem, probudit ću se, kao što sam i ranije. Vodite nas, kralju Kaledonije! Cormac, odlazeći do svojih ratnika, bio je zamišljen. Zasigurno je sve bila varka; ipak – čuo je komentare ratnika oko sebe dok su se naoružavali i pripremali da zauzmu svoje položaje. Tamnokosi kralj bio je sam Neid, keltički ratni bog; bio je pretpotopni kralj koga je iz prošlosti doveo Gonar; bio je mitski borac iz Valhalle. Nije uopće bio čovjek, već duh! Ne, bio je smrtnik, krvario je. I sami bogovi krvare, mada ne umiru. Razgovor je postajao sve bjesniji. Naposljetku, pomisli Cormac, ako je to i bila samo prevara da se inspiriraju ratnici osjećajem da im čak i nadnaravno priskače u pomoć, radilo je. Vjerovanje da je Kull više od smrtnog čovjeka ujedinilo je Kelte, Pikte i Vikinge podjednako u nekoj vrsti inspirativnog ludila. A Cormac se upita – u što sam vjeruje? Ovaj je čovjek zasigurno iz neke daleke zemlje – ipak u svakom njegovu pogledu i radnji postojala je natruha puno veće razlike nego je samo udaljenost može donijeti – natruha stranog vremena, maglovitog ambisa i divovskih struja eona koje su ležale između tamnokosog stranca i ljudi s kojima je hodao i razgovarao. Oblaci zbunjenog čuđenja gomilali su se Cormacovim umom i on se nestašno nasmije rugajući se sam sebi.
Odlomak 3 Sunce je padalo prema zapadu. Tišina je ležala poput magle preko čitave doline. Cormac je u rukama držao uzde i promatrao jahače s obje strane. Lelujavi vrijesak koji je rastao na tim strmim padinama nije odavao stotinu divljih ratnika koji su ondje vrebali. Ondje u uskom procjepu koji se postepeno širio prema jugu bili su jedini tragovi života. Između strmih zidova tristo Sjevernjaka nagomilalo se u usjeklini oblikujući obrambeni zid, blokirajući prolaz. Na vrhu, kao na vrhu koplja, stajao je čovjek koji se nazivao Kull, kralj Valusije. Nije nosio šljem, oko glave samo veliki, čudno oblikovani obruč od tvrdog zlata, ali je na lijevoj ruci nosio veliki štit naslijeđen od mrtvog Rognara; i u desnoj ruci nosio je željezni malj dobiven od morskog kralja. Vikinzi su ga promatrali s čuđenjem i divljim poštovanjem. Nisu razumjeli njegov jezik, niti on njihov. Ali nikakve daljnje naredbe nisu bile potrebne. Prema Branovoj odluci nagomilali su se u procjepu, a njegova jedina naredba bila je – održite prolaz! Bran Mak Mor stajao je ispred Kulla. Stajali su jedan nasuprot drugoga, onaj čije kraljevstvo još nije bilo rođeno i onaj čije je kraljevstvo bilo izgubljeno u izmaglici Vremena u periodu koji se nije mogao ni pretpostaviti. Kraljevi tame, pomisli Cormac, bezimeni kraljevi noći, čije su carstvo zaljevi i sjene. Ruka se piktskog kralja digne. – Kralju Kulle, ti si više od kralja – ti si pravi čovjek. Obojica možda padnemo u sljedećem satu – ali ako obojica poživimo, traži me što god zaželiš. Kull se nasmiješi i čvrsto mu stisne ruku. – I ti si čovjek po mom ukusu, kralju sjena. Zasigurno si više od samo djelića moje uspavane mašte. Neka se sretnemo za jave jednoga dana. Bran začuđeno odmahne glavom, vine se u sedlo i odjaše uspinjući se na istočnu padinu i nestajući iza litice. Cormac je oklijevao: – Čudni čovječe, jesi li doista od krvi i mesa ili si duh? – Bez obzira sanjamo li, svi smo od krvi i mesa – dokle god sanjamo – Kull odgovori. – Ovo je najčudnija noćna mora koju sam upoznao – ali ti, koji ćeš se uskoro kad se probudim pretvoriti u ništavilo, sada mi se činiš posve stvarnim, kao i Brule ili Kananu ili Tu ili Kelkor. Cormac odmahne glavom kako je to i Bran učinio i s posljednjim pozdravom, kojim se Kull vratio svojoj barbarskoj veličanstvenosti, on se okrene i odjaše dalje. Na vrhu zapadne padine on se zaustavi. Daleko na jugu svijetli oblak prašine se dizao, a čelo marširajuće kolone bilo je vidljivo. Već mu se činilo da može osjetiti kako zemlja lagano podrhtava od odmjerenih koraka tisuća oklopljenih stopala koja su odjekivala u savršenom skladu. On sjaše i jedan od njegovih komandanata, Domnail, uze njegova ždrijepca i povede ga niz padinu iz doline, gdje je drveće gusto raslo. Samo povremeni nejasni pokret među njima odavalo je petsto ljudi koji su ondje stajali, svaki uz kola spremni iskoristiti prvu priliku. Oh, pomisli Cormac, sami su bogovi stvorili ovu dolinu za Branovu zasjedu! Donji dio doline nije bio obrastao drvećem i unutrašnje padine bile su gole osim vrijeska koji je rastao do struka. Ali uz svaku padinu s one strane koja je gledala prema dolini, gdje je tlo bilo davno isprano s kamenih padina i tamo se nagomilalo, raslo je dovoljno drveća da sakrije petsto konjanika ili pedeset kola. Na sjevernom kraju doline stajao je Kull i njegovih tri stotina Vikinga, na otvorenom, dok ih je sa svake strane pokrivalo pedeset piktskih strijelaca. Skriveni na zapadnoj strani zapadne litice bili su Gali. Na vrhu padine, skriveni u visokom vrijesku ležalo je stotinu Pikta spremnih
kopalja. Ostatak Pikta bio je skriven na istočnim padinama iza koje su ležali Britonci s kolima u punoj pripravnosti. Niti oni niti Gali na Zapadu nisu mogli vidjeti što se događa u dolini, ali signali su bili dogovoreni. Sada je duga kolona počela ulaziti u široki ulaz u dolinu i njihova izvidnica, lagano naoružani ljudi na brzim konjima, su se raštrkali između padina. Galopirali su u dosegu strijela tihih domaćina koji su blokirali prolaz, i onda se zaustave. Neki od njih okrenu se i pojure nazad do glavnine vojne, dok su drugi sjahivali i galopirali uz planine, želeći vidjeti što leži iza. To je bio presudni trenutak. Ako samo naslute zasjedu, sve je izgubljeno. Cormac, šćućurivši se u vrijesku, divio se sposobnosti Pikta da se tako potpuno sakriju. Vidio je kako konjanik prolazi ni metar od mjesta gdje je znao da strijelac leži, ipak Rimljanin ništa nije vidio. Izvidnica se pope na litice ogledajući se s njih; onda se većina njih okrene i pojuri dolje niz padinu. Cormac se čudio neredu u njihovu izviđaju. Nikad se ranije nije borio s Rimljanima, ništa nije znao o njihovu arogantnom samopouzdanju ili njihovoj nevjerojatnoj lukavosti u drugom slučaju, njihovoj gluposti u trećem. Ovi ljudi bili su previše samouvjereni; taj dojam zračio je iz njihovih časnika. Prošle su godine otkada su se sile Kaledonaca suprotstavile njihovim legijama. I većina tih ljudi bili su novopridošlice u Britaniji; dio legija koje su bile stacionirane u Egiptu. Prezirali su svoje neprijatelje i ništa nisu sumnjali. Ali čekaj – trojica jahača na suprotnoj litici okrenula su se i nestala na drugoj strani. A sada jedan, sjedajući na konja navrh zapadne litice, niti stotinu metara od mjesta gdje je Cormac ležao, pogleda niz dug i uzak put niz gusto drveća u podnožju padine. Cormac vidje kako sumnja raste na njegovu smeđem, sokolastom licu. Napola se okrene da pozove svoje drugove, onda umjesto toga potjera ždrijepca niz padinu naginjući se naprijed u sedlu. Cormacovo srce je tuklo. Svaki tren očekivao je kako će se čovjek okrenuti i odgalopirati nazad da digne uzbunu. Borio se protiv divljeg poriva da skoči i napadne Rimljanina. Zasigurno je čovjek mogao osjetiti napetost u zraku – stotine oštrih pogleda bilo je na njemu. Sada je bio napola sišao niz padinu, ljudi u dolini ga nisu vidjeli. I onda unjkanje nevidljivog luka prelomi bolnu tišinu. Dahnuvši ostajući bez daha Rimljanin zamahne rukama i njegov ždrijebao ustukne, a on poleti glavom naprijed kao opčinjen dugom crnom strijelom koja je bljesnula iz vrijeska. Nabiti patuljak skoči kao iz ničega, zgrabi uzde, utiša konja koji je rzao i povede ga niz padinu. Kako je Rimljanin pao, niski grbavi ljudi dignuše se naglo polijećući kao ptice iz trave i Cormac ugleda kako je nož bljesnuo. Onda, nevjerojatno, iznenada svi nestadoše. Ubojice i ubijeni postanu nevidljivi i samo je njišući vrijesak označavao mjesto mračnog djela. Gal pogleda prema dolini. Trojica koja su prejahala preko istočne litice nisu se vratili i Cormac je znao da nikada neće. Očito su drugi iz izvidnice donijeli riječ da je samo mala grupica ratnika spremna braniti prolaz od legionara. Sada je čelo kolone bilo gotovo ispod njih i on se uzbudi na prizor tih ljudi koji su bili osuđeni, omamljeni svojom vrhunskom arogancijom. A prizor njihovih krasnih oklopa, njihovih sokolastih lica i savršena disciplina zaprepaštavali su ga koliko je god bilo moguće da Gal bude zaprepašten. Dvanaest tisuća ljudi pod teškim oklopima marširalo je tako da se tlo treslo pod njihovim koracima! Većina ih je bila srednje visine, s moćnim grudima i ramenima i brončanim licima – veterani iskovani u stotinu bitaka. Cormac primijeti njihova koplja, kratke oštre mačeve i teške štitove; njihove sjajne oklope i šljemove s grbovima, orlove na svima. To su bili ljudi pred kojima je strepio svijet drhteći i carstva su se rušila! Nisu svi bili Latini; bilo je među njima i romaniziranih Britonaca, centrurija ili stotina bila je sastavljena od divovskih bradatih ljudi – Gala i Germana, koji su se borili za Rim divlje kako su se borili i oni koji su rođeni ondje i koji su još žešće mrzili svoj rod. Na obje strane bilo je konjanika i pratioca konjanika, a kolona je bila puna strijelaca i
praćkaša. Brojni natovareni vagoni vozili su namirnice za vojsku. Cormac vidje komandanta koji je jahao na svome mjestu – visoki čovjek s mršavim, nadmoćnim licem, koje je bilo očito čak i na udaljenosti. Marcus Sulius – Gal poznavao ga je po reputaciji. Grlena vika diže se od legionara dok su se približavali svojim protivnicima. Očito su namjeravali prorezati svoj put kroz njih i nastaviti bez zaustavljanja jer se kolona nesmetano nastavila kretati. Koga bogovi žele uništiti prvo ga učine ludim – Cormac nikada nije čuo frazu, ali mu pade na um kolika je budala veliki Sulius. Rimska arogancija! Marcus je navikao bacati se na služinačke ljude s dekadentnog istoka; malo je znao o željezu zapadnih rasa. Grupa konjice odvoji se i jurne u prolaz u procjep, ali bila je to samo varka. S glasnim podrugljivim krikovima zaustave se na udaljenosti od tri koplja i izbace svoja koplja, koja bezuspješno zaštropoću preko dignutih štitova tihih Sjevernjaka. Ali njihov se vođa previše usuđivao; zamahne, nagne se u sedlu i unese se Kullu u lice. Veliki štit odbije koplje i Kull udari onako kako zmija udara; moćni malj razbi šljem i glavu kao ljusku jajeta i sam ždrijebac pade na koljena od šoka tog strašnog udarca. Od Sjevernjaka dopre kratki divlji krik, a Pikti pored njih zariču likujući i otpuste svoje strijele među konjanike koji su se povlačili. Prva krv pala je za ljude vrijeska! Nadolazeći Rimljani osvetnički kriknuše i ubrzaju dok je uplašeni konj jurnuo, a strašna travestija ljudskog bića, čija je noga bila ostala zaglavljena u stremen vukao se za kopitima koja su galopirala. Sada se prva linija legionara, zbita zbog uskog prolaza, stade zabijati u čvrste zidove oklopa – zabijajući se i padajući jedan po drugima. Obrambeni zid nije ustuknuo ni centimetra. Bilo je to prvi put da rimske legije sreću nesalomljivu formaciju – najstariju od svih arijskih ratnih linija – koja je bila preteča spartanskoj regimenti – tebanskom falaksu – makedonskoj formaciji – engleskom četverokutu. Oklop se zabi u oklop i kratki Rimski mačevi pokušaše pronaći otvor u željeznom zidu. Vikinška koplja u zbijenim redovima obruše se i zacrvene; teške sjekire zasjeku, rasijecajući željezo, meso i kosti. Cormac ugleda Kulla, kako se nadvija nad zdepaste Rimljane koji su se počeli povlačiti, dijeleći udarce poput gromova. Kršni centurion pojuri, visoko uzdignutog štita, ubadajući prema gore. Željezna toljaga strahovito tresne, slamajući mač, raspolovivši štit, zdrobivši kacigu, lomeći lubanju sve do ramena – u jednom udarcu. Prve linije Rimljana savijale su se poput čelične šipke oko klina, dok su se legionari borili da se probiju kroz procjep na svakoj strani i da okruže svoje protivnike. Ali prolaz je bio previše uzak; stišćući se uz strme zidove Pikti su ih strijeljali crnim strijelama u pozdrav smrti. Na ovoj udaljenosti teške strijele probijale su kroz oklope i kroz spojeve u oklopu, probadajući oklopnike. Prva linija bitke povuče se nazad, rumena i slomljena i Sjevernjaci pregaziše stopalima njihove mrtve da zatvore procjep u kojemu su pali. Razasuti cijelom širinom na vanjskoj liniji ostali su ležati skršeni oblici – crveni val koji se uzalud slomio nad njima. Cormac je skočio na noge mašući rukama. Domnail i njegovi ljudi izašli su iz skrovišta na znak i galopirali su niz padinu okružujući procjep. Cormac uzjaše konja kojega mu dovedoše i nestrpljivo baci pogled duž uske doline. Ni znaka života nije bilo na istočnom kraju. Gdje je Bran – i gdje su Britonci? Niz dolinu, legionari, bijesni zbog neočekivanog otpora bijedne sile pred njima, ali i dalje ne sumnjajući, formirali su čvršću formaciju. Vagoni koji su se zaustavili ponovno se pokrenu i cijela kolona ponovno se kretala kao da je namjeravala probiti se samom svojom masom. S galskom centurijom naprijed, legionari su ponovno napredovali u napadu. Ovaj put s punom silom dvanaest tisuća ljudi iza sebe, napad bi pokosio otpor Kullovih ratnika poput teškog ovna za probijanje; pregazio bi ih, prešao preko njihovih zakrvavljenih tjelesa. Cormacovi ljudi nestrpljivo su drhtali. Iznenada, Marcus Sulius se okrene i pogleda prema zapadu, gdje se linija
konjanika ocrtavala naspram neba. Čak i na ovoj udaljenost Cormac je mogao vidjeti kako je problijedio. Rimljani napokon shvatiše kakvog su soja ljudi koji im se suprotstavljaju i da su ušli u zamku. Zasigurno u tom trenutku neka kaotična slika prošla je njegovim umom – o porazu – o obeščašćenju – crvenim ruševinama! Bilo je prekasno da se povuku – prekasno da oblikuju obrambeni četverokut od vagona kao barikada. Postojao samo jedan mogući put i Marcus, lukavi general usprkos svojoj nedavnoj gruboj greški, prihvati ju. Cormac začu njegov glas kako reže poput zvuka trube kroz galamu i mada nije razumio riječi znao je da Rimljani viču svojim ljudima da razore čvor koji su stvorili Sjevernjaci – da prorežu svoj put kroz njih i van iz ove zamke prije nego se zatvori! Sada se legionari, svjesni svog očajničkog stanja, baciše strmoglavce i očajnički na svoje neprijatelje. Obrambeni zid se zanjiše, ali se nije micao ni centimetra. Divlja lica Gala i čvrsta smeđa talijanska lica zurila su preko štitova u blješteće oči Sjevera. Štitovi se dotaknuše, sudariše se u koljućoj i ubojitoj crvenoj oluji pokolja, gdje su se grimizne sjekire dizale i padale i ubadajuća koplja lomila na napuknutim mačevima. Gdje je, za ime božje, Bran sa svojim kočijama? Za nekoliko minuta odlučivat će se sudbina sviju ljudi koji su održavali taj prilaz. Već su počeli brzo padati, mada su se zbijali i bili čvrsti kao željezo. Ti divlji ljudi sa Sjevera umirali su na nogama; a među njihovim zlatokosim glavama crna lavlja griva Kullova sjala je kao simbol pokolja, a njegov zakrvavljeni buzdovan obasipao je strašnom kišom rasutog mozga i krvi. Nešto kao da pukne u Cormacovu umu. – Svi će ovi ljudi pomrijeti dok čekamo Branov signal! – poviče on. – Krenite! Slijedite me u pakao, galski sinovi! Odgovori mu divlji krik i oslobodivši uzde on pojuri niz proplanak s pet stotina urlajućih jahaća koji su se strmoglavili za njim. I čak u tom trenutku oluja strijela kosila je dolinu sa sviju strana poput crnog oblaka i strašna galama koja je dopirala od Pikta potresala je nebesa. A na istočnoj strani, poput nagle grmljavine Sudnjeg Dana, pojuriše bojna kola. Strmoglavo niz padinu su rikala, pjena je letjela s konjskih zadihanih njuški, frenetična kopita gotovo da nisu doticala tlo, gazeći visoki vrijesak. U prvim kolima, blještećih tamnih očiju, prignuo se Bran Mak Morn, i u svima njima goli su Britonci vrištali i šibali konje kao opsjednuti demonima. Iza jurećih kola dolazili su Pikti, zavijajući poput vukova i odapinjući strijele dok su jurišali. Vrijesak se savijao na sve strane poput tamnog vala. Toliko je Cormac vidio u kaotičnim pogledima koje je ulovio u divljoj trci niz padinu. Val konjice spasa zabi se između njega i glavne linije kolone. Tri duga koraka ispred njegovih ljudi Galski princ sretne se s kopljima rimskih jahača. Prvo koplje udari u njegov štit i dižući ga on ga odbi, prerezujući čovjeka od remena do prsne kosti. Sljedeći Rimljanin zavitla koplje kojim je ubio Domnaila, ali u tom trenu Cormacov ždrijebac zabi se u njegova, prsa o prsa, i konj se sruši u šoku odbacujući svog jahača među kopita. Onda čitava navala Gala smoždi rimsku konjicu, zdrobi ju, polomi i pokosi na zemlju. Preko njihovih zakrvavljenih tjelesa Cormacovi demonski krikovi lomili su otpor u teškoj rimskoj pješadiji i cijela se linija zatrese u šoku. Mačevi i sjekire bljesnuše gore i dolje i silina njihovog udara ponese ih duboko u njihove redove. Ovdje, zaustavljeni, oni se zanjišu i zapnu. Ubadajuća koplja, mačevi bljeskaju, rušeći i konje i jahače koji su bili brojno nadmoćni, okruženi sa sviju strana, Gali su umirali među svojim neprijateljima, ali u tom trenutku, s druge strane kola su drobila rimske redove. U jednoj dugoj liniji udarili su gotovo istovremeno i u trenutku udara vozači kola poveli su svoje konje sa strane i jurili paralelno s redovima sasijecajući ljude kao da kose žito. Stotine su umirale pod zavijenim oštricama u tom trenutku i skačući s kola, vrišteći poput krvožednih divljih mačaka, Britanski mačevaoci baciše se među njih na koplja legionara,
sijekući kao podivljali svojim mačevima sa dvije oštrice. Sagnuti, Pikti su odašiljali svoje strijele ravno u cilj i onda skakali u usjek i ubadali. Sluđeni osjećajem pobjede, ti divlji ljudi bili su poput ranjenih tigrova, ne osjećajući svoje rane i umirući na nogama s posljednjim krikom i bijesnim režanjem. Ali bitka još nije bila gotova. Omamljeni, skršeni, sa slomljenom formacijom i već i sada upola manjim brojem, Rimljani su se branili očajničkim bijesom. Stisnuti sa sviju strana oni su klali i rušili protivnike, sami ili u malim grupicama, branili se leđima prislonjeni leđima jedan na drugoga, strijelci, pračkaši, konjanici i teški legionari svi izmiješani u kaotičnu masu. Kaos je bio potpun, ali ne i pobjeda. Oni zaglavljeni u procjepu i dalje su se bacali na okrvavljene sjekire koje su pokušavale pročistiti put, dok je glavnina bitke tutnjala oko njih. S jedne strane Cormacovi Gali su bijesnili i sjekli; s druge kola su sjekla naprijed i nazad, prolazeći i vraćajući se poput željeznih virova. Nije bilo uzmaka jer Pikti su ih stjerali nazad putem kojim su došli i kud god su prolazili presijecali su vratove onih koji su ih slijedili i zaposjedali vagone, šaljući njihove vozače u oluju smrti na kraju razbijene kolone. One duge crne strijele probijale su oklope i kosti, spajale po dvojicu zajedno. Ipak pokolj se nije događao samo na jednoj strani. Pikti su umirali pod munjevitim udarima kopalja i kratkih mačeva, Gali su bili prikovani svojim palim konjima, sasječeni u komade i kočije s kojih su se konji oslobodili bile su okupane krvlju svojih vozača. A na uskom grlu doline borba se nastavljala i mijenjala. Dobri bogovi – pomisli Cormac promatrajući sve te munjevite udarce – da li oni ljudi i dalje drže procjep? Da! Drže ga! Desetkovanog broja, umirući na nogama, i dalje su odbijali frenetične napade izumirućih legionara. Preko cijelog polja čula se rika i udaranje oružja, a lešinari, leteći u zalasku sunca, kružili su iznad njih. Cormac, pokušavajući kroz gužvu dosegnuti Marcusa Suliusa, vidje kako je Rimljaninov konj pokleknuo pod njih i jahač odleti u gomilu neprijatelja. Vidio je kako je Rimljaninov mač bljesnuo tri puta, svaki put dijeleći smrtonosne udarce; onda se iz najvećeg guštika pojavi strašan lik. Bio je to Bran Mak Morn, zakrvavljen od glave do pete. Odbacio je svoj slomljeni mač dok je trčao, isukavši bodež. Rimljanin napadne, ali Piktski kralj sagne se i zgrabivši dršku mača on stade ubadati bodežom iznova i iznova kroz blještavi oklop. Moćni krik prolomi se zrakom onog trena kad je Marcus umro i Cormac s krikom okrene preostalu svoju vojsku i isukanih kopalja pojuri među razbijene legionare i pojuri svom silom na drugi kraj doline. Ali kako se približavao, vidje da je prekasno. Kako su živjeli, tako su i umrli, sva ta sila morskih vukova, lica okrenuta neprijatelju i slomljenih zakrvavljenih oružja u rukama. Mračna i tiha gomilica ležala je ondje, čak i u smrti održavajući ponešto od formacije obrambenog zida. Među njima, ispred njih i svuda oko njih ležala su nagomilana tijela onih koji su se uzaludno pokušali probiti. Nisu uzmaknuli ni za stopu! Do posljednjeg čovjeka, umrli su na nogama. Nije bilo više nikoga niti da prijeđe preko njihovih slomljenih tijela; oni Rimljani koji su pobjegli Vikinškim sjekirama sasjekle su strijele Pikta i mačevi Gala koji su došli za njima. Ipak ovaj dio bitke još nije bio gotov. Visoko gore na strmim zapadnim liticama Cormac ugleda kako se drama privodi kraju. Grupa Gala u rimskim oklopima skupila se oko jednog čovjeka – crnokosog diva na čijoj je glavi svijetlila zlatna kruna. Čelični su bili ti ljudi jednako kao i čovjek koji ih je slao u njihove sudbine. Bili su osuđeni svi – njihovi drugovi poklani su ležali iza njih – ali prije nego što na njih dođe red, barem su namjeravali uzeti život crnokosom poglavaru koji je vodio zlatokose ljude sa sjevera. Pritišćući ga sa triju strana polako su ga tjerali prema strmom zidu litice, a zdrobljena tijela koja su ležala na njegovu putu pokazivala su kako divlja je bila svaka stopa koja je
osvojena. Ovdje na toj strmini bilo je dovoljno zahtjevno održati se na nogama; ipak ovi su se ljudi penjali i borili. Kullov oklop i veliki malj nestali su i veliki mač u njegovoj desnici bio je grimizno obojen. Njegov malj, koga je vitlao zaboravljenom vještinom, sad je bio razbijen u komade, a krv je curila iz stotine rana na njegovim udovima, glavi i tijelu. Ali njegove oči i dalje su blještale od oduševljenja bitkom i njegova je umorna ruka i dalje dijelila moćne udarce smrti. Ali Cormac vidje da će sve završiti prije nego što uspiju doći do njega. Sada na samom vrhuncu uzvisine, more šiljaka napadalo je život čudnog kralja i čak ga je i njegova željezna snaga napuštala. On raskoli lubanju velikog ratnika i prereza vrat drugoga; ustuknuvši pod kišom mačeva on ponovno napadne i njegova žrtva pade mu pred stopala, prerezane prsne kosti. Onda dok su se deseci mačeva dizali prema Atlantiđaninu da zadaju smrtni udarac, desi se jedna čudna stvar. Sunce je zalazilo na zapadnom moru; sav vrijes njihao se poput crvenog oceana krvi. Kao da je vezan za umiruće sunce, kao što se i prvi put pojavio, Kull se ispravi i onda, poput magle koja se diže, veliki se prizor otvori iza nestajućeg kralja. Cormacove zapanjene oči uloviše prizor drugih klima i sfera – koje kao da su se zrcalile u ljetnim oblacima, on vidje umjesto brda obraslim vrijesom koja su se protezala do mora, mračnu i moćnu zemlju sa plavim planinama i svjetlucavim tihim jezerima – zlatne, purpurne i safirne sfere nadvijajućih zidova moćnog grada kakav nije poznat na zemlji već mnogo nestalih vremena. Onda dok je priviđenje nestajalo, samo su Gali ostali na visokoj padini bacajući svoja oružja i zbunjeno zureći — Jer čovjek zvan Kull nestao je i više mu nije bilo ni traga! Kao u omaglici, Cormac se okrene na svom konju i odjaše preko pregaženog polja. Konjska kopita pljuskala su u jezercima krvi i udarala o kacige mrtvih ljudi. Preko doline krik pobjede je odjekivao. Ipak činio se prazan i čudan. Jedan oblik se izvijao nad slomljenim leševima i Cormac je nejasno bio svjestan da je to Bran. Gal skoči s konja i krene prema kralju. Bran nije imao oružja i bio je sav okrvavljen; krv mu je curila iz rane nad obrvama, grudi i udova; oklop koji je nosio bio je sasječen i njegova željezna kruna bila je napola rasječena. Ali crveni dragulj je i dalje nesmetano sjao kao zvijezda pokolja. - Poželim te ubiti – reče Gal umornog glasa kao čovjek koji govori kroz tešku omaru – jer krv hrabrih ljudi je na tvojim rukama. Da si ranije dao znak da se krene u napad, neki od njih bili bi živi. Bran prekriži ruka; oči su mu bile kao uklete. – Udari ako želiš; dosta mi je pokolja. Hladna je medovina ovo kraljevanje. Kralj se mora kockati sa životima ljudi i golim mačevima. Životi svih mojih ljudi bili su u pitanju; žrtvovao sam Sjevernjake – da; i srce me boli zbog toga jer kakvi su to ljudi bili! Ali da sam dao odredbu koju si želio, sve je moglo otići po zlu. Rimljani još nisu bili poklani u uskom prolazu u procjepu i možda bi imali vremena i prostora da iznova formiraju svoje redove i pobjede nas. Čekao sam do zadnjeg trenutka – i preostali vojnici bili su ubijeni. Kralj pripada svom narodu i ne može dozvoliti da njegov vlastiti život ili životi ljudi utječu na njega. Sad je moj narod spašen; ali moje je srce hladno u mojim grudima. Cormac umorno odloži vrh mača na tlo. – Rođen si da budeš kralj nad ljudima, Bran – reče galski princ. Bran pogleda prema polju. Izmaglica krvi lebdjela je nad svim, gdje su pobjednički barbari lutali među mrtvima, dok su oni Rimljani koji su izbjegli pokolj odbacivali svoje mačeve i sada stajali pored čuvara, koji ih je promatrao užarenih, zamagljenih očiju. – Moje kraljevstvo – moji ljudi – spašeni su – umorno reče Bran. – Tisuće će ih izaći iz vrijeska i kad Rim ponovno dođe srest će se s ujedinjenim narodom. Ali umoran sam. Što je s Kullom? – Moje oči i um bili su zamagljeni bitkom – odgovori Cormac. – Učinilo mi se da ga
vidim kako nestaje kao duh, kad je sunce zašto. Potražit ću njegovo tijelo. – Ne traži ga – reče Bran. – Došao je iz izlaska sunca – u zalazak je otišao. Došao nam je iz magle stoljeća i nazad u maglu eona se vratio – u vlastito kraljevstvo. Cormac se okrene; noć je padala. Gonar je stajao pred njim poput bijelog priviđenja. – U vlastito kraljevstvo – ponovi čarobnjak. – Vrijeme i Prostor su ništa. Kull se vratio u vlastito kraljevstvo – vlastitoj kruni – vlastitom dobu. – Onda je bio duh? – Zar nisi osjetio čvrst stisak njegove ruke? Nisi li čuo njegov glas – vidio ga kako jede i pije, smije se i kolje i krvari? Cormac je i dalje stajao kao u transu. – Onda kako je moguće da čovjek prijeđe iz jednog vremena u ono u kojemu nije rođen ili da dođe iz mrtvih i zaboravljenih stoljeća, kako god želiš, s vlastitim tijelom i vlastitim rukama – a da je smrtnik kako je bio i za vlastitih dana. Je li Kull onda mrtav? – Umro je prije stotine tisuća godina, koliko čovječanstvo pamti – odgovori čarobnjak. – Ali u vlastitom vremenu. Nije umro od galskih mačeva u ovom vremenu. Zar ne znamo iz legendi kako je kralj Valusije putovao u čudnu, izvanvremensku zemlju u maglovitoj budućnosti i ondje se borio u velikoj bitci? Dakle, i jest! Stotinu tisuća godina ranije ili danas! I stotinu tisuća godina ranije – ili trenutak prije! – Kull, kralj Valusije, digao se na svilenom kauču u svojoj tajnoj odaji i nasmijao se, obratio se prvo Gonaru govoreći: – Ha, čarobnjače, doista sam čudno sanjao jer otišao sam u svojoj viziji na čudno mjesto i u čudno vrijeme i borio sam se za kralja čudnih sjeno-ljudi! A veliki se čarobnjak nasmiješi i tiho pokaza crveni, okrhnuti mač i razderani oklop i mnoštvo rana koje je kralj imao. A Kull, posve probuđen iz svoje “vizije” i osjećajući bol i slabost od krvarećih rana, utihnu i zabezekne se i čitav život i vrijeme i prostor učine mu se poput sna o duhovima i on se nastavi čuditi čitav svoj život. Jer mudrost Životne istine nijekali su prinčevi i Kull nije mogao razumjeti što mu je Gonar rekao, kao što ni vi ne možete razumjeti moje riječi. – I Kull je poživio unatoč svojim brojnim ranama – reče Cormac – i vratio se u maglu tišine i stoljeća. Dakle – on je nas smatrao snom; mi smo njega smatrali duhom. Ono što je sigurno jest da je život mreža satkana od duhova i snova i iluzija i mislim da je kraljevstvo koje je rođeno danas mačevima i krvoprolićem u ovoj ucviljenoj stvar koja nije ništa stvarnija od pjene na jasnom moru.
BIOGRAFIJA Roberta Ervina Howarda (22.1.1906. – 11.6.1936.) smatramo ocem podžanra S&S (Sword and Sorcery), a najpoznatiji je po svom Conanu Barbarinu koji je, uz druge likove poput Solomona Kanea, doživio nebrojena reizdanja na različite jezike te brojna filmska utjelovljenja. Howard je zanimljiva književna ličnost prve polovice dvadesetog stoljeća. Neki mu pripisuju negativne konotacije, ne samo zbog toga što je pisao ono što bismo mogli nazvati (i što su u njegovo vrijeme nazivali) šund literaturom, već neki danas njegove likove i opise karakteriziraju kao rasističke i pristrane. No činjenica je da je Howard u svojim djelima pokušao ocrtati likove koji se povode za vrlo primitivnim i niskim porivima, stoga je svoje likove znao ocrtati kao sirove ili primitivne istovremeno se diveći strasti koja ih pokreće kroz te neuzvišene nagone. Dapače, Howard je dugo mislio da su primitivizam i barbarstvo ljudska prirodna stanja, a sva civilizacija nastrana i patvorena, stoga i osuđena na propast.
Sam Howard bio je, možemo reći, sklon utjecati se nekima od tih “nižih nagona” kako bi se riješio frustracija. Osim velike ljubavi prema knjigama i čitanju, njegova druga velika strast bio je boks, u kojemu nije uživao samo kao gledatelj, već se njime i amaterski bavio. Strast za književnošću i pisanjem pratila ga je od najranije mladosti i uzme li se u obzir da je živio vrlo kratko (izvršio je samoubojstvo u 30. godini života), a da se zapravo počeo profesionalno baviti pisanjem tek s 23 godine, opseg njegova djela zapravo je golem. Mada je pred kraj života počeo stjecati popularnost u različitim žanrovima, dobar dio njegovih priča objavljen je u obliku knjige tek nakon njegove smrti – većinu priča objavljivao je po raznim časopisima koji su se bavili tzv. šund literaturom. Njegova je majka u velikoj mjeri zaslužna za razvijanje njegove ljubavi prema književnosti od najranije mladosti. Majčina smrt od posljedica tuberkuloze možda ga je tragično obilježila zbog snažne veze koju su ostvarili nakon što su mu se roditelji rastali, toliko da je odlučio oduzeti vlastiti život. S druge strane, Howardovi su likovi dramatični i impulzivni, a svaki pisac ostavlja bar malo sebe u svojim likovima. Howard je završio život grčevito i kaotično, kako je i živio. Kako je većinu svog djetinjstva proveo sam s majkom putujući od mjesta do mjesta (Texas je u ono vrijeme patio od velikog procvata zbog pronalazaka naftnih bušotina pa su se mjesta i ljudi preko noći stubokom mijenjali, a brojnost manjih mjesta rasla je od nekoliko stotina stanovnika na desetke tisuća), Howard je tek u svojoj šesnaestoj godini počeo stjecati prijatelje svojih godina, kad se s majkom smjestio u okolici mjesta Brownwood. Bili su to prijatelji koji su dijelili njegove interese prema sportu i prema književnosti. Howard je dotad već uvelike pisao, mada nije imao uspjeha u objavljivanju, no brojna pisma u kojima su njegove priče odbijane nisu ga obeshrabrila. Tek je u školskom fanzinu uspio objaviti svoju prvu priču “Božić zlatne nade”, a zatim i “Zapad je zapad”. Nakon što je maturirao vraća se u rodni grad i počinje se izgrađivati i fizički, a ne samo intelektualno, boksajući i vježbajući samonametnutim tempom koji nije dozvoljavao mnogo odstupanja ni predaha. Radeći kojekakve poslove koje je prezirao i na kojima se nije predugo zadržavo, nastavio je pisati da bi svoju prvu priču “Koplje i očnjak” objavio 1924. u časopisu Weird Tales, u kojem će u godinama koje će uslijediti biti čest autor. Taj uradak donio mu je zaradu od 16 dolara. Vrlo brzo Weird Tales objavit će još jednu Howardovu priču, “Hijena”. U to doba Howard će napisati svoj prvi roman koji će biti objavljen tek mnogo godina nakon njegove smrti. Howardov stil i oblik S&S žanra oblikuje se u ovo vrijeme kroz njegov neobičan literarni izričaj i miješanje žanrova. Priča “Sjenovito kraljevstvo” objavljena u Weird Tales 1927. smatra se prvom u nizu koja će otvoriti put žanru, a sljedeće godine objavljuje prvu priču o Solomonu Kaneu “Crvene sjene”. No, njegove boksačke priče osigurale su mu veliki uspjeh – prodavao ih je u dva sportska časopisa i dale su mu priliku da se posve posveti pisanju i prestane gubiti vrijeme na kojekakve poslove koje je i onako mrzio. Istovremeno zanimanje za keltsku mitologiju i novi časopis Oriental stories pružaju mu priliku stvaranja niza priča koje se smatraju hvalevrijednim rivalima pričama o Conanu. Godine 1930. Howard preko priča u Weird Tales-u stupa u kontakt s Lovecraftom i postaje dio kruga njegovih prijatelja pisaca koji su podupirali jedan drugoga i pomagali si u stvaranju. Tako se začimaju i Howardove priče s elementima Cthulhu mitova. Prva priča o Conanu objavljena je 1932. u Weird Tales-u, mada je samu ideju o Conanu Barbarinu nosio u sebi godinama. Radilo se zapravo o nezavršenoj priči o Kullu koju je preradio davši mu novi lik. Conan je svom autoru bio jednako zanimljiv kao i brojnom čitateljstvu koje će ga u budućnosti štovati pa je nastavio pisati priče o njemu, jednu za drugom. Od prvog
objavljivanja novi lik je bio tako popularan da je Howard u periodu od tri godine objavio sedamnaest priča. Howardova neprestana potreba da mijenja, da se okušava u novim žanrovima i iskušava nova tržišta priča ponukala ga je sredinom 30-ih da se baci na pisanje vesterna, a nešto kasnije i krimića. Potonji mu se nisu osobito svidjeli pa je brzo odustao i vratio se temama koje su ga doista privlačile. Također, posljednje godine prije samoubojstva prodat će nekoliko erotskih priča časopisima, no u to vrijeme vesterni su bili ono što ga je najviše zaokupljalo. Iza Howarda također je ostao niz pjesama i poetskih prikaza njegovih junaka, ali kako je pjesme bilo teško prodati, a još teže na njima nešto zaraditi, u kasnijem razdoblju svoje književne karijere odustao je pokušavajući preživjeti od zarade dobivene na pričama koje su bile daleko popularnije i prodavanije. Tijekom posljednje godine mnogo se toga nakupilo u Howardovu životu. Njegov najveći izdavač Weird Tales počeo je zaostajati s plaćanjem uskraćujući mu glavni izvor prihoda. Novalyne Price, jedina ženska osoba koja se u njegovu životu mogla zvati njegovom djevojkom, otišla je nastavivši sa školovanjem. A što mu je najteže palo, zdravstveno stanje njegove majke koja je godinama bolovala od tuberkuloze naglo se pogoršalo tako da je pala u komu. Kad je 11. 6. 1936. ujutro upitao jednu od medicinskih sestara koja se brinula za njegovu majku hoće li se majka ikada probuditi iz kome, a sestra mu je odgovorila niječno, Howard je otišao do automobila i revolverom si raznio glavu. Umirao je osam dugih sati, a njegova majka umrla je sutradan. Danas se spekulira o njegovu mentalnom stanju, njegovu odnosu prema majci te raznim simptomima koji su mogli ukazati na njegovu sklonost samoubojstvu. On sam nije ostavio podrobnije objašnjenje svojega čina jer su jedino što se može smatrati njegovim oproštajnim pismom dva stiha ispisana i ostavljena u njegovu pisaćem stroju iz pjesme “Cezarova kuća” Viole Garvin. U svom kratkom spisateljskom vijeku Howard nam je ostavio čitav niz serijala koji se u nerijetko međusobno isprepliću, bez obzira na to što obuhvaćaju različita razdoblja i žanrove. Priča o Conanu Barbarinu ispričana je u dvadeset i osam priča, od kojih su neke ostale nezavršene. Kull je obuhvaćen s trinaest priča, od kojih je jedna prerađena i na kraju je postala priča o Conanu. Solomon Kane čini dvanaest priča, od kojih su također neke ostale nezavršene, o puritanskom osvetniku i lutalici, također jednom od upečatljivih likova ovog svestranog pisca, ovjekovječen također i u modernijoj verziji u filmu iz 2009. godine. U svojoj fazi proučavanja školskih legendi nastao je lik piktskog kralja Brana Mak Morna, koji je opisan u nekoliko pjesama i spominjan u raznim pričama. Među hitnijim serijalima treba spomenuti priče o boksu s mornarom Steveom Costiganom koji se pojavljuje u dvadeset i sedam priča te vrlo sličan serijal o mornaru Dennisu Dorganu koji se sastoji od desetak priča. Fantastične priče o teksašaninu Jamesu Allisonu koji je u prošlim životima bio nekoliko drevnih heroja, sportske priče o Kidu Allisonu, kao i deseci drugih slične tematike koje ne možemo svrstati u druge serijale osim u sportske ili fantastične. Među vesternima najviše se ističu likovi duhovitog i ne odviše bistrog kauboja Breckinridgea Elkinsa koji se pojavljuje u dvadesetak priča te Pikea Bearfielda u nekolicini, Sonara Kida i drugih. Tu su također i povijesne priče o El Boraku u šesnaest priča, Crnoj Agned de Chastillon i Cormacu Fitzgeoffreyju, Kirbyju O’Donnellu, Cormacu Mac Artu te ponovno 10 do 20 priča nepovezanih likovima. Deseci horror priča, Cthulhu mit priče, dvadesetak priča miješanih žanrova poput horor-vesterna, detektivskih horor-priča i slično, a tu je i Steve Harrison kao glavni lik desetak detektivskih priča. Desetak komičnih priča, desetak erotskih, dvadesetak pustolovnih i isti broj onih priča kojima je teško odrediti žanr. Što god mislili o Howardu, njegovu stilu pisanja ili njemu samome, nesumnjivo je to da je
zadužio čitateljstvo za niz osebujnih likova koji do njegova pojavljivanja u literaturi nisu bili poznati. I toliko godina nakon njegove smrti njegovi likovi i dalje žive. San svakog pisca.

More Related Content

PDF
Robert e. howard bran mak morn posljednji kralj pikta
byzoran radovic
 
PDF
Jeff grubb war craft 3 - posljednji zastitnik
byzoran radovic
 
PDF
Richard a. knaak war craft i - dan zmaja
byzoran radovic
 
PDF
Louis gardel sulejman velicanstveni - zora ljubavnika
byzoran radovic
 
DOCX
Knezovi Bilogore
byŠk Ivan Dvoržak
 
PDF
Robert e. howard solomon kane
byzoran radovic
 
PPTX
Svjetske sile 3c
byestera hadasa
 
PDF
Robert e. howard ljudi crnog kruga
byzoran radovic
 
Robert e. howard bran mak morn posljednji kralj pikta
byzoran radovic
 
Jeff grubb war craft 3 - posljednji zastitnik
byzoran radovic
 
Richard a. knaak war craft i - dan zmaja
byzoran radovic
 
Louis gardel sulejman velicanstveni - zora ljubavnika
byzoran radovic
 
Knezovi Bilogore
byŠk Ivan Dvoržak
 
Robert e. howard solomon kane
byzoran radovic
 
Svjetske sile 3c
byestera hadasa
 
Robert e. howard ljudi crnog kruga
byzoran radovic
 

What's hot

PDF
Giles kristian saga o vikinzima - 1. krvavo oko
byzoran radovic
 
PDF
Thalassa ali 2 prosjak pred vratima
byzoran radovic
 
PDF
Giles kristian saga o vikinzima - 2. sinovi groma
byzoran radovic
 
PDF
War craft 1. richard a knaak - dan zmaja
byzoran radovic
 
PPTX
Svjetske sile 3b
byestera hadasa
 
PPTX
Svjetske sile 3a
byestera hadasa
 
PPTX
Svjetske sile v
byestera hadasa
 
PDF
Karen marie moning ljubav izvan vremena
byzoran radovic
 
Giles kristian saga o vikinzima - 1. krvavo oko
byzoran radovic
 
Thalassa ali 2 prosjak pred vratima
byzoran radovic
 
Giles kristian saga o vikinzima - 2. sinovi groma
byzoran radovic
 
War craft 1. richard a knaak - dan zmaja
byzoran radovic
 
Svjetske sile 3b
byestera hadasa
 
Svjetske sile 3a
byestera hadasa
 
Svjetske sile v
byestera hadasa
 
Karen marie moning ljubav izvan vremena
byzoran radovic
 

Similar to Robert e. howard kralj kull

PDF
Jean_M._Auel_-_4_Ravnice_povratka.pdf
byzoran radovic
 
PDF
Karl maj old surehand 1
byzoran radovic
 
PDF
Karl maj medu orlovima
byzoran radovic
 
PDF
Jean m. auel djeca zemlje 6 - ejlina pjesma djeci zemlje i
byzoran radovic
 
PDF
Karl maj crni mustang
byzoran radovic
 
PDF
Edgar rice burroughs tarzan i ljudi leopardi
byzoran radovic
 
PDF
Edgar rice burroughs tarzan gospodar dzungle
byzoran radovic
 
PDF
Karl maj dvorac rodriganda
byzoran radovic
 
PDF
Karl maj okamenjena molitva
byzoran radovic
 
PDF
Elaine cunningham pjesme i mačevi - 1. vilinsjena
byzoran radovic
 
PDF
Chris wooding 8. dva neba
byzoran radovic
 
PDF
Karl maj llano estacado
byzoran radovic
 
DOC
Vinetu 1 i 2
byzoran radovic
 
DOC
04 traper jastrebov kljun
byzoran radovic
 
DOC
01 dvorac rodriganda
byzoran radovic
 
PDF
Karen marie moning povratak divljeg ratnika
byzoran radovic
 
PDF
Monica mc carty vitez
byzoran radovic
 
PDF
Chris wooding 3. dva neba
byzoran radovic
 
PDF
Chris wooding 4. dva neba
byzoran radovic
 
PDF
Karl maj vinetuovi nasljednici doc-
byzoran radovic
 
Jean_M._Auel_-_4_Ravnice_povratka.pdf
byzoran radovic
 
Karl maj old surehand 1
byzoran radovic
 
Karl maj medu orlovima
byzoran radovic
 
Jean m. auel djeca zemlje 6 - ejlina pjesma djeci zemlje i
byzoran radovic
 
Karl maj crni mustang
byzoran radovic
 
Edgar rice burroughs tarzan i ljudi leopardi
byzoran radovic
 
Edgar rice burroughs tarzan gospodar dzungle
byzoran radovic
 
Karl maj dvorac rodriganda
byzoran radovic
 
Karl maj okamenjena molitva
byzoran radovic
 
Elaine cunningham pjesme i mačevi - 1. vilinsjena
byzoran radovic
 
Chris wooding 8. dva neba
byzoran radovic
 
Karl maj llano estacado
byzoran radovic
 
Vinetu 1 i 2
byzoran radovic
 
04 traper jastrebov kljun
byzoran radovic
 
01 dvorac rodriganda
byzoran radovic
 
Karen marie moning povratak divljeg ratnika
byzoran radovic
 
Monica mc carty vitez
byzoran radovic
 
Chris wooding 3. dva neba
byzoran radovic
 
Chris wooding 4. dva neba
byzoran radovic
 
Karl maj vinetuovi nasljednici doc-
byzoran radovic
 

More from zoran radovic

PDF
Aleksandar Đukanović - Enciklopedija Zagorijana.pdf
byzoran radovic
 
PDF
Novi.LMS.Veseli.Cetvrtak.001 (1).pdfjjjj
byzoran radovic
 
PDF
Tex LIB Kolor Biblioteka 011 - Krvava zora (pdf emeri)(55 MB).pdf
byzoran radovic
 
PDF
KI ZS 017. MARTI MISTERIJA Zacarana sekira (SZ&sinisa04).pdf
byzoran radovic
 
PDF
Tex LIB Kolor Biblioteka 009 - Pustolovina u Utahu (pdf emeri)(47 MB).pdf
byzoran radovic
 
PDF
ZS VEC 014 - Teks Viler - Lilitina tajna (pdf emeri)(9 MB).pdf
byzoran radovic
 
PDF
Tex LIB Kolor Biblioteka 001 - Crvena ruka (42 MB).pdf
byzoran radovic
 
PDF
Tex LIB Kolor Biblioteka 006 - Klopka (pdf emeri)(53 MB).pdf
byzoran radovic
 
PDF
Tex LIB Kolor Biblioteka 012 - Bez milosti (pdf emeri)(27 MB).pdf
byzoran radovic
 
PDF
Tex LIB Kolor Biblioteka 005 - Banda Daltonovih (pdf emeri)(31 MB).pdf
byzoran radovic
 
PDF
Tex LIB Kolor Biblioteka 007 - Texov sin (pdf emeri)(51 MB).pdf
byzoran radovic
 
PDF
Tex LIB Kolor Biblioteka 003 - Satania (49 MB).pdf
byzoran radovic
 
PDF
Tex LIB Kolor Biblioteka 008 - Tajni klanac (pdf emeri)(26 MB).pdf
byzoran radovic
 
PDF
Tex LIB Kolor Biblioteka 004 - Dvostruka igra (86 MB).pdf
byzoran radovic
 
PDF
Zagor VECBIB 024 (pdf emeri)(31 MB) (1).pdf
byzoran radovic
 
PDF
Zagor LUDEX 151 - Gospodar zmija (gzp&unregistred & emeri)(6 MB).pdf
byzoran radovic
 
PDF
LMS.Golconda.Vanredni.Broj.001.pdfjjjjjjj
byzoran radovic
 
PDF
Tex LIB Kolor Biblioteka 010 - Sakali iz Kanzasa (pdf emeri)(38 MB).pdf
byzoran radovic
 
PDF
LMS 0014 - Teks Viler - Tragom Vovoke ( scanturion & josip13th)(7,32MB).pdf
byzoran radovic
 
PDF
Tex LIB Kolor Biblioteka 002 - Odmetnik (45 MB).pdf
byzoran radovic
 
Aleksandar Đukanović - Enciklopedija Zagorijana.pdf
byzoran radovic
 
Novi.LMS.Veseli.Cetvrtak.001 (1).pdfjjjj
byzoran radovic
 
Tex LIB Kolor Biblioteka 011 - Krvava zora (pdf emeri)(55 MB).pdf
byzoran radovic
 
KI ZS 017. MARTI MISTERIJA Zacarana sekira (SZ&sinisa04).pdf
byzoran radovic
 
Tex LIB Kolor Biblioteka 009 - Pustolovina u Utahu (pdf emeri)(47 MB).pdf
byzoran radovic
 
ZS VEC 014 - Teks Viler - Lilitina tajna (pdf emeri)(9 MB).pdf
byzoran radovic
 
Tex LIB Kolor Biblioteka 001 - Crvena ruka (42 MB).pdf
byzoran radovic
 
Tex LIB Kolor Biblioteka 006 - Klopka (pdf emeri)(53 MB).pdf
byzoran radovic
 
Tex LIB Kolor Biblioteka 012 - Bez milosti (pdf emeri)(27 MB).pdf
byzoran radovic
 
Tex LIB Kolor Biblioteka 005 - Banda Daltonovih (pdf emeri)(31 MB).pdf
byzoran radovic
 
Tex LIB Kolor Biblioteka 007 - Texov sin (pdf emeri)(51 MB).pdf
byzoran radovic
 
Tex LIB Kolor Biblioteka 003 - Satania (49 MB).pdf
byzoran radovic
 
Tex LIB Kolor Biblioteka 008 - Tajni klanac (pdf emeri)(26 MB).pdf
byzoran radovic
 
Tex LIB Kolor Biblioteka 004 - Dvostruka igra (86 MB).pdf
byzoran radovic
 
Zagor VECBIB 024 (pdf emeri)(31 MB) (1).pdf
byzoran radovic
 
Zagor LUDEX 151 - Gospodar zmija (gzp&unregistred & emeri)(6 MB).pdf
byzoran radovic
 
LMS.Golconda.Vanredni.Broj.001.pdfjjjjjjj
byzoran radovic
 
Tex LIB Kolor Biblioteka 010 - Sakali iz Kanzasa (pdf emeri)(38 MB).pdf
byzoran radovic
 
LMS 0014 - Teks Viler - Tragom Vovoke ( scanturion & josip13th)(7,32MB).pdf
byzoran radovic
 
Tex LIB Kolor Biblioteka 002 - Odmetnik (45 MB).pdf
byzoran radovic
 

Robert e. howard kralj kull

  • 1.
  • 2.
  • 3.
  • 4.
    1. JAŠUĆI DOLAZI KRALJ Jekatruba postajala je sve jača, poput zlatnog talasa, poput nježnog nadiranja večernjih valova koji su oplahivali srebrne plaže Valusije. Gomila je uzvikivala, žene su sa krovova bacale ruže dok je ritmička zvonjava srebrnih zvona postajala jasnija i prve su se moćne postrojbe stale uočavati na širokoj bijeloj ulici koja se uvijala oko Tornja divota sa svojim zlaćanim šiljcima. Prvo su došli trubači, vitki mladići obučeni u ljubičasto, jašući s ukrašenim dugim, tankim zlatnim trubama; sljedeći su dolazili strijelci, visoki ljudi s planina; a iza njih teško naoružani pješaci skladno udarajući po svojim širokim štitovima, njihova duga koplja u savršenom se ritmu njišući uz njih. Iza njih dolazili su najmoćniji vojnici na svijetu, Crveni Ubojice, konjanici, sjajno okićeni, od šljema do mamuza odjeveni u crvenu opremu. Ponosno su sjedili na svojim konjima ne gledajući ni desno ni lijevo, ali svjesni vike oko sebe. Bili su poput brončanih statua, a u šumi kopalja koja se prostirala oko njih ništa nije ni zadrhtalo. Iza tih ponosnih i strašnih redova dolazili su šaroliki redovi plaćenika, opakih divljih ratnika, ljudi od Mua i Kaa-uai sa istočnih brda i otoka na zapadu. Nosili su koplja i teške mačeve, a zbita gomila koja je hodala malo dalje predstavljala je strijelce s Lemurije. Za njima je išao lakonogi narod i još truba koje su odjekivale na začelju. Kako je taj prizor hrabrio i dizao uzbuđenje u duši Kulla, kralja Valusije. Nije Kull sjedio na Topaznom tronu koji se nalazio ispred kraljevskog Tornja divota, već u sedlu, na moćnom ždrijepcu, kao pravi kralj ratnik. Njegova se moćna ruka uzdigne pozdravljajući one koji su prolazili. Prodorne oči kliznule su preko veličanstvenih trubača samo ovlaš, nešto duže počivajući na vojnicima koji su ih slijedili; bljesnule su strašnim sjajem kad su Crveni Ubojice zastali pred njim zveckajući oružjem i propinjući konje, pozdravljajući krunu. Malo su se povukli da prođu plaćenici. Oni nisu nikoga pozdravljali, ti plaćenici. Hodali su zabačenih ramena, hrabro i izravno promatrajući Kulla, mada s određenom dozom zahvalnosti; prodorne oči gledajući netremice, divlje oči, zureći ispod čupavih griva kose i gustih obrva. Kull je jednako tako zurio. Mnogo je dozvoljavao hrabrim ljudima, a nije bilo hrabrijih na svijetu od ovih, čak ni među divljim plemenima koja su se njega sada odricala. Ali Kull je bio preveliki divljak da prema njima gaji osjećaj ljubavi. Bilo je previše svađa. Mnogi od njih bili su drevni neprijatelji Kullova naroda i mada je Kullovo ime sada značilo psovku na planinama i dolinama gdje su živjeli njegovi ljudi i mada Kull o njima nije niti razmišljao, stara mržnja, drevna strast i dalje je postojala. Jer Kull nije bio Valusijanac, već Atlantiđanin. Redovi nestanu iz vidokruga iza blještećih vrhova Tornjeva divota i Kull upravi svog ždrijepca u tom smjeru, prema dvorcu, lakim hodom, komentirajući smotru s prijateljima koji su jahali s njim, ne koristeći mnogo riječi, ali govoreći mnogo. – Vojska je poput mača – reče Kull. – Ne smije joj se dozvoliti da zahrđa. Jahali su niz ulicu i Kull se nije obazirao na šapat koji je dolazio do njegovih ušiju od gomile koja se i dalje rojila po ulici. – To je Kull, vidite! Valka! Koji kralj! I koji muškarac! Pogledajte mu ruke! Njegova ramena! A ispod je počivao mnogo zlokobniji šapat: – Kull! Prokleti uzurpator s paganskih otoka. Da, sramota za Valusiju da barbarin sjedi na
  • 5.
    Tronu kraljeva. Malo seKull obazirao na to. Teškom rukom zgrabio je raspadajuće prijestolje drevne Valusije i još težom ga je održavao, jedan čovjek protiv cijelog naroda. Nakon vijeća komore održao se sastanak dvora gdje je Kull odgovarao formalnim i hvalospjevnim frazama lordova i dama koji su pažljivo skrivali cerek jer ih je tako zabavljalo to što udovoljava ovakvim lakomislenim tričarijama; onda se lordovi i dame formalno oproste i Kull se zavali u hermelinski tron i stade razmišljati o državničkim stvarima sve dok stražar ne izloži zahtjev pridošlice da progovori pred velikim kraljem, najavljujući izaslanika ambasade Pikta. Kull se trgne iz maglovitog labirinta razmišljanja o valusijanskim državničkim poslovima u kojima mu je um lutao i bezizražajno se zagleda u Pikta. Čovjek izdrži kraljev pogled bez da se imalo žacnuo. Imao je uske bokove, široka ratnička prsa mada srednje visine, bio je taman, kao i svi od njegove rase i jake građe. S jakih, nepomičnih crta lica gledale su neustrašive i zagonetne oči. – Poglavar vijeća, Ka-nu, desna ruka kralja Pikta, šalje vam svoje pozdrave i kaže: “Ovdje na prijestolju za blagdana izlazećeg Mjeseca primanje je za Kulla, kralja svih kraljeva, gospodara svih gospodara, vladara Valusije.” – Dobro – odgovori Kull. – Recite Ka-nu Drevnom, ambasadoru zapadnih otoka, da će kralj Valusije ispiti vina s njim kad mjesec zaplovi preko brda Zalgara. Pikt se i dalje nije micao. – Imam poruku za kralja, a ne – prezirno odmahne rukom – za ove sluge. Kull bez riječi otpusti stražara, oprezno proučavajući Pikta. Čovjek se približi i spusti glas. – Dođite na svečanost noćas, vaše kraljevsko gospodstvo. Tako mi je naredio moj poglavar. Kraljeve se oči suze, postanu poput sivog čelika za mačeve, ledene. – Sam? – Da. Tiho su zurili jedan u drugoga, njihova međusobna plemenska mržnja nazirala se ispod krinke formalnosti. Njihova usta kulturno su izgovarala prikladne kurtoazne fraze uzvišene rase koja nije bila njihova, ali iz njihovih očiju sjaja je primitivna tradicija onih koji su u biti divljaci. Kull je možda bio kralj Valusije i Pikt je možda bio emisar dvora, ali u prijestolnoj dvorani kraljeva dva plemenska čovjeka zurila su jedan u drugoga, divlji i oprezni, dok su duhovi divljih ratova i drevnih svjetova šaputali kroz svakoga od njih. Kralj je bio u prednosti i u tome je u potpunosti uživao. Dok mu je brada počivala na ruci zurio je u Pikta, koji je stajao kao izliven iz bronce, glave zabačene, ne trepćućih očiju. Preko Kullovih usana razli se smiješak koji je bio više nalik na podsmijeh. – I tako bih, dakle, trebao doći – sam? – civilizirani svijet naučio ga je kako da govori u nagovještajima i Piktove tamne oči bljesnuše, ali on ništa ne reče. – Kako sam mogao znati da ćete doći sa Ka-nuom? – Rekao sam svoje – odvrati ovaj sumorno. – A kad su Pikti govorili istinu? – podrugne se Kull posve svjestan da Pikti nisu lažljivci, ali laćajući se ovog sredstva da razbjesni čovjeka. – Vidim što planirate, kralju – odgovori Pikt hladnokrvno. – Želite me razbjesniti. Valke mi, ne trebate se dalje truditi! Dovoljno sam bijesan. Izazivam vas na dvoboj, kopljem, mačem ili bodežom, na konju ili pješice. Jeste li kralj ili muškarac? Kullove oči bljesnuše sa škrtim poštovanjem koje ratnik mora pokazati prema hrabrom protivniku, ali nije propustio iskoristiti ovu šansu da još više razbjesni svog suparnika.
  • 6.
    – Kralj neprihvaća dvoboje od bezimenih divljaka – podrugne se on – niti vladar Valusije krši Primirje veleposlanika. Možete ići. Recite Ka-nuu da ću doći sam. Piktove oči ubojito bljesnuše. Gotovo da se tresao obuzet primitivnom krvožednošću; onda, okrećući leđa od kralja Valusije, odmaršira preko Društvene dvorane i nestane kroz velika vrata. Ponovno se Kull zavali na tron prekriven hermelinom i zamisli. Dakle, poglavar Vijeća Pikta želi da dođe sam? Zbog čega? Da ga izda? Mračno, Kull dotakne bačlac svog velikog mača. Teško. Pikti su previše štovali savez s Valusijom da bi ga narušili zbog nekog zemljoposjedničkog sukoba. Kull je možda bio ratnik Atlantide i nasljedni neprijatelj Pikta, ali bio je i kralj Valusije i najveći saveznik Ljudi sa zapada. Kull je dugo razmišljao o čudnom stjecaju okolnosti koji ga je učinio saveznikom drevnih protivnika i protivnika njegovih starih prijatelja. Ustao je i stao nemirno šetati dvoranom, brzim, nečujnim korakom lava. Lanac prijateljstva, plemena i tradicije slomio je da zadovolji vlastitu ambiciju! On je bio kralj Valusije – nestajuće, degeneričke Valusije, Valusije koja je većinom živjela u snovima o prošloj slavi, ali i dalje moćne zemlje i najveće među Sedam Carstava. Valusia – Zemlja Snova, tako su je pripadnici plemena nazvali, a Kullu se ponekad činilo da se sve događa u snu. Čudne su mu bile dvorske intrige, vojska i ljudi. Sve je bilo poput bala pod maskama, gdje su muškarci i žene skrivali svoje prave misli ispod glatkih maski. Ipak, ugrabiti tron bilo je lako – hrabro grabljenje prilike, brzi vrtlog mačeva, pogubljenje tirana kojega su se ljudi nasmrt umorili, kratko, umješno kovanje zavjere zajedno s ambicioznim državnikom u nemilosti dvora – i Kull, putujući avanturist, izbjeglica iz Atlantide, uspeo se na vrtoglave visine svojih snova: bio je gospodar Valusije, kralj kraljeva. Ipak, sada se činilo kao da je to dokopavanje položaja bilo puno lakše ostvariti nego održati. Pogled na Pikta probudio je u njegovu umu sjećanja iz mladosti, slobodnu, divlju svirepost njegova dječaštva. I sada je čudni osjećaj prigušenog nemira, nestvarnosti pao na njega kako mu se to događalo u posljednje vrijeme. To je bio on, izravni čovjek s mora i planina, koji je trebao vladati rasom i biti čudno i strašno mudar kroz drevni misticizam? Drevna rasa... – Ja sam Kull! – reče on zabacujući glavu kao što lav zabacuje svoju grivu. – Ja sam Kull! Njegov sokolski pogled klizio je drevnom dvoranom. Njegova se samouvjerenost vrati... U tamnom kutku dvorane tapiserija se pomakne – sasvim malo.
  • 7.
    2. OVAKO GOVORAHU TIHE DVORANEVALUSIJE Mjesec još nije bio izašao i vrt je bio obasjan bakljama koje su stajale u srebrnim držačima kada je Kull sjeo za stol Ka-nua, ambasadora zapadnih otoka. Desno od njega sjedio je stari Pikt, koji nije ni malo nalikovao ambasadoru bijesne rase ljudi. Star je bio Ka-nu i umješan u državništvu, dostigla ga je starost u tim igrama. Nije bilo elementarne mržnje u očima koje su procjenjivački promatrale Kulla; nije mu plemenska tradicija maglila rasuđivanje. Dugo surađivanje s državnicima civiliziranih nacija uništilo je i posljednje njihove tragove. Nije da se pitanje “tko je i što ovaj čovjek” uopće nije oblikovalo u Ka-nuovu umu, već “mogu li iskoristiti ovog čovjeka i kako?” Plemenske predrasude koristio je samo da bi produbio vlastite planove. I Kull je promatrao Ka-nua kratko odgovarajući na upite, pitajući se hoće li civilizacija i od njega napraviti nešto poput ovog Pikta. Ka-nu je bio mek i trbušast. Mnogo je ljeta prošetalo preko obzora otkada je Ka-nu mahao mačem. Istina, bio je star, ali Kull je vidio i starijih muškaraca kako se bore na prvoj liniji ratišta. Pikti su bili dugovječna rasa. Lijepa djevojka stajala je uz Ka-nua puneći mu pehar i stalno je bila zauzeta time. U međuvremenu Kamu je ispaljivao šale i komentare, a Kull, potajno prezirući njegovu govorljivost, ipak nije propustio nijednu njegovu šalu. Na gozbi su bili poglavari Pikta i državnici, ovi posljednji veseli i jednostavnog ponašanja, ratnici formalno uljudni, ali očigledno sputani svojim plemenskim sklonostima. Ipak Kull, pomalo ljubomorno, prepozna slobodu i jednostavnost ponašanja za razliku od ponašanja na valusijanskom dvoru. Takva sloboda vladala je u prostim kampovima na Atlantidi – Kull slegne ramenima. Naposljetku, bez sumnje je Ka-nu, koji čini se da je zaboravio da je Pikt, bar što se ticalo starih običaja i predrasuda, bio u pravu i bolje da on, Kull, postane Valusijanac u umu jednako kao i imenom. Naposljetku kad je mjesec došao u zenit Ka-nu, koji je pojeo i ispio za trojicu ljudi, zavali se na svom divanu zadovoljno uzdišući i reče: – Sad, put pod noge, prijatelji, jer kralj i ja moramo razgovarati o stvarima koje nisu za djecu. Da, i ti, moja ljepotice; ipak, poljubi me prvo tim rumenim usnama – tako; ne, otpleši, moja ružice. Ka-nuove oči bljesnuše ponad njegove bijele brade dok je promatrao Kulla, koji je sjedio uspravan, ozbiljan i nesalomljiv. – Razmišljate li, Kulle – reče stari državnik iznenada – kako je Ka-nu beskorisni stari bezočnik koji ne služi više ničemu nego da tamani vino i ljubi cure! Zapravo, ta je primjedba bila toliko u skladu s njegovim mislima i tako jednostavno izrečena da se Kull poprilično iznenadio, mada to nije pokazivao. Ka-nu zagrglja u svom vinskom kaležu, napuni usta i upitno pogleda Kulla, koji nervozno odmahne glavom. – Da – odvrati Ka-nu jednako – potrebna je stara glava da izdrži jako piće. Ostario sam, Kulle, pa zašto mi vi mladi ljudi zavidite na takvim zadovoljstvima koje mi starine nalazimo? Ah, mene, ostario sam i osušio se, bez prijatelja i veselja. Ali njegov izgled i izrazi izdavali su ga više od njegovih riječi. Njegova rumena put pošteno je sjala i oči su mu iskrile, tako da se njegova bijela brada činila neprikladnom. Doista,
  • 8.
    izgledao je gotovomagično, pomisli Kull, dok je neodređeno sve to pobijao. Stari nitkov izgubio je sve primitivne vrline svoje rase kao i od Kullove rase, a ipak se činio u svojim drevnim godinama zadovoljniji nego inače. – Eto, Kulle – reče Ka-nu opominjući dižući prst – ovo je riskantna stvar za hvaliti se pred mladićem, ipak moram biti iskren prema vama da zadobijem vaše povjerenje. – Ako mislite da ćete ga zadobiti laskanjem... – Pih! To je tu laskao? Ja laskam samo da nekoga odbijem. U Ka-nuovim očima lukavo je iskrio hladni sjaj koji nije bio u skladu s njegovim lijenim osmijehom. Poznavao je on ljude i znao je da, kako bi pridobio ovog barbarina, mora direktno napasti. On bi poput vuka osjetio zamku, nepogrešivo osjetivši laž u pređi njegovih riječi. – Moćni ste, Kulle – reče on pažljivije birajući riječi nego je u bilo kojoj sobi vijećnica nacija – i možete sebe učiniti najmoćnijim od svih kraljeva i obnoviti nešto izgubljene slave Valusije. Dakle. Nije mi osobito stalo do Valusije – mada imate krasne žene i vino – uz izuzetak činjenice da što je Valusia jača, to će jači biti i narod Pikta. Štoviše, sa Atlantiđaninom na tronu, naposljetku će se i Atlantida ujediniti... Kull se nasmije oštro se izrugujući. Kanu je dotaknuo staru ranu. – Atlantida je proklela moje ime kad sam krenuo tražiti slavu i sreću među svjetskim gradovima. Mi – oni – su stare budale Sedam Carstava, veliki protivnici saveznika Carstva, kao što znate. Ka-nu je cupkao svoju bradu i zagonetno se smješkao. – Ne, ne. Pustimo sad to. Ali znam o čemu govorite. Ratovi će prestati kad se ne bude imalo što dobiti; ja vidim svijet mira i prosperiteta – ljude koji vole svog druga čovjeka – opće blagostanje. I sve to vi možete postići – ako poživite! – Ha! – Kullova suhonjava ruka zgrabi balčak i napola se digne, naglim pokretom takve dinamične brzine da Ka-nu, koji se divio ljudima kao što se neki ljudi dive rasnim konjima, osjeti u svojoj staroj krvi kako je iznenada uzbuđeno zavrela. Valke mu, kakav ratnik! Živci i tetive od čelika i vatre, prepleteni u savršenoj koordinaciji, borilački instinkt koji ga je činio strašnim ratnikom. Ali ništa od tog Ka-nuova entuzijazma nije se odražavalo u njegovu napola sarkastičnom tonu. – Pih. Sjednite. Pogledajte oko sebe. Vrt je prazan, sjedala su prazna, nema nikoga do nas. Ne bojite se valjda mene? Kull utone nazad oprezno bacajući pogled oko sebe. – To progovara divljak – promrmlja Ka-nu. – Mislite li da bih, da sam vas planirao izdati, to napravio ovdje gdje bi sumnja zasigurno pala samo na mene. Pih... Vi, mladi plemenski čovječe, vi morate puno toga naučiti. Neki od mojih poglavara nisu bili sretni što ste rođeni među brdima Atlantide, a vi mene u dubini duše prezirete jer sam Pikt. Pih. Ja vas vidim kao Kulla, kralja Valusije, ne kao Kulla nemarnog Atlantiđanina, vođe pljačkaša koji su poharali zapadne otoke. Na sve to kažem, pih! Da vas sutra ubiju, tko bi bio kralj? – Kaanuub, barun od Blaala. – Čak štoviše. Protivim se Kaanuubu iz više razloga, ipak ponajviše zbog činjenice da je on samo pijun. – Kako to? On je bio moj najveći protivnik, ne znam da se borio i za čiju stvar osim svoje. – Noć ima uši – reče Ka-nu neizravno. – Ima svjetova unutar svjetova. Ali morate mi vjerovati i morate vjerovati Bruleu, Kopljo-ubojici. Pogledajte! – on izvuče iz svoje halje zlatnu narukvicu s krilatim zmajem triput omotanim, s tri roga od rubina na glavi. – Pažljivo je promotrite. Brule će je nositi na ruci kad vam sutra navečer dođe da se
  • 9.
    upoznate. Vjerujte Bruleukao što vjerujete sebi i učinite ono što vam kaže. A kao dokaz da trebate vjerovati, pogledajte! I brzinom obrušavajućeg sokola starac zgrabi nešto iz svoje halje, nešto što baci čudnu zelenu svjetlost na njih, a što sakrije istog trena. – Ukradeni dragulj! – uzvikne Kull žacnuvši se. – Zeleni dragulj iz Zmijskog hrama! Valka! Vi! Zašto ste mi to pokazali? – Da vam spasim život. Da dokažem da mi trebate vjerovati. Ako iznevjerim vaše povjerenje, činite sa mnom što vas je volja. Sad vas ne mogu iznevjeriti jer jedna riječ od vas značila bi moju propast. Ipak usprkos svemu što je stari nitkov izgovarao, zračio je veseljem i kao da je silno zadovoljan samim sobom. – Ali zašto ste mi dali ovu moć nad sobom? – upita Kull postajući iz sekunde u sekundu sve više zbunjen. – Kao što sam vam rekao. Sada vidite da vas ne namjeravam prevariti kad sutra navečer Brule dođe k vama, slijedit ćete njegove upute bez da se bojite da će vas izdati. Dosta sam rekao. Pratnja vas čeka vani da vas isprati do vaše palače, gospodaru. Kull se ustane. – Ali ništa mi niste rekli. – Pih. Kako su nestrpljivi ti mladi! – Ka-nu je više nego ikad nalikovao nestašnom patuljku. – Idite sada i sanjajte o tronovima i moći i kraljevstvima, dok ja sanjam o vinu i mekim ženama i ružama. I neka vam je sa srećom, kralju Kull. Kako je napustio vrt, Kull se osvrne da baci pogled na Ka-nua koji se i dalje lijeno izležavao na svom mjestu, sretni starac, zračeći na cijeli svijet svojim veseljem. Ratnik na konju čekao je kralja na rubu vrta i Kull se iznenadi vidjevši da je to onaj isti koji je donio Ka-nuovu pozivnicu. Nitko nije izgovorio ni riječi kad se Kull vinuo u sedlo, niti dok su kloparali niz prazne ulice. Boja i radost dana bi zamijenjena jezivom nepomičnošću noći. Drevnost grada bila je sad još očitija pod srebrenom mjesečinom. Visoki stupovi palača i dvoraca dizali su se do zvijezda. Široka stubišta, tiha i prazna, činila su se kao da se penju u vječnost dok ne bi nestajali u sjenama tame gornjih katova. Stube do zvijezda, mislio je Kull, njegov maštovit um bijaše inspiriran čudnom veličanstvenošću prizora. Klak! Klak! Klak! Odjekivale su srebrne potkove na širokim, mjesečinom obasjanim ulicama, ali inače se ništa nije čulo. Starost grada, njegova nevjerojatna drevnost, kralju je izgledala gotovo despotski; kao da su mu se velike tihe građevine podsmjehivale bez zvuka, ali se bez sumnje izrugujući. Koje li su tajne skrivale? – Tako si mlad. – govorile su palače i hramovi i oltari – a mi smo stari. Svijet je vrvio divljom mladošću kad smo mi dignuti. Ti i tvoje pleme ćete nestati, ali mi smo nepobjedivi, neuništivi. Izdižemo se iznad čudnog svijeta od prije nego što su se Atlantida i Lemuria digle iz mora; mi ćemo vladati kad zelene vode budu uzdisale za nedokučivim tajnama ponad tornjeva Lemurije i brda Atlantide i kad otoci Zapadnih ljudi budu samo planine u čudnoj zemlji. – Koliko smo samo kraljeva gledali kako jašu tim cestama prije nego što je Kull od Atlantide bio tek san u umu Ka, ptice Stvaranja? Nastavi jahati, Kulle od Atlantide; veći će doći iza tebe; veći će doći pred tebe. Oni su tek prah; oni su zaboravljeni; mi stojimo; mi znamo; mi jesmo. Jaši, jaši dalje, Kulle od Atlantide; Kulle, kralju; Kulle, budalo! Sjaj, mjesece; osvjetlaj kralju put! Svjetlucajte, zvijezde; vi ste baklje na carevu tragu! I zveckajte srebrom potkovana kopita; vaš glasnik Kull jaši kroz Valusiju. Ho! Budi se, Valusijo! To Kull jaši, kralj Kull!
  • 10.
    – Upoznali smomnogo kraljeva – rekoše tihi brijezi Valusije. I tako zamišljen, Kull dođe do palače gdje njegov tjelohranitelj, čovjek koji je pripadao Crvenim Ubojicama, izađe da zauzda krasnog ždrijepca i isprati Kulla na počinak. Ondje Pikt, i dalje mračan i tih, okrene svog konja obuzdavajući ga divljim pokretom i odjuri u tamu poput fantoma; Kullova uzbuđena mašta zamisli ga kako juri kroz tihe ulice poput goblina iz Svijeta starine. San nije dolazio na Kullove oči te noći jer već je gotovo bila zora, a on je cijelu noć hodao po prijestolnoj dvorani i razmišljao o onome što se desilo. Ka-nu mu nije ništa rekao, a ipak posve se stavio Kullu u vlast. I na što je mislio kad je natuknuo kako barun od Blaala nije ništa drugo do pijuna? I tko je bio taj Brule koji mu je noćas trebao doći noseći mističnu narukvicu sa zmajem? I zašto? Ponajviše, zašto mu je Ka-nu pokazao onaj zeleni dragulj užasa koji je davnih dana ukraden iz hrama Zmije, zbog čega će se svijet tresti u ratovima o kojima su znali samo čudni i strašni čuvari tog hrama i od čije odmazde čak ni članovi njegova svirepog plemena neće moći spasiti Ka-nua? Ali Ka-nu je znao da je siguran, sjeti se Kull, jer državnik je bio previše lukav da se izloži riziku bez probitka. Ali je li to bilo da poljulja kraljevu sigurnost i utre si put k izdaji? Je li se Ka-nu sada usuđivao ostaviti ga na životu? Kull slegne ramenima.
  • 11.
    3. ONI ŠTO KROZ NOĆKROĆE Mjesec još nije bio izašao kad se Kull s rukom na balčaku približio prozoru. Prozori su gledali prema velikim unutrašnjim vrtovima kraljevske palače i noćni povjetarac, noseći mirise začinskog drveća, njihao je prozirnim zastorima na njima. Kralj zaviri unutra. Šetnica i nasadi bili su napušteni; pažljivo obrezano drveće predstavljalo je gomilu sjena; obližnja fontana bacala je tanki srebrni trak prema zvijezdama dok su obližnje fontane ustrajno žuborile. Nije bilo čuvara u tim vrtovima jer tako su pažljivo čuvali vanjske zidine da je bilo kakvom provalniku bilo nemoguće doći do njih. Vitice su se uvijale po zidovima palače i dok je Kull razmišljao kako bi se bilo lako njima popeti, jedna se sjena izdvoji iz tame ispod prozora i gola, smeđa ruka savije se na prozorskoj dasci. Kullov veliki mač zazviždi napola izvučen iz korica; kralj potom zastade. Na mišićavoj podlaktici blistao je zmaj na narukvici koju mu je Ka-nu pokazao noć ranije. Vlasnik ruke povuče se na prozorsku dasku i u sobu brzim, lakim pokretom leoparda koji se uspinje. – Ti si Brule? – upita Kull i onda se začuđeno zaustavi u pokretu u kojem je bilo prilično iznerviranosti i sumnje; jer to je bio čovjek koji se Kullu rugao u Dvorani društva; onaj koji ga je ispratio u ambasadu Pikta. – Ja sam Brule Kopljo-ubojica – odvrati Pikt prigušenog glasa; onda se brzo podrobnije zagleda u Kullovo lice i reče gotovo šaptom: – Ka nama kaa lajerama! Kull se trgne. – Ha! Što hoćeš reći? – Zar ne znate? – Ne, riječi su mi nepoznate; nikada nisam čuo taj jezik – a ipak, tako mi Valke! – negdje – kao da sam ga čuo... – Da – bio je jedini Piktov komentar. Njegove oči pretražiše sobu, radnu sobu palače. – Recite mi, kralju, tko vam čuva vrata? – Osamnaest Crvenih Ubojica. Ali kako si ti, noću se šuljajući vrtom, uspio preskočiti zidove palače? Brule se naceri. – Čuvari Valusije slijepe su budale. Mogao bih im cure ukrasti ispred njihovih nosova. Šuljao sam se među njima i nisu me ni vidjeli ni čuli. A što se tiče zidova – mogao bih se popeti i bez pomoći vitica. Ulovio sam stotine tigrova na maglovitim plažama dok je oštri istočni povjetarac otpuhivao maglu prema moru, a ja sam se penjao strmim zapadnim dijelom morske planine. No, hajde – ne, dodirnite ovu narukvicu. On ispruži svoju ruku i Kull se začuđeno pokori tome, s očitim uzdahom olakšanja. – Dakle. Sad odbacite te kraljevske halje jer ove noći pred vama su takve stvari o kojima jedan Atlantiđanin nikada nije ni sanjao. Sam Brule bio je odjeven tek u oskudni omotač oko prepona, za koji je zataknuo kratki, zavijeni mač. - A tko si ti da mi zapovijedaš? – upita Kull pomalo predbacujući.
  • 12.
    – Zar vamKa-nu nije rekao da me poslušate u svemu ovome? – odvrati Pikt nervozno, dok su mu oči na tren bljesnule. – Ja vas ne volim, gospodaru, ali u ovom trenutku moram odbaciti netrpeljive misli. Učinite isto. Ali dođite. Bešumno hodajući, on krene preko sobe do vrata. Odškrinuvši vrata dozvoli mu da promotri hodnik izvana, bez da ih itko vidi i Pikt baci pogled prema Kullu. – Što vidiš? – Tek osamnaest čuvara. Pikt kimne i mahne Kulu da ga slijedi. Kod ploče na susjednom zidu Brule stade i nešto je na trenutak ondje petljao. Onda lako korakne unatrag, izvlačeći mač dok je to činio. Kull uzvikne dok se ploča tiho otvarala, otkrivajući slabo osvijetljeni prolaz. – Tajni hodnik! – tiho opsova Kull. – A ja ništa o tome nisam znao! Valke mi, netko će plesati zbog toga! – Tiho! – psikne Pikt. Brule je stajao poput brončane statue i kao da mu je svaki živac bio napet loveći zvukove; nešto u njegovu stavu diglo je Kullu kosu na glavi, ne od straha, već zbog nekog čudnog osjećaja iščekivanja. Onda pozvavši rukom Brule prođe kroz tajna vrata koja su se otvorila pred njima. Hodnik je bio gol, ali nije bio prekriven prašinom kako bi bilo u slučaju nekorištenog tajnog hodnika. Nejasna, siva svjetlost dolazila je od nekuda, ali sam izvor nije bio vidljiv. Svakih nekoliko koraka Kull je vidio vrata, nevidljiva, kako je znao, s vanjske strane, ali posve vidljiva iznutra. – Cijela je palača poput saća – promrmlja on. – Da. Noć i dan promatra vas, kralju, mnogo očiju. Kralja je impresionirao Bruleov stav. Pikt je polako napredovao, oprezno, napola sagnut, držeći oštricu nisko i ispruženu prema naprijed. Kad je govorio, činio je to šaptom i stalno je bacao pogled s jedne na drugu stranu. Hodnik je naglo skretao i Brule se oprezno naviri iza zavoja. – Pogledajte! – šapne on. – Ali zapamtite! Ni riječi! Ni šuma – života vam! Kull se oprezno naviri pored njega. Hodnik se mijenjao iza zavoja i pretvarao u stubište. I tu Kull ustukne. U podnožju tih stuba ležalo je osamnaest Crvenih Ubojica koji su bili noćna straža pred radnom sobom. Bruleov stisak na njegovoj moćnoj ruci i Bruleov svirepi šapat uz njegovo rame bili su jedino što je zadržalo Kulla da ne skoči na te stube. – Tiho, Kulle! Tiho, u ime Valke! – sikne Pikt. – Ovi su hodnici sada prazni, ali puno sam riskirao time što sam ih vama pokazao, tako da povjerujete u ono što ću vam reći. Vratimo se sada nazad u radnu sobu. – i on stade uzmicati putem kojim su došli, Kull za njim; uma koji se previrao od smutnje. – Ovo je izdajstvo – mrmljao je, dok su mu se sive oči maglile. – Opako i naglo! Minute su prošle otkad su ti ljudi stajali na straži. Vrativši se u sobu, Brule pažljivo zatvori tajna vrata i mahne Kullu da ponovno pogleda kroz pritvorena vrata. Kull glasno dahne. Ispred je stajalo osamnaest stražara! – Ovo je čarolija! – šapne on napola izvlačeći mač. – Zar mrtvaci čuvaju hodnik? – Da! – jedva čujno potvrdi Brule; u Piktovim svjetlucavim očima bio je čudan izraz. Na tren se zagledaše jedan drugome u oči, Kullovo čelo nabora se u zbunjenom mrštenju dok je pokušavao pročitati Piktovo zagonetno lice. Onda Bruleove usne, jedva se pomičući, oblikovaše riječi: – Zmija – koja – govori! – Tiho! – šapne Kull polažući ruku na Bruleova usta. – Smrt znači to izgovarati! Prokleto je to ime!
  • 13.
    Piktove neustrašive očiustrajno su ga promatrale. – Pogledajte ponovno, kralju Kull. Možda su se stražari promijenili. – Ne, to su isti ljudi. Valkinog mi imena, to je čarolija – to je ludilo! Svojim sam vlastitim očima vidio tijela tih muškaraca, nema ni osam minuta. A ipak tu stoje. Brule korakne nazad, dalje od vrata, i Kull se automatski namršti. – Kulle, što znate o običajima ove rase kojom vladate? – Dosta – a ipak, malo. Valusia je tako stara... – Da – Bruleove se oči čudno ozariše – mi smo tek barbari – dječica u usporedbi sa Sedam Carstava. Niti oni sami ne znaju koliko su stari. Niti sjećanja ljudi, niti anali povjesničara ne dosežu dovoljno daleko da nam kažu kad su prvi ljudi došli s mora i sagradili gradove na obali. Ali, Kulle, ljudima nisu uvijek vladali ljudi! – kralj se trgne. Njihovi se pogledi sretnu. – Da, postoji legenda među mojim narodom... – I mojim! – prekine ga Brule. – To je bilo prije nego što smo mi otočani postali saveznici Valusije. Da, za vladavine Lavozuba, sedmog ratnog poglavara Pikta, tako davno da nitko ne pamti koliko je godina prošlo. S mora smo došli, s otoka u sutonu, okružujući obale Atlantide obrušavajući se na obale Valusije vatrom i mačem. Da, duge bijele plaže odjekivale su od zveketa mačeva i noć je bila svijetla poput dana od požara gorućih dvoraca. A kralj, kralj Valusije, koji je poginuo na crvenom morskom pijesku tog mračnog dana... – Njegov glas umukne; njih dvojica zurila su jedan u drugoga ne govoreći; tada obojica klimnuše. – Drevna je Valusia! – šapne Kull. – Bregovi Atlantide i Mu bili su tek otoci u moru kad je Valusia bila mlada. Noćni povjetarac šaputao je kroz otvoreni prozor. Nije to bio slobodni, svježi morski zrak koji su Brule i Kull poznavali i u kojemu su uživali u svojoj zemlji, već dah poput šapta iz prošlosti, bremenit mirisom, aromom zaboravljenih stvari, izdišući tajne koje su bile prastare kad je svijet bio mlad. Tapiserija zašušti i iznenada Kull se osjeti poput nagog djeteta pred zagonetnim mudrostima mistične povijesti. Ponovno ga obuze osjećaj nestvarnog. U dubini njegove duše dizali su se mračni, divovski fantomi, šapućući monstruozne stvari. Osjetio je da su u Brulu bile iste misli. Piktove oči bile su nepomične na njegovu licu, žestoko zureći. Njihovi se pogledi sretoše. Kull osjeti toplo prijateljstvo prema ovom članu neprijateljskog plemena. Poput protivničkih leoparda koji se suprotstavljaju lovcima, ova dva divljaka udružiše se protiv zajedničkog neprijatelja neljudskih moći iz davnine. Brule ga ponovno povede do tajnih vrata. Tiho uđoše i tiho nastaviše niz mračni hodnik, krećući se u suprotnom pravcu nego što su prije išli. Nakon nekog vremena Pikt se zaustavi i nasloni se na jedna od tajnih vrata, pozivajući Kulla da sa njim pogleda kroz tajni procjep. – Ova vode prema malo korištenom stubištu koje vode do hodnika koji prolazi pored vrata radne sobe. Oni pogledaše i naposljetku, pojavi se nečujni lik tiho se uspinjući stubama,. - Tu! Glavni savjetnik! – uzvikne Kull. – Noću i isukanog bodeža! Kako, što ovo znači, Brule? – Ubojica! I pokvareni izdajnik! – psikne Brule. – Ne – Kull je namjeravao hitro otvoriti vrata i skočiti naprijed. – Bit ćemo izgubljeni ako se ovdje sretnete s njim jer ih još vreba u podnožju tih stuba. Dođite! Napola trčeći, oni jurnuše nazad kroz hodnik. Nazad kroz tajna vrata Brule ih povede, pažljivo ih zatvarajući za njima, onda preko dvorane koja se otvarala prema sobi koja se rijetko koristila. On odgurne u stranu tapiserije u mračnom kutku hodnika i povlačeći Kulla za sobom, zavuče se iza njih. Minute su prolazile. Kull je mogao čuti kako povjetarac u susjednoj sobi njiše
  • 14.
    zastorima na prozorimai to mu se učini poput šapta duhova. Onda kroz vrata, krišom, ušulja se Tu, glavni savjetnik kralja. Očito je došao kroz radnu sobu i, otkrivši da je prazna, potražio svoju žrtvu gdje je smatrao da će je najvjerojatnije naći. Dolazio je uzdignutog bodeža, nečujno hodajući. Na trenutak zastane promatrajući naizgled praznu prostoriju, koja je bila slabo osvijetljena tek jednom svijećom. Onda oprezno nastavi dalje, očito ne shvaćajući gdje je nestao kralj. Zastade pred mjestom gdje su se skrivali – i: – Ubij! – psikne Pikt. U jednom moćnom skoku Kull se baci u sobu. Tu se okrene, ali zasljepljujuća, tigrovska brzina napada nije mu pružila šansu da se obrani ili uzvrati napad. Čelik mačeva bljesne u prigušenoj svjetlosti i zaškripi na kosti kad se Tu sruši nauzanj, dok mu je Kullov mač virio između lopatica ramena. Kull se nadvije na njega, iskešenih zubi u ubojitom cereku, čupave obrve namrštene iznad očiju koje su bile poput sivog leda ledenog mora. Onda ispusti balčak i povuče se, potresen, dok mu se vrtjelo, a ruka smrti počivala mu je na kičmi. Jer dok je promatrao, Tuovo lice postade nejasno i nestvarno; crte lice mijenjale su se i pretapale na način koji se nije činio mogućim. Potom, poput maske od magle koja se raspršuje, lice iznenada nestade i pod njegovim ustrajnim pogledom zjapne monstruozna zmijska glava! – Valka! – dahne Kull dok su mu se grašci znoja probijali na čelu i onda opet; – Valka! Brule se nagne naprijed, nepomičnog lica. Ipak i u njegovim svjetlucavim očima zrcalilo se ponešto Kullova užasa. – Uzmite svoj mač, gospodine kralju – reče on. – Još se mnogo stvari mora učiniti. Oklijevajući, Kull položi ruku na balčak. Ježio se dok je nogom upirao u užas koji je ležao pred njihovim stopalima i neki grč mišića natjera ona strašna usta da se naglo razjape i on ustukne osjećajući mučninu. Tada, bijesan na sebe, izvuče svoj mač i pažljivije se zagleda u bezimenu stvar koju je poznavao kao Tu, glavnog savjetnika. Osim reptilske glave, ta stvar bila je posve nalik na čovjeka. – Čovjek sa zmijskom glavom! – promrmlja Kull. – Onda je ovo svećenik zmijskog boga? – Da. Pravi Tu spava ne znajući ništa. Ovi zlotvori mogu uzeti bilo koji oblik zažele. Odnosno, mogu to uz pomoć magijskih amajlija i sličnoga, nabacujući čarobnu mrežu na svoja lica, kao što glumac stavlja masku, tako da mogu nalikovati bilo kome. - Onda su stare legende istina – promrmlja kralj; – mračne stare priče koje se malo tko uopće usuđuje i prošaptati, da ne bi bio pogubljen kao bogohulnik, one nisu fantazije. Valke mi, mislio sam – pretpostavio sam – ali čini se da je to izvan granica stvarnosti. Ha! Čuvari pred vratim... – Oni su također zmijo-ljudi. Čekajte! Što ćete učiniti? – Pobiti ih! – procijedi Kull kroz zube. – Po glavi ih se treba udariti – reče Brule. – Osamnaest ih čeka iza vrata i možda mnogo više u hodnicima. Poslušaj me, kralju, Ka-nu je saznao za ovu zavjeru. Njegovi špijuni prodrli su u najintimnije tajne zmijskih svećenika i saznali su dijelove ove zavjere. Davno je on otkrio tajne hodnike u palači i po njegovoj zapovijedi proučio sam njihovu kartu i dolazio ovamo noću da vam pomognem, da ne poginete kao što su poginuli drugi kraljevi Valusije. Došao sam sâm jer bi, da nas je došlo više, nešto posumnjali. Mnogo ih se ne bi moglo ušuljati u palaču kao što sam to učinio ja. Nešto od ove opake zavjere ste vidjeli. Zmijo-ljudi stražare na vašim vratima, a ovaj ovdje, u Tuovu liku, mogao je pročešljati sva ostala mjesta palače; ujutro, ako svećenici ne bi uspjeli, pravi čuvari bi ponovno zauzeli svoja mjesta ne znajući ništa, ne sjećajući se; oni su trebali preuzeti krivnju ako svećenici uspiju. Ostanite ovdje dok se riješim ove strvine.
  • 15.
    Rekavši to, Piktnabaci na rame tu užasnu stvar i nestade iza još jednih tajnih vrata. Kull ostade sam, u glavi mu se sve kovitlalo. Sljedbenici moćne zmije, koliko ih vreba u njegovim gradovima? Kako može razaznati prave od lažnih? Da, koliko njegovih vjernih savjetnika, njegovih generala, su ljudi? Morao je biti siguran – ali u koga? Tajna ploča otvori se prema unutra i Brule uđe. – Brz si. – Da! – ratnik krene naprijed zureći u pod. – Ima krvi na sagu. Vidite? Kull se sagne; u uglu oka vidio je nejasni pokret, bljesak čelika. Kao otpušteni luk on se podigne, zabadajući mač naprijed. Ratnik sav omlitavi na maču, dok je njegov padao na pod. Čak i u tom trenutku Kull mračno pomisli kako je prikladno da izdajnik pogiba od mača na isti način na koji je njegov vlastiti narod mač koristio. U trenutku dok je Brule skliznuo s mača i rasprostro se nepomičan po podu, njegovo lice se počne mijenjati i blijediti, dok je Kull lovio dah, kose dignute na glavi. Ljudske crte lica nestanu i čeljust velike zmije strašno zijevne, strašne izbuljene oči izgledale su otrovne čak i u smrti. - Cijelo vrijeme je bio zmijski svećenik! – dahne kralj. – Valka! Kako složen plan da me se uhvati nespremnog. Onaj Ka-nu, je li on čovjek? Jesam li s Ka-nuom ja razgovarao u vrtovima? Svemogućeg mi Valke! – ježio se od užasnih misli: – jesu li ljudi Valusie ljudska bića ili su svi zmije? Stajao je neodlučan, nejasno primijetivši kako ta stvar koja se nazivala Brule više ne nosi narukvicu sa zmajem. Zvuk ga natjera da se okrene. Brule je prolazio kroz tajna vrata. – Stani! Na ruci koja se digla prema uzdignutom kraljevom maču zablista narukvica sa zmajem. – Valka! – Pikt se zaustavi. Onda se mračni osmijeh izvije na njegovim usnama. – Tako mi bogova mora! Ti demoni su lukaviji nego što sam pretpostavljao. Mora da je jedan vrebao u hodnicima i kad je vidio kako odlazim noseći tijelo onog drugoga, preuzeo je ljudski lik. Tako. Sad se moram i s drugim pozabaviti. – Stani! – još je uvijek bilo smrtonosne prijetnje u Kullovu glasu. – Vidio sam kako se dvoje ljudi pred mojim očima pretvara u zmije. Kako da znam da si zapravo čovjek? Brule se nasmije. – Dva su razloga, kralju Kulle. Nijedan zmijski čovjek ne nosi ovo – on pokaže na svoju zmajsku narukvicu – niti može izgovoriti ove riječi – i ponovno Kull začuje čudnu frazu – Ka nama kaa lajerama. – Ka nama kaa lajerama – mehanički ponovi Kull. – Dakle, gdje sam, u ime Valkino, to čuo? Ili nisam! A ipak – i ipak... – Da, sjećate se, Kulle – reče Brule. – Kroz mračne hodnike sjećanja vrebaju te riječi; mada ih nikada u životu niste čuli, ipak u dnevnim vremenima tako su se duboko urezale u um duše koja nikad ne umire, tako da će uvijek nejasno poticati sjećanje, mada ste reinkarnirani prije milijun godina. Ta fraza dolazi tajno iz mračnih i krvavih eona i od tada, prije nebrojeno mnogo stoljeća, te su riječi čuvari rase ljudi koja se bori sa tim groznim stvorenjima Drevnog Svemira. Jer samo ih pravi ljudi mogu izgovoriti, čije su čeljust i usta oblikovani drugačije nego je u tih stvorenja. Njihovo značenje je zaboravljeno, ali riječi same nisu. – Istina – reče Kull. – Sjećam se legendi Valke! – Naglo se zaustavio, zureći jer iznenada kao da su se naglo otvorila neka mistična vrata, zaprepašćujuća, nepojmljiva prostranstva otvorila su se u dubini njegove svijesti i na trenutak kao da se zagledao nazad kroz beskraj na kojemu se prostirao život za životom; promatrajući kroz nejasnu i sablasnu maglu nejasne oblike koje su
  • 16.
    otkrivala mrtva stoljeća– ljudi u borbi sa strašnim čudovištima, istrebljujući s planeta strašne užase. Na podlozi od sive promjenjive pozadine kretali su se čudni noćnomorni oblici, fantazije ludila i straha; a čovjek, božji lakrdijaš, slijepi, bezumni lutalica iz prašine slijedeći dugi krvavi trag svoje sudbine, ne znajući zašto, brutalan, nepromišljen, poput velikog ubojitog djeteta, ipak osjećajući ponešto od iskre božanske vatre... Kull rukom protrlja svoje obrve, potresen; ti mračni pogledi u ponor sjećanja uvijek bi ga uplašili. – Nestali su – reče Brule kao da mu čita um. – Žene-ptice, harpije, ljudi-šišmiši, leteći zlotvori, ljudi-vukovi, demoni, goblini – svi osim tih stvorenja od kojih jedno leži pred našim nogama i tek nekoliko ljudi-vukova. Dug i strašan bio je rat, protegao se kroz krvava stoljeća, otkad su se prvi ljudi digli iz kaljuže majmunskog života okrećući se protiv onih koji su onda vladali svijetom. – I naposljetku čovječanstvo ih je porazilo, tako davno je to bilo da su samo ništavne mračne legende došle do nas kroz vrijeme. Zmijo-ljudi posljednji su nestali, ipak kako su ih posljednji ljudi pokoravali čak i njih i tjerajući kroz puste zemlje svijeta, neka se pare sa pravim zmijama sve dok jednog dana, kao u pričama, strašni soj ne nestane zauvijek. Ipak te Stvari vratile su se vješto zakrinkane, dok su ljudi postajali sve mekši i izobličeni, zaboravljajući drevne ratove. Ah, bio je to mračan i tajan rat! Među ljude Mlađe Zemlje umiješala su se strašna čudovišta Starog Planeta, koje je čuvala njihova strašna mudrost i misticizam, dozvoljavajući im da uzmu sve oblike i forme, tajno radeći svoja strahotna djela. Ni jedan čovjek nije znao tko je pravi čovjek, a tko lažni. Ni jedan čovjek nije mogao vjerovati čovjeku. Ipak vlastita ih je vještina nagnala da stvore načine prepoznavanja lažnih od pravih. Čovjek je uzeo lik iskovanog letećeg zmaja, krilatog dinosaura, čudovišta iz prošlih vremena, koji je veliki neprijatelj zmija. I ljudi su upotrebljavali te riječi koje sam vam izgovorio jednako kao i znak i simbol jer, kao što rekoh, samo ih pravi ljudi mogu ponoviti. I tako se čovječanstvo promijenilo. Ipak ponovno su zlotvori došli i to nakon što smo ih zaboravljali – čovjek je i dalje majmun i zaboravlja ono što mu nije pred očima. Došli su kao svećenici; a do tada su ljudi u svom luksuzu i moći zaboravili vjeru stare religije i vjerovanja, i zmijo-ljudi pod krinkom učitelja novog i istinitog kulta, izgradili su monstruoznu religiju obožavanja zmijskog boga. Takva je njihova moć da se sada samo pod prijetnjom smrti mogu ponoviti stare legende o zmijo-ljudima i ljudi se ponovno klanjaju zmijskom bogu u novom obliku; i kao slijepe budale koje jesu, mnoštvo ljudi ne vidi vezu između te moći i moći ljudi koji su ih davno srušili sa vlasti. Kao svećenici zmijo-ljudi zadovoljni su što vladaju – a ipak... – On se zaustavi. – Nastavi – Kull osjeti kako mu se od nelagode ponovno diže njegova kratka kosa. – Kraljevi su vladali kao prava ljudska bića Valusije — šapne Pikt — a ipak kad bi gubili u bitkama umirali su kao zmije – kao što je umro i onaj koji je pao pod kopljem Lavozuba na crnim obalama dok smo mi otočani pljačkali Sedam Carstava. A kako to može biti, lorde Kulle? Te kraljeve rodile su žene i živjeli su kao ljudi! Ovo je istina – pravi su kraljevi tajno pogubljeni – baš kao što ste i vi noćas trebali umrijeti – a svećenici zmijskog kraljevstva zauzeli bi njihova mjesta, da nitko ne zna. Kull je psovao kroz zube. – Da, tako mora da je. Nitko nije vidio svećenika Zmije i poživio, to se zna. Oni žive u potpunoj tajnosti. – Stanje države u Sedam Carstava zbunjujuća je, čudovišna stvar – reče Brule. – Ondje pravi ljudi znaju da se među njima šuljaju špijuni Zmije i ljudi koji su Zmijini saveznici – poput Kaanuuba, baruna od Blaala – a ipak ni jedan čovjek ne usuđuje se prokazati one na koje sumnja da ne bi iskusio njihovu osvetu. Nijedan čovjek ne vjeruje svojim drugovima i pravi državnici ne usuđuju se međusobno otvoreno razgovarati. Kad bi mogli biti sigurni, kad bi zmijo-ljudi ili
  • 17.
    njihova zavjera bilaotkrivena, tada bi se moć Zmije prelomila napola; jer tada bi se svi udružili protiv zajedničkog neprijatelja, istjerujući izdajnike. Ka-nu sam dovoljno je lukav i hrabar da se bori protiv njih, a ipak je Ka-nu saznao tek toliko od njihove zavjere da mi kaže što će se desiti – što se događalo do ovog trenutka. Stoga sam bio spreman; od sada se moramo pouzdati u sreću i u vlastitu vještinu. Ovdje za sada mislim da smo sigurni; oni zmijo-ljudi iza vrata ne usuđuju se napustiti stražu da se pravi ljudi ne bi iznenada pojavili. Ali sutra će probati nešto drugo, budite uvjereni. Samo ne mogu reći što će učiniti, niti čak niti Ka-nu; već se moramo držati jedan drugoga. Kralju Kulle, sve dok ih ne pokorimo ili obojica poginemo. Pođite sa mnom dok skrivam ovaj leš tamo gdje sam odnio i onaj onog drugog stvora. Kull je kroz tajna vrata slijedio Pikta koji je nosio strašni teret i onda niz mračni hodnik. Njihova stopala, izučena da budu tiha u divljini, nisu činila šuma. Poput fantoma klizili su kroz sablasnu svjetlost, dok se Kull pitao kako to da su hodnici tako prazni; na svakom zavoju očekivao je da će naletjeti na neku strašnu prikazu. Sumnja je kuhala u njemu; vodi li ga ovaj Pikt u zasjedu? Zaostao je korak ili dva iza Brulea, mača spremnog da udari Piktova nezaštićena leđa. Brule bi trebao prvi umrijeti ako ga je namjeravao izdati. Ali čak i ako je Pikt bio svjestan kraljeve sumnje, nije to pokazivao. Čvrsto se kretao naprijed sve dok ne dođoše do sobe, prašne i dugo nekorištene, gdje su visjele pljesnive tapiserije. Brule ih odgurne i tamo sakrije leš. Onda se okrenu da se vrate istim putem, kad iznenada Brule zastane tako naglo da je bio bliže smrti nego što je znao jer Kull je bio na rubu živaca. – Nešto se miče u hodniku – psikne Pikt. – Ka-nu je rekao da će ovi putovi biti prazni, a ipak... On isuka mač i odšulja se u hodnik, dok ga je Kull oprezno slijedio. Malo dalje niz hodnik čudni, nejasni sjaj se nazirao, približavajući se k njima. Napetih živaca oni su očekivali, naslonjeni na zid hodnika; čekajući ne znajući što, ali Kull je čuo Bruleov dah kako mu se cijedi kroz zube i iznova je bio uvjeren u Bruleovu lojalnost. Sjaj se pretvori u zasjenjeni lik. Bio je nejasno nalik ljudskom, ali maglovit i varljiv, poput traka magle, postajući materijalniji kako se približavao, ali ne posve materijalan. Lice je gledalo prema njima, par velikih svijetlećih očiju koje kao da su odražavale muke milijuna stoljeća. Nije bilo zloće na tom licu, u njegovim nejasnim, istrošenim crtama, već samo velikog žaljenja – i to lice – to lice... – Svemoćni bogovi! – dahne Kull kojemu kao da je ledena ruka zgrabila dušu; – Eallal, kralj Valusije, koji je umro prije nekoliko tisuća godina! Brule se stisnuo što je više mogao, njegove oči rašire se u izrazu čistog užasa, mač zadrhti u njegovu stisku, potresen prvi puta te čudne noći. Uspravan i prkosan stajao je Kull, instinktivno dižući svoj beskorisni mač da bude spreman; naježen, nakostriješene kose, a ipak kralj kraljeva, spreman uhvatiti se u koštac s moćima neznanog mrtvaca kao da je riječ o moćima živih. Fantom nastavi ravno naprijed, ne obazirući se na njih; Kull se povuče dok je ovaj prolazio pored njih, osjećajući ledeni dah koji je bio poput daha arktičkog snijega. Ravno naprijed nastavio je lik polaganim, tihim koracima, kao da su lanci svih vremena bili vezali ta nestvarna stopala; nestajući iza ugla. – Valka! – promrmlja Pikt, otirući hladni znoj s čela. – To nije bio čovjek! To je bio duh! – Da! – Kull je odmahivao glavom u čuđenju. – Jesi li prepoznao to lice? To je bio Eallal, koji je vladao Valusijom prije mnogo tisuća godina i kojega su našli mučki ubijenog u prijestolnoj dvorani – onoj sobi koja je sada poznata kao Prokleta soba. Zar nisi vidio njegovu statuu u Sobi slave kraljeva? – Da, sada se sjećam priče. Bogovi, Kulle! To je još jedan znak strašne i opake moći zmijskih svećenika – tog kralja pogubili su zmijo-ljudi i stoga je njegova duša postala njihov
  • 18.
    sluga, da imsluži kroz vječnost! Priče oduvijek govore da ako čovjeka pogube zmijo-ljudi njegov će im duh zauvijek ostati sluga. Kullov se divovski lik strese. – Valka! Koje li sudbine! Zaklinjem te! – njegovi se prsti stisnu oko Bruleove žilave ruke poput čelika – zaklinjem te! Ako me stigne smrt od ovih opakih čudovišta, probodi me svojim mačem radije nego da mi duša služi. – Kunem se – odgovori Brule, njegove oštre oči bljesnuše. – I vi učinite isto za mene, Kulle. Njihove jake desnice sretoše se u tišini pečateći njihov krvavi dogovor.
  • 19.
    4. MASKE Kull je sjediona svom tronu i zurio u more lica koje se okrenulo prema njemu. Jedan dvorjanin govorio je ujednačenim tonom, ali kralj ga je jedva čuo. U blizini Tu, glavni savjetnik, spremno je čekao Kullovu naredbu, no svaki put kad bi kralj pogledao prema njemu Kull bi u sebi zadrhtao. Naizgled dvorski život nalikovao je mirnoj površini mora između dva vala. Razmišljajući o događajima od noć ranije sada se sve činilo kao san, sve dok mu pogled ne padne na ruku pored njegova trona. Smeđa, žilava ruka počivala je ondje, na čijem je zapešću blistala narukvica sa zmajem; Brule je stajao pored trona i tek Piktov žustri tajni šapat vrati ga nazad iz nestvarnog carstva u koje je zašao. Ne, to nije bio san, ta monstruozna međuigra. Dok je sjedio na svom tronu u Dvorani društva i promatrao dvorjane, dame, lordove, političare, činilo mu se kao da su njihova lica samo iluzije, nestvarne stvari, koje postoje samo kao sjene, rugajući se tvari. Uvijek je njihova lica vidio kao maske, ali ranije je gledao na njih sa suzdržanom tolerancijom misleći kako vidi pod maskama prazne, nejake duše, škrte, pohlepne, prevarantske; sada je tu postojao mračni prizvuk, opako značenje, nejasni užas koji je vrebao ispod glatkih maski. Dok je izmjenjivao uljudnosti s nekim plemićem ili savjetnikom činilo mu se kao da nasmiješeno lice nestaje poput dima i strašne čeljusti zmije bi zijevnule iza njih. Koliko ih je onih koje je promatrao bilo strašna, neljudska čudovišta, kujući zavjeru da ga ubiju, ispod tih glatkih hipnotičkih iluzija ljudskih lica? Valusia – zemlja snova i noćnih mora – kraljevstvo sjena, kojima su vladali fantomi koji su se kretali nazad i naprijed iza oslikanih zastora rugajući se beskorisnom kralju koji je sjedio na tronu – koji je i sam bio sjena. A kao prijateljska sjena Brule je stajao pored njega, tamne oči blistale su sa nepomičnog lica. Stvarni čovjek, Brule! I Kull osjeti kako stvarno postaje njegovo prijateljstvo prema divljaku i osjeti kako Brule osjeća to prijateljstvo prema njemu čak i više nego što je zahtijevala nužnost državnih stvari. A što je, zamisli se Kull, stvarnost života? Ambicija, moć, ponos? Prijateljstvo muškaraca, ljubav žena – koje Kull nikada nije upoznao – borba, pljačka, što? Je li stvarni Kull sjedio na tronu ili je pravi Kull bio onaj koji je krstario brdima Atlantide pljačkajući udaljene otoke u zalasku sunca i smijući se ponad zelenih ričućih valova mora Atlantide? Kako čovjek može biti toliko različitih ljudi u jednom životnom vijeku? Jer Kull je znao da postoji mnogo Kullova i pitao se koji je od njih pravi Kull. Naposljetku, svećenici Zmije otišli su samo korak dalje u svojoj magiji jer svi ljudi nose maske i mnogi različite maske za različite muškarce ili žene; i Kull se pitao ne vreba li zmija ispod svake od tih maski. Stoga je sjedio i lutao čudnim labirintom svojih misli, a dvorjani su dolazili i odlazili i sitni dnevni zadaci su se rješavali, sve dok naposljetku kralj i Brule nisu sjedili u Dvorani društva sami s izuzetkom nekoliko pospanih slugu. Kull osjeti da je iscrpljen. Niti on niti Brule nisu te noći spavali, niti je Kull spavao noć ranije, kada je u vrtovima Ka-nua primio prve natruhe čudnih stvari koje će se dogoditi. Prošle noći ništa se više nije dogodilo nakon što su se vratili u radnu sobu iz tajnih hodnika, ali nisu se usuđivali niti marili da zaspu. Kull, koji je imao nevjerojatnu vitalnost vuka, ponekad je danima i danima mogao izdržati bez sna, u njegovim divljim primitivnim danima, ali sada je njegov um bio zauzet stalnim razmišljanjem i sablasnošću prošle noći koja mu je trgala živce. Trebalo mu je
  • 20.
    sna, ali sanje bila zadnja stvar na njegovu umu. A ne bi se ni usudio zaspati kad bi se toga prisjetio. Druga stvar koja ga je uzdrmala bila je činjenica da su se, mada su on i Brule pažljivo pokušavali uvidjeti hoće li se i kada stražari pred radnom sobom promijeniti; ipak mijenjali bez njihova znanja jer sljedeće jutro oni koji su stajali na straži mogli su ponoviti Bruleove magične riječi, ali nisu se sjećali da se desilo išta neobično. Mislili su da su stajali na straži cijelu noć, kao i obično, i Kull nije rekao ništa da im proturječi. Vjerovao je da su to prava ljudska bića, ali Brule mu je savjetovao neka sve zataji i Kull je smatrao da je to najbolje. Sada se Brule nagne preko trona, spusti glas tako da čak ni lijeni sluge nisu mogli čuti: – Uskoro će napasti, uvjeren sam u to, Kulle. A nedavno mi je Ka-nu otkrio tajni znak. Svećenici znaju da smo otkrili njihovu zavjeru, naravno, ali ne znaju koliko znamo. Moramo biti spremni na bilo koju vrstu napada. Ka-nu i poglavari Pikta ostat će na udaljenosti da ih se može prizvati kako god da se ovo završilo. Ha, Kulle, ako dođe do odlučujuće bitke, ulice i dvorci Valusije obojit će se crveno! Kull se mračno nasmiješi. Bilo koju vrstu aktivnosti prihvatio bi sad s divljom radošću. Ovo lutanje u labirintu iluzija i magije bilo je posve protivno njegovoj naravi. Žudio je za skokom i udarcima mačeva, za radosnom slobodom bitke. Tada u Dvoranu društva ponovno uđe Tu i ostali savjetnici. – Gospodine kralju, sprema se sat savjetovanja i spremni smo vas ispratiti u sobu za savjetovanje. Kull se digne i savjetnici kleknuše koljenima dok je prolazio kroz prolaz koji su mu učinili uklanjajući se pred njim, ustajući za njim i slijedeći ga. Obrve se trgnuše kad je Pikt prkosno krenuo za kraljem, ali nitko nije protuslovio. Bruleov izazivački pogled prešao je preko glatkih lica savjetnika s prkosom divljaka koji se nameće. Grupa prođe kroz brojne dvorane i naposljetku dođe do sobe za savjetovanje. Vrata su bila zatvorena kao i obično i savjetnici se posložiše prema ranku pred podijumom na kojemu je stajao kralj. Poput brončane statue Brule stade iza Kulla. Kull prostrijeli sobu brzim pogledom. Zasigurno ovdje ne može biti izdajnika. Sedamnaest savjetnika bilo je ovdje, svi su ga poznavali; svi su ga poduprli kad je zauzeo tron. – Ljudi Valusije... – započe on na uobičajeni način, onda stane, zbunjen. Savjetnici se digoše kao jedan i krenuše prema njemu. Nije bilo neprijateljstva u njihovim pogledima, ali ono što su činili čudno je djelovalo u sobi za savjetovanje. Oni najistaknutiji bili su mu posve blizu kad Brule skoči naprijed, šćućurivši se poput leoparda. – Ka nama kaa lajarama! – njegov glas slomi zlokobnu tišinu sobe i najbliži savjetnik ustukne, ruka mu se zavuče u halju; i kao opruga Brule skoči i čovjek panično posrne i već je ležao posve miran dok mu je lice blijedilo i postajalo glava moćne zmije. – Ubij, Kulle! – zaškripi Piktov glas. – Sve su to zmijski ljudi! Sve ostalo bilo je skerletna izmaglica. Kull je vidio kako poznata lica nestaju kao magla i na njihovom mjestima zjapnula su strašna reptilska lica dok je cijela družina nasrnula naprijed. Mada mu je um bio zbunjen, njegovo divovsko tijelo nije posrtalo. Pjesma njegova mača ispuni sobu i poplava koja je nasrtala pretvori se u crveni val. Ali ponovno su išli naprijed, činilo se kao da su spremni odbaciti svoje živote samo da sruše kralja. Strašne čeljusti otvarale su se na njega; strašne oči blistale su ne trepćući; užasni smrdljivi zadah ispunio je zrak – zmijski miris koji je Kull poznavao iz južnih džungli. Mačevi i bodeži kretali su prema njemu i bio je nejasno svjestan toga da ga povrjeđuju. Ali Kull je bio u svom elementu; nikada ranije nije se sreo s tako opakim neprijateljima, no to mu je malo značilo; bili su živi, u svojim venama imali su krv koja se mogla prosuti i umirali su od njegova velikog mača koji im je
  • 21.
    otvarao lubanje iprobadao tijela. Rez, ubod, ubod i zamah. Ipak, Kull bi umro ondje da nije bilo čovjeka koji se stisnuo uz njega parirajući i ubadajući. Kralj je bio kao poludio boreći se na strašni atlantiđanski način, koji traži smrt da se pozabavi sa smrću; nije se trudio izbjegavati ubode i rezove, stojeći uspravno i stalno nalijećući prema naprijed, bez i jedne misli u njegovu podivljalom umu osim misli o ubojstvu. Nije se događalo tako često da Kull zaboravi svoju borilačku vještinu u svom primitivnom bijesu, ali sada su se neki lanci slomili s njegove duše, preplavili mu um crvenim valom krvožednosti. Srušio bi neprijatelja svakim udarcem, ali oni su se sklapali oko njega i Brule se stalno okretao onima koje je pokosio dok se stiskao pored Kulla parirajući i odbijajući svojom hladnom vještinom, ne ubijajući onako kako je Kull ubijao dugim rezovima i udarcima, već kratkim udarcima i ubodima prema gore. Kull se smijao luđačkim smijehom. Prestrašena lica kovitlala su se oko njega u skerletnom požaru. Osjetio je kako mu se čelik zabada u ruku i on žabi svoj mač u treperavom luku u prsnu kost svog protivnika. Onda se magla stade razilaziti i kralj ugleda kako on i Brule sami stoje ponad strašnih grimiznih likova koji su ležali svuda po podu. – Valke mu! Kakvo ubijanje! – reče Brule otirući krv iz očiju. – Kulle, da su ovo bili ratnici koji znaju koristiti čelik, mi bismo umrli ovdje. Ovi zmijski svećenici ne znaju ništa o mačevanju i umiru lakše nego i jedan čovjek kojeg sam ubio. A ipak, da ih je bilo još nekoliko, mislim da bi cijela stvar drugačije završila. Kull kimne. Divlji poludjeli sjaj nestao je ostavljajući zbunjujući osjećaj velikog umora. Krv je curila s rana na njegovim prsima, ramenima, rukama i nogama. Brule sam, koji je krvario iz brojnih posjekotina, baci prema njemu zabrinuti pogled. – Gospodine Kulle, požurimo da ti žene previju rane. Kull ga pijano odgurne svojom moćnom rukom. – Ne, pobrinut ćemo se za to kad s ovim završimo. Ti ipak idi i neka ti pregledaju rane – naređujem ti. Pikt se mračno nasmije. – Vi ste ranjeni više od mene, gospodine kralju... – započe on, onda zastane kao da je nečega iznenada postao svjestan. – Valke mu, Kulle, ovo nije soba za savjetovanje! Kull se osvrne i iznenada kao da se magla razišla. – Ne, ovo je soba u kojoj je Eallal umro tisućama godina ranije – otada se ne koristi i zovu je Prokletom. – Onda, bogova mu, ipak su nas prevarili! – bijesno uzvikne Brule udarajući nogom leševe pred njima. – Natjerali su nas da kao budale uđemo u njihovu zamku! Svojom magijom mijenjaju izgled svega. – Onda nam predstoji još većih opakosti – reče Kull. – Jer pravi ljudi koji su savjetnici Valusije su sada u pravoj dvorani za savjetovanje. Pođimo brzo. I prepuštajući sobu svojim užasnim čuvarima oni pojuriše kroz hodnike koji su se činili napuštenima sve dok ne dođoše u pravu dvoranu za savjetovanje. Onda se Kull zaustavi užasno zadrhtavši. Iz dvorane za savjetovanje čuo se glas koji je govorio i taj je glas bio njegov! Rukom koja je drhtala on razgrne tapiseriju i zagleda se u sobu. Ondje su sjedili savjetnici koji su bili posve nalik ljudima koje su on i Brule pobili, a na podijumu stajao je Kull, kralj Valusije. On ustukne, u glavi mu se sve kovitlalo. – Ovo je ludilo! – šapne on. – Jesam li ja Kull? Stojim li ovdje ili je onaj Kull ondje stvaran, jesam li ja samo sjena koju je netko izmislio? Bruleova ruka primi ga za rame, divlje ga prodrma, prizove ga svijesti. – U ima Valke, nemojte budaliti! Zar ste zapanjeni nakon svega što smo vidjeli? Zar ne
  • 22.
    vidite da suto pravi ljudi koje je opčinio zmijo-čovjek uzimajući vaš lik, kao što su drugi uzeli njihove? Dosad ste već trebali biti ubijeni, a ono čudovište trebalo je zavladati na vašem mjestu, bez znanja onih koji vam se klanjaju. Skočite i ubijte brzo ili smo gotovi. Crveni Ubojice, stvarni ljudi, stoje tu blizu i nitko osim vas ne može ga dosegnuti i ubiti. Budite brzi! Kull se trgne iz vrtoglavice koja ga je obuzimala, zabaci glavu na svoj stari, prkosni način. Udahne dugo, duboko poput jakog plivača prije nego što će zaroniti u more; tada, odbacujući tapiseriju, skoči na podij u jednom lavovskom skoku. Brule je govorio istinu. Tamo su stajali Crveni Ubojice, čuvari izvježbani da se kreću brzo kao leopard koji napada; bilo tko osim Kulla umro bi ondje prije nego dosegne uzurpatora. Ali prizor Kulla, koji je izgledao isto kao i čovjek na podiju, zaustavi ih na mjestu, na trenutak zbunjujući njihove umove i to je bilo dovoljno dugo. Onaj na podiju krene za svojim mačem, ali prije nego što su mu se prsti sklopili oko drške Kullov mač mu se zabi među ramena i ta stvar za koju su ljudi mislili da je kralj nagne se naprijed na podiju i tiho se rasprostre po podu. – Stoj! – Kullova podignuta ruka i kraljevski glas zaustavi one koji su pojurili i dok su zapanjeno stajali on pokaza prema stvari koja je ležala pred njima – čije se lice pretvorilo u zmijsko. Oni ustuknu i s jednih vrata približi se Brule, a s drugih Ka-nu. Zurili su u kraljeve krvave ruke kad je Ka-nu progovorio: – Ljudi Valusije, vidjeli ste ovo svojim vlastitim očima. Ovo je pravi Kull, najmoćniji kralj kome se Valusia ikada klanjala. Moć Zmije slomljena je i vi ste svi pravi ljudi. Kralju Kulle, što naređujete? - Podignite leš – reče Kull i čuvari skoče da preuzmu tu stvar. – Sada me slijedite – reče kralj i on krene prema Prokletoj sobi. Brule, zabrinutog izgleda, ponudi mu svoju ruku da se nasloni, ali je Kull odbije. Udaljenost je bila prevelika za kralja koji je krvario, ali naposljetku stigoše pred vrata i on se divlje, mrko nasmije kad začuje užasnute uzvike savjetnika. Na njegovo naređenje stražari bace leš koji su nosili među druge i pozvavši rukom sve druge van iz sobe Kull izađe posljednji i zatvori vrata. Zadrhti od vala vrtoglavice. Lica su se okretala prema njemu, blijeda i začuđena, kovitlajući se i miješajući sa stravičnom maglom. Osjetio je kako krv iz njegovih rana curi niz njegove udove i znao je da je, ako želi učiniti to što je naumio, bolje da to učini brzo ili neće učiniti uopće. Njegov mač zastruže u koricama. – Brule, jesi li ovdje? – Da! – Bruleovo lice zurilo je prema njemu kroz maglu, pored njegova ramena, ali Bruleov glas zvučao je kao da je kilometrima i eonima daleko. – Sjeti se svoje zakletve, Brule. A sada, zatraži od njih da se malo udalje. Njegova lijeva ruka počisti prostor pred njim dok je zamahivao mačem. I onda, sa svom svojom snagom koja je ostala u njemu, on u jednom udarcu zabi mač u vrata zabijajući moćno oružje sve do balčaka i zauvijek zapečativši sobu. Široko postavljenih nogu, on se pijano njihao okrećući se prema užasnutim savjetnicima. - Neka ova soba bude dvostruko prokleta. I neka ti truleći kosturi zauvijek leže ondje kao znak umiruće moći Zmije. Ovdje se zaklinjem da ću loviti zmijo-ljude od jedne zemlje do druge, od mora do mora, ne mirujući dok ih sve ne pogubim, dok ne pobijedim i ne srušim moć Pakla. U to se kunem – ja – Kull – kralj – Valusije. Njegova koljena popustiše dok su se lica njihala i zakovitlala. Savjetnici skočiše naprijed, ali prije nego što ga uspješe uloviti Kull se složi na podu. Ležao je nepomično, lica okrenuta prema gore.
  • 23.
    Savjetnici nahrupiše okopalog kralja brbljajući i podvriskujući. Ka-nu ih stade udarati stisnutih šaka, divlje psujući. – Nazad, vi budale! Zar želite istisnuti to malo života što je u njemu ostalo? Kako je, Brule, je li mrtav ili će preživjeti? – reče ratniku koji se nagnuo nad ispruženog Kulla. - Mrtav? – sikne Brule nervozno. – Takvog čovjeka nije lako ubiti. Nedostatak sna i gubitak krvi su ga oslabili – ali Valke mi, mada ima brojne duboke rane, nijedna od njih nije smrtna. Ipak, nek’ te brbljave budale dovedu žene ovamo istog trena. Bruleove oči obasja bijesna, ponosna svjetlost. – Valke mi, Ka-nu, ovo je čovjek kakav nisam znao da postoji u ovom degeneričnom dobu. Bit će on u sedlu za nekoliko dana i onda neka se svi zmijski ljudi svijeta čuvaju Kulla od Valusije. Valke mu! Bit će to neobičan lov! Ah, vidim duge godine prosperiteta za svijet na kojemu na tronu Valusije zasjeda ovakav kralj.
  • 24.
  • 25.
    Dođe u svakodoba, čak i kraljevima, vrijeme kad osjete veliki umor. Tada se zlato trona pretvara u mjed, svila palače postaje siva. Dragulji u dijademi turobno iskre poput leda širokih mora; ljudski govor tek je prazno klepetanje lakrdijaševih zvonaca i obuzima te osjećaj nestvarnog; sunce se pretvara u bakar na nebu i dah zelenog mora više nije svjež. Kull je sjedio na tronu Valusije i umor ga je savladavao. Pred njim pomicali se u nepreglednoj, besmislenoj panorami: muškarci, žene, svećenici, događaji i ponovno događanja; stvari riješene i stvari na koje se trebalo ići. Ali poput sjena dolazili su oni i odlazili ne ostavljajući ni traga u njegovoj svijesti, osim velikog mentalnog zamora. Ipak, Kull nije bio umoran. U njemu je postojala čežnja za stvarima koje su bile tako daleko od njega i valusijanskog dvora. Nemir se komešao u njemu i čudni, blještavi snovi provlačili su se kroz njegovu dušu. Na njegov poziv dođe k njemu Brule Kopljo-ubojica, ratnik Pikta, sa otoka na Zapadu. – Gospodine kralju, umorni ste od života na dvoru. Dođite na moju galiju i hajde da malo lutamo po valovima. – Ne. – Kull ćudljivo položi bradu na svoju moćnu ruku. – Umoran sam od svih stvari. Gradovi me ne privlače – a granice su previše tihe. Više ne čujem morske pjesme koje sam čuo kad sam kao mladić lutao rascvjetanim obroncima Atlantide, a noć je bila sva oživjela od blještavih zvijezda. Više me ne privlače šume zelene kao nekoć. U meni je nešto čudno i žudnja koja je izvan svih ljudskih žudnji. Odlazi! Brule se udalji u sumnjičavom raspoloženju, ostavljajući kralja da razmišlja na tronu. Onda se jedna dvorkinja prikrade Kullu i šapne: – Veliki kralju, potražite Tuzun Thune, čarobnjaka. On poznaje tajne života i smrti, kao i zvijezda na nebu, zemalja pod morima. Kull pogleda djevojku. Kosa joj je bila kao fino zlato i njene ljubičaste oči bile su čudno ukošene; bila je lijepa, ali njena ljepota Kullu je malo značila. – Tuzun Thune – ponovi on. – Tko je on? - Čarobnjak Stare Rase. Živi u Velusiji, kod jezera Vizija u Kući tisuću ogledala. On sve zna, gospodine kralju; razgovara s mrtvima i održava razgovore s demonima Izgubljenih Zemalja. Kull ustane. – Potražit ću ga; ali da nikom nisi rekla da idem, jesi li čula? – Ja sam vaš sluga, gospodaru moj. – ona krotko padne na koljena, ali iza Kullovih leđa osmijeh na njenim skerletnim usnama postade vrlo lukav, a sjaj u njenim uskim očima bio je prepreden. Kull pođe do kuće Tuzun Thune, pored jezera Vizija. Široko i plavo vodeno prostranstvo jezera protezalo se dok se na lijepoj obali dizala krasna palača; mnogo je čamčića ukrašenih labuđim krilima lijeno plutalo po njegovoj zamagljenoj površini i odnekud se čuo zvuk lagane glazbe. Visoka i prostrana, ali skromna, dizala se Kuća tisuću ogledala. Velika su vrata stajala otvorena i Kull se stade penjati širokim stubama i uđe bez da su ga zvali. Ondje u velikoj odaji, čiji su zidovi bili od ogledala, pojavi se Tuzun Thune, čarobnjak. Čovjek je bio jednako star koliko i brda Zalgare; ten mu je bio poput uštavljene kože, ali njegove hladne sive oči blještale su poput čelika za mačeve. – Kull od Valusije, napokon u mojoj kući – reče on klanjajući se na staromodan način i mahnuvši Kullu prema stolici koja je nalikovala tronu. – Ti si čarobnjak, kako čujem – reče Kull iskreno, polažući bradu na ruku i fiksirajući ozbiljnim očima čovjekovo lice. – Možeš li činiti čuda? Čarobnjak ispruži svoje ruke; prsti mu se otvore i zatvore poput ptičjih kandži. – Zar ovo nije čudo – da ovo slijepo meso poslušno slijedi moje misli? Hodam, dišem,
  • 26.
    govorim, zar tosve nisu čuda? Kull je neko vrijeme meditirao, onda progovori. – Možeš li prizvati demone? – Da. Mogu prizvati demona koji je opakiji od bilo kojeg drugoga u zemlji duhova – tako da vas udarim preko lica. Kull se trgne, onda kimne glavom. – Ali mrtvi, možeš li razgovarati s mrtvima? – Stalno razgovaram s mrtvima — baš kao i sada. Smrt počinje po rođenju i svaki čovjek počinje umirati čim se rodi; čak i vi ste sada mrtvi, kralju Kulle, zato što ste rođeni. – Ali ti, ti si stariji od svih ljudi; zar čarobnjaci ne umiru? – Ljudi umiru kad za to dođe vrijeme. Ne kasnije, ne prije. Moje vrijeme još nije došlo. Kull je u svom umu razmatrao te odgovore. – Onda se čini da najveći čarobnjak Valusije nije ništa do običnog čovjeka i nasamarili su me da dođem ovamo. Tuzun Thune odmahne glavom. – Ljudi su samo ljudi, ali najveći su oni ljudi koji najbrže nauče najjednostavnije stvari. Ne, pogledajte u zrcala, Kulle. Na stropu je bio velik broj ogledala i zidovi su bili od ogledala, savršeno se nadopunjujući, mada su ogledala bila u mnogo veličina i oblika. – Ogledala su svijet, Kulle – zabruji čarobnjak. – Pogledajte u moja ogledala i budite mudri. Kull odabere jedno od njih i napeto se zagleda u nj. Ondje su se ogledavala ogledala sa susjednog zida, koja su pak odražavala druga, tako da mu se činilo kao da gleda duž dugog, svjetlucavog hodnika koji su oblikovala zrcala iza zrcala; a na kraju hodnika kretao se sitni lik. Kull je dugo tako gledao dok nije shvatio da je lik odraz njega samoga. Zureći, imao je čudan osjećaj da je sitan; izgledalo je kao da je taj majušni lik pravi Kull, predstavljajući njegove stvarne proporcije. On se odmakne i stane pred drugo ogledalo. – Pažljivo promatrajte, Kulle. To je ogledalo prošlosti. – Čuo je kako čarobnjak kaže. Siva magla mutila mu je vid, veliki oblaci magle, stalno postajući gušći i mijenjajući se kao duhovi neke velike rijeke; kroz tu maglu Kull ulovi kratak prizor užasa i čudnog; zvijeri i ljudi kretali su se i njihovi oblici nisu bili ni ljudski ni zvjerski; veliki egzotični cvjetovi svijetlili su kroz sivilo; visoko tropsko drveće nadvijalo se visoko preko smrdljivih močvara, gdje su se reptilska čudovišta valjala i zavijala; nebo je bilo stravično zbog letećih zmajeva i nemirno more valjalo se i rikalo i beskonačno udaralo o muljevitu obalu. Čovjeka nije bilo, ipak čovjek je bio san bogova i čudni su bili noćomorni oblici koji su klizili kroz gnjusnu džunglu. Borba i pokolj počivali su tu, baš kao i strahotna ljubav. Smrt je bila ondje jer Život i Smrt idu ruku pod ruku. Preko sluzavih plaža svijeta čulo se zavijanje čudovišta i nevjerojatni oblici zurili su kroz guste zastore neprekidne kiše. – To je budućnost. – Kull je zurio u tišini. – Vidite li – išta? – Čudan svijet – teško izrekne Kull. – Sedam Carstava srušilo se u prah i zaboravljeni su. Neumorni zeleni valovi riču preko vječnih brda Atlantide; planine Lemurije od Zapada su otoci u nepoznatom moru. Čudni divljaci lutaju starim zemljama i nove zemlje čudno izranjaju iz dubina oskvrnjujući stare oltare. Valusia je nestala i svi narodi današnjice; oni koji će postojati u sutrašnjici su stranci. Ne znaju za nas. – Vrijeme ide naprijed – reče Tuzun Thune mirno. – Mi živimo danas; što bismo marili za sutra – ili jučer? Kotač se okreće i narodi se dižu i padaju; svijet se mijenja i vremena se vraćaju divljaštvu da bi se ponovno izdigli kroz dug period. Vrijeme Atlantide bilo je, Valusije je bilo i
  • 27.
    kad vrijeme Valusijebijaše, bijahu Stari Narodi. Da, mi također, zatrli smo izgubljena plemena u svoju korist. Vi, koji ste došli sa zelenih morskih brda Atlantide da zgrabite drevnu krunu Valusije, vi smatrate kako je moje pleme staro, pleme onih koji su vladali prije Valusijanaca koji su došli sa Istoka, u danima prije nego što je bilo ljudi na morskim zemljama. Ali bilo je ljudi kad su Stara Plemena otišla u pustopoljine i ljudi je bilo prije ljudi, plemena prije plemena. Narodi prolaze i bivaju zaboravljeni jer to je sudbina ljudi. – Da – reče Kull. – Ipak, zar nije šteta što ljepota i slava ljudi treba izblijedjeti poput dima na moru usred ljeta? – Zbog čega, s obzirom na to da im je to sudbina? Ja ne zdvajam nad izgubljenom slavom moje rase niti se borim da se ta rasa vrati. Živite sad, Kulle, živite sad. Mrtvi su mrtvi; nerođeni nisu. Čemu bi bilo bitno to što će vas ljudi zaboraviti kad ste i sami zaboravili tihe umrle svjetove? Pogledajte u moja ogledala i budite mudri. Kull odabra drugo ogledalo i zagleda se u nj. – To je ogledalo najdublje magije; što vidite, Kulle? – Ništa do sebe. – Pogledajte pažljivo, Kulle; jeste li to doista vi? Kull se zagleda u veliko ogledalo i samo je njegov lik koji se odražavao uzvratio pogled. – Došao sam pred ovo ogledalo – promrmljao je Kull stišćući šaku uz bradu – i oživio ovog čovjeka. To je van moje moći shvaćanja jer sam ga prvo vidio u mirnim vodama jezera Atlantide dok ga ponovno nisam vidio u zlatom optočenim zrcalima Valusije. On je ja, sjena mene samoga, dio mene – mogu ga stvoriti ili ubiti po volji; ipak... – on zastane, čudne misli šaputale su kroz mutni nemirni njegov um poput sjena šišmiša koje lete kroz veliku pećinu. – Ipak gdje je on kad ne stojim ispred ogledala? Je li u ljudskoj moći da tako lako oblikuje i uništava sjene života i postojanja? Kako onda znam da kad se maknem od zrcala, on nestaje u beskrajnom Ništavilu? — Ne, Valke mu, jesam li ja čovjek ili je on? Koji je od nas duh onog drugoga? Možda su ta ogledala prozori kroz koje gledamo u drugi svijet. Misli li on isto o meni? I ako sam duh ja, kakav to svijet živi s druge strane ovog ogledala? Kakve vojske jašu i kakvi kraljevi vladaju? Ovaj svijet je sve što znam. Ne znam ništa ni o jednom ni o drugome, kako mogu suditi? Zasigurno i tamo ima zelenih brda i gromkog mora i širokih dolina u koje ljudi jašu u bitku. Reci mi, čarobnjače mudriji od većine ljudi, jesu li takvi svjetovi izvan naših svjetova? – Čovjek ima oči, neka gleda – odgovori čarobnjak. – Onaj koji želi vidjeti prvo mora vjerovati. Sati su prolazili i Kull je mirno sjedio ispred ogledala Tuzun Thunea zureći u ono što je nalikovalo njemu. Ponekad mu se činilo da zuri u nešto plitko; drugi put strašna dubina kao da se nadvijala pred njim. Poput površine mora bila su ogledala Tuzun Thunea; čvrsta kao more pod sunčevim kosim zrakama, u tami zvijezda, kad oči ne mogu prodrijeti u njegovu dubinu; široko i mistično kao more kad sunce udari o njega na takav način da promatraču zastaje dah pred prizorom strahovitog ponora. Takvo je bilo i ogledalo u koje je Kull zurio. Naposljetku kralj ustane uzdišući i udalji se i dalje u čuđenju. I Kull se ponovno vratio Kući tisuću ogledala; dan za danom je dolazio i satima sjedio pred ogledalom. Oči su ga promatrale, iste kao njegove; ipak Kullu se činilo da vidi razliku – stvarnost koja u njemu nije postojala. Sat za satom zurio je čudnom silinom u to zrcalo; sat za satom lik mu je uzvraćao pogled. Zanemario je poslove u palači i u vijeću. Ljudi su šaputali; Kullov ždrijebao bio je nemiran u svojoj staji i Kullovi ratnici kockali su se i besmisleno svađali jedan s drugim. Kull nije mario. Ponekad mu se činilo kao da je na pragu da otkrije neku ogromnu, nezamislivu tajnu.
  • 28.
    Više nije razmišljaoo odrazu u zrcalu kao o svojoj sjeni; ta stvar, za njega, bilo je biće slično njemu vanjskim izgledom, no u osnovi posve različito od Kulla samog koliko su polovi udaljeni. Prikaza, činilo se Kullu, imala je zasebnu osobnost od Kullove, nije zavisio o Kullu ništa više nego što je Kull zavisio o njemu. A dan za danom Kull je sve više počeo sumnjati u kojem svijetu on živi; je li on sjena, koju je prizvao onaj drugi? Je li umjesto onog drugog on bio taj koji je živio u svijetu iluzija, sjena stvarnog svijeta? Kull poče željeti da na trenutak može ući u osobnost onoga iza zrcala, da vidi što se može vidjeti; ipak ako i uspije proći kroz ona vrata, hoće li se moći vratiti? Hoće li svijet biti jednak onome iz koga je izašao? Svijet u kojemu je on samo sablasni odraz? Što je stvarnost, a što iluzija? Ponekad bi Kull zastao da se upita kako su takve misli i snovi ušli u njegov um, a ponekad se pitao jesu li došla njegovom vlastitom voljom ili – ovdje bi njegove misli postajale zbunjujuće. Njegova razmišljanja bila su njegova vlastita; nitko nije vladao njegovim mislima i mogao ih je prizvati kako mu volja; ipak je li mogao? Nisu li one bili šišmiši, dolazeći i odlazeći, ne prema njegovoj volji, već po naredbi ili vladavini – koga? Bogova? Žene koja je plela mreže Sudbine? Kull nije dolazio ni do kakvog zaključka jer je na svakom mentalnom koraku postajao sve više i više zbunjen maglom iluzornih tvrdnji i pobijanja. Ovoliko je znao: da su mu čudne vizije ušle u um, leteći nepozvane šapćući iz praznine nepostojanja; nikada ranije nije imao takvih misli, a sada su mu vladale umom, u snu i na javi, tako da mu se ponekad činilo kao da hoda u snu; a san mu je bio bremenit čudnim, čudovišnim snovima. – Reci mi, čarobnjače – reče sjedeći pred zrcalom očiju prikovanih uz svoj lik. – Kako da prođem kroz ova vrata? Ako ćemo govoriti istinu, nisam siguran da je ovo stvarni svijet i da je ovaj sjena; naposljetku, ovaj koji vidim mora postojati u nekom obliku. – Vidi i vjeruj – zujao je čarobnjak. – Čovjek mora vjerovati da bi uspio. Oblik je plitak, materija je iluzija, materijalnost je san; čovjek jest jer vjeruje da jest; što je čovjek do sna bogova? Ipak čovjek može biti to što poželi da je; oblik i materija, oni su tek sjene. Um, ego, bit božjeg sna – to je stvarno, to je besmrtno. Vidite i vjerujte, ako želite uspjeti, Kulle. Kralj nije posve shvaćao; nikada nije posve shvaćao enigmatične izjave čarobnjaka; ipak doticale su negdje u dubini njegova bića neke nejasne melodije koje su nalazile odjeka. I tako dan za danom sjedio je on pred ogledalima Tuzan Thunea. Čak se i čarobnjak nadvijao iza njega poput sjene. Onda dođe dan kada se Kullu učini da uspijeva ugledati letimične prizore čudne zemlje; kroz njegovu svjetlost lebdjele su mutne misli i prepoznavanja. Dan za danom kao da je gubio dodir sa svijetom; sve stvari činile su se svakim danom sve sablasnijima i nestvarnijima; samo je čovjek u ogledalu izgledao stvaran. Sada se Kullu činilo da je blizu vrata nekih moćnijih svjetova; divovski vidici zablistali bi na trenutak; magle nestvamosti bi se istanjile; “oblik je sjena, materija je iluzija; oni su tek sjene” zvučalo je kao da dolazi iz udaljenih dijelova njegove svijesti. Sjećao se čarobnjakovih riječi i činilo mu se kao da ih sada gotovo može razumjeti – oblik i tvar, zar se ne bi i on mogao mijenjati po volji, kad bi poznavao ključ kojim se otvaraju ova vrata? Kakvi su svjetovi unutar svjetova čekali hrabrog istraživača? Čovjek u zrcalu kao da mu se smješkao i bio sve bliže, bliže – magla je omatala sve i odraz je naglo izblijedio – Kull je poznavao osjećaj tog blijeđenja, promjene, stapanja... – Kull! – krik prelomi tamu u milijun titravih djelića! Planine se sruše i svjetovi posrnu dok je Kull iznenada bio bačen nazad tim mahnitim krikom, nadljudski se trudeći, kako i oko čega – nije znao. Zvuk loma i Kull je stajao u sobi Tuzun Thunea pred skršenim ogledalom, zapanjen i napola slijep od čuđenja. Pred njim je ležalo tijelo Tuzun Thunea, čije je vrijeme naposljetku
  • 29.
    došlo, a nadnjim je stajao Brule Kopljo-ubojica s čijeg je mača crveno kapalo, a oči su mu bile raširene od užasa. – Valke mu! – prokune ratnik. – Kulle, dobro da sam došao! – Da, no što se desilo? – kralj se borio s riječima. – Pitajte izdajnicu – odgovori Kopljo--ubojica pokazujući na djevojku koja se u užasu stisnula pred kraljem; Kull vidje da je to ona koja ga je prva poslala Tuzun Thuneu. – Kad sam došao vidio sam kako blijedite u zrcalu, kao što dim blijedi na nebu, tako mi Valke! Da to nisam sam vidio ne bih u to vjerovao, gotovo ste nestali kad vas je moj krik prizvao nazad. – Da – promrmlja Kull. – Ovaj put gotovo sam otišao iza tih vrata. – Ovaj zlotvor iskovao je plan vrlo vješto. – reče Brule. – Kulle, zar ne vidite kako je ispleo i omotao oko vas mrežu magije? Kaanuub od Blaala izveo je zavjeru s ovim čarobnjakom da vas se riješi i ova cura, djevojka koja pripada Staroj Rasi, bacila vam je bubu u uho da dođete ovamo. Ka-na je u vijeću tek danas saznao za zavjeru; ne znam što ste vidjeli u tom zrcalu, ali time vam je Tuzun Thune začarao dušu i gotovo vam je njegovo čarobnjaštvo pretvorilo tijelo u maglu... – Da. – Kull je i dalje bio zbunjen. – Ali s obzirom na to da je bio čarobnjak i posjedovao znanja svih vremena prezirući zlato, slavu i položaj, što je Kaanuub mogao ponuditi Tuzun Thuneu što bi ga moglo učiniti tako opakim izdajnikom? – Zlato, moć i položaj – progunđa Brule. – Što prije naučite da su ljudi čak i kad su čarobnjaci, kraljevi ili robovi, bolje ćete vladati, Kulle. Što ćemo s njom? – Ništa, Brule – djevojka je jecala i puzala pred Kullovim nogama. – Bila je samo oruđe. Digni se, dijete, idi svojim putem; nitko te neće povrijediti. Kad je bio sam sa Bruleom Kull po posljednji put baci pogled na ogledala Tuzun Thunea. – Možda je kovao zavjeru i prizvao ju, Brule; ne, ne sumnjam u tebe, no ipak – je li njegovo čarobnjaštvo bilo ono što me je mijenjalo u rijetku maglu ili sam naišao na tajnu? Da me nisi vratio nazad, da sam izblijedio i raspao se ili sam našao svjetove izvan ovoga? Brule baci pogled prema ogledalima i slegne ramenima dok se stresao. – Da, Tuzun Thune ovdje je sakupio sve mudrosti svih paklova. Hajdemo odavde, Kull, da i mene također ne začaraju. – Idemo onda – odgovori Kull i izišli su jedan uz drugoga iz Kuće tisuće zrcala – gdje su možda zatočene duše ljudi. Nitko više ne gleda ogledala Tuzun Thunea. Čamčići sjaje na obali gdje stoji čarobnjakova kuća i nitko ne ulazi u kuću ili sobu u kojoj Tuzun Thuneov osušen i uveo leš leži pred ogledalima od iluzija. To mjesto izbjegavaju smatrajući ga prokletim i mada će kuća stajati još tisuću godina, koraci više neće odjekivati ondje. Ipak Kull na svome tronu često razmišlja o čudnoj mudrosti i neizrečenim tajnama koje se ondje skrivaju i pita se... Jer tamo su svjetovi izvan svjetova, koliko Kull zna, i bez obzira da li ga je čarobnjak začarao riječima ili opčinio, pejzaži su se otvorili pred kraljevim pogledom iza onih čudnih vrata i Kull više nije siguran u stvarnost od kada je pogledao u ogledala Tuzun Thunea.
  • 30.
  • 31.
    Odlomak 1 Bodež bljesnesrljajući na dolje. Oštri krik pretvori se u dahtanje. Oblik na grubom oltaru se grčevito trgne i onda umiri. Nazubljeni kremeni rub prepili okrvavljene grudi i tanki koščati prsti, strašno osušeni, istrgnu još uvijek kucajuće srce. Pod zapetljanim bijelim obrvama, oštre oči su blistale svirepom snagom. Kraj ubojice još su četiri muškarca stajala pred grubom gomilom kamenja koja je oblikovala oltar Bogova Sjena. Jedan je bio srednje visine, lake građe, oskudno odjeven, njegova je crna kosa bila sputana uskim čeličnim kolutom u čijem je središtu sjao jedan crveni dragulj. Što se tiče ostalih, i oni su bili tamnoputi kao i onaj prvi. Ali on je bio lake građe, dok su ovi bili zdepasti i nakazni, izobličenih udova i zamršene kose koja im je padala preko kosih obrva. Njegovo lice pokazivalo je inteligenciju i neumoljivu volju; njihova samo zvjersku svirepost. Četvrti čovjek imao je malo toga zajedničkoga sa ostalima. Bio je za glavu viši, mada mu je kosa bila crna kao i njihova, njegova je put bila razmjerno svjetla i imao je sive oči. Nesklono je promatrao ono što se događa. Istinu govoreći Cormac od Connachta teško da je mogao reći da se tu osjećao opuštenim. Druidi s njegova otoka Erin održavali su sličan čudni ritual obožavanja, ali nije bio nimalo nalik ovome. Tamni nasadi drveća skrivali su ovaj mučni prizor obasjan tek jednom bakljom. Kroz granje jaukao je sablasni noćni vjetar. Cormac je bio sam među ljudima njemu nepoznate rase i upravo ih je gledao kako čupaju srce iz čovjeka dok je ono još uvijek kucalo. Sada se stari svećenik, koji jedva da je izgledao kao ljudsko biće, zagledao u tu pulsirajuću stvar. Cormac se strese, baci pogled prema onome koji je nosio nakit. Je li Bran Mak Mor, kralj Pikta, vjerovao da je ovaj bjelobradi stari krvnik doista onaj koji može predvidjeti događaje koji će uslijediti promatrajući krvareće ljudsko srce? Tamne kraljeve oči bile su nedokučive. Bile su čudno duboke da ih Cormac nije mogao ni pojmiti, jednako kao ni oni drugi ljudi. – Znamenje je dobro! – divlje izjavi svećenik govoreći više prema dvojici starješina nego Branu. – Iz ovog pulsirajućeg srca ovog zatočenog Rimljanina čitam – rimska će vojska biti poražena! Trijumfirat će sinovi vrijeska! Dva divljaka promrmljaju nešto za sebe dok su im oštre oči gorjele. – Idite i pripremite svoje vojske za bitku – reče kralj i oni se odgegaju majmunoliko hodajući. Više ne obraćajući pažnju na svećenika koji je proučavao stravične ostatke na oltaru, Bran mahne Cormacu. Gal ga je pripravno slijedio. Jednom kad su izašli ispod onog strašnog drveća pod zvjezdano nebo, slobodnije je disao. Stajali su na proplanku promatrajući duge nasade njišućeg vrijeska. Blizu njega nekoliko vijugavih vitica je blistalo, njihovi pupovi skrivajući svojim mirisom horde plemenskih ljudi koji su ležali u blizini. Iza njih gorjele su brojne vatre, svaka označavajući kamp Cormacovih ljudi, iskušanih borbenih Gala, koji su bili u onoj grupi koja je tek zadobivala uporište na zapadnoj obali Kaledonija – centar onoga što će kasnije postati kraljevstvo Dalriadia. Na lijevo od njih, bilo je još mnogo drugih rasplamtjelih ognjišta. A daleko na jugu vidjelo se još krijesova – još točkica svjetlosti. Ali čak i s te udaljenosti kralj Pikta i njegov Keltski pomoćnik mogli su vidjeti kako su te vatre posložene prema veoma pravilnom rasporedu. – Krijesovi legionara – promrmlja Bran. – Vatre koje su osvjetlale put oko svijeta. Ljudi koji pale te krijesove pregazili su mnoge rase pod svojim čeličnim petama. I sada – mi, ljudi od vrijeska stiješnjeni smo leđima uza zid. Što li će biti sutra? - Mi ćemo pobijediti, kaže svećenik – odgovori Cormac.
  • 32.
    Bran učini nestrpljivipokret. – Mjesečina na oceanu. Vjetar u vrhovima krošanja jela. Zar misliš da se pouzdajem u njegovo glumatanje? Ili da uživam u klanju zatočenog legionara? Moram ohrabriti svoje ljude; Gron i Bocah bili su ti zbog kojih sam starom Gonaru dozvolio da čita znamenje. Ratnici će se bolje boriti. – A Gonar? Bran se nasmije. – Gonar je prestar da vjeruje – u išta. On je bio visoki svećenik Sjena dobri broj godina prije nego što sam se ja rodio. On tvrdi da je direktni nasljednik Gonara koji je bio čarobnjak u danima Brule Kopljo-ubojice koji je bio prvi od moje rodne linije. Nitko ne zna koliko je on star – ponekad mi se čini da je to onaj drevni Gonar sam! – Napokon – reče rugajući glas i Cormac se trgne kad se nejasni oblik pojavio pored njega. – Napokon sam saznao da moram, da bi ljudi vjerovali u mene i povjeravali mi se, kao mudar čovjek izigravati budalu. Poznajem tajne koje bi ti razorile um, Bran, da ti ih otkrijem. Ali da bi ljudi vjerovali u mene moram se srozati na takve stvari za koje oni smatraju da su magija – trikovi i uzvici i zvukovi koje ispuštaju zmijaši i kupati se u ljudskoj krvi i pilećim jetricama. Cormac pogleda starca s novim zanimanjem. Polu-ludi izgled je nestao. Više nije bio šarlatan, šaman koji mrmlja čarolije. Mjesečina mu je dala novo dostojanstvo koje kao da ga je učinilo višim, tako da je izgledao kao bjelobradi patrijarh. – Brane, ondje leže tvoje sumnje. – Mršava ruka pokaže prema četvrtom prstenu vatri. – Da – kralj mračno kimne. – Cormac – znaš to jednako dobro kao i ja. Sutrašnja bitka ovisi o onom prstenu vatre. S britonskim kočijama i tvojim vlastitim zapadnjačkim konjanicima, naš uspjeh trebao bi biti siguran, ali – kao da je sam đavo u srcima svih Sjevernjaka! Znate kako sam ulovio onu družinu – kako su se zakleli da će se boriti sa mnom protiv Rimljana! A sada kad je njihov poglavar Rognar mrtav, kunu se da će slijediti samo kralja svoje vlastite rase! Inače će prekršiti zavjet i prijeći Rimljanima. Bez njih smo osuđeni jer ne možemo mijenjati već osmišljeni plan. – Budi srčan, Brane – reče Gonar. – Dotakni dragulj na svojoj željeznoj kruni. Možda će to pomoći. Bran se gorko nasmije. – Sad govoriš onako kako ljudi misle. Nisam budala koja se podčinjava praznim riječima. Što s draguljem? Istina, čudan je, i do sada mi je donosio sreću. Ali ne trebaju mi dragulji, već savezništvo tristo ćudljivih Sjevernjaka koji su jedini ratnici među nama koji se mogu suprotstaviti legijama koje stižu. – Ali dragulj, Brane, dragulj! – bio je ustrajan Gonar. – Dakle, dragulj! – nestrpljivo poviče Bran. – Stariji je od svijeta. Bio je star kad su Atlantida i Lemurija potonule u more. Dao ga je Bruleu, Kopljo-ubojici, prvom iz moga roda, Atlantiđanin Kull, kralj Valusije, u vrijeme dok je svijet još bio mlad. Kako bismo od toga sada mogli imati koristi? – Tko zna? – nejasno reče čarobnjak. -Vrijeme i prostor ne postoje. Ne postoji prošlost i neće biti budućnosti. SADA je sve. Sve stvari koje su ikada postojale, jesu ili će biti, događaju se sada. Čovjek je uvijek u središtu onoga što zovemo vremenom i prostorom. Odlazio sam u vrijeme jučer i vrijeme sutra i oboje su stvarni kao sada – a sve su to snovi duhova! Ali daj mi sada da spavam i razgovaraj s Gonarom. Možda nam pomogne. – Što on zna? – upita Cormac trzajući ramenima dok se svećenik povlačio u sjene. – Je li rekao da mu prvi Gonar dolazi u snove i razgovara s njim? – odgovori Bran. Vidio sam ga kako radi stvari koje su izvan ljudskog shvaćanja. Ne znam. Ja sam samo nepoznati kralj
  • 33.
    sa željeznom krunomkoji pokušava podići rasu divljaka iz blata u koje su potonuli. Hajdemo pregledati kamp. Dok su hodali, Cormac se čudio. Kakvom je to čudnom igrom sudbine takav čovjek nastao u rasi divljaka preživljavajući tamnija, okrutnija vremena? Zasigurno je bio atavizam, originalna verzija iz dana kad su Pikti vladali Europom, prije nego što je njihovo primitivno carstvo palo pred brončanim mačevima Gala. Cormac je znao kako je Bran, vlastitim se snagama dižući iz zanemarenog položaja sina poglavara klana Vukova, ujedinjujući plemena vrijeska, zavladao kao kralj nad cijelom Kaledonijom. Ali njegova je vladavina bila slaba i još je mnogo trebalo prije nego što klanovi Pikta zaborave svoje feude i budu predstavljali prave protivnike stranim neprijateljima. O bitci sutra, prvoj bitci između Pikta, pod njihovim kraljem, i Rimljana, ovisila je budućnost Piktskog kraljevstva. Bran i njegov saveznik hodali su Piktskim kampom, gdje su gomile ratnika ležale izvaljeni pored svojim malih vatri spavajući ili žvačući napola kuhanu hranu. Cormaca je impresionirala njihova tišina. Tisuću je ljudi bilo u kampu, a ipak jedini zvukovi bili su povremeni tihi grleni šumovi. Tišina kamenog doba vladala je dušama tih ljudi. Svi su bili niski – većina ih je bila iskrivljenih udova. Divovski patuljci; Bran Mak Morn bio je visok čovjek među njima. Samo su stariji nosili brade i to rijetke, ali im je crna kosa padala na oči tako da su oštrog pogleda zurili kroz taj zamršeni nered. Bili su bosonogi i odjeveni u vučje kože. Njihove ruke bile su kaljene udarcima čeličnih mačeva, teških crnih lukova, strijela s vršcima od kremena, željeza i bakra i batova kamenih glava. Štitova nisu imali, osim grubog štita od drveta prekrivenog krznom; mnogi su nosili upletene komadiće metala u svoje zamršene grive kao zaštitu od udaraca mačem. Nekolicina, sinovi duge loze poglavara, bili su dobro oblikovanih udova i vitki poput Brana, ali u očima sviju blistalo je neutaživo divljaštvo primitivaca. Ovi su ljudi pravi divljaci, pomisli Cormac, gori od Gala, Britonaca i Germana. Zar su stare legende mogle biti istinite – da su nekoć vladali u vrijeme kad su se čudni gradovi izdizali tamo gdje se sada samo more valja? I da su preživjeli poplavu koja je potopila ta sjajna carstva, ponovno se vraćajući u divljaštvo iz kojega su se jednom digli? U blizini kampa ljudi iz plemena nalazile su se vatre grupice Britonaca – članova okrutnog plemena koje je živjelo južno od Rimskog zida, koje je obitavalo u brdima i šumama sve do zapada, opirući se moćnom Rimu. Bili su to ljudi snažne građe, s blještavim plavim očima i zamršene žute kose, ljudi koji su nekada vladali plažama Ceanntisha onda kad je Cezar doveo Orlove na otoke. Ti ljudi, poput Pikta, nisu nosili oklope i bili su odjeveni u grube tkanine i sandale od jelenje kože. Nosili su male okrugle štitove od tvrdog drveta, okovane broncom, privezane na lijevoj ruci i duge teške brončane mačeve tupog vrha. Neki su imali lukove, mada Britonci nisu marili za streljaštvo. Lukovi su im bili kraći nego oni u Pikta i učinkoviti samo u bliskoj borbi. Ali u blizini vatre ležala su ona oružja koja su učinila britonsko ime strahom i trepetom među Piktima, Rimljanima i Norvežanima podjednako. U svjetlosti vatre stajalo je pedeset brončanih bojnih kola sa dugim okrutnim oštricama koje su stršale s njihovih bokova. Takva oštrica mogla je raskoliti pola tuceta ljudi odjednom. U blizini kola, pod budnim očima svojih čuvara, pasli su konji – veliki, okretni pastusi, hitri i moćni. – Da ih bar imamo više! – promrmlja Bran. – S tisuću bojnih kola i s mojim strijelcima mogao bih legije stjerati u more. – Slobodna britonska plemena s vremenom će pasti pod Rimom – reče Cormac. -Trebali bi juriti pridružiti vam se u vašem ratu. Bran bespomoćno odmahne. – Kelti su nestalni. Ne mogu zaboraviti stare feude. Naši stari pričali su nam kako se nisu mogli ujediniti čak ni kad je Cezar došao s Rimljanima. Ne mogu se ujediniti ni protiv
  • 34.
    zajedničkog neprijatelja. Ovisu mi ljudi došli zato što su u nekom sukobu sa svojim poglavarem, ali ne mogu se osloniti na njih. Cormac kimne glavom. – Znam; Cezar je pokorio Gale tako da je okrenuo jedno pleme protiv drugoga. Moji vlastiti ljudi okreću se kako se plima okreće. Ali od svih Kelta, Cymry su najviše nestalni, najmanje stabilni. Prije tek nekoliko stoljeća moji vlastiti Galski preci protjerali su Erin iz Cymric Danaansa jer mada su bili brojniji od nas, napali su nas kao zasebna plemena, a ne kao narod. – A tako su Britonci Cymrica dočekali i Rimljane – reče Bran. – Ovi će nam biti od pomoći sutra. Za dalje ne mogu reći. Ali kako da očekujem lojalnost od stranih plemena kad nisam siguran u vlastite ljude? Tisuće ih se skriva u brdima. Ja sam kralj samo po imenu. Nek’ sutra pobijedim i svi će se sjatiti oko mene; ako izgubim, razletjet će se poput ptica na hladnom vjetru. Kor grube dobrodošlice dočeka dvojicu vođa dok su ulazili u kamp Cormacskih Gala. Bilo ih je pet stotina, visokih okretnih momaka, crnokosih i sivookih, držanja ljudi koji su živjeli samo za rat. Mada nisu odavali discipliniranost, imali su ozračje sistematičnosti i praktičnosti koje nije bilo među Piktima i Britoncima. Ti ljudi bili su posljednja keltska vrsta koja je osvojila Otok i njihova barbarska civilizacija bila je na mnogo višem stupnju nego ona u Cymrica. Preci Gala naučili su umjetnost ratovanja na širokim ravnicama Scytha i na dvorovima faraona gdje su se borili kao plaćenici Egipta, a mnogo od onoga što su naučili donijeli su nazad u Irsku sa sobom. Bili su izvrsni kovači te nisu bili naoružani nespretnim brončanim mačevima, već vrhunskim čeličnim oružjem. Nosili su krasno ispletene kiltove i kožne sandale. Svaki je nosio lagani oklop od veriga i šljem bez vizira, ali to je bio samo njihov obrambeni oklop. Kelti, Gali ili Britonci bili su skloni suditi čovjeka po količini oklopa koju je nosio. Oni Britonci koji su se sukobili s Cezarom tvrdili su da su Rimljani kukavice jer su se omatali u metal, a mnogo stoljeća kasnije irski su klanovi mislili isto o oklopima od veriga normanskih vitezova od Strongbowa. Cormacovi ratnici bili su konjanici. Nisu poznavali ni cijenili upotrebu luka. Nosili su neizbježne okrugle, metalne štitnike, bodeže, duge ravne mačeve i lagane jednoglave sjekirice. Konji su im bili privezani u blizini – životinje jakih kostiju, ne tako masivni kao oni koje su Britonci uzgajali, ali brži. Branove se oči ozariše dok su njih dvojca hodali kroz kamp. – Ovi ljudi su iskovani u ratu! Vidi kako oštre svoje sjekire i rugaju se onome što će sutra doći! Da su bar svi ljudi u kampu tako vjerni kao tvoji ljudi, Cormac! Onda bih s podsmijehom dočekao legije kad sutra stignu s juga. Ulazili su među sjevernjačke vatre. Tristo ljudi sjedilo je kartajući, oštreći oružja i ispijajući pivo od vrijeska koje su im pribavili piktski saveznici. Promatrali su Brana i Cormaca ne sa prevelikim prijateljstvom. Bila je očita razlika između njih i Pikta i Kelta – razlika su bile njihove hladne oči, njihova jaka sumnjičava lica, samo njihovo držanje. Ovdje je bilo oštrine i divljaštva, ali ne i divljeg, prodornog bijesa Kelta. Ovdje je bilo svireposti udružene sa mračnom odlučnošću i stoičkom tvrdoglavošću. Silovitost britanskih klanova bila je strašna, nadmoćna. Ali nisu imali strpljivosti; neka ih savlada skora pobjeda i vjerojatno će se pogubiti i raspršiti ili se početi međusobno sukobljavati. U ovima što su se bojali mora postojala je strpljivost hladnog plavog Sjevera – trajna odlučnost da će se držati zajedno pa što god se desilo, jednom kad se okrenu prema svom cilju. Bili su divovskog rasta; masivni, a ipak okretni. Nisu dijelili keltsku ideologiju o oklopima jer činjenica je bila da su bili odjeveni u teške oklope od pločica koji su im dosezali do pola bokova, nosili teške rogate kacige i teške štitnike za noge, a željezom okovane bile su i
  • 35.
    njihove cipele. Štitovisu im bili ogromni i ovalni napravljeni od čvrstog drveta, kože i mesinga. Što se tiče oružja imali su duga koplja željeznog vrha, teške željezne sjekire i bodeže. Neki su imali duge mačeve široke oštrice. Cormac se nije ugodno osjećao dok su ga promatrali tim hladnim magnetičnim očima ti ljudi lanene boje kose. On i oni bili su neprijatelji po nasljednoj lozi, mada su odabrali boriti se na istoj stranu u datom trenutku – ali jesu li to doista? Jedan čovjek istupi, visoki vitki ratnik s tim zastrašujućim, vučjim licem na koje je palacava vatra bacala duboke sjene. S ogrtačem od vučje kože nemarno prebačenim preko širokih ramena i velikim rogovima na kacigi koji su pridodavali njegovoj visini, stajao je tamo u nemirnim sjenama, nalikujući na stvorenje koje je samo napola ljudsko, široki lik tamnog barbarina koji će pokoriti svijet. – Dakle, Wulfhere – reče piktski kralj – pio si medovinu na savjetovanju i govorio si da si protiv krijesova – kakva je tvoja odluka? Sjevernjakove oči bljesnuše u tami. – Dajte nam kralja našeg naroda da ga slijedimo ako želite da se borimo s vama. Bran raširi ruke. - Traži od mene da skinem zvijezde da budu dragulji na vašim šljemovima! Neće li te slijediti tvoji drugovi? – Ne protiv legija – mračno odvrati Wulfhere. – Kralj nas je doveo na put Vikinga – kralj nas mora voditi protiv Rimljana. A Rognar je mrtav. – Ja sam kralj – reče Bran. – Hoćete li se boriti za mene ako stanem na čelo vaših boraca? – Kralj od našeg naroda – reče Wulfhere tvrdoglavo. – Mi smo sve izabrani ljudi Sjevera. Mi se ne borimo ni za koga osim za kralja, a naš kralj mora nas voditi – protiv legija. Cormac je osjetio suptilnu prijetnju u toj ponovljenoj frazi. – Ovdje je princ od Erina – reče Bran. – Hoćeš li se ti boriti za Zapadnjake? – Mi se ne borimo pod Keltima, zapadnim ili istočnim – zagunđa Viking i gunđajuće povlađivanje digne se od onih koji su ga pratili. – Dovoljno je i to što se borimo uz njih. Vruća galska krv uzavrije u Cormacovu mozgu i on se progura pored Brana s rukom na maču. – Što misliš pod tim, pirate? Prije nego što je Wulfhere mogao odgovoriti Bran se ubaci: – Prestanite s tim! Zar ćete vi lude odbaciti bitku prije nego što počne, zbog vlastitog ludila? Što je s tvojim zavjetom, Wulfhere? – Zakleo sam se pod Rognarom; kad je umro od rimske strijele mi smo se oslobodili zavjeta. Slijedit ćemo samo svog kralja – protiv legija. – Ali tvoji će te drugovi slijediti – protiv naroda vrijeska! – obrecne se Bran. – Da. – sjevernjakove ga oči drsko pogledaju. – Pošaljite nam kralja ili ćemo se sutra pridružiti Rimljanima. Bran zareži. U svom bijesu kao da je ovladao cijelim prizorom, čineći patuljke od ogromnih ljudi koji su se nadvili nad njega. – Izdajnici! Lašci! Vaše živote ja držim u svojoj ruci! Da, izvucite mačeve ako želite – Cormac, ostavi svoj mač u koricama. Ovi vukovi neće ugristi kralja! Wulfhere – poštedio sam vam živote onda kad sam ih mogao uzeti. – Došli ste pljačkati zemlje na Jugu nadirući sa sjevernog mora u svojim galijama. Pljačkali ste obalom i dim spaljenih sela nadvijao se poput oblaka nad obalama Kaledonije. Zarobio sam vas dok ste pljačkali i spaljivali – krvlju mojih ljudi na svojim rukama. Spalio sam vaše brodove i ulovio vas u zasjedu kad ste me slijedili. S trostruko više strijelaca koji su vas
  • 36.
    pokosili skriveni ubrdima oko vas, poštedio sam vas kad sam vas mogao postrijeljati kao zatočene vukove. Jer sam vas poštedio, vi ste se zakleli da ćete doći i boriti se za mene. – Pa zar mi moramo umrijeti zato što se Pikti bore protiv Rimljana? – zagrmi bradati jahač. – Založili ste svoje živote za mene; došli ste opustošiti Jug. Nisam obećao da ću vas sve poslati svojim kućama nazad na Sjever neozlijeđene i pune plijena. Vaša je zakletva bila da ćete boriti u bitci protiv Rima pod mojom komandom. Onda ću preživjele ukrcati na brod i možete ići kuda vas je volja, s dobrim dijelom plijena koje ćemo uzeti legijama. Rognar je održao svoju zakletvu. Ali Rognar je umro u okršaju s rimskim izvidnicama i sada ti, Wulfhere Razdorniče, huškaš svoje drugove da se obeščaste onime što Sjevernjaci mrze – slamanjem dane riječi. – Ne slamamo riječ – zareži Viking i kralj osjeti njegovu jednostavnu germansku tvrdoglavost, puno teže pobjedivu od nestalnosti divljih Kelta. – Dajte nam kralja, niti Pikta, Gala ni Britonca, i umrijet ćemo za vas. Ako ne – borit ćemo se sutra za najvećeg od svih kraljeva – cara Rima! Na trenutak Cormac pomisli kako će piktski kralj u crnom bijesu izvući mač i sasjeći sjevernjaka namrtvo. Zgusnuti bijes koji je blještao u Branovim tamnim očima natjera Wulfherea da ustukne i spusti ruku na opasač. – Budalo! – reče Mak Morn tihog glasa koji je drhtao do uzbuđenja. – Mogu te zbrisati sa zemlje prije Rimljani dođu dovoljno blizu da čuju tvoje samrtne krikove. Odaberi – bori se sa mnom sutra – ili umri noćas pod crnim oblakom strijela, crvenom olujom mačeva, mračnim valom bojnih kola! Na spomen bojnih kola, jedinim ratnim sredstvom koje je ikada slomilo sjevernjačke redove, izraz na Wulfherenovom licu se promjeni, ali on nije odstupao. – Neka bude rat – reče on tvrdoglavo. – Ili neka nas kralj vodi! Sjevernjaci odvrate s kratkom dubokom rikom i udarcima mačeva o štitove. Bran, bliještećih očiju, spremao se ponovno progovoriti kad se tamni lik tiho pojavi u svjetlosti vatre. – Polako zborite, polako zborite – reče stari Gonar spokojno. – Kralju, ne govorite više. Wulfhere, ti i tvoji drugovi borit ćete se s nama ako budete imali kralja da vas vodi? – Zakleli smo se. – Onda se opustite – reče čarobnjak – jer kad borba sutra započne, ja ću vam poslati takvoga kralja kakvoga ni jedan čovjek na zemlji nije pratio već stotinama tisuća godina! Kralja koji nije ni Pikt, ni Gal, ni Britonac, već onaj prema kome je car Rima samo seoski poglavica! Dok su neodlučno stajali, Gonar primi ruke Cormaca i Brana. – Dođite. A vi, Sjevernjaci, sjetite se svoje zakletve i mog obećanja koje nikada nisam prekršio. Sad spavajte, nemojte ni pomisliti odšuljati se u okrilju tame u rimski kamp, jer ako i umaknete našim strijelama, nećete mojoj kletvi ili sumnjičavim legionarima. Njih trojica odoše i Cormac, bacajući pogled nazad, vidje Wulfherea kako stoji kraj vatre uvijajući svoju zlatnu bradu sa zbunjenim izrazom bijesa na svom mršavom zlom licu. Njih trojica tiho su hodala kroz ustalasali vrijesak ispod dalekih zvijezda dok je čudni noćni vjetar sablasno šaputao oko njih. – Nekada davno – iznenada reče čarobnjak. – u doba kad je svijet bio mlad, velika se zemlja dizala tamo gdje sada ocean grmi. Na toj zemlji stolovao je moćni narod i kraljevstva.bŏd e n: Najveća od svih bila je Valusia – Zemlja Čarolija. Rim je samo selo u usporedbi s blještavilom gradova Valusije. A najveći kralj bio je Kull, koji je došao iz zemlje Atlantide da otme kraljevstvo Valusije od degeneričke dinastije. Pikti koji su obitavali na otocima koji su sada vrhovi planina u čudnoj zemlji u Zapadnom oceanu, bili su saveznici Valusije, a najveći od svih piktskih vojnih poglavara bio je Brule Kopljo-ubojica, prvi u rodu ljudi koji se nazivaju Mak
  • 37.
    Morn. – Kull jedao Bruleu dragulj koji sada nosite u svojoj željeznoj kruni, oh, kralju, nakon čudne bitke u mračnoj zemlji i kroz dugi vijek on je došao do nas, kao znak svih Mak Morna, simbol nekadašnje veličine. Kad se naposljetku more diglo i progutalo Valusiju, Atlantidu i Lemuriju, samo su Pikti preživjeli i to malo što ih je ostalo raspršili se posvuda. Ipak, počeli su se polako nazad uspinjati i mada je mnogo od umjetnosti njegove civilizacije nestalo u velikoj poplavi, ipak su podosta napredovali. Umjetnost kovanja metala je izgubljena, tako da su se proslavili u radu sa kremenom. I zavladali su novim zemljama koje je otkrilo more kad se izlilo, koje se sada zove Europom, sve dok sa sjevera nisu došla mlađa plemena koja jedva da su se izdigla nad majmune kad je zemlja Pikta bila u svojoj punoj slavi i koja, obitavajući na ledenim područjima oko pola, nisu znala ništa o izgubljenom sjaju Sedam Carstava i još manje o poplavi koja je pokosila pola svijeta. – A ipak su došli – Arijevci, Kelti, Germani, ispuzavši iz velike koljevke koja je iznjedrila njihovu rasu koja leži blizu pola. I ponovno je rast Piktske rase bio unazađen i rasa je ponovno je zašla u divljaštvo. Nestali sa zemlje, na rubu svijeta sa leđima pritisnutim uza zid i spremni na borbu. Ovdje u Kaledonu bilo je posljednje uporište jednom moćne rase. I promijenili smo se. Naš se narod izmiješao sa divljacima iz prijašnjih vremena koje smo protjerali prema sjeveru kad su došli na Otoke i sada, osim njihovih poglavara, kakav je bio Bran, Pikti su čudan i odvratan narod. – Istina, istina – reče kralj nestrpljivo – ali kakve to ima veze... – Kull, kralj Valusije – nastavi čarobnjak nesmetano – bio je barbarin u svoje doba kao što ste vi u svome, mada je svojim teškim mačem vladao moćnim carstvom. Gonar, prijatelj Brulea, vašeg prvog pretka, kako mi gledamo na vrijeme, mrtav je stotine tisuća godina. Ipak razgovarao sam sa njim prije manje od sata. - Razgovarao si s njegovim duhom... – Ili on s mojim? Jesam li se ja vratio nazad stotine tisuća godina ili je on išao u budućnost? Ako je on došao meni iz prošlosti, nije da sam ja razgovarao sa mrtvim čovjekom, već je on razgovarao sa nekim tko još nije rođen. Prošlost, sadašnjost i budućnost mudrom su čovjeku jedno te isto. Razgovarao sam s Gonarom dok je on bio živ; kao što sam ja živ. U bezvremenoj, nematerijalnoj zemlji sreli smo se i on mi je ispričao mnogo stvari. Oko njih sve se rasvijetlilo s dolaskom zore. Vrijesak se na jutarnjem povjetarcu njihao i savijao u dugim redovima kao da se klanja obožavajući sunce koje izlazi. – Dragulj u vašoj kruni magnet je koji privlači te eone – reče Gonar. – Sunce se diže – i tko stiže sa izlazećim suncem? Cormac i kralj trgnuše se. Sunce je dizalo svoju crvenu kuglu iznad istočnih brda. Usred sveg tog sjaja, ostavljajući odraz svog tijela na skletnom obrubu, iznenada se pojavio čovjek. Nisu ni primijetili kako dolazi. U zlatnom rođenju novog dana izgledao je kolosalno; divovski bog koji izlazi iz zore stvaranja. Kako im se približavao, domaći se stadoše buditi i ugledavši ga iznenađeno uskliknu. – Tko – ili što je to? – uzvikne Bran. – Pođimo upoznati ga, Bran – odgovori čarobnjak. – To je kralj kojega je Gonar poslao da spasi Bruleov narod.
  • 38.
    Odlomak 2 Vojska utihnudok su Bran, Cormac i Gonar kretali put stranca koji im je prilazio dugim odlučnim koracima. Kad su mu se približili iluzija monstruozne veličine nestade, ali shvatiše da je to ipak čovjek izuzetno visokog rasta. U prvi mah Cormac pomisli da je to sjevernjak, ali kad je bolje pogledao shvati da nikada ranije nigdje nije vidio takvog čovjeka. Bio je građe kao Viking, istovremeno masivan i okretan – kao tigar. Ali crte lica mu nisu bile kao u njih, njegova četvrtasta, lavovska griva kose bila je crna kao Branova. Pod gustim obrvama sjajne oči bile su sive kao čelik i hladne kao led. Njegovo brončano lice, jako i zagonetno, bilo je glatko obrijano, a široko čelo pokazivalo je visoku inteligenciju, jednako kao i čvrsta čeljust i tanke usne koje su pokazivale snagu volje i hrabrost. Ali više nego išta, njegovo držanje, nesvjesna lavovska dostojanstvenost, otkrivala ga je kao prirodnog kralja, vladara ljudi. Sandale čudne izrade bile su mu na nogama i nosio je savitljivi ogrtač čudno spletenog oklopa koja mu je dosezao do koljena. Široki remen s velikom zlatnom kopčom opasavao mu je struk, a na kojemu je visio dugi ravni mač u teškoj kožnoj futroli. Kosa mu je bila zavezana širokom, teškom zlatnom vrpcom koja mu je posve obavijala glavu. To je bio čovjek koji se zaustavio pred tihom skupinom. Doimao se pomalo zbunjen, pomalo kao da ga sve to zabavlja. Prepoznavanje zablista u njegovim očima. Progovori starinskim arhaičnim piktskim jezikom kojega je Cormac jedva razumio. Glas mu je bio dubok i odjekivao je. – Ha, Brule, Gonar mi nije rekao da ću sanjati o tebi! Po prvi puta u svom životu Cormac vidje kako je piktski kralj posve izbačen iz ravnoteže. On dahne, ostavši bez riječi. Stranac nastavi: – I nosiš dragulj koji sam ti dao, na krugu na svojoj glavi! Prošle noći nosio si ga na svom prstu. – Prošle noći? – dahne Bran. – Prošle noći ili stotine tisuća godina ranije – sve je isto! – promrmlja Gonar očito uživajući u situaciji. – Ja nisam Brule – reče Bran. – Zar ste ludi da pričate o čovjeku koji je mrtav stotine tisuća godina? On je bio prvi od moje loze. Stranac se iznenada nasmije. – Dakle, sada znam da doista sanjam! O tome ću baš pričati Bruleu kad se ujutro probudim! Da sam otišao u budućnost i vidio čovjeka koji tvrdi da je potomak Kopljo-ubojice koji još nije ni oženjen. Ne, ti nisi Brule, sad to vidim, mada imaš njegove oči i držanje. Ali on je viši i širih ramena. Ipak imaš njegov dragulj – oh, dakle – bilo što se može desiti u snu pa se neću svađati s tobom. Na trenutak sam pomislio da sam prebačen u snu u neku drugu zemlju i da sam doista budan u toj čudnoj zemlji jer ovo je najjasniji san koji sam ikada sanjao. Tko si ti? – Ja sam Bran Mak Morn, kralj kaledonskih Pikta. A ovaj starac je Gonar, čarobnjak, iz roda Gonara. A ovaj ratnik je Cormac na Connack, princ otoka Erin. Stranac polako kimne svojom lavovskom glavom. – Ove mi riječi zvuče čudno, osim Gonara – a onaj tamo nije Gonar, mada je jednako star. Koja je ovo zemlja? – Kaledonia ili Alba, kako je Gali zovu. – A tko su oni šćućureni majmunoliki ratnici koji nas gledaju izdaleka, svi zijevajući? – To su Pikti kojima vladam.
  • 39.
    – Kakvog čudnogizobličenog naroda ima u snovima! – promrmlja stranac. – A tko su oni ljudi čupavih glava tamo kod kola? - To su Britonci – Cymry koji žive južno od Zida. – Što je Zid? – Zid je izgradio Rim da odvoji svoje ljude od ljudi vrijeska iz Britanije. – Britanija? – ton mu je bio začuđen. -Nikada nisam čuo za tu zemlju – a što je Rim? – Što! – poviče Bran. – Nikada nisi čuo za Rim, carstvo koje vlada svijetom? – Ni jedno carstvo ne vlada svijetom – odvrati ovaj oholo. – Najmoćnije kraljevstvo na svijetu je ono kojim ja vladam. – A tko si ti? – Kull od Atlantide, kralj Valusije! Cormac osjeti kako mu se hladnoća spušta niz kičmu. Hladne sive oči bile su nepokolebljive – ali to je bilo nevjerojatno – monstruozno – neprirodno. - Valusia! – poviče Bran. – Pa, čovječe, morski valovi njišu se nad vrhovima Valusije već nebrojena stoljeća! Kull se gromko nasmije. – Kakva je ovo luda noćna mora! Kad me je Gonar čarolijom uspavao u duboki san prošle noći – ili ove noći! – u tajnoj sobi u unutrašnjosti palače, rekao mi je da ću možda sanjati čudne stvari, ali ovo je čudnovatije nego sam pretpostavio. A najčudnija stvar je ta što znam da sanjam! Gonar se ubaci kad je Bran namjeravao progovoriti. – Ne sumnjajte u ono što rade bogovi – promrmlja čarobnjak. – Vi ste kralj jer ste u prošlosti vidjeli i prihvatili priliku. Bogovi ili prvi Gonar poslali su vam ovog čovjeka. Dajte da se ja pozabavim njime. Bran kimne glavom i dok je tiha vojska bez riječi otvorenih ustiju zurila u njih, dovoljno blizu da sve čuju, Gonar progovori: – Oh veliki kralju, vi sanjate, ali nije li sav život san? Zar ne smatrate da je sav vaš prošli život san iz koga ste se sada probudili? Upravo sada mi ljudi iz sna vodimo svoje ratove i održavamo svoj mir i upravo sada velika napast dolazi s juga da uništi Bruleov narod. Hoćete li nam pomoći? Kull se naceri s čistim oduševljenjem. – Da! Već sam vodio bitke u snu ovdje, ubijao sam i bio ubijen i bio sam zaprepašten kad sam se probudio iz svojih vizija. A s vremena na vrijeme, kao sada, u snu sam znao da sanjam. Vidite, uštipnuo sam se i osjetio bol, ali znam da sanjam jer sam i prije osjetio bol opakih rana, čak i u snima. Da, ljudi iz mog sna, borit ću se s vama protiv drugog naroda iz sna. Gdje su oni? – I da biste više uživali u snu – reče čarobnjak suptilno – zaboravite da je ovo san i pretvarajte se da ste magijom prvog Gonara i preko dragulja kojega ste dali Bruleu, koji sad sja na kruni Morne, doista dovedeni u neko drugo, divlje doba gdje se Bruleovi ljudi bore za svoje život protiv jačeg neprijatelja. Na trenutak čovjek koji se nazivao kraljem Valusije činio se kao iznenađenim; čudan izraz sumnje, gotovo straha, zamaglio mu je oči. Onda se nasmije. – Dobro! Povedi nas, čarobnjače. Ali sad je Bran preuzeo vodstvo. Došao je k sebi u svakom pogledu. Ako je mislio, poput Cormaca, da je sve ovo bila neka velika prevara koju je smislio Gonar, na njemu se to nije pokazivalo. - Kralju Kulle, vidite li onog čovjeka tamo dalje, koji se naslanja na svoju dugačku sjekiru i zuri u vas? – Visoki čovjek sa zlatnom kosom i bradom?
  • 40.
    – Da –naš uspjeh u predstojećoj bici ovisi o njima. Kunu se da će prijeći neprijatelju ako im ne damo kralja da ih vodi – njihov vlastiti je ubijen. Hoćete li ih povesti u borbu? Kullove oči blistale su poštovanjem. – To su ljudi koji nalikuju mojim Crvenim Ubojicama, mojoj izabranoj regimenti. Ja ću ih voditi. – Pođimo onda. Mala grupica krene prema padini probijajući se među gomilom ratnika koji su se gorljivo gurali da bolje vide stranca, a onda se povlačili kad bi im se približio. Napeti šapat provlačio se kroz hordu. Sjevernjaci su stajali postrance u zbijenoj grupici. Njihove hladne oči promatrale su Kulla, upijajući svaki detalj njegove pojave, dok je on smireno odvraćao njihove poglede. – Wulfhere – reče Bran. – Doveli smo ti kralja. Sjeti se svoje zakletve. – Neka on razgovara s nama – reče Viking oštro. – On ne poznaje vaš jezik – odgovori Bran, znajući da Sjevernjak ne zna ništa o legendama njegove rase. – On je veliki kralj s Juga... – On dolazi iz prošlosti – upadne čarobnjak smireno. – On je bio najveći od svih kraljeva, jednom davno. – Mrtvac! – Vikinzi se nelagodno stadu meškoljiti, a ostatak horde krene bliže upijajući svaku riječ. Ali Wulfhere ih prekori: - Zar da duh vodi žive ljude? Dovodite nam čovjeka za koga kažete da je mrtav. Mi nećemo slijediti leš. – Wulfhere, – reče Bran strasno, ali mirno – ti si lažac i izdajnik. Poslao si nas na taj zadatak misleći da je nemoguć. Žudiš da se boriš pod Orlom Rima. Doveli smo ti kralja koji nije ni Pikt, ni Gal ni Britonac, a ti se oglušavaš na svoju zakletvu! – Neka se bori sa mnom! – zaurla Wulfhere u nekontroliranom bijesu zamahnuvši svojom sjekirom i iznad svoje glave ocrtavajući svjetlucavi polukrug. – Ako me vaš mrtvac savlada – onda će vas moj narod slijediti. Ako ja savladam njega, pustit ćete nas u miru da odemo u kamp legionara! – Dobro! – reče čarobnjak. – Slažete li se, vukovi Sjevera? Bijesan poklik i zveckanje mačeva bio je odgovor. Bran se okrene Kullu, koji je stajao u tišini ne razumijevajući ono što je rečeno. Ali oči Atlantiđanina su sjale. Cormac osjeti kako su te hladne oči vidjele previše takvih scena da ne bi razumjele ono što se događa. – Ovaj ratnik kaže da se morate boriti s njim za vodstvo – reče Bran i Kull, čije se oči još više zažariše uzbuđene bitkom, kimne: – Tako sam i pretpostavio. Dajte nam mjesta. – Štit i kacigu! – poviče Bran, ali Kull odmahne glavom. – Ne trebaju mi – zareži on. – Odite nazad i dajte nam mjesta da mašemo čelikom! Ljudi su se okupili sa sviju strana, oformivši čvrsti prsten oko dvojice muškaraca, koji su sada oprezno prilazili jedan drugome. Kull je izvukao svoj mač i velika oštrica blistala je kao da je živa u njegovoj ruci. Wulfhere, iskovan u stotinu divljih bitki, odbaci svoj ogrtač od vučje kože i oprezno iskorači, divljih očiju zureći preko svog izbačenog štita, sjekire napola dignute u svojoj desnoj ruci. Iznenada kad su oba ratnika i dalje bili prilično udaljeni Kull skoči. Njegov napad ostavi bez daha ljude koji su bili navikli na junačka djela; jer poput tigra koji napada on je skočio u zrak i njegov mač se sudario s iznenada podignutim štitom. Iskre polete i Wulfereova sjekira zamahne, ali Kull umakne zamahu dok mu je sjekira opako zviždala iznad glave, jurnuvši naprijed i još jednom skočivši poput mačke. Njegovi pokreti bili su prebrzi da bi ih oko slijedilo. Na gornjem
  • 41.
    dijelu Wulfhereova štitabila je duboka posjekotina i na njegovu oklopu od veriga bila je duga porezotina tamo gdje je Kullov mač jedva promašio meso koje je bilo pod njim. Cormac, drhteći od strašnog uzbuđenja bitke, zaprepasti se nad tim mačem koji je mogao prerezati oklop od veriga. A udarac koji je rasjekao štit sigurno bi skrhao oštricu. A ipak ni ogrebotine nije bilo na velusijanskom čeliku! Zasigurno je ova oštrica iskovana od drugih ljudi u drugom dobu! Sada dva diva skoče jedan prema drugome napadajući i poput dva udarca munje njihova se oružja sukobiše. Wulfhereov štit pade s njegove ruke razlomljen napola mačem Allantiđanina koji ga je jednostavno prerezao, a Kull zatetura pred Sjevernjačkom sjekirom, koje je svom silom zamahnulo njegovo veliko tijelo, okrznuvši zlatni prsten koji mu je opasavao glavu. Taj udarac trebao je proći kroz zlato kao kroz maslac i raspoloviti lubanju popola, ali sjekira se odbije, a na njenom rubu ostane veliko udubljenje. Sljedećeg trenutka Sjevernjaka obuze strašan vihor čelika – oluja udaraca koji su dolazili takvom brzinom i tako moćno da je bio odbačen kao na krijesti vala, nesposoban da odvrati udarac. Sa svom svojom vještinom pokušavao je svojom sjekirom parirati raspjevanom metalu. Ali mogao je samo otjerati usud na nekoliko sekundi; mogao je samo na tren odbaciti zviždeću oštricu koja je odgrizala komade njegova oklopa – tako su brzo padali udarci. Jedan od rogova odleti s njegova šljema; onda i sama glava sjekire otpade, a taj isti udarac koji je presjekao dršku zabije Vikingovu kacigu u lubanju koja se nalazila pod njom. Wulfhere pade na koljena, potoci krvi mu se stadoše slijevati niz lice. Kull zaustavi svoj drugi udarac i baci mač prema Cormacu, nenaoružan se sukobljavajući sa ošamućenim Sjevernjakom. Atlantiđanove oči blještale su od opakog zadovoljstva i on zariče nešto na nepoznatom jeziku. Wulfhere podvuče noge poda se i ustane se, režeći poput vuka, oštrica mu je bljeskala u ruci. Horda koja je promatrala krikne kad su se dva tijela sudarila, tako da je odzvanjalo do neba. Kullova stisnuta šaka promaši Sjevemjakovo zapešće, ali očajnički prodor oštrice odbi Atlantiđaninov oklop i odbacujući beskorisnu dršku Wulfhere omota svoje ruke oko neprijatelja u medvjeđem stisku koji bi smrvio slabijeg čovjeka. Kull se naceri poput tigra i odvrati stisak i na trenutak obojica zateturaju. Polako tamnokosi ratnik savije svog protivnika unazad dok se nije činilo da će mu kičma puknuti. Krikom koji nije imao ničega ljudskoga u sebi Wulfhere u očaju poče grepsti Kullovo lice pokušavajući mu iskopati oči, onda okrene glavu i zarije zube u Atlantiđaninovu ruku. Poklik se zaori u trenu kad krv poteče: – Krvari! Krvari! On nije duh, ipak je to smrtan čovjek! Razbješnjen, Kull promijeni stisak odgurujući od sebe pobješnjelog Wulfherea i desnom ga rukom udari ispod uha. Viking pade nauzak nekoliko stopa dalje. Onda, ričući poput divljaka, on skoči s kamenom u ruci i zavitla ga. Samo je Kullova nevjerojatna brzina spasila njegovo lice; grubi je rub kamena oderao komad njegova obraza i bacio ga u bjesnilo. S lavovskim rikom on se baci na svog neprijatelja, omota ga neodoljivom eksplozijom pukog bijesa, zavitla ga visoko iznad svoje glave kao da je dijete i odbaci ga desetke stopa dalje. Wulfhere padne na glavu i nastavi mirno ležati – polomljen i mrtav. Zaprepaštena tišina vladala je trenutak; onda se od Gala diže gromka rika, a Britanci i Pikti se pridružiše, zavijajući poput vukova, tako da je jeka njihovih krikova i zveckanje mačeva na štitovima doprla sve do ušiju legionara u maršu, miljama na jugu. – Ljudi sivog Sjevera – poviče Bran. -Hoćete li održati svoju zakletvu sada? Divlje duše Sjevernjaka izvirile su iz njihovih očiju kad je njihov glasnogovornik progovorio. Primitivni, praznovjerni, zadrto vjerujući u plemenske legende o borbi bogova i mitskih heroja, nisu sumnjali da je tamnokosi borac bio neko nadnaravno stvorenje koje su u bitku poslali sami bogovi. – Da! Nikada nismo vidjeli ovakvog čovjeka! Mrtvac, duh ili đav’o, slijedit ćemo ga, bez
  • 42.
    obzira vodi litaj put do Rima ili Valhalle! Kull je shvaćao značenje, čak i ako nije razumio riječi. Uzimajući svoj mač od Cormaca zahvaljujući mu, on se okrene Sjevernjacima i bez riječi digne mač nad svoju glavu, držeći ga s obje ruke, prije nego što ga je vratio u korice. Bez shvaćanja, cijenili su tu kretnju. Okrvavljen i uneređen, čovjek je predstavljao impresivan prizor, utjelovljenje veličanstvenog barbarizma. – Dođite – reče Bran, dodirujući Atlantiđaninovu ruku. – Horda napreduje prema nama i imamo još puno toga za učiniti. Malo je vremena da udružimo svoje snage prije nego što se obruše na nas. Dođite na vrh one padine ondje. Pikt je pokazivao rukom. Promatrali su udolinu koja se protezala sa sjevera na jug šireći se od uskog procjepa na sjeveru sve dok se nije pretvarala u čistinu na jugu. Čitava dolina bila je manje od dva kilometra širine. – Iz ove doline naš će neprijatelj doći – reče Pikt. – Imaju vagone pune namirnica i sa obje strane doline tlo je previše neravno za takvo putovanje. Ovdje planiramo postaviti zasjedu. – Mislio sam da već imate ljude koji ondje leže i čekaju – reče Kull. – Što je sa izvidnicom koju je neprijatelj poslao? – Divljaci koje vodim nisu predugo htjeli čekati u zasjedi – reče Bran pomalo ogorčeno. – Nisam ih mogao poslati dok nisam bio siguran u Sjevernjake. Čak i sada ne usuđujem ih se poslati onamo – mogli bi se uspaničiti od zalutalog oblaka ili šuškanja lista i razbježati se poput ptica na hladnom vjetru. Kralju Kulle – sudbina piktskog naroda je u pitanju. Mene nazivaju kraljem Pikta, ali moja vladavina do sada bila je samo isprazno ruglo. Brda su puna divljih klanova koji se odbijaju boriti sa mnom. Od tisuću strijelaca pod mojom komandom, više nego pola je iz mog vlastitog klana. – Tisuću osamsto Rimljana maršira prema nama. To nije prava invazija, ali mnogo ovisi o njoj. To je početak njihova pokušaja da prošire granice. Namjeravaju izgraditi utvrdu na močvari na sjeveru ove doline. Ako to učine izgradit će druge utvrde, čelikom okovati srca slobodnih ljudi. Ako ja pobijedim u ovoj bitci i ako pokorim ovu vojsku, imat ću dvostruku pobjedu. Onda će mi se plemena pridružiti i sljedeća invazija će se sukobiti sa čvrstim zidom otpora. Ako izgubim, klanovi će se razbježati, pobjeći na sjever sve dok više ne budu mogli bježati, boreći se kao zasebni klanovi radije nego kao ujedinjena nacija. – Imam tisuću strijelaca, pet stotina konjanika, pedeset kočija s kočijašima i pješaštvo – ukupno njih sto pedeset – i zahvaljujući vama, tri stotine teško naoružanih sjevernjačkih pirata. Kako ćete organizirati svoje ratne linije? – Dakle – reče Kull – ja bih zagradio sjeverni dio doline – ne! To bi ukazalo na zamku. Ali zagradio bih je sa šačicom očajnih ljudi, poput onih koje si mi dao da ih vodim. Tri stotine bi se mogli oduprijeti na usjeku neko vrijeme bez obzira na brojnost neprijatelja. Onda, dok se neprijatelj zabavlja s njima u uskom dijelu doline, stavio bih svoje strijelce s obje stane doline, da ih kose dok im se broj ne prepolovi. Onda, skrivajući konjanike iza jedne litice, a kola iza druge, napao bih istovremeno i pretvorio neprijatelja u krvavu gomilu. Branove oči su blistale. – Upravo tako, kralju Valusije. Takav je upravo i moj plan. – Ali što je s izvidnicom? – Moji ratnici su poput pantera; skrivaju se pred nosovima Rimljana. Oni koji ujašu u dolinu vidjet će samo ono što mi želimo da vide. Oni koji prođu kroz procjep neće se vratiti da podnesu izvještaj. Strijela je brza i tiha. – Vidite, ishod cijele stvari ovisit će o ljudima koji će držati procjep. To moraju biti ljudi koji se mogu stoički boriti i opirati se napadima teško naoružanih legionara dovoljno dugo da se zamka zatvori. Osim u ovih Sjevernjaka ja nisam vidio takve snage ni u koga od ovih ljudi. Moji
  • 43.
    goli ratnici sakratkim mačevima ne bih izdržali takav napad ni na kratko. Niti su oklopi Kelta stvoreni za takvu borbu; štoviše, oni nisu pješaci i trebam ih negdje drugdje. – Vidite stoga zašto sam tako očajnički trebao te Sjevernjake. Sada, hoćete li ipak stajati u procjepu s njima i držati Rimljane na razmaku dok ne zatvorim zamku? Zapamtite, većina vas će umrijeti. Kull se nasmiješi. – Cijeli život riskiram, mada bi Tu, glavni savjetnik, mogao reći da moj život pripada Valusiji i da ga nemam prava riskirati. – Njegov glas utihne i čudan izraz mu je bio na licu. – Valke mu – reče on nesigurno se smijući – ponekad zaboravljam da je ovo san! Sve se čini tako stvarnim. Ali upravo je to – naravno da jest! Dakle, onda, ako i umrem, probudit ću se, kao što sam i ranije. Vodite nas, kralju Kaledonije! Cormac, odlazeći do svojih ratnika, bio je zamišljen. Zasigurno je sve bila varka; ipak – čuo je komentare ratnika oko sebe dok su se naoružavali i pripremali da zauzmu svoje položaje. Tamnokosi kralj bio je sam Neid, keltički ratni bog; bio je pretpotopni kralj koga je iz prošlosti doveo Gonar; bio je mitski borac iz Valhalle. Nije uopće bio čovjek, već duh! Ne, bio je smrtnik, krvario je. I sami bogovi krvare, mada ne umiru. Razgovor je postajao sve bjesniji. Naposljetku, pomisli Cormac, ako je to i bila samo prevara da se inspiriraju ratnici osjećajem da im čak i nadnaravno priskače u pomoć, radilo je. Vjerovanje da je Kull više od smrtnog čovjeka ujedinilo je Kelte, Pikte i Vikinge podjednako u nekoj vrsti inspirativnog ludila. A Cormac se upita – u što sam vjeruje? Ovaj je čovjek zasigurno iz neke daleke zemlje – ipak u svakom njegovu pogledu i radnji postojala je natruha puno veće razlike nego je samo udaljenost može donijeti – natruha stranog vremena, maglovitog ambisa i divovskih struja eona koje su ležale između tamnokosog stranca i ljudi s kojima je hodao i razgovarao. Oblaci zbunjenog čuđenja gomilali su se Cormacovim umom i on se nestašno nasmije rugajući se sam sebi.
  • 44.
    Odlomak 3 Sunce jepadalo prema zapadu. Tišina je ležala poput magle preko čitave doline. Cormac je u rukama držao uzde i promatrao jahače s obje strane. Lelujavi vrijesak koji je rastao na tim strmim padinama nije odavao stotinu divljih ratnika koji su ondje vrebali. Ondje u uskom procjepu koji se postepeno širio prema jugu bili su jedini tragovi života. Između strmih zidova tristo Sjevernjaka nagomilalo se u usjeklini oblikujući obrambeni zid, blokirajući prolaz. Na vrhu, kao na vrhu koplja, stajao je čovjek koji se nazivao Kull, kralj Valusije. Nije nosio šljem, oko glave samo veliki, čudno oblikovani obruč od tvrdog zlata, ali je na lijevoj ruci nosio veliki štit naslijeđen od mrtvog Rognara; i u desnoj ruci nosio je željezni malj dobiven od morskog kralja. Vikinzi su ga promatrali s čuđenjem i divljim poštovanjem. Nisu razumjeli njegov jezik, niti on njihov. Ali nikakve daljnje naredbe nisu bile potrebne. Prema Branovoj odluci nagomilali su se u procjepu, a njegova jedina naredba bila je – održite prolaz! Bran Mak Mor stajao je ispred Kulla. Stajali su jedan nasuprot drugoga, onaj čije kraljevstvo još nije bilo rođeno i onaj čije je kraljevstvo bilo izgubljeno u izmaglici Vremena u periodu koji se nije mogao ni pretpostaviti. Kraljevi tame, pomisli Cormac, bezimeni kraljevi noći, čije su carstvo zaljevi i sjene. Ruka se piktskog kralja digne. – Kralju Kulle, ti si više od kralja – ti si pravi čovjek. Obojica možda padnemo u sljedećem satu – ali ako obojica poživimo, traži me što god zaželiš. Kull se nasmiješi i čvrsto mu stisne ruku. – I ti si čovjek po mom ukusu, kralju sjena. Zasigurno si više od samo djelića moje uspavane mašte. Neka se sretnemo za jave jednoga dana. Bran začuđeno odmahne glavom, vine se u sedlo i odjaše uspinjući se na istočnu padinu i nestajući iza litice. Cormac je oklijevao: – Čudni čovječe, jesi li doista od krvi i mesa ili si duh? – Bez obzira sanjamo li, svi smo od krvi i mesa – dokle god sanjamo – Kull odgovori. – Ovo je najčudnija noćna mora koju sam upoznao – ali ti, koji ćeš se uskoro kad se probudim pretvoriti u ništavilo, sada mi se činiš posve stvarnim, kao i Brule ili Kananu ili Tu ili Kelkor. Cormac odmahne glavom kako je to i Bran učinio i s posljednjim pozdravom, kojim se Kull vratio svojoj barbarskoj veličanstvenosti, on se okrene i odjaše dalje. Na vrhu zapadne padine on se zaustavi. Daleko na jugu svijetli oblak prašine se dizao, a čelo marširajuće kolone bilo je vidljivo. Već mu se činilo da može osjetiti kako zemlja lagano podrhtava od odmjerenih koraka tisuća oklopljenih stopala koja su odjekivala u savršenom skladu. On sjaše i jedan od njegovih komandanata, Domnail, uze njegova ždrijepca i povede ga niz padinu iz doline, gdje je drveće gusto raslo. Samo povremeni nejasni pokret među njima odavalo je petsto ljudi koji su ondje stajali, svaki uz kola spremni iskoristiti prvu priliku. Oh, pomisli Cormac, sami su bogovi stvorili ovu dolinu za Branovu zasjedu! Donji dio doline nije bio obrastao drvećem i unutrašnje padine bile su gole osim vrijeska koji je rastao do struka. Ali uz svaku padinu s one strane koja je gledala prema dolini, gdje je tlo bilo davno isprano s kamenih padina i tamo se nagomilalo, raslo je dovoljno drveća da sakrije petsto konjanika ili pedeset kola. Na sjevernom kraju doline stajao je Kull i njegovih tri stotina Vikinga, na otvorenom, dok ih je sa svake strane pokrivalo pedeset piktskih strijelaca. Skriveni na zapadnoj strani zapadne litice bili su Gali. Na vrhu padine, skriveni u visokom vrijesku ležalo je stotinu Pikta spremnih
  • 45.
    kopalja. Ostatak Piktabio je skriven na istočnim padinama iza koje su ležali Britonci s kolima u punoj pripravnosti. Niti oni niti Gali na Zapadu nisu mogli vidjeti što se događa u dolini, ali signali su bili dogovoreni. Sada je duga kolona počela ulaziti u široki ulaz u dolinu i njihova izvidnica, lagano naoružani ljudi na brzim konjima, su se raštrkali između padina. Galopirali su u dosegu strijela tihih domaćina koji su blokirali prolaz, i onda se zaustave. Neki od njih okrenu se i pojure nazad do glavnine vojne, dok su drugi sjahivali i galopirali uz planine, želeći vidjeti što leži iza. To je bio presudni trenutak. Ako samo naslute zasjedu, sve je izgubljeno. Cormac, šćućurivši se u vrijesku, divio se sposobnosti Pikta da se tako potpuno sakriju. Vidio je kako konjanik prolazi ni metar od mjesta gdje je znao da strijelac leži, ipak Rimljanin ništa nije vidio. Izvidnica se pope na litice ogledajući se s njih; onda se većina njih okrene i pojuri dolje niz padinu. Cormac se čudio neredu u njihovu izviđaju. Nikad se ranije nije borio s Rimljanima, ništa nije znao o njihovu arogantnom samopouzdanju ili njihovoj nevjerojatnoj lukavosti u drugom slučaju, njihovoj gluposti u trećem. Ovi ljudi bili su previše samouvjereni; taj dojam zračio je iz njihovih časnika. Prošle su godine otkada su se sile Kaledonaca suprotstavile njihovim legijama. I većina tih ljudi bili su novopridošlice u Britaniji; dio legija koje su bile stacionirane u Egiptu. Prezirali su svoje neprijatelje i ništa nisu sumnjali. Ali čekaj – trojica jahača na suprotnoj litici okrenula su se i nestala na drugoj strani. A sada jedan, sjedajući na konja navrh zapadne litice, niti stotinu metara od mjesta gdje je Cormac ležao, pogleda niz dug i uzak put niz gusto drveća u podnožju padine. Cormac vidje kako sumnja raste na njegovu smeđem, sokolastom licu. Napola se okrene da pozove svoje drugove, onda umjesto toga potjera ždrijepca niz padinu naginjući se naprijed u sedlu. Cormacovo srce je tuklo. Svaki tren očekivao je kako će se čovjek okrenuti i odgalopirati nazad da digne uzbunu. Borio se protiv divljeg poriva da skoči i napadne Rimljanina. Zasigurno je čovjek mogao osjetiti napetost u zraku – stotine oštrih pogleda bilo je na njemu. Sada je bio napola sišao niz padinu, ljudi u dolini ga nisu vidjeli. I onda unjkanje nevidljivog luka prelomi bolnu tišinu. Dahnuvši ostajući bez daha Rimljanin zamahne rukama i njegov ždrijebao ustukne, a on poleti glavom naprijed kao opčinjen dugom crnom strijelom koja je bljesnula iz vrijeska. Nabiti patuljak skoči kao iz ničega, zgrabi uzde, utiša konja koji je rzao i povede ga niz padinu. Kako je Rimljanin pao, niski grbavi ljudi dignuše se naglo polijećući kao ptice iz trave i Cormac ugleda kako je nož bljesnuo. Onda, nevjerojatno, iznenada svi nestadoše. Ubojice i ubijeni postanu nevidljivi i samo je njišući vrijesak označavao mjesto mračnog djela. Gal pogleda prema dolini. Trojica koja su prejahala preko istočne litice nisu se vratili i Cormac je znao da nikada neće. Očito su drugi iz izvidnice donijeli riječ da je samo mala grupica ratnika spremna braniti prolaz od legionara. Sada je čelo kolone bilo gotovo ispod njih i on se uzbudi na prizor tih ljudi koji su bili osuđeni, omamljeni svojom vrhunskom arogancijom. A prizor njihovih krasnih oklopa, njihovih sokolastih lica i savršena disciplina zaprepaštavali su ga koliko je god bilo moguće da Gal bude zaprepašten. Dvanaest tisuća ljudi pod teškim oklopima marširalo je tako da se tlo treslo pod njihovim koracima! Većina ih je bila srednje visine, s moćnim grudima i ramenima i brončanim licima – veterani iskovani u stotinu bitaka. Cormac primijeti njihova koplja, kratke oštre mačeve i teške štitove; njihove sjajne oklope i šljemove s grbovima, orlove na svima. To su bili ljudi pred kojima je strepio svijet drhteći i carstva su se rušila! Nisu svi bili Latini; bilo je među njima i romaniziranih Britonaca, centrurija ili stotina bila je sastavljena od divovskih bradatih ljudi – Gala i Germana, koji su se borili za Rim divlje kako su se borili i oni koji su rođeni ondje i koji su još žešće mrzili svoj rod. Na obje strane bilo je konjanika i pratioca konjanika, a kolona je bila puna strijelaca i
  • 46.
    praćkaša. Brojni natovarenivagoni vozili su namirnice za vojsku. Cormac vidje komandanta koji je jahao na svome mjestu – visoki čovjek s mršavim, nadmoćnim licem, koje je bilo očito čak i na udaljenosti. Marcus Sulius – Gal poznavao ga je po reputaciji. Grlena vika diže se od legionara dok su se približavali svojim protivnicima. Očito su namjeravali prorezati svoj put kroz njih i nastaviti bez zaustavljanja jer se kolona nesmetano nastavila kretati. Koga bogovi žele uništiti prvo ga učine ludim – Cormac nikada nije čuo frazu, ali mu pade na um kolika je budala veliki Sulius. Rimska arogancija! Marcus je navikao bacati se na služinačke ljude s dekadentnog istoka; malo je znao o željezu zapadnih rasa. Grupa konjice odvoji se i jurne u prolaz u procjep, ali bila je to samo varka. S glasnim podrugljivim krikovima zaustave se na udaljenosti od tri koplja i izbace svoja koplja, koja bezuspješno zaštropoću preko dignutih štitova tihih Sjevernjaka. Ali njihov se vođa previše usuđivao; zamahne, nagne se u sedlu i unese se Kullu u lice. Veliki štit odbije koplje i Kull udari onako kako zmija udara; moćni malj razbi šljem i glavu kao ljusku jajeta i sam ždrijebac pade na koljena od šoka tog strašnog udarca. Od Sjevernjaka dopre kratki divlji krik, a Pikti pored njih zariču likujući i otpuste svoje strijele među konjanike koji su se povlačili. Prva krv pala je za ljude vrijeska! Nadolazeći Rimljani osvetnički kriknuše i ubrzaju dok je uplašeni konj jurnuo, a strašna travestija ljudskog bića, čija je noga bila ostala zaglavljena u stremen vukao se za kopitima koja su galopirala. Sada se prva linija legionara, zbita zbog uskog prolaza, stade zabijati u čvrste zidove oklopa – zabijajući se i padajući jedan po drugima. Obrambeni zid nije ustuknuo ni centimetra. Bilo je to prvi put da rimske legije sreću nesalomljivu formaciju – najstariju od svih arijskih ratnih linija – koja je bila preteča spartanskoj regimenti – tebanskom falaksu – makedonskoj formaciji – engleskom četverokutu. Oklop se zabi u oklop i kratki Rimski mačevi pokušaše pronaći otvor u željeznom zidu. Vikinška koplja u zbijenim redovima obruše se i zacrvene; teške sjekire zasjeku, rasijecajući željezo, meso i kosti. Cormac ugleda Kulla, kako se nadvija nad zdepaste Rimljane koji su se počeli povlačiti, dijeleći udarce poput gromova. Kršni centurion pojuri, visoko uzdignutog štita, ubadajući prema gore. Željezna toljaga strahovito tresne, slamajući mač, raspolovivši štit, zdrobivši kacigu, lomeći lubanju sve do ramena – u jednom udarcu. Prve linije Rimljana savijale su se poput čelične šipke oko klina, dok su se legionari borili da se probiju kroz procjep na svakoj strani i da okruže svoje protivnike. Ali prolaz je bio previše uzak; stišćući se uz strme zidove Pikti su ih strijeljali crnim strijelama u pozdrav smrti. Na ovoj udaljenosti teške strijele probijale su kroz oklope i kroz spojeve u oklopu, probadajući oklopnike. Prva linija bitke povuče se nazad, rumena i slomljena i Sjevernjaci pregaziše stopalima njihove mrtve da zatvore procjep u kojemu su pali. Razasuti cijelom širinom na vanjskoj liniji ostali su ležati skršeni oblici – crveni val koji se uzalud slomio nad njima. Cormac je skočio na noge mašući rukama. Domnail i njegovi ljudi izašli su iz skrovišta na znak i galopirali su niz padinu okružujući procjep. Cormac uzjaše konja kojega mu dovedoše i nestrpljivo baci pogled duž uske doline. Ni znaka života nije bilo na istočnom kraju. Gdje je Bran – i gdje su Britonci? Niz dolinu, legionari, bijesni zbog neočekivanog otpora bijedne sile pred njima, ali i dalje ne sumnjajući, formirali su čvršću formaciju. Vagoni koji su se zaustavili ponovno se pokrenu i cijela kolona ponovno se kretala kao da je namjeravala probiti se samom svojom masom. S galskom centurijom naprijed, legionari su ponovno napredovali u napadu. Ovaj put s punom silom dvanaest tisuća ljudi iza sebe, napad bi pokosio otpor Kullovih ratnika poput teškog ovna za probijanje; pregazio bi ih, prešao preko njihovih zakrvavljenih tjelesa. Cormacovi ljudi nestrpljivo su drhtali. Iznenada, Marcus Sulius se okrene i pogleda prema zapadu, gdje se linija
  • 47.
    konjanika ocrtavala naspramneba. Čak i na ovoj udaljenost Cormac je mogao vidjeti kako je problijedio. Rimljani napokon shvatiše kakvog su soja ljudi koji im se suprotstavljaju i da su ušli u zamku. Zasigurno u tom trenutku neka kaotična slika prošla je njegovim umom – o porazu – o obeščašćenju – crvenim ruševinama! Bilo je prekasno da se povuku – prekasno da oblikuju obrambeni četverokut od vagona kao barikada. Postojao samo jedan mogući put i Marcus, lukavi general usprkos svojoj nedavnoj gruboj greški, prihvati ju. Cormac začu njegov glas kako reže poput zvuka trube kroz galamu i mada nije razumio riječi znao je da Rimljani viču svojim ljudima da razore čvor koji su stvorili Sjevernjaci – da prorežu svoj put kroz njih i van iz ove zamke prije nego se zatvori! Sada se legionari, svjesni svog očajničkog stanja, baciše strmoglavce i očajnički na svoje neprijatelje. Obrambeni zid se zanjiše, ali se nije micao ni centimetra. Divlja lica Gala i čvrsta smeđa talijanska lica zurila su preko štitova u blješteće oči Sjevera. Štitovi se dotaknuše, sudariše se u koljućoj i ubojitoj crvenoj oluji pokolja, gdje su se grimizne sjekire dizale i padale i ubadajuća koplja lomila na napuknutim mačevima. Gdje je, za ime božje, Bran sa svojim kočijama? Za nekoliko minuta odlučivat će se sudbina sviju ljudi koji su održavali taj prilaz. Već su počeli brzo padati, mada su se zbijali i bili čvrsti kao željezo. Ti divlji ljudi sa Sjevera umirali su na nogama; a među njihovim zlatokosim glavama crna lavlja griva Kullova sjala je kao simbol pokolja, a njegov zakrvavljeni buzdovan obasipao je strašnom kišom rasutog mozga i krvi. Nešto kao da pukne u Cormacovu umu. – Svi će ovi ljudi pomrijeti dok čekamo Branov signal! – poviče on. – Krenite! Slijedite me u pakao, galski sinovi! Odgovori mu divlji krik i oslobodivši uzde on pojuri niz proplanak s pet stotina urlajućih jahaća koji su se strmoglavili za njim. I čak u tom trenutku oluja strijela kosila je dolinu sa sviju strana poput crnog oblaka i strašna galama koja je dopirala od Pikta potresala je nebesa. A na istočnoj strani, poput nagle grmljavine Sudnjeg Dana, pojuriše bojna kola. Strmoglavo niz padinu su rikala, pjena je letjela s konjskih zadihanih njuški, frenetična kopita gotovo da nisu doticala tlo, gazeći visoki vrijesak. U prvim kolima, blještećih tamnih očiju, prignuo se Bran Mak Morn, i u svima njima goli su Britonci vrištali i šibali konje kao opsjednuti demonima. Iza jurećih kola dolazili su Pikti, zavijajući poput vukova i odapinjući strijele dok su jurišali. Vrijesak se savijao na sve strane poput tamnog vala. Toliko je Cormac vidio u kaotičnim pogledima koje je ulovio u divljoj trci niz padinu. Val konjice spasa zabi se između njega i glavne linije kolone. Tri duga koraka ispred njegovih ljudi Galski princ sretne se s kopljima rimskih jahača. Prvo koplje udari u njegov štit i dižući ga on ga odbi, prerezujući čovjeka od remena do prsne kosti. Sljedeći Rimljanin zavitla koplje kojim je ubio Domnaila, ali u tom trenu Cormacov ždrijebac zabi se u njegova, prsa o prsa, i konj se sruši u šoku odbacujući svog jahača među kopita. Onda čitava navala Gala smoždi rimsku konjicu, zdrobi ju, polomi i pokosi na zemlju. Preko njihovih zakrvavljenih tjelesa Cormacovi demonski krikovi lomili su otpor u teškoj rimskoj pješadiji i cijela se linija zatrese u šoku. Mačevi i sjekire bljesnuše gore i dolje i silina njihovog udara ponese ih duboko u njihove redove. Ovdje, zaustavljeni, oni se zanjišu i zapnu. Ubadajuća koplja, mačevi bljeskaju, rušeći i konje i jahače koji su bili brojno nadmoćni, okruženi sa sviju strana, Gali su umirali među svojim neprijateljima, ali u tom trenutku, s druge strane kola su drobila rimske redove. U jednoj dugoj liniji udarili su gotovo istovremeno i u trenutku udara vozači kola poveli su svoje konje sa strane i jurili paralelno s redovima sasijecajući ljude kao da kose žito. Stotine su umirale pod zavijenim oštricama u tom trenutku i skačući s kola, vrišteći poput krvožednih divljih mačaka, Britanski mačevaoci baciše se među njih na koplja legionara,
  • 48.
    sijekući kao podivljalisvojim mačevima sa dvije oštrice. Sagnuti, Pikti su odašiljali svoje strijele ravno u cilj i onda skakali u usjek i ubadali. Sluđeni osjećajem pobjede, ti divlji ljudi bili su poput ranjenih tigrova, ne osjećajući svoje rane i umirući na nogama s posljednjim krikom i bijesnim režanjem. Ali bitka još nije bila gotova. Omamljeni, skršeni, sa slomljenom formacijom i već i sada upola manjim brojem, Rimljani su se branili očajničkim bijesom. Stisnuti sa sviju strana oni su klali i rušili protivnike, sami ili u malim grupicama, branili se leđima prislonjeni leđima jedan na drugoga, strijelci, pračkaši, konjanici i teški legionari svi izmiješani u kaotičnu masu. Kaos je bio potpun, ali ne i pobjeda. Oni zaglavljeni u procjepu i dalje su se bacali na okrvavljene sjekire koje su pokušavale pročistiti put, dok je glavnina bitke tutnjala oko njih. S jedne strane Cormacovi Gali su bijesnili i sjekli; s druge kola su sjekla naprijed i nazad, prolazeći i vraćajući se poput željeznih virova. Nije bilo uzmaka jer Pikti su ih stjerali nazad putem kojim su došli i kud god su prolazili presijecali su vratove onih koji su ih slijedili i zaposjedali vagone, šaljući njihove vozače u oluju smrti na kraju razbijene kolone. One duge crne strijele probijale su oklope i kosti, spajale po dvojicu zajedno. Ipak pokolj se nije događao samo na jednoj strani. Pikti su umirali pod munjevitim udarima kopalja i kratkih mačeva, Gali su bili prikovani svojim palim konjima, sasječeni u komade i kočije s kojih su se konji oslobodili bile su okupane krvlju svojih vozača. A na uskom grlu doline borba se nastavljala i mijenjala. Dobri bogovi – pomisli Cormac promatrajući sve te munjevite udarce – da li oni ljudi i dalje drže procjep? Da! Drže ga! Desetkovanog broja, umirući na nogama, i dalje su odbijali frenetične napade izumirućih legionara. Preko cijelog polja čula se rika i udaranje oružja, a lešinari, leteći u zalasku sunca, kružili su iznad njih. Cormac, pokušavajući kroz gužvu dosegnuti Marcusa Suliusa, vidje kako je Rimljaninov konj pokleknuo pod njih i jahač odleti u gomilu neprijatelja. Vidio je kako je Rimljaninov mač bljesnuo tri puta, svaki put dijeleći smrtonosne udarce; onda se iz najvećeg guštika pojavi strašan lik. Bio je to Bran Mak Morn, zakrvavljen od glave do pete. Odbacio je svoj slomljeni mač dok je trčao, isukavši bodež. Rimljanin napadne, ali Piktski kralj sagne se i zgrabivši dršku mača on stade ubadati bodežom iznova i iznova kroz blještavi oklop. Moćni krik prolomi se zrakom onog trena kad je Marcus umro i Cormac s krikom okrene preostalu svoju vojsku i isukanih kopalja pojuri među razbijene legionare i pojuri svom silom na drugi kraj doline. Ali kako se približavao, vidje da je prekasno. Kako su živjeli, tako su i umrli, sva ta sila morskih vukova, lica okrenuta neprijatelju i slomljenih zakrvavljenih oružja u rukama. Mračna i tiha gomilica ležala je ondje, čak i u smrti održavajući ponešto od formacije obrambenog zida. Među njima, ispred njih i svuda oko njih ležala su nagomilana tijela onih koji su se uzaludno pokušali probiti. Nisu uzmaknuli ni za stopu! Do posljednjeg čovjeka, umrli su na nogama. Nije bilo više nikoga niti da prijeđe preko njihovih slomljenih tijela; oni Rimljani koji su pobjegli Vikinškim sjekirama sasjekle su strijele Pikta i mačevi Gala koji su došli za njima. Ipak ovaj dio bitke još nije bio gotov. Visoko gore na strmim zapadnim liticama Cormac ugleda kako se drama privodi kraju. Grupa Gala u rimskim oklopima skupila se oko jednog čovjeka – crnokosog diva na čijoj je glavi svijetlila zlatna kruna. Čelični su bili ti ljudi jednako kao i čovjek koji ih je slao u njihove sudbine. Bili su osuđeni svi – njihovi drugovi poklani su ležali iza njih – ali prije nego što na njih dođe red, barem su namjeravali uzeti život crnokosom poglavaru koji je vodio zlatokose ljude sa sjevera. Pritišćući ga sa triju strana polako su ga tjerali prema strmom zidu litice, a zdrobljena tijela koja su ležala na njegovu putu pokazivala su kako divlja je bila svaka stopa koja je
  • 49.
    osvojena. Ovdje natoj strmini bilo je dovoljno zahtjevno održati se na nogama; ipak ovi su se ljudi penjali i borili. Kullov oklop i veliki malj nestali su i veliki mač u njegovoj desnici bio je grimizno obojen. Njegov malj, koga je vitlao zaboravljenom vještinom, sad je bio razbijen u komade, a krv je curila iz stotine rana na njegovim udovima, glavi i tijelu. Ali njegove oči i dalje su blještale od oduševljenja bitkom i njegova je umorna ruka i dalje dijelila moćne udarce smrti. Ali Cormac vidje da će sve završiti prije nego što uspiju doći do njega. Sada na samom vrhuncu uzvisine, more šiljaka napadalo je život čudnog kralja i čak ga je i njegova željezna snaga napuštala. On raskoli lubanju velikog ratnika i prereza vrat drugoga; ustuknuvši pod kišom mačeva on ponovno napadne i njegova žrtva pade mu pred stopala, prerezane prsne kosti. Onda dok su se deseci mačeva dizali prema Atlantiđaninu da zadaju smrtni udarac, desi se jedna čudna stvar. Sunce je zalazilo na zapadnom moru; sav vrijes njihao se poput crvenog oceana krvi. Kao da je vezan za umiruće sunce, kao što se i prvi put pojavio, Kull se ispravi i onda, poput magle koja se diže, veliki se prizor otvori iza nestajućeg kralja. Cormacove zapanjene oči uloviše prizor drugih klima i sfera – koje kao da su se zrcalile u ljetnim oblacima, on vidje umjesto brda obraslim vrijesom koja su se protezala do mora, mračnu i moćnu zemlju sa plavim planinama i svjetlucavim tihim jezerima – zlatne, purpurne i safirne sfere nadvijajućih zidova moćnog grada kakav nije poznat na zemlji već mnogo nestalih vremena. Onda dok je priviđenje nestajalo, samo su Gali ostali na visokoj padini bacajući svoja oružja i zbunjeno zureći — Jer čovjek zvan Kull nestao je i više mu nije bilo ni traga! Kao u omaglici, Cormac se okrene na svom konju i odjaše preko pregaženog polja. Konjska kopita pljuskala su u jezercima krvi i udarala o kacige mrtvih ljudi. Preko doline krik pobjede je odjekivao. Ipak činio se prazan i čudan. Jedan oblik se izvijao nad slomljenim leševima i Cormac je nejasno bio svjestan da je to Bran. Gal skoči s konja i krene prema kralju. Bran nije imao oružja i bio je sav okrvavljen; krv mu je curila iz rane nad obrvama, grudi i udova; oklop koji je nosio bio je sasječen i njegova željezna kruna bila je napola rasječena. Ali crveni dragulj je i dalje nesmetano sjao kao zvijezda pokolja. - Poželim te ubiti – reče Gal umornog glasa kao čovjek koji govori kroz tešku omaru – jer krv hrabrih ljudi je na tvojim rukama. Da si ranije dao znak da se krene u napad, neki od njih bili bi živi. Bran prekriži ruka; oči su mu bile kao uklete. – Udari ako želiš; dosta mi je pokolja. Hladna je medovina ovo kraljevanje. Kralj se mora kockati sa životima ljudi i golim mačevima. Životi svih mojih ljudi bili su u pitanju; žrtvovao sam Sjevernjake – da; i srce me boli zbog toga jer kakvi su to ljudi bili! Ali da sam dao odredbu koju si želio, sve je moglo otići po zlu. Rimljani još nisu bili poklani u uskom prolazu u procjepu i možda bi imali vremena i prostora da iznova formiraju svoje redove i pobjede nas. Čekao sam do zadnjeg trenutka – i preostali vojnici bili su ubijeni. Kralj pripada svom narodu i ne može dozvoliti da njegov vlastiti život ili životi ljudi utječu na njega. Sad je moj narod spašen; ali moje je srce hladno u mojim grudima. Cormac umorno odloži vrh mača na tlo. – Rođen si da budeš kralj nad ljudima, Bran – reče galski princ. Bran pogleda prema polju. Izmaglica krvi lebdjela je nad svim, gdje su pobjednički barbari lutali među mrtvima, dok su oni Rimljani koji su izbjegli pokolj odbacivali svoje mačeve i sada stajali pored čuvara, koji ih je promatrao užarenih, zamagljenih očiju. – Moje kraljevstvo – moji ljudi – spašeni su – umorno reče Bran. – Tisuće će ih izaći iz vrijeska i kad Rim ponovno dođe srest će se s ujedinjenim narodom. Ali umoran sam. Što je s Kullom? – Moje oči i um bili su zamagljeni bitkom – odgovori Cormac. – Učinilo mi se da ga
  • 50.
    vidim kako nestajekao duh, kad je sunce zašto. Potražit ću njegovo tijelo. – Ne traži ga – reče Bran. – Došao je iz izlaska sunca – u zalazak je otišao. Došao nam je iz magle stoljeća i nazad u maglu eona se vratio – u vlastito kraljevstvo. Cormac se okrene; noć je padala. Gonar je stajao pred njim poput bijelog priviđenja. – U vlastito kraljevstvo – ponovi čarobnjak. – Vrijeme i Prostor su ništa. Kull se vratio u vlastito kraljevstvo – vlastitoj kruni – vlastitom dobu. – Onda je bio duh? – Zar nisi osjetio čvrst stisak njegove ruke? Nisi li čuo njegov glas – vidio ga kako jede i pije, smije se i kolje i krvari? Cormac je i dalje stajao kao u transu. – Onda kako je moguće da čovjek prijeđe iz jednog vremena u ono u kojemu nije rođen ili da dođe iz mrtvih i zaboravljenih stoljeća, kako god želiš, s vlastitim tijelom i vlastitim rukama – a da je smrtnik kako je bio i za vlastitih dana. Je li Kull onda mrtav? – Umro je prije stotine tisuća godina, koliko čovječanstvo pamti – odgovori čarobnjak. – Ali u vlastitom vremenu. Nije umro od galskih mačeva u ovom vremenu. Zar ne znamo iz legendi kako je kralj Valusije putovao u čudnu, izvanvremensku zemlju u maglovitoj budućnosti i ondje se borio u velikoj bitci? Dakle, i jest! Stotinu tisuća godina ranije ili danas! I stotinu tisuća godina ranije – ili trenutak prije! – Kull, kralj Valusije, digao se na svilenom kauču u svojoj tajnoj odaji i nasmijao se, obratio se prvo Gonaru govoreći: – Ha, čarobnjače, doista sam čudno sanjao jer otišao sam u svojoj viziji na čudno mjesto i u čudno vrijeme i borio sam se za kralja čudnih sjeno-ljudi! A veliki se čarobnjak nasmiješi i tiho pokaza crveni, okrhnuti mač i razderani oklop i mnoštvo rana koje je kralj imao. A Kull, posve probuđen iz svoje “vizije” i osjećajući bol i slabost od krvarećih rana, utihnu i zabezekne se i čitav život i vrijeme i prostor učine mu se poput sna o duhovima i on se nastavi čuditi čitav svoj život. Jer mudrost Životne istine nijekali su prinčevi i Kull nije mogao razumjeti što mu je Gonar rekao, kao što ni vi ne možete razumjeti moje riječi. – I Kull je poživio unatoč svojim brojnim ranama – reče Cormac – i vratio se u maglu tišine i stoljeća. Dakle – on je nas smatrao snom; mi smo njega smatrali duhom. Ono što je sigurno jest da je život mreža satkana od duhova i snova i iluzija i mislim da je kraljevstvo koje je rođeno danas mačevima i krvoprolićem u ovoj ucviljenoj stvar koja nije ništa stvarnija od pjene na jasnom moru.
  • 51.
    BIOGRAFIJA Roberta Ervina Howarda(22.1.1906. – 11.6.1936.) smatramo ocem podžanra S&S (Sword and Sorcery), a najpoznatiji je po svom Conanu Barbarinu koji je, uz druge likove poput Solomona Kanea, doživio nebrojena reizdanja na različite jezike te brojna filmska utjelovljenja. Howard je zanimljiva književna ličnost prve polovice dvadesetog stoljeća. Neki mu pripisuju negativne konotacije, ne samo zbog toga što je pisao ono što bismo mogli nazvati (i što su u njegovo vrijeme nazivali) šund literaturom, već neki danas njegove likove i opise karakteriziraju kao rasističke i pristrane. No činjenica je da je Howard u svojim djelima pokušao ocrtati likove koji se povode za vrlo primitivnim i niskim porivima, stoga je svoje likove znao ocrtati kao sirove ili primitivne istovremeno se diveći strasti koja ih pokreće kroz te neuzvišene nagone. Dapače, Howard je dugo mislio da su primitivizam i barbarstvo ljudska prirodna stanja, a sva civilizacija nastrana i patvorena, stoga i osuđena na propast.
  • 52.
    Sam Howard bioje, možemo reći, sklon utjecati se nekima od tih “nižih nagona” kako bi se riješio frustracija. Osim velike ljubavi prema knjigama i čitanju, njegova druga velika strast bio je boks, u kojemu nije uživao samo kao gledatelj, već se njime i amaterski bavio. Strast za književnošću i pisanjem pratila ga je od najranije mladosti i uzme li se u obzir da je živio vrlo kratko (izvršio je samoubojstvo u 30. godini života), a da se zapravo počeo profesionalno baviti pisanjem tek s 23 godine, opseg njegova djela zapravo je golem. Mada je pred kraj života počeo stjecati popularnost u različitim žanrovima, dobar dio njegovih priča objavljen je u obliku knjige tek nakon njegove smrti – većinu priča objavljivao je po raznim časopisima koji su se bavili tzv. šund literaturom. Njegova je majka u velikoj mjeri zaslužna za razvijanje njegove ljubavi prema književnosti od najranije mladosti. Majčina smrt od posljedica tuberkuloze možda ga je tragično obilježila zbog snažne veze koju su ostvarili nakon što su mu se roditelji rastali, toliko da je odlučio oduzeti vlastiti život. S druge strane, Howardovi su likovi dramatični i impulzivni, a svaki pisac ostavlja bar malo sebe u svojim likovima. Howard je završio život grčevito i kaotično, kako je i živio. Kako je većinu svog djetinjstva proveo sam s majkom putujući od mjesta do mjesta (Texas je u ono vrijeme patio od velikog procvata zbog pronalazaka naftnih bušotina pa su se mjesta i ljudi preko noći stubokom mijenjali, a brojnost manjih mjesta rasla je od nekoliko stotina stanovnika na desetke tisuća), Howard je tek u svojoj šesnaestoj godini počeo stjecati prijatelje svojih godina, kad se s majkom smjestio u okolici mjesta Brownwood. Bili su to prijatelji koji su dijelili njegove interese prema sportu i prema književnosti. Howard je dotad već uvelike pisao, mada nije imao uspjeha u objavljivanju, no brojna pisma u kojima su njegove priče odbijane nisu ga obeshrabrila. Tek je u školskom fanzinu uspio objaviti svoju prvu priču “Božić zlatne nade”, a zatim i “Zapad je zapad”. Nakon što je maturirao vraća se u rodni grad i počinje se izgrađivati i fizički, a ne samo intelektualno, boksajući i vježbajući samonametnutim tempom koji nije dozvoljavao mnogo odstupanja ni predaha. Radeći kojekakve poslove koje je prezirao i na kojima se nije predugo zadržavo, nastavio je pisati da bi svoju prvu priču “Koplje i očnjak” objavio 1924. u časopisu Weird Tales, u kojem će u godinama koje će uslijediti biti čest autor. Taj uradak donio mu je zaradu od 16 dolara. Vrlo brzo Weird Tales objavit će još jednu Howardovu priču, “Hijena”. U to doba Howard će napisati svoj prvi roman koji će biti objavljen tek mnogo godina nakon njegove smrti. Howardov stil i oblik S&S žanra oblikuje se u ovo vrijeme kroz njegov neobičan literarni izričaj i miješanje žanrova. Priča “Sjenovito kraljevstvo” objavljena u Weird Tales 1927. smatra se prvom u nizu koja će otvoriti put žanru, a sljedeće godine objavljuje prvu priču o Solomonu Kaneu “Crvene sjene”. No, njegove boksačke priče osigurale su mu veliki uspjeh – prodavao ih je u dva sportska časopisa i dale su mu priliku da se posve posveti pisanju i prestane gubiti vrijeme na kojekakve poslove koje je i onako mrzio. Istovremeno zanimanje za keltsku mitologiju i novi časopis Oriental stories pružaju mu priliku stvaranja niza priča koje se smatraju hvalevrijednim rivalima pričama o Conanu. Godine 1930. Howard preko priča u Weird Tales-u stupa u kontakt s Lovecraftom i postaje dio kruga njegovih prijatelja pisaca koji su podupirali jedan drugoga i pomagali si u stvaranju. Tako se začimaju i Howardove priče s elementima Cthulhu mitova. Prva priča o Conanu objavljena je 1932. u Weird Tales-u, mada je samu ideju o Conanu Barbarinu nosio u sebi godinama. Radilo se zapravo o nezavršenoj priči o Kullu koju je preradio davši mu novi lik. Conan je svom autoru bio jednako zanimljiv kao i brojnom čitateljstvu koje će ga u budućnosti štovati pa je nastavio pisati priče o njemu, jednu za drugom. Od prvog
  • 53.
    objavljivanja novi likje bio tako popularan da je Howard u periodu od tri godine objavio sedamnaest priča. Howardova neprestana potreba da mijenja, da se okušava u novim žanrovima i iskušava nova tržišta priča ponukala ga je sredinom 30-ih da se baci na pisanje vesterna, a nešto kasnije i krimića. Potonji mu se nisu osobito svidjeli pa je brzo odustao i vratio se temama koje su ga doista privlačile. Također, posljednje godine prije samoubojstva prodat će nekoliko erotskih priča časopisima, no u to vrijeme vesterni su bili ono što ga je najviše zaokupljalo. Iza Howarda također je ostao niz pjesama i poetskih prikaza njegovih junaka, ali kako je pjesme bilo teško prodati, a još teže na njima nešto zaraditi, u kasnijem razdoblju svoje književne karijere odustao je pokušavajući preživjeti od zarade dobivene na pričama koje su bile daleko popularnije i prodavanije. Tijekom posljednje godine mnogo se toga nakupilo u Howardovu životu. Njegov najveći izdavač Weird Tales počeo je zaostajati s plaćanjem uskraćujući mu glavni izvor prihoda. Novalyne Price, jedina ženska osoba koja se u njegovu životu mogla zvati njegovom djevojkom, otišla je nastavivši sa školovanjem. A što mu je najteže palo, zdravstveno stanje njegove majke koja je godinama bolovala od tuberkuloze naglo se pogoršalo tako da je pala u komu. Kad je 11. 6. 1936. ujutro upitao jednu od medicinskih sestara koja se brinula za njegovu majku hoće li se majka ikada probuditi iz kome, a sestra mu je odgovorila niječno, Howard je otišao do automobila i revolverom si raznio glavu. Umirao je osam dugih sati, a njegova majka umrla je sutradan. Danas se spekulira o njegovu mentalnom stanju, njegovu odnosu prema majci te raznim simptomima koji su mogli ukazati na njegovu sklonost samoubojstvu. On sam nije ostavio podrobnije objašnjenje svojega čina jer su jedino što se može smatrati njegovim oproštajnim pismom dva stiha ispisana i ostavljena u njegovu pisaćem stroju iz pjesme “Cezarova kuća” Viole Garvin. U svom kratkom spisateljskom vijeku Howard nam je ostavio čitav niz serijala koji se u nerijetko međusobno isprepliću, bez obzira na to što obuhvaćaju različita razdoblja i žanrove. Priča o Conanu Barbarinu ispričana je u dvadeset i osam priča, od kojih su neke ostale nezavršene. Kull je obuhvaćen s trinaest priča, od kojih je jedna prerađena i na kraju je postala priča o Conanu. Solomon Kane čini dvanaest priča, od kojih su također neke ostale nezavršene, o puritanskom osvetniku i lutalici, također jednom od upečatljivih likova ovog svestranog pisca, ovjekovječen također i u modernijoj verziji u filmu iz 2009. godine. U svojoj fazi proučavanja školskih legendi nastao je lik piktskog kralja Brana Mak Morna, koji je opisan u nekoliko pjesama i spominjan u raznim pričama. Među hitnijim serijalima treba spomenuti priče o boksu s mornarom Steveom Costiganom koji se pojavljuje u dvadeset i sedam priča te vrlo sličan serijal o mornaru Dennisu Dorganu koji se sastoji od desetak priča. Fantastične priče o teksašaninu Jamesu Allisonu koji je u prošlim životima bio nekoliko drevnih heroja, sportske priče o Kidu Allisonu, kao i deseci drugih slične tematike koje ne možemo svrstati u druge serijale osim u sportske ili fantastične. Među vesternima najviše se ističu likovi duhovitog i ne odviše bistrog kauboja Breckinridgea Elkinsa koji se pojavljuje u dvadesetak priča te Pikea Bearfielda u nekolicini, Sonara Kida i drugih. Tu su također i povijesne priče o El Boraku u šesnaest priča, Crnoj Agned de Chastillon i Cormacu Fitzgeoffreyju, Kirbyju O’Donnellu, Cormacu Mac Artu te ponovno 10 do 20 priča nepovezanih likovima. Deseci horror priča, Cthulhu mit priče, dvadesetak priča miješanih žanrova poput horor-vesterna, detektivskih horor-priča i slično, a tu je i Steve Harrison kao glavni lik desetak detektivskih priča. Desetak komičnih priča, desetak erotskih, dvadesetak pustolovnih i isti broj onih priča kojima je teško odrediti žanr. Što god mislili o Howardu, njegovu stilu pisanja ili njemu samome, nesumnjivo je to da je
  • 54.
    zadužio čitateljstvo zaniz osebujnih likova koji do njegova pojavljivanja u literaturi nisu bili poznati. I toliko godina nakon njegove smrti njegovi likovi i dalje žive. San svakog pisca.