Download to read offline
![71
izrovanih kolosijeka kojih imađe u pampasima Južne Amerike i u pustarama i pješča-rama Evrope,
gdje su na četvrt sata hoda udaljeni jedan od drugog. Ovdje međutim svaki jaše ili vozi svojim
vlastitim putem dokle god na tlu vidi i najmanji znak da se krede pravim, smjerom. No, ti znakovi se
postepeno gube i najoštrijem oku. Počevši od tih mjesta ljudi su iz predostrožnosti zabijali u
određenim razmacima kolce označivši njima smjerove.
I unatoč tome ova pustinja je zahtijevala svoje žrtve u mnogo vedem broju i na mnogo strasniji način
nego Sahara i visoravni Samoa i pustinja Gobi. Na putu-i kraj njega leže ljudski kosturi, lešine
životinja, dijelovi sedla, kola i drugi jezivi ostaci koji nijemo pričaju o događajima koje doduše uho ne
može čuti, ali ih tim jasnije vidi oko, a mašta upotpunjuje. I vi-loko gore nad svim tim kruže lešinari,
koji obespoko-M..ajudom istrajnošdu prate svaki pokret na zemlji l 10 da vrlo dobro znaju da im plijen
ne može izmadi.
A kako li se zove ova pustinja? Stanovnici okolnih i nedjela nadjenuli su joj razna imena na različitim
jezicima, čas na engleskom, čas na francuskom, ili španjolskom. Međutim, zbog zabijenih kolaca, koji
služe kao putokaz, poznata je nadaleko pod imenom »LLA-NO ESTACADO« ili »STAKED-PLAINS«.
Tako sam po svoj prilici, bio opisao u jednoj od svojih ranijih knjiga grozote strašnog LLANO ESTA-
CADA. Kada sam govorio o tome da izvora nema koji bi oživio oazom ovaj kraj, izrazio sam opdenito
uvjerenje. U samoj sredini pustinje bila je ipak jedna oaza 'toj a je samo malom broju ljudi bila
poznata U njo] se skrivao Bloody Fox, o kojem je Winnetou bio ostavio poruku na onoj ceduljici da
mu prijeti opasnost od Komanča.
Nazvan je »Krvavom lisicom«. Ved nam samo ime ukazuje na neuobičajen tok života toga čovjeka.
Kao dijete pripadao je nekom karavanu iseljenika, na koju je u LLANO ESTACADO horda »stakemena«
izvršila prepad i poubijala sve. Neki farmer, po imenu Hel-mers, naišao je na opljačkane leševe i
pronašao još živog dječaka u čijoj je glavi zjapila velika rana od udarca. Previo mu je glavu i odveo ga
na svoju farmu, u dom Helmersa. Dijete je uz brižljivu njegu pre-boljelo opasnu ozljedu i ponovo
ozdravilo. Nakon zadobivenog udarca više se nije mogao sjetiti što se zbilo prije prepada, pa čak ni
svoga imena. Ali neko ime je to dijete ipak moralo imati, a kako ga je farmer našao svega oblivenog
krvlju, a u bunilu često spominjao ime Fox, odlučio je da ga nazove Bloody Fox, jer je pretpostavljao
da se dječakov otac zove Fox.
Dječak se divno razvijao i tjelesno i duševno, samo što mu nikada nije uspjelo da se prisjeti događaja
prije prepada. Znao je sasvim tačno kako je izgledao čovjek koji mu je bio zadao udarac. Njegovo lice
mu je jasno bilo pred očima. Inače se ničega drugog nije mogao sjetiti, čak nije znao ni to zašto je u
bunilu često spominjao ime Fox. Helmers se neobično radovao razvoju svog posvojčeta. No, bio je
samo u jednom pogledu nezadovoljan njime. Mališan se nije dao nikako priviknuti na kudu. Posjed je
ležao na sjevernom rubu Llano Estacada i čim je dječak bio toliko odrastao da može vladati konjem,
lutao bi po pustinji umjesto da bude od koristi na poljima svog poočima. Tu se i posvih nastojanja i
upozoravanja nije dalo ništa učinili. Kada se Helmers bio jednom zbog toga strašno naljutio, Bloody
Fox mu je rekao:](https://image.slidesharecdn.com/m3gi13c9tbk4yypnflts-signature-b6d87ba712b8987af4602de7ba2d36765b550599d02c96d1ba49c69936256ac7-poli-181006134909/85/Karl-maj-old-surehand-1-71-320.jpg)
Uploaded byzoran radovic
Karl maj old surehand 1
Glavni lik, tragač za avanturom, dijeli svoja iskustva s Winnetouom, poglavicom Apača, ističući duboko prijateljstvo i uzajamno povjerenje. Nakon što dobije hitnu poruku od Winnetoua o opasnosti za njihovog prijatelja Bloody-Foxa, odlučuje se odmah pokrenuti u akciju unatoč opasnostima na putu. Put ga vodi do vojnog logora gdje susreće civilne osobe, dok pokušava ostati neprimijećen i nastaviti svoj cilj.
Karl maj old surehand 1
- 1. 1 OLD SUREHAND I Prvopoglavlje OLD WABBLE Na svojim mnogim putovanjima i dalekim krstarenjima često sam nailazio na ljude, i to naročito među takozvanim divljacima i poluciviliziranim svijetom, koji su mi postali dragim prijateljima i na koje još i dan-danas čuvam vjernu" uspomenu, a čuvat du je do svoje smrti. Ali nisam ni jednoga toliko volio koliko Winnetoua, čuvenog poglavicu Apača. Moje prijateljstvo prema njemu stalno me je — čak i iz daleke Afrike i Azije — gonilo prijeko u preriju, u šume i krševite planine Sjeverne Amerike. Cak i onda kada moj dolazak nije bio unaprijed određen i sastanak nije bio zakazan, ipak sam ga ubrzo našao. Tada bih odjahao ili za Rio Pecos posebnom plemenu Apača, kojemu je pripadao, i raspitao se gdje se nalazi, ili bih doznao od ljudi sa Zapada ili od Indijanaca koje sam susretao. O Winnetouovim djelima se brzo širio glas; gdje god bi se pokazao, ubrzo bi cijela okolica to saznala. Često sam mu ved na rastanku mogao redi kada du opet dodi, i tada bismo mjesto i vrijeme našeg ponovnog viđenja unaprijed odredili. Ja sam se pri tome držao datuma kalendara, dok se on služio indijanskim načinom određivanja vremena. Iako to izgleda dosta nepouzdano, bio je on uvijek na minutu tačan, što se mjesta i vremena tiče, i nikada se nije dogodilo da sam na njega morao čekati. Samo jedan jedini put mi se učinilo, ali samo učinilo, kao da nije tačan. Trebalo se gore na sjeveru, na takozvanom Cöteauu, rastati, a kasnije, nakon četiri mjeseca, ponovo se u Sierra Madre sastati. Tada me je upitao:
- 2. 2 — Moj bratpoznaje vodu koju zovu Clearbrook (Svijetledi potok). Bili smo ondje zajedno u lovu. Sjedaš li se još onog hrasta života pod kojim smo tada nodu logorovali? — Dobro se sjedam. _ , — Na taj način se ne možemo mimoidi. Vrh toga stabla je sasvim suh i više ne raste. Kada sjena toga hrastu u podne bude iznosila petorostruku dužinu moga brata, Winnetou de biti tamo. Howgh! To njegovo računanje vremena morao sam, naravno, preračunati u naše, te sam se u zakazano vrijeme tamo našao. Niti je Winnetou bio tamo, niti se vidio ikakav njegov trag, iako su sjene hrasta bile tačno peterostruko duže od moje vlastite. Čekao sam nekoliko sati, ali njega nije bilo. Znao sam da ga je samo neka nezgoda mogla spriječiti u tome da zadanu riječ ne održi, i ved sam počeo da se zabrinjavam zbog njega; tada mi je sinula misao da je ved možda bio ovdje i imao važan razlog da me ne sačeka. U tom slučaju mi je ostavio neki znak. Počeo sam pretraživati deblo hrasta, i tačno! U njemu je bila utaknuta, u visini čovjeka, mala, osušena grančica smreke. I bududi da hrast nema smrekove grane, bit de da je namjerno utaknuta, i to ved prije duže vremena, jer je ved bila potpuno sasušena. Izvukao sam je iz debla, a s njome i neki papir, koji je na donjem zašiljenom kraju bio čvrsto obmotan. Kada sam ga razvio, pročitao sam ove riječi: »Brate moj, dođi brzo k Bloody-Foxu koga Komanči misle napasti. Winnetou se žuri da ga na vrijeme upozori.« Oni moji čitaoci koji ved poznaju Winnetoua znaju da on zna dobro čitati i pisati. Gotovo je uvijek nosio sa sobom papir. Vijest, koju sam sada od njega primio, nije bila dobra; brinuo sam se za njega, iako sam znao da je svakoj ' opasnosti dorastao. Bio sam zabrinut i zbog Bloody-Foxa, jer bi svakako bio izgubljen ako ga Winnetou nije uspio pronadi prije dolaska Komanča. A što se mene samoga tiče, moj položaj nije bio manje zabrinjavajudi. Bloody-Fox stanovao je na nekoj, zapravo jedinoj oazi puste Llano Estacado, a put onamo vodio je kroz područje Komanča, sa kojima smo često dolazili u sukob. Ako bih im pao u ruke, stup mučenja bio mi je siguran, pogotovo jer je ovo pleme Indijanaca ved prije duže vremena »iskopalo ratnu sjekiru« i poduzelo više pljačkaških pohoda sa bogatim plijenom. Pod takvim okolnostima nisam smio odugovlačiti, ved sam morao brzo nešto poduzeti. Bio sam doduše sam samcat i upuden na sebe; ali sam imao dobro oružje i odličnog konja, na koga sam se mogao osloniti. Poznavao sam i okolinu sasvim dobro, koju sam morao projahati, i rekao sam sebi da je za iskusnog Zapadnjaka mnogo lakše da se probije sam negoli u pratnji ljudi u koje se nije mogao sasvim pouzdati. A da je osim toga postojao još koji razlog premišljanju, bio bih ga odbacio, znajudi: Bloody-Fox se nalazi u opasnosti; treba ga spasiti. Uzjašio sam svoga konja i krenuo po želji svoga crvenog prijatelja i brata. Dok sam se nalazio u samoj Sierri, nisam se morao mnogo bojati; bilo je tu dosta skloništa, a bio sam naviknut da dobro pripazim. Ali su zatim slijedile gole visoravni na kojima je čovjek mogao biti ved iz velike udaljenosti primijeden; presijecale su ih strme gudure i duboki kanjoni, a biljni svijet se sastojao od rijetkih aloa i kaktusa, iza kojih se jahač ne bi mogao sakriti. U jednom od tih kanjona mogao sam lako naidi na Komanče; u tom slučaju bih se mogao spasiti samo tako ako se brzo okrenem i pouzdam u brzinu i izdržljivost svoga konja.
- 3. 3 Najopasnija gudura bioje takozvani Mistake-ka-njon (Gudura zabune), a taj su put između ravnice i brda Indijanci najčešde upotrebljavali. Svoje ime ima da zahvali jednoj zlokobnoj zabuni; pričalo se da je ondje jedan bijeli lovac ubio svog najboljeg prijatelja, nekog Apača, umjesto neprijateljskog Komanča. Tko je taj bijelac bio nije mi poznato, a isto tako niti tko su bila ona dva Crvenokošca; njihova imena nisam mogao doznati. Ne gledajudi na ostale opasnosti kanjona, praznovjerni Zapadnjaci klonili su ga se; tvrdilo se da ga je bijelac rijetko kad prošao bez nezgode; duh ustrijeljenog Apača vodi svakoga u propast. Taj duh zadavao mi je manje brige; samo ako ne naiđem na žive neprijatelje, neka se samo s njim su- sretnom. Ali prije no što sam i stigao do kanjona, opazio sam tragove jahača koji su dolazili sa strane i produžavali u mom pravcu. Nisu to mogli biti konji, mustanzi, jer ih ovdje nije ni bilo. Sjahavši, pretražio sam trag i opazio sam, što me je umirilo a ujedno iznenadilo, da su konji bili potkovani; dakle, jahači nisu bili Crvenokošci. Tko su bili i što su ovdje tražili? Malo dalje na putu bio je jedan sjahao s konja, možda da jače pritegne remen sedla, dok su se ostali udaljavali. Pregledao sam tačno to mjesto i ustanovio da se s lijeve strane tragova njegovih nogu nalazi nekoliko kratkih uboda veličine vrha noža. Od čega li potječu? Ima li onaj jahač možda sablju? Tada su vojnici, konjanici ispred mene. Da nije možda vojska krenula protiv Komanča da ih kazni zbog onih ved spomenutih pljačkaških pohoda? Ljubopitljiv šta je posrijedi, slijedio sam u galopu tragove, i što sam dalje odmicao, to sam više tragova otkrivao: dolazili su sa svih strana i vodili u sve pravce. Sada više nije bilo dvojbe da je to ispred mene odred vojske. Kada sam nakon izvjesnog vremena zaokrenuo iza ruba guste kaktusove šume, ugledao sam pred sobom njihov logor; i na prvi pogled sam ustanovio da taj logor nije ovdje smješten samo za kratko vrijeme. Red kaktusa osiguravao ih je od svakog prepada sa strane i sa leđa, a sa prednje strane držali su pod okom široko otvorenu površinu, tako da je svaki neprijateljski prepad bio nemogud. Jasno, nisu primijetili da se sa zapada približavam; na ovom mjestu bilo bi potrebno da i usred bijelog dana postave stražu. Što je to bilo propušteno, svakako je bio nemar. A šta bi bilo da je umjesto mene nadošla čitava četa Indijanaca? Sa one strane spuštalo se tlo u kanjon, koji ih je, po svoj prilici, snabdijevao vodom. Konji su ležali ili trčali slobodno naokolo. Trupe su, da bi se zaštitile od žege, prebacile platnene ponjave preko kaktusovih stabljika; jedan je veliki šator bio određen za oficire, a u njegovoj sjeni bile su, po svoj prilici, smještene zalihe hrane. U blizini je logorovalo oko osam do deset ljudi koji nisu pripadali četi, vjerojatno su željeli tu prenoditi, jer je dan bio na izmaku. I ja sam odlučio da to isto učinim. Doduše, mogao sam još i dalje da odem, ali bih tada morao sam logorovati i ne spavati zbog vlastite sigurnosti. Ovdje sam se mogao odmoriti, jer mi je odmor bio prijeko potreban za sutrašnji daleki put. Kada su me opazili, prišao mi je jedan podoficir i odveo me komandantu, koji je, ved upozoren povicima, izlazio sa oficirima iz šatora. Dok sam silazio sa konja, motrio me je, kao i mog konja, pa me upita: — Otkuda, Sir? — Sa Sierre. — A kamo? — Dolje k Pecosu.
- 4. 4 .— To bivam bilo teško da nismo one lupeže, Ko-manče, otjerali. Da li ste naišli na neke tragove tih pljačkaša? — Nisam! — Hm! Izgleda da su okrenuli na jug. Ved dvije nedjelje sjedimo ovdje, a još im ni nos nismo ugledali. »Magarčino jedna!« malo da mu nisam u lice rekao, jer ako je mislio da zgrabi Crvenokošce, trebalo ih je tražiti; njima sigurno nede pasti na pamet da mu ovdje ulete u ruke. Ako nije mogao saznati gdje se oni nalaze, oni su svakako tačno znali da je on ovdje. Moglo se pretpostaviti da su njihove uhode nodu obilazile oko logora. I kao da je pogodio moje misli, nastavio je: — Nedostaje mi jedan sposoban izviđač na koga bih se mogao osloniti i koji bi im mogao udi u trag. Old Wabble je ovdje prenodio; on bi mi odgovarao, ali sam na žalost, tek kad je ved bio otišao, doznao tko je zapravo on; ta momčina je sigurno nešto naslutila jer je rekao da se zove Cutter. Patrola je, a ima tome ved više od nedjelju dana, srela Winnetoua, Apača. Kažu da bi taj bio još bolji, samo što je brzo ođmag-lio. Gdje god se on pojavi, tu Old Shatterhand nije daleko; volio bih da mi padne u mrežu. Kako se vi zovete, Sir? — Charley — odgovorih mu, rekavši mu svoje ime, koje bi moglo da bude i moje prezime. Da mu kažem da sam ja Old Shatterhand, nije mi bilo ni nakraj pameti. Niti sam imao vremena, a ni volje da se ovdje zadržim, i da me koriste kao uhodu. Pri tome sam promatrao civile koji su na zemlji ležali; na moje zadovoljstvo među njima se nije nalazilo ni jedno poznato lice. Moj konj i oružje mogli su me svakako odati. Bilo je poznato da Old Shatterhand imade pušku za lov na medvjede i jednu henrijevku, kao i da jaše crnog pastuha kojeg mu je Winnetou poklonio. Komandant je na sredu bio tako ograničen da mu te stvari nisu pale u oko; vratio se pod šator a da nije nastavio sa pitanjima. Ali čega se on nije sjetio, mogao se lako sjetiti jedan od civila, koji su, po svoj prilici, bili sa Zapada, zato sam henrijevku stavio brzo u kožnatu futrolu, tako da se njezin neobičan zatvarač nije mogao vidjeti; puška za medvjede bila je manje upadljiva. Rasedlao sam konja i pustio ga na slobodu. Trave ovdje doduše nije bilo, ali je među gorostasnim kaktusima bilo dosta melokaktusa, koji su pružali dovoljno hrane i soka. Moj vranac umio je dobro da tim biljkama skida bodlje a da se ne ozlijedi. Kada sam zamolio civile da mi dozvole da sjednem do njih, odgovori mi jedan: — Priđite samo, Sir, i jedite s nama ako vam je po volji. Zovem se Ralph Webster. Kad imam komad mesa, može svaki pošten momak da se posluži, dokle god ga ima. Jeste li gladni? — Svakako. — Odrežite koliko god vam je volja. Mi smo svi ljudi sa Zapada, Sir. A vi? Pružio mi je "otprilike četiri kilograma hladnog pečenog mesa; odrezao sam komad i odgovorio: — Ja se, istina, katkada skidem s ove strane starog Mississippija, no ne znam da li bih se smio nazvati Zapadnjakom. Da bi se čovjek mogao nazvati Zapadnjakom, morao bi imati i mnoge odlike. Smješkajudi se zadovoljno, reče:
- 5. 5 — U pravuste, Sir, u pravu! Drago mi je što imam pred sobom skromnog čovjeka koji se ne smatra predsjednikom Sjedinjenih Država zato što je postao nodni čuvar. Takvi ljudi su danas rijetki. Vaše ime smo, Mr. Charley, čuli. Čime se bavite vi ovdje na Zapadu? Možda ste lovac? Ili možda postavljate zamke za divljač? Ili skupljate med? — Tražim grobove, Mr. Webster. — Grobove? — reče začuđeno. — Znači — vi — tražite grobove? — Da. — Da nas ne vučete za nos, Sir? — Ne pada mi ni na pamet. — Budite tako dobri pa se izjasnite, ako ne želite da vas zagolicam svojim nožem među rebra. Ne dam se vudi za nos. — Well. Želim da istražujem otkuda potječu današnji Indijanci. Možda ste ved čuli da su nalazi grobova često donosili velike koristi. — Hm! Čitao sam doduše jednom da imade ljudi koji iskopavaju stare grobove da bi po njima studirali svjetsku historiju ili tome slično. Glupost! Dakle, vi ste jedan od tih ljudi? Svakako neki učenjak? — Da. — Bog vam pomogao, Sir! Lako bi ste se mogli spotadi, pasti nosom u grob i ostati mrtav u njemu. Ako tražite zakopane leševe, činite to u vašem kraju, ondje gdje je vaš život sigurniji. Ovdje zvižde po zraku meci i tomahavke sa svih strana. Komanči su se digli. Znate li pucati? — Pomalo. — Hm, mogu misliti! I ja sam jednom mislio da znam pucati. Možda du vam to jednom i ispričati. Kao što vidim, imate neku staru kremenjaču kojom bi se mogle stijene bušiti; to ved nešto znači, Sir. A ona druga puška tamo u futroli, ona je sigurno prava, puška za nedjeljni lov? Kažem vam da je opasno ovdje tražiti leševe. Gubite se odavde! Možete se i nama priključiti; bit dete sigurniji nego da jašete sami. — Kojim pravcem dete vi krenuti? — I mi idemo dolje prema Pecosu, kamo i vi namjeravate, kao što smo malo prije čuli. Tada me pogleda poluprijazno, poluironično, te nastavi: — Ne izgledate loše; baš kao da ste iz jajeta izašli; ali to ne vrijedi ništa za ovaj kraj, Sir. Pravi Zapadnjak izgleda sasvim drukčije. Ipak mi se sviđate i ponovo vas pozivam da pođete s nama. Zaštitit demo vas, jer ovako sami, kako ste dovde stigli, nedete se modi dalje provudi. Izgleda da ste i za jahanje opremljeni, kao što se to obično kaže u istočnim državama. Sigurno ste poveli svog paradnog konja, he?
- 6. 6 — Bit denešto slično, Mr. Webster — odgovorih. U sebi sam se veselio što je mog indijanskog rasnog konja, koji se mogao jedino sa Winnetouovim pastuhom uporediti, nazvao paradnim konjem. Taj mi se čovjek sviđao, koliko i ja njemu. Kada bih mu se pridružio a on doznao tko sam, mogle su se očekivati vesele scene. Odlučio sam da prihvatim ponudu, jer mi je ova pratnja, ako ne kasnije, a ono sada, mogla biti od koristi kroz Mistake-kanjon. — Mislio sam — nastavi. — I konj vam je sličan. Vidi se po njemu da ni on nije imao drugog posla ved da traži davno pokopane leševe. Dakle recite, hodete li s nama? Mi demo sutra ujutro krenuti dalje. — Sa zahvalnošdu prihvadam vašu ponudu, Sir, i izričito vas molim za vašu zaštitu. — Imat dete je, a vjerujem da de vam biti i potrebna. Bit du sretan kada se budemo maknuli odavde; inače bi se moglo dogoditi da mene ili nekog od ostalih komandant zadrži kao uhodu. Zar nisi istog mišljenja, stari moj Jose? Ovo pitanje bilo je upudeno ostarijem čovjeku čije je simpatično lice imalo dubok melanholičan izraz, kao da pati od neke pritajene unutarnje boli. Jos je skradenica od Josua; čovjek se zvao, kao što sam kasnije doznao, Josua Hawley. — Istog sam mišljenja — odgovori. — Samo nam još to fali da budemo prisiljeni da vadimo kestenje iz vatre za ove uniforme i da oprljimo svoje prste. Trebalo je zadržati Old Wabblea; on bi bio pravi čovjek za to. Mene oni nede dobiti. Bit du sretan kad jednom više ne budem ovdje i kada mi za leđima ostane Mistake-kanjon. — Zašto? Zar se bojiš duha ustrijeljenog Indijanca? — Da li se bojim? Ne; ali ne mogu ga zaboraviti. Taj kanjon je za mene gadan kraj. Doživio sam ondje nešto što svatko ne doživi, a pri tome sam našao i zlata. — Zlata? TJ Mistake-kanjonu? To je nemogude! Tamo ga nema. — Ali mora da ga je nekada bilo ondje, kada smo ga mi našli. — Dakle zbilja? Ti si to sigurno pukim slučajem otkrio, stari moj Jose? — Nisam. Pokazao nam ga je jedan Indijanac. — Prosto čovjek da ne vjeruje. Crvenokožac nede tako nešto nikada otkriti bijelcu, pa čak da mu je i najbolji prijatelj. — Onda je to možda bio izuzetan slučaj. Bio je to onaj isti Crvenokožac koji je iz zabune bio ondje ustrijeljen. Možda du vam sutra ispričati kako se to zbilo, kada ugledamo kanjon. Sada nisam raspoložen; radije ne govorimo o tome. Dodaj mi meso; htio bih da jedem.' Doduše, to je meso od antilope, ali mi mora ipak prijati. Volio bih više komad bivolje grbe ili bedro sjevernog jelena. — Jelena? Ah, sjevernog jelena, to bi bilo nešto! — usklikne Webster mljacnuvši jezikom. — To je najfinije i najsočnije pečenje na svijetu. Kada god se sjetim sjevernog jelena, pada mi uvijek na um onaj Zapadnjak koji je od mene napravio lovca.
- 7. 7 — A tkoje to bio? — Maloprije sam mu spomenuo ime. Mislim Old Wabble. — Šta? Kako? Old Wabble? Onaj čuveni stari osobenjak? Tako? Ti ga poznaješ? — Kako da ne! Kakvo pitanje! Pod njegovim sam rukovodstvom na Dalekom zapadu doživio svoju prvu pustolovinu, pustolovinu koju, koju du vam ispričati, iako dete mi se smijati. Radi se, naime, o mom prvom sjevernom jelenu. Nakašlja se oprezno, i lice mu poprimi izraz pun obedanja. Tada počne: — Zapravo se on zove Fred Cutter, ali kako se stalno gegao, a odijelo na njegovom mršavom tijelu visilo kao na kolcu, zvali su ga uvijek samo Old Wabble. Ranijih godina bio je dolje u Texasu kauboj pa se navikao na tamošnje odijevanje, te ga ovdje na Sjeveru nije mogao nitko nagovoriti da ga zamijeni sa drugim. Još uvijek ga vidim pred sobom onakvog dugačkog i tankog, u neopisivim cipelama i kožnatim gamašnama onog kraja. A preko košulje, čiju boju radije ne bih spomenuo, visio je jelek, po kome se ogledala vlasnikova bezazlenost. Grudi i vrat bili su mu razgaljeni a pod zgužvanim šeširom nosio je maramu ovijenu oko čela, čiji su vrhovi padali na ramena; o pojasu dugačak svinut nož, u ušima teški srebrni koluti, a u velikoj, smeđoj koščatoj ruci stalno gorudu cigaretu, bez koje nije mogao da bude — drukčije ga je rijetko tko ikada vidio. Najdragocjenije na njemu bijaše njegovo staro, vjetrom šibano, jako navorano, ali uvijek obrijano lice sa punačkim usnama Crnca, dugog šiljatog nosa i oštrih sivih očiju, kojima ništa nije moglo lako da izmakne, iako su mu vjeđe uvijek bile napola zatvorene. Bilo da je lice mirovalo ili pak u pokretu, imalo je uvijek odraz nadmodnosti koja se ničim nije dala izbaciti iz ravnoteže. Ova nadmodnost bila je potpuno opravdana, jer Old Wabble, unatoč tome što se u hodu gegao, nije bio samo majstor u jahanju, u rukovanju puškom i lasom, ved njemu nisu nedostajale ni druge osobine koje pravi Zapadnjak mora da ima. Njegove često ponavljane riječi »It's clear« dokazuju da su mu se često i najteže stvari činile laganim i jednostavnim. A što se mene tiče, u to sam vrijeme bio dolje u Princetonu kao građevinski pisar, i zaradio tako mnogo da sam mogao nabaviti opremu i ostvariti svoju staru zamisao da odem za Idaho kao kopač zlata. Bio sam još zelen, potpuni novajlija, i poveo sa sobom samo jednog pratioca, Ben Needlera, bududi da nisam htio svoje bogatstvo o kojemu sam sanjao dijeliti sa mnogima, a Ben je Divlji zapad poznavao isto tako malo kao i ja. Kada smo u Eagle-Rocku napustili kola, bili smo kicoški opremljeni, natovareni kao mazge samim lijepim, dobrim i sjajnim stvarima, koje su, na žalost, imale samo tu osobinu da nisu bile ni za kakvu upotrebu. A kada smo poslije tjedan dana stigli do Payet-te-Forka, sličili smo pravim skitnicama, gotovo potpuno izgladnjeli, dok smo putem višak predmeta naše opreme pobacali, tj. sve osim oružja i municije. Moram priznati da bih dao cijelu svoju bojnu opremu za komad dobrog kruha sa maslacom, a Ben Needier bio je sigurno istog mišljenja. Sjedili smo na rubu guštare pruživši naše izranjavljene noge u vodu i razgovarali o svakojakim poslasticama koje bismo rado imali, o bivoljim bedrima, pe-čenki soba, medvjeđim šapama i srnedem
- 8. 8 butu. Da, govorise da u ovom kraju ima sobova, skoro isto^ tako velikih kao i bizona! Mljacnuvši jezikom, Ben reče: »Kamo srede! Kada bi sada jedan od njih došao u blizinu, zabio bih mu sa užitkom oba taneta među rogove, a tada ...« »A onda bi bilo svršeno s vama!« začuo se smiješedi glas iza grma. »Sob bi vas zdrobio u kašu sa svojim rogovima. Ovakvoj se životinji ne puca među rogove; rogove ona uopde i nema. Vi ste se sigurno tamo prijeko u New Yorku izlegli kao đačidi, i ovdje pali iz vedra neba, Messieurs ?« Skočili smo i pogledali u govornika koji se promo-lio iz grmlja, odakle je prisluškivao naš razgovor. Stajao je sada pred nama, onakav kakvog sam vam ga opisao, Old Wabble, sa izrazom lica koji nam nije baš laskao i samosvjesnim pogledom iz poluotvorenog oka. Naš razgovor koji je nakon toga uslijedio rado bih izostavio. Ispitivao nas je kao učitelj đake i pozvao nas da pođemo s njim. Otprilike milju daleko od rijeke, na jednoj šumom okruženoj preriji, stajala je koliba od balvana, koju je on nazvao svojim rancem. Iza nje bilo je nekoliko otvorenih staja koje su služile kod lošeg vremena kao zaklon za konje, mazge i goveda, koji su sada pasli na slobodi. Naime, Old Wabble je od' običnog kauboja postao odgajivač stoke. Posluga mu se sastojala od Will Littona, bijelca nadzornika, kao i nekoliko Indijanaca iz plemena Zmije, a koje je on nazivao vaqero-sima, i koji su mu vjerno služili. Vidjeli smo ove ljude kako tovare u neka laka kola tendu i druge predmete. »Ovo je nešto za vas«, reče stari. »Hodete u lov na sobove, a tamo se upravo vrše pripreme za odlazak u lov. Baš me zanima što dete postidi. Pođite sa mnom. Prije toga dete svratiti u kudu, jer, jasno, gladan strijelac puca u zrak.« Pa dobro, bilo nam je svejedno. Jeli smo i pili, a zatim krenuli jer Old Wabble nije ni mislio na to da radi nas odgodi izlet. Dobili smo konje, uzjahali ih i krenuli, u početku duž rijeke. Tamo je bila splav koju smo upotrijebili. Na čelu povorke bio je starac koji me je pozvao da budem kraj njega. Vodio je ne-osedlanu mazgu na ularu. Kada smo stigli na drugu stranu, vidjeli smo, da nas i ostali slijede, to jest Ben Needier na riđanu, a Will Litton na zelenku; za njima su išla kola koja su vukla četiri konja, a upravljao je njima jedan Indijanac. Taj se zvao Pap-Muh, Krvava ruka, ali u svom civiliziranom odijelu nije sličio krvoloku, kao što mu je to kazivalo ime. Njegovi suplemenici su ostali na rancu. S one strane prijelaza kratak dio puta vodio je kroz rijetku šumu, a zatim u zelenu doknu bez ijed-nog stabla, koja je prelazila u bujnu savanu. Kada smo nakon nekoliko sati stigli do njezinog suprotnog kraja, tamo gdje se tlo stalo uzdizati, zaustavili smo se da se ulogorimo. Životinje smo pri vezali iza šatora, a ispred njih upalili vatru. Ovdje smo namjeravali da ostanemo jedan dan da lovimo antilope, a možda da uhvatimo i kojeg bi vola. Da su ovuda povremeno prolazili i bizoni, vidjelo se po kosturima koji su svuda unaokolo ležali. Jedna od sunca izblijedjela lubanja ležala je posve blizu našeg šatora, koji je pod nadzorom »Krvave ruke« trebalo da ostane na svom mjestu, dok smo mi bijelci krenuli gore prema močvari, gdje je prema tvrdnji Old Wabblea bilo u obilju sobova. Na žalost ni ovog ni slijededeg dana nismo ugledali ni jednu divljač, što je staroga jako naljutilo. Meni je pak to bilo drago, jer sam se bio plašio njegove oštre kritike, poradi moje vještine u gađanju. U to vrijeme sam se osjedao sasvim siguran da du na trideset koraka pogoditi crkveni toranj, ali bio sam
- 9. 9 sasvim siguran iu to, da du, ukoliko se od mene zahtijeva, pucati u prazno umjesto da na šezdeset koraka ustrijelim brzonogu antilopu. Ali tada je Old Wabble došao na najnesretniju misao, i to da provjeri našu sigurnost u gađanju. Pozvao nas je da gađamo u lešinare. Ove ptice su se bile spustile na nekih sedamdeset koraka od nas na kostur bivola, i trebalo je da prvi pokažem svoju vještinu. Dakle, moram vam redi, lešinari su mogli biti sasvim »dovoljni sa mnom, pošto je bilo upravo onako kako iam i pretpostavljao: pucao sam četiri puta bez ijed-nog pogotka, a ni jedan od tih lešinara nije našao za Vi ijedno ni da uzleti. Ove životinje znaju da ni jednom pametnom čovjeku nede pasti na um da puca u njih; hitac ih zapravo još više privlači umjesto da ih zastraši, jer im od svake ustrijeljene divljači pripadne barem utroba. Ben je dva puta pogodio u prazno; tek mu je tredi metak pogodio lešinara, a ostale je otjerao. »Eximious incomparable!* smijao se Old Wabble tako da su mu se tresli svi njegovi rasklimani udovi. »Messieurs, it's clear, baš ste stvoreni za ljude Divljeg zapada; ne bojte se ničega! Vi ste pravi ljudi, jer ste ved sve postigli što je u vašoj modi, a dalje napredovati ionako nedete!« Ben je mirno primio ovu presudu; ali ja sam se razljutio, no bez uspjeha, pošto mi je starac na to odgovorio: »Šutite, Sir! Vaš drug je barem kod tredeg pokušaja pogodio; za njega još postoji nada. Vi ste za Zapad izgubljen čovjek; meni niste potrebni i dajem vam jedini dobar savjet da se čim prije gubite odavde.« To me je veoma zaboljelo, jer ni jedan majstor nije pao s neba, a prah koji sam dotle bio potrošio, sigurno nije težio niti pola kilograma. Odlučio sam da u svakom slučaju, makar i silom, stečem starčevo priznanje. Slijededeg jutra krenuli smo ka visokim močvarama u brdima Salmón Rivera. Na mazgu smo natovarili hranu, posuđe, pokrivače i ostale stvari; naša smo kola ostavili kraj šatora, bududi da nisu bila upotrebljiva u onim neprohodnim brdima. Ovaj vam je kraj poznat i ne želim da opisujem put kojim smo jahali; bio je često opasan 'po život, naročito na onom mjestu gdje Snakes-kanjon naglo zaokrede, te se mora strmo sidi u dubinu da bi se Wihinasht-puteljkom stiglo na drugu stranu. S desne strane ogromna litica, s lijeve crna provalija, a između toga jedva pola metra širok put za jahanje; sva sreda što su nam konji bili navikli na takve puteve, kao i to da ja nisam nikada patio od nesvjestice! Sretno smo se probili. Ali uskoro nam se približavala nova opasnost. Kada smo se uskoro počeli penjati Wihinasht-pu-teljkom, susreli smo četu od osam Indijanaca na konjima, od kojih su četvorica bila okidena perjem poglavica. Izgledalo je kao da ih naša pojava nije nimalo uplašila, i pri nijemom prolazu mimo nas promatrali su nas melanholičnim, ravnodušnim izrazom lica, koji je inače crvenoj rasi svojstven. Na čelu povorke jedan je jahao na đogatu i nosio u lijevoj ruci neki neobičan, izdužen predmet, iskiden pernatim resama. Neobično me je dirnuo ovaj nijemi, žalosni susret sa nekadašnjim gospodarima ovog kraja. Nisu mi se učinili opasnim, jer nisu namazani ratnim bojama, a po izgledu nisu bili niti naoružani; ali tek što smo bili zaokrenuli iza slijedede uzvišice i izmakli im ispred očiju, Old Wabble se zaustavi, uputi im mrk pogled i reče:
- 10. 10 »Zounds! Sta tražeovi lupeži ovdje? To su Panash-tsi, koji su sa Indijancima iz plemena Zmija, kojima i moji vaquerosi pripadaju, u zavadi. Kuda namjeravaju? Njihov put vodi uz moj ranč. Kakva opasnost, a ja nisam kod kude!« »Pa oni su nenaoružani!« upadoh ja. Old Wabble me osinu pogledom iz svojih poluzatvorenih očiju, ne udostojivši se ni da mi odgovori, ved nastavi: »Sa našim lovom na sobove je gotovo, barem za danas i za sutra. Moramo se vratiti dolje do šatora, a možda čak i do ranca. Moramo ih preduhitriti. Sredom poznajem jedan puteljak koji ovdje u blizini vodi dolje, ali ne za jahače, ved za dobre brđane. Naprijed, momci! Moja je odluka da ih uzmemo na nišan; it's clear!« Jurili smo u galopu pet minuta, lijevo pored litica; a onda stigli na malenu visoravan čije se tlo sastojalo od močvare i livade; na stjenovitim rubovima rasle su visoke jele, kroz nju je žuboredi protjecao potočid. Old Wabble skoči s konja i reče: »Tamo, na kraju ove doline, vodi put dolje. Ako se požurimo, bit demo prije Crvenokožaca kod šatora. Jedan od nas mora ostati kod životinja, i to onaj bez kojega možemo najlakše ostati, a to je naravno ovaj naš famozni Ralph, koji je četiri puta pogodio u prazno. On bi prije mogao da pogodi nekoga od nas negoli jednog Crvenokošca.« Da, »famozni Ralph«, bio sam naravno ja, Ralph Webster, bivši građevinski pisar dolje u Princetonu! Ljutito sam negodovao ali sam na kraju ipak morao da popustim. Ostala trojica su uzeli svoje oružje i odjurili, pošto mi je stari bio naredio da se za životinje dobro brinem i da ne napustim dolinu dok se on ne vrati. Bio sam bijesan. Zar da se sa mnom tako postupa? Da se pobiju oni jadni Indijanci koji su tako nedužno izgledali! Zar sam smio to da dopustim? Ne! Oni su ljudi kao i mi. A osim toga sam htio i da se osvetim za onu uvredu! Divlji zapad mi nije bio poznat, i podlegao sam svojoj nerazumnosti. Privezao sam mazgu i tri neosedlana konja uz prva stabla i u galopu odjahao natrag putem kojim smo došli. Zadanu obavezu sam bio voljan da ispunim, ali prije toga htjedoh da upozorim Indijance. Brzo, koliko god sam samo mogao, spustio sam se Wihinasht-puteljkom dolje -u Snakes--kanjon. Tada ugledah Crvenokošce pred sobom. Čuvši da dolazim, osvrnuli su se i zaustavili. Tjesnac je bio ovdje još dovoljno širok. Pritegnuo sam svog konja i upitao da li zna netko od njih engleski. Onaj na đogatu, s onim podužim predmetom u ruci, odgovori mi: »Ja sam To-Ok-Uk, Brza strijela, poglavica Panasht--Sošona. Da li se moj bijeli brat vratio da mi preda poruku starca čije stado čuvaju Indijanci iz plemena Zmije?« . »Dakle, ti ga poznaješ/ upitah. »On vas smatra neprijateljima i požurio se naprijed pješice da vas pobije. Ja sam kršdanin i smatrao sam svojom dužnošdu da vas upozorim.« »A gdje su vaše životinje?« raspitivao se prostrijeli vši me svojim mrkim pogledom.
- 11. 11 »One se nalazes one strane Wihinasht-puteljka u zelenoj dolini.« Potom je jedan časak potiho razgovarao sa ostalim i tada me s ljubaznim izrazom upita: »Moj bijeli brat je tek kratko vrijeme u ovoj zemlji?« »Od jučer.« »A šta hode bljedoliki ljudi tamo gore u brdima?« »Hodemo da lovimo sobove.« »Da li je moj brat čuveni lovac?« »Nije; ja i sada još uvijek promašujem.« Smješkajudi se pitao me je sve više i više dok nije sve doznao. Morao sam mu čak i ime redi, na što mi odgovori: »Ralph Webster je ime koje Crvenokožac teško pamti. Nazvat demo te At-Pui, Dobro srce. Ako misliš duže ovdje ostati, morat deš biti oprezniji. Tvoja dobrota je mogla lako da bude i vaša propast. Budi veseo što nismo krenuli ratnom stazom! Pogledaj ovaj wan-pum« — pokazujudi na onaj resama okiden predmet koji je držao u lijevoj ruci — on sadrži miroljubivu poruku poglavicama Sošona. Dolazimo bez oružja da bi ga odnijeli do starčevog ranca čiji bi ga Indijanci odnijeli poslije dalje. Mi, dakle, nemamo čega da se bojimo. Naša zahvalnost je isto tako velika kao što bi bila da si nas i od smrti spasio. Ako ti ikada bude zatrebao prijatelj, tada dođi k nama! At-Pui, Dobro srce, bit de nam uvijek dobro došao. Howgh! Ja sam govorio.« Pružio mi je desnicu i odjahao sa svojim ljudima dalje. Povikao sam za njim da me nikako ne oda starcu. Tada se okrenuh, veoma zadovoljan svojim uspjehom, ali ne i razboritošdu, koja mi je potpuno nedostajala. Naprotiv, bio sam vrlo neoprezan. Stigavši na visoravan, skinuo sam sa mazge tovar, odvezao konje da bi mogli pasti. Obilno vrijeme koje mi je preostajalo iskoristio sam za vježbe u gađanju. Rog mi je bio pun praha, a i u prtljagu je bila još puna jedna kutija. Kada sam bio ispraznio rog, mogao sam na svoje vlastito zadovoljstvo redi da bih sada crkveni toranj mogao pogoditi i sa razdaljine od dvije stotine koraka. Pred večer vratio se Old Wabble sa Benom i Wil-lijem. Sastali su se sa Crvenokošcima dolje kod šatora i pričali mi, kao da mi je to nešto novo, da su krenuli sa najmiroljubivijim namjerama da wan-gum predaju »Krvavoj ruci« s tim da on vodi dalje brigu o njemu, pa se onda odmah vratili istim putem nazad. Ja sam, naravno, prešutio svoj čin. Nodili smo u maloj dolini i ujutro krenuli prema ne baš dalekoj močvari. Ova je ležala u mnogo vedoj dolini nego ona prethodna. U sredini doline nalazilo se malo jezero s močvarnim obalama. Dalje ođ obale pružalo se šipražje i šuma sa varljivim tlom. Zatim su slijedile visoke, gole i raspukle gromađe stijena, koje su okruživale dolinu. Ova je bila svakako dva sata hoda dugačka i isto toliko široka.
- 12. 12 Pošto smo rasteretilimazge, uređismo mjesto za logorovanje kao 1 ognjište, gdje je trebalo da ostanem i čuvam konje. Tada su ostali krenuli u potragu. Do podne je sve tiho bilo, ali onda se začu nekoliko hitaca. Malo zatim vratio se Ben Needier sam. Prerano je pucao u sobovu ženku te ga je razljudeni Wabble potjerao. Ovaj se tek u sumraku vratio sa Littonom ljut zbog pretrpljenog neuspjeha. »Tragova je bilo dosta«, bijesno je govorio, »ali ne samo ođ sobova ved i od Crvenokožaca koji su svakako ved prije nas bili ovdje i potjerali divljač; it's clear! Naišli smo na jednu jedinu kravu; tada je ovaj Needier prije vremena ođapeo oba svoja hica te nam je ođmaglila. Eto što čovjek ima od toga kad sa žuto-kljuncima krene u lov. No, ne bih htio da mi ovaj put bude uzaludan i ostat du sve dotle dok ne oborim jednog teškog mužjaka.« Sa nama dvojicom više nije progovorio ni jedne riječi. Ostao je istog raspoloženja i slijededeg jutra kada je izjavio da de sa Littonom krenuti sam u lov. Oba žutokljunca su morala ostati u logoru kako ne bi opet nešto pokvarili. Imao je pravo da čini što ga je volja, a mi smo isto pravo za sebe prisvojili. Kada su se njih dvojica bili udaljili, izveli smo ono o čemu smo se preko nodi bili dogovorili. Ako su sobovi bili protjerani, tada se više nisu mogli nalaziti u dolini, ved izvan nje. Tamo se moralo idi u potragu za njima. Kako je naš lov mogao da potraje i do večeri, poveli smo mazge da nam nose potrebne predmete, a možda i manju lovinu. Krenuli smo u jednu drugu dolinu. Ovdje nije bilo ni jezera ni močvare, a svakako ni sobova, jer su se ovdje ved nalazili ljudi, ljudi sa mazgom. Ljude nismo vidjeli, ali tim jasnije mazgu koja je bez sedla i uzde, na priličnoj razdaljini, desno od nas, mirno pasla travu. A gdje su bili ljudi? Morao sam ih nadi. Dok se Ben tromo uputio prema tuđoj mazgi, produžio sam sa našom ravno dalje. Mazga je pasla i dalje sve dok joj se Ben nije približio na jedno sto koraka. Tada se okrenula i velikim skokovima dojurila prema meni, svakako iz naklonosti prema svojoj rodbini koja se nalazila s moje desne strane. Ali, šta je to? To ni u kom slučaju nije bila mazga, ved divljač. Toliko sam i sam znao, iako sam važio kao žutokljunac. Brzo sam kleknuo iza mazge, prislonio pušku, nanišanio i odapeo. Taj nepoznati stvor učinio je još dva tri skoka te se skljokao. Dojurio sam, a i Ben. Hitac ju je pogodio u lopaticu, i obojica smo se složili da sam pogodio košutu. Privezali smo je za samar te krenuli dalje, ali ne daleko, jer je dolina bila pri kraju. Desno i lijevo pružale su se neprohodne strme litice, ispred nas prilično strma uvisina koja je sličila sedlu, iza koje je trebalo da tražimo drugu dolinu. Naša mazga je bila dobar, penjač te smo zaključili da se uzveremo ravno gore. Nakon priličnog napora stigli smo gore i ustanovili da se nismo prevarili, jer se pred nama zemljište ponovo spuštalo duboko dolje. Ali ondje iz daljine đo-prije neka neobična galama koja je svakako poticala od ljudskih glasova. Morali smo doznati na čemu smo, te smo potražili zgodno mjesto za osmatranje. S obje strane uzanog brdskog sedla bilo je doduše visokih ali i kosih uzvisina koje su se lako dale savladati. Mi smo se probili s lijeve strane gore da bi odanle sagledali dolinu s one strane. Svoju mazgu smo privremeno ostavili iza sebe. Stišavši gore, Neeđler se htjede izviti daleko naprijed kako bi bolje vidio; bududi da je zbog svog svijetlog odijela mogao biti lako opažen, gurnuh ga u stranu, jer sam ja bio u tamnom, i pogledah dolje. Sto se u prednjem dijelu druge doline odigravalo, to nisam mogao vidjeti, jer mi mjesto na kome sam stajao nije bilo dovoljno visoko. Međutim u pozadini ugledao sam sedam Indijanaca na konjima koji
- 13. 13 su, urlajudi izsveg glasa, u širokoj liniji polako kretali naprijed. Ta vika je dolazila sve bliže i postajala tako bučna da je čak i naša mazga, koja je dolje ostala, počela sumnjivo stridi ušima i mahati repom. Zato sam poslao Bena dolje da je umiri. Tada mi je oko zapelo za uzvisinu, nekih četrdeset koraka udaljenih od sedla. Ondje je sjedio, na moje veliko iznenađenje, neki Indijanac upravo nasuprot meni. Bio je to To-Ok-Uh, Brza strijela, koji mi značajno kimnu glavom, stavivši desnu ruku na usta, što je značilo da šutim. Kako je dospio ovamo? Zašto i radi čega da šutim? Prekjučer bio je nenaoružan, a sada mu je preko koljena ležala puška. Dok sam o tome razmišljao, buka se sve više približavala. Začuo sam kotrljanje kamenja pod sobom i pogledah dolje. Nebesa, kakvog li čudovišta! Uz glasno i bijesno frktanje penjalo se sa suprotne strane doline ka vrhu sedla. Neman, visoka preko dva metra, kratkog zdepastog tijela i dugih nogu, gornja široka usna poklopila je donju, čupave brade, sijevajudih očiju, pojavi se na vrhu brdskog sedla. Kada je tamo gore tik pred sobom ugledala Ben Needlera i mazgu, zabacila je odvratnu glavu na kojoj su se nalazili širok, snažni lopatasti rogovi i projurila kraj njega. A Neeđler, ugledavši pred sobom, na nekih šest koraka od sebe, neman kao da je iz zemlje izašla, vrisnuo je od užasa, odbacio pušku, okrenuo se i pojurio, ne, stropoštao se glavačke sa visine u dolinu s ove strane. A ni mazga nije pokazala vedu hrabrost od svog gospodara. Napravila je isto tako brz skok unazad i sjurila kao sanjke na sve četiri niz brdsko sedlo dolje. Nisam imao vremena da pripazim da li de oboje sretno dolje stidi. Neman se bila okrenula prema meni jer nije primijetila da je put pred njom bio slobodan. Snažnim skokovima približavala se ravno meni. Nisam bio manje zabezeknut od Ben Needlera. Puška mi je ispala iz ruku. Bježati, samo bježati! Skakao sam s kamena na kamen duž kamenitog obronka, a neman za mnom. Tada se odjednom stvori preda mnom u stijeni otvor. Brzo sam se uvukao, tako brzo kao što to nisam nikada uradio u svom životu. Otvor se zamračio jer je neman turila glavu u njega, koliko god su joj rogovi to dopuštali. Dahtala je kao đavo i na svom sam licu osjetio njezin dah. Ali strah gonjene životinje bio je vedi od bijesa. Povukla je glavu i okrenula u bijeg. Tada se stvorila licem u lice sa poglavicom koji je hladnokrvno čekao sjededi nasuprot njoj. Nanišanio je kratko. Odapeo i — sob se stropoštao pod hicem. U tren oka sišao je To-Ok-Uh sa druge strane na našu. Dok sam ja vrlo oprezno promolio glavu kroz otvor, dotle je on promatrao snažnu životinju te me, smješkajudi se, pozove: »Brate moj, izađi van! Ovaj sob pao je od tvog metka i prema tome je tvoje vlasništvo.« »Od mog metka?« upitao sam začuđeno, dok sam se izvlačio iz rupe. »Da«, kimne mi lukavo glavom. »Ti si At-Pui, Dobro srce, i ti si nas htio spasiti; i zato treba da stičeš slavu kod svojih ljudi. Ratnici Panashtsa predali su svoj vanpum i stigli su prije vas u dolinu sobova, gdje su svoje oružje bili sakrili. Svakako da tamo niste naišli ni na kakvu divljač osim onog mladog jelena kojeg sam na leđima vaše mazge vidio. Bio si toliko iskren da mi priznaš kako još uvijek ne umiješ pogoditi, ali ti o tome više ne smiješ govoriti, jer želim da te tvoji drugovi cijene onoliko koliko te ja volim. Sjeo sam na stijenu da vidim kako de ta snažna životinja da padne u klopku: tada sam te ugledao i smjesta odlučio da je tebi poklonim. Neka se misli da je pala od tvog metka. Da uživaš slavu
- 14. 14 dok ne postanešdobar strijelac. Tvoj brat me nije vidio i odlazim da me ne bi ugledao. Moje oko želi da te ponovo vidi. Ja sam govorio. Howgh!« Stegnuo mi je ruku i požurio dalje da bi nestao u dolini s druge strane. To je bila zahvalnost takozvanog divljaka. Prepustio je slavu meni koja je zapravo njemu pripadala. Zar da odbijem taj poklon? Ne, bio sam još uslijed svoje mladosti nejak za to. Old Wabble mi se narugao; doduše, bila je moja greška, laž, što se kitim tuđim perjem, ali stari Zapadnjak sada treba meni žutokljuncu da zavidi. Uzeo sam svoju pušku i sišao u dolinu. Ben Needier stajao je ša neozlijeđenom mazgom prilično daleko od brdskog sedla. Dozvao sam ga rukom i poveo ga onamo gdje je ležao sob. Ben nije vidio Indijanca, a osim toga nitko nije znao da poznajem poglavicu. Moj drug je prema tome morao biti uvjeren da sam ja oborio životinju. Možete ved i sami zamisliti kako je bio iznenađen i koliko zavidan. Bilo mi ga je žao. I zato sa mu, iskreno da priznam, jer me je pekla savjest, predložio da reče Old Wabbleu da je sam ustrijelio mladunče jelena. To ga je toliko usredilo te me je i zagrlio. Ja sam morao ostati kraj svog plijena da ga čuvam od zvjeradi, dok je Needier krenuo na mazgi prema močvari da dovede Old Wabblea i Littona. Doveo ih je tek u kasno popodne. Obojica nisu tog dana uopde vidjeli soba. Stari je stajao nijem pred mojim plijenom. Konačno prizna-de da je vrlo rijetko vidio ovakav divan primjerak. Zavist mu je izbijala iz cijelog njegovog klempavog tijela da su mu se čak i udovi zatresli. Tada me odmjeri prijetedim pogledom iz poluotvorenih očiju i reče: »Well, znam na čemu sam, Sir. Kada ste prekjučer četiri puta pucali u prazno, dozvolili ste sebi jednu šalu: It's clear; ali nadam se da se to više nede ponoviti, ako mislimo ostati prijatelji!« Postali smo i ostali prijatelji, i često smo zajedno imali po koji dobar pogodak. Izgledalo je kao da mi je sa darom poglavice poklonjen i oštar Vid i sigurna ruka. Od onog dana sam odmah počeo tako sretno gađati da ni starom nikad nije palo na um da sam ga onim sobom možda prevario. Sa »Brzom strijelom« sam se još često susretao, a njegovi me ljudi još i danas zovu At-Pui, Dobro srce. On je vjerno čuvao tajnu, a danas sam je ja prvi put odao. Da, Messieurs. Priznajem, tako mi lovačke časti, da moj prvi sob nije bio moj prvi, ali vjerujem da još dugo nede biti ni posljednji. Ja sam govorio. Howgh!« Zašutio je, dok su ostali stavljali šaljive primjedbe na ono što su bili čuli. Ja sam šutio. Svaki Zapadnjak morao je da prođe vrijeme naukovanja. Nitko se nije učen rodio. A i ja sam imao svoje učitelje, najprije Sam Hawkensa, onog malog šaljivčinu, a zatim Win-netoua, neuporedivog majstora u svemu što se Divljeg zapada tiče. Sto se pak Old Wabblea tiče, čuo sam ved mnogo o njemu, ali ga još nikada nisam vidio. Živio je u pričama Zapadnjaka kao neka mitska osoba sa kojom sadašnjost nema nikakve veze. O njemu su se pričale na stotine zgoda i dogodovština, koje su zapravo dokazivale da je bio originalan čovjek kakvog više nigdje nema. Nije se znalo gdje se u kom času nalazi i što radi. Kada bi se iznenada pojavio ovdje ili ondje, tada je to bilo samo za kratko vrijeme. Ljudi su tada mogli ponovo da pričaju o njegovim brzim, smjelim poduhvatima, kao i njegovim neobičnim hirovima.
- 15. 15 U svojim mlađimdanima zvali su ga »kralj ka-uboja«. Međutim, sada mu je moglo biti i preko devedeset godina. Kažu da je još uvijek toliko poduzetan kao da je mladid, samo je njegova, duga snježnobijela kosa — koja je pri kasu vijorila za njim kao griva — odavala duboku starost neobično burnog života. Uvijek sam imao želju da ga jednom vidim. A sada je bio ovdje prije mene i svakako nestao opet za nekoliko mjeseci. Dok nam je Webster pričao, bilo se spustilo veče. Zbog Komanča nismo smjeli upaliti vatru. Zbog toga nije bilo nikakve zabave, pa smo legli da spavamo. Kada smo slijededeg jutra htjeli da krenemo, pokazalo se da je Websterovo nepovjerenje bilo opravdano. Komandant je po svaku cijenu htio da zadrži jednog lovca kao uhodu. Pri tome je naišao na oštro negodovanje i najzad uvidio da je bolje da odustane. Na silu držana uhoda vjerojatno bi mu nanijela više štete nego koristi. Tada sam se našalio i ponudio sam mu se. S prezirnim pokretom ruke odmahnuo mi je i rekao: — Jašite samo dalje, Charley! Čovjek koji traga za trulim kostima i ostacima ne može obavljati ono što ja od uhode zahtijevam. Kopkajte samo mirne duše i dalje po starim grobovima; ne želim da sa vama navalim teret na leđa. On je ved dakle saznao što me je tobože nagnalo na Zapad. Well, meni je ovaj rastanak bio po volji. Da me ne bi pri odlasku prozreli, visio sam tako nezgrapno na konju i zadržao taj isti stav i za cijelo vrijeme našeg današnjeg puta, kako moji suputnici ne bi promijenili svoj sud o meni. Ova desetorica sastala se putem od Rio Gila i htjeli su sada prijeko u Texas. Jedni gonjeni jednom, a drugi drugom namjerom. Prema tome oni nisu predstavljali skupinu s određenom zajedničkom svrhom. Od logora odreda do Mistake-kanjona imali smo četiri sata jahanja. Prošla su a da se ništa nije dogodilo. Podsjetili su Josua Hawleya na njegovo jučerašnje obedanje i on obeda da de ga održati. I ono malo riječi koje sam iz njegovih usta čuo dosta su mi ođavale. Znao sam da je on taj bijelac koji je zbog nesporazuma ubio crvenog prijatelja. To ga je još i dana tištilo, i zato i ta sjeta koju sam odmah na prvi pogled uočio. Mi smo dosada bili na stjenovitoj visoravni koja se postepeno spuštala dolje. Tada smo se zaustavili' pred dubokom gudurom do koje je vodio strmi put. Taj se put pružao beskrajno prema istoku i činilo se kao da su ga divovi svojim šakama uklesali u stijenu. Sa obiju strana dizale su se strme litice visoke nekoliko stotina metara. Dolje je žuborila neka voda. Gledajudi je odozgo izgledala je crna kao tinta. Ovdje, gdje smo se mi zaustavili, stajali su na rubu stijena raštrkani ogromni kaktusi. To je bio Mistake-kanjon u koji smo morali sidi. Tko god bi bacio pogled u zjapedu i prijetedu provaliju morao ga je prožimati osjedaj jeze, kao da se tamo dolje nalazi mjesto neizbježne propasti. Ved sam vidio mnoge kanjone, a i projahao mnoge, no ni jedan me nije još tako odbijao od sebe kao ovaj. Jahali smo strmim putem dok nismo stigli do dna. Išli smo duž vode koja je sada sasvim drukčije djelovala. Došli smo do jedne velike stijene na obali o koju se voda razbijala. Ovdje je Jose zaustavio svoga konja, sjahao, sjeo na kamen i rekao: — To je ono mjesto na kojem želim da održim svoje obedanje. Sjašite, Messieurs! Treba da saznate kako je nastala priča o duhu u Mistake-kanjonu.
- 16. 16 — Duh! Pshaw!— nasmija se Ralph Webster. — Lud je tkq u takve duhove i sablasti vjeruje. Zabunom je neki bijeli lovac ubio prijatelja, Apača, umjesto neprijatelja, Komanča. Ali nitko ne zna da kaže tko je to mogao da bude i kako je to moglo da se desi. — Ja, jedino ja mogu to da kažem — reče Jose, dok je rukom prelazio preko očiju. — Sto, ti? Dakle, ti znaš kako se ona nesreda dogodila? — Kako da ne! Ovdje sam sa ovog kamena, na kojem sada sjedim, tada lično opalio" onaj kobni hitac. Tada su moje oči bile za trideset godina mlađe, ali ne i dovoljno oštre da razlikuju pravog od krivog. Imao sam prijatelja, znajte, pravog, istinskog. Bio je Apač i zvao se Tkhlisch-Lipa, Zvečarka. Bio sam mu spasio život i radi toga mi je bio zahvalan te mi je obedao da de mi pokazati mjesto na kome se mogu u izobilju nadi grumeni čistog zlata. Odabrao sam četiri hrabra momka koji su mi odgovarali za taj poduhvat. Morali smo biti vrlo oprezni, jer se ono mjesto nalazilo u oblasti Komanča. Mi bijelci zato nismo ni poveli konje. Jedino se Apač nije htio odredi svoga mustanga. Da ne bih duljio, uto smo stigli gore nad kanjon. Uz njegov rub vidite i sami ove raštrkane ogromne kaktuse. Onamo dalje bila je tada čitava šuma i na njezinom rubu smo sebi podigli kolibicu u kojoj smo namjeravali da prebivamo, dok se naše radno mjesto nalazilo ovdje dolje kraj vode. Tkhlisdh-Lipa nije lagao. Naišli smo na obilje zlata mimo našeg očekivanja. Samo su četiri čovjeka mogla da rade. Jedan je morao da čuva kolibu, dok su se ostali dali u potragu za mesom. U lov se moralo idi vanredno oprezno, jer Avat-Huts zvani »Veliki bivol«, poglavica ovdašnjih Komanča, važio je ne samo kao čovjek žedan krvi ved i kao izvrstan majstor u traganju. Samo se po sebi razumije da je svaki od nas osim motike i lopate držao stalno pri ruci i oružje. Moglo je biti otprilike tri nedjelje što smo ovdje boravili kada je jednog dana Apač morao da čuva kolibu, dok je jedan od naših drugova, dugonja Dinters, tragao za mesom. Dok smo mi ostali dolje marljivo radili, sjedio je Crvenokožac gore pod vrelim suncem i dosađivao se. Odložio je svoju gornju odjedu, bila je to skupocjena santillo ponjava i trljao svoje tijelo, po običaju Indijanaca, mašdu medvjeđa da bi se zaštitio od insekata. Začuo je iza sebe neki šum. Osvrnuo se i ugledao poglavicu Komanča koga su se plašili. Prepoznao ga je odmah i vidio kako je podigao kundak spreman za udarac. Prije no što je uspio da se ukloni, pogodio ga je snažno po glavi te je pao u nesvijest.; to mu lubanja nije napukla ima da zahvali neobičnom pokrivalu, nekoj vrsti kape, ukrašenoj lisičjim repovima i kožama zvečarki. Avat-Huts ostavio ga je privremeno da leži te ušao u kolibu da je pretraži. Pronašao je naše zlato koje se nalazilo u kožnatim kesama i zakačio ih za svoj pojas. Tada se vratio natrag, zbacio sa sebe svoj stari kailiko jelek i zamijenio ga sa santillo gunjem. I kapa onesviješdenog mu se bila dopala te ju je natakao na svoju dubu. Zviždukom je dozvao svoju koščatu ragu, koju je ostavio kod kaktusa dok se šuljao. Ustanovio je međutim da je Apačev mustang, koji je u blizini pasao, mnogo vredniji. Sad je trebalo skalpirati neprijatelja, i to još živa. Komanč raskreči noge, nagnu se nad njim, zgrabi ga ljevicom za kosu da bi podigao glavu desnicom, izvukao je nož, povukao rez preko ušiju, čela i zatiljka i pokušao, uz snažan trzaj, da skine skalp. Ovo mu je samo napola uspjelo. Zvečarka se bio od strašnog bola probudio i zgrabio Komanča za ruke. Započelo je rvanje iz kojega je Veliki bivol morao
- 17. 17 svakako da izađekao pobjednik, bududi da je onaj drugi bio zaslijepljen od krvi koja mu je tekla preko očiju. Za to vrijeme je dugonja Dinters imao dobar ulov i dovukao se sa plijenom kudi. Našao je tragove Komanča, prestrašio se i stao se šuljati za njima. Zaokre-nuvši iza kaktusove šume, ugledao je oba Indijanca kako se bore i zamijenio zbog santillo gunja i kape Komanča za Apača. Brzo je prislonio pušku, gađao krvlju oblivenog prijatelja, ali sredom ga ne pogodi jer je udaljenost bila prevelika. Komanč je čuo pucanj, okrenuo se, ugledao novog neprijatelja, otrgnuo se, ostavio pušku, skočio na Apačeva mustanga i odjurio. Zvečarka, gotovo lud od bola i bijesa, obrisa krv sa očiju te ugleda neprijatelja u bijegu i ostavljenog mu konja. U tren uzjaha i on te jurne za njim trgnuvši laso sa kukova, dok ga je dugonja Dinters zabezeknuto promatrao jer mu je cijeli ovaj događaj bio nejasan. Dinters je zatvarao put Komanču s desne strane, a pošto su kaktusi sa lijeve strane bili toliko gusti da nisu pružali nikakvu mogudnost za bijeg, odjurio je prema kanjonu. Znao je da je to opasan puteljak, iako vodi skoro okomito u dubinu. Ali nije ni slutio da se ondje dolje nalaze četiri bljedolika. Tamo prijeko, s one strane vode, vidite izbočinu kao neki neprekidan rub koji strši iz stijene i diže se prema vrhu. To je onaj spomenuti puteljak. Težak je i za samog pješaka, a za jahača upravo opasan. Mi smo se jako začudili kad smo čuli topot kopita juredih konja niz padinu. Zbog velike visine na kojoj su se nalazili jahačima su se vidjele samo glave. Ali ukoliko su se više spuštali, tim smo razgovjetnije mogli razabrati i njihova tijela. Na čelu je jurio Apač na mustangu, kojeg smo zbog kape i santillo- debeta držali za Zvečarku. Gonila ga je prema nama neka nepoznata osoba na stranom konju. Progonitelju je visio krvavi skalp preko lica i uzalud je nastojao da gonjenom baci laso preko glave, smetala mu je jedna stijena. Duli smo Apačevu viku: »Aguan selkhi no khi — ubi te ga!« To je bilo namijenjeno nama. Zgrabio sam pušku. Onaj na čelu se sada dočepao dna provalije, tamo prijeko kod vode, i odjurio dalje. Na to je stigao i drugi. Sada je mogao lako da rukuje lasom, zavitlao ga spreman za bacanje. Odapeo sam — jedan uzvik, i on se stropošta nazad preko konja koji je sada bez jahača odjurio dalje. Nakon nekoliko časaka stajali smo tamo kraj njega. Zamislite samo naš užas kada smo u njemu prepoznali našeg crvenog prijatelja! Moje tane ga je i odviše sigurno pogodilo. Pokaza ispred sebe te reče slomljenim glasom: »Darteh litschane Avat-Huts — to pseto bijaše Veliki bivol.« Tada izdahnu. Pripovjedač je ušutio, zuredi ukočenog pogleda na označeno mjesto. Toj šutnji odali smo i mi poštu šutnjom. Tek nakon dužeg vremena nastavi: — Tako je kao uzvrat za zlato koje mi je poklonio dobio tane. Tu jarugu smo nazvali Mistake- kanjonom, i ovo joj je ime ostalo do danas. Ovu pripovijest sam često slušao u svom prisustvu, ali nikada mi nije palo na um da kažem da sam ja onaj nesretni junak. Pokušao sam često da sam sa sobom obračunam. Ali danas kada se nalazimo na istom mjestu, želim da olakšam svom srcu te mi recite da li se može mene nazvati ubicom. — Ne, nel — čulo se sa svih strana. — Ti si nevin. Ali šta je bilo sa Komančem? Da li je utekao? — Nije. Našli smo ga nedaleko odavde u gomili kamenja o koje se konj bio okliznuo i zbacio ga. Svakako vam je sada jasno da je umjesto jednog bilo sada dva leša. To je zakon Divljeg zapada. Nemojmo o tome više govoriti!
- 18. 18 — A štaje bilo s onim grudama zlata? — Bilo ga je znatno manje nego što smo očekivali nakon izvrsnog početka. Od dana kada je moje tane pogodilo Apača nalazi su bivali iz dana u dan sve manji, dok konačno nisu sasvim prestali. Uzalud smo kopali i radili još nedjeljama. A ono što smo ponijeli nije bilo dugog vijeka. Brzo ga je nestalo uz vino i kocku. Jedino što mi je ostalo to je sjedanje na onaj trenutak kada je moje olovo skinulo Crvenokošca sa konja. To de me pratiti cijelog života. Ta slika mi je stalno pred očima, a u ušima samrtnički krik. Jeza me hvata. Dođite. Hajdemo! Ne mogu više da gledam to mjesto. Digao se polako, stresavši se kao da se želio osloboditi duševnog tereta. I kada je htio da se popne na konja, pruživši ruku prema uzdama, zadržao sam ga i rekao: — Vaši drugovi su ved rekli svoje mišljenje da ste nevin. A sada čujte šta du vam ja redi, Mr. Hawley. — Dakle? — upita, kao da ni sa moje strane ne očekuje nikakvu utjehu. — Želim da vam ispričam jedan istinit događaj koji se odigrao u mojoj domovini, tamo prijeko u Evropi. — A što mi koristi vaša evropska priča? — Možda ipak nešto; saslušajte me! Dvojica krovopokrivača probali su na vrhu crkvenog zvonika da montiraju novog pijetla. Ljestve, koje su im za taj posao bile potrebne, bile su još dan ranije prislonjene radi skidanja starog. Jedan od njih bio je star, iskusan majstor, dok je drugi bio njegov sin i imao ženu i četvoro djece. Penjali su še sve više i više, sa prečke na prečku, stari naprijed, a za njim sin, pridržavajudi se čvrsto jednom rukom, a u drugoj su nosili teškog pijetla. Dolje je stajalo mnoštvo svijeta, nijemo, bez daha, i promatralo tok vratolomnog posla. I one dolje hvatala je vrtoglavica. Tada se gore sa ljestava začuo užasan krik. Dolazio je od sina. Otac mu mirno odgovori upozoravajudi ga. Sin ponovo kriknu i odmah iza toga kroz masu odjeknu mnogoglasan krik užasa. Naime, sin se bio primio za očevu nogu, a ovaj ga odbaci nogom te se survao u jezovitu dubinu i smrskao u gomilu mesa i kostiju. — Pa zar je tako nešto mogude! Biti ubica svog vlastitog sina! — reče Hawley. — Samo polako, Sir. Čujte dalje! Dolje pod tornjem odigravale su se naravno neopisive i uzbudljive scene. Starac se naprotiv i dalje penjao gore nosedi sam pijetla. Stigavši gore stao je uz postolje i zatakao uz nevjerojatno veliki napor pijetla u postolje. Tada se mirno i hladnokrvno, kao da se nije ništa dogodilo, počeo polako i sigurno spuštati. Spuštajudi se prečku po prečku, otkačivao je gornje dijelove i nestao u pro-zorčetu zvonika. Masa ga je čekala pred vratima zvonika, bijesna i spremna da ga linčuje. Međutim njega nije bilo. Masa je prodrla u zvonik, našla ga gore gdje je ležao onesvješden od straha koji je pretrpio kada je osjetio da gubi tlo pod nogama. Odnijeli su ga kudi. Četiri nedjelje ležao je u strašnom bunilu budedi se samo u časovima kada se prisjedao da je svog sina gurnuo u groznu smrt. Vještina liječnika i njegova snažna priroda unatoč starosti izvukli su ga od smrti. Ali čim je mogao da stane na noge, krenuo je u sud da se preda državnom tužiocu. Sta mislite kako je glasila presuda, Mr. Hawley?
- 19. 19 — A kakoje i mogla da glasi! U ovom slučaju postoji samo jedna kazna: smrt radi sinoubojstva — reče upitani. — Zar je to zbilja vaše mišljenje, Sir? — Naravno. Drugo ne može da postoji. — Ipak! Ovaj se slučaj može i drukčije protumačiti. On je u javnosti izazvao veliko uzbuđenje i svuda se o njemu govorilo. U pravnim krugovima vladalo je mišljenje da je optužba radi ubistva pravovaljana i da starac mora biti osuđen, a poslije može da traži pomilovanje. Publika je odbijala svako objašnjenje od strane počinitelja. Ali doznavši uzroke njegovog čina, ubrzo su promijenili mišljenje. Da, on je ovo djelo počinio sa predumišljajem. Ali što ga je navelo na to? Sin mu Je u jednom času bio doviknuo da osjeda nesvjesticu i kako se sve oko njega vrti. »Zatvori oči i uhvati se čvrsto dok te ne prođe. Ja du čekati!« upozori ga starac, koji je računao da je to neki kratki prolazni napad. »Ne mogu da se uhvatim; ne osjedam ništa«, vikne sin. Ispustio je pijetla i zgrabio starca za nogu. Otac je s grozom ustanoxio da sada nije vrijeme čekanju i odugovlačenju jer je to bio napadaj kod kojega čovjek potpuno gubi mod rasuđivanja i kada je svaka pomod nemoguda. Svaki onaj koji bi u tom času pokušao da bilo šta učini bacio bi i sam sebe u propast. U magno-venju je sagledao svoj vlastiti, strahoviti položaj. Desnom rukom se pridržavao, a u lijevoj nosio teškog pijetla, dok mu je o nozi visio sin. Osjetio je da ga dolje vuče teret težak više od sto kilograma. Znao je da to nede modi izdržati dulje od nekoliko sekundi i da de se survati dolje. Zar je trebalo da jadna obitelj pored jednog hranitelja izgubi i drugog? Zar ne bi bilo samoubojstvo kada bi dozvolio da bude povučen dolje, pošto je samo sebe mogao da održi? Tada vikne sin: »Oče, više ne osjedam ljestve pod rukama; survavam se, padam!« Visio je samo o nozi svoga oca. Tada je ovaj uvidio da je nesreda bila neizbježna i da se mora dogoditi. Naglim pokretom snažno je gurnuo sina sa ljestava dolje. Čuo je mnogostruku viku posmatrača. Nije pogledao dolje. Titralo mu je pred očima. Srce mu je htjelo da stane. Morao je ostati jak i s velikim naporom sakupi snagu. Kao u snu, u nekom stanju duševne otupijenosti, popeo se gore i i izvršio svoj zadatak. Isto tako bio se i spustio skidajudi za sobom ljestve. Stigavši u sobicu zvonika, snaga ga je napustila i stropoštao se. Mr. Hawley, ostajete li i dalje pri vašem prijašnjem mišljenju? — Hm! Tako kako ste mi vi ispričali sada zvuči sasvim drukčije. — Tako su gotovo svi osjedali koji su ga ranije bili osudili. Dobio je odličnog branioca i ovaj je obavio dobro svoju dužnost. Naučenjaci, stručnjaci, univerzitetski profesori morali su dati svoje mišljenje o nesvjestici i njezinom djelovanju. Priličan broj krovopokrivača, tesara i drugih građevinskih radnika bio je saslušan. Dimnjačari, pa čak i pelivani, javljali su se dobrovoljno da daju svoj iskaz u prilog optuženom. Svi su oni bez iznimke tvrdili da nije mogao drukčije postupiti i da je morao izgubiti svog sina. Ukratko, bio je oslobođen i pušten iz istražnog zatvora. A oni koji su ga u momentu razjarenosti htjeli linčovati, dočekali su ga oduševljeno pred kapijom suda. Živio je još niz godina cijenjen od sviju koji su ga poznavali. Govorilo se da se više nikada nije znao nasmijati niti smješkati. Nemogude mu je bilo da preboli čin na koji je bio prisiljen. A šta sad kažete, Sir? — To da je bilo potpuno na svom mjestu što su ga oslobodili — odgovori Jos. — Ali kakve veze ima onaj moj nesretni hitac sa onim krovopokrivačem?
- 20. 20 — Zar jošne vidite? Taj čovjek je svog sina, kao što ste maloprije napomenuli, ubio sa predumišljajem, dok ste vi Apača iz zabune ubili. Krovopokrivač je bio oslobođen; a kakvu bi odluku mogla pravda donijeti u vašem slučaju? Zamišljeno je pogledao u tlo. Izgledalo je kao da mu je preko mehanholičnog lica prešao izraz olakšanja. Tada mi pruži ruku i reče: — Sada znam, Mr. Charley, što mislite. To me je tako dugo tištilo i ja se toga nisam mogao dugo osloboditi. Sada sam vam zahvalan. Razmislit du malo o toj vašoj priči. Možda de ona na mene djelovati onako kako ste vi to namjeravali. Sa ovog mjesta me nešto goni dalje i ja tu više ne mogu ostati. Požurimo se da što prije odemo iz tog kanjona nesrede! Uzjahali smo na konje i krenuli. Kanjon je bio tako dugačak da smo tek nakon jednog sata stigli do izlaza. Tamo je opet stajalo nekoliko primjeraka stupastih kaktusa sa plodovima. Kada je Ralph Webster to ugledao, zaustavio je konja, i dok je mene gledao, reče ostalima: — Messieurs, morate priznati da je uvijek bilo pametno da se zna koliko je pouzdan čovjek sa kojim si krenuo na put. Ovaj Mr. Charley pridružio nam se i svakako nas nede brzo napustiti. Svakoga časa možemo očekivati susret sa Komančima te demo biti prisiljeni da se mašimo oružja. Sta mislite, ne bi li bilo dobro da od njega zahtjevamo da opali nekoliko probnih hitaca? — Da, da, neka puca. Neka pokaže što zna! — su-glasiše se ostali. Jedino je Jos Hawley šutio. — Čuli ste, Sir — nastavi Webster, okrenuvši se meni. — Nadam se da nedete odbiti da pokažete svoju vještinu u pucanju? — Ne — odgovoriti mu. — Samo pretpostavljam da nedu biti jedini koji de pred vama morati da polaže ispit. — A tko još? — upita otegnuto. — Naravno vi, a i ostali džentlmeni također, kao što je samo po sebi razumljivo. — Samo po sebi? Ne bih znao redi zašto bi to bilo samo po sebi razumljivo. Svakako vi ne znate bolje pucati od mene kada sam bio kod Old Wabblea. Ved sam jučer htio da u logoru vidim nekoliko vaših pokusnih hitaca, ali vas nisam htio osramotiti pred odredom. Sada smo sami i nema svjedoka koji se rado smiju. — Well! A u što bi trebalo da pucam? — Tamo na daljini od nekih sto pedeset metara ¦ odavde stoje kaktusi. Oni imaju plodove. Radoznao sam da li dete modi jednu od onih kaktus-jabuka da pogodite. — A da li vi to možete, Mr. Webster? — Sto mu gromova! Kakvo pitanje? Zar sumnjate?
- 21. 21 — Hm. Odmene tražite pokusno pucanje zato što me ne poznajete. Poznajem vas isto toliko koliko i vi mene, i prema tome istim pravom mogu i ja od vas zahtijevati da vidim kako rukujete oružjem. Ja du pucati, da, ali samo onda ako i vi meni pokažete što znate. Pogledao me je za trenutak čudedi se. Tada se glasno nasmija — pa su to i drugi prihvatili — i reče: — Sto umijemo! To je dobro! Dakle, Messieurs, Ralph Webster treba da pokaže što je naučio! Neka bude što se mene tiče! Možda ste ved jednom čuli da Zapadnjak nikada ne propušta priliku da izvede dobar probni hitac, te demo sada vaš zahtjev, ma koliko on čudan bio, da prihvatimo. Jeste li suglasni, Messieurs? Ostala devetorica su dala svoj pristanak te siđosmo sa konja. Bio sam naumio da što lošije pucam pa da mi se mogu slatko smijati. Kasnije bih se mogao pak ja njima smijati. Stali smo trošiti prah. Webster i Hawley nisu baš majstorski pucali, ali ipak dobro, a ostali onako. Moja tri metka su promašila. Pali su tako daleko od cilja na stijenu, te sam požnjeo gromoglasan smijeh i Webster mi reče prijekorno: — To sam i mislio! Kome meci padaju dvadeset koraka daleko od cilja taj neka ne bude takav hvalisavac koji Ralph Webstera poziva na takmičenje! Nemojte mi zamjeriti, Sir, ali vi ste se obrukali! Vi nedete pogoditi divljač, a ni Indijanca, i treba da ste sretni što ste na nas naišli. Sviđate mi se ipak, i nemamo ništa protiv da ostanete sa nama dok ne stignemo u kraj kada dete modi vaše putovanje da nastavite sami. Popesmo se na konje i krenusmo dalje. Nije mi bilo ni na kraj pameti da mu se protivim zbog opomene i riječi »hvalisavac«. Njegov način izražavanja nije bio mnogo profinjen, a ja nisam drukčije niti htio. Stigosmo do jedne visoravni ispresijecane gudurama odakle nas je put vodio dolje u kraj Rio Pecosa. Nastavimo li ovom brzinom, stidi demo tamo do sutra navečer. Uskoro su se tu i tamo pokazale male livade, i lisnato drvede. Popodne smo stigli do neke vode oko koje je raslo rijetko grmlje, a iza toga gusti šiprag. Upravo prije zalaska sunca naišli smo na dolinu kraj vode gdje su naši konji imali sočnu ispašu i gdje smo našli pogodno mjesto za nodenje. Bilo je tu čak i stabala. Webster, koga smo u sebi smatrali svojim vodičem, izabrao je mjesto koje je ukoliko bilo okruženo grm-ljem, a samo s jedne strane osigurano potokom. Ovaj izbor nije bio loš jer je veličina logorskog mjesta imala dosta mjesta i za konje. Mi smo ih dakle preko nodi mogli.imati u blizini i nismo ih morali naročito nadgleda vati. Kad smo sjahali i dok smo se raspremali, Webster i Hawley su krenuli u potragu za svježim mesom. Kratko iza zalaska sunca vratiše se sa nekoliko ustrijeljenih kokoši koje smo ispekli. Suhog granja za vatru bilo je u izobilju. Dobio sam "svoj dio i pošto sam ga pojeo, povukao sam se od vatre dalje prema rubu grmlja. Moj konj je ondje bio privezan i legao sam u njegovu blizinu. Ostali su razgovarali po običaju Zapadnjaka, a kako mi njihov razgovor nije mogao da pruži ništa novo, bio sam se povukao da bih bio sam. Otkada sam bio izveo one probe u gađanju, vedinom sam se držao po strani. Jedino je Jos pokatkad pritjerao svoga konja do moga da bi mi rekao nekoliko riječi
- 22. 22 koje su bilepri-jateljskije od onih kojima se on inače služio. On je sada sjedio kod svojih drugova i samo je katkada ubacio koju kratku primjedbu u njihov razgovor. Vidjelo se po njemu da ga nešto tišti što bih ja lako mogao da odgonetnem. Tada se diže, polako mi priđe, sjede kraj mene i reče: — Smijem li dodi k vama, Sir, ili više volite da budete sami? — Ostanite, Mr. Hawley! Drago mi je. — Veseli me. Cini mi se da ste šutljiv čovjek i nedu da vam riječima dosađujem, jer sam i ja radije tih nego bučan, ali vam se ipak moram zahvaliti za onu današnju pripovijest. Cijelog puta sam morao da mislim na nju. Još i sada nisam sasvim došao k sebi, ali osjedam da de mi donijeti olakšanje. Osjedaj da je čovjek ubica svog prijatelja prokleto je bijedan! — Ved sam vam maloprije rekao da .vi to niste. A to vam je moja pripovijest trebala da kaže i dokaže. — Well! Dugujem vam veliku zahvalnost i čini mi se da bih vas morao zavoljeti. Vi na Zapadu svakako ne predstavljate nešto naročito, ali u vama ima nečeg što me jako privlači. Zato sam se i ljutio radi vašeg probnog gađanja i to lično zbog vas. Bilo bi mi mnogo milije da je bolje ispalo i-da niste ispali tako smiješni. Zar vas to ne ljuti? — Ne. Nismo svi jednaki. Ako netko nije dobar lovac, sigurno^ ima Uspjeha u nečem drugom. — Može biti. Pitanje je samo da li bi ono drugo ovdje na Divljem zapadu bilo od koristi. Ne bih htio da vas vrijeđam pa da govorim o nečemu što vi ne znate. Dapače, želim vam svako dobro 1 želim da vam budem od koristi. Sutimo radije; nisam prijatelj slatkih riječi. Oni kraj vatre čavrljali su tako glasno, što ja inače ne bih dozvolio. Ali bududi da nisu znali tko sam, ne bi od mene primili nikakvo upozorenje ili savjet. Znali su sasvim dobro da nije isključivo da se Komanči nalaze negdje u blizini. A ja koji sam pročitao Winnetouovu ceduljicu, znao sam to još i bolje. To što su upalili vatru bila je još veda neopreznost od glasnog govora. Odsjaj vatre mogao je prodrijeti kroz grmlje i odati nas. Pa čak ne mora ni to da bude razlog a da dobro izvježbani njuh Indijanaca, čak na nekoliko stotina koračaja, osjeti miris dima. Bio sam odlučio da budno pazim dok se vatra sasvim ne ugasi. Ovako sam dugo ležao s jednim uhom uz samu zemlju da bih mogao daleko čuti, a okom neprestano kružedi preko grmlja. Tada opazih da je moj konj prestao da pase. Glavu je okrenuo u stranu, na njegov dobro poznat način. Udahnuo je zrak, tiho brektao te se okrenuo prema meni. S one strane se netko približavao, a taj netko bijaše bijelac. Da je to bio Indijanac, ne bi bio zafrktao. Bio je izdresiran na indijanski način. — Isch hosch! — rekoh poluglasno. Konj je razumio moju komandu i mirno legao. On me je upozorio, i sada više nede dati nikakav znak nemira od sebe. Osoba koja se približavala nije smjela da primijeti da je konj odao njezin dolazak. Pretpostavlja se da je to bio samo jedan čovjek. Sigurno je osjetio našu vatru i, ostavivši svog konja, došao da nas uhodi. Nismo imali čega da se bojimo, naprotiv, pod sadašnjim okolnostima svakom
- 23. 23 bljedolikom moralo jebiti drago da susretne bijelca. Moglo se pretpostaviti da je došao da nas prisluškuje te da se vrati po svog konja i nama pridruži. Pravac gdje se nalazio bio mi je poznat. Okrenuo sam se onamo i počeo promatrati poluzatvorenih očiju određeno mjesto grma. Nije smio opaziti da ga gledam. Odbljesak vatre probijao se kroz lišde čije su sjene bile obrubljene jakim svjetlom. Opazio sam lagan, lagan pokret granja. Čovjek je puzao polako i oprezno kroz grmlje. Nije se ništa čulo, iako su moji pratioci još uvijek glasno govorili. Sada je ved stigao do ruba grmlja-. Teško je kroz grmlje mogao da gleda jer je na tom mjestu bilo veoma gusto. Morao je nešto da ukloni, barem jednu granu ili grančicu. Odlomiti nije smio jer bi u tom slučaju začuli šum. Pretpostavljao sam da de je odezati. I stvarno, ved nakon pola minute primijetio sam da je jedan dio zelenila nestao. Kada sam udvostručenom pažnjom gledao prema onom mjestu, ugledao sam dvije tačke koje su se kri-jesile. Bile su to njegove oči, a to je samo Zapadnjak mogao da prepozna jer su mu oči dugom vježbom bile izoštrene. Ali ta vježba sama po sebi nije dovoljna, potrebna je i urođeni dar. Nad očima mu je ležala svijetla traka, slična sjaju bijele koprene. Mora da je to neki starac snježnobijele kose. Tada je iznenada pustio glasan zov i skočio naprijed. — Webster, Ralph Webster je ovdje! — uzviknuo je. —¦ Stari znanac, i ne moram se skrivati. Ljudi kraj vatre prestrašeno skočiše uvis, a i Jos kraj mene skoči. Ostao sam da ležim. — Old Wabble, Old Wabble! — povika Webster. Ali odmah iza toga se ispravio: — Fred Cutter! Oprostite što mi je ta riječ izmakla, Mr. Cutter! Iznenađenje je tomu uzrok. Dakle Old Wabble, koga sam ved toliko dugo želio da vidim i o kome smo još jučer razgovarali! Da, stajao je ovdje u odsjevu vatre isto onakav kakvog su mi ga opisali. Pojava mu je bila dugačka i neobično vitka. Na nogama je nosio mamuze čiji su točkici bili vanredno veliki. Na mršavim nogama nosio je kožnate hlače koje su u najmanju ruku bile stare sto godina. Neobično prljava košulja bila je na vratu i grudima razdrljena, a preko nje visio je u širokim naborima jelek čija se boja ved jedva raspoznavala. Šešir mu je imao neobično širok obod i sjedio mu duboko na zatiljku. Pod njim je nosio maramu čiji su krajevi visili do ramena. U njegovim ušima vidio sam velike, teške srebrne kolute. O pojasu mu je visio stari, dugačak krivi bodež, a koščatom desnom rukom držao je pušku čiju konstrukciju sada nisam mogao raspoznati. Lice mu je bilo tačno onako kako ga je Webster jučer riječima opisao. Na tom ranijem »kralju kauboja« udarala je čovjeku naročito u oči njegova bijela kosa koja je kao srebrna griva pod šeširom i maramom gusto padala skoro do pojasa. Bacio je brz, oštar, ispitujudi pogled oko sebe, zatresao mlitavo svojim udovima i odgovorio Websteru: »Pshaw! Znam da me zovu Old Wabble i nemam ništa protiv da me i vi tako zovete. Vi ste vraški neoprezni momci. Pustili ste da vam vatra gori, pa da se čak na dvadeset milja osjeti, a vičete da se i deset milja daleko čuje! Da je umjesto mene došlo pola tuceta Crvenokožaca, zbrisali bi vas u roku od pola minute; it's clear. Postoje ljudi koji se cijelog života ne opamete. Otkuda zapravo dolazite, momci? — Sa Gile — odgovori Webster.
- 24. 24 — A kamonamjeravate? ¦— Dolje za Pecos. — Baš dobro. Mogli biste mi biti tamo od koristi. Da niste možda prošli kraj logora vojske koji leži na nekoliko sati hoda iza Mistake-kanjona? — Mi smo tamo proveli jednu nod. — Da li su oni u uniformama još tamo? — Jesu. — Dobro, vrlo dobro! Ja se moram, naime, ponovo uputiti do njih. Imam jednu hitnu molbu i potrebna mi je njihova pomod. Ispričat du vam sve. Želio bih najprije da dovedem svoga konja, kojega sam privezao osjetivši vašu vatru i krenuo da vas uhodim. Brzo du se vratiti. Skočio je preko potoka i nestao. Sva desetorica ostala su zanijemjela od iznenađenja. Tek sada kada se bio udaljio povratila im se mod govora i nastavili su dalje da pričaju. Ja sam šutio kao i dosada. Moj konj je još uvijek ležao na zemlji. Kako je taj položaj bio nezgodan za pašu, doviknuo sam mu »Sii-ssi!« Smjesta je skočio i počeo ponovo da pase. Nakon izvjesnog vremena vratio se Old Wabble vodedi za uzde svog konja. Pošto je s njime preskočio potok, pustio ga je na slobodu, sjeo uz vatru,i počeo da govori: — Plamen je i odviše velik; it's clear. A kako sam ja tek sada stigao i znam da je okolica sigurna, možemo je ostaviti da i dalje gori. Dokada mislite ovdje ostati? — Samo ovu nod. — Ostat dete i sutradan i slijededu nod ovdje. — Teško! — Sigurno! Sad dete doznati zašto. Htio bih samo prije da znam tko ste vi svi. Ralph Webstera poznajem. On je kraj mene ustrijelo svog prvog soba. A tko su ostali? Webster je naveo njihova imena, zatim pokazao na mene i nastavio ironičnim tonom: — A onaj tamo je Mr. Charley, naučenjak iz Evrope koji traga za starim grobovima Indijanaca. Old Wabble pogleda u mene, ali ja ostadoh i dalje miran, te nastavi: — Grobove Indijanaca? Zaista neko čudno zanimanje! Ali on je sigurno sa Zapada? — Nije — nastavi Webster. — Danas je morao da izvede tri probna hica i pogriješio je za dvadeset koraka. — Hm, to mi je poznato, vidio sam ved takve istraživače. Dolazili su u savanu da pišu knjige, knjige o jeziku i porijeklu pojedinih plemena Crvenokožaca. Bio sam njihov vodič i dozlaboga se ljutio. Ni jedan od njih nije pošteno znao da drži nož ni pušku u ruci. Učenost kvari ljude, it's clear. Ali sada jedno važno pitanje da vam postavim. Želite li možda da dođete do nekoliko tuceta indijanskih skalpova?
- 25. 25 — Zašto ne!Od kojeg plemena? — Od Komanča. Jedino nede biti lako. Da li se bojite? — To baš ne. Obično učestvujem u igri tek kada su mi karte poznate. Zato smatram da bi bilo dobro da nam prije kažete o čemu se radi. — Jeste li čuli za ime Old Surehand? Kod tog imena svi se uzvrpoljiše od iznenađenja i Webster brzo reče: — Old Surehand? Zar se o njemu radi? — Yes. Vi ga dakle poznajete? — Naravno, svi ga poznajemo, iako ga nismo vidjeli. On je najbolji strijelac na Divljem zapadu. — To je možda malo pretjerano. Istina, njegovo tane nikada ne pogriješi i otuda mu je i ime, ali Winnetou i Old Shatterhand pucaju isto tako sigurno. Old Surehanda sam prije izvjesnog vremena upoznao i svaka mu čast. Rastali smo se nedavno, pošto sam morao otidi u kraj koji leži nad Fort Stantonom. Htio sam za Rio Pecos do Mescalero-Apača da bih od njih doznao što o Winnetouu i nadao se da du ga tamo lično upoznati kao i Old Shatterhanda. Ubrzo iza našeg rastanka doznao sam da su Komanči iskopali ratnu sjekiru. On to nije znao, a kako ga je put vodio preko njihove oblasti, prijetila mu je velika opasnost. Ja sam se brzo vratio nazad da ga opomenem. To nije bilo teško izvesti jer sam znao kojim se putem krede. Zbilja sam ga stigao, ali se vrag bio umiješao: nismo bili ni četvrt sata zajedno kada nas je čopor Komanča iznenadio i napao. — Sto mu gromova! Da li ih je bilo mnogo? — Preko stotinu. — A vi ste ipak utekli! — Ja jesam, ali on nije — odgovori Old Wabble, dok mu se na licu ocrtavala prepredenost. — I ostavili ste ga samog? Do vraga! Zar je to bilo sa vaše strane pravilno? Tada se starac uspravi gornjim tijelom i pun samo-uvjerenja reče: — Zar vi da predbacujete Fredu Cutteru, koga nazivaju Old Wabbleom? Za to vi niste pozvani. Jedan gram prepredenosti često mnogo više vrijedi nego deset kilograma praha. Da, ja sam otprašio. A zašto i ne bih? Protunapad bi bio uzaludan, a zato se i Old Su-rehand predao dobrovoljno. Vidio sam da ga nisu ranili. Zar je trebalo da se i ja predam? Tada bismo bili obojica uhvadeni i jedan drugome ne bi bili svakako od koristi. Nitko o našoj sudbini nikada ne bi ništa doznao. Komanči bi nas zaklali kraj stupa mučenja i možda bi netko tek nakon dužeg vremena nanjušio da smo pali u njihove ruke i sa propusnicom poslani do vječnih lovišta. U takve pside Old Wabble ne puca! Radije sam pobjegao. Njihovi meci su doduše letjeli za mnom, ali me nisu pogodili; it's clear, inače bi se negdje vidjele rupe. A sada sam slobodan i mogu da izbavim Old Surehanda.
- 26. 26 — Sto mislitepoduzeti? Stvar je opasna. — Znam ja to; zar da ostavim tog valjanog i glasovitog lovca na cjedilu? Sjetio sam se odmah dra-gona koji su se utaborili iza Mistake-kanjona, i krenuo konjem da zatražim pomod. — Da li de oni htjeti podi sa vama? — Pretpostavljam da de se protiviti jer su oni bacili oko na jedno drugo pleme Komanča, ali ja du moliti i prijetiti sve dotle dok mi ne ispune moj zahtjev. — Ako ne bude prekasno! — Well, stvar je hitna. Prepad se odigrao danas u svitanje. Ostat du ovdje preko nodi da mi se konj odmori pa du tek sutra navečer stidi do vojske. I kada bi odmah krenuli sa mnom, ipak bi to potrajalo dva dana da stignemo na odredište, pa se bojim da Komanče više tamo ne bismo našli. Morat demo ih slijediti, pa de opet prodi dva dana dok ih ne sustignemo. U međuvremenu bi Old Surehand mogao lako pasti kao žrtva. Na žalost, ne znam drugi način kako bismo ga spasili. Mr. Webster, računam i na vašu pomod. — A zašto? — Komandant trupe de mi dati možda samo jedan dio svojih ljudi, te vas molim da ostanete ovdje i da me sačekate do prekosutra. Tada dete se priključiti nama. Desetorica Zapadnjaka sa deset dobrih pušaka predstavljaju veliku pomod. — Nedu redi ne, a kako poznajem i svoje suputnike, znam da su i oni spremni. Bojim se jedino da demo zakasniti. Zar ne bismo mogli sami bez vojske da ga pokušamo osloboditi? Na taj bismo način bili u pre-imudstvu barem za dva dragocjena dana. Razmislite malo, Sir! Old Wabble je ispitujudim pogledom kružio po ljudima. Izgleda da nije bio zadovoljan rezultatom. Na- bravši lice reče zabrinuto: — Svaka čast vašoj spremnosti, Sir! Ali ovdje se radi o jednom nevjerojatno opasnom poduhvatu. Da li su ovi ljudi spremni da za jednog stranca stave svoj život na kocku, pa makar to bio i Old Surehand? — Hm! Pitajte ih sami, Mr. Cutter! Kada se Old Wabble pojedinačno obratio, jedino su Webster i Hawley odgovorili odlučnim, ushidenim glasom. Kod ostalih se primjedivalo, iako su dali svoj pristanak, da bi više voljeli da ova pustolovina bude manje opasna. — Well — kimne starac ozbiljna lica. — Znam na čemu sam — i pokazujudi prema meni, dodade — a onaj starinar tamo, koji za dvadeset koraka zna da promaši cilj, taj nam pogotovo ne može biti ni od kakve koristi. Samo da mi je šaka odlučnih i iskusnih momaka, ne bi to predstavljalo nimalo težak poduhvat. Glavno je da se čovjek može pouzdati u ljude. Sjetite se samo koliko su puta Old Shatterhand i Winnetou bez ičije pomodi izveli još mnogo teže i opasnije stvari! Najprije sam bio naumio da potražim Winnetoua; ali ne znam na kom se mjestu Rio Pecosa nalazi njegovo Mescalero pleme i...
- 27. 27 Zastao je. Mojkonj je rado bivao sam i nije trpio blizinu stranog, nepoznatog konja. Old Wabbleov konj mu se suviše približio. Pružio je glavu da bi ga ugrizao, te se počeše tudi. — Kakvo je to prokleto kljuse koje dosađuje mom konju! — reče starac skočivši na noge. Požuri prema njima, zgrabi vranca za uzde da bi ga odvojio od klju-seta. Zdrijebac se međutim uspravio na zadnje noge, povukao ga uvis, bacio u stranu te je tresnuo kraj mene na zemlju. Podigao se uz psovku i htjede ponovo da ga zgrabi. Tada ga ja opomenuh: — Zgrabite svog konja i ne dirajte mog. Sluša samo mene, a vas bi kopitama zdrobio! Zdrijebac se ved zaista bio postavio u odbrambeni stav i bio spreman da, u slučaju da mu se starac ponovo približi, ovog stražnjim kopitama udari po glavi ili grudima. Okrenuo je tada unazad svoju lijepu glavu i, obasjan vatrom, pružao divnu sliku, koja je svakog poznavaoca konja morala da oduševi. Old Wabble maloprije nije obradao nimalo pažnje na taj divni stvor; ali sada je ustuknuo nekoliko koraka nazad i reče iznenađeno: — Jupitera mi, kakve li divne životinje! Moram je bolje pogledati! Obišao je oko ždrijepca držedi se oprezno po strani. Kao nekadašnji »kralj kauboja« bio je svakako dobar poznavalac konja. Po izrazu njegovog lica primijetilo se da je bivao sve oduševljeni!i. — Takvog konja nisam još nikad vidio! — priznade. — Postoji samo jedna jedina takva rasa, i ta se odgaja kod Mescalerosa. Od njih potječu samo dva pastuha kao što je ovaj ovdje, čiji su gospodari... Zastao je u govoru i pristupio k meni, ležao sam još uvijek u travi, zagledao se pomno u mene, sagnuo se, uzeo moju pušku za medvjede i karabinku koja se još uvijek nalazila u navlaci, zagledao u puške, ostavio na svoje mjesto te me upita: — Ovaj zdrijebac je vaš, Sir? — Da — kimnuh mu glavom. — Da li ste ga kupili? - Nisam. — Da li ste ga dobili na dar? ¦— Jesam. Tada mu je preko starog navoranog lica preletio nevjerojatno prepreden smiješak. Kimnuo je glavom, pri čemu mu se oči zaiskrile, i dalje upitao: — Da li ste i ovaj lovački kaput dobili na dar i hlače koje nosite, Sir? — Jesam. — Vi zbilja istražujete stare grobove? — Katkada, da. — A zovete se Charley?
- 28. 28 — Svakako. — Well!Čuo sam od jednog bijelca da mu se brat po krvi zove Charley i želim vam mnogo srede u vašem istraživanju starina. Oprostite što sam vašeg konja krivo ocijenio i uhvatio. To se nikada više nede desiti; it's clear! Vratio se do vatre i sjeo uz nju. Bio me je prozreo i nije htio da oda moj inkognito. Ostali nisu razumjeli njegovo držanje i njegove riječi te ga začuđeno i upitno pogledaše. Primijetivši njegov ravnodušan izraz lica, kao i da im ne želi dati objašnjenje, nastavili su prekinuti razgovor ne vodedi dalje brigu o tome. Ja sam međutim ustao, prošao mimo njih s namjerom da napustim mjesto logorovanja ne odajudi to svojim držanjem. Nisam želio da privučem na sebe njihovu pažnju. U stvari, imao sam za to dobrog razloga da odem. Old Surehand i Old Wabble bili su napadnuti. Ovaj drugi dao se u bijeg, što mu je i uspjelo. Bio je on jedan od najboljih, najiskusnijih i najprepredenijih ljudi na Zapadu, i bio sam iznenađen što se osjedao tako sigurnim ovdje. Bio sam uvjeren da su ga Komanči gonili. Svakako su znali da je on krenuo da potraži pomod za Old Surehanda i da su krenuli da ga onesposobe. Bio je doduše brz, ali pretpostavljam da su za njegovo gonjenje izabrali najiskusnije ratnike, te prema tome prednost nije mogla biti tako velika. Možda su se negdje ulogorili prije večeri. A možda su i naslutiti da je on kroz lako prolaznu dolinu bio produžio, a vrlo lako je mogude da su i oni to isto učinili. U tom slučaju bi se oni morali nalaziti negdje u našoj blizini. Preskočivši potok okrenuo sam prema dolje. Tmica mi nije smetala, jer su mi oči bile navikle na nju. Krenuo sam pješice i odabirao takova mjesta kojih se jahač inače kloni, pa sam se osjedao prilično sigurnim. Unatoč tome sam u ruci držao krivi bodež i bio spreman za brzu odbranu, jer su Crvenokošci mogli da osjete miris vatre i pješice da se došuljaju. Tako sam krenuo nečujno sve dalje i dalje, pazedi na svaki korak, dok se nisam uvjerio da se neprijatelj ne nalazi preda mnom. Zaustavio sam se tek tada kada se više nije osjetio miris vatre. To je bila kritična tač-ka, odlučujude mjesto, i sjeo sam čekajudi. Ako su go-nioci utaboreni, tada nede dodi, i tada bismo sutra ujutro morali na njih naidi. A ako su i usprkos mraku krenuli dalje, tada su morali na ovom mjestu osjetiti dim i svakako su stali da se dogovore. U ovom bih slučaju pokušao da prisluškujem njihov govor. Čekajudi ovdje više od jednog sata ustanovio sam da mi je put bio uzaludan i da demo ih tek sutra susresti. Ustao sam u namjeri da se vratim. Tada mi se učinilo kao da sam odozdo začuo neki šum; zastao sam i oslušnuo. Da, netko se približavao. Smjesta sam se zgrčio pod jedan grm. Sum je dolazio sve bliže. Začuo sam mukli topot konjskih kopita u mekoj travi. Bit de da su bila tri konjanika. Tada sam ugledao jahače. Bila su samo dvojica, dva Indijanca. Sjedili su uspravni na sedlu i njihova tijela su se jasno ocrtava prema nebu. Ne zaustavljajudi se projahali su mimo mene. Smugnuo sam u stranu iza grmlja i slijedio ih. Da sam i prouzrokovao neki šum, to se ionako ne bi čulo od topota konja. Uostalom, nisam ih morao daleko slijediti, jer se jedan od njih naglo zaustavio. Udahnuo je snažno govoredi Jezikom Komanča, sličnim jeziku Sošona: — Uff! Zar to ne miriše na dim? I drugi je počeo njuškati po zraku. Tada odgovori:
- 29. 29 — Da, toje dim! — To bijelo pseto bilo je tako neoprezno te je upalilo vatru. — Čim je to uradio, znači da nije nikakav glasoviti ratnik, koji takvu neopreznost nikada ne bi učinio. — Da, to je sasvim običan i neiskusan ratnik. Meni i mom bratu nede biti teško da mu skinemo skalp. — Dobro što smo obojica krenuli u potragu za njim. Moj brat je htio da se ulogori kada, je počeo mrak da se spušta. Kakva sreda što je krenuo za mnom kad sam ja produžio put! Uzet demo skalp i vratiti se odmah natrag do Saskuan-kuia, kamo su naši ratnici krenuli dalje. Sišli su sa konja i privezali ih. Tada su se počeli dalje šuljati, a ja sam išao uvijek za njima. Sva njihova pozornost bila je usmjerena naprijed. Ja sam svega osam koraka bio udaljen od zadnjega. Zar da čekam da se posakrivaju u grmlju oko naše vatre? Ne; to bi bila sa moje strane velika greška. Moram ih smjesta napasti, a nisam imao mnogo vremena ni da razmišljam. Sklonio sam nož i izvukao revolver. Tri — četiri hitra, velika skoka i dostigoh zadnjeg, te sam ga drškom oružja udario po glavi da se odmah skljokao. Prednjak je čuo to, zaustavio se, okrenuo se i upita: — Sta je ta bilo? Da li je moj brat... Dalje nije stigao da produži. Skočio sam na njega, zgrabio1, ga lijevom rukom za vrat, a desnom ga tresnuo, te se i on skljokao. Sa sobom su nosili lasa. Položio sam onesviješdene, okrenuvši im leđa, i obmotao ih neraskidivim remenjem od glave do pete tako čvrsto da se nakon buđenja sigurno nisu mogli ni pokrenuti. Ali kako je postojala mogudnost da se nakon buđenja otkotrljaju, odvukao sam ih do prvog drveta i privezao ih čvrsto za njega. Sada se oni ni u kom slučaju nisu mogli osloboditi, i ja se vratih u naš logor. Stigavši onamo, nisam ništa govorio o tome, skočio sam preko potoka i legao na ono mjesto gdje sam prije ležao. Old Wabble me ispitivački pogleda. Ostalima moja duga odsutnost nije bila upala u oči. — Niste bili ovdje, Sir, pa ne znate što smo se u međuvremenu dogovorili. Ja naime nedu odjahati gore do logora vojske — rekao je. — Zar vam je sinula neka druga ideja? — upitao sam ga. — Možda neki novi plan? — Da. Nešto sam bio zaboravio na što sam odmah morao da mislim. Vi ste svakako čuli o Old Shatter- handu? — Svakako. — Dakle, taj lovac boravi u blizini Rio Pecosa. Odlučio sam da ga posjetim i zamolim za pomod. Šta mislite, hode li nam je pružiti? — Uvjeren sam u to. — Pshaw! — upade tada Webster prezirnim glasom. — Kako može Mr. Charley da zna šta bi čovjek kao što je Old Shatterhand mogao da učini ili ne učini!
- 30. 30 — E patakav neznanac kakvim me vi držite ipak nisam — govorio sam branedi se. — Iako ne spadam u red čuvenih Zapadnjaka, ipak ne bih učinio onakve greške kao što ste ih vi učinili. — Mi? greške? — Da. Dozvolite ste da vas Mr. Cutter iznenadi a da ne primijetite njegov dolazak. — A da li ste mogude vi primijetili? — Jesam. — Nemojte nas »farbati«, Mr. Charley! — Pshaw! Mogu ja to i dokazati. Mr. Cutter, recite mi: Zar niste tamo dok ste ležali u grmlju odsjekli jednu granu da biste bolje vidjeli pred sobom? — Jesam, istina je. Vi ste to dakle vidjeli, Sir, inače ne biste znali. — Kada ste to opazili, zašto nam niste saopdili? — upita Webster. — A da je to bio neki Crvenokožac! — Znao sam da je bijelac. — Nemogude! — I vi ste mi neki Zapadnjak kada ne znate kako se u mukloj nodi može razlikovati bijelca od Crveno- košca a da ga ne vidite! A počinili ste još i mnogo vedu grešku, koja vas je mogla stajati života. — Sto mu gromova! Budite tako milostivi pa me upoznajte sa tom mojom ubitačnom greškom! — Tu du vam želju ispuniti. Možete li mi možda redi šta Crvenokošci obično rade kada im bijelac pobjegne? — Naravno da mogu. Jašu za njim da ga uhvate. To je svakom poznato! — No eto! Mr. Cutter je umakao Komančima. Mislite li da nisu krenuli u potjeru za njim? — Grom i pakao! — uzvikne Old Wabble i lupi se dlanom po čelu. — To je sasvim tačno, Sir, kako sam mogao izgubiti iz vida tu opasnost! Crvenokošci su sigurno krenuli za mnom pa de sve pokušati da me ugrabe. — A vi ovdje niste postavili ni straže! — To de biti odmah učinjeno. — Samo to nije dovoljno. — A šta još, Sir? Recite brzo! Učinit du sve što budete smatrali za potrebno. Činilo mi je zaista zadovoljstvo da promatram lica ostalih. Iznenađenim očima gledali su čas u mene, čas u njega, i Webster ga zapita rastvorenih očiju:
- 31. 31 — Šta, daučinimo ono što taj umjetnik smatra potrebnim? Zar vjerujete da Mr. Charley zna šta treba poduzeti u situaciji u kojoj se mi sada nalazimo? — Da, uvjeren sam — odgovori upitani. — Čuli ste da o našoj sigurnosti vodi više računa nego mi sami. Dakle, Mr. Charley, što nam savjetujete? Tada sam im počeo objašnjavati: — U slučaju da se gonioci približe moraju odmah osjetiti miris vatre. Možda su ved i tu da nas uhode. Ja bih na vašem mjestu razaslao nekoliko izvidnica koje bi morale sve okolo da prekontroliraju dokle god dopire miris dima. — Well, Sir, very well! Nedemo ni časka časiti a da to ne učinimo. Mr. Webster pošaljite odmah tri do četiri vaša čovjeka u izvidnicu! Uvjerit dete se da je potrebno. — Yes — izjavi imenovani. — Čudnovato da se sami nismo sjetili toga i da nam je to morao ovaj starinar da kaže, koji nije niti Zapadnjak. Krenut du sam i povesti četvoricu. — Neka samo dobro otvore oči i otčepe uši, inače nede ništa vidjeti niti čuti; it's clear. Webster je odabrao četvoricu svojih ljudi i udaljio se s njima. Pretpostavljao sam da de naidi na vezane Komanče i njihove konje i unaprijed se veselio njihovim zgranutim licima. Oni koji su ostali kraj vatre razgovarali su potiho. Ja sam ostao ležedi pod grmom i čekao na povratak izvidnice. Trajalo je više od jednog sata dok se nisu vratili. Webster je išao na čelu; za njim dvojica sa konjima Indijanaca i dvojica sa po jednim Komančem koje su bili odvezali i razdvojili. Webster je doviknuo još prije no što je stigao do vatre: — Mr. Cutter, pogledajte što nosimo! Old Wabble skoči na noge, zurio je u oba Crveno-•.košca koji su se ponovo osvijestili, te reče: — Dva Indsmena, dva Komanča, kao što se to po fatnim bojama vidi! A gdje ste došli do njih? — Našli smo ih. —: Ali neprijateljske Indijance čovjek ne može nadi ved uhvatiti. — To sam i ja dosad mislio, ali nije tako. Mi smo ih stvarno našli, doslovce našli, privezane jednog za drugog i zajedno za stablo. Ubrzo iza toga otkrili smo i njihove, konje. — Tko bi to povjerovao! — Da, čovjek prosto da ne vjeruje. Ali što se vlastitim očima vidi u to se ne može posumnjati. A tko ih je samo savladao i vezao? Bit de da se u blizini nalaze bijelci koji su to učinili, a da nisu znali da se mi ovdje nalazimo. Tada mi starac dobaci kratak pogled, kimne glavom te reče: — Da, bijelci; ali vjerujem da ih nije bilo više od jednog.
- 32. 32 — Jedan? — Yes.Da li su Crvenokošci ranjeni? — Nisu. Ne vidi se nikakova rana. — Znači da prethodno borbe nije bilo. Bili su iznenađeni a da se nisu mogli obraniti. Postoji samo mali broj ljudi koji to znaju učiniti. Sjetite se malo onog Zapadnjaka čije sam ime maloprije spomenuo! — Sto mu gromova! Vi mislite na Old Shatterhanda? On da ih je savladao i zavezao? — Drugačije ne može biti. — Znači bili ste u pravu kada ste spomenuli da se on u ovom kraju nalazi. Moramo ga potražiti. — Vjerojatno nede biti potrebno da ga tražimo. On svakako zna da smo mi ovdje i da čekamo na njegovu pomod. Uzdajte se u to da de se pojaviti u pravo vrijeme! — Govorite kao da ste sveznajudi, Mr. Cutter! I'on je samo čovjek i može da zna samo ono što vidi i čuje. Ali mi se radi toga nedemo svađati, Sir! Recite nam radije šta demo uraditi sa ovom dvojicom zarobljenika. Valjda ne mislite dd ih povedemo sa sobom? To bi za nas bio veliki teret, a osim toga i dosta opasno. A pustiti ih na slobodu isto ne možemo. — To bi bila glupost; it's clear. — Znači, zrno u glavu; to je najbolje; oslobodit demo ih se, a oni su to i zaslužili. — Nemojte samo donositi tako brzo odluke, Sir! Nismo mi uhvatili ovu dvojicu, ved Old Shatterhand. Svakako ste ved čuli kako on Crvenokošce ubija samo onda kada je na to prisiljen. — To me se ništa ne tiče. U prvom redu nije još niti sigurno da se on ovdje nalazi. U tom slučaju nisu ovi probisvijeti njegovi zarobljenici ved naši, a kao trede... pa, kao trede mi demo se sada posavjetovati i pozvati u pomod zakon prerije. Da li ste za to? — Nisam. Ovi Indsmeni me se ništa ne tiču. Ali pratiti vaš dogovor to hodu. — Nemam ništa protiv. Dakle počnimo! Na zemlji kraj vatre ležala su vezana oba Komanča. Oko vatre su se bijelci bili okupili da se dogovore. Da li Crvenokošci znaju engleski ili ne, to se po njihovim licima nije moglo zaključiti. Da ne bismo dalje duljili, savjetovanje je potrajalo samo nekoliko minuta i konačni zaključak je glasio da se zarobljenici smjesta strijeljaju. Jedino je Jos Hawley glasao protiv osude. Webster je bio zaista kratak u svom postupku. Naredio je trojici svojih ljudi da odvedu zarobljenike malo podalje i da izvrše nad njima presudu. Tada sam smatrao potrebnim da i ja konačno progovorim. — Stanite, Mr. Webster! Čekajte još časak! U vašoj presudi po zakonu savane potkrala se jedna greška koja tu presudu čini nevažedom. — A šta se vi razumijete u zakon savane! Na kakvu grešku mislite?
- 33. 33 — Ima ihzapravo nekoliko. U prvom redu u raspravi nije učestvovao onaj koji bi tu imao nešto da kaže. — Pa Mr. Cutter je odbio. — Ne mislim na njega, ved na sebe. Ja sam član ovog društva i ne bih smio biti isključen kada se o tako važnoj stvari raspravlja. — Sta kažete! — podrugljivo mu odgovori Webster. — Vi ni u kom slučaju ne spadate u naše društvo, ved ste samo pod njegovom zaštitom; u tome je stvar, Sir. Kada bismo digli ruke od vas, ne biste bili više ni časak sigurni za svoj život. — Mr. Webster, to su nazori zbog kojih se ne želim s vama prepirati. Dakle, izostavimo onda moju osobu iz igre! Druga greška se sastoji u tome što sa Crvenokošcima niste progovorili ni jednu riječ. Ipak se ne može nekoga osuditi na smrt a da se ne sasluša! Zarobljenik i njegov život najzad ipak pripadaju samo pobjediocu i nikom drugom. Tko od vas može da tvrdi da je pobijedio Komanče i zarobio ih? — Ne govorite gluposti! Ovi mangupi pripadaju nama, osim ako nam možete redi tko je bio taj tajanstveni čovjek koji ih je pobijedio i koji se sada skriva. — Mogu vam redi jer se ne skriva, ved ga svi mogu vidjeti, Mr. Webster. — Pokažite mi ga onda! — rekao je smijudi se. — On leži pred vama; ja sam to lično. — Vi? Sto mu gromova! Vi, vi ste ove Crvenokošce savladali i vezali?! Ako vam ikada uspije da samo jednog jedinog Indijanca pobijedite u borbi i živoga ga zavežete, kao ove ovdje, tada ja nisam Zapadnjak! — Well, onda niste nikada ni bili. — Oho! Da čovjek tako nešto izvede, potrebna bi mu bila snaga jednog Old Shatterhanda. Možda ne želite tvrditi da vi tu snagu posjedujete? — Tvrditi nedu, ali du vam dokazati. Pazite! Za cijelo vrijeme ove svađe ostao sam mirno ležedi na zemlji. Sada sam se podigao, zgrabio ga desnom rukom za opasač, zavitlao njime nekoliko puta oko glave da je stao glasno vikati, postavio ga ponovo na noge i upitao: — Da li je ovo dosta, ili da vam pokažem kako bi vaša glava osjetila moju pesnicu? Prije no što je uspio da odgovori, uzviknuo je jedan od zarobljenika jasnim glasom: — Old Shatterhand! To je Old Shatterhanđ! On me malo prije nije mogao primijetiti jer sam ležao u sjeni, prepoznao me je tek sada su me obrisi vatre osvijetlili. Prišao sam mu i upitao ga:
- 34. 34 — Da lime zarobljeni ratnik Komanča poznaje? — Da — odgovori on. — A gdje si me vidio? — U Llano Estacadu. Nalazio sam se sa onih dvadeset ratnika koji su krenuli, u susret svom poglavici Tevua-Schohe i njegovom sinu Schiba-Bigku da ih brane od »Orla«. Na žalost smo zakasnili. Tevua- Schohe je bio ved pao kao žrtva taneta svog ubice. — Tačno je. Jezikom bljedolikih vladaš prilično dobro, pa si prema tome i razumio o čemu je dosada bilo riječi? , — Da. Mi smo i to čuli da je Old Shatterhand govorio u našu odbranu. — To on stalno čini. Prijatelj sam crvenih ratnika i žao mi je kada oni svoje ratne tomahavke dižu protiv bljedolikih, jer znam da bi oni doduše mogli jednom pobijediti, ali bi to sigurno bila i njihova propast. I vi treba da znate da ja ne želim smrt Crvenokožaca. — Mi smo hrabri ratnici i ne bojimo se smrti. — To ja znam; ali život je ipak bolji od smrti. Za vas ne bi bila nikakova slava kada bi vaše pleme doznalo da su vas bez bilo kakvog otpora savladali i nakon toga ustrijelili. Zavisi od tvoga odgovora da li du vam pokloniti život. Kako se zove poglavica koga tvoje pleme sluša? — Vupa-Umugi, kojega još nitko dosada nije pobijedio. — Gdje se nalaze šatori vaših sela? — To vam nedu redi. — Jesu li vaši ratnici krenuli u borbu? — Da. — Koliko broje glava? — Nedu redi. — A gdje se sada nalaze? — Ne znam. — Protiv koga ste krenuli? — Znam protiv koga, samo nedu odati. — Ti znaš da čuvaš tajnu, pa si prema tome i dobar ratnik koji de radije staviti svoj život na kocku nego da oda svoje. To se mora svakom hrabrom čovjeku sviđati, prema tome i meni. Idite kudi i recite vašim poglavicama i svim vašim ljudima da Old Shatterhand zna da cijeni hrabrost i šutljivost!
- 35. 35 Sagoh se daih oslobodim veza. Kada je to bilo obavljeno, skočili su na noge, a onaj koji mi je govorio: reče: — Old Shatterhand nas je oslobodio veza i rekao da krenemo. Mi smo dakle slobodni i možemo krenuti kamo god nas je volja? — Da. — A šta de biti sa našim oružjem i konjima? — Dobit dete ih natrag. Old Shatterhand nije ni lopov, a ni pljačkaš koji bi se o tuđe ogriješio. — Uff, uff! Da li dete krenuti za nama da nas uhodite da vidite kuda demo? — Ne; dajem vam svoju riječ. — Uff, uff! Old Shatterhand još nikada nije prekršio svoju riječ; on je najplemenitiji bljedoliki. Pričat demo o tome čim stignemo do naših šatora. — Ima još mnogo takvih bljedolikih koji misle kao i ja. Evo ovdje je vaše oružje, a tamo stoje vaši konji. Jašite dalje! Samo jedno upamtite: da demo ovo mjesto držati pod oštrom kontrolom. U slučaju da se ovdje zadržite ili se vratite da nas uhodite naša tanad de vas sigurno pogoditi! — Mi demo podi dalje i nedemo se nijednom okrenuti. Howgh! Od bijelaca mi nije dosada niti jedan prigovorio, jedino mi je Webster sada prišao i upitao: — Zar to ozbiljno mislite, Sir? Zar im zbilja mislite slobodu dati? — Da. — Nemojte mi zamjeriti, Sir, ali moram vam redi da je to velika greška sa vaše strane, koja ... Tada ga prekinuh u govoru i kratko ga upitah: — Da li vi sada znate tko sam? — Yes. — Dakle, ne onaj Mr. Charley koga ste smatrali poluidiotom i glupanom? — Ne, ved Old Shatterhand, Sir. — Prema tome bolje bi bilo da šutite i da mi ne naređujete i kritizirate ono što činim! Vjerojatno ste dobar čovjek i koristan Zapadnjak, ali vaša kritika ved mi ni onda nije bila dorasla kada sam prvi put stupio na tlo Divljeg zapada. Onaj koji čuvenog ždrijepca Old Shatterhanda smatra paradnim konjem, taj neka se ne usuđuje da mi drži prodike. Basta!
- 36. 36 Nakon ovog ukoraokrenuh se i ostavih ga. Imao sam dosta razloga da sa njim ovakovim tonom razgovaram. Ako budemo ostali zajedno, a on zadržao i dalje svoj nadmeni stav, mogao nas je lako dovesti u nepriliku; otuda i ovaj način moga ukora, koji mi inače nije bio uobičajen. Komanči su uzjahali na svoje konje, kimnuli mi u znak zahvalnosti i udaljili se a da ostale nisu udostojili ni jednim pogledom. To je čak i za Old Wabblea bilo previše. On nije progovorio ni jedne riječi, iako se sa mnom nije suglasio. — Jogunasti mangupi! — gunđao je. — Kao da i mi nismo prisutni! Zar ne mislite da ste premilostivi bili prema njima, Mr. Shatterhand? — Ne. — Nije mi ni na kraj pameti da sudim o vašem činu. Ali im možda ipak nije trebalo obedati da ih nedemo uhoditi. Ako mislimo da oslobodimo Old Sure-handa, moramo znati kuda su ga odvukli. — Ja znam; prisluškivao sam ih prije no što sam ih onesvijestio. Oni su ga odnijeli do Saskuan-kuia, do »Plave vode«. — Tada je dobro. A znate li gdje se ona nalazi, Sir? — Da. Bio sam dvaput tamo. — Bojim se da de oni tamo javiti što se ovdje dogodilo i da demo krenuti onamo. — Naprotiv! Pa zar bih ja u tom slučaju pustio zarobljenike na slobodu? Zapravo ovo je bio šahovski potez koji de nam biti od velike koristi. Old Surehan-da, uostalom, nisam bio ni spomenuo. Oni de pretpostaviti da ja o njemu ili ništa ne znam ili nemam razloga da se brinem o njemu. Vjerujte mi, Mr. Cutter, da nisam učinio ni jednu grešku. Pri tome imamo još i tu prednost što smo se oslobodili oba Komanča. Mogli su se pokazati veoma neugodnim, a ja ne bih odobrio da ih se ubije. — U pravu ste, Sir; it's clear. Vjerujete li zbilja da se ti momci nede vratiti podmuklo? — Oni se nede vratiti. Ali da bismo ostali i dalje oprezni, napustit demo ovo mjesto, ugasiti demo vatru i potražiti drugo. Neka se to odmah učini. Pošto smo zgasili vatru, povukli smo se malo natrag gdje je bilo pogodnije mjesto. Legli smo da spavamo, pošto smo postavili dva stražara. Ostao sam još dugo budan i cijelo vrijeme slušao šapate suputnika. Predmet njihovog tihog razgovora mogao sam da zamislim. Svakako su govorili o nenadanom slučaju kako se Mr. Charley s njima našalio, a zapravo bio Old Shatterhand. Old Wabble je bio svakako veoma zadovoljan što me je prvi prepoznao. Drugo poglavlje NA PLAVOJ VODI
- 37. 37 Slijededeg jutra biloje prije svega potrebno da se dozna tko bi od ljudi htio da pođe do Saskuan-kuia, a tko ne. Kada sam ih upitao, svi su me u isti mah zamolili da ih povedem. Sada, kada su znali tko sam, prestalo je svako premišljanje i svi su bili uvjereni da de se dobro završiti. Cak je i Ralph Webster unatoč jučerašnjem ukoru bio od srca oduševljen. Jos Saw-ley iskoristio je jedan momenat da mi u četiri oka kaže: — Tko bi to pomislio, Sir, da ste vi Old Shatterhand! I bududi da je to tako, dvostruko se veselim što ste baš vi moje srce umirili vašom pričom. Ja sam doduše stara obična skitnica sa Zapada, ali ako me postavite na takovo mjesto gdje bih mogao biti od koristi, tada dete vidjeti da vas nedu osramotiti! Krenuvši odavde, išao sam najprije skoro čitav sat duž vode kraj koje smo se bili utaborili. Tada je dolina, kroz koju je protjecala, zaokrenula iz svog istočnog pravca prema jugu. Na ovom mjestu je trava bila zgnječena i ugažena. Old Wabble je sišao sa konja da ispita tragove. — Ne biste li se, Mr. Cutter, radije toga okanili? — zamolio sam ga. — Smatram da je to nepotrebno, a uostalom to nam je i zabranjeno. Dao sam riječ Komančima da nedemo tragati za njima. — Mislite li da su to njihovi tragovi? Hm! Sumnjam u to. Da su u ovom pravcu jahali, ved bismo putem morali primijetiti tragove kopita njihovih konja. 57 — Ne. Između njihovog i našeg odlaska prošlo je dovoljno vremena da se ispravi trava. A ovdje gdje su se bili ulogorili i po svoj prilici tek prije kratkog vremena krenuli ostalo je ugaženo. — Ovaj dokaz mi se čini sasvim pravilnim, Sir, jedino se može redi da ti Indsmeni nisu bili dosta oprezni kada su proveli nod na udaljenosti samo sat vremena od našeg logorigta. — Zašto? Poklonio sam im slobodu i obedao da ih nedemo slijediti. Oni su se prema tome ovdje osjedali sasvim sigurni. A pored toga, zna se da se po danu mnogo brže i bolje napreduje u jahanju negoli po nodi. Razborit čovjek nede se odmarati danju ved nodu i ne vidim razlog zašto ne bih prihvatio da i Komanči posjeduju ovu mudrost. Nakon što su se gotovo Čitav sat bili udaljili od nas, mogli su se bez razmišljanja zaustaviti da čekaju dan. Tada su krenuli dalje, kao što se to i po tragovima vidi. Kao što vidite, tragovi idu duž rijeke prema dolje i toliko su jasni da ne mogu da potječu niti od nodas, a kamoli od sinod. S izrazom nadmodnosti na licu, Old Wabble smješkajudi se reče: — Govorili ste da dete svoju riječ održati, da nedete slijediti tragove. Ja sam pak mišljenja da je to nemogude. — Zašto? — Zato što smo krenuli istim putem i što smo prisiljeni da gledamo u tragove. Ili ste možda mišljenja da idemo zatvorenih očiju? — Ne, zato jer nedemo slijediti tragove.
- 38. 38 — Možda samoradi vašeg osjedanja? — To bi bila glupost. Postoji tu jedan mnogo važniji razlog. Put uz ovu vodu vodi također za Rio Pecos, samo u velikom luku, i Crvenokošci prolaze ovuda vjerojatno da bi mogu dovoljno napajati svoje konje. Znači, oni obilaze. Mi demo naprotiv ovdje ostaviti vodu i krenuti pravo istočnim smjerom za Pecos. Mi demo prema tome parije njih stidi do Saskuan-kuia. Koliko je to za nas korisno, mislim da vam ne moram objašnjavati. Tada nestane sa Old Wabbleovog lica izraz nadmenosti te reče: — Da, ako je tako, Mr. Shatterhand, neka bude. Priznajem da bih vas mogao još mnogo šta da naučim, it's clear. Samo mi recite da nije onaj put kojim mislite krenuti i suviše naporan? — Nimalo. On vodi stalno prema dolje. Kraj je vedinom ravan, katkad stijenje, katkad pijesak. Vode naravno nema. Sto se toga tiče, morat demo se do Rio Pecosa strpjeti. — Uz koju de vjerojatno Komanči ležati. Zar nas to nede omesti da priđemo vodi koju demo nakon takvog puta neophodno trebati? — Ne. Položaj Saskuan-kuia mi je dobro poznat. Mi demo na rijeku, stidi na sasvim drugom mjestu pa demo naše konje modi bez opasnosti pustiti da se napoje. — Well, ja sam umiren. Uvjeren sam, a i vidim da smo u sigurnosti sve dotle dok ste nam vi vodič. Želim nešto da vam kažem: stariji sam, mnogo stariji od vas, i zato bi bilo samo po sebi razumljivo da ste me odredili za vodiča. Ali unatoč tome je ... Hm, da, ja ... Izgleda da mu nije bilo lako da završi započetu misao. Gutao je i gutao. Mlatarao je rukama i nogama. Krivio je i presavijao svoje mršavo tijelo kao da su mu se sve kosti pomjerile sa mjesta. Svaki mu se djelid tijela počeo da klima i trese. Tada je konačno rekao: — Da, rado du se toga odredi i vama se podvrgnuti. Budite vi naš komandant koga demo slušati. Old Wabble ovako što još nikada nije učinio. Sta kažete na to. He? To treba da primite uz priznanje i sa zahvalnošdu, Mr. Shatterhand: it's clear. Da, bio je to čovjek koji se nije nikada podvrgavao drugima; to sam i ja znao. Jasno se vidjelo i po njemu koliko ga je samoprijegora stajalo da to učini ovog puta i za uzvrat je očekivao moju pohvalu. Pogledao me je raširenih očiju i otvorenih usta pun iščekivanja. No ono što je očekivao nije mu se ispunilo, jer sam mu odgovorio: — Ne, nije to tako razumljivo kao što mislite. Mi nismo vojnici, ved slobodni Zapadnjaci. U vojsci stariji komanđuju. O nekom komandantu u vojničkom smislu kod nas ne može biti ni govora bududi da svi imaju ista prava i iste dužnosti. — Ali, Sir, vi ne možete od nas zahtijevati da uvijek budemo istog mišljenja. — Svakako da ne mogu. — No, a šta bi se desilo kada bismo se posvađali? —Posvađali? To se kod razumnih ljudi ne može
- 39. 39 dogoditi. Ako binastupilo razmimoilaženje, mi demo se tada dogovoriti, Mr. Cutter. — Well, dogovorit demo se. A onda? — Onda demo postupiti onako kako je najbolje. — A ako ostali ne smatraju da je to najbolje? — Tada su glupi, a sa glupim ljudima ne običavam da saobradam. — Kako ... št... štaaaaaa? — pitao je. Izraz lica bio mu je u tom momentu upravo komičan, napola lukave lisice, a napola ovce koja se sprema da bleji. Ostao je jedno vrijeme nepomično, a onda brzo zatrese svojim udovima te nastavi: — Glup, dakle glup, a sa glupim ljudima ne saobradate! Vi dakle mislite da bismo samo mi mogli biti glupi? — Ja mislim da du se uvijek kloniti da se usprotivim dobrom i pametnom savjetu. — Ah tako! A kad biste vi imali taj pametan savjet, a mi to ne bismo uvidjeli i ne bismo pristali da činimo što vi želite? — Tada bih vas ostavio i napustio i krenuo svojim vlastitim putem. — Ali onda se ne bi moglo izvesti ono što bi se moralo učiniti! — Ipak, ja bih to sam učinio. Razuman čovjek bez ičije pomodi može više uraditi negoli da ima kraj sebe desetoricu koji bi mu sve pokvarili. — To dakle znači slijedede: Old Shatterhand nikada ne misli glupo. Sve bi se moralo uvijek po njegovoj volji ravnati, pa ako se to ne učini, tada bi pobjegao? — Tako otprilike, iako baš ne tako naglo. — Pa to je isto tako kao da smo vas izabrali za našeg komandanta! — Ne, jer vi ne trebate stalno da mi se pokoravate; znači da svaki može svoje mišljenje da izrazi. A što se vas lično tiče, Mr. Cutter, uvjeren sam sasvim u to da dete uvijek pravilno postupiti i nikada nešto suprotno poduzeti. Tada je preletio zračak zadovoljstva preko njegovog naboranog lica i reče glasom punim radosti i odobravanja: — To je, Sir, riječ koja para vrijedi, it's clear! Mi nemamo komandanta, a ako ostali ne uvide da ste vi u pravu, tada demo ih ostaviti. Krenite sa mnom naprijed. Idemo dalje! Jahali smo rubom doline dalje prema gore i, stigavši na vrh, krenuli nadesno. Ovdje gore zemljište je bilo ravno, te pustismo u galopu konje nakon što smo ih dolje dobro napojili. Old Wabble je jahao
- 40. 40 kraj mene naodstojanju od ostalih i povremeno je bacao pogled pun divljenja na mog ždrijepca. Očito se veselio njegovom brzom kasu. Starac je bio izvrstan jahač i unatoč svojoj starosti sjedio je kao neki mladid u sedlu. Njegova dugačka bijela kosa, slična bujnom, tamnom, Winnetouovom perčinu, vijorila je poput srebrne grive iza njega. Zapravo on nije ispunio moja očekivanja ovdje dolje na potoku. Njegovi prigovori nisu ni u kom slučaju bili dokaz njegovog oštrog i nepomudenog oka koje je svojstvo pravog lovca. Nekadašnji »kralj kauboja« bio je naviknut samo na slobodno polje i otvorenu savanu. On nije mogao imati ona svojstva koja se stiču u šumama i brdima punih gudura. Ali ako se uzme sve u obzir, ipak smatram da je to čovjek na koga se može osloniti. Satima smo jahali jedan kraj drugog, a da nije progovorio ni jedne riječi. Kada sam stavio primjedbu na tu njegovu šutnju, odgovorio mi je: — Ja rado govorim i pričam, Sir, ali znam da vi više polažete na djelo negoli na riječi i zato radije šutim. Svima je poznato da sa Winnetouom znate biti i danima a da se ne izgovori ni jedna suvišna riječ. Čak i sada kada ste se našli u nekoj opasnpsti, gdje bi drugi Zapadnjaci držali duge dogovore, vas dvojica ste se sporazumijevali kratkim znacima ili jednim pogledom. Dakle, šutjet du da me ne biste smatrali brbljavcem; it's clear. — Istina je da Winnetou ima tu osobinu da više govori djelima nego riječima, a ja sam upravo kao i on. Bit de mi drago ako se budem uvjerio u to da se i sa vama isto tako dobro sporazumijevam kao i sa njime, Mr. Cutter. — Nemajte brige, Sir! Nisam ja nikakav neiskusan momak, a potrudit du se da vam dokažem da vam je moja pomod potrebna. Kraj u koji smo stigli bio je isto onakav kao što sam ga svojim suputnicima bio opisao, dijelom stjenovita ravnica, dijelom pjeshovita pustara. Popodne smo stigli na plodno, travom obraslo tlo. Približavali smo se pritoku Pecosa čija je obala bila obrasla zelenim grmljem. Ovaj pritok mi je bio još otprije poznat i slijedili smo ga do njegova ušda. Kada smo stigli do njega, bilo je otprilike još dva sata do večeri. Odavde smo imali čitav sat jahanja do Saskuan-kuia. Ova »Plava voda« bila je neka mala plitica, slična jezercetu, koja se punila izvorima, a koji su se nalazili na njenom dnu. Suvišna voda oticala je u Rio Pecos. Kraj obale bilo je gustih mladica topola među kojima su stršili visoki krošnjati hrastovi, i druga stabla. Voda je bila tamnoplave boje te su je Indijanci nazvali Saskuan-kui. Oticanje vode iz jezera prolazilo je podno onog mjesta na kome smo se mi nalazili, prema Rio Pecosu, i preko kojeg smo morali prijedi. Još niže nalazila se je splav koju nismo smjeli upotrijebiti jer su ona dvojica Komanča dolazila sa suprotne strane pa bi bili naišli na naše tragove. Prijelaz preko te prilično široke rijeke morao se izvršiti plivanjem, što nam je za današnjeg toplog dana bilo više prijatno nego nepoželjno. Stigavši na drugu stranu obale, prvo smo počeli da ispitujemo tlo. Na tragove nismo naišli, i to nas je umirilo. Krenuli smo oprezno ispod širokih krošanja jasika, dolje prema ušdu gdje voda jezera utiče u rijeku. Bili smo sa sjeverne strane i ni ovdje nismo naišli na tragove. Sjahao sam sa konja, privezao ga za grm kako bi mogao da brsti lišde i legao u travu. Old Wabble se poveo za mojim primjerom ne
- 41. 41 progovorivši ni jedneriječi. Htio je da oponaša mog šutljivog Winnetoua, kao što je govorio, a ne da ga smatram »brbljivcem«. Ostalima moj čin nije bio sasvim shvatljiv. Ostali su i dalje na konjima. Tada Webster reče: — Zar da sjašemo, Sir, pa još je dan! — Ja sam baš zato i sjahao što je dan — odgovorili mu. — Zar nedemo odjahati do »Plave vode«? — Nedemo. — Vi, dakle, po mraku namjeravate da odete tamo? Zašto ne i po danu, jer tada možemo opaziti i tragove, Mr. Shatterhand? — Mi bismo doduše mogli otkriti tragove, ali bismo zato i sami bili opaženi. — Mislim kada bi oprezno ... Old Wabble ga je prekinuo glasom: — Šutite i ne vičite kao deva s petnaest grba! Da li ste možda mene čuli da sam što govorio? Mr. Shatterhand svakako zna što radi. Ako vam je volja da svoj sklap nosite na pazar, jašite dalje. Ja međutim ovdje ostajem. Tada i oni sjahaše s konja. Webster, gunđajudi reče: — Oho, oho, samo ne tako osorno, Old Wabble! Džentlmen kao što sam ja nije navikao da ga bilo tko naziva kamilom, — Pravi džentlmen prije svega drži jezik za zubima, da li ste me razumjeli? Vi ste, doduše, onda vrlo dobro pogodili svog prvog jelena, ali zato, u međuvremenu, mnogo puta promašili, te nemate pravo da govorite protiv Mr. Shatterhanda ako on nešto poduzme što se vama ne sviđa. Zato se umirite, inače du otidi i ostaviti vas na cjedilu. Ah, dakle, na to je on ciljao! Ostaviti na cjedilu. To je dobro zapamtio. Htio je svojom strogošdu prema valjanom Websteru da pokaže kako je istog mišljenja kao i ja. No sada sam bio uvjeren da njegova šutljivost nede biti dugog vijeka. On de iskoristiti prvu priliku da me ispituje, kao što je to sada Webster učinio. Kada je počeo da se spušta mrak i kada je moje vrijeme došlo, ustao sam i rekao: — Sada odlazim da tragam za Komančima. Moje puške du ovdje ostaviti i molim vas da se nitko od vas ne udaljuje. U blizini bi moglo biti crvenokožaca koji bi mogli nešto da primijete. — Sasvim pravilno! — suglasio se Old Wabble. — Pretpostavljam da de uskoro naidi ona dvojica Komanča koje smo pustili. Oni de vjerojatno prodi negdje u blizini. — Ovdje ne, Mr. Cutter — odgovorio sam mu. — Oni de se poslužiti svakako splavi i dodi na onu drugu , stranu obale.
- 42. 42 — Mislite li? —Da. Zato sam za odmaranje odabrao maloprije ovu stranu obale. Ovdje nas oni ne mogu opaziti. — Well. Dakle vi mislite krenuti. Smijem li s vama? —Iskreno rečeno, više volim da sam sam. — Zar me smatrate tako neiskusnim i nespretnim da bih vam mogao pokvariti posao? Kažem vam, Sir, da sam u šuljanju spretan kao i drugi. To sam sinod i dokazao. — Hm! Ali ja sam vas ipak opazio. — Mene niste, ved samo grančicu koja se njihala. — Pshaw! mnogo prije nego što ste odrezali onu grančicu ugledao sam vaše oči. — Moje oči? Good lack! — To je mogude, samo vrlo oštrom i uvježbanom oku. Svakako znate da se oči iskre. A vaše su bile i širom otvorene. — Morao sam ih i imati otvorene! Ako netko želi nešto da vidi, taj ih mora otvorene držati. — Oh ne! Oprezan uhoda ih skuplja što više može da ih nitko ne primijeti. Ja ih, na primjer, zatvaram kad dovoljno vidim, i želim nakon toga samo da slušam. Zatvorim ih potpuno jer su prije svega nepri- mjetljive, a drugo, kad su' oči zatvorene, mnogo se bolje čuje no kada su otvorene. — Sir, istina je. Čovjek od vas mora još mnogo štošta da nauči! — Želim još na nešto da vam skrenem pažnju. Ja, naime, nisam samo opazio vaše oči, ved i vašu kosu. — I nju? — Zar vam je to čudno? Vaša kosa je snježnobijela i još je upadljivija od vaših tamnih očiju. Savjetujem vam da kosu sakrijete ako kada budete nekoga ponovo uhodili. Moglo bi se desiti da tu vašu lijepu kosu zajedno sa tjemenom izgubite. — Učinit du to. Učinit du to! Nadam se da du za to ved i sada imati prilike. Zar nije tako? — Ponavljam da bih radije sam krenuo. — Vjerujem vam, ali ste ipak samo čovjek i mogla bi vam se desiti neka nezgoda. U tom slučaju mi bismo sjedili ovdje i ne bismo znali gdje se nalazite i kako da vam pomognemo. — To doduše nije netačno. — Dajem vam svoju riječ da nedu napraviti nikakvu grešku! — Vašu riječ! Hm! Neka bude. Nadam se da dete je i održati.
- 43. 43 — Hvala vam!Htio bih najprije da zamotam svoju kosu. Tada možemo krenuti. Skupio je svoju kosu i namjestio na tjemenu, a zatim povezao naramu. Dok je to radio, nastavio je: — Zar vam je »Plava voda« i njezina okolica toliko dobro poznata da se usuđujete tragati za Crve- nokošcima unatoč mraku i nodi? — Da. To ste morali znati. Da to nije tako, bio bih iskoristio zadnje sate dana za izviđanje i ne bih ovdje ležao besposlen. — Bravo, bravo! — uzvikne tada Webster. Old Wabble se tada okrenu prema njemu i upita ljutitim glasom: — Sta imate vi tu da vičete, hej? — Vikao sam bravo — odgovori upitani. — Od veselja što vam je Mr. Shatterhand dao po nosu. — Po nosu? Kako? — Prvo zato što ste prema meni bili grubi i naredili mi da šutim, pa me nazvaste devom sa tko zna koliko grba, i to sve samo zato što sam bio toliko slobodan i postavio skromno pitanje. A sada brbljate o glupim stvarima da vas je Old Shatterhand morao ukoriti! »To morate znati«, rekao je i zato du uzvik-nuti još jednom bravo! — Zavežite gubicu, poštovani Sire! Moje pitanje je bilo potpuno umjesno. — Moje također. — To vi samo mislite. Uostalom, ovdje se na Divljem zapadu ne viče iza sve snage »bravo«, i to još na takvom mjestu gdje bi se u blizini mogli nalaziti neprijateljski Indijanci. Dođite, Mr. Shatterhand. Pustimo tog momka! — Zauvijek? — pitao sam smješkajudi se. — Ne, samo dok se ne vratimo. Predao sam Websteru svoje puške s napomenom da ih dobro čuva. Tada krenusmo. Grmlje koje je oivičavalo odljev jezera nije bilo široko. Pružalo se u uskoj traci iza koje se je prostirala travom obrasla ravnica. Išli smo njezinom ivicom i pod učestalim grmljem našli zaklone. U slučaju susreta nismo morali da se plašimo jer smo se mogli lako sakriti. Kada je sumrak prešao u potpuni mrak, svaka strepnja bila je suvišna. Lekcija koju je Old Wabble dobio od Webstera nije bila dugog vijeka. Nismo se bili ni tako daleko udaljili kada je, šapdudi, počeo da se raspituje: — Kakvog je oblika ta »Plava voda«, Sir?
- 44. 44 — To jejedno jezero prilično okruglo, koje bih ja radije nazvao barom ili ribnjakom, jer se pod jezerom podrazumijeva mnogo veda površina. — Koliko je veliko? — Bilo mi je potrebno dvadeset minuta da ga preplivam. — Onda nije ni tako maleno. Cuo sam da ste vi odličan plivač. Priča se da ste kod Indsmena morali plivati da spasite život. — Čak i nekoliko puta. — I da su najbolji plivači Crvenokošci zaostali za vama. — Svakako, inače ne bih više bio na životu. A kako vi plivate, Mr. Cutter? — Kao riba. Da li možda sumnjate u to? — Ako vi kažete, bit de da je tako. Onda ste bolji od mene, jer ja se ne usuđujem redi da plivam kao riba. Vi, uostalom, niste mesnati. — Da, mnogo kostiju sa samom kožom i naborima, inače ničega više. Mislite li možda da bi to mogla biti prepreka da netko bude dobar plivač? — Doduše, tako tvrde. — Oho! Tko ovako šta tvrdi taj se ne razumije u to. Čovjek koji je ugojen odviše je debeo i glomazan te se mora strašno naprezati da se probije kroz vodu. Ja sam, naprotiv, dugačak i vitak, i naprosto siječem vodu. To je isto tako kao i kod strijele. Ona je dugačka i tanka te prodire brže i dublje u meso nego kada bi bila kratka i debela; it's clear. Meni ta stvar nije bila toliko »jasna« kao njemu, ali u svakom slučaju pretpostavio sam da ne pliva loše, iako možda ne kao riba. — Ima li u toj »Plavoj vodi« i otoka? — nastavio je nakon kratke stanke. — Samo jedan koji se nalazi nedaleko od sjeverne obale. — Ako ostane tako mračno kao što je sada i Crvenokošci ne zapale vatru, bit de teško da ih pronađemo. — Zvijezde de uskoro jasnije svijetliti i uvjeren sam da de kod Komanča gorjeti vatra. Oni nemaju razloga da pretpostavljaju da se u blizini nalaze neprijatelji. Oni se svakako osjedaju sigurni i nede sjediti u mraku. — Na koji demo se način došuljati do njih? — Kraj jezera se nalazi jedno mjesto, i to tačno preko puta ved maloprije navedenog otoka, koje je pogodnije ma od kojeg drugog za logorovanje. Lično sam ved u dva navrata proveo tamo nekoliko
- 45. 45 nodi pa pretpostavljamda se također i Indsmeni tamo nalaze. Žbunje je tamo gusto, a iznad njega strše visoka stabla. — To nije dobro jer demo se tamo teško modi probijati. Zar ne mislite da je tako, Mr. Shatterhand? — Na žalost, tako je, ali mi se moramo ipak probiti. Tu de vjerojatno iskrsnuti još jedan problem koji de dvostruko otežati izvođenje našeg plana. — A što bi to bilo? — Između vode i grmlja nema dovoljno paše za konje. Pretpostavljam da se ona ne nalazi kraj vode, ved s ove strane šume, gdje trava raste u izobilju. — Heigh-ho! Tu de biti onda i stražara! — Naravno! Prema tome logor de biti pred nama, a konji sa stražarima iza nas. Nalazit demo se u situaciji koja zahtijeva veliku opreznost, pogotovo što su konji Indijanaca isto toliko budni kao i njihovi gospodari. Ali sada nemojmo više razgovarati, jer moramo biti jako oprezni. Sada smo bili prevalili oko polovicu našega puta i morali smo biti oprezni, jer što smo se više približavali jezeru, tim je postojala veda mogudnost da naiđe-mo na Indsmene koji još lutaju okolo. Na naše zadovoljstvo to se nije dogodilo i stigli smo sretno bez nepoželjnog susreta do mjesta gdje voda iz jezera otiče. Jezičak šume išao je u velikom luku daleko u ravnicu s pašnjakom. Išli smo uz njega dok nismo čuli glasove, te se naglo zaustavismo. — Pako! — rekao je netko — karbune! To znači »Pako, čuj!« — Himme unoso sowui — šta hodeš? — odgovori netko drugi. — Kim! — To znači: »Dođi amo!« — Un neatz nariskoe, wone tithteste najokome — ne želim da dođem. Idem da napravim sebi jednu lulu od trstike. I opet je nastala tišina. Tiho sam rekao Old Wabbleu: — To je dijalekt Naiimi-Komanča. Dakle, pred nama se nalaze oni koje tražimo. Poznajete li možda njihov dijalekt? — Da. Čuo sam kako je jedan zvao drugoga, a ovaj nije imao vremena. — Dobro! Drago mi je što vam je taj jezik poznat jer dete modi da prisluškujete Crvenokošce. Moja pretpostavka se je obistinila: njihovi konji se nalaze pred nama. To su oni maloprije zvali jednog od stražara. Krenite sada za mnom tiho koliko god samo možete!
- 46. 46 Držali smo sečvrsto uz rub grmlja i šuljali se dalje dok nismo bili zaokrenuli iza jezička šume. Tu ugledasmo vatru koja je na udaljenosti od oko šest stotina koraka gorjela pred nama na ravnici. Oko nje je sjedilo nekoliko Indijanaca i čuvalo konje koji su pasli. — Sasvim tako kako ste i pretpostavljali, Sir — reče Old Wabble. — Eto životinje su tu, a iza grmlja i stabala kraj »Plave vode« su se svakako ulogorili i njihovi vlasnici. — To je tačno ono mjesto o kojem sam govorio. Oni leže tamo gdje sam ja ved dvaput logorovao. Sada se moramo pritajiti i ledi na zemlju, inače bi nas vidjeli. Puzali smo ivicom grmlja sve dotle dok nije zaprijetila opasnost da budemo zapaženi. Pred nama u grmlju se nalazio jedan mali otvor koji je svakako služio kao prolaz od logorišta ka pašnjaku. Taj prolaz bi nam dobro poslužio da smo se smjeli njime koristiti. Mi to nismo smjeli učiniti. Crvenokošci su se služili ovim prolazom, a nama nije bilo ni na kraj pameti da se izložimo opasnosti da nas otkriju. Mi smo dakle zaokrenuli nadesno probijajudi se kroz guštaru i držedi se uporedo sa puteljkom. Ved smo prije spomenuli da je ona bila vrlo gusta te smo morali paziti da se nikakovo šuštanje ne čuje. Bili smo izloženi velikom naporu i potrajalo je dosta dugo dok nismo stigli na drugu stranu ruba šume i pred sobom ugledali logorište. Bio je to ratni logor. Indijanci doduše nisu na licu imali ratne boje, jer su svakako namjeravali da se ovdje duže zadrže. Nisu imali niti jednog šatora, što bi svakako bio slučaj da su krenuli u lov. Bit de da su se ovdje osjedali sasvim sigurni jer nije bilo ni manje ni više ved osam vatri pri čijim smo odsjajima mogli da izbrojimo preko sto pedeset Crvenokožaca. Nabavili su meso koje je u dugačkim tankim komadima, sličnim remenu, visjelo da se suši. Oni su svakako imali pred sobom dugački ratni pohod kada nisu imali vremena za lov. Ili je možda ovaj pohod bio usmjeren na kraju u kojemu nema niti bivola niti druge divljači. Taj kraj mi je bio poznat. Bio je to pusti, vreli Llano Estacado sličan pješčanoj Sahari. Tu je ležalo još više ustrijeljenih bivola, a vedina Inđsmena bila je zaposlena oko rezanja mesa i vađe- ni.i kostiju da bi ga na kraju isjekli u kaiševe. Ostali su sjedili oko vatre i pržili meso. Ispečeni komadi ležali su kraj njih u gomilama, vjerojatno za zajedničku večeru. Kraj dvije manje vatre koje su na žalost bile dosta udaljene jedna od druge, sjedili su besposleni, zabavljali se i pri tome pružali jedan drugome lulu da bi svaki pomalo povukao. To su svakako bile vođe. Maloprije sam rekao, »koje su na žalost« ležale dosta udaljene jedna od druge, jer da su ove dvije grupe bile bliže jedna drugoj, ili da su sačinjavale jednu jedinu, mogao bih ih zajedno prisluškivati. Ali ovako morali smo se odvojiti. Jedno je bilo sigurno: odavde se ne smijemo udaljiti dok ne čujemo o čemu razgovaraju. Otok, o kome sam prije govorio Old Wabbleu, ležao je prijeko na vođi kao neka tamna mrlja obasjana svjetlošdu. Bez toga svjetla svakako ga ne bismo mogli vidjeti. Taj odsjev je vjerojatno dopirao od vatre koja je među grmljem gorjela. To mi je palo u oko i upitah sam sebe: zašto je ta vatra na otoku? Oštrim pogledom prešao sam preko jedne i druge grupe kao i logora i odmah mi sve bijaše jasno: ovdje su bili samo Indijanci; nigdje na vidiku bijelca. Ležali smo pripijeni jedan uz drugog pod divljim grmom topole koji nas je sasvim zaklonio. Nitko nije gledao na ovu stranu.
- 47. 47 — Damn it!— došapne mi starac. — Izbrojao sam te vucibatine. Ima ih otprilike sto pedeset, ali među njima niti jednog bijelca. Da nisu Old Surehanđa ved poslali na drugi svijet! — Nisu. Izgleda da su ga smjestili tamo prijeko na otok. — Na otok? Ah! Zar je to ona tamna tačka ondje u vodi iznad koje je sve osvijetljeno kao da je vatra? — Da. — I vi mislite da je Old Surohand tamo? To me umiruje, iako mi se čini čudnim što ga ne drže ovdje u logoru. — Meni ne. Tamo prijeko su sigurniji. Zarobljenik koji se nalazi na mjestu koje je naokolo opkoljeno vodom može se mnogo teže osloboditi negoli odavde, iako tamo ima mnogo manje očiju da motre na njega. — Hm, mišljenja sam da bi on i ovdje bio isto tako čvrsto u njihovim rukama, jer je svakako vezan. — Vezan je svakako. Ali oni računaju sa svim mogudnostima kao i sa ovom da bi pukim slučajem mogao netko i otkriti logor, prema tome i zarobljenika. To oni 'žele da izbjegnu. — Ako je to tačno, tada za nas to baš nije najbolje, Mr. Shatterhand. Da je on ovdje, mogli bismo se prišuljati i odvezati ga, ali pod sadašnjim okolnostima je to nemogude. — Pshaw! Meni je mnogo draže što ga ne drže ovdje u logoru. Uskoro dete mi redi da sam imao pravo. Najprije bih htio da prisluškujem Indsmene. — Dozvolite mi da stavim jednu primjedbu, mi demo se time izložiti opasnosti bez ikakve koristi. Ja nisam strašljiv i poduzet du sve što i vi. Ali u slučaju da nam i uspije da ih prisluškujemo, što bismo važno mogli da čujemo? — Bilo važno ili ne, ja du pokušati. Često sam se došuljao do neprijatelja i uvijek doznao nešto što mi je bilo od koristi. O čemu bi mogli razgovarati ako ne o tome šta se ovdje dogodilo, što de se dogoditi i što namjeravaju. Dakle, vjerojatno o zarobljeniku, o ratnom i pljačkaškom pohodu koji namjeravaju poduzeti. Zaista mi mnogo riskiramo i rado du povjerovati da se vi ne plašite, ali, iskreno rečeno, mnogo mi je milije da ja preuzmem na sebe svu opasnost. Nisam siguran da li ste dorasli situaciji. — Oho! Zar sam dosada učinio kakovu grešku? Zar nisam dokazao da sam vješt u šuljanju? — Do sada jeste. Međutim, srazmjerno je to bilo lako, ali sada tek nastupaju poteškode. — Pshaw! I to du modi! — Zbilja? Onda se mogu pouzdati u vas. Vi vidite one dvije male vatre oko kojih sjede ratnici i razgovaraju se bezbrižno. Do njih moramo otidi. Vi dete se đo-šuljati do one bliže do koje gotovo doseže grmlje, tako da vam ono pruža zaklon kako biste se lakše mogli prikrasti. Ja du pak do one druge koja je tik do vode. To de me dosta namučiti. Da li ste suglasni? — Jesam, iako to za mene ne predstavlja veliku čast što ste vi za sebe izabrali vedu opasnost.
- 48. 48 — To nijesramota. Zapamtite što du vam redi! Vratit demo se ovamo. Tko prvi stigne, dat de znak da je gotov. Taj znak ne smije da upadne Crvenokošcima u oči. Čujete li kako krekedu žabe? Takvo krekretanje ne može da pobudi sumnju. Hodete li ga modi oponašati? — Mislim da hodu. — Tada dete, čim stignete ovamo, četiri puta zakre-ketati, drugi i tredi put malo krade, a ostale duže. Da li ste me razumjeli? — Yes. To je zato da bi se moglo razlikovati od pravog kreketanja žaba. — Tako je! Ja du, u slučaju da stignem prije vas, uraditi isto tako. Ako bi vas otkrili, tada!... — Otkrili? — upadne mi u riječ. — Čuvat du se da me ne vide! — Nemojte to dvaput redi! I najprepredeniji i najoprezniji Zapadnjak može u takvim slučajevima biti loše srede. Dakle, ako bi vas otkrili, tada dete se brže bolje probiti kroz grmlje, bez obzira na mene, i vratit se u naše logorište. Ja du za vama. — A u slučaju da vas primijete? — Tada du i ja pobjedi, i vi dete za mnom tako brzo koliko vas noge nose. Imate li možda još koje pitanje? — Nemam. Primio sam svoj zadatak i riješit du ga; it's clear. — Neka vam je sa sredom! Dakle, naprijed! — Da, naprijed, Sir! Nastojat du da budete sa. mnom zadovoljni. Krenuo je, zavukavši se u grmlje sa lijeve strane, i nestade u njemu. Nede li učiniti kakovu pogrešku? Nisam bio baš sasvim bez brige. Moj zadatak je bio, kao što sam napomenuo, mnogo teži od njegovog. Vatra do koje sam naumio da pođem ležala je u blizini vode, i između mene i vatre nije bilo ničega što mi je moglo pružiti zaklon. Kako bih mogao onamo stidi i ležati duže vremena a da me ne primijete? To je sada bilo pitanje. Ja nisam samo namjeravao ved sam i morao otidi onamo jer je jedan od * Indijanaca, koji je sjedio sa ostalima, imao u kosi pero bijelog ratnog orla. Iako mu lice nisam mogao vidjeti, držao sam da je Vupa-Umugi, poglavica Komanča. Samo je jedan put vodio onamo, i to preko vode. Taj put je bio tako težak da dosada nisam nikada toliko rizikovao kod uhođenja. Obala je bila obrasla šašem. Tu sam okolnost morao iskoristiti. Bio sam prisiljen da se svučem. Zbog svoje svijetle kože morao sam izabrati neko mračno zaklonjeno mjesto kako bih se svukao. Desno, nedaleko od vatre, grmlje je dosezalo do same vode. Dovukao sam se onamo, svukao se, izvadio nekoliko remena iz džepa, uzeo svoj krivi nož i sakrio odijelo u guštiku. Nakon toga odrezao sam onoliko šaša koliko mi je bilo potrebno da ga svežem u prirodan snop. Tada sam ga natakao sebi preko glave tako da mi je ležao na ramenima. U snopu sam napravio jedan otvor da bih kroz njega gledao, a zatim ušao u vođu i krenuo na svoj zlokoban put.
- 49. 49 Bilo hodom iliplivanjem morao sam paziti na to da se taj snop uvijek nalazi u visini šaša kraj obale. Budem li se polako i oprezno držao obale koja vođi prema vatri i pazio na to đa ne pobudim njihovu pozornost, morat de pomisliti da je ta moja neobična duba u stvari šaš. Prema tome mogao sam se nadati đa du sretno stidi na cilj. a isto tako i natrag se vratiti. Bio sam naumio, u slučaju da me otkriju, što bi lako morilo da se desi, da preplivam jezero, nakon toga đa se potajice vratim i uzmem svoje odijelo. Iz početka je voda bila plitka. Morao sam u ležedern stavu da se provlačim kroz mulj. Vukao sam se kao kroz nož oštar šaš i morao sam jako paziti đa se ne ozlijedim. Kasnije sam jednom izgubio dno pod nogama te sam bio prisiljen da plivam. Ciieli nut nije bio duži od šezdeset metara. Ali nisam još bio prevalio ni nolovicii nuta a ved je prošlo više od pola sata. Crve-nokošci nisu smjeli primijetiti da se moja maska od šaša krede. Zbog toga bi moglo prodi i nekoliko sati dok ponovo ne ugledam Old Wabblea. Iznenada je iskrsnuo događaj koji mi je mnogo pomogao. Čuo sam glasne povike i dok sam razmišljao Sto bi to moglo biti, ugledao sam dva Indijanca koji su izašli iz grmlja i pojavili se u logoru. Bila su to ona dva Komanča koja sam sinod oborio. Poglavica ih je bio poslao za Old Wabbleom koji im je bio pobjegao. Sada su se vratili i svi su htjeli đa doznaju kako su prošli. Svu su pozornost privukli na sebe, pa čak i poglavičinu. Iako im nije potrčao u susret, kao' što su to ostali učinili, ipak je ustao i okrenuo se prema njima Njegovo lice kao i oči ostalih bile su sada okrenute u suprotnom pravcu. To sam iskoristio tako brzo da sam se ved niti nakon jedne minute nalazio na mjestu do kojeg sam namjeravao da stignem. Zagnjurio sam svoje svijetlo tijelo u gusti mulj plitke obale, prekrstio ruke držedi se na njima u položitom stavu. Ovako sam mogao licem nad vodom da udobno promatram sve što se ondje zbiva. Kako mi je snop šaša ležao na ramenima, izgledalo je kao da u vodi stoji, i kako je sa obje moje strane također bilo šaša, mogao sam se zasada osjedati sigurnim. Bilo je' ved i krajnje vrijeme da stanem na svoje mjesto odakle bih mogao prisluškivati. Oba Komanča su ved bila stigla do vatre poglavice, koji ih dočeka slijededim riječima: — Ni kod jednog od vas ne vidim skalp na opasaču, skalp onoga kojega ste morali ubiti. Zar ste oslijepili te njegov trag izgubili? Ili, da se vašim konjima možda nisu prelomile noge, te ga niste mogli dostidi? Jedan od njih nije progovorio ništa, ved zbunjeno spustio pogled u zemlju. Drugi je bio drskiji, pogledao je slobodno u poglavicu i odgovorio: — Naše oči nismo izgubili, a i noge naših konja ostale su čitave. — A gdje je skalp? — On se nalazi još uvijek na glavi onoga sa čije smo ga glave morali skinuti. — Znači, bljedoliki nije mrtav? — On još živi. — Znači, promašili ste?
- 50. 50 Oči su muprijetedi sijevale kada je to povišenim ljutim glasom rekao. — Promašili smo — odgovori onaj drugi i mirno izdrža pogled poglavice. — Vi ste bijedni psi koji se ne mogu poslati ni za žabama, jer su i one prebrze za vas! Poslat du vas u šatore kod starica gdje i pripadate. — Ti si Vupa-Umugi, naš ratni poglavica, kojega mi moramo slušati. Međutim, ako ti izdaješ naređenja koja se ne mogu izvršiti, tada ne smiješ napadati one koji i pored svih pokušaja to nisu mogli izvršiti. Mi nismo nikakvi bijedni psi, ved hrabri, iskusni ratnici, inače nas ne bi odabrao da gonimo bljedolikog. Mi nedemo otidi kod starica. Zašto napadaš i osuđuješ još prije no što si čuo zašto nismo donijeli skalp? To su bile smjele riječi. Taj čovjek sigurno nije strašljivac. Prepričavalo se mnogo o surovostima Vupa- -Umugija. On nije bio okrutan samo prema bijelcima ved se i prema svojim suplemenicima vrlo često pokazao bezobzirnim. Bio je cijenjen kao ratnik, ali ga nitko nije volio. Bilo se je nakupilo mnogo ogorčenosti protiv njega i u slučajevima kao što je ovaj sada znale su da izbiju. Držanje ovog razboritog ratnika bilo je smjelo, ali ni u kom slučaju drsko. Poglavica kod Indijanaca nije ništa drugo do apsolutni gospodar. Biran je od strane plemena i ta čast mu traje sve dotle dok se znao održati iskustvom, mudrošdu i smjelošdu. Preko vijeda staraca njega mogu u svakom času da opozovu. Vidio sam po njemu da ga je prijekor ratnika razljutio. Trgao je ruku da izvuče nož iza pojasa, ali se u posljednjem trenutku savlada i reče potpuno staloženim glasom: — Pričaj mi, a ja du te saslušati, pa du onda modi redi da li se i dalje možete nazivati ratnicima Komanča. Sjeo je, a i oni koji su maloprije ustali sjeli su, i kada je to obavljeno, počeo je Komanč da priča šta se sve odigralo na njihovom putu. Saslušali su ga mirno sve dok nije stigao do slijededih riječi: — Tada nas je iznenada pogodio udarac u glavu i pali smo dolje kao da smo mrtvi. Kada smo se ponovo probudili, bili smo zajedno sputani i za drvo privezani. — Sputani i privezani? — plane poglavica. — A da se niste ni branili? — Zar se poglavica Naiinia može odbraniti od neprijatelja koga ne vidi? — Ne. Ali rado bih vidio svakog neprijatelja koji bi se usudio da me napadne! — Ovoga svakako ne! — Ovoga? Znači, znaš tko je bio? Reci mi njegovo Ime! — Old Shatterhand. — Uff! — uzvikne poglavica, pri čemu je poskočio i ponovo sjeo. — Uff! uff, uff, uff! — povikaše i ostali za njim.
- 51. 51 — Old Shatterhand!— izustio je. — Taj blijedi pas koga su ratnici Komanča imali tako često u svojim rukama i koji im je ipak uvijek pobjegao! Oh, samo da sam bio na vašem mjestu! — Ti bi isto tako prošao kao i mi! — Šuti! Ja sam Vupa-Umugi i ne bih dopustio da me uhodi! — Mi smo bili ti koji smo htjeli da uhodimo odbjeglog bljedokošca. Zar smo mogli znati da je naišao na druge bijelce? Zar smo mogli i naslutiti da se Old Shatterhand, taj nepobjedivi, nalazi kod onih bijelaca? — Ne, niste. Ali ste morali biti oprezniji! — Mi smo to i bili. Osjetivši vatru, smjesta smo ostavili svoje konje i nečujno se šuljali naprijed da vidimo tko se oko nje nalazi. Nitko nas ne bi otkrio niti uhvatio, ved bi naprotiv svaki od nas uzeo svoj skalp da nam nije u susret došao Old Shatterhand. Sjedio je u guštiku i slušao. Bila je mrkla nod i nismo ga mogli vidjeti, isto kao što ga ni tvoje oči ne bi vidjele. Kad smo stigli do njega, skočio je uvis i udario nas. Sva moja crvena brada su svakako čula kakvu snažnu ruku ima? Ovo pitanje bilo je upudeno svima prisutnima. — Hehe, hehe, dada, dada — odgovoriše mu. — I da se svaki kao mrtav stropošta kada ga pogodi? — Hehe, hehe ... dada, dada. — Mislite li da biste vi drukčije prošli da ste gn ugledali i uspjeli pobjedi? — Ke, ke ... ne, ne! Bio je dobar branilac svoje stvari kada je za sud pitao svoje istomišljenike. Njihovo odobravanje bio je zapravo odbrambeni zid protiv bijesa poglavice. Pričao je dalje, ali ga Vupa-Umugi više nije prekidao u riječi sve dok nije do kraja stigao. Kada je završio sa svojim izvještajem, upitao je: — To je dakle uradio Old Shatterhand koga ratnici Komanča nazivaju svojim neprijateljem. Da li netko drugi nasluduje tko je onaj drugi bljedoliki bio koga smo progonili? Zanijekali su. — A ipak smo svi ved često slušali o tom bijelcu. — Vidio sam ga kada je projahao kroz našu četu, i činilo se je kao da ga ni tane ne može pogoditi, a ni oružje raniti. Poznavao ga pak nisam — primijeti poglavica, — Kosa mu je bila duga i blijeda poput snijega na brdima, zar to nisi primijetio? — Jesam. — A u njegovo naborano lice urezano je barem devedeset zima. Postoji samo jedan jedini bljedoliki koji ima toliko godina, takvu bijelu kosu i tako smiono jaše. Svog konja i sebe samog da probije kroz deset puta pedeset neprijateljskih jahača.
- 52. 52 — Uff, uff!— uzvikne tada poglavica. — Izgleda da moj crveni brat misli na Old Wabblea? — Da, na njega i mislim. Bio je to on. — On je bio, on! Bili su nas napustili svi dobri duhovi kada nam je umakao. Još ni jedan dosada živi bljedoliki nije prolio toliko krvi Crvenokožaca kao što je to učinio onaj dugokosi sijedi pas. Da nam je pao šaka, digao bi se urnebes od veselja svuda naokolo dokle god dopiru šatori Komanča. Utekao nam je jedino ovoga puta. Vidjet demo ga ponovo i sigurno uhvatiti, možda ved sutra! — Da li želiš za njim poslati više ratnika no što je nas bilo? — Ne. -» Nego? Na ovo prilično neumjesno pitanje odgovorio je poglavica nehajnim pokretom ruke: — Iako je moj crveni brat samo običan ratnik, ipak se usuđuje vrhovnog vojskovođu plemena Naiinia da pitu šta namjerava učiniti. Takvo ti pitanje ne pristaje. Ipak du ti redi kako bi uvidio da sam sklon praštanju zbog vašeg neuspješnog poduhvata. Old Wabblea ne moramo progoniti jer de sam dodi. — Nede dodi — tvrdio je ratnik i unatoč ukoru koji je bio dobio. — Dodi de! — viknuo je poglavica glasom punim samopouzdanja. — Mi naprotiv znamo da on nede dodi. — Otišao je da traži pomod kako bi mogao osloboditi bljedolikog koji se nalazi vezan tamo na otoku. Našao je desetoricu bljedolikih čiji je vođa Old Shatterhand. Oni de dodi. — Njima nedostaje nešto u glavi čim misle da de jedanaest bijelaca modi da nas pobijede! — Old Shatterhand je kod njih. Bljedokošci koje on vodi spremni su na sve. — Oni ne znaju gdje se nalazimo. — To de im vaši tragovi odati jer de ih slijediti. — Old Shatterhand nam je obedao da nam tragove nede slijediti. — Ipak de to on učiniti. — Ne, on nije lažac. Još nitko nije čuo da je prekršio svoju zadanu riječ. — Mom crvenom bratu više bi pristajalo da šuti no što u prisustvu starijih ratnika protivrječi svom poglavici! To je bio ponovo oštar ukor. Ali kako Vupa-Umugi nije bio obljubljen među svojima, to su bili zadovoljni što se ljuti. Komanč je vidio ohrabrujude poglede svojih drugova, vršnjaka, te nastavi:
- 53. 53 — Znam dase moje godine ne mogu mjeriti sa godinama iskusnih starih ratnika. Međutim, bududi da sam ja taj koji je bio sa Old Shatterhandom, sa njime razgovarao i dobio njegovu riječ, dozvolit dete mi da vam kažem šta sam ondje čuo od njega. Nato odgovori jedan sjedokosi Indijanac koji je sjedio kraj poglavice i bio svakako najstariji među njima: — Neka moj mlađi brat mirne duše priča dalje. Ako je ratna sjekira iskopana, tada je sve od velike važnosti što bi inače bilo suvišno. Najvažnije od svega bio bi susret sa Old Shatterhandom. Gdje god je viđen, tamo se nalazi i Winnetou, poglavica Apača. Da li je bio s njime? — Nije — odgovori ratnik, očito ponosan na to što ga je starac uzeo u zaštitu. — Čak ni u blizini? — Nismo opazili nikakvog znaka. — Kojim riječima se služio Old Shatterhand dok vam je davao obedanje? Upitani je kratko vrijeme razmišljao i tada odgovori: — Govorio sam mu na slijededi način: »Hodete li tragati za nama kako biste doznali kuda jašemo?« On odgovori: »Ne, dajem vam svoju riječ.« To je tačan razgovor koji je moj stariji brat htio da dozna. — Ako je Old Shatterhand ovako govorio, tada to vrijedi isto onoliko kao da je popušio lulu zavjeta. On drži svoje obedanje i nije tragao za vama. Howgh! Moja mlađa subrada se mogu udaljiti. Sada znamo ono što smo željeli saznati. Oba Komanča se udaljiše, a sa njima i svi ostali koji su se u međuvremenu iz radoznalosti bili ovdje okupili. Približili su se bili čak i oni koji su se nalazili kraj vatre do koje se Old Wabble morao došuljati. Stoga sam i s pravom povjerovao da se Old Wabble za to vrijeme bio ved vratio natrag. Pokazalo se da sam imao pravo. Čuo sam četverostruki zov žaba sa livade, kao što je među nama bilo dogovoreno. Zar je trebalo da i ja napustim svoje mjesto? Ovaj trenutak bio mi je pogodan, jer dok su se Crvenokošci vradali svojoj vatri, nastalo je komešanje, i svakako da nikome ne bi palo u oči da se moj snop šaša pokrede. Rekao sam sam sebi da de se kod moje vatre još i dalje voditi o tome razgovor, a to sam htio i ja da čujem. A što se mog povratka tiče, nadao sam se da du i zato nadi takav pogodan momenat. Još nije bilo vrijeme večere. Vjerojatno su čekali dok se ne ispeče za sve njih dovoljno mesa. Iza toga sam mogao da očekujem ponovno komešanje, što bi mi pružilo još bolju mogudnost da neopaženo nestanem. Dakle, ostao sam još i dalje u vodi, bolje rečeno, ležao u mulju. Izgleda da je poglavica bio ljutit što se je starac bio umiješao, jer, dok su se mlađi ratnici udaljavali, rekao mu je: — Zar moj brat nije mogao malo bolje da razmisli prije no što je mlađeg preda mnom zaštitio i time dirnuo u moju čast? Starac mu odgovori:
- 54. 54 — Čast poglaviceje onda pogođena ako sam radi ' protiv nje. Mi svi vjerujemo da de Old Shatterhand održati svoju riječ; jedino si ti uvjeren u suprotno! — Zato što poznajem to bijelo pseto. — I mi ga poznajemo. Iz njegovih usta još nikada nije izašla laž. — Da; ali ta usta znaju tako mudro da govore kao ni jedna druga. On je najiskreniji među bljedolikima. Ali kada ga netko želi nadmudriti, tada je prepredeniji i od svih lisica, a njegov govor je sličan praskozorju za kojim dolazi sunce, ali i oluja. On ne laže, to je istina. Sto obeda, to i održi. Tačno onako kako je rekao, a ne kako je mislio. Riječi upudene neprijatelju su slične puščanom zrnu čija se količina dobro odmjeri prije no što se stavi u cijev. — Vupa-Umugi misli da bi se na drugi način moglo protumačiti njegovo obedanje koje je dao našim ratnicima da ih nede uhađati? — Ne. On nije namjeravao da ih uhodi, a niti de. On to obedanje svakako ne bi dao da nije znao drugi način kako bi doznao ono što je želio! — Drugog načina nema! — Tako misli moj stariji brat. Ali ja ne mislim tako, iako sam ne vidim drugi način. Koliko su se često čule priče o tome da Old Shatterhand dozna sve što želi. Da nije možda u savezu sa dobrim ili zlim Mani-touom koji mu sve kaže? Tvrdim da on tačno zna da se mi ovdje naiazimo na Saskuan-kuiu. — Nije mogude, jer mu to nije nitko rekao. I u slučaju da zna, ipak ne postoji nikakav razlog da pretpostavimo da bi on mogao dodi ovamo. —Oslobodit de zarobljenika. — Zar ga poznaje? Ako ga poznaje, tada je njegova ljubav prema njemu tako velika da se izlaže opasnosti da bude umjesto njega ubijen? — On se zalaže za svakog bljedolikog! — Cak i tada kada ima svega jedanaestoricu prema sto pedeset ratnika? — Neprijatelje on ne broji, on čak ne mora niti izbrojati jer ima neku začaranu pušku kojom bez prestanka može da puca. Zar moj stariji brat ne zna da on unatoč tomu rado izbjegava svaki sukob, ne od straha, Zato sto nerado prolijeva krv ljudi? Tada prelazi u lukavstvo i od njegove prepredenosti se čovjek mora još i više bojati negoli od njegove začarane puške on de dodi, i to ne da se bori protiv nas, ved da pomodu lukavstva oslobodi zatvorenika. Starac se zamisli. Razmišljajudi, vrtio je svojom sijodom glavom i nakon izvjesnog vremena reče:
- 55. 55 - Riječi Vupa-Umugijane mogu promijeniti moje nazore. Ali ako je ratna sjekira iskopana, tada moramo deset puta razmisliti o svemu što bi se u drugim Slučajevima samo jednom učinilo, pošto ne možemo očekivati ništa dobro, ved samo zlo. Ja kažem da Old Shatterhand nede dodi. Ti kažeš da de dodi. Pretpostavimo da ga očekujemo. U tom slučaju bi bilo bolje da ne dođe. — Bolje? Zar se moj stariji brat boji njega? Ja jako želim da dođe. Zgrabili bismo ga i stavili na stup mučenja na kojem bi zajedno sa Old Wabbleom morao da umre. — Zar bi htio da uhvatiš vjetar koji ti kroz prste puše? — Zar je Old Shatterhand vjetar! Zar on nije u nekoliko navrata bio zarobljenik Crvenokožaca? — Znam. Ali zar nije isto toliko puta iskliznuo iz ruku kao da ga je vjetar odnio? — Kada ga se jednom budem dočepao, tada du ga čvrsto držati. — Samo dobro pazi kad ti bude uletio u ruke! — Uletjet de! Znam čak i vrijeme. Naime, sutra. Naša dva ratnika su po nodi bili krenuli od njega, a on de svakako tek slijededeg jutra podi. Oni imaju čitav dan prednosti. Kako su oni večeras stigli, on de sutra. — Ovamo? — Ne. Ja mu nedu dozvoliti da nam se približi, ved du ga uhvatiti na Rio Pecosu. — Da li ti je poznato mjesto na kojem de pokušati da prijeđe vodu? — Da. To je splav koja mu je svakako poznata. Ako mu nije, onda de svakako tražiti neku drugu, i pronadi je! Old Shatterhandu nije potrebna splav. On je nenadmašivi plivač. — Na to sam i ja mislio. Zaposjednut du dugački komad obale, tada mi ne može umadi. Da je NaleMasiuv sa svojih stotinu ratnika ved ovdje, tada bismo mogli da proširimo stražu na obali, samo, na žalost, on de stidi tek za tri dana. U tom se začuo zov »Teschkaro«! (večera), i svi su požurili ka vatrama gdje se peklo meso. I poglavica je polako listao, kako je to dolikovalo njegovom dostojanstvu, krenuo da sam sebi odabere večeru. To je za mene bila sada najbolja prilika da se udaljim. Još sam jednom bacio ispitujudi pogled na logorište. Nitko nije gledao na ono mjesto gdje sam ja ležao. Sva pažnja bila je usredsrijeđena na meso. Bacio sam se u dublju vodu i brzo otplivao, pri čemu nisam obradao više pažnju da me ne primijete. Stigavši sretno na ono mjesto gdje sam se bio svukao, izašao sam na obalu, obukao odijelo i otpuzao onamo gdje me je Old Wabble očekivao. Snop šaša sam ponio sa sobom. Da su ga Ko-manči pronašli, sve bi bilo odano. Približio sam se tako tiho da me starac nije niti čuo. Uplašeno se trgao kada sam ga dotakao. — Sto mu gromova! Jeste li to vi, Sir, ili je to neki Crvenokožac? — upitao je.
- 56. 56 — Ja sam— odgovorili mu. — Well! Da niste to vi bili, tada bih tom dripcu sjurio nož u tijelo! — To vi ne biste učinili, Mr. Cutter. Vi to ne biste stigli da učinite. Njegov nož bi ved davno bio u vašem tijelu. Ležali ste tako mirno. Svuda naokolo nije se čuo nikakav šum, a ipak niste primijetili moj dolazak. A da je umjesto mene bio jedan od Komanča? — Bio bih ga čuo jer je nemogude da se bilo tko drugi tako nečujno došulja. Da li ste dobro obavili posao, Sir? — Zadovoljan sam. — I ja. — Sta ste čuli? — Naoko malo, ali zapravo mnogo. Naime Old Surehanda čuvaju samo dva Crvenokošca. — Gdje? — Ah, to biste rado da doznate? Da mene sada nema, vi to ne biste znali. Ne zavaravajte se, Mr. Cutter! Meni zato vi niste potrebni. Znam ja to isto tako dobro kao i vi. On Je tamo prijeko na otoku. Da, to ste naslutiti i maloprije. Stvarno je tako. Čuo sam kada je poglavica Vupa-Umugi o tome govorio. — On je o tome govorio? Takav magarac! Htio sam da vam priredim veliko veselje saopdavajudi vam da je vaša slutnja pravilna. — Zato se nemojte gristi, Sir! A što ste još osim toga doznali? — Ništa. Mislio sam da du vam time redi bogzna kako važnu stvar. A kako ste i sami to čuli, smatrajte Kao da ja nisam ništa ni doznao. Zbog toga se ljutim! Vjerojatno bih uspio još više da čujem, ali u tom času su naišla ona dva Komanča od jučer, i svi su odjurili od vatre kraj koje sam i ja ležao. Da li ste vi nešto više doznali od mene? — Da. O tome kasnije. Nije ovdje pogodno mjesto da o tome razgovaramo. Nastojmo da se što brže odavde udaljimo. — Kuda? — Prije svega moramo se izvudi iz ovog guštika, i to istim putem kojim smo i došli. — Znači kroz grmlje i šiblje. I to naš Old Shatter-hand naziva putem!
- 57. 57 Pri našem povratkumorali smo isto tako biti oprezni kao i pri dolasku. Sretno smo stigli van domašaja Indijanaca. Zvijezde su sada ved prilično sjale, i kada smo onaj ved prije spomenuti istureni šumski jezičak ostavili za sobom, mogli smo se uspraviti i bez7 brižno nastaviti svoj put ne plašedi se da se ijedan Komanč nalazi u blizini. — Cini mi se kao da želite da se vratite u naše logorište? — raspitivao se Old Wabble. A kamo bih inače? — Hm! Sigurno dete mi se smijati, ali ja sam u ¦obi ved bio stvorio sliku kako demo Old Surehanda povesti odmah sa sobom. To je svakako uobraženje. - To je zato što su prilike sasvim druge no što sam ja Očekivao. Kada bi se zarobljenik nalazio pored obale, a ne na otoku, tada bi oslobođenje išlo kao jedan ... dva... tri...: došuljati se... presjedi veze.., skočiti... pobjedi... Indijanci za petama ... juriti prema našem logorištu ... uzjahati konje ... odjuriti u kasu ... gotovo! — Zvuči dosta jednostavno. — Otvoreno i iskreno rečeno, radije bih pred naše drugove stao s gotovim činom, jer oni i nisu pravi Zapadnjaci. — Htjeli ste, znači, da se malo važni napravite? — Nazovite to kako god vas je volja! Smatram da nije nikakva stramota ako bih s vama oslobodio zarobljenika, koji je ved bio osuđen na mučeničku smrt, iz kandži sto pedeset Indijanaca. To veselje mi je palo u vodu. Sada de nam vjerojatno morati pomodi Ralph Webster, Jos Hawley i ostali. — To nede biti pomod u pravom smislu riječi. Oni de nam zaštiti povlačenje. To je sve. Old Surehand de biti oslobođen samo od nas dvojice. — To mi je neobično drago! — Naravno, pod pretpostavkom da ste zbilja tako dobar plivač kao što ste to rekli. — Kao riba, kažem vam, kao riba; it's clear. Znači kod izvođenja ovog lukavstva morat demo plivati? — Da, jer se moramo prebaciti na otok. Dakle, jeste li spremni da s one strane obale preplivate jezero do onog mjesta i ponovo natrag? — Kakvo pitanje! Mogu vam redi da bih otplivao odavde pa do mjeseca, samo kada bi bilo vode! — Well! Onda je stvar vrlo jednostavna. Otplivat demo do otoka, onesposobiti oba stražara, osloboditi Old Surehanda veza i zajedno s njim doplivati natrag. — Kako... Šta— Kako? ... — Bio se zaustavio uhvatio me za ruku te nastavio: — Mr. Shatterhand to kod vas ide kao dlanom o dlan! — I kod vas je maloprije išlo jedan ... dva... tri ... gotovo!
- 58. 58 — Da, toje bilo nešto drugo! Mislio sam da demo ga osloboditi na kopnu, a ne preko vode. Mi bismo morali prije svega znati da li Old Surehand zna da pliva. — On je sa Zapada i sigurno zna dobro plivati. Ali on je vezan. Mogude da je nastupio poremedaj u krvotoku. Jesu li njegove ruke i noge toliko izdržljive da bi s nama odmah mogao da prepliva jezero? — Vjerujem; priča se da je on veoma snažan čovjek. — Jeste, svakako da jeste. Dakle pristajem: neka pliva s nama. Ali zvijezde, zvijezde! Odsjev zvijezda u vodi izdat de nas stražarima na otoku. — Ne vjerujem. Stražari nas uopde nede primijetiti jer demo se maskirati. — Maskirati? A kako demo se maskirati? Da ne mislite vi kao domino, a ja kao pajac? Hvala vam na takvom karnevalu! — Treba da me shvatite, Mr. Cutter! Pod maskiranjem podrazumijevam ja isto što i skrivati se. I to iza šaša. — Glupost! Ni jedan Crvenokožac se nede dati zavarati na takav način. — Mogu vas u suprotno uvjeriti. Maloprije sam se bio poslužio maskeradom, jer na drugi način nisam mogao dodi do cilja. Ispričao sam mu. Kada sam bio gotov, rekao mi je: — Hm, nije ni tako glupo kao što sam mislio! Sa jednim jedinim snopom šaša moglo bi da ide, ali sa dva? Teško de nam biti da plivamo podjednako. Snopovi bi se čas sastajali, čas rastajali. To bi moglo da bude upadljivo i pobudi sumnju. — Svakako, ali mi nedemo upotrijebiti dva snopa, ved demo od šaša napraviti mali otok pod kojim demo se sakriti. — Nije loše! — U početku demo brže plivati. ^5im stignemo u vidokrug, naš otok de se samo polako, vrlo sporo micati naprijed. — A naša svijetla tijela? Da bismo mogli plivati, potrebno nam je barem sedam lakata prostora. Da li Je dobro da naš otok bude tako velik? Stražari de nas vidjeti jer nam je koža svijetla. — Ostat demo u odijelima. — Hm! — zagunđao je. — Zar mislite da de nam to otežati plivanje, Mr. Cutter?
- 59. 59 — Nipošto, nikako!Samo je pitanje, ako nam sve dotle uspije, da li de stražari dopustiti da naša splav dođe do otoka. — Do otoka ne mora dodi. Pazite što ja mislim! Znate li roniti? — Kao žaba, kažem vam, kao žaba; it's clear. Znam roniti tako duboko koliko samo želite! — To je dobro, jer u taj poduhvat je uključeno i ronjenje. Kada se budemo približili otoku i stražari primijete splav šaša, oni de se uputiti na onu stranu kuda de splav ploviti. — To se može samo pretpostaviti, ali oni nede dozvoliti da splav pristane. — Nede. A sada dolazi glavna stvar: u času kada splav bude na najmanjoj udaljenosti od otoka, napustit demo ovo naše sklonište, zaronit demo, i plivajudi pod vodom obidi otok te na suprotnoj strani izroniti. I dok stražari budu gledali u plovedi šaš, mi demo izadi na otok iza njihovih leđa, zaskočit du ih i sa dva dobra udarca pesnicom onesposobiti. — Sjajno, Mr. Shatterhand! A ja? — Vaš prvi zadatak bit de da zarobljenika oslobodite veza, kako bi što prije bio slobodan. Moglo bi se dogoditi, iako to sada ne smatram vjerojatnim, da demo se odmah morati udaljiti. Postoji mogudnost da jednog od momaka ne pogodim tako dobro, pa bi imao vremena da pozove u pomod. — To bi bilo vrlo opasno! — Da. Svakako uviđate da nas očekuje težak posao. Morate paziti da nam ide sve kao podmazano da bi naš poduhvat uspio. Mislim da ne bi bilo loše kada bismo još jednom provjerili sami sebe. Da li dete biti sposobni da izvršite sve ono što od vas zahtijevam. — S lakodom, Sir, sa najvedom lakodom! — Iskreno vam kažem da mi se sve to ne čini tako lakim. Ja poznajem dobro samoga sebe i znam da du sve izvršiti, ako u međuvremenu nešto ne iskrsne, i da de se sve glatko odvijati, kao što i nasludujem. Ali uprkos tome smatram da je stvar teška. Ne smijemo biti lakomisleni! — Lakomislenost nemojte spominjati, Sir! Da li ste ved vidjeli dosada Old Wabblea da pliva i roni? - Nisam. - Onda šutite, čekajte pa dete vidjeti! A kada se ive bude završilo, tada dete redi da spretnijeg pomagada od mene ne biste našli; it's clear! — Bit de mi drago, jer se ovdje radi o našim životima. Zapravo nisam bio sasvim načisto da li da imam u njega povjerenja ili ne. Njegovo koščato tijelo nije odavalo dobrog plivača, a njegova uvjeravanja su bila puna samohvale. On je doduše bio poznat kao hrabar i iskusan čovjek. Govorio je dubokim glasom, punim samouvjerenja, te je bilo teško da mu čovjek ne vjeruje.
- 60. 60 U međuvremenu smobili stigli do našeg logorišta. Naši suputnici su bili zabrinuti zbog naše duge odsutnosti. Ispričali smo im sve što smo vidjeli i doživjeli. Objasnili smo im naš plan koji smo namjeravali da izvedemo kako bismo oslobodili Old Surehanda. Webs-ster i Hawley su izrazili svoje žaljenje Što oni u tome nede igrati nikakovu ulogu. Ostali ništa nisu rekli. Bili su očito zadovoljni što im nisam ništa povjerio i njihovi životi nisu stavljeni na kocku. Uzajahali smo naše konje i krenuli prema drugoj strani jezera. Stigavši onamo morali smo se po mraku probiti kroz grmlje da bismo preko otvorene prerije stigli do vode. Sišli smo s konja i privezali ih. S one strane gorjele su logorske vatre. Tu je bilo i šaša. Odsjekli smo onoliko koliko nam je bilo potrebno. Nekoliko jačih grana sačinjavali su podlogu, bolje rečeno, okvir splavi. Kada smo sa time bili gotovi, ustanovili smo da je ispalo pravo remek--djelo. S donje strane bio je otvor za naše glave, kao i četiri omče. Ove su nam omče služile da u njih zavu-čemo ruke. Morali smo o svemu misliti, pa i o tome da kroz šaš imamo slobodan vidik. Sada je trebalo da započne naš poduhvat. Ispraznili smo svoje džepove i oslobodili se svega čemu bi voda mogla da naškodi, kao i onoga što nam nije bilo potrebno da ponesemo. Od oružja smo mogli samo noževe zadržati. Kada smo sve to obavili, upita Webster: — Dakle, mi zaista u ovome nedemo imati udjela, Mr. Shatterhand? — Ne, ali vi zato ipak ne treba da se smatrate suvišnim. Postoji jedan slučaj u kojem bismo vas mogli zatrebati: to bi bilo u slučaju da nas otkriju i progone, što bi se moglo dogoditi samo u vodi. Mi demo se u ravno liniji vratiti. Ako bi se desilo da gonioci pohrle za nama, tada de vaš zadatak biti da ih zaustavite, i , — Pucanje? — Da. — Po ovakovom mraku? Plivačima se osim glave drugo nede ništa vidjeti. Tko bi mogao u takvoj prilici da raspozna bijelca od Indijanca. Lako bi se moglo desiti da u vas pucamo! — Vi ne smijete sve dotle pucati dok ne budete sigurni u koga ciljate. Uostalom, mi demo vam kao znak raspoznavanja uputiti glasni zov. Ako bi se desilo da u vodi dođe do borbe između jednog od nas i Crvenokošca, tada ni u kom slučaju nemojte pucati, makar da je to i u takvoj blizini da se lako mogu prepoznati i lica. Mi smo dovoljno hrabri da se ogledamo sa jednim Crvenokošcem. — Tako je, jesmo, it's clear! — potvrdi mi živahno Old Wabble. — Dakle, naprijed! Neka nas sreda prati! — Yes, go on! Nakon pola sata demo se sretno i pobjednosno vratiti! S tim smionim uvjerenjem odgegao se starac u vodu, dok sam ga ja slijedio sa manje uvjerenosti. Pod splav je bilo potrebno da se podvučemo tek onda kada budemo tako blizu otoka da nam zaprijeti opasnost da budemo od stražara otkriveni Iz početka smo sasvim slobodno plivali i gurali je pred
- 61. 61 sobom. Promatrao samOld Wabblea da bih ustanovio pliva li on zbilja tako dobro kao što je tvrdio. Plivao je onako. Ali, nakon izvjesnog vremena sam primijetio da je splav na njegovoj strani mnogo dublje u vodi negoli na mojoj. Vi je previše pritiskujete — rekao sam mu. — hi da se niste možda ved umorili, Mr. Cutter? Umoran? Šta vam pada na pamet! — odgovorio je. — Krive su ove moje proklete naramenice koje me stežu. Tko još osim pojasa nosi i naramenice! — To vi ne razumijete. Na Zapadu su ne može idi b opasača, a naramenice su mi potrebne jer nemam kul ove. One moraju da mi drže i opasač. Kod ovak-fOf stasa! Gdje bi tu sjedili kukovi? Zapravo nisam mogao da shvatim zašto mu u plivanju smetaju naramenice, pa sam šutio, ali ne zadugo. Ponovo se još više počeo opirati o splav tako da je sa moje strane iskočila iz vode. Tada sam ga zamolio: — Vratite se radije natrag. Mr. Cutter; zato još imate vremena! Izgleda da vam čini poteškode. — Glupost! Zar ne vidite da poput strijele jurim naprijed i kao riba plivam? — Da, zato što ja guram splav za koju ste se vi objesili! — Ta vam se samo čini! Ove proklete naramenice! Skinut du ih; tada de idi bolje. Dok se jednom rukom pridržavao za splav, drugom je otkopčao naramenice i gurnuo ih u džep. Izgleda da su ga zaista stiskale i ometale jer je sada išlo bolje. Čuo sam da teško diše. Bit de da se naprezao. Kada sam mu na to stavio primjedbu, uvjeravao me je: — To je samo jedno krilo pluda. Ono se katkad tako glasno čuje. Drugo je dobro. Svakako smo plivali više od pet minuta a da nismo progovorili ni riječi. Tada sam ustanovio da je ponovo dublje ulegao u vodu nego prije. — Čini mi se kao da ste otežali, Sir? — upitao sam ga. Zar je to čudno? Pa zar ne znate da odijelo upija vodu, a tu otraga... ali devils, šta je to! Zaustavio je splav i pružio jednu ruku iza leđa. — Sto tamo tražite, Sir? Tražim ... No!... Čujte, Mr. Shatterhand, neophodno je potrebno da ponovo prikopčam svoje naramenice. — Zašto? — Zato što du u protivnom izgubiti svoje hlače. Ved sam ih napola izgubio i plivaju za mnom. Da li dete mi pomodi?
- 62. 62 Pomogao sam muda navuče svoje ved gotovo odbjegle hlače. Tada je ponovo krenulo. Iz minute u minutu sam sve više dolazio do uvjerenja — a što me je mnogo zabrinjavalo — kako on ipak nije bio tako dobar plivač kakvim je sebe smatrao. Ja nisam sada imao samo da splav guram ispred sebe ved i njega. — Mišljenja sam da se vratimo, Mr. Cutter — rekao sa mu. — Vi ste zbilja umorni, a naš poduhvat zahtijeva punu snagu. Da li mislite na opasnost kojoj idemo u susret! — Na to upravo i mislim, i stoga se sada i ne zamaram da bih kasnije bio pri punoj snazi. Okrenuti se? Kakve ideje! Nisam lud da se blamiram! Da, nisam htio da ga blamiram. Ali da li sam smio i dalje produžiti? Možda je to bila istina da se on sada štedio kako bi kasnije bio na visini. Kada sam ga i dalje sve upornije pitao, uvjeravao me je da je to zbilja tako. Uostalom, ved smo polovinu puta bili prevalili. Znači naprijed, pa bilo kako bilo! Moja zabrinutost se nije nimalo smanjila unatoč mojoj odluci. Nakon daljnih pet minuta počeo sam se ponovo raspitivati: — Zar ne biste htjeli da legnete gornjim dijelom tijela na splav? Tako biste se odmorili i osvježili snagu. — Imate pravo. Ali zar vam to nede biti preteško? — Ne. Samo vi to učinite. Poslušao je moj savjet i dok sam gurao naše vodeno vozilo, rekao mi je: — Sinula mi je jedna misao, Sir. Čuvari de početi da sumnjaju, iako nas ne vide. Oni de se zapitati kako to da se šaš krede. Jezero je sasvim mirno. — Varate se. Voda iz jezera otiče dolje u Rio Pe-cos i na osnovu toga postoji, iako ne jako uočljivo — strujanje prema izljevu. Otkinuti šaš bi sasvim polako otplivao onamo. Tako de to i Crvenokošci protumačiti. U tom pogledu nemam nikakvih briga. — A u drugom svakako? no Da zbog vas. Pshaw! Ne želim se više naprezati. Kad stvar Otpočne, pokazat du se kako treba. — Hm! O plivanju nedu više ništa govoriti. Bit de o tome riječi još prije no što budemo krenuli natrag. Više se sada radi o ronjenju. Ako vam to ne uspije,bit demo izgubljeni. — Nemojte tako govoriti, Sir! Drugog posla ionako nemam ved da u pravom momentu pustim splav, zaronim i na drugoj strani otoka izronim. To je igrarija, pogotovo kada je netko tako građen kao ja. Tko ima tako malo mesa i tako mnogo kostiju, tomu je lako da bude majstor u ronjenju.
- 63. 63 U tome jeimao pravo. Samouvjerenje koje je pokazivao me je umirilo donekle, ali uvidio sam — da bi mnogo bolje bilo da sam ga ostavio i ovaj poduhvat sam izveo. Sve više i više smo se približavali otoku. Usmjerio sam solav uzvodno iz dosađašnieg pravca, jer je trebalo da nas splav kasnije nosi nizvodno. Odsjaj logorskih vatri Komanča širio se unaokolo, ali do nas niie dopirao. Ona na otoku je bila malena. Gorjela je iza grmlia, i zato joj nismo mogli vidjeti plamen. Rijetke zvijezde na obzorju ogledale su se na površini vode i stvarale titravu svjetlost. Plivao sam mirno i tiho koliko god mi je samo bilo mogude, pazedi da ne stvaram valove na kojima se njihao odsjaj zvijezda, pogotovo što je bilo vidljivo na priličnoj udaljenosti. Tako sam bez žurbe stigao u blizinu otoka i pustio splav da je struja nosi. Tada sam upozorio Old Wabblea: — Došlo je vrijeme, Mr. Cutter. Sada se moramo zavudi pod šaš. — Well, neka to bude odmah — odgovorio je. — Samo još časak! Kada se naše glave budu nalazile u otvorima, morat demo se šapatom sporazumjevati ako imamo jedan drugom što da saopdimo. — Razumije se! — Kada pustimo splav da ga struja ponese, ipak eemo morati da mu damo pravac. To dete prepustiti meni. — Drago mi je. Samo dete mi redi kada treba da zaronim! Bit du smjesta spreman. Podvukli smo se pod splav i proturili glave kroz otvore. Tada smo zavukli ruke u kožnate omče te smo visjeli u uspravnom položaju pod splavi, otprilike onako kao i gimnastičar u karikama, šaš nas je nosio. Nismo morali plivati jer nam je samo mali pokret rukom ili nogom bio dovoljan za davanje smjera. Išlo je vrlo sporo i u iščekivanju koje nas je bilo obuzelo vrijeme je vrlo sporo odmicalo. — Prokleto brzi brod! — dobaci mi tiho starac. — Da li možete dobro vidjeti, Sir? — Da. — I ja. Sada bi samo trebalo da naiđe morski pas pa da nam noge odgrize! Thunder, ala bi se tada naš parobrod požurio! Sreda što tu nema tih beštija pa ni krokodila! Eno, pogledajte! — Vidim ga. — I on vidi nas. Sta li de učiniti? Sada smo se nalazili na nekih šezdeset koraka od otoka. U grmlju kraj otoka bio je širok otvor kroz koji se vidjela vatra. U njezinom svjetlu ugledali smo Indijanca koji je na obali grabio vodu i opazio naš »parobrod«. Gledao je neko vrijeme u nas te se vrati natrag vatri. — Sjajan momak! — šapne Old Wabble. — Ništa ne želi ni da zna o nama. — To nam mora biti samo drago. Pričekajmo da li mu možda nede naš šaš upasti u oko.
- 64. 64 Minut za minutomje prolazio. Sve više smo se približavali otoku, a čuvar se više nije pojavljivao. Samo četrdeset, samo trideset, samo dvadeset, konačno još samo deset koraka! Nečujno smo prošli kraj čuvara. — Mr. Cutter, sada je vrijeme! — šanuo sam starcu. — Ja du zaroniti i obidi otok s lijeve, a vi s desne strane da ne bismo smetali jedan drugome. S one strane demo izroniti na obalu i bit demo iza leđa čuvarima. Ali, molim vas, nastojte da to dobro izvedete! Da li su vaše ruke još u omčama? — Ne. — Da li ste gotovi? Da Možemo početi; it's clear. A sada dalje od splavi! Ju sam se otisnuo, zaronio duboko i oplivao polo- otoka te s druge strane oprezno izišao van. U dva zamaha stigao sam na obalu. Old Wabble se nije i Idlo na ovom mjestu. On je svakako nedaleko odavde i isuo na otok. Ja nisam imao vremena da se brinem n njemu, ved sam morao prije svega da stignem do uva stražara. Legavši na zemlju, vukao sam se potrbuške kroz grmlje. Sjedili su oko male vatre u kojoj je gorjelo pet do šest tankih komada grana. Jedan od njih je bio okrenut leđima, a drugi lijevim bokom prema meni. Nešto po strani ležao je zarobljenik u sjeni isprepletenog grmlja. Njegovo lice nisam mogao da vidim, ali njegove noge, ležale su u svjetlu vatre. Bile su vezane. A sada brzo na posao! Uspravio sam se i u dva brza skoka stvorio se kraj vatre. Udarac lijevo, udarac desno po sljepoočicama Crvenokožaca — i oni se skljokaše. Sagnuo sam se nad njih: bili su onesvješteni. — Heavens, bijelac! — začuo se glas zarobljenika. — Dolazite li da me ... — Da — prekinem ga. — Govorit demo kasnije. Sada moramo brzo raditi. Dolje sa vezama! Kleknuo sam kraj njega, izvukao nož. Iza mene se začuo neki šum. — Jeste li ovdje, Mr. Cutter? — pitao sam a da se nisam okrenuo, jer tko bi to drugi mogao i da bude osim Old Wabblea! — Uff, uff, uff, uff! — odgovoriše mi umjesto nje-ga dva nepoznata glasa. Uspravih se strelovito i okrenuh. Dva Indijanca su stajala mokri od vode i zurili u mene kao u duha. Kasnije mi je Old Surehand rekao da su se svaka tri sata straže smjenjivale. One su se plivanjem smjenjivale. Zato su se i stvorile ovdje ove dvije mokre prilike da bi zamijenile stražu baš u času koji je za mene bio najnepogodniji. Moje iznenađenje je potrajalo sa-lan jedan časak. U slijededem sam momentu onog Crvenokošca koji mi je najbliži bio zgrabio lijevom rukom za vrat, a udario ga pesnicom desne ruke tako da je pao na zemlju. Onda sam htio da zgrabim i onog drugog, ali nisam stigao. Uz glasni krik bacio se u vodu i otplivao stalno vičudi prema logoru. Nismo smjeli gubiti vrijeme. Skočio sam do Old Su-rehanda i prerezao veze na rukama i nogama. Uz to bio je sa dva remena privezan za dva stupa. I ove sam prerezao.
- 65. 65 — Možete lise micati, Sir? — upitao sam ga dok se uspravljao. — Recite brzo, brzo! Ovog čovjeka sam sada prvi put vidio i nisam imao vremena da ga bolje zagledam. Protegnuo je svoje snažne udove, sagnuo se da uzme jednom od one-svještenih nož, te mi odgovori tako mirnim glasom kao da mu ne prijeti više nikakva opasnost: — Mogu sve što god zaželite, Sir. — I plivati? — Da. Kuda? — Onamo, ravno preko puta nas čekaju bijelci. — Hajdemo! Krajnje je vrijeme. Nede potrajati ni jednu minutu i Crvenokošci de biti ovdje. Bio je u pravu. Usplahireni Komanči podigoše paklenu viku. Nastala je užasna vika, tulenje, dozivanje i urlanje! Nismo ih mogli vidjeti, ali po pljuskanju vode koje smo čuli zaključili smo da su se bacili u jezero kako bi doplivali na otok. Morali smo se brzo udaljiti. Ali gdje je Old Wabble? — Mr. Cutter, Mr. Cutter! — vikao sam glasom koji je skoro nadmašio paklenu dreku. — Mr. Cutter, jeste li ovdje? Old Surehand je skočio do obale da bi pogledao prijeko na logorište. Okrenuo se meni te me upita, ali sada više ne mirnim glasom ved brzim: — Mr. Cutter? Zar na Old Wabblea mislite? — Da. Plivao je sa mnom do otoka da vas spasimo, ali ga sada više ne vidim. — Da li ima još više bijelaca ovdje? — Nema. — Onda na njega više nemojte misliti! Poznajem ja dobro starca. Svojeglav je na svoj način. — Ali on je izgubljen! — Nemojte u to vjerovati, Sir! Njemu ni sam đavo ništa ne može. On se možda sada nalazi u vedoj sigurnosti od nas. Manite ga se i hajdemo odavde! Svi Crvenokošci su ved u vodi. Prvi su gotovo ved tu. Na-d, brzo, brzo! i) 11 vatio me je za ruku i povukao za sobom. Do-i do ruba otoka bilo mi je jasno zašto mu se toni - žurilo. U vodi između otoka i logorišta naprosto je |elo od tijela Crvenokožaca koji su urlajudi razja-i'ih usta. Jedan od tih plivača — koji je bio ispred svih ostalih — imao je još svega deset do dvanaest zahvataja da bi se dočepao otoka. Nisam smio dalje da mislim na Oíd Wabblea, ved na sebe i na Old Surehanda. — Da, brzo u vodu — odgovorio sam. — Slijedite Ole, brzo koliko god možete! Uskočili smo u vodu, zaplivali sporim ali snažnim zali vatima, kao što to dobar plivač i radi da se ne bi umorio. Urlik Indijanaca se udvostručio. Zvučalo je .stravično. Bili su nas ugledali i naprezali se da nas dostignu.
- 66. 66 Za sebe senisam bojao. Mene sigurno ni jedan nede uhvatiti. Ali Old Surehand! Čovjek sa Zapada, kao što je on, svakako izvrsno pliva. Međutim zarobljeništvo ga je iscrpio. Najbolje sam to ja znao koliko okovi Indijanaca mogu da onesposobe za vede napore ruke i noge. Promatrao sam ga dok smo jedan kraj drugog plivali. Plivao je hladnokrvno s dvostrukim zahvatom koji urav-notežuje rad ruku i nogu. To me je iz početka umirilo, ali sam uskoro opazio da su mu kretnje postajale nepravilni je. — Zar vas umara, Sir? — pitao sam ga. — Ne — odgovorio mi je — Ali gubim osjedaj u rukama i nogama. Kao da nisu moje. — To je zbog veza. Da li dete izdržati do druge strane? — Nadam se. U normalnim prilikama ni ?edan Indsmen me ne bi stigao. Ali kada čovjek tako dugo Leži sputan, tada mu i krvotok prestane normalno raditi. U takovim slučajevima ne može se ništa tvrditi. Nakon izvjesnog vremena osjetio je trzanje u ručnim mišidima. Te su pojave bile meni poznate. One su i i nvjeka koji pliva da bi spasio glavu bile vanredno opasne. Zato sam ga opomenuo: — Ležite na leda i plivajte samo nogama, i ruke de vam se odmoriti! Poslušao je moj savjet i naša se dosadašnja brzina znatno smanjila. I ja sam sada plivao na leđima da bih vidio naše progonitelje. Oni su još uvijek plivali za nama, ali u raznim odstojanjima. Onaj dio jezera koji se nalazio iza nas bio je pun Indijanaca, te se činilo kao da su svi Komanči ušli u vodu. Mnogi od njih nisu bili daleko. Jedan nam se bio približio na nekih sto koraka. Old Surehand ga je također primijetio i rekao mi: — Moramo se požuriti. Ovako ide presporo. Ponovo du pokušati prsnim plivanjem. To je i uradio. Ali uskoro mi je priznao: — Ruke mi trnu, Sir. Plivajte samo dalje i ostavite me. — Da napustim Old Surehanda? Nije mi ni na kraj pameti. Ležite poprijeko mene i ja du vas nositi! — Pretežak sam! — Za mene niste. — Ali onda de idi presporo i Crvenokošci de vas sustidi! — Vidjet demo. Dakle, molim! Oklijevajudi je poslušao moj savjet. Naravno, nije bilo lako, ali išlo je. No ipak nam se jedan Indijanac sve više približavao. Činilo se je kao da se dosada samo igrao. Sada se otisnuo naprijed sa tolikom snagom, gipkošdu i istrajnošdu da sam i sam uvidio da de nas stidi. No on je bio jedini, dok su drugi ostali daleko za nama. Da nisu gorjele logorske vatre s one strane, čovjek bi ga vrlo teško primijetio u
- 67. 67 tamnoj nodi. Istina,svjetla nisu mogla da dosegnu ni do njega, a ni do nas, no pokatkad je prekrivao svjetla koja su titrala na vodi. Mora da je imao odlične oči jer nas na ' ovoj prostranoj površini nije izgubio iz vida. Kada smo ved bili prevalili tri četvrtine puta, on se nalazio na svega trideset koraka udaljenosti od nas. Tada je ispustio oštar bojni krik. — On de nas stidi! — reče Old Surehand. — Tome sam ja kriv. Vi ste plivač kakvog još nikada nisam vidio, ali kada se u vodi nosi još i teret od sto kilograma, to bi zadržalo i najsnažnijeg diva. ¦ -Pshav. i voda vas pomalo nosi, a od onog jednog crvenokošca se ja ne bojim. Niti ja. Ako se bude približio, izgubljen je. Imam ,i i mojim rukama se vrada osjedaj. Prepustite ga meni! Ja nisam bio vezan. Zar ga mislite probosti? Ja naime ne volim da am krv osim ako to nije neophodno potrebno. - i ja sam tog mišljenja. Lupit du ga posred čela i ponijeti ga na obalu. — Sir, to može samo jedan lovac da izvrši, a to je Old Shatterhand. Imam i ja dobre mišide i tetive, ali nekoliko puta moram da udarim onoga koga želim onesvijestiti. — To ne čini samo snaga ved za to treba i vještine, Hodete li modi sada plivati? — Vjerojatno! — Želite li se boriti s ovim Indsmenom? To može sebi dozvoliti samo Old Surehand. — Čini mi se da vam je moje ime dobro poznato. Mogu li doznati vaše? — Odmah du vam vam pokazati kako se zovem. Pokušajte najprije da li dete modi sami produžiti. Pokušaj je uspio. Njegove ruke nisu više bile oduzete. Nema sumnje da smo se nalazili u neobično čudnovatom položaju: dva bijelca koja plivaju na jezeru gonjeni od čitavog krda Indijanaca i razgovaraju kao da se nalaze u nekom njujorškom salonu i ljuljaju se na stolici. To su samo Zapadnjaci mogli da urade. Dok je Old Surehand ponovo počeo da okušava svoju snagu, nismo se bili pomakli s mjesta. Crvenokožac je brzo doplivao i pobjednosno kriknuo. — Prepustite ga meni i, ako hodete, gledajte nas — molio sam svog suputnika. Tada se okrenuh. Neprijatelj je primijetio da ga želim zaustaviti. Podigao je visoko ruku uvis u kojoj se nalazio nož te mi doviknuo: — Ovdje je Vupa-Umugi, poglavica Komanča. Njegov de nož uništiti oba bijela pseta. O, dakle to je on! To mi je bilo drago. Dosada je bilo nemogude da mu se prepoznaju crte lica. — A ovdje je Old Shatterhand, za koga misliš da ti nede umadi — odgovorio sam mu. — Pokušaj pa deš vidjeti da li si u pravu! — Old Shatterhand! Old Shatterhand! — povikaše u isto vrijeme Old Surehand i Crvenokožac. Ovaj posljednji još nadodade:
- 68. 68 — Ako sišugavi kojot, onda moraš umrijeti! Nakon ovih riječi brzo je zaronio. Dakle, borba na život i smrt, i to nodu i u vodi! Poglavica je htio da izroni kraj mene i da me udari nožem. Nije mi bilo ni na kraj pameti da to sačekam. Ja sam također zaronio, ali mnogo dublje no on. Voda je sličila dijamantu1, ona još dugo zadržava svjetlost koju je sakupila tokom dana, i zato dobar ronilac može nodu da vidi pod vodom isto tako dobro kao i nad njom, ako ne još i bolje. Držedi se dubine od nekih pet metara, pogledao sam gore. Da, poglavica se je nalazio malo po strani iznad mene. Upravo je ispružio ruke za udarac koji ga je trebao izbaciti na površinu. U isto vrijeme i ja sam izveo taj pokret i izronio iza njega. Dao sam mu »lovački udarac« po glavi te ga zgrabio za kosu da mi ne potone. — Old Shatterhand, zbilja Old Shatterhand! Evo dokaza! — uzvikne Old Surehand. — Da, Sir, ja sam. No prije svega mi recite da li vam se povratila snaga u ruke. — Dini mi se. — Pokušajte barem! Ja moram da vučem ovog Crvenokošca. Plivajmo dalje! I gle, išlo je! Old Surchandu se je vrlo brzo vratila snaga i izdržljivost u plivanju. Plivali smo polako da se ne bih zamarao i stigli smo do obale a da se nije vratila njegova malaksalost. Tamo smo vezali poglavicu koji je u međuvremenu došao k sebi. Naš poduhvat se završio sretno, a u isto vrijeme i loše. Oslobodio sam Old Surchanda, a uz to zarobio i vođu Komanča, a za uzvrat izgubio Old Wabblea. Sta se dogodilo s njime? Old Surehand nije vjerovao da bi mogao biti mrtav. Tvrdio je: — Messieurs, treba prvo da dobro upoznate tog starog boya! To je čudak svoje vrste, i njega nitko ne može ubiti. Kladim se da sada sjedi negdje na nekom sigurnom mjestu i u sebi se smije. Čovjek mora dobro da prouči tog prepredenjaka da bi mogao donijeti pravilan sud. Ne bi me nimalo čudilo kada bi sada iznenada došao vodedi sa sobom jednog, a možda i više zarobljenika. - Ako samo nije i sam uhvaden — primijetih. — U tom slučaju bi mu se moglo pomodi. Mi bismo ga iskupili poglavicom. — Znači, vi ovoga ne želite smaknuti? — Ni u kom slučaju! Nije moj običaj da se igram ubojice. Sto se tiče mene, on to nije zaslužio, i ako se starom Old Wabbleu nije ništa dogodilo, pustit demo ga. — Slažem se s vama, Sir. Ali pogledajte, tamo na vodi vidim neke glave! Bilo je onako kako sam ved napomenuo. Vedina Komanča je odustala od gonjenja. Drugi su nastavili i približili nam se plivajudi. Uz prijetede povike i zastrašujude hice otjerali smo ih. Tada sam morao da ispričam svojim suputnicima kako smo stigli na otok i udvoje se vratili natrag*
- 69. 69 Još nisam bioni završio sa svojim izvještajem1 Rada smo iz grmlja čuli neki šum. Osluhnuli smo. Granje je šuštalo i pucketalo kao da po njima idu neke velike životinje, možda konji. Tada se začu zapovjednički glas: — Samo se lijepo savi preko konja, ti Crvenokošče, inače deš zapeti nosom; it's clear! — Old Wabble! — reče Old Surehand. — Vidjet dete, Messieurs, da se od riječi do riječi ispunilo moje proročanstvo. I zbilja, izašao je iz grma vodedi za sobom konja na kome je bio privezan jedan Indijanac. Za ovog konja bila su privezana još i druga dva natovarena sedlima. — Evo me ponovo — rekao je smijudi se. — Donio .ni vam nešto što de vam dobro poslužiti. O, good ening, Mr. Surehand! I vi ste ved tu? Ja sam i mililo da vam nedu biti potreban. Mogao je sam Mr. lhaltcrhand da vas oslobodi. Bili smo zabrinuti za vas! — Zabrinuti? Htio bih da znam zašto bi mi se moglo nešto dogoditi! Ja se brinem dosta za sebe, a isto tako i za druge, kao što dete to sada imati prilike da vidite. — Zašto niste došli na otok? — Zato što sam bio veliki magarac; it's clear. Ja sam zamišljao da znam bogzna kako dobro plivati i roniti, ali sa vama nisam mogao da držim korak. Plivanje sam sretno izdržao. Naravno, samo do tamo, ali ponovo natrag, a da pri tome izgubim svoje hlače,'to nisam mogao sebi dozvoliti. Pa još i da ronim! A ako se čovjek'više ne bi vratio na površinu! Lako bih mogao živ da se utopim. Ja sam dakle ostao visedi pod splavi i prepustio se sudbini. Tada sam začuo stra- * šnu dernjavu, tako da mi se od toga i parobrod zaljuljao. To su Crvenokošci bili poskakali u vodu. Ni jedan jedini nije ostao na kopnu. Čak su i čuvari konja pojurili za vama. Jedan od njih je ostao, i tog sam se ja htio dočepati. Ja sam dakle odjedrio do kopna, izvukao se ispod svog baldahina, skočio na njega, tresnuo ga po glavi da je odmah sjeo prije no što je uspio da me pita za dozvolu. Svezao sam ga kaišem na kojem je bilo meso obješeno. Tada mi je sinula misao da je i nama hrana potrebna, ako mi... ah, ne bih htio redi, kamo namjeravamo. Otrčao sam do pašnjaka i uzeo tri konja. Jednog za crvenog boya, a dva za meso. Sedla su ležala naokolo. Morao sam se malo brže požuriti da bih bio gotov na vrijeme. Sve je išlo tačno onako kako sam i želio. Kada su se prvi Indsmeni približavali obali neobavljenog posla, otperjao sam s boyem i mesom otuda. Sad sam tu! Sta de biti s mesom, to znam, ali što de Biti s boyem, o tome neka drugi razbijaju glavu. — Sutra demo ga pustiti — reče Old Surehand. — Nemam ništa protiv. Ali kako je ovamo jahao, neka onamo klipše! Ali kako je njihov poglavica stigao u vaše ruke? — Mr. Shatterhand ga je uhvatio. — Da nije na otoku?
- 70. 70 — Ne, vedna jezeru kada su nas gonili. — Dakle, pomorska bitka. Morat dete mi kasnije ispričati kako se je to odigralo. Zar dete i toga pustiti da otklipše? — Da. — Šteta! On je mnogo pogodniji za vješanje nego za klipsanje. Samo ga nemojte ni u kom slučaju pustiti na slobodu prije nego što vam vrati vaše oružje i sve ostalo što su vam Indsmeni oduzeli. Ja nikada nisam bio prijatelj Indijanaca. Oni svi zajedno ništa ne vrijede i smatraju slabošdu ako čovjek ima prema njima obzira. Da se je maloprije sa svojih sto pedeset Komanča utopio u jezeru, čovječanstvo time ne bi ništa izgubilo; it's clear! Treće poglavlje WINNETOUOV GLASNIK Između Texasa, Arizone, Novog Meksika i područja Indijanaca leži prostran, neplodan komad zemljišta, koji bi se mogao nazvati »Saharom Sjedinjenih Država«. Tačnije rečeno taj komad se nalazi među ograncima planine Ozark, donje i gornje Sierra Quadalupe i brda Qualpa. Okružen je visovima koji obrubljuju gornji tok Rio Pecosa i izvori Red Rivera, Sabine, Tri-nidađa, Bracosa i Colorada. Užareno golo pješčano tlo često zamjenjuju usijane gromade stijena. Ovo zemljište je potpuno jalovo. Biljke iz njega nemaju šta da crpe, pa niti ono najpotrebnije za opstanak. Dnevnu žegu zamjenjuje bez ikakvog prijelaza hladna nod. Nema ovdje ni jednog brda ni zelene doline da razbiju jednoličnost mrtve prirode, kao što je to slučaj u Sahari. Nema ovdje ni jednog izvora, pa bio to i sasvim malen, kao na primjer oaza koja bi svojom svježinom oživljavala kraj. Prijelaza između mrtvog, neplodnog pješčanog mora i šumovitih planina nema, kao što je slučaj na drugim mjestima i gdje taj prijelaz predstavlja stepa. Neprikrivena smrt svuda vreba čovjeka u svoj svojoj strahoti. Samo se tu i tamo nađe po koji usamljeni grm kožaste mezquite. Tko zna kako je uspio da nikne i na koji se način održava u životu! Djelovao je kao poruga čije oko uzalud čezne za zelenilom. Isto tako može čovjek da katkada neočekivano naiđe na neku vrstu divljih kaktusa bilo pojedinačno bilo u skupinama, ili, bilo da su gusto prekrile daleke, prostrane površine a da im čovjek ne može protumačiti i odgonetnuti opstanak. Međutim ni luite ni kaktusi ne mogu goditi oku. Tamnosmeđe |U boje i sam njihov oblik nije lijep. Prekriva ih gu-ita pješčana prašina i teško konju kojeg bi neoprezni i 1111č utjerao u guštaru kaktusa! Siljate, oštre bodlje, tvrde kao čelik znaju konju strašno izranjaviti noge, i on nikad više nede naučiti da pravilno hoda. Jahač ga se mora odmah odredi, i ako ga ne ubije, sam, ve< prepusti sudbini, ima da ugine sporom smrdu. Čovjek se ipak i unatoč svim grozotama usudio da zađe u pustinju. Kroz nju vođe putevi gore prema Santa Feu i Fort Unionu, prijeko prema El Paso del Norte i dolje u zelenu preriju i u vodom dovoljno natopljene šume Texasa. Ovdje čovjek kod riječi »putevi« ne smije da misli na izrađene ceste u civiliziranim zemljama. Kroz pustinju doduše zna da projaše po koji usamljeni lovac ili tragač za zlatom, društvo smionih vratolomaca ili sumnjiva rulja Indijanaca. Istina je i to da kroz nju znaju prolaziti uz škripu i zaprežna kola sa volovima vukudi se puževijevom sporošdu. Nema ovdje ni onih
- 71. 71 izrovanih kolosijeka kojihimađe u pampasima Južne Amerike i u pustarama i pješča-rama Evrope, gdje su na četvrt sata hoda udaljeni jedan od drugog. Ovdje međutim svaki jaše ili vozi svojim vlastitim putem dokle god na tlu vidi i najmanji znak da se krede pravim, smjerom. No, ti znakovi se postepeno gube i najoštrijem oku. Počevši od tih mjesta ljudi su iz predostrožnosti zabijali u određenim razmacima kolce označivši njima smjerove. I unatoč tome ova pustinja je zahtijevala svoje žrtve u mnogo vedem broju i na mnogo strasniji način nego Sahara i visoravni Samoa i pustinja Gobi. Na putu-i kraj njega leže ljudski kosturi, lešine životinja, dijelovi sedla, kola i drugi jezivi ostaci koji nijemo pričaju o događajima koje doduše uho ne može čuti, ali ih tim jasnije vidi oko, a mašta upotpunjuje. I vi-loko gore nad svim tim kruže lešinari, koji obespoko-M..ajudom istrajnošdu prate svaki pokret na zemlji l 10 da vrlo dobro znaju da im plijen ne može izmadi. A kako li se zove ova pustinja? Stanovnici okolnih i nedjela nadjenuli su joj razna imena na različitim jezicima, čas na engleskom, čas na francuskom, ili španjolskom. Međutim, zbog zabijenih kolaca, koji služe kao putokaz, poznata je nadaleko pod imenom »LLA-NO ESTACADO« ili »STAKED-PLAINS«. Tako sam po svoj prilici, bio opisao u jednoj od svojih ranijih knjiga grozote strašnog LLANO ESTA- CADA. Kada sam govorio o tome da izvora nema koji bi oživio oazom ovaj kraj, izrazio sam opdenito uvjerenje. U samoj sredini pustinje bila je ipak jedna oaza 'toj a je samo malom broju ljudi bila poznata U njo] se skrivao Bloody Fox, o kojem je Winnetou bio ostavio poruku na onoj ceduljici da mu prijeti opasnost od Komanča. Nazvan je »Krvavom lisicom«. Ved nam samo ime ukazuje na neuobičajen tok života toga čovjeka. Kao dijete pripadao je nekom karavanu iseljenika, na koju je u LLANO ESTACADO horda »stakemena« izvršila prepad i poubijala sve. Neki farmer, po imenu Hel-mers, naišao je na opljačkane leševe i pronašao još živog dječaka u čijoj je glavi zjapila velika rana od udarca. Previo mu je glavu i odveo ga na svoju farmu, u dom Helmersa. Dijete je uz brižljivu njegu pre-boljelo opasnu ozljedu i ponovo ozdravilo. Nakon zadobivenog udarca više se nije mogao sjetiti što se zbilo prije prepada, pa čak ni svoga imena. Ali neko ime je to dijete ipak moralo imati, a kako ga je farmer našao svega oblivenog krvlju, a u bunilu često spominjao ime Fox, odlučio je da ga nazove Bloody Fox, jer je pretpostavljao da se dječakov otac zove Fox. Dječak se divno razvijao i tjelesno i duševno, samo što mu nikada nije uspjelo da se prisjeti događaja prije prepada. Znao je sasvim tačno kako je izgledao čovjek koji mu je bio zadao udarac. Njegovo lice mu je jasno bilo pred očima. Inače se ničega drugog nije mogao sjetiti, čak nije znao ni to zašto je u bunilu često spominjao ime Fox. Helmers se neobično radovao razvoju svog posvojčeta. No, bio je samo u jednom pogledu nezadovoljan njime. Mališan se nije dao nikako priviknuti na kudu. Posjed je ležao na sjevernom rubu Llano Estacada i čim je dječak bio toliko odrastao da može vladati konjem, lutao bi po pustinji umjesto da bude od koristi na poljima svog poočima. Tu se i posvih nastojanja i upozoravanja nije dalo ništa učinili. Kada se Helmers bio jednom zbog toga strašno naljutio, Bloody Fox mu je rekao:
- 72. 72 — »Orlušine Llana«su ubile sve moje, i ja sam naumio da sve te orlušine poubijam. Zbog toga je neophodno potrebno da upoznam Llano isto tako dobro kao Stp mi je poznat vlastiti džep. Ako biste mi to-uskratili, tada bi bilo bolje da ne živim. Rekao je to tako odlučno te je Helmers smatrao da je najpametnije ako popusti. Štaviše, bio je odlučio da od dječaka stvori takvog čovjeka koji de »orlušinama« znati utjerati strah u kosti. Otada se Bloody Fox razvijao u potpunoj slobodi. Smio je otidi i dodi po svom vlastitom nahođenju te je postao smioni jahač i vješt strijelac da mu se je čak i Winnetou divio kada ga je u kasnijim godinama bio upoznao. Helmers je po porijeklu bio iz Evrope, a i roditelji Bloody Foxa su po svoj prilici bili također iz Evrope. Engleski jezik nije naučio brže od ostale djece, što je ukazivalo na to da mu .isti nije bio materinji, ved da je govorio prije nekim drugim. A sada malo o tome što se je odnosilo na »stakemene« i »orlušine Llana Estacada«. Ved je prije bilo rečeno da su takozvani putevi, koji su vodili kroz pustinju, bili označeni kolcima od onog mjesta gdje svaki trag prestaje. Osim poštenih ljudi koji su se tim pute-tima služili, bilo je i takovih koji su moralno bili propali i mrzili svaki posao. Bile su to propalice koje su morale da napuste nastanjeno područje Istoka bježedi pred zakonom. Bile su to nesavjesne hulje koje više nisu imale što da izgube. Život im ionako nije vrijedio ništa, a i tuđi nisu cijenili. Živjeli su isključivo od pljačke i Llano im je bio najsigurnije lovište jer ne zna govoriti. Njihova se skrovišta nalaze uz rub pustinje i nedaleko od puteva vrebali bi putnike koji su krenuli prema Llanu. Takvim putnicima su se oni ili priključili kao vodiči ili samo kao pratioci. Međutim, svoje bi saveznike ved unaprijed poslali da uklone kolce s pravog smjera i zabiju .u krivi. Otuda i naziv »stakemen«, koljčari. Svaki onaj koji bi sada krenuo pravcem krivo postavljenih kolaca izgubio bi pravi put i odlazio u sigurnu propast. Takav bijednik ima da umre od gladi, ako ga prije nisu ved ubili, i sve što god je imao uza se palo bi u ruke ovih ljudi — orlu-šina, ili bolje rečeno: neljudi-orlušina Liana. Otuda dolazi da se kosturi stotine i stotine ljudi bijele pod žarkim suncem u dubokoj usamljenosti i da nitko ne zna gdje su ti jadnici nestali. I ohaj kara van kojem je pripadao Bloody Fox bio je žrtva bande ovakvih stakemena. Grozan prizor ubijanja ostao mu je u sjedanju. Otuda u njemu i žarka želja da istrijebi »orlušine« do zadnjeg čovjeka. Ma kako bio ov;aj zadatak smion i težak, u njemu su bila sva potrebna svojstva, da ga izvrši. S vremenom je prošao uzduž i poprijeko cio Llano. Upoznao je fevaku njegovu stopu. On je vrlo dobro znao za sve opasnosti koje mu prijete. Sredom, duboko u unutrašnjosti pustinje otkrio je zelenu oazu sa izvorom. To mu je vrijedilo isto toliko, ako ne više, nego da je stekao stotinu saveznika. Ovo mjesto je držao u tajnosti. Nitko živ o njemu nije znao, pa čak niti sam Helmers, premda je i njemu imao da zahvali što je ostao u životu. Tokom vremena sazidao je sebi kudicu kraj izvora, a zidove prekrio gustim glogom. Hvatao je divlje mustange i odvodio ih potajice onamo( da bi uvijek imao spremne konje svježih snaga ako ibi mu koji od jahanja bio premoren. To mu je osiguravalo brzinu kretanja, što bi u protivnom bilo nemoguda. Sada je bio u mogudnosti da bude čas na jednoj čas.' na suprotnoj strani granice Liana. Dopremio je u kujicu i hranu, kao i municiju. Ali za oazu i za konje koji su se tamo nalazili bila mu je potrebna povjerljijva osoba i u koju je mogao biti siguran da nede odati tajnu. Jedna stara Crnkinja, po imenu Sanna, Roja ga je mnogo voljela, prihvatila je njegov prijedlog. Provela je niz godina u dubokoj samodi a da rjiije nikada osjetila želju da napusti kudicu. Ta njezina odanost bila je nagrađena jer je i za nju u starine danima zasjalo sunce srede. Ona je, naime,
- 73. 73 prije fbila robinjakod nekog plantažera u Tennesseeu, koji joj je bio oteo jedino dijete, dječaka, i prodao gai I nju je kasnije prodao te se potucala po svijetu đokl nije stigla do Staked-Plainsa. Svoga sina Boba nije nikada mogla zaboraviti. Na njega je mislila i dan i nod i zaklela se da nede prije umrijeti dok ga opet ne vidi. Tada smo mi došli u Llano i upoznali Bloody Foxa. Sa nama je bio i jedan sa Zapada u pratnji svog nerazdvojnog bivšeg sluge, nekog Crnca. Taj Crnac se zvao Bob. Međutim, na veliko iznenađenje i ogromno ushidenje starice Sanne, ispostavilo se da je 'to onaj prodani crnački dječak iz Tennessea. Otad m živjeli zajedno i samo ih je smrt mogla razdvojiti. Od onoga časa kada je Sanna došla u njegovu kudicu, mogao je Bloody Fox da pristupi ostvarivanju svojih planova onako kako je bio naumio. Svom poočimu samo se rijetko navradao. Ali kada bi došao, imao je uvijek nešto novo da mu priča, a ta novost se Skoro uvijek odnosila na smrt nekog stakemena. Čas ovdje čas ondje znao je naidi na leš čovjeka, pogođenog metkom ravno u čelo. A pretražujudi njegove džepove, nailazio bi na predmete koji su poticali od pljačke i dokazivali da je ubijeni pripadao »koljčarima«. Ovakvi slučajevi su bivali sve češdi, a rupa u čelu značila je neosporno da se ustrijeljeni ima smatrati kažnjenim »orlušinom«. A tko li je bio taj tajanstveni osvetnik? To nitko nije znao, pa čak ni Helmers nije imao o tome pojma. Nije ni čudno što su se oko osvetnika ubrzo širile važne glasine. Bilo je ljudi koji su tvrdili da su ga vidjela kako je projurio strelovitom brzinom na konju, istina samo na velikoj udaljenosti, a nikada tako blizu te bi ga mogli prepoznati. Pričalo se kako ima na sebi Oderanu čupavu kožu bijelog bivola zajedno sa glavom V jezovit izgled. Danas bi ga vidio neki trgovac negdje na jugu Liana, a ved bi nakon jednog sata naišao na mrtvaca sa metkom u čelu. Sutradan bi neka četa putnika začula na istočnom kraju ravnice prasak iz puške poslije kojeg bi jedan od konjanika nestao sa horizonta. Kada bi stigli na ono mjesto, ležao bi pred njima mrtvac pogođen u čelo. Dan kasnije bi svratili kod Hel-mersa ljudi koji su logorovali u Llanu i koji su tvrdili na su po mjesečini vidjeli istog onog jahača. Pričali su Vako se odnekuda bio stvorio, prošao u galopu mimo njih i nestao u, suprotnom pravcu. Oko ove nerazjaš- njive ličnosti se na kraju počelo širiti i praznovjerje. Y>vaj jahač nije ljudsko bide, ved nadzemaljsko, koje je brzinom munje let jelo od jednog kraja Llana do drugog. Rako bi običan smrtnik i mogao da razvija takovu brzinu i otkuda mu ta sigurnost da razlikuje pljačkaša od pošten jako vica! Pričalo se da je »duh Llana Estacada prošao ravnicom« ili »duh osvete je opet odnio jednog stakemena.« , Pošten svijet je odahnuo. Stakemeni su se udružili i nisu se više usuđivali pojedinačno, a niti u malim grupama da zalaze u pustinju, ved su svoje razbojničke poduhvate poduzimali u vedim skupinama. Ali i to im nije pružalo punu sigurnost. Znali su logoro-vati u grupama od dvadeset i više ljudi. Zapraskao bi hitac, pa još jedan, i dvojica od njih bili bi pogođeni u čelo, a nedaleko od njih začuo bi se topot kopita konja u bijegu. U to sam vrijeme, kao što sam ved prije bio spomenuo, stigao sa još nekoliko Zapadnjaka do Helmer- sa sa namjerom da prijeđemo Estacado i da se s one strane sastanem sa Winnetouom. Ovdje smo doznali da je pred nama krenuo iseljenički karavan koji se također namjeravao probiti kroz pustinju. Neke osobe koje smo bili vidjeli kod Helmersa pobudile su sumnju u meni. Kada se krenuli, slijedio sam im tragove i uvjerio se da su namjeravali zavesti iseljenike na krivi put. Vodič, kojem su se bili povjerili, bio je koljčar i njegovi drugovi su čekali na svoje žrtve. Mi smo bili krenuli da zaštitimo ugrožene.
- 74. 74 U isto vrijemese Winnetou, čekajudi na mene, bio sastao sa odredom Komanča. Tada ih se nije morao kloniti, jer je upravo bio zavladao mir između njih i Apača. Od Komanča je saznao da su krenuli u Llano u susret svome poglavici, koji je krenuo pustinjom, te da se nalazi u velikoj opasnosti, jer se sakupio priličan broj stakemena sa namjerom da izvrše prepad. Bile su to iste one »orlušine« koje sam i ja bio otkrio. Bududi da je Winnetou znao da bi se ja prema našem dogovoru morao nalaziti negdje u blizini, bio se je zabrinuo i zaključio da ne čeka na mene, ved na konju krene meni u susret. On se, dakle, ponudi Komančima kao pratilac i oni su rado prihvatili njegov prijedlog, jer je njima kao i njihovom ugroženom poglavici moglo bttl Nanio od koristi da imaju kraj sebe čovjeka kao što je Winnetou. U povodu toga sada je taj, inače pusti Estacado oživili od četiri čete. Tri od njih šu se kretale u istom pravcu. Iseljenike je vodič, izdajica, vodio planski prema jugu ravno u smrt. Za njima su također prema Jugu išli i stakemeni, a ja sam ih sa svojim pratiocima slijedio u stopu da osujetim podvalu. Sa zapada se približavao Winnetou sa Komančima. Na žalost, stigli su prekasno, jer se ispostavilo đa je njihov poglavica ved pao od ruke »orlušina«. Kako smo mi krenuli sa južnog, a Komanči sa istočnog ruba, a vrijeme se je slučajno podudaralo, kao da smo bili u dogovoru, morali smo se sastati u pravom kutu, i to u blizini oaze o kojoj dotada pojma nismo imali. Bloody Fox bio je isto tako upoznat sa namjerom stakemena kao i mi. Htio je.spasiti strance te od-jaha sa svoje oaze u susret njima da ih upozori. Na nesredu, umjesto njih naišao je na »orlušine« koji se odmah dadoše u lov na njega. Zahvaljujudi brzini svoga konja izmakao im je nešto prema sjeveru, te se susreo sa nama i priključio. Kasali smo tri sata i tek smo u prvom sumraku uspjeli da sustignemo iseljenike. Oni su od svojih kola napravili četverokrug unutar kojeg su logoravali. Njihovi volovi za vuču nisu mogli idi dalje od žeđi, a i oni sami su žeđali. Njihov vodič im je, kao što se ispostavilo, probušio bačve sa vodom, pa kad smo stigli, pobjegao je. U međuvremenu je Winnetou, a da nisam ni slutio, stigao u kraj i svojim neuporedivim osjetilom otkrio stakemene. Došuljao se do njih. Vatru; naravno, nisu mogli a ni smjeli paliti. Stigao je upravo u času kada se odbjegli vodič bio vratio k njima i govorio im kako smo stigli do iseljenika. I umjesto da to shvate kao opomenu, počeli su se veseliti, ponadavši se još obilnijem plijenu, te su zaključili da nas napadnu u prvim jutarnjim časovima. Winnetou, čuvši to, odjurio je natrag Komančima te je zajedno s njima dojahao do nas. Bio je to opet jedan od njegovih poznatih majstorluka! Koliko sam se samo tada veselio sretnom slučaju i susretu baš u pravo vrijeme! Sa njegovim Komančima se je naš broj bio udvostručio, a i on sam je vrijedio više nego svi ostali zajedno. Kada je svanulo, ležali smo sakriveni iza kola. Sta-kemeni su se približavali. Nabrojali smo: trideset i pet ih je bio. U tom broju su se obično pojavljivali iz straha od duha osvete. Nisu ni slutiti da nam je njihova namjera poznata, ved su bili uvjereni da de im sve podi od ruke kao neka igrarija. Naša prva paljba bila im je upudena na razdaljini od pedeset koraka i vidno su se prestrašili. Nastala je gužva i čuo se prestrašeni krik ljudi. Mrtvi i teško ranjeni padoše na zemlju. Konji, oslobođeni jahača, samo su još više stvarali gužvu. A onda se metež raščistio i tko je iole bio sposoban da se drži na sedlu bježao je prema jugu. Mi smo u tren oka uzjahali sVoje konje i pojurili za njima. Sve smo ih zbrisali. Posljednji od njih stigao je do oaze Bloody Foxa, koja je dotada bila u tajnosti. Tu se survao zajedno sa konjem i slomio vrat. Bio je vođa bande i stigao je dovde jedino zato što je imao najbržeg konja. U njemu smo prepoznali zloglasnog zločinca koji je nadaleko i naširoko bio poznat pod imenom Stealing--Fox. I gle.
- 75. 75 Bloody Fox namje sav uzbuđen počeo govoriti da je to sigurno onaj čovjek koji mu je nekad zadao onu tešku ranu na glavi. Nema sumnje, rekao je, da je to on, jer to lice nije nikada mogao zaboraviti. Ona se je osoba istina zvala Fox, ali svakako ne Stealing-Fox. Bio je tada vodič iseljeničkog karavana. Sada je bilo lako razumjeti zašto je spašeni dječak u bunilu tako često spominjao ime Fox. Iako nam se činilo skoro nevjerojatnim da je Bloody Fox na tako neočekivani način otkrio ubicu svojih roditelja, nismo bili manje iznenađeni kada se je kasnije ispostavilo da je Crnac Bob sin starice Sanne. A kada smo nešto kasnije bili slobodni i imali vremena da svu svoju pažnju usredsrijedimo oko mjesta na kome smo se nalazili, učinilo nam se kao da smo se našli pred tredim i još mnogo vedim čudom. Bilo je doduše starih lovaca Indijanaca koji su tvrdili da se u samoj sredini i u najpustijem kraju Llano Estacada nalazi voda oko koje rastu prekrasna stabla i divno cvijede, samo im nitko nije vjerovao. Ja sam lično također bio čuo o tome, samo sam uvijek sumnjao u to. A sada sam se uvjerio vlastitim očima. Naravno, sjetivši se Sahare, pod čijom je pješčanom i stjenovitom površinom bilo, što na manjoj, što na vedoj dubini napretek vode, tada mi se ova oaza U Llanu nije činila niti tako nerazjašnjivom. Između pustinje na visoravni i Rio Pecosa nalazi se gorski lanac, koji ih zapravo razdvaja. Taj se lanac često gubi, a isto tako i često izdiže u visoka brda, među kojima se pružaju dugačke doline, isprekidane uzanim poprečnim gudurama. Te se gudure otvaraju prema Lla-nu. Kroz njih protječu razni manji potočidi koji izviru gore. Duž njihovih obala raste razno grmlje, pa čak i stabla. Ovi zeleni jezičci pružaju se u obliku poluotoka duboko unutra u pješčano more Estacada i na prostoru između njih imade dovoljno hrane i za travu i za drugo bilje. No, ovi potočidi se pri dodiru sa pijeskom ne isparavaju, ved naprosto poniru. Voda prodire u propusno tlo te se, svakako, na mjestu gdje naiđe na tvrdo tlo skuplja. Čovjek sebi ne smije zamisliti Llano kao strogo ravno tlo, ved kao kosinu na čijoj se najnižoj tački voda mora pojaviti, i to čista i bistra, jer ju je pijesak pročistio. Na žalost, ta je iako dugo sačuvana tajna Bloody Foxa sada i nama bila poznata. Iako mu to vjerojatno nije bilo drago, morao se s time pomiriti. Sada se je moglo očekivati da uskoro nede imati povoda da igra ulogu duha osvete. Mi smo među stakemenima napravili veliku čistku. A ako je tu i tamo još koji ostao, sigurno su čuli o pogibiji trideset i pet »orlušina« koja im je služila kao opomena. Iseljenike smo dopratili do oaze, gdje su proboravili nekoliko dana te okrijepljeni nastavili svoje putovanje. Pratili smo ih sve do Pecosa. Išli su prijeko za Arizonu, a tamo su mirne duše mogli pričati o oazi. Ljudi su tamo mogli povjerovati, a i ne povjerovati. Pretpostavimo da su im povjerovali, to nije mijenjalo stvar, jer oni ionako nikada nede dodi ovamo da bi se njome koristili. Mi ostali bijelci imali smo naprotiv kudikamo više prilika da dođemo u Llano, samo smo bili odlučili da nikomu ne govorimo o zelenoj oazi. Sa Komančima, koji su na žalost također znali za tajnu, stvar je bila drukčija. Oni su doduše morali dati obedanje da de šutjeti, no ipak smo bili uvjereni da nede dugo održati svoju riječ. Ovo mjesto je za njihovo pleme bilo od velike koristi. Ako čovjek' u mislima sa ovog mjesta na kojem se nalazimo povuče ravnu crtu prema Zapadu, doprijet de s one strane rijeke u najpogibeljniji kutak Dalekog zapada. Tamo se, naime, dodirivaju područja u kojima su krstarili Komanči i Apači. Kome su prilike poznate, taj zna da između ova dva plemena nikada ne može dodi do trajnog mira. Djeca se ved od malena odgajaju u međusobnoj
- 76. 76 mržnji. I akobi slučajno bila zakopana ratna sjekira između njih, dovoljna bi bila i najmanja sitnica da je opet iskopaju. Takvih povoda moglo je biti svakog dana, jer im se područja nisu samo dodirivala, ved vrlo često zadirala jedno u drugo. Bilo je čak i takvih mjesta koja još nisu bila tačno određena. Ova situacija im je lako mogla poslužiti kao svađa za povredu granica, a da se i ne govori o stotinu drugih razloga koji su se lako mogli nadi ako im je stalo do borbe. Zbog toga su i ljudi sa Zapada onaj kraj nazvali »škarama«, izrazom koji je vrlo značajan. Pomične pogranične crte su se otvarale i zatvarale poput škara, a osoba koja bi upala u njih mogla je biti sretna ako bi joj uspjelo da sačuva kožu, a pogotovu ako se je to ticalo nekog bijelca. Ceste borbe između oba plemena s one strane buknulo bi obično u takozvanim »škarama«, proširivale se čak preko Pecosa. Pobijeđeni su redovito bili protjerivani u Llano. Kakvo je pogodno mjesto pružala ta pješčana pustinja, gdje su se mogli sakupiti i odmoriti, dok je neprijatelj bio mišljenja da je čovjek bio izložen smrti i gladi! Takvu pogodnost pružala je oaza i nju su sada Komanči upoznali. Da li de oni kada stignu kudi uvijek šutjeti? Ja to nisam mogao zamisliti te sam Foxa upozorio na opasnost koja je iskrsla od onog momenta kada su Crvenokošci saznali za nju. On je tu stvar smatrao isto tako ozbiljnom kao i ja te mi reče: — U pravu ste, Sir. Ja sam ovu svoju tajnu čuvao toliko dugo, a sada je najednom otkrivena. Tomu sam ja sam kriv jer je još jučer trebalo da vam opišem ovaj kraj. Sigurno vam tada ne bi bilo tako teško da vodite računa o tome i da stakemeni ne pobjegnu ovamo. — To je svakako tačno. — Za nju biste samo vi znali i sigurno je ne biste nikome odali. Ali kako stvar sada stoji, moram biti spreman da sa tri strane očekujem posjete. — Mislim, samo od Komanča. — I od Apača! — Ne. Postoji samo jedan Apač koji je upoznat. To je -Winnetou. — Zar mislite da kod kude on o tome nede ništa govoriti? — Sigurno nede ako ga zamolite. — Zamolit du ga. Ali bijelci! — I oni nede ništa odati. Oni su svi bez iznimke šutljivi muškarci. — Pretpostavimo. Oni drugima nede govoriti, ved de zapamtiti moj skriveni dom i uskoro ga ponovo posjetiti. Moglo bi se desiti da se uskoro vrate. U tom slučaju oaza bi bila izdana. Netko bi mogao, videdi njihove tragove, a možda i njih same, da ih slijedi. Zar nije tako, Sir? — Svakako. Zamolit demo ih, ne samo da šute ved i da više nikada ne navrate ovamo.
- 77. 77 — To bibilo prestrogo. Moglo bi se dogoditi da se kasnije netko od njih nađe u Llanu i zapadne u nezgodu da bude izložen žeđi, jer se ne smije približiti vodi. U takvom slučaju mora se učiniti neki izuzetak. Hodete li se vi sa njima o tome dogovoriti, Mr. Shatter-hand? — Vrlo rado. — Na vas i Winnetoua se ovo ne odnosi. Dođite što češde k meni, a vi dete to učiniti na takav način da vas nitko drugi nede modi slijediti i otkriti moju kolibicu. — Dobro, mi demo vam tu želju ispuniti. Sta mislite poduzeti da bi se zaštitili od posjete Komanča? — Ništa. Ili mislite da bih svoju kolibicu morao da pretvorim u tvrđavu? — To ne ide. — Ili možda da sakupim toliko ljudi da mogu odbiti njihov prepad? — I to je nemogude. — Tada mi ne preostaje ništa drugo ved da stvari teku onako kakve su. Jedina promjena koja de nastupiti je da de Bob ostati ovdje kod svoje majke. Ja du, dok sam ovdje, imati pomodnika, a ona za vrijeme mog odsustva nede biti sama. Kasnije sam tokom vremena bio još nekoliko puta u oazi i doznao da Bloody Foxu nije dosađivao ni jedan Komanč. A ni jedan bijelac ga otad nije više posjetio i činilo se da otkride oaze nije značilo i otkride tajne. A što se »orlušina« Llano Estacada tiče, ispostavilo se, kao što smo i očekivali, da se o njima još dugo ništa nije čulo. Bilo je iza toga još pojedinačnih pljačkaških prepada čiji je podstrekač bio jedan jedini čovjek, ali otkriven od Foxa i kažnjen na ved poznati način, izgledalo je da osim tadašnjih svjedoka nije nikome bilo poznato da je to djelo duha osvete. Čuvali su vjerno njegovu tajnu. Bio sam često svjedokom kod mnogih prepričavanja fantastičnih priča o »duhu« Llana i nisam nikada čuo o nagađanju koja bi to ličnost mogla biti koja se igra duha. Kada sam Bloody Foxa upoznao, bio je još mladid. Možete zamisliti koliko je bio sposoban kada je ved u toj dobi pokazivao osobine i sposobnosti koji su čovjeka kao što je Winnetou, znali zadiviti. Sta li de iz njega postati ako se bude i dalje na ovakav način razvijao! Prošlo je nekoliko godina, za koje vrijeme nisam dolazio u Ameriku. Tada sam se sa Winnetouom susreo u Black-Hillsu i od njega doznao da je Bloody Foxu dobro i da još ni jednu posjetu od strane Komanča nije * imao. Rastali smo se gore u Coteau da bi se nakon četiri mjeseca ponovo sastali dolje na Sierra Madri. Možete zamisliti kako sam bio iznenađen čitajudi ondje ceduljicu koju mi je ostavio Apač, kako mora da odmah krene i upozori Bloody Foxa, jer ga Komanči žele da napadnu. Tokom tog dugog vremena nije im palo na pamet da posjete oazu. Kakav li je uzrok postojao da to sada ' učine i još u neprijateljskoj namjeri? Da li je ova namjera potekla od njih, ili je Bloody Fox nečim izazvao njihovu osvetu? Bilo .je nekorisno da se sada postavila to pitanje. Odgovor de mi sam od sebe kasnije dodi.
- 78. 78 Mnogo je važnijesada bilo pitanje da li je Winne-Ion krenuo neposredno prema Llano Estacadu ili nije. I 'lsao mi je da ga mora upozoriti. Ali poznavajudi Apača, znao sam da se on nede zadovoljiti samo da ga upozori ved je u to, po svoj prilici, uključio i pomod, a ta bi se sastojala u tome što bi s priličnom grupom Apada krenuo da pomogne Bloody Foxu. Ali šta je zapravo od ove dvije mogudnosti učinio? Koliko je uš prvi mah izgledalo ovo pitanje teško, utoliko ga je odo lakše riješiti. Radilo se isključivo o vremenu. Ako je bilo prekratko, tada je Winnetou smjesta odjahao Foxu. Ali ako je büo dosta vremena da uzme pomod, tada je najprije odjahao u. logor svoga plemena da bi potreoan broj ratnika doveo na odredište. Ali kako je Winnetou mogao da zna ima li dovoljno vremena na raspolaganju ili nema? Sasvim jednostavno, kao što bih i sam znao. Njemu, tom nedostižnom majstoru u traganju, Komanči nisu mogli da izmaknu, a koje smo mi na »Plavoj vodi« bili posjetili. Pretpostavimo da mu možda nije bilo mogude da ih osluškuje kako bi saznao da očekuju dolazak daljnjih stotinu ljudi pod poglavicom NalelIasiuva. On je po svim znacima mogao zaključiti da im se nije mnogo žurilo. Svakako je najprije posjetio pleme. Možda to nije bilo ni potrebno, nego je pronašao nekog glasnika kojega je mogao poslati onamo. U svakom slučaju Apači su doznali da su Komanči iskopali ratnu sjekiru i da su radi svoje sigurnosti razaslali uhode. Pretpostavimo da je Winnetou susreo jednoga od njih, što nije bilo isključeno, poslao ga kudi i krenuo sam prema oazi, bududi je samo on znao njezin položaj. Moja nasludivanja su išla još i dalje — jer sam poznavao svog Winnetoua — i znao kako oprezno prilazi svakom poduhvatu. Dan mog dolaska u Sierra Madre bio mu je poznat. Vjerojatno je rekao sam sebi da du ja pronadi poruku i krenuti smjesta za njims Put mi je bio poznat isto toliko kao i njemu. Njemu dakle nije bilo teško da odredi u kojem kraju i u koje vrijeme se ja otprilike mogu nadi. Ako je naumio da hitno ode ravno u Llano Estacado, tada je morao računati s time da mu ratnici moraju imati povjerljivog vodiča do oaze, a taj vodič sam mogao biti samo ja. U tom slučaja du sigurno naidi putem na nekog Apača koji je imao zadatak da me čeka i obavijesti. Uskoro de se pokazati koliko sam bio u pravu i koliko sam dobro poznavao Winnetoua. No, zasada još nismo bili tako daleko. Još uvijek smo logorovali na Sasquan-kuiu i čekali da svane jutro kako bi sa Komančima pregovarali. Old Surehand je morao opet da dođe do svojih stvari koje su mu bile oduzete, a naročito do oružja. Za uzvrat smo namjeravali da predamo Vupu-Umugija, zarobljenog njihovog poglavicu. Iz opreznosti od neprijatelja nismo ostali kraj obale, kraj koje se je nalazilo razno grmlje i gdje su lako mogli izvršiti prepad, ved smo se povukli dobar komad u preriju, gdje nas nisu mogli uhoditi. Tamo šmo odredili smjenu straže, a kome se spavalo, taj je to mogao i da čini. Nije mi bilo ni na kraj pameti da bdim do slijededeg jutra. Nije se nikada znalo kakve de napore donijeti slijededi dan. Ved sam se mnogo radovao što du Old Surehanda modi vidjeti po danu. Sada je bilo mračno da bih ga promatrao onako kako sam ja to želio. Kasnije mi je priznao da je i sam bio isto tako radoznao. Imali smo prilike da mnogo razgovaramo, ali obojica nismo bili baš mnogo govorljivi, i željeli smo da spavamo. No jedno sam ved sada morao da znam, i zato sam ga upitao dok je ležao ispružen kraj mene:
- 79. 79 — Dozvolite mijedno pitanje, Sir, prije nego što zaklopite oči! Vi ste svakako svojim dolaskom u ovaj kraj imali neki određeni cilj? — Da. Htio sam da odem dolje do Mescalero-Apača ne bih li možda ondje sreo Winnetoua i uz njegovu pomod vas upoznao. Zbilja je sramota da netko ved toliko vremena važi za Zapadnjaka a da nije vidio Winnetoua i Old Shatterhanda! — A ni mi vas još ne poznajemo. Znači da smo na istom. Ali čuli smo dosta o vama, Sir. Drugi dio vaše želje, da me vidite, ispunio se prije no što ste mislili. Prvi dio de vam se ispuniti a da ne morate otidi do Mescalerosa. Ja sam naime na putu da Winnetoua potražim na sasvim drugom mjestu — Gdje, Sir? Gdje se on sada nalazi? — U Llano Estacadu. — Pa to je divno! Sa njime i sa vama u opasnom Estacadu! Hodete li me povesti, Sir? — Vrlo rado! Vi i vaša pomod de nam dobro dodi. Ujutro du vam ispričati i zašto. Sad nam je potreban san da bismo se okrijepili. Hodu da vam zasada samo toliko kažem da se radi o tome da demo se malo poigrati sa Komančima. — Sa ovima ovdje ili sa nekim drugima? — Sa ovima, a i sa drugima koji de im još pridi. Svakako ste čuli o čemu su razgovarali. Zar nisu govorili o cilju svog sadašnjeg pohoda? — Jesu, ali toliko tiho i oprezno da nisam ništa mogao razumjeti. Povedite me sa sobom, Sir. Povedite me sa sobom! Veselim se što du imati prilike da se sa njima obračunam, jer su me iznenadili kao nekog balavca. Sta biste inače o meni mogli misliti! Ved sam godinama želio da vas upoznam i da se na neki način mogu priključiti vama. Ta mi se želja ispunila, ali moram priznati na takav način da me je zapravo sram, it's clear, kako to obično kaže stari Wabble! — O sramoti tu ne može biti ni govora. I ja sam ved često bio hvatan, a Winnetou također. Neobično se veselim što mi se ukazala prilika da sam vam mogao učiniti tu malu uslugu. — I beg, Sir! Malena nije bila. Ja bih rado od vas čuo šta vi smatrate velikom! Mnogo bih dao da je slučaj obrnut bio, naime, da sam ja to vama mogao učiniti. Ipak se nadam da du vam modi nešto slično uzvratiti. — Smatram da je stvar prošla i rado du se odredi prilike da budem zarobljenik Komanča. Sada demo spavati. Good night, Sir! — Good night, Mr. Shatterhand! Vjerojatno du bolje spavati nego što sam tamo prijeko na otoku gdje je trebalo da umrem mučeničkom smrdu.
- 80. 80 Nod je bilasvježa i moja odjeda vlažna. Ipak sam čvrsto spavao sve do četiri sata kada su me probudili za posljednju stražu. Kada je i ona skoro pri kraju bila, počeo se buditi dan te sam mogao da promatram svog novog znanca. Ležao je preda mnom, i spavao mirno. Bio je pravi gorostas. Njegovi snažni udovi bili su u kožnoj odjedi, jedino su mu prsa ostala nepokrivena i bila potpuno opaljena od sunca. Njegova dugačka, smeđa, poput svile mekana kosa visila mu je kao koprena sve do pojasa. A u snu, kad se inače sa crta lica gubi odraz duševnog života, na njegovom licu održavao se izraz one elastičnosti bez koje se dobar Zapadnjak ne može zamisliti. Ležao je ovdje kraj mene upravo onako kako sam ga bio i zamislio na osnovu mnogih opisa. Ni u kom slučaju nije tačno da se ovako može zamisliti svaka beznačajna lutalica sa Zapada. Tko bi to ipak učinio — a to se dešava svakako češde — taj se kasnije ponajčešde osjeda razočaran kad ugleda dotičnog pred sobom. Svega sam dva čuvena lovca vidio koji su imali tako snažnu građu, Old Firehanda i Old Surehanda. Često su gorostasni ljudi blage dudi, pa nemaju volje ni za borbu niti za svađu, dok se naprotiv ljudi slabije građe radije dadu raskomadati no da bježe. Život na Divljem zapadu ne podnosi puniju tjelesnu građu, ali čelične mišide i tetive. Došlo je vrijeme da se spavači bude. To sam učinio, i tek onda kada se Old Surehand podigao, mogao sam zapravo utvrditi kako je skladno bio građen. — Good morning, Sir! — pozdravio me je, dok je njegov pogled pun ispitivanja prešao preko mene i ponovo se vratio mom licu. — Konačno, konačno mi se ispunila želja da vas vidim, jer sinod po mraku nije moglo biti gotovo o nekom gledanju. Evo vam moje desnice i želim vam dobro jutro. Još jednom vam se zahvaljujem za sve ono što ste riskirali za mene! — A ja se iskreno veselim što sam vas konačno upoznao. Ako vam je pravo, bit demo vjerni prijatelji. — Well, neka bude. — Protegao se, ispružio i ispitivao svbje ručne i nožne zglobove, te nastavio: — Dobro sam spavao, a posljedice spona su potpune nestale. Sta demo prvo poduzeti? — Izvest demo poglavicu i saopditi mu što od nje-ga zahtijevamo, a zarobljenog Indijanca poslati tada prijeko u logor. — I dok se ne vrati, pošteno demo đoručkovati — upade Old Wabble. — Zašto bih inače ponio sa sobom onoliko mesa? Tko ima da jede, taj neka i jede: it's clear. Rado smo prihvatili starčev poziv. Prije toga smo morali da vodimo pregovore sa Vupa-Umugijem. A kako su se oni odnosili na Old Surehanđa, bio sam mišljenja da on sam postavi svoje uvjete poglavici. On je to i učinio. A Vupa-Umugi nije oklijevao da ih prihvati. Uvidio je da bolje ne bi mogao ni prodi. Onda smo odriješili Komanča kojeg je Old Wabble bio jučer uhvatio. Isti je preuzeo od poglavice potrebne naloge te se udaljio da ih izvrši. Sada smo imali vremena da se latimo doručka. Otprilike nakon dva sata ugledasmo izaslanika kaj ko se vrada sa nekoliko Inđsmena. Vodili su Old Sure-hanđovog konja, donijeli oružje, kao i sve ostale predmete koje su mu bili oduzeli, čak i njegov šešir širokog oboda koji mu je bio ostao na otoku. Nakon njegove izjave da mu je sve vradeno, pustili smo poglavicu na slobodu. Zapravo smo htjeli od njega da dobijemo obedanje da se ubudude kloni neprijateljstva. Mi smo inak bili mišljenja da on svoju riječ nede održati. Bududi da bi takav zahtjev
- 81. 81 naše pregovore samoodugovlačio, radije smo se odrekli toga. Kada smo ga oslobodili spona, učinio je nekoliko koraka kao da se želi udaljiti, ali se ponovo okrenu te mi dobaci slijedede riječi: — Bljedoliki su sa nama sklopili mir. A sada ih pitam koliko de to dugo trajati. — Dokle god to ti želiš — odgovorio sam mu — to potpuno zavisi od vašeg nahođenja. — Zašto se Old Shatterhanđ ne izjašnjava jasnije? Zašto on ne kaže neko određeno vrijeme? — Zato što to ne mogu. Mi nismo neprijateljski raspoloženi prema Crvenokošcima i htjeli bismo sa njima uvijek biti u prijateljstvu. Dokle gođ oni budu održali mir, ostat de i kod nas zakopana ratna sjekira. — Uff! Dokle de se zadržavati bijeli ljudi u ovom kraju? — Mi demo smjesta krenuti. — Kuda? — Pitaj vjetar kojom de stranom! On duva čas ovamo, čas onamo. Ista je stvar i sa lovcem Zapada koji danas ne može nikada redi gdje de se sutra nalaziti. — Old Shatterhand izbjegava moje pitanje! — Moj odgovor je jednak tvome kada bi bio ti upitan. — Nije, jer ja bih ti istinu rekao. — Dobro, to bismo mogli odmah i provjeriti. Koliko dugo de se crveni ratnici zadržati kraj »Plave vode«? — Još nekoliko dana. Došli smo ovamo da lovimo ribu, a krenut demo kad to budemo obavili. — A kuda dete onda odjahati? — Kudi, našim ženama i našoj djeci. — Budi mudar i uradi kako se rekao! Svaka laž sliči orahovoj ljusci u čijoj se jezgri nalazi kazna. Rekao si da se Old Shatterhanda ne bojiš. Ti ga se i ne moraš bojati, jedino kada ga budeš prisilio da se obračuna sa tobom. Ja sam govorio. Howgh! Ponosno je odmahnuo rukom i krenuo. Njegovi ljudi su ga slijedili. Moji pratioci htjeli su da započnu razgovor o njegovom držanju i o njegovim riječima, ali sam ih ja naglo prekinuo i'rekao: — Messieurs, nemojmo o tome sada govoriti. Kasnije se možemo dogovoriti, a sada hajdemo dalje. — Zar je tako hitno, Sir? — upita Webster. — Mi smo Crvenokošcima poštenu lekciju dali, i oni de se čuvati da nam pruže priliku za drugu.
- 82. 82 — Ja samnaprotiv uvjeren da su žedni osvete. Oni se doduše možda i boje nas, ali znaju isto tako dobro da bi u slučaju napada na jednog našeg čovjeka došlo njihovih dvanaest. Old Surehand im je predstavljao odličan lov koji smo im ponovo oduzeli. Oni su bijesni radi toga i nastojat de da ugrabe ponovo ne samo njega ved i sve nas. U slučaju da nas napadnu ovdje na otvorenoj savani, tada ne bismo imali nikakvog zaklona. Mi bismo se doduše borili i priličan broj njihovih ljudi pokosili, ali ipak na kraju bismo podlegli. Ne, mi odavde moramo otidi. — I to nam ne može ništa pomodi jer, ako su zbilja naumili da nas ugrabe, oni de nas slijediti. — U tom slučaju možemo da pronađemo bolje mjesto gdje demo ih dočekati no što je ovo ovdje. Oni de nas svakako slijediti, ako ni zbog čega drugog, a ono barem radi toga da doznaju kamo smo se uputili. Doduše, predaleko se odavde ne mogu udaljiti jer su naumili da pođu za Llano. Krenuli smo dalje bogato opskrbljeni zalihom mesa. Ja sam išao sa Old Surehandom na čelu, a nitko me nije pitao kamo sam naumio. Držali smo se pravca prema splavi. Kad smo onamo stigli, potjerao sam svoga konja u vodu. Ostali su to isto učinili. Na drugoj obali sjahao sam, privezao svog konja za stablo te sjeo. Old Surehand i Old Wabble su slijedili moj primjer, Webster, naprotiv, ostao je kao i ostali u sedlu i upitao: — Zar ste sjahali, Sir? Vi kao da namjeravate duže ovdje ostati? Nisam morao odgovarati, jer je Old Wabble umjesto mene dao objašnjenje: — Svakako demo ovdje ostati, Mr. Webster. Zar vas to možda čudi? Vi vjerojatno ne možete da shvatite zašto smo odjahali prema zapadu umjesto prema istoku, kamo zapravo i namjeravamo? — Kakvo pitanje! Izgleda kao da me smatrate glu-pakom. Crvenokošci ne smiju doznati da namjeravamo podi prema istoku, baš zato što nam je poznat njihov ratni plan. Radi toga se moramo prije svega držati protivnog smjera da bismo ih zavarali. Ali zašto se moramo ved ovdje zaustaviti i provoditi vrijeme u bezbrižnom sjedenju, to mi je zagonetno. — Vama je i dosada ved štošta bilo zagonetno, a vjerojatno i ubudude. Najprije niste htjeli da se udaljite od »Plave vode«, iako smo tamo bili izloženi vedoj opasnosti. A sada kada se nalazimo ovdje, iza rijeke, zaklonjeni grmljem, u najljepšoj sigurnosti, vi ste se zalijepili za sedlo kao muha za lijepak. — Znači, želite da dočekate Crvenokošce? — Yes. — Ali to uopde nije potrebno! Ako budu došli, mi demo se morati braniti, a ako krenemo dalje, izbjedi demo svakom neprijateljskom sukobu. U svakom je slučaju bolje učiniti ovo drugo! — Ovo možda zato da bismo im dali priliku da slijede naše tragove pa da nas u nodi, kada se više ništa ne vidi, napadnu! Kakav ste vi prepredenjak! Samo sjašite! Webster je poslušao nalog, ali se čulo kako je nezadovoljno gunđao. Old Wabble se radi toga ljutio te ga bijesno napadne:
- 83. 83 — Šta imatevi da gunđate, Sir? Ako vani se ovdje ne sviđa, vi mirne duše jašite dalje. Ionako smatram da de kraj u koji smo sada krenuli svima donijeti malo zadovoljstva. Ili, možda je neko od vas ved bio u Llano Estacado? To pitanje je uputio svojim suputnicima. Kada se je ispostavilo da nijedan od njih nije prošao tom ravnicom, opisao im je pustinju i česte nesretne slučajeve u njoj na takav način da ih je groza hvatala. Ja ga u tome nisi n ometao jer mi je, iako nesvjesno, išao na ruku. Mi se lismo ulogorili u neposrednoj blizini vode, ved iza gr. nlja, uz obalu. Sjeo sam i zauzeo takav položaj da sam kroz dva grma imao slobodan vidik, imajudi pred sobom širinu rijeke i cijeli prijelaz. Old Su-rehand je sjedio do mene te imao isti vidik. Old Wabble je upravo bio pričao o nekom pljačkaškom prepadu koji je bio izveden u Llanu. I kako je bio spomenuo osobu koja mi je bila dobro poznata, obratio sam više pažnje starcu negoli rijeci. Tada me Old Surehand gurne, pokazao prstom u pravcu otvora grmlja te reče: — Pogledajte onamo, Sir. Dolaze! Old Wabble je prekinuo sa svojom pričom, a mi smo provirili kroz šiprag. S one strane obale pojavila se četa Komanča na konjima, bilo ih je oko trideset ratnika, čija su lica bila namazana ratnim bojama. Jedan od njih, vjerojatno vođa, sišao je s konja i ispitivao tlo. Sigurno je htio da ustanovi da li smo prešli ri- m jeku ili zaokrenuli drugim pravcem. Bio je utvrdio da je ono prvo, uzjahao je na konja i krenuo u vođu. Njegovi su ga ljudi slijedili, jedan iza drugoga, kao što je to kod Indijanaca uobičajeno. — Kako su neoprezni ovi momci — reče Old Wabble. — Oni svi odjednom pohrle u rijeku umjesto da pošalju jednoga koji bi se osvjedočio da li smo krenuli dalje. Sada nam svi zajedno dolaze pred nišan. Moji im meci stoje na raspolaganju. Uzeo je svoju pušku »na gotovs«, ali mu ja rekoh: — Nedemo pucati, Sir. Ja ih ovdje ne mislim dočekati kako bismo ih poubijali, ved da ih spriječim u daljnjem proganjanju. Čim se prvi bude pojavio na odgovarajudoj udaljenosti, mi demo im se pokazati. Vi dete svoje puške usmjeriti na njih, dok ja budem vodio pregovore. Ali pucat dete tek onda kada moja puška bude progovorila. — Kako želite — gunđao je Old Wabble. — Ali, bilo bi mnogo bolje kada bi se ti crveni psi zbrisali. On nije bio ljubitelj Indijanaca, te je potpuno shvatljivo što sa mojim odmjerenim držanjem nije bio suglasan. Čekao sam dok se njihov vođa nije približio na udaljenost od deset konja. Tada smo svi poustajali » i izašli pred grmlje. Sve naše puške bile su usmjerene na njega i njegove ljude. Oni su nas smjesta opazili. — Uff, uff, uff, uff! — čuli su se povici iznenađenja i straha. — Stoj! — doviknuo sam im. — Svaki od vas koji bude kročio ma i jedan korak dalje, ili podigne oružje bit de ubijen! Zaustavili su se. To im je bilo mogude jer im konji nisu više plivali, ved imali čvrsto tlo pod nogama.
- 84. 84 — Uff! —vikne vođa. — Old Shatterhand je još ovdje! Zašto se on skriva i nije nastavio put, kao što smo mislili? — O, zar ste vi to mislili? — upitao sam. — Bili Ste uvjereni da nemam dovoljno mozga i da ne znam da dete nas slijediti! — Mi ne mislimo idi za Old Shatterhandom. — Tako! A kamo ste krenuli? — U lov. — A ja sam mislio da ste ovdje samo radi ribolova? — Vedina lovi ribu. Ostali divljač. Hodemo da prikupimo dovoljno mesa i odnesemo u naš wigwam. — A zašto ste krenuli da lovite s ove strane rijeke, a ne s one? — Zato jer smo uvjereni da demo ovdje nadi više divljači. — Da, ta divljač smo mi. — Niste, divljač o kojoj govorimo su bi voli i antilope u preriji i dolini rijeka. — O otkad je kod crvenih ratnika običaj da svoja lica premazu bojama ako su pošli sa namjerom da odu u lov? — Otkađa... otkada... otkađa ... — nije našao prikladan odgovor te mi zato dobaci u bijesu: — Otkada je kod ratnika Komanča običaj da polažu računa bljedolikima o tome što rade i što namjeravaju učiniti? — Otkako Old Shatterhanđ taj zahtjev postavlja! Ja sam vašem poglavici, Vupa-Umugiju, rekao da sam prijatelj Crvenokožaca, ali da ne znam ni za kakvu milost kada me netko od njih napadne. —¦ Mi ne želimo da vas napadnemo! — Tada se smjesta vratite natrag! — To nedemo učiniti, naprotiv, prodi demo pokraj vas u lov. — Pokušajte! Ni jednome od vas nede uspjeti da prođe, jer de u tom slučaju rijeka vaše leševe odnijeti niz tok i izbaciti na obalu. — Uff! Tko ovdje zapovijeda, Old Shatterhanđ ili ratnici Komanča? — Old Shatterhand. Vidite da su naše puške uperene u vas. Od mene zavisi da li de otpočeti pucnjava, jer de i moja začarana puška progovoriti. Dajem vam onoliko vremena koliko se kod nas bijelaca uzima kao pet minuta. Ako se poslije toga vaši konji ne okrenu . na povratak, nede se ni jedan od vas vratiti natrag. Ja sam govorio!
- 85. 85 Uzeo sam puškuu ruke, iako je nisam bio prislonio, jer bi se u vremenu od pet minuta bio umorio, i držao je ipak tako da je cijev bila uperena ravno u vođu. Taj se onda okrenuo u sedlu i reče tiho nekoliko riječi ostalima koji su bili u vodi. Ponovo se okrenu prema meni i reče: — Koliko de dugo Old Shatterhanđ ostati ovdje kraj rijeke? — Tako dugo dok se ne budem uvjerio da sinovi Komanča ne misle poduzeti nikakovo zlo protiv nas. — To on može ved i sada da zna! — Ne može. Mi demo se sada razdvojiti i zaposjednuti ovu obalu daleko uzvodno i nizvodno. Na taj nadin modi demo vidjeti svakog Komanča koji bi se možda uputio ovamo prijeko. Samo jedan hitac bio bi dovoljan da se u najkradem vremenu ponovo sakupimo i da vas otjeramo. Ako do sutra navečer ni jedan vaš ratnik ne bude pokušao da se prebaci na ovu stranu obale, bit demo uvjereni da ste za mir. Mi demo tada napustiti ovaj kraj u koji smo samo radi toga došli da oslobodimo Old Surehanda, — Uff! A vi dete tada zbilja otidi? — Vi nas poslije toga više nedete vidjeti. Ja sam to rekao i držim svoju riječ. — I zaista ste samo radi toga došli na Saskuan-kui da biste oslobodili Old Surehanda? Drugog razloga nije bilo? — Nije. Rekao sam. Ovo uvjeravanje sam mogao mirne duše dati jer sam bio svjestan da ne lažem. Ja sam se bio uputio ravno za Llano Estacado, a taj put me svakako ne bi odveo do »Plave vode«. Ponovo je izmijenio nekoliko riječi sa svojim ljudima ne bi li uspio u svom pokušaju: — Old Shatterhanđ nam prijeti jer nam ne vjeruje. A ako bismo ipak nastavili dalje put, možda nede pucati u nas! — Ipak du pucati, a ti deš biti prvi koji de dobiti metak u koljeno. Uostalom, nemamo više što da čekamo jer je vrijeme od pet minuta ved prošlo. — Uff! Vratimo se. Ali teško Old Shatterhandu i svim njegovim bljedolikima ako bi pokušali da se u međuvremenu, to jest do sutra navečer, došuljaju do »Plave vode«. Mi demo također zaposjednuti našu obalu i ubiti svakoga koji bi se tamo pojavio. Ja sam govorio. Howgh! Okrenuli su se i nestali jedan za drugim s one strane rijeke iza grmlja. Obratio sam se Old Wabbleu: — Dakle, Mr. Cutter, šta sada kažete? Zar to nije kolosalan uspjeh? Oni su otišli! — Ali de se ponovo vratiti! — Nede im biti ni na kraj pameti! — Ja vam kažem da de se opet vratiti. Oni de pokušati da preplivaju na nekom drugom mjestu.
- 86. 86 — Kažem vamjoš jednom da de ostati prijeko jer su ozbiljno shvatili moju prijetnju. To ste ved mogli zaključiti i iz njihove prijetnje kada su kazali da de oni zaposjednuti svoju obalu. Oni su sada sigurno uvjereni da smo samo zbog Mr. Surehanda došli ovamo i da nemamo nikakvih drugih namjera prema njima. Sada se možemo sasvim sigurni osjedati. — Ali kada budu zaposjednuli svoju obalu, primijetit de da je naša nezaposjednuta i tada de bezuvjetno dodi ovamo; it's clear! — Da, oni de to primijetiti, ali ne tako brzo kao što mislite. Prisiljeni su da budu vrlo oprezni. Ako u to žele da se uvjere, moraju preplivati, što im ne bi bilo mogude. To je vrlo opasno za njih. A da vide čak ovamo prijeko? To je predaleko i ne bi ništa koristilo jer naša straža i u slučaju da ovdje ostanemo ne bi se izložila njihovim pogledima. Ona ne bi bila toliko glupa da se ne sakrije. Tu bi došla u pitanje još i treda mogudnost. Da li znate što bi to moglo biti? — Ja? Hm, ne. Ali bih rado doznao da li je Mr. Surehandu ta treda poznata? Ovim riječima starac je namjeravao da provjeri oštroumnost Old Surehanda. Pretpostavljao sam da se ovaj u to nede upuštati. Ali gorostas ga je potapšao po ramenu i rekao smješkajudi se zadovoljno: — Zar namjeravate da me provjerite, stari Wabble? To me veseli! , ' — Radujem se što vas time nisam uvrijedio, ved naprotiv ushitio. Kada čovjek sluša Mr. Shatterhanda da ovako govori, dolazi do uvjerenja da je sveznajudi. Zar je onda čudno što bi netko rado htio da dozna da li i Old Surehanđ znade nešto? — Tu uslugu vam mogu učiniti, Mr. Cutter. I ja znam nešto. — Sta? — Onaj tredi slučaj, na koji je mislio Mr. Shatter-hand, jeste slijededi: Crvenokošci de se htjeti uvjeriti da li smo zaista zaposjednuli ovu obalu. Očima se ne mogu uvjeriti. A prijedi na ovu stranu pravcem u kojem demo se svakako podijeliti, to ne smiju. Znači, oni de se uputiti dalje izvan zaposjednute linije, preplivati tamo rijeku i došuljati se s ove strane ne bi li naišli na našu stražu. — Ako je ne budu pronašli, Sir? Tada de uslijediti ono što sam i mislio: jahat de za nama i napasti nas po nodi! — Na to moramo svakako biti spremni — reče Old Surehanđ povlađujudi starcu. Time je dokazao da je ipak u neku ruku oštrouman, da me je razumio i pogodio. Jedino se s njegovim posljednjim riječima nisam mogao suglasiti. I zbog toga sam mu proturječio: — Ne, na to ne moramo biti spremni, Mr. Surehanđ. Crvenokošcima nede biti mogude da nas sustignu do večeri. Po položaju sunca možemo zaključiti da je sada tačno devet sati prije podne. Komančima de trebati sigurno čitav sat da stignu do Saskuan-kuia. Oni de tamo prije svega morati da podnesu izvještaj, da ispričaju sve, i da prime prijekore. Onda de se vjerojatno održati savjetovanje, a to savjetovanje de svakako duže potrajati.
- 87. 87 — Da, Sir.Sada vas shvadam. Recimo da je za podnošenje izvještaja i savjetovanje potrebno dva sata. — Dobro. Tada de biti otprilike dvanaest sati. Kada bi krenuli ovamo — bio bi ved jedan sat. Za zaposjedanje rijeke gornjeg i donjeg toka — opet jedan sat, dakle bila bi dva sata. Onda bi krenuli uhode koje bi daleko gore, a isto tako i daleko dolje, preplivale rijeku. Koliko im vremena treba za to? Opet najmanje jedan sat... tri sata. Tada bi se počeli šuljati duž ove strane obale, što bi morali vrlo oprezno i polako da izvedu. A koliko bi vremena prošlo u tome dok bi oni uzalud tragali za nama duž obale? — Sigurno tri sata. — Recimo samo dva. Tada bi bilo ved pet sati. Poslije bi uslijedilo ponovno savjetovanje. Izdvojili bi ljude kojima bi bilo stavljeno u zadatak da slijede naše tragove. A i to je izvodljivo samo na vrlo oprezan način i uz veliki gubitak vremena, jer i Crvenokošci moraju da računaju sa tom mogudnošdu da mi nismo napustili ovaj kraj, ved izveli luk da ih zavaramo i da Si potajno sa druge strane vratimo. Računamo da de u tome opet prodi čitav sat prije no što bi se Komanči uvjerili da smo zbilja otišli. Prema tome u momentu kada bi otpočela prava potjera, bilo bi ved šest sati. To bi značilo, ako bi sada odmah krenuli, da imamo prednost ispred njih najmanje devet sati. Zar je mogude da nas u tom slučaju stignu. — Pshaw! Ni u kom slučaju! — Njima de se pružiti prilika da vide jedino naše tragove koje demo ostaviti za sobom u prva dva sata. Sutradan ved ništa ne bi mogli otkriti i prema tome ne bi niti znali kamo smo krenuli. Krenemo li sada prema zapadu jašudi po prilici dva sata, a oni nas slijede, morali bi zaključiti da smo se vratili onamo otkuda smo i došli. Zar ne mislite da bi tako moglo biti, Mr. Surehand? — Vaša računica je svakako tačna — kimnuo je u znak odobravanja, ali ipak dodade zabrinuto: jedino ako ipak nisu naslutiti našu pravu namjeru i da smo im ipak podvalili. — To de im sigurno sinuti, jedino što nede pogoditi kakvu smo im podvalu pripremili. Oni, naime, nede vjerovati da smo se ponovo vratili, ved de, naprotiv, biti uvjereni da smo rijeku napustili zato tako brzo da steknemo priličnu prednost u vremenu, a samim time i da izbjegnemo njihovom gonjenju. Da, a šta de biti xx slučaju ako naslute našu pravu namjeru? — Oni to ne mogu naslutiti. Vi ste u pravu. Budemo li sada krenuli, modi demo se ved nakon dva sata opet zaobilazno vratiti. Oni to nede primijetiti. — Uostalom, ja sam još uvijek uvjeren da se oni i sada nalaze tamo prijeko kraj prijelaza. Na žalost, naše konje nedemo smjeti voditi na pojenje. Oni bi to primijetili i zaključili da se želimo udaljiti. Životinjama demo uskoro ipak modi dati vode, jer nedemo krenuti onim putem kojim smo došli, ved demo potražiti onu rječicu uz koju su jahala ona dva Komanča. Nemojmo duljiti, vrijeme je da krenemo. Uzjahali smo na konje i pošli duž rijeke držedi se grmlja da nas uhode s one strane rijeke ne bi primijetile. Kada smo otprilike nakon jednog sata stigli do ušda spomenute rječice, skrenuli smo u
- 88. 88 njezinu dolinu prijesvega da napojimo naše konje i da nastavimo uzvodno put. Prema tome smo se držali zapadnog smjera, dok smo zapravo namjeravali da pođemo na Istok. Za to vrijeme nisam imao mogudnosti da nasamo razgovaram sa Old Surehandom, jer su me drugi bili zaokupili. Old Wabbleove priče o strahotama Llana Estacada su ostavile duboki utisak na slušače. Tek što smo se otisnuli od rijeke, morao je nastaviti svojim opisivanjem. Ja sam također ubacio neke primjedbe te su me zamolili da im i ja pričam, što sam vrlo rado i učinio. Na svoje skriveno zadovoljstvo uskoro sam ustanovio da namjeravani uspjeh nije izostao. Ljudi su se zamislili i postajali sve zabrinutiji. Takvog kakvog sam ga ja opisao, a i prije stari Wabble, oni ga sebi nisu mogli nikako prestaviti. Činilo im se vrlo opasnim da krenu u takav kraj. Oni to naravno nisu rekli, ali sam to vidio po njihovim licima. Izmijenili su međusobne poglede koji su mi odali što misle. Ako se mislim osloboditi ovih ljudi, tada je najbolje da se to čim prije ostvari. Najpogodniji momenat da se od njih odvojimo bit de nakon dva sata, kada budemo zaokrenuli sa našeg sadašnjeg pravca. Ja sam, dakle, nastavio svojim pričanjem, koje ni u kom slučaju nije bilo uveličano, sve dotle dok se to vrijeme nije približilo. Tada sam se povukao da bi im pružio mogudnost kako bi bez svjedoka mogli da iz-mijenjaju mišljenja. Ova lukavština je vodila željenom cilju. Zbili su se i potajice razgovarali. Vidio sam kako jedan drugome nešto govori i vjerojatno bodri, ali zašto, to još nisam mogao znati. Bilo mi je poznato da demo uskoro stidi do jednog malog, uzanog potočida, koji se je sa lijeve strane ulijevao u rječicu. Ovo je bilo najpogodnije mjesto da zaokrenemo, zato što nam je potočid pružao mogudnost da sakrijemo naše tragove. Zato sam i zastao nedaleko od njega i rekao: — Messieurs, ona dva sata su prošla i sada više nemamo potrebe da jašemo prema zapadu. Da li se slažete sa mnom? Old Surehand, Old Wabble, Webster i Hawley su bili suglasni. Ostali su ostali zbunjeni. Značajno se međusobno pogledaše. Tada sam primijetio kako je jedan od njih gurnuo rukom onoga do sebe, a ovaj dalje slijededeg, dok najzad nasmjeliji od njih nije istupio. Bio je spreman i na to da bude ukoren sa naše strane, ali me ipak upita: — Da li ste ikada ved bili u El Paso del Norte, Sir? — Nekoliko puta — odgovori mu. — Koliko je vremena potrebno da čovjek odavde stigne tamo? — Onaj kojemu je kraj dobro poznat i koji je dobro opremljen mogao bi tamo stidi u roku od pet do šest dana. Zašto se raspitujete za to mjesto, Mr. Wren? — Rado bih vam to kazao kada bih znao da o nama nedete loše misliti. — O vama loše misliti? Zašto? — Ne želim da nas krivo shvatite. Radi se, naime ...hm! zapravo je... hm, hm! Prinio je ruku k vratu, počešao se iza uha i nikako da otpočne što je bio naumio. Okolišavajudi ipak nastavi:
- 89. 89 — Vama jepoznato da smo mi zapravo krenuli dolje, prema Texasu. Ali smo se predomislili. — Tako? — Da, tako! Sinod smo o tome razgovarali upravo onda kada ste vi i Mr. Cutter udaljili iz logora. U El Pasu i s one strane Norte ima za nas više posla no u Texasu. Zar niste i vi istog mišljenja? — To što mislim ja, sporedno je. Važno je kod te stvari što vi o njoj mislite. — Pravilno, veoma pravilno! Došli smo upravo do zaključka da bi bilo mnogo bolje ako bismo krenuli prema El Pasu, a možda čak i preko Rio del Norte. — Govorite takvim tonom, Mr. Wren, kao da se izvinjavate? — Svakako. Zapravo je trebalo da s vama pođemo za Llano Estacado. — Trebalo je? Ja sam mislio da ste htjeli? — Da, htjeli smo, ali smo se predomislili. Nadamo se da nedete misliti da se bojimo Llana? — A zašto bih mislio? Samo zato što ste promijenili svoju namjeru? Vi ste na svaki način slobodni ljudi i možete da činite što vam je drago. — Veselim se tom vašem mišljenju. Bilo bi nam krivo da ste nas smatrali kukavicama. Znači, vi nemate ništa protiv ako vas napustimo? — Nikako. Jedino nam recite kada namjeravate da nas ostavite? — Odmah sada. — A što tako iznenada? — To stoga što bismo inače izgubili u vremenu i nepotrebno zaobilazili. Vi se želite ... vratiti. — Da to je istina. Naumili ste da pođete za Rio Grande del Norte i zato morate produžiti ovim pravcem. — Mi se prema tome moramo ovdje rastati, jer dete se vi vratiti. To mora tako biti, iako nam je žao što se rastajemo. Olakšat dete nam rastanak ako nam ne zamjerite. — Zamjeriti? Nije nam ni na kraj pameti. Morate se o sebi brinuti, a na to imate pravo. Uostalom, to je dužnost svakog čovjeka. Old Wabble je pratio ovaj razgovor ravnodušna izraza lica, ali ne i Webster i Hawley. Vidjelo se na njihovom licu da su bijesni. Nakon mojih zadnjih riječi Webster upade: — Pravo i dužnost? Govorite kao da vam je svejedno, Sir? Ovi ljudi su obedali da de idi sa nama u Llano Estacado. A da li vam je poznato zašto sada ne žele da idu sa nama, Mr. Shatterhand? Zato jer ih je strah od Llana. Stvar je u tome!
- 90. 90 — Na tonismo ni pomišljali! — reče Wren. — O nekom strahu ovdje ne može biti ni govora. — Oh! Rekli ste da ste sinod govorili o tome kako dete umjesto za Texas otidi za El Paso. Ja bih o tome morao nešto da znam jer sam cijelo vrijeme proveo u logorištu. Primjedujem da nisam u vezi s time ni jedne riječi čuo. Jos Hawley je ovo potvrdio. Ta bi se prepirka još izvjesno vrijeme bila nastavila dok nisam obojici dao potajice znak da prestanu, a otpadnicima počeo odobravati: — Svaki čovjek može da čini što mu je volja. Ako se ovi džentlmeni namjeravaju da odvoje od nas, mi nemamo pravo da ih u tome ometamo. Da, mi smo čak i obavezni da im izađemo i u susret. — Da im se izađe u susret! — reče bijesno Webster. — A na koji način? — U tome što demo ih snabdjeti hranom. — Treba biti bedast pa to učiniti! Old Wabble je svakako nasludivao zašto sam takav stav zauzeo, jer je sada on odgovorio Websteru: — Bedasti? Tko je bedast, Sir? Svakako onaj koji ne zna tko raspolaže hranom! A tko njome raspolaže! Svakako onaj tko ju je i donio! A to sam ja! I kažem vam da du ovim ljudima dati onoliko mesa koliko ga se možemo odredi. Meni je potpuno svejedno zbog kakvih nas razloga napuštaju, bilo to od straha ili zbog nečeg drugog. Dobit de mesa jer de na svom putovanju morati jesti; it's clear. Dakle, a sada tko misli otidi, neka se javi, da bismo znali na čemu smo! Izuzev Webstera i Hawleya svi su namjeravali da odu. Obojica izjaviše da ih je sram što su sa tim babama dosada putovali. Kraj pjesme završio je time što su osmorica dobili sljedovanje mesa te se nakon kratkog ali ne i srdačnog oproštaja udaljili. Hawley je šutio. Ali Webster je u svom bijesu psovao za njima. Upitao sam ga: — Pretpostavljam da ste maloprije opazili moj mig. Da li ste ga i shvatili? — Jesam. Htjeli ste time redi da ih pustim neka mirno odu. — A zašto se tome sada protivite? — Zato jer sam na njih ljut. — Vaš bijes je suvišan. Mi se pak ostali veselimo ' što smo ih se otarasili. Dodi demo u takve situacije gdje de nam biti potrebni pravi muškarci, a ne neke babe. Iako je možda izraz »babe« malo preoštar, smatram da oni nisu ni bili osobe na koje bi se moglo osloniti. Tada mu je preko lica preletio zadovoljan osmijeh te me upita: — A mene nedete odavde otjerati? — Nedu. — Znači, vi mislite da se na mene možete osloniti?
- 91. 91 — Hm! Mislimda du vjerojatno tek imati priliku da vas upoznam kao povjerljivog čovjeka. U tome je stvar. — Dakle, tek upoznati! — naglasio je Old Wabble, pri čemu je, smješkajudi se, zatresao svojim klimavim udovima. — Nastojte, Mr. Webster, da ne promašite slijededeg soba! — Nije potrebno da me na to upozoravate, Mr. Cutter. Ja sam dosada pogodio svakog soba. — A i onog prvog? Sumnjam. — Vrlo dobro znate. Ja sam to i dokazao. — Da, svakako je dokazano u šta ste tada pogodili, i to vrlo dobro dokazano. A znate li u šta? — No u šta? — upita Webster pođstaknut starčevim držanjem. Ovaj nabra svoje lice još više no što je inače bilo, zatvori jedno oko, a drugo širom otvori, zamlatara rukama po Zraku te odgovori: — Kako... šta ... šta... šta? magarca? — Magarca, magarca ste ulovili! Ha-ha — ha-ha! — Da, magarca, ili bolje rečeno životinju za koju ste smatrali da je magarac, a zapravo je bilo mladunče soba: »sobovo malo dijete«! Zadnje tri riječi bio je naročito naglasio izgovarajudi ih veoma otegnuto. — Sobovo ... malo ... malo ... do vraga, šta želite time redi? — To da ste tada lagali. Vama tada nije bilo ni stalo do toga da soba ubijete. Staviše, vi ste brže bolje od njega pobjegli! — Po ... bje ... gli...?! To je kleveta, koja... koja ... koja ... — A šta, koja ... koja ... koja? ... Zar možda ne mislite tvrditi kako niste pobjegli u rupu u koju je bila ona neman zabila glavu i duvala u vas tako snažno da umalo niste izgubili pamet? — Rupa? Kakva... kakva... rupa? — Riječ je o onoj rupi u stijeni u kojoj ste tako brzo nestali kako vam do tada nikada u životu nije uspjelo da se tako brzo zavučete! Webster duboko udahnu i pošto se našao u neprilici, otpoče zamuckivati: — Mr. Cutter, ne shvadam vas. Pa vi ste onog soba kojeg sam ulovio vidjeli vlastitim očima! — Da, vlastitim očima jesam, ali to je bio sob kojega je poglavica Panashtsa ustrijelio! — Pa... nashtsa? Neka me vrag odnese ako sam u stanju ...
- 92. 92 — ... daustrijelim i jednog soba? — upade starac u njegove riječi. — Ja sam čak i uvjeren u to. Poglavica vam je poklonio onoga soba zato što ste ga vi bili upozorili na mene i dozvolio" vam da se pohvalite kako ste ga vi ulovili. Da li je tako ili ne, Mr. Webster? — Ako ... ako ... i ... i... i... — zamuckivao je upitani osjedajudi se pritiješnjen. — Nemojte da mi odgovarate sa »ako« »i« »i«, ved onako kako treba! — Bit de da su vam neku bajku ispričali! — Bajku? Da, u svakom slučaju učinilo mi se bajkom kada sam vas ugledao da nosite soba, a pogotovo kada ste tvrdili da ste ga vi lično ustrijelili. Vi, koji ste tada izgledali kao neki balavac, da ste ustrijelili onako ogromnog i snažnog soba! Kasnije sam ipak povjerovao u to jer ste imali srede u gađanju. Ali sada je sa povjerenjem gotovo. — Ja sam ga ustrijelio! A tko je ona propalica koja vas je obmanula? — Propalica? Obmanula? Tačno, sasvim tačno? Ta propalica ste vi, lično vi, Mr. Webster. Možda ne mislite da opovrgnete da ste to sami ispričali i priznali? — Ja lično? Kome i kada? — Vašim suputnicima koji su se maloprije udaljili. To ste govorili tamo gore s one strane Mistake-- kanjona u logoru. — O, oni oni su to rekli! Šteta što su otišli! Inače bi morali da priznaju da su lagali i da me zamole za izvinjenje. A tko vam je to ispričao? — Wren, dobri Wren, koji je maloprije govorio tako ođvažno u ime kukavica. — Kada? — Nodas dok smo skupa bili na straži i kada smo pričama skradivali vrijeme. — Bolje bi bilo da kažete lažima! — Oho! Mislite da dete sada modi poricati jer su ljudi otišli. Ima tu još i drugih, Mr. Shatterhanđ i Jos Hawley. I oni su bili prisutni kada ste o tome pričali. Jos, da li je to istina ili ne? Da je to pitanje bilo upudeno meni, bio bih mu odgovorio šalom. Ali poštenjakovid Hawley počeo je objašnjavati ozbiljnim tonom: — Da, on je to sam ispričao. Soba on tada nije ustrijelio. Istina ostaje istina. Tada mu Webster bijesno reče: — Jezik za zube, matori konju! Kako možeš tvrditi da je to istina! Cesto se mnogo štošta drukčije priča no što je bilo. — A zašto bi se drugačije pričalo?
- 93. 93 — Zato štočovjek ili ne zna sve sasvim tačno, ili zato da bi se našalio, što je kod mene bio slučaj. — Samo se nemojte izgovarati! — upade Old Wabble. — Ni jedan čovjek sa Zapada nede se hvaliti da nije pogodio divljač, ako ju je stvarno ustrijelio, a uz to još i tako ogromnog soba kao što je to bilo u ovom slučaju. Vašom izjavom da ga je Crvenokožac ustrijelio prešli ste svaku granicu samoodricanja. Znam na čemu sam. Sada moramo da mislimo na važnije stvari. Znači, mi demo se ovdje okrenuti, Mr. Shatterhand? — Ovdje nedemo, ved malo dalje, više. Tamo se nalazi tekuda voda. Budemo li po njoj jahali, naši de tragovi potpuno nestati, i oni nas do večeri nede pronadi. — Veoma mudro! Oni de slijediti tragove naših osam nevjernih drugova i povjerovati da smo još uvijek zajedno, dok demo mi u stvari skrenuti. To je tako dobra zamisao da bi je trebalo ovjekovječiti u knjizi; it's clear! Prošlo je svega deset minuta kada smo stigli do potočida. Potjerali smo konje u vodu. Tada mi Old Wabble reče: — Sir, a da li sada vjerujete da sam vašu novu prepredenost prokljuvio? — A koju? — To što sa onih osam momaka nismo krenuli do ove vode. Bili ste veoma razumni što ste se ved dolje zaustavili. — Zašto? — Radi gonioca. Ako budu došli, oni de se ondje zaustaviti gdje i mi. Sidi de sa konja, pretražiti okolicu kako bi. doznali zašto smo se zaustavili. Da smo se zaustavili kraj potočida, imali bi mogudnost da točno provjere mjesto i svakako ustanovili da su od trinaest jahača petorica skrenula u vođu. I tako bi naš novi trag bio otkriven. Da biste to spriječili, vi ste se pobrinuli da taj rastanak ved prije uslijedi. Imam li pravo, Sir? — Da, pogodili ste moje namjere, Mr. Cutter. Bit de nam samo od koristi ako se i ubudude budemo ovako dobro razumjeli. Konji su teško kasali po vodi, jer joj se često mijenjala dubina i širina. I unatoč tome proteklo je svakako jedan sat kad smo ih istjerali na kopno To smo učinili na stjenovitom mjestu gdje nije mogao da ostane trag od kopita koji bi nas odao. Time smo sve učinili što se opreza tiče i uvjereni bili da nam nede modi udi u trag. Tokom tog zadnjeg sata voda nas je odvela prema jugu. Kada smo je napustili, zaokrenuli smo prema istoku, kako bismo ponovo stigli do Rio Pecosa. Prema mome proračunu to je trebalo da uslijedi na onom mjestu koje je odavde udaljeno oko dva sata. Pretpostavljali smo da na putu nedemo naidi na Komanče ako nam se ne desi kakva druga nezgoda. Obje riječne doline kojima smo se dosada kretali imale su mnoge zavoje. Sada smo išli prema jugu i držali se ravne linije, te nam je bilo potrebno manje vremena nego pri dolasku. Bilo je otprilike sat i pol kada smo ponovo stigli do Rio Pecosa. Potražili smo pogodno mjesto gdje bismo mogli lako
- 94. 94 nreplivati. Našli smoga ondje gdje je voda mirno tekla. Tada smo krenuli kasom preko ravne prerije, koja se nalazi između Pecosa i ved ranije spomenutog planinskog vijenca. Ovdje savana nije uvijek iste širine jer se planinski vijenac i riieka čas približujti čas udaljuju. Vrlo često je toliko stijenja između njih da liči na uzanu traku, da bi se nakon toga u nedogled proširila. Jurili smo normt vjetra preko travom obrasle ravnice. Bio ie užitak gledati sniežnobiielu dugačku kosu Old Wabblea. još dužu. smeđu grivu Old Surehanda kako vijore zrakom. Ovaj zadnii jahao je na meksikanskom riđanu španjolske krvi koji se doduše, sa mojim vrancem nije mogao mjeriti. Bio ie jake građe i u odnosu na težinu svoga jahača, dugi galop mu je predstavljao igrariju. Pravi ie užitak imati kraj sebe dva jahadaa kao što su bili Old Surehand i Old Wabble! Bacio sam svoj šešir u zrak i uzviknuo od zadovoljstva i ponovo ga u kasu uhvatio. — Vi ste. čini mi se, vrlo dobre volje — reče Old Surehand smješkajudi se. — Da — odgovorih mu. — Kada se među nama bude našao i Winnetou, bit de još i bolje. Njegova crna griva je divna. Tada de oko mene vijoriti tri grive. — A kada demo se sa njime sastati? — To se još ne zna. Kao što sam vam ved rekao, on je otišao naprijed prema Llano Estacadu. Nasludujem da demo još danas naidi na njegovog glasnika. — Gdje? Da li je mjesto utvrđeno? — Nije, ved samo pravac. — Rekavši to ja sam samo nagađao. — Nešto pobliže o tome dete doznati kada se budemo ulogorili. Winnetouu je poznato da sam sa Mistake-kanjona krenuo u ravnom smjeru prema oazi Liana. Ako je za sobom ostavio glasnika, taj se vjerojatno mora negdje u tom pravcu nalaziti i čekati na mene — Da li se i mi sada nalazimo u tom pravcu. — Još ne. Kada sam vas oslobodio, morao sam skrenuti prema Saskuan-kuiu. Sada mu se opet približavamo i nakon jednog sata bit demo ponovo u tom pravcu. Na žalost morat demo opet usporiti naše kretanje jer bi inače Webster i Hawley zaostali. Predvečer demo stidi do mjesta koje Apači nazivaju Altsche-se-tschi. Nasludujem da je to najpogodnije mjesto gdje bi me mogao glasnik da dočeka. On se ondje može sakriti. — Da li tamo ima grmlja i drveda? — Kako vam je palo na pamet da postavite ovakvo pitanje? — Zato'jer ove apačke riječi Altschese-tschi znače »mala šuma«. — Zar vi to znate? Znači da vam je taj jezik poznat? — Donekle. — To de nam biti od velike koristi. Ja sam mislio da se vi još nikada niste nalazili u području Apača!
- 95. 95 — Stvarno inisam. Moja dosadašnja lovačka područja nalazila su se više prema sjeveru. No ja sam se dugo vremena družio sa ljudima kojima je ovaj dijalekt Apača bio poznat i od njih naučio sve ono što sam smatrao da mi je potrebno. Neobično se veselim što du sa Winnetouom modi razgovarati na njegovom materinjem jeziku. Da li sam mu po imenu poznat? — Vrlo dobro. Odat du vam i to da on o vama ima vrlo dobro mišljenje. — Hvala, Sir! — često smo poduzimali zajednička putovanja, čak do sjeverne granice Sjedinjenih Država, pa je zapravo pravo čudo što se sa vama nikada nismo susreli. — Meni je to potpuno shvatljivo. Kada vam kasnije budem ispričao kako i gdje provodim život i kuda sS kredem, više se nedete čuditi. — Zar je to tajna? Jeste i nije, kako se uzme. Ja o tome ne običavam govoriti. Okrenuo je glavu u stranu i vidio sam da mu se do tada vedro lice odjednom namrštilo. Da nije ipak postojala neka tajna u koju sam dirno? Činilo mi se da ga je to bolno dirnulo. šutjeli smo obojica. Možda taj čovjek rijetkih duševnih i tjelesnih osobina ima i sobom neobičnu sudbinu. Nema tog Zapadnjaka čiji bi se život mogao upoređiti sa životom običnog čovjeka Nakon jednog sata iza nas se ved odavno nije vidjela zelena traka Rio Pecosa. Pred nama se miljama pružala prerija. Nadaleko nije bilo ni jedne tačke kola bi čovjeku mogla poslužiti kao orijentacija. Ipak ni znao da se nalazimo na ved spomenutom pravcu. Bio Je to moj osjedaj za snalažljivost u prostoru, bolje "'¦'¦no, moj nagon koji postoji i kod životinja i bez kojeg lutalica sa Zapada može vrlo Iako da zapadne u 'ilotinu i stotinu opasnosti, čovjek koji ga ne posjednik, taj de u preriji ili propasti ili se pretvoriti u lovca najniže vrste. Samo Smo još morali izvršiti jednu malo, neznatno skretanje sa našeg sadašnjeg prav-ea da dođemo u pravi. Bila su tri sata po podne. Komanči više nisu mogli da pronađu naše tragove, pa čak da, su nas i slijedili, i )ni su se sada mogli nalaziti tek s one strane, na de-snoj obali Rio Pecosa, u traganju za našim stražama koje se ondje uopde nisu niti nalazile, a i nisu bile postavljene. Old Surehand se nakon našeg kratkog razgovora udubio u misli, potjerao svog konja i nastavio jahanje ispred nas pognute glave. Tada iznenada zategnu uzde, siđe sa konja i poče da pretražuje tlo. Stigavši do njena, pratio sam pogledom što radi te ustanovio da je otkrio tragove. Nato sam i ja sjahao. Old Wabble je slijedio naš primjer, počeo ispitivati kratku ugaženu travu i reče: — Ovdje su bili konji, Messieurs, i to^šest, čiji su vlasnici Indijanci. Iako su ti momci jahali jedan iza drugoga, moje stare oči su to ipak tačno utvrdile. Po-šli su prema istoku. Mogli su ovuda prodi otprilike prije dva sata. Old Surehand mi je dobacio značajan pogled, divedi se starcu. Ja sam ga također iznenađeno pogledao, jer ni sam ne bih mogao bolje da protumačim ove tragove. Ovdje, na otvorenoj savani,
- 96. 96 starac je pokazaosva svoja svojstva nekadašnjeg kralja kauboja, stručnjaka koga niko nije mogao obmanuti. On nije primijetio naše izmijenjene poglede, pa kako mu nitko nije dao odgovor, upitao je: — Zar ste možda drugog mišljenja, Gents? — Nisam — odgovorih mu. — Vi ste vrlo, dobro vidjeli. — Sto se tragova tiče, jesam, Sir. Ostalo moram prepustiti vama, jer su mi Crvenokošci, kao i ovaj kraj, nepoznati. — Ovdje se radi vjerojatno ili o Komančima ili Apačima. — A kojem od ta dva plemena ovi ljudi pripadaju? — Postavili ste mi tako određeno pitanje, Mr. Cutter, kao da je obična igrarija dati na to odgovor! — To sam zbog toga učinio jer pretpostavljam da Old Shatterhand ne mora razbijati glavu da pronađe pravi odgovor. — Hvala vam na vašem visokom mišljenju o meni. Iako čovjek ne mora da razbija glavu, mora ipak malo da razmišlja. Komanči su krenuli na put i nalaze se negdje iza nas. Apačima je poznato da su Komanči iskopali ratnu sjekiru. Prisiljeni su radi predostrožno-stj da pošalju uhode. Njihov trag ide prema istoku. Znači prema Llano Estacadu. A tko od njih drži pod prismotrom Llano? — Komanči. — Tačno! Uvjeren sam da je samo jednom Apaču poznata namjera Komanča da napadnu Llano. To je Winnetou. Mescalerosi su o tome mogli saznati ili od njega ili od glasnika kojega bi poslao. Oni još ne mogu biti ovdje, pa prema tome bit de da još nisu ni poslali uhode prema Llanu. Tu je još važno napomenuti i to da se njihove nastambe nalaze južno odavde. Da su poslali uhode ili glasnike ravno u Llano, vjer-jatno ne bi pošli tako daleko prema sjeveru. — Tako je. Jasno. Sad znamo na čemu smo... — Čekajte! — prekinuh ga. — To što sam rekao više je nagađanje negoli moje uvjerenje. U to se moramo prvo uvjeriti. Stvar je tako važna i mali gubitak u vremenu ne bi smio igrati nikakvu ulogu. Da li možete držati na oku ove tragove jašudi u galopu? — Čudnog li pitanja! Zar smatrate da sam slijep? — Onda uzjašite na svoga konja i odgalopirajte jedno pet minuta natrag za tim tragovima! Rado bih htio doznati da li su pošli pravim smjerom ili im trag skrede. — Well, bit dete odmah usluženi! Uzjaha na konja i pojuri natrag za tragom onih šest konjanika. Njegova prilika se sve više smanjivala dok konačno nije potpuno nestala ispred naših očiju. Tada se ponovo pojavio kao neka mala tačka u pokretu, koja se je sve više i više povedavala dok se najzad nije pojavio pred nama u punoj veličini.
- 97. 97 — No? —upitah ga. — Trag ide pravim smjerom. — To mi je dosta. A da li znate kamo bi čovjek stigao ako bi nastavio tom ravnom linijom? — Nasludujem, do »Plave vode«. — Da, prema Saskuan-kuiu. Poglavica Vupa-Umugi je poslao ovu šestoricu kao izvidnicu. Moramo čim brže za njima krenuti. — Zašto tako brzo? Da ih sustignemo? — Da. — Bilo bi to pogrešno, Sir! Nemojte mi zamjeriti, ali bi u svakom slučaju bila greška! — Zašto? — Pa vi niste čovjek koji ubija Indijance! — Svakako da nisam. — Pa ipak želite podi za njima? To se ne slaže. Zar ne uviđate? Ne želite da ubijate, a ipak biste bili prisiljeni da zbrišete onu šestoricu Crvenokožaca, ako ih sustignemo. Oni ne smiju doznati da se mi nalazimo u ovome kraju. Ako bi makar samo jednome uspjelo da pobjegne, bili bismo izdani. Smatram da bi za nas bilo mnogo povoljnije da Vupa-Umugi ostane u uvjerenju da smo krenuli prema zapadu! — Vi i jeste i niste u pravu, Mr. Cutter. Sve zavisi od okolnosti da li demo se pokazati ili ne uhodama. Njihov put vodi ravno prema Altschese-tschiju, »Maloj šumici«, gdje nas, kao što nasludujem, očekuje Win-netouov glasnik. Ako oni samo prođu onuda, onda je dobro. Ali, ako ga budu primijetili, makar samo i njegove tragove, napast de ga. Jedan nasuprot šestorici. Ishod vam ved unaprijed može biti poznat. U tom slučaju bi bio ili mrtav ili zarobljen. Ako ga zarobe, morat demo ga osloboditi po svaku cijenu. Dakle, naprijed,. Messieurs! I opet smo uzjahali na konje i odjurili brzo naprijed, naravno, vodedi računa o tome koliko su bili sposobni konji Webstera i Hawleya. Izvidnica se je mogla nalaziti na jedno dva sata ispred nas. Svakako da su išli sporim kasom. Ako se još uvijek drže tog tempa, postojala je mogudnost da demo ih još prije Altschese-tschija sustidi. Na žalost bilo se pokazalo da konji Webstera i Hawleya nisu mogli da idu ukorak sa našima. Naredio sam da Webster i Hawley slijede naše tragove prema njihovim mogudnostima, a ja sam nastavio put sa Old Surehandom i starim Wabbleom. S vremena na vrijeme bi jedan od nas zastao ispitujudi tragove, da bismo mogli zaključiti brzinu kretanja jahača, i ponovo se priključio ostaloj dvojici. Uskoro se ispostavilo da su Komanči kasnije išli mnogo bržim tempom, te sam sve više gubio nadu da du ih na vrijeme modi sustidi, ako ne i prestidi. To je jednim zaokretom bilo lako izvodivo.
- 98. 98 Prošao je čitavsat, pa još jedan. S vremena na vrijeme morali smo opustiti dizgine našim konjima da bi se malo odmorili. Nakon jedno pola sata izronila je pred našim očima neka tamna tačka. Usmjerio sam prst u njenom pravcu i rekao: — Eno, to je »Mala šuma«, cilj naše hajke. Kada bismo sada krenuli ravno prema njoj, bili bismo tamo za jedno četvrt sata. — Samo što mi to ne smijemo učiniti — upozori nas Old Wabble. — Ne, jer se u njoj vjerojatno nalaze Komanči. — Mi onamo svakako moramo stidi! Kako demo to izvesti? — Sva sreda što mi je to mjesto dobro poznato. Hodite ovamo, desno prema jugu! Morat demo to u luku izvesti. Kada smo ved bili krenuli, upitao me Old Wabble: — Vjerujete li da demo na taj način modi da im se približimo a da ne budemo opaženi? — Da. Morate znati da se tamo na istočnoj strani sa vrhova brda slijeva neka voda i ponire u ravnici, da bi se kasnije tamo gdje je tlo najdublje pojavila u vidu malog jezerce ta. Promjer tog jezerceta iznosi, po prilici, pedeset koraka. A ipak je pružalo mogudnost za život jednoj maloj šumici, čiji je promjer barem deset puta vedi. To je Altschese-tschi, »mala šuma«. Njezina istočna i zapadna strana je malo prorijeđena, dok je na ostalim stranama toliko gusta, a naročito na južnoj, da se čovjek kroz nju samo teškom mukom može probiti. Tako je bilo kada sam se prije tri godine zadnji put našao ovdje. A vjerujem da je isto tako i danas. Bududi da je južna strana najgušda, mi demo u luku odjahati do nje. U onom divljem gu-štiku vjerojatno nema nikoga. Zato mislim da demo mi sa te strane modi najbolje prodrijeti u nju a da nas nitko ne primijeti. Ako ne mislimo da čekamo nod, ja drugog izlaza ne vidim kako bismo mogli stidi u šumicu. — Well, znači morat demo pokušati i biti spremni ud Kod našeg dolaska primimo koji slatki metak među rebra, ili čak i u glavu1, it's clear! Old Surehand je još uvijek šutio. Na njegovom licu ocrtavala se odlučnost, koja ne preza ni pred kakvom opasnošdu, ukoliko je postojala iole nada da se sretno svrši. Sve sam više dobijao utisak da je on čovjek koji radije djeluje nego govori. Kasnije se bilo ispostavilo kako su se on i Winnetou u tome odlično slagali. Ivli smo dakle okrenuli nadesno u polukrugu i držali se takvog odstojanja od šume da je ivica iste bila uvijek na jednakoj udaljenosti od nas. Kada smo se konačno našli na južnoj strani, zaustavih se i uzeh svoj dalekozor, koji mi je na Dalekom zapadu vrlo često dobro poslužio. On mi je u jednom slučaju i život spasio. Ispitivao sam guštaru uz rub šume. Nisam mogao ništa sumnjivog da primijetim. — Vidite li što, Sir? — upita Old Wabble. — Ne. Nisam otkrio nikakvo živo bide, ni čovjeka, ni životinju. Mislim da sada možemo, nastaviti put. Slažete li se?
- 99. 99 — Ako nematedruge želje, onda možemo! — za-gunda Old Wabble. — U svakom slučaju to je neoprezno, a bit de i dalje.- lađa se Old Surehand prvi put oglasio viknuvši nestrpljivim glasom u znak prijekora: — Sta znači neoprezno! Ako čovjek nema drugog izbora do li vode, on de se baciti u nju i odmah de naučiti plivati. Ako se vi, stari Wabble, bojite nečega, ostanite ovdje dok iz vas ne izrastu korijeni. Mi demo sada u jurišu da zauzmemo šumicu. Go on, Mr. Shatternand, go on! Odjurio je na svom konju, a ja sam ga slijedio istom brzinom. Old Wabble naravno nije ostao. Doletio je za mnom i stao grmjeti od bijesa: — Ne bojim se ja! Sta ova dvojica mladih uobra-žavaju! Old Wabble nije znao za strah kada se on nije još ni rodio, a još manje kasnije. Današnja mladež je katkada opsjednuta sasvim čudnovatim i neshvatljivim idejama; it's clearl Bilo je malo smjelo sa njegove strane što nas je nazvao »današnjom mladeži«. Morao sam se tome nasmijati unatoč ozbiljnosti naše situacije. Kada je to čuo, počeo je još ljude da viče: — Sta se smijete, Sir? Nemojte se smijati prije no što stignete zdravi i čitavi u šumicu! Strelovitom smo brzinom pojurili prema šumici i činilo nam se je kao da ona prema nama leti. Trava na tlu je ugušivala topot kopita, te se jedva mogao čuti. Za cijelo vrijeme smo budno gledali u naš cilj kako bismo blagovremeno mogli primijetiti opasnost. Ali nije je bilo i mi smo se sretno dočepali ruba šume. Ondje smo skočili sa konja, dohvatili svoje puške spremne na nišan i stali osluškivati. Nije se ništa čulo. Pokušali smo da pogledom prodremo kroz grmlje. Nismo ništa primijetili. Tada nam Old Surehand šapne: — Držite moga konja! Brzo du se vratiti. — Kamo dete? — U izviđanje. Ne brinite! Ja se u to razumijem. Pustio sam ga da ode, jer sam smatrao da bi se lozda uvrijedio da sam ponudio svoju pratnju ili dL. sam ga pokušao zadržati. Prošlo je dosta vremena dok se nije vratio da nam javi: — Imali smo veliku sredu što nas nisu primijetili. Komanči se nalaze u šumi. — Zar ste ih vidjeli? — upitao sam ga tiho. — Nisam. Znamo da njihovi tragovi vode u šumu. Sada sam se uvjerio da se ne vradaju iz nje. Znači, oni su još unutra. To je ono što sam zasada htio da znam. Mi se moramo do njih došuljati. — Well — kimnu Old Wabble. — Tu dolaze samo dvojica u obzir jer tredi mora ostati kraj konja. Tko de to biti, Mr. Shatterhand? — Lično vi — odgovori Old Surehand, iako je starac mene bio upitao.
- 100. 100 — Ja nato i ne mislim! Zar da ovdje ostanem besposlen! Ja du se sa vama šuljati po šumi jer želim da vam dokažem kako me nije strah. — U to smo se ved uvjerili, znači dokaz nam više nije potreban. Svakako vam ne moram redi koliko vas poznajem i cijenim. Zato mi nedete zamjeriti ako vas podsjetim da šuljanje po šumi nije vaša jaka strana. Vi se bolje snalazite na otvorenoj savani. Ostanite dakle kod konja. — Kako god vas je volja — odgovori nestrpljivim pokretom starac. — Nije ovo ni mjesto ni vrijeme za svađu. Ja sam razuman pa du popustiti. Krenite u potragu. U slučaju da se kao leševi vratite, nemojte mi ništa predbacivati! Uhvatio je konje za dizgine i mahnuo nam rukom da krenemo. Puške koje bi nam za vrijeme šuljanja smetale, skinuli smo sa ramena. Old Surehand me upitno pogleda. Ja mu odgovorih: — Još je preopasno da se rastanemo na ovome mjestu. Još je uvijek bijeli dan. Lako bi nas mogli opaziti, a i teško bi jedan drugom mogli pritedi u pomod? — Tako je, Sir! A kojim demo smjerom sada? — Zar niste maloprije, dok ste se bili udaljili, opazili neko mjesto gdje bi se čovjek mogao bešumno i bez poteškoda provudi unutra? — Mislim da mi je jedno poznato. Dođite! Obišli smo nekoliko grmova koji su virili iz ruba šume, pa mi je skrenuo pažnju na šikaru koja je ovdje bila manje gusta negoli drugdje. Dao sam mu znak glavom, legao sam potrbuške i zavukao se u nju. On me je slijedio. Dan je bio još uvijek jasan, kao što sam i maloprije napomenuo. Crvenokošci su prema tome mogli da opaze svaki vedi pokret u guštari. Naš zadatak je radi toga bio jako otežan i mi smo sporo napredovali. U roku od pola sata jedva smo prevalili jednu tredinu puta. Nakon toga je bilo bolje. Naš zadatak se sastojao u tome da stignemo do sredine šumice, onamo gdje je jezerce i kraj kojeg su se vjerojatno nalazili Komanči. Nakon slijededih četvrt sata začuo sam ispred nas dahtanje konja. To je čuo i Old Surehand, koji me je gurnuo kako bi me upozorio. Da li je ta životinja slučajno zafrktala ili je htjela time upozoriti svog vlasnika na nas, kao što je to običaj kod indijanskih konja? U tom slučaju bi za nas opasnost bila dvostruko veda. Moram priznati da sam se divio Old Surehandu. Iz početka je bio zaostao, a sada se probio čak ispred mene, i to sa takovom izdržij ivošdu, spretnošdu i oprezom što se rijetko kad viđa kod bijelaca. Iskoristio je svaki otvor, a svaku prepreku ili obišao ili nečujno uklonio. Tamo gdje nije bila dovoljna samo spretnost ruku, nož mu je pritekao u pomod. Kada je morao da pokrene neku grančicu ili čak i jaču granu, izveo je to sa tako ravnomjernim i laganim pokretom da to, osim mene, nitko drugi nije mogao primijetiti. Ono što je radio moralo se sviđati svakom Zapadnjaku. Tako smo se lagano ali sigurno sve više probijali naprijed dok nismo začuli glasove. Riječi nismo mogli razabrati jer smo još previše bili udaljeni. Sto god smo se više približavali, to smo ih jasnije čuli, dok
- 101. 101 konačno nismo ugledalione koji su međusobno razgovarali. To što smo čuli nije se moglo nazvati razgovorom ved zasjedanjem prijekog suda. Stigli smo do ne baš tako guste šikare kroz koju smo donekle mogli promatrati. Pred nama se nalazilo jezerce. S desne strane je bilo privezano šest konja, dok je s lijeve stajao jedan usamljeni sputanih nogu. Ovaj zadnji je bio konj nekog Apača, dok su oni prvi pripadali Komančima koje smo slijedili. Od šest Crvenokožaca u životu su ostala samo trojica. Sjedili su između nas i vode. Krvlju obliveni leševi njihova tri druga ležali su nedaleko od njih. Pred njima je bilo usamljeno stablo, uz čije je deblo bio privezan jedan Apač. Njegovo lice nismo mogli vidjeti jer je leđima bio okrenut nama. Bit de da je ranjen, jer su mu noge stajale u lokvi krvi. Gubitak krvi ga nije mnogo oslabio jer smo ga, u času kada smo ih ugledali, čuli kako snažnim glasom govori: — Vi dete me, pasji Komanči ubiti, ali ipak nedete postidi cilj. »Pesch-endatseh« — Dugi Nož — vam se smije. Šest vas je bilo. Trojicu sam ubio prije no što ste me uspjeii savladati. Umrijet du sa pjesmom smrti na usnama, a da okom ne trepnem. A duše ove trojice de me u vječnom lovištu morati služiti. »Dugi nož«! Njega sam dobro poznavao. Bio je to odvažan i lukav ratnik i vrlo cijenjen kod plemena Mescalerosa. Cesto je vršio i dužnost zamjenika poglavice. Kad god se je radilo o nekom opasnijem uha-đanju, koje je iziskivalo i hrabrost i odvažnost, uvijek je izbor padao na njega. On se svakako ovdje u Altschese-tschiju skrivao da me dočeka. Znači, nisam se bio prevario kada sam pretpostavljao da de Winnetou putem naidi na glasnike svoga plemena i skrenuti ravno prema Llano Estacadu, a za mene ostaviti glasnika. Jedan od Komanča je prezrivo odmahnuo rukom i odgovorio: — »Dugi nož« smrdi kao komad trulog mesa. Njegova duša bit de bačena i u vječitim lovištima nede imati sluge. Skinut demo mu skalp još prije no što ga uz velike muke pošaljemo u smrt. Njemu je uspjelo da ubije trojicu naših ljudi samo zato jer se skrivao kao kukavica kad smo mi nailazili. Da je izašao otvoreno pred nas, ne bi potekla ni jedna kap naše krvi, ved samo njegova. — Da, pasji Komanči bi se odvažili da se bore sa mnom samo zato što su imali dvanaest ruku dok sam ja bio sam. Da ih nije bilo onoliko na broju, svakako bi pobjegli preda mnom kao kojoti koji doduše zavijaju ali ne ujedaju. Budete li me poslali u vječna lovišta, naidi du tamo samo na Apače, a ni na jednog jedinog Romanca, jer se tamo samo duše hrabrih muškaraca nalaze, a ne kukavica. Sad du vam pokazati što ste. Pogledajte ovamo! Tri puta snažno je ispljunuo. Komanč mu na to reče isto tako prezirnim glasom kao i' maloprije: — To nije namijenjeno nama, ved lično tebi. Služiš se velikim riječima da bi sakrio svoju malodušnost. Strah od smrti sa lica ti se čita. Znaš dobro da demo ti kožu oderati, a meso na komade isjedi. Svojim oholim govorom želiš samo da prikriješ unutarnji strah. Mi smo spremni da te bez muka pošaljemo u smrt ako nam istinu rečeš i odgovoriš na pitanje koje du ti sada postaviti. »Dug nož« ponosno zabaci glavu, te reče kao da prividno pristaje: — Neka Komanč govori.
- 102. 102 — Da lisu vaši ratnici krenuli na Komanče? — Nisu. — To ti ne vjerujem. — Možeš mi vjerovati. Da nisi možda pomislio da bi jaki medvjed mogao dodi na ideju da krene na bolesnog štakora? — Uff! Budeš li nas i dalje vrijeđao, ne možeš se nadati nikakvoj milosti! Gdje se sada nalaze Mescalero-Apači? — Kod kude u svojim domovima. — A gdje se nalazi Winnetou, njihov poglavica? — On je negdje daleko na sjeveru kod Indijanaca koji se zovu Zmije. To je samo zato rekao ne bi li ih uvjerio da se od njihovog glasovitog protivnika nemaju sada čega bojati. — I to je laž. Vidjeli smo Old Shatterhanda. Gdje se on nalazi nije daleko ni Winnetou. Vidio sam kako je »Dugi nož« uz veliki napor prikrio svoju radost. Očito je bilo da se savladavao kako bi ostao miran i ravnodušan. Onda uvjerljivim glasom reče: — Komanč laže. Zeli da me obmane. Old Shatterhand se ne nalazi ni u ravnici ni u brdima. On se je vratio preko velike vode u svoju domovinu i tek de se nakon dvije ili tri zime ponovo vratiti. — Ja ne lažem! — napao ga je ljutito Komanč. — Mi smo ga vidjeli. — Gdje? — U našem logoru. Došao je da nas uhodi. Mi smo ga međutim zgrabili i zarobili i umrijet de mučeničkom smrdu na stupu. — Old Shatterhand? Old Shatterhand mučenički da umre? — ironično dobaci Apač. — Ni svi ratnici Komanča nisu u stanju da privežu za stup ovog bijelog lovca. I u slučaju da ste ga zaista ugrabili, on de i unatoč svim vezovima iznenada nestati kao da je orao kojega ni deset puta stotinu vrabaca ne mogu zadržati. Ali on uorde nije zaroblien. On se sada ne nalazi u ovoi zemlji, ved tamo gdje je i rođen. Očito ie bilo da je imao namieru naljutiti Komanča kako bi ovaj progovorio. Uspio je u svojoj namjeri ier mu je protivnik bijesno dobacio, — On ie u našim rukama! Ratnici Komanda niftu nikakvi vranci ved orlovi koii dp vašeg vranca rastrga« li nroždriieti! .Ta envnrim istinu, a ti lažeš. Kako mo*eS tvrditi da se vaši liudi nalaze kod kude! Oni su needie na outu, inače ne bi poslali glasnika. — Zar su to uradili? A kada? — Sada. Ti si taj lično!
- 103. 103 — Ja! Tkovam je to nabajao da je »Dugi nož« krenuo da uhodi? Zar se na mome licu vide ratne boje? — Bio si mudar pa se nisi namazao! — Gdje prebivaju Komanči, a gdje Mescalero-Apači? Jedni na sjeveru, a drugi na jugu. A gdje se ja sada nalazim? Daleko prema istoku. Zar bi ja skrenuo toliko daleko prema istoku đa sam vas trebao uhoditi na sjeveru? — Sigurno ste doznali kamo namjeravamo! — Uff, uff, uff! Zar ne primjeduješ da si se time odao? Dakle, pasji Komanči su se izmigoljili iz svojih spilja ne da pođu na Apače, ved da odu na istok! Sada mi je jasno šta i kamo namjeravate! Komanč je tek sada uvidio da je nadmudren te je bijesan na samoga sebe nastavio da govori zarobljeniku: — Šuti, žabo! Ono što sam ti rekao nimalo me ne zabrinjava jer znam da nedeš stidi bilo kome da pre- neseš. Povest demo te sa sobom i ti deš umrijeti istovremeno sa Old Shatterhandom na stupu mučenja. — Tada du još dugo živjeti. Lažete jer toga slavnog bljedolikog niste uhvatili. — Istina je. Mi ga imamo. I ne samo njega ved još nekoliko bljedolikih koji također moraju umrijeti. — Imenuj mi ih! — Old Wabble, onog starog krvnika Indijanaca. — Uff! — Nadalje Old Surehanda, onog ogromnog bljedolikog. — Uff, uff! Dalje! — Dalje? Zar nije dosta? — Da, dosta je. Ako ste zbilja uhvatili ta tri slavna lovca, a mene dopremite u vaš logor, ja nedu umrijeti, ved demo se svi osloboditi, a među sinovima Ko-manča prirediti takav pokolj kakav nastaje kada bi-voli nasrnu na jato kukavnih vukova. Old Shatterhand je u stanju da jednim jedinim zahvatom ruke udavi Komanča imade ... — Nemoj mi govoriti o tom psu! — prekida ga onaj drugi. — Njemu još nije nikada uspjelo da savlada Komanča. — To je samo zato što dosada ni jedan Komanč nije bio neprijateljski raspoložen prema njemu. A Old Wabble, taj što kao vihor projuri savanom, on de... — Umrijeti, umrijeti! — vikao je Komanč preki-nuvši ga ponovo u govoru. — A možda čak i nede morati umrijeti jer je taj stari bljedoliki samo bijedan džukac kojega čovjek ne treba da ubije, ved batinama otjera. Ta kukavica ...
- 104. 104 Iznenada je zastaousred govora. Sada je i njega netko prekinuo, ali to nije bio Apača sa kojim je govorio, ved je to dopiralo sa sasvim druge strane. Mi smo svu svoju pažnju bili usređsrijedili na njega. Kada je on iznenada zaostao i vidno uplašen okrenuo se u stranu, usmjerili smo i mi naše poglede onamo i začuli slijedede riječi: — Šta sam ja? Kukavica, džukac? Pseto crveno! Pokazat du ja tebi da li sam kukavica ili ne. Usudili se netko od vas da se samo pomakne i da se uhvati za oružje, dobit de metak u glavu! Ruke uvis! Bio je to stari Wabble. On se nije provlačio kroz gusto žbunje, ved se mirno došetao kroz uzani otvor na zapadnoj strani šume kroz koji su i Komanči stigli do vode. S puškom uz obraz i kažiprstom na obaraču istupio je iza najbližeg grma te krenuo polako naprijed. — Ruke uvis! — ponovio je pošto je vidio da se Crvenokošci na njegov prvi poziv nisu odazvali. Ovaj povik je stari običaj na Divljem zapadu. Tko podigne obje ruke, taj se ne može latiti oružja da se odbrani. »Ruke uvis!« Ako se netko odmah ne odazove na ovaj povik, život mu više ne vrijedi niti jedne pare. To je i Indijancima poznato. Zato su i trojica Komanča kod drugog povika podigli ruke uvis. — Tako, sad vas imam, crvene hulje! — smijao se. — Ako se jedan od vas usudi da spusti ruku, dobit de metak. Ja se ne šalim. Dakle, ja sam za vas kukavica! Tako, tako! A mene ste zarobili! A Old Shatterhanda i Old Surehanda također! Zar je to istina, ti bitango? Crvenokožac mu nije odgovorio. — Aha! Vidim da ti je dah zastao! Počekajte samo malo, sad demo vas odmah malo povratiti! Morat du da vam pokažem još nekoliko dobrih prijatelja, vrlo poznate ličnosti, kojima dete se mnogo veseliti kada ih budete ugledali. A gdje su samo? Time je naravno on mislio na nas, na Old Surehanda i mene. Još uvijek sa uperenom puškom na Ko- manče kružio je očima po grmlju, na istočnoj strani, jer je pretpostavljao da smo tamo, a što je i bilo tačno. Nije bilo nikakovo čudo što su Crvenokošci poslušno držali svoje ruke uvis, jer je njegova pojava ulijevala strahopoštovanje. Slika koju je pružao bila je van-redna, a pogotovo što je bio naoružan čak sa četiri puške. Svoju je držao u rukama, a na leđima je nosio Old Surehandovu pušku, moju za medvjeđe i brzometku. Svakako da se nisu usudili pružati otpor. Ja se ipak ni u kom slučaju ne bih složio sa njegovim neočekivanim dolaskom. On je morao da ostane kod konja. Bio sam naumio da ga pozovem na odgovornost, iako ovu stvar nije loše izveo. A sada je želio da se nađemo kraj njega. Dakle, dao sam znak Old Surehandu, uspravili smo se i probili se kroz granje, na čistinu. Ugledavši nas, doviknuo je Komančima: — To su oni ljudi koje sam vam htio pokazati, vi nitkovi. Poznajete li ih? — Old Shatterhand! — ushideno povika »Dugi nož«. — Old Surehand! — prestrašeno povika Komanč. — Da, to smo mi o kojima si govorio da smo vaši zarobljenici. Mr. Cutter, oduzmite im oružje!
- 105. 105 Povukao sam revolveri uperio u Komanče. Oni se nisu usudili ni da se pomaknu. — Odriješite Apača, Mr. Cutter! Učinio je. Tek što je »Dugi nož« ponovo osjetio svoje udove, sagnuo se. zgrabio tomahavk... dva brza udarca i dvojica Komanča nali su smrskanih lubanja iz sjededeg stava unazad. Zgrabio sam ga za ruku i povikao: — Sta to radi moj crveni brat! Htio sam s ovim ratnicima Komanča govoriti ... Nije dočekao kraj mojih riječi, vod se otrgnuo i udario brzinom, tako da ga u tom nisam mogao spriječiti, i tredega. Tada mi je odgovorio: — Neka mi moj slavni bijeli brat oprosti što se nisam pridržavao njegovih riječi. Poznato mi je da nerado prolijeva krv. Zato sam to ja učinio. — Ona nije smjela biti prolivena! Lupio se po desnoj strani grud) i rekao: — Zar moja ne teče? Ako je ratna sjekira iskopana, tada važi načelo: život za život, krv za krv? — Drugi put ubijaj ono koje si pobijedio. Ova trojica ne pripadaju tebi, ved nama. Otkada su hrabri ratnici Apača izgubili svaki ponos i ubijaju neprijatelje koje je netko drugi savladao? Zar se vi, otkada nisam bio ovdje, kitite tuđim herojstvom, a koje niste ni izveli? Inače ponosan, sada me stade moliti: —- Pogriješio sam. Hode li mi Olđ Shatterhand moju brzonletost da oprosti? — Desilo se je i tu nema više šta da se miienia. Opraštam ti. iako si nam vjerojatno nanio veliku štetu. — Štetu? Kako može moj bijeli poglavica da govori o nekoj šteti? — Imao sam namjeru da sa ovim ljudima razgovaram i svakako bih doznao što sam želio. — Oni ne bi ništa govorili. — Oni bi govorili. Zar me moj crveni brat smatra tako nerazumnim da bi im otvoreno rekao što želim da saznam? Zar on ne zna da govor i pitanje kod luka-vos čovjeka sliče omči u koju lako može i mudriji čovjek da upadne? — Znam ja to. Old Shatterhand nema šta da pita ove nasje Komanče. Meni je sve poznato. Sve sam doznao. — Zar si s njima govorio? — Nisam. Samo sam prisluškivao. — Dobro. Vidjet demo da li deš me modi zadovoljiti. Pokaži sada svoiu ranu! Da li je duboka? — Ne znam. Opasna po život ne može biti.
- 106. 106 Imao je pravo.Ona čak niie bila ni teška. Nož mu je probio desnu stranu grudnog koša i odbio se od iednog rebra. Za Indijanca ie ona predstavljala samo laku ozljedu, iako ga groznica od rane nede vjerojatno mimoidi. Dok sam ga previjao. stigli su Webster i Jos Hawley. Bili su veoma iznenađeni onim što su ugledali. — Pogledajte, Messieurs, kako smo brzo svršili sa ovim bitangama — rekao im je Old Wabble. — Kad sam stigao, trojica su na žalost ved bili mrtvi. Volio bih da sam sa njima mogao sam da se obračunam. Kako su samo bili lijepi ovi momci dok su dizali ruke uvis! — A kako ste samo vi lijepo mogli nastradati, Mr. Cutter! — dodao sam. — Ja? — upitao je začuđeno. — Kako? — A da nisu podigli ruke uvis? -- Tada bi ih ustrijelio. — Jednoga, sigurno. Ostali bi se dočepali vaše kože. Šta ste mislili, kako bi se ođbranili sa jednom praznom puškom u ruci i tri na ramenima? Kod obračuna biste izvukli sigurno kradi kraj. — Hm, da! Ja ipak nisam učinio nikakvu grešku, jer mi se nije moglo ništa desiti. — O, možda zato što smo se Surehand i ja nalazili u blizini? Varate se. Da se Crvenokošci nisu tako prestrašili i ostali prisebni, vi biste svakako dobili, metak ili ubod nožem, a da nama ne bi bilo mogude da to spriječimo. Pretpostavimo da smatrate da ste u svemu bili u pravu, primjedujem da u jednome niste, jer ste radili protiv mojih naloga. Bilo je zaključeno da dete ostati pokraj konja. — Sir, dosadilo mi je čekati. — To još nije povod da se rade gluposti! — Gluposti? No, molim vas, Mr. Shatterhanđ! Old Wabble ne običava da čini gluposti! — Pshaw! Vaša bezuvjetna dužnost je bila da ostanete na onome mjestu koje vam je bilo povjereno. Šta bi bilo kada bi svaki radio što mu je volja. Kako čovjek onda može da vas uključi u neki opasniji pothvat? Vama je poznato da je ovo što namjeravamo učiniti povezano sa velikom opasnošdu. Potrebno je da postoji čvrsto međusobno povjerenje. Ako toga nema, ođjahat du dalje i ostaviti vas na cjedilu! — Bravo, bravo! — uzvikne Webster. Old Wabble mu na te riječi bijesno odgovori: — Šta vi imate ovdje da galamite? Zabranjujem da se na mene tako viče! — U to ne vjerujem! — odgovori Webster. — Možda ne mislite da du hladnokrvno ostati slušajudi riječi »ostaviti na cjedilu«, a vas se ove riječi ne tiču, stari Wabble! Mi nismo bili prisutni. A kakvu ste opet glupost učinili? — Nikakvu! Ali spreman sam da je odmah učinim ako ne držite jezik za zubima. Mogao bih nekoga i da ustrijelim, a taj netko svakako biste vi bili; it's clear!
- 107. 107 Reče i bijesnose okrenu. Ja sam se pobrinuo za osiguranje. Naredio sam da se dovedu konji te postavio stražu, Hawley je bio prvi na redu. On je dobio zadatak da obiđe šumicu i da javi sve što bi moglo biti sumnjivo. Mrtve Komanče smo privremeno uklonili u stranu. Tada smo se okupili, sjeli i počeli se dogovarati. Mrak se počeo polako spuštati. Nije bilo preporučljivo da palimo vatru. Odsjaj se doduše nije mogao vidjeti izvan male šumice, jer je bila dosta gusta, ali Komanči koji bi kasnije ovuda prolazili nisu smjeli da pronađu tragove našeg logora. Sada je najglavnije bilo da saznamo šta nam ima da kaže Pesch-enđatsch, »Dugi nož«. Kada sam ga upitao da li je susreo Winnetoua, odgovorio mi je: — Da. Ratnici Apača su dočuli da su Komanči iskopali ratnu sjekiru. Smjesta su bile razaslane uhode da ispitaju protiv koga je uperen napad. Ja sam također bio među tragačima, a sa mnom je bio još jedan ratnik. Uzvodno smo krenuli na konjima duž Pecosa, jer smo naslutiti da se Komanči tamo nalaze. Kod Saskuan-kuia smo naišli na njih, a to je ona Plava voda koju mi Apači zovemo Doklisto. Nismo usoieli da ih promatramo, a još manje da osluškujemo, jer su krstarili kroz kraj, lovedi da pribave sebi mesa. — Ali uveče se ne lovi. — Old Shatterhanđ je u pravu, a i mi smo to znali. Svoje konje smo ostavili u pozadini i počeli se pješice šuljati prema »Plavoj vodi«. Stigli smo onamo kada je ved mrak pao. — Da li ste šta čuli? — Nismo. Pokušali smo, ali bez uspjeha. Molim da mi moj brat vjeruje i ništa ne zamjeri. I najsmjelijem i najopreznijem tragaču može se dogoditi da se unatoč najprepredenijem lukavstvu vrada kudi neobavljena posla. — Svakako! Poznajem te vrlo dobro i ne mislim da ti zamjerim. Gdje si sreo Winnetoua? — Šuljali smo se dvije večeri oko »Plave vode«. Prve nismo bili dobre srede. Druge smo susreli Win- netoua koji je ovamo stigao još prije nas i naredio nam da se više ne izlažemo opasnosti, ved da se vratimo s njime nazad. — Aha, sigurno je nešto doznao! — Da, doznao je nešto što de velikog bijelog brata Old Shatterhanda mnogo iznenaditi. U velikoj pustinji, koju bljedoliki nazivaju Llano Estacado, postoji Kleparya-Siyardestar (Zeleni otok) sa obilnom bistrom vodom oko koje rastu divna stabla, grmlje i cvijede. Ondje stoji kuda u kojoj stanuju tri osobe. Naime, jedan Deklil-Inđa (Crnac) jedan Deklil-Insonna (Crnkinja), majka prvoga i jedan bijeli lovac. Ovaj je gospodar kraja i zovu ga Dil-Mejeh (Krvava lisica). Winnetou ga je vidio i s njime popušio lulu mira. — I ja ga poznajem.
- 108. 108 — TJff! —uzvikne Crvenokožac iznenađeno. — Zar ga je Old Shatterhand ved vidio? Znadi i vodu i kudu u pustinji? — Da. — Onda je mom slavnom bijelom bratu poznat i put onamo? — Naravno! Bio sam češde tamo. Zar ti Winnetou o tome nije govorio? — Nije. Winnetou, veliki poglavica Apača, ne voli duge priče. On nikada ne govori više no što je potrebno. Dakle tebi je kraj poznat, a isto tako i put onamo! Zato sam i morao da te dočekam i predam poglavičinu poruku! Čudio se. Po njegovim riječima sam zaključio koliko je Winnetou i u ovom slučaju bio suzdržljiv. Nije nikada progovorio ni jedne jedine riječi o oazi u Estacadu. Apač nastavi: — Iz Winnetouovih riječi sam zaključio da su jednom Komanči bili kod »Krvave lisice«. — Svakako. Bili su sa njime i sa mnom tamo. Njihov poglavica je bio mladi Schiba-Bigk (Željezno Srce). — Schiba-Bigk? Primjedujem da je Old Shatterhand u sve upuden. Taj mladi poglavica navodno sada vodi Komanče prema »otoku« u pustinji. — Da li si možda doznao zašto su Komanči krenuli onamo u ratni pohod? — To je Winnetou doznao dok je prisluškivao. Krvava lisica je krenuo iz pustinje u lov i sastao se sa odredom Komanča. Napali su ga sa namjerom da ga ubiju. On se branio i ubio nekoliko njihovih. Njegovi meci su ih pogađali ravno u čelo. Jedan od onih je nekada bio kod njega u pustinji i ovaj ga je prepoznao. — Zar im je umakao? — Niti ga je ijedan njihov metak pogodio, niti nož -ozlijedio: — Hvala bogu! Da li su sada krenuli u ratni pohod da ga ubiju? — Da. Naumili su da ga ubiju, a njegovu kudu i stabala da unište i da »otok« pretvore u pustinju. To je doznao Winnetou kada je prisluškivao. — Ali tu novost nije mogao čuti na »Plavoj vodi«, ved je za nju morao saznati još prije toga, jer sam ja ved gore u Sierra Madri bio primio poruku. — Tamo gore bila su u lovu dva Komanča i o tome razgovarali. Njega nisu prepoznali. Kada se bio sastao sa njima, izdavao se kao Sin Kiowasa. Oni su mu povjerovali. — Tada su im duše bile odsutne. Dalje? — Winnetou je smjesta krenuo sa Sierra Madre da upozori Krvavu lisicu. Na svom putu primijetio je tragove Komanča i slijedio ih je sve do »Plave vode«. Tu je prisluškivao. Tada je naišao na nas. Poglavica se mnogo veselio i izdao naređenja. Ratnika koji je bio sa mnom poslao je hitno kudi da
- 109. 109 prikupi tri stotineApača i da ih dovede dobro opskrbljene oružjem i mesom prema Nargoleteh-tsilu (Kišno brdo), gdje su imali da čekaju na Old Shatterhanda. Mene je poveo sa sobom ovamo do male šume. Tu me je ostavio kako bih mogao dočekati Old Shatterhanda i redi mu da nastavi prema Nargoleteh-tsilu, kako bi se'tamo stavio na čelo naših ratnika i krenuo za njim u Llano Estacado. — Dobro, dobro! Mislio sam! Da li je to sve što ti je povjerio da mi kažeš? — Da, sve. — Dakle, prema Kišnom brdu! Pri dobrom kasu čovjek može tamo stidi za pola dana. Mjesto je van- redno odabrano jer se tamo mogu sakriti i više od tri stotine ljudi, a da ih neprijatelj ne uspije pronadi. Kakva šteta što si ova tri Komanča ubio! Da su još na životu, sigurno bi uspio još mnogo štošta da doznam, a što bi nam bilo od velike koristi. — A što bi još htio znati Old Shatterhand? ' — To, tko je vođa Komanča. — Schiba-Bigk. To sam ved jednom rekao. — U to sumnjam jer je još premlad. Oko »Plave vode« zapovijeda Vupa-Umugi. Taj se nede pokoriti ni jednom mlađem ratniku. A osim njega tu je još i Nale-Masiuv, koji je i suviše ponosan da bude podređen »Željeznom srcu«. — Uff! Zar Nale-Masiuv, onaj što na svakoj ruci imade samo po četiri prsta? Zar de i on dodi? — Da, sa stotinu ljudi. — Otkuda je to poznato Old Shatterhandu? — To sam čuo kraj »Plave vode«. — Uff, uff! Zar je i Old Shatterhand bio na »Plavoj vodi«? Zar je i njemu uspjelo da osluškuje psede Komanče? Sto ne bi uspjelo ni jednom drugom ratniku, to de sigurno uspjeti dvojici, naime, Winnetouu i Old Shatterhandu. — Ima još i drugih koji to isto mogu. Kao što sam ved napomenuo, bilo bi vrlo korisno kada bismo doznali tko je pravi vođa Komanča. Od Vupa-Umugija i Nale-Masiuva ne možemo ništa dobro da očekujemo. Schiba-Bigk, naprotiv, treba da mi je zahvalan, jer smo mu tada spasili život i osigurali izlaz iz Llana. On je, doduše, mlađi od one dvojice i svakako da im se nede htjeti pokoriti. On je sin čuvenog Tevua-Schohe (Plamena zvijezda), koji je nekada bio vrhovni poglavica svih plemena Komanča. Smatram da nije isključeno da je zbog slave koju je uživao i uspjeha koji su imali njemu da zahvale taj položaj naslijedio njegov sin. Da su ova tri Komanča ostala na životu, vjerojatno bih to od njih doznao. Iako ove riječi nisu bile upudene direktno »Dugom nožu« ovaj odgovori: — Old Shatterhand mi je oprostio što sam učinio. Zar ne bi bilo bolje da vam nešto ispričam o ovoj šestorici mrtvih Komanča?
- 110. 110 — Govori. Tkoje koga prije primijetio, ti njih, ili oni tebe? — Ja sam njih prije primijetio. Postojala je velika mogudnost da se pojave Komanči dok sam čekao na Old Shatterhanda. Zato sam bio i oprezan i sakrio svog konja u grmlje. U isto vrijeme vodio sam računa o tome da za sobom ne ostavim nikakve tragove. No ipak sam morao idi čas ovamo čas onamo. Svog konja sam morao napojiti, i to je bio razlog zašto su me otkrili. Odveo sam životinju do vode i dok se napajala, izašao sam na rub male šumice da vidim jesam li u sigurnosti. Tada ugledah šestoricu psedih Komanča kako dolaze. Jedva sam stigao da blagovremeno sklonim svoga konja. Otiske kopita više nisam stigao da zbrišem. Mada su stigli, ugledali su tragove i krenuli za njima pravo u grmlje. Pobjedi nisam mogao jer su bili preblizu. Prvoga sam ustrijelio, dok sam drugom i tredem zabio nož. Ostali su me savladali. Ranili su me, uhvatili i sputali. Tada su me privezali za stablo. Kada ste vi došli, ubio sam ih. Zato ih Old Shatterhand ne može ništa pitati. Ali sam nešto od njih ipak doznao, što bih mu rado rekao. — Sta? — Namjeravaju otidi do otoka u pustinju da uhvate »Krvavu lisicu« i staru Crnkinju pa da ih odvedu u veliko selo Komanča. Dok su se razgovarali, doznao sam gdje se njihovo selo nalazi. — To je na svaki način veoma važno. A gdje se nalazi? — Mjesto mi nije poznato, a i njegovo ime nisam nikada čuo. Spomenuli su ga pod imenom Kaam-ku- lano (Zečja dolina). — Varaš se. Tebi je to mjesto sigurno poznato. Kod Komanča se to mjesto tako zove, a vi ga zovete Kats-cho-Nastla, što isto tako znači Zečja dolina. — Katscho-Nastla? Ta dolina mi je poznata , leži odavde prema sjeveru čitav dan dobrog jahanja. Znači, oni žele da »Krvavu lisicu« i Crnkinju odvedu onamo pa da umru na stupu mučenja. Crnac je ved tamo. — Šta? — upitao sam sav preneražen. — Koji Crnac? — Sin stare crne žene koji sa »Krvavom lisicom« živi u pustinji. — O! Svakako ovo je vrlo važna ali u isto vrijeme i neugodna obavijest. Jesi li dobro čuo? — Moje se uho nije bilo prevarilo. — Možda je o nekom drugom Crncu bilo govora! — Ne, samo o Crncu iz pustinje. Psedi Komanči su spomenuli i njegovo ime. Zove se Bob. — A kako je pao u njihove ruke? Zar nisu o tome ništa govorili? ,
- 111. 111 — Govorili su.Bio je sa »Krvavom lisicom« u iovu kada su ga Komandi napali. Lisica je ubio nekoliko njiiiovih i uspio da pobjegne. Crnac im je pao u rake te su ga odveli sa sobom u Dolinu zečeva. Tamo ga urže zarobljenog, dok ne dovedu »Lisicu« i Crnkinju. Taua ce sve troje umrijeti mučeničkom smrdu. — Do toga ne smije dodi! Ja du se za to pobrinuti. Bob mora biti oslobođen. Smjesta du na konju krenuti unamo! biiodio sarn na noge jer sam bio uzrujan. Inače se ne dam lako izbaciti iz kolosijeka. Svi se začudiše, a najviše Apad, jer Crvenokosci preziru Crnce mnogo vise nego bijelac, premda se nije usuđivao da to kaže. Za starog VVabOiea, bivšeg Kauboja, Crnac je vrijedio isto onoliko konko i pas. JNije mogao šutjeti te me upita: — Sta je s vama, Sir? Cini mi se da cete radi tog Booa potpuno izguDiti pamet! — Zbog njega necu, vec zbog okolnosti što je za-robljenlk K.omanda koji de ga uoiti. — Pshaw! Jedan Crnac, jedan mgger! — iNigger? Možda ste mislili reci Crnac, Mr. Cutter! — Rekao sam Nigger. Tu riječ u životu nisam nikada aruKčije izgovorio. — Zao mi je! Cini mi se da vi Crnce ne računate u ljudski rod. — U biologiji se oni naravno spominju kao ljudska rasa. Aii sa naučnog stanovišta su oni neka, ali my god, ali kakva! — U svakom slučaju isto tako dobra kao i svaka druga obojena! — Pshaw! Nigger je nizak stvor i o njemu ne vrijedi uopde govoriti! — Zar je to zbilja vaše mišljenje? — Yes! — Zao mi je jer ta vaša tvrdnja dokazuje da ste na mnogo nižem stupnju no što je Nigger! — Ali devils! Govorite li ozbiljno, Sir? — Sasvim ozbiljno! — Onda vas žalim isto toliko koliko i vi mene! Obojen čovjek nije nikada bio pravi, inače ne bi bio obojen! — Crnac bi s istim pravom mogao redi: bijelac nije pravi čovjek, inače ne bi bio neobojen. Ja sam malo više obišao svijeta od vas, i mogu vam redi da sam među narodima crne, smeđe, crvene i žute boje nailazio barem na isto toliko dobrih ljudi kao i kod bijelaca. Barem, rekao sam, barem! Shvadate li me, Mr. Cutter?
- 112. 112 — Na štaste vi naišli to mi je svejedno. Ja lično još nisam upoznao niti jednog Niggera kraj kojega bi se dalo sjediti. — To je zato što ste sa svakim Crncem od prvog časa tako postupali da vam nije mogao biti sklon. A što se Boba tiče, to je tako pošten momak da bih mu u slučaju da se vas dvojica nalazite u opasnosti, prije pritekao njemu u pomod nego vama! — Thunder-storm, ala mi laskate! Vi ste ponekad veoma učtiv, Mr. Shatterhand, it's clear! — Namjera mi je bila da budem iskren, a ne učtiv. Prema ljudima koji preziru svoje bližnje nisam učtiv. Kada vas jednom budu zakopali u zemlju, vaše de se bjelokožno tijelo pretvoriti u smrdljivu strvinu kao i leš svakog Crnca. To mi morate priznati, a sada budite toliko ljubazni pa mi nabrojite vaše ostale vrline! Sve nas je priroda iz istoga stvorila. A ako vi zamišljate da ste stvoreni iz nečeg dragocjenijeg nego ostali i da ste neki iznimak, tada se varate, a meni je to neshvatljivo. Bilo mi je veoma drago što sam vas upoznao. Zar bi trebalo da bude kraj mojoj radosti? Njegovo lice nisam mogao da vidim jer je oko nas ved pao mrak. Činilo mi se je ipak da su ga moje riječi dirnule. Sagnuo je glavu i promrmljao: — Zounds! Šteta, velika šteta što ste se pretvorili u čovjeka sa Zapada! Vi biste bili kudikamo bolji pop ili propovjednik; it's clear! — Samo me je slučaj na to naveo da sam postao čovjek sa Zapada. Ja sam prije svega čovjek. U slučaju da se netko nalazi u neprilici a ja mu mogu pomodi, tada ne pitam da li mu je koža zelene ili plave boje. Nedu dozvoliti da Bob ostane kod Komanča! — Kako god želite! Ja vas u tome nedu ometati. Čak vam želim i pomodi, ali sada nemamo vremena za to. — To treba, a i mora se upravo sada učiniti! — Kako? Šta? Upravo sada? Ali mi moramo sada otidi do Nargoleteh-tsila da se tamo sastanemo sa Apačima! — Za to ima još vremena. — Još vremena? Sir, ne shvadam vas! — Zar ne znate računati, Mr. Cutter? Mislite li da de Apači ved biti tamo? — To biste vi morali zapravo da znate bolje od mene. Ja na njih mislim manje negoli na Komanče koje moramo preduhitriti. — A i to nije tako hitno. Počev od sinod za tri dana, to znači prekosutra naveče, Nale-Masiuv de sa svojih stotinu ratnika stidi do »Plave vode«. Mislite li da de oni odande odmah krenuti? — Nede, jer de im se ljudi kao i konji morati najprije odmoriti.
- 113. 113 — I tobarem čitav dan. Dakle, računajudi od danas imamo još tri dana vremena. Od ta tri samo su mi dva dana potrebna da oslobodim Boba. Starac je htio ponovo da mi odgovori, ali ga Old Surehand preduhitri i reče: — Mr. Shatterhand, čuo sam o vama jedan doživljaj koji me se jako dojmio. Bilo je govora o tome da ste gore u Nacional parku imali sastanak sa ljudima iz plemena Siouxa. U vašem društvu se nalazio neki hrabar momak koji je također bio Crnac. Ako se dobro sjedam, zvao se Bob. Da nije to možda taj isti Bob? — Jest. — O, tada ste potpuno u pravu! Njega ne smijemo ostaviti na cjedilu. On mora biti oslobođen! — Hodete li i vi sa mnom? Svakako. Kada demo krenuti odavde? U osvit. Nede li biti prekasno? Nr. odavde do Kaam-kulanoa potreban nam je rt«»Ii d ni jahanja. No, kraj mi je dobro poznat, a ima-lobre konje. Nede biti potrebno da ih mnogo go-h i demo još prije večeri biti tamo. Da, najbolje je da stignemo prije nodi. U tom in Imali bismo vremena da upoznamo okolicu, a i priliku da uhađamo. A napad demo izvršiti kada pad-mrak. Ved se veselim. Imate li možda pojma koliku ljudi tamo ima? Nemam. Tamo demo naidi samo na šatore sela tipa Umugija i nasludujem da u njemu nede biti mnogo mladih ratnika. Znači borba sa starim ženama! Fi! Hm! Tako lako nam ipak nede idi od ruke. Kod iiohoda oni znaju da ostave izvjestan broj rat-ini.a kao zaštitu logorišta, a u ovom slučaju i kao u kraj zarobljenika. S ovima demo imati posla. — Jedino sumnjam u to da de svi naši konji modi Izdržati ovaj put! — Svi? Na koliko konja mislite? — Na toliko koliko ih imamo! — Znači na dva, naime moga vranca i vašeg riđana. — Holla! Čini mi se, prema vašim riječima, kao da 11 i no samo nas dvojica krenuti na put? — Svakako. Pred nama se nalazi putovanje na konjima i to tamo i natrag, a koje de samo naša dva Im Hija modi izdržati. Tu o Mr. Websteru i Mr. Hawley ne može biti uopde ni govora. Njihovi su konji ved sada premoreni i putem bi posustali. Webster ništa ne reče. Svakako je uvidio da sam ja u pravu. Izgleda da mi je Jos bio mnogo naklonjen i činilo se je kao da mu je teško što se rastajemo.
- 114. 114 — Zar nepostoji nikakva mogudnost da i ja pođem sa vama? — upitao je. — Vama je dobro poznato koliko sam rado kraj vas, Sir! — Znam, ali nije mogude, Mr. Hawley. Konj nede biti u stanju da izdrži ono što vi od njega hodete. — Onda neka mi Old Wabble posudi svoga. — Sta vam pada na pamet! — reče glasno starac, — I sam du idi s njima! — Vi? — upitao sam ga. — Mislio sam da dete ostati s ostalima! — Zašto? Moj konj je dobar. Ili mislite da nede modi izdržati putovanje? — Vjerojatno de izdržati. Ali de se sigurno oduprijeti i nede htjeti da krene smjesta, jer se tu radi o Niggeru. — A! Zar tako mislite? No u ovom slučaju to nede ovisiti o mome konju, ved o meni! — Ili možda o meni, Mr. Cutter! Nemam namjeru da vas uznemiravam zbog jednog Crnca. — Pshaw, nije to nikakvo uznemiravanje. Rado du to učiniti! — Maloprije je drugačije zvučalo! — Da, maloprije! Hodete li da budem iskren. Mr. Shatterhand? — Dakle? — To što ste maloprije spomenuli smrdljivu strvinu, sa vaše strane nije bilo nimalo fino i umjesno. Ali djelovalo je na mene i mislim da ste donekle bili u pravu. Želim da ispravim svoju glupost i da vam pomognem u oslobođenju vašeg Boba, pa vas molim da me povedete sa sobom! Hodete li, Sir? — Hm! Kada vas čujem da ovako govorite, rado bih to učinio, ali to ne može biti. — Zašto ne može?. — Zato što se čovjek na vas ne može osloniti. Dokazali ste to danas. Razmislite samo što pred nama stoji! Mi želimo da zarobljenika izbavimo iz samog osinjeg.gnijezda Indijanaca. Momentano nemamo vremena da čekamo na neku povoljnu priliku, jer se to mora obaviti u najkradem roku. Radi se o životu ili smrti, i morate uvidjeti da vas ne mogu povesti sa sobom. — Ne bojim se smrti! — To mi je poznato. Samo se bojim da demo otidi ravno u smrt ako vas povedemo. Jedno je ne bojati se smrti, a. drugo iz neopreza joj u zagrljaj uletjeti. Na vas se čovjek ne može osloniti. — Zar možda zato što nisam ostao kraj konja? Sire, to je zadnji put što sam tako šta učinio. Vjerujte mi! Pružite mi ruku i povedite me sa sobom!
- 115. 115 A šta sammogao uraditi! Molio me je tako uporno. Zar sam smio ovog starog iskusnog, devedesetogodi-šnjeg Zapadnjaka odbiti kao kakvog balavca? To nisam mogao da učinim. Pružio sam mu ruku i rekao: — Neka bude, pođite sa nama! Nadam se jedino da vaša mladalačka obi jest nede nadvladati razum! — Well! To je prava riječ! Bit dete zadovoljni i nadam se da dete mi to i priznati. No šta de biti sa ostalima? Zar de ovdje ostati? — Nede. Oni de na konjima krenuti prema Nargo-leteh-tsilu, gdje demo se sastati sa Apačima. »Dugi nož« svakako poznaje put? Crvenokožac, kojemu je bilo ovo pitanje postavljeno, odgovori: — Poznajem ga dobro. Kada treba da krenemo? — Sutra ujutro čim mi odemo. — Hodemo li ostaviti mrtve Komanče da leže ovdje? — Ne. Oni moraju bez traga nestati. Ni zakopati ih ne smijemo ovdje. Komanči de na svome putu za pustinju prodi ovom šumicom i lako bi pronašli njihove grobove. — Hodete li dozvoliti, Old Shatterhand, da vam ratnik Apača da jedan prijedlog? Leševe demo privezati za njihove konje i povesti ih sa sobom do Nargoleteh--tsila, gdje demo ih zakopati. — Da, to je najbolje što se dade uraditi. Ponesite ih sa sobom! — A kome de pripasti njihovi konji, oružje i ostale stvari? — Tebi. Nama ništa ne treba. Jedino ako bi Mr. Webster i Mr. Hawley htjeli da promijene svoje konje, neka odaberu dva koja im se budu svidjela. — Neka bude. A skalpove du također uzeti. Oni bi isto tako uzeli i moj. Howgh! Tako je stvar bila uređena. Jeli smo i legli da spavamo. Jedino su nas još prije toga Webster, Hawley i Indijanac zamolili da stražu za ovu nod prepustimo njima bududi da nas je čekao naporan put. Mi smo pristali. Četvrto poglavlje OAZA Zec je ovdje na Zapadu, a pogotovo u Texasu, nešto vedi od našeg kunida u Evropi, a ima i mnogo vede uši. U ono vrijeme bilo ih je u izobilju. Bivola i druge divljači bilo je napretek. Zapadnjak bi samo onda trošio svoje metke, lovedi zečeve, kad drugo što nije mogao pronadi. Ali nigdje ih nije bilo u tolikom broju kao oko rječice Buffalo-Springa koja nije bila veda od nekog izvora. Ova rječica izvirala je na zadnjem kraju stjenovite karlice koja je imala oblik tignja. U njoj su bili nastanjeni ved prije
- 116. 116 spomenuti glodavci. Zatosu je bijeli lovci i nazvali Hare-pan, Zečji tiganj. Dno ove doline bilo je gotovo cijele godine prekriveno sočnom, zelenom bujnom travom. Na kosim je stijenama raslo grmlje između kojega je tu i tamo virila poneka krošnja stabla. To je bio Kaam-kulano, nazvana Zečjom dolinom, u kojoj su Komanči Vupa-Umugija bili razapeli svoje šatore. Bilo je otprilike dva sata prije sumraka kada smo slijededeg dana stigli u tu dolinu. Kraj doduše nije bio pust, ali niti bogat zelenilom. Bududi da smo morali biti pripravni za susret, potražili smo zaklon gdje bismo se mogli sakriti. To smo mogli izvesti samo tamo gdje je bilo grmlja. Njega je bilo jedino kraj rječice. Stigli smo do jednog mjesta kraj vode koje je moglo biti udaljeno četvrt sata hoda od izlaza iz doline. Zaista je sa naše strane bilo veoma smjelo što smo se usudili usred bijela dana toliko se približiti. Drugog izlaza nismo imali, jer nam je vrijeme bilo veoma odmjereno. Još prije nodi smo morali doznati što se u dolini događa. Bili smo veoma sretni što smo kraj vode naišli na mjesto gdje smo se iza grmlja mogli pritajiti. Bolje nismo mogli ni zaželjeti. Tu smo sjahali i pustili naše zamorene konje da se napiju vode i brste travu. Mi smo bili ponijeli zalihu sušenog mesa, dovoljnu za nekoliko dana. Jedino sam ja jednom bio ovdje, i zato sam Old Surehanda i staroga Wabblea zamolio da ne napuštaju sklonište, ved da na mene čekaju. Ja sam krenuo u izvidnicu. Najprije sam sebi stvorio sliku ovoga kraja onako kako sam ga prije poznavao i tada stvorio plan. Na onom mjestu gdje voda napušta dolinu obje su se strane blago izdizale i širile. Grmlje je sezalo čak do vrha. Ova okolnost je za mene bila vrlo povoljna. Grmlje je u vidu vijenca raslo gore na brdu koje je okruživalo dolinu. To mi je pružalo mogudnost da se u slučaju potrebe sakrijem. Ali pri tome nisam smio potcijeniti jednu poteškodu. Nisam smio za sobom ostaviti tragove, pa čak ni neodređene, to jest da li potječu od mojih čizama ili indijanskih mokasina. U ovom kraju inače nije bilo ni stabla ni grmlja i svaki ovedi predmet bio bi ved izdaleka zapažen. Dok sam se oprezno kretao naprijed, držao sam čistinu pod prismotrom. Na svoju radost nisam ugledao ni jednog čovjeka, ni muškarca ni ženu, a ni ikakvo dijete. Znači da je ved prošlo vrijeme do kojega se još preostalo stanovništvo logora imalo sakupiti da bi otišlo na počinak. To je strogo pravilo u odsustvu ratnika. Došavši do otvora doline, zaokrenuo sam desno uz obronak. Da li je ulaz pod stražom? Pogledao sam dolje i nikoga nisam opazio. Sam logor se vjerojatno nalazio u sredini doline koju je čovjek u pola sata mogao lako prodi. Zadnji dio bio je svakako određen za konje. Išao sam dalje. Čini mi se kao da sam izabrao najsretnije vrijeme, jer ovdje gore nisam naišao ni na jednog čovjeka, a ni na svježi trag koji bi mi mogao otkriti da se tu u zadnjih nekoliko sati ma tko kretao. Ubrzo sam ugledao prve šatore. Primakavši se još malo bliže, vidio sam dolje i logor. On se je sastojao od samih platnenih ljetnih šatora. Nisam htio da gubim vrijeme brojedi ih, ali smatram da ih je moglo biti više od stotinu. Ispred i između šatora vrvjelo je od dječaka, žena i djevojčica. Muškaraca je bilo samo malo, i to vjerojatno samo starijih. Zar su Vupa-Umugijevi muškarci svi ratnici? Znam da ih je sto pedeset i četiri. Zar od njihv ni jedan nije ostao ovdje? U to nisam mogao povjerovati, jer bi to bila velika neopreznost sa njegove strane. On ni u kom slučaju nije mogao napustiti ovo mjesto a da ga ne zaštiti. Kao što sam bio i pretpostavio, iza logora ugledah nekoliko konja.
- 117. 117 Pošao sam jošmalo dalje ne bih li našao mjesto sa kojeg bi mi se pružio malo bolji vidik. Morao sam po bilo kakvom znaku da prepoznam Bobov šator. Štra-žari vjerojatno leže pred njim. I zbilja! Na ulazu zadnjeg šatora ugledao sam dva ratnika. To je bilo ono što sam tražio. Nedaleko od ovog stajao je drugi šator, vedi od ostalih. Pred njim su bila zabijena dva kolca. Na njima su visili raznorazni, neobično oblikovani predmeti. Da .li su to kumiri? Da li je to pogla-vičin šator? Vjerojatno! Svaki ratnik posjeduje samo jednog kumira. Ako ga izgubi, gubi i čast. U momentu kada ubije neprijatelja, kumir prelazi na njega i time mu je ponovo vradena čast. Kada umre, kumir sa njime zajedno odlazi u grob. Ima i takvih plemena u kojima potomci čuvaju kumire. Oni predstavljaju svijetlu, dragocjenu uspomenu na pretke. Teško onom tko ih izgubi, jer je po sudu suplemenika propao. Sjetio sam se nečega. Da nisu to možda kumiri predaka poglavice Vupa-Umugija? U tom slučaju moram ih bezuvjetno uzeti. Oni bi mi u borbL između Apača i Komanča mogli biti od neprocjenjive vrijednosti. Došavši još malo bliže, ugledao sam iznenada trag nogu. Vjerojatno trag nogu neke žene koja se penjala uz obronak. Ona me ne smije ugledati. Moram se povudi natrag. I upravo u času kada sam se htio okrenuti, začuo sam sušanj u grmu i ugledao je. Ved sam bio podigao ruku da je zgrabim, ali sam se trgnuo, ne samo zato što je žena ved i zbog izraza koji joj je lice poprimilo kada me je ugledala. Moglo joj je biti oko četrdeset godina, a jad je bio duboko urezan u crtama njezinog lica. Bila je neobično visoka, širokih ramena, a imala je na sebi neku plavu odjedu, sličnu košulji. Sa njene nepokrivene glave visila je nepočešljana sijeda kosa u neurednim pramenovima. Lice joj je bilo potamnjelo od sunca, i ne bih je smatrao Indijankom da sam je sreo na drugom mjestu. Imala je kavkaske crte lica i učinilo mi se je kao da sam ved vidio slične, i to prije kratkog vremena. Lice jo je bilo jako naborano i strahovito upalo. A oči, te oči! Kakav im je samo pogled! Ovako ukočene, a ipak treperave, divlje i bijedne oči vidio sam samo u ludnicama. Da, to je: Ova žena je luda. Najprije me je promatrala ispitivačkim bijesnim pogledom. Tada su oči poprimile blagi sjaj. Bezbojne usne smješkale su se. Prsti kao u skeleta zgrčiše se u namjeri da mi mahnu, i tada začuh tihe, ubrzane riječi: — Dođi, dođi! Moram te nešto pitati! Istupio sam tri koraka, koliko mi je bilo dovoljno da dođem do nje. Zgrabila je moju mišicu, zabila svoje prste u podlakticu i upitala: — Ti si jedan od bljedolikih? — Jesam — odgovorih joj isto tako tiho. — A tko si ti? — Ja sam Tibo-Wete-Elen — šapnula mi je. Riječ wete znači žena. Ali što bi moglo da znači tibo i elen, to nisam znao. U svim dijalektima koji su mi bili poznati ove se riječi nisu spominjale. — Imaš li muža? — pitao sam je. — Imam. On se zove Tibo-Taka. Opet ono nepoznato Tibo! Taka znači muškarac.
- 118. 118 — A gdjeje? — raspitivao sam se. Tada je svoja usta približila do samog mog uha i reče mi šaptavim glasom: — Otišao je da uzme »Krvavu lisicu«. Morao je otidi s njim u pustinju jer je on vrač plemena. Da, ona je luda, inače to ne bi bila rekla jednom strancu, a pogotovo bijelcu. Tada me je zgrabila za obje ruke i izrazom najvedeg očekivanja upitala: — Da li si poznavao moga Wawa-Derricka? Wawa znači brat. A Derrick? Da li ona time misli na englesko ime Derrick? Ali nije mogude da se brat ove Indijanke zove Derrick! Ova riječ koju je ona spomenula vjerojatno mi je bila nepoznata. — Nisam — odgovorih joj. — Ti si bljedoliki i nisi ga poznavao? Samo se sjeti! Mora da si ga poznavao. Pokazat du ti. Sjeti se samo! Otkinula je suhu granu sa grma, svinula je u krug, zakačila oba kraja, stavila sebi na glavu, te mi blaženim osmijehom došapnu: — To je moj myrtle-wreath, moj myrtle-wreath! Sviđa li ti se? Sviđa li ti se? Zaista čudnovato! Ova žena iz plemena Komanča služi se engleskim riječima myrtle-wreath! Vijenac od mirte! Kojoj je još Indijanki ova riječ poznata? Ni jednoj! Sada sam je ja uhvatio za ruku i upitao: — Pripadaš li ti bijeloj rasi? Reci mi! Tada sam začuo njezino neobično, neopisivo cerekanje. Tada mi odgovori: — Smatraš me bijelkinjom zato što sam lijepa, a možda i zato što nosim myrtle-wreath? Nemoj mi gledati u oči, inače deš sagorjeti od čežnje kao i ja! Da li si poznavao moga Wawa-Derricka? Hodeš li da.ti pokažem šator u kojemu živim? — Pokaži mi ga! — Dođi, stani malo bliže uz rub! Čuvaj se samo da te ne opaze, inače deš morati dati svoj život! Naši ratnici ubijaju svakog bljedolikog. Ja se, naprotiv, veselim što sam te vidjela, i nedu o tome nikome govoriti. A ti deš učiniti ono što te budem zamolila. — Hodu. Što želiš od mene? Skinula je grančicu sa glave, dodala ju je meni i rekla: — Ako vidiš moga Wawa-Derricka, predaj mu ovaj myrtle-wreath! Hodeš li? — Da. Ali gdje je tvoj Wawa-Derrick? — Da ... u ... uu ... ne znam više gdje je. Zaboravila sam. Ti deš ga svakako nadi. Zar nije tako?
- 119. 119 — Jest —odgovorih joj ne bi li je razveselio. — A kakvu mu poruku šalješ? — Redi deš mu, da ... da ... da>... ne moraš mu ništa redi. Kada bude ugledao myrtle-wreath, znat de što sam mislila. A sada pogledaj onamo dolje! Vidiš li u drugom redu onaj šator sa znakom kumira? — Vidim ga. — Ondje živim ja sa Tibo-Taka — a zovem se Tibo--Wete-Elen. Da li deš to modi zapamtiti? Nemoj zaboraviti ! — Nedu. Tko živi u onom velikom šatoru pred kojim se nalaze ona dva velika kolca? — Tamo stanuje Vupa-Umugi, naš poglavica. — On je otišao. A tko se sada nalazi u njemu? — Samo njegova žena i njegova kderka. — Inače nitko? A po nodi? — Ni po nodi drugoga nema. — A tko živi u zadnjem šatoru pred kojim leže ona dva ratnika? — Tamo stanuje Crnac, koji de biti ubijen kada uhvate »Krvavu lisicu«. — Da li je jaka straža? — Vrlo! Stalno dva ratnika — rekla je odlučno. — Imate li vi ovdje sada mnogo takvih ratnika? — Samo onu dvojicu koju vidiš. Mnogi su otišli sa poglavicom u pustinju, a ostali su krenuli u lov da pribave mesa. Oni de se sutra vratiti ili za dva dana. Da li deš dobro paziti na myrtle-wreath? Nedeš ga izgubiti? — Ne brini. Čuvat du ga dobro. — I predat deš ga mome Wawa-Derricku? — Da, čim ga pronađem. — Ti deš ga nadi... ¦— gledala je dolje preda se i duboko se zamislila. Zgrabila je odjednom moju ruku i nastavila: — Sada moram podi. Kreni i ti! Samo nikome nemoj redi da si me sreo! I od mene nede nitko ništa doznati. — Da li deš zaista šutjeti?
- 120. 120 — Zaklinjem tise! A ti? — Zar zbilja o tome ne smijem govoriti? — Nikome, niti jednom čovjeku, osim mome Wawa--Derricku. On to mora znati. Daj mu ruku! — Evo je. Pružio sam joj. Ona mi je stegnu. Tada se počela spuštati niz brdo. Nije otišla daleko, a onda se okrenula, stavila kažiprst na usta u znak šutnje i ponovila: — Ni jednom čovjeku! Pazi da ne izgubiš myrtle--wreath! Tada nestade u grmlju. Ja sam još neko vrijeme ostao na istom mjestu. Tada sam i ja polako krenuo dalje. Kakav susret! Bilo mi je neobično pri duši. Tko je bila ova žena? Zar je ona zbilja Indijanka? Zar ne bi bilo mogude da je ona bijelkinja? Da bih na to pitanje dobio odgovor, morao bih je češde viđati i sa njome govoriti. Ona je luda. I unatoč tome ona je na mene ostavila dubok dojam. Ona je zagonetka, duboka, neodgonetljiva, tragična zagonetka. Neodgonetljiva mi je sada zato što nemam vremena da je riješim. Wawa--Derrick svakako da nije živio samo u njezinoj uobrazilji, ved u zbilji. Ali gdje? A tko je on? Indijanac? Vjerojatno, jer izraz Wawa ukazuje na to. A kakve veze ima ovdje myrtle-wreath? Da možda to nije uzrok što je poludjela? Ili je možda nosila mirtin vijenac u času kada je poludjela? Strašna pomisao! Ako je takav slučaj bio, onda je ona bijelkinja, a ne Indijanka. Možda du biti u mogudnosti da to odgonetnem. Možda du se tokom borbe sresti sa vračom koji de mi tada morati položiti o tome račun! S ovom odlukom sam se vratio našem skloništu, u koji sam sretno i neopažen stigao upravo u času kada je počeo da pada mrak. Toliko sam se dugo zadržao. — Konačno, konačno! — dočeka me Old Wabble, dok je Old Surehand šutio. — Umalo što se nisam za vas pobojao. — Zato nema ni najmanje povoda — odgovorih. — Nema! Znači da je sve u redu! Da li je Nigger tu? — Crnac, htjeli ste svakako redi! — Da. — Ali pod jakom stražom? — U cijelom logoru su danas samo dva ratnika koji ga i danju i nodu čuvaju. Ostali su pošli da nabave mesa. Njihova pažnja de vremenom oslabiti i srazmjerno de nam biti lako, kao što nasludujem. — Kako demo početi? — Pustite me da malo razmislim!
- 121. 121 To nisam rekaozato što mi je bilo potrebno da razmišljam, jer je moj plan ved bio gotov. Nisam bio raspoložen za razgovor. Indijanka mi se je još uvijek vrtjela po glavi. I upravo sada oko mi se zaustavi na Old Surehandu, čije je muževno, lijepo, ozbiljno lice bilo neobično osvijetljeno od umirudeg svjetla dana i davalo mu bolan, dirljiv izražaj. Zar je zbilja tako ili se varam? To je bila ona sličnost koju sam maloprije osjetio kada sam ugledao onu ženu za koju ne znam kamo spada! Bilo je to isto lice, isto čelo, ista usta, samo mlađa, punija, muževnija, ali ne ženstvena. Duboko ozbiljan i osjedajan, a ne potresen tragikom. Bio sam zbilja iznenađen. Ved slijededeg momenta sam sam sebi rekao da se sigurno varam. Još uvijek sam bio pod dojmom susreta na vrhu Kaam-kulana i vidio stvari koje nisu ni postojale. Sam sebi sam rekao: dalje sa obmanom! Mrak je brzo pao. I za tili čas više nisam mogao da vidim lice Old Surehanda. Kamo srede da to nisam smatrao obmanom i da sam mu pričao o Indijanki! Bila bi mnogo prije spašena iz mraka ludila! Dugo smo ovako tiho sjedili bez ijedne riječi, dok Old Wabble nije izgubio strpljenje pa me upita: — No, Sir, koliko vam vremena zapravo još treba za razmišljanje? Hodete li dozvoliti da vam u tome ja pomognem? Sada je Old Surehand smatrao za potrebno da prekine šutnju te ga opomenu: — Old Shatterhandu vaša pomod nije potrebna, stari Wabble. On to može i bez vas. — Ali kada? Veče de prodi, a mi nemamo vremena da dangubimo. — Imajte strpljenja! — molio sam ga. — Mi ne možemo ništa poduzeti sve dotle dok Crvenokošci ne budu zaspali. Poznato mi je gdje se nalazi šator u kojem je Bob. Mi demo se došuljati, oboriti stražare... — Ubiti? — prekine me. Ne. Bit de dovoljno da ih onesvijestimo. — To dete sami obaviti! Ja to ne umijem. A onda? — Tada demo Boba osloboditi! — Dobro! A dalje ništa? — Naprotiv! Poslije toga demo do šatora poglavice i uzeti kumire koji vise na kolcima. — Kumire? — upade iznenađeno Old Wabble. — Da, kumire njegovih predaka. — Thunder-storm! Kad to bude doznao, poludjet de. Izgubit de svu čast, a sa njome sve što ima i što jeste! — Ne.
- 122. 122 — Ne? Mislimda su mi običaji i navike Crvenokožaca dobro poznati. Tko izgubi kumire, taj je moralno mrtav. — Svakako. Ali on ih nede izgubiti, barem ne na duže vrijeme. — Zar dete mu ih ponovo vratiti? Sir, to se protivi zdravom razumu! Ako ih mislite vratiti, nemojte ih ni uzeti! — Na to me goni određena namjera. Hodu da izbjegnem prolijevanje krvi. — Sa kumirima? Nije mi jasno dok mi ne protumačite. — Sta de se desiti ako poglavica dozna da su njegovi kumiri kod mene? — Grdno de se uplašiti; it's clear! — I sve de pokrenuti da ih ponovo dobije. Zar nije tako? — To se samo po sebi razumije. Zato mu ni jedna žrtva nede biti prevelika. — Žrtva koju ja od njega zahtijevam i nije tako velika. Od njega du tražiti da sa Apačima bez borbe sklopi mir i da Bloody Foxa ostavi na miru. — Mr. Shatterhande, to je vanredna zamisao. Poglavica de na to pristati. Na žalost, na žalost de to učiniti! — Zašto na žalost? — Zato što de mi izmadi užitak, moj veliki, lijepi užitak. Ved sam se bio tako veselio lekciji koju de Crvenokošci dobiti. Doduše, vi ste drugog mišljenja, ali ja vam još jednom ponavljam da čovjek nije u stanju da u dovoljnom broju utamani te Indsmene. Ta se gamad mora sa svijeta ukloniti. — Primjedujem da iz vas opet govori kauboj, i to na takav način koji je u stanju da me naljuti! — Taj bijes vam poklanjam. Da ste kauboj bili poput mene, tada biste znali da je svaki Crvenokožac rođeni lopov konja. Imao sam mnogo posla sa tim bitangama! — Kako vidim, to vam nije ništa naškodilo i usprkos tome ostali ste zdravi i doživjeli starost. — Da, taj mi je posao vanredno prijao, ali ih ipak mrzim i veselim se što du modi očistiti mnoge od njih. Ipak sam toliko pravedan da priznam da je vaša zamisao divna. Ako to uspije, tada de, kao što sam ved rekao, izmadi sve moje veselje. Za mene ipak postoji mala nada: ostale se poglavice nede s time htjeti složiti. — Oni de se možda protiviti, naročito Nale-Masiuv. — Taj možda. Ja sam više pomišljao na Schiba--Bigka, na mladog poglavicu. — Zašto?
- 123. 123 — Upravo zatošto je mlad. Među njima je vede rivalstvo. Njegov otac je bio vrhovni poglavica Ko- manča. I on bi to rado postao. Radi toga bi Vupa--Umugi morao biti odstranjen i kada bi sada izgubio svoje kumire, ne bi se mogao pronadi bolji povod. — Vrlo lijepo ste to zamislili, ali dete se prevariti. Ved sam vam govorio da mi je Schiba-Bigk obavezan. U slučaju da sa njime ozbiljno porazgovorim, on de svakako prihvatiti moju želju. Pozvat du se na njegovo poštenje. — Poštenje? Zar vi, Mr. Shatterhand, ozbiljno mislite da je Crvenokošcu do poštenja? Silno se varate! — Pshaw! Spasio sam mu život i s njime nisam samo pušio lulu mira ved i kalumet prijateljstva. Zar to ne znači nešto, Mr. Cutter. — Kalumet prijateljstva? To svakako mnogo znači. Dimu lule mira ne može se mnogo vjerovati jer je, zapravo, sve samo dim. Ali kada su dvojica popušili lulu prijateljstva, oni jedan na drugog više nikada ne smiju podidi oružje; it's clear! — Dakle! Ako Schiba-Bigk ne želi prihvatiti moj prijedlog, bit du dovoljno odvažan da prekršenu riječ raširim svuda naokolo pa da se o tome u svakom šatoru Indijanaca i kraj svake logorske vatre prepričava. A šta de poslije toga biti, možete ved zamisliti! — Hm, da. Sa njime nikada više nede ni bijelac ni Crvenokožae popušiti kalumet. — To je sasvim sigurno. I zato de on, ako ne iz prijateljstva i vjernosti, ono iz razboritosti odustati od borbe. U to sam sasvim uvjeren. Zar vi niste, Mr. Cutter? — Well, dopuštam. Sve moje nade su se izjalovile. Ali ne, Sir. Jedna mi je ipak ostala, i to da nam nede uspjeti da prisvojimo kumire. — I u tome vas moram razočarati. Ja du ih dobiti. Poznato mi je stanje. Postoji samo jedan slučaj kada bih se morao odredi kumira, moj cijenjeni Mr. Cutter. — Zašto toliko naglašavate moje ime? — Pošto ste vi taj slučaj o kojem se radi. Morali biste da opet samovoljno postupite kao jučer, i tada mi ne bi uspjelo. U protivnom da. — Zbog toga budite mirni. Pridržavat du se tačno onoga što dete mi propisati. Nedu vam pružiti ponovo priliku da me pred drugovima onako ispreskačete kao jučer; it's clear. — Zadovoljan sam i uvjeren da demo uspjeti. — Well. Ali jedno vam moram redi. Iako ste veoma oprezan i prepreden Zapadnjak, ipak,niste dovoljno vodili računa o jednoj stvari koja je od neobične važnosti. Tiče se konja na kojem bi trebalo da jaše vaš Nigger, htio sam redi Crnac. Ne mislite valjda da de on trčati dok mi jašemo! — Vi mislite da sam ja na to zaboravio? Da ste vi sada bili u pravu, ne bih bio vrijedan da me itko naziva Zapadnjakom.
- 124. 124 — Znači ipak?Trebalo je povesti jednoga. — Ne. Nismo imali takvog koji bi izdržao brzi kas ovamo i natrag. Uzet demo jednoga odavde. Ved sam ga izabrao. U blizini poglavičinog šatora stoji jedan privezan koji je vjerojatno svojina Vupa- Umugija. To je vrlo lijepa, dragocjena životinja, koju nije poveo sa sobom da je ne bi izložio povredama u borbi ili čak i smrti. Njega demo uzeti. — Da li de ga Crnac modi jahati? —: Ja du, On de uzjahati moga. — Well! A sada imam još samo jednu primjedbu. Pretpostavimo da dete oboriti stražu, izbaviti Boba i dodi u posjed kumira i da de se sve odvijati, a da nitko ne primijeti. Konj de naprotiv didi galamu. To mi je poznato. On još nikada nije nosio niti jednog bijelca i nede vam dozvoliti da ga uzjašete. A u slučaju da vam zbilja uspije da se popnete, nede vas slušati. — Morat de! — Oho! Da li ste zbilja tako sigurni u sebe? — Jesam. — All devils! Tada ste vi jahač koji se može samo još sa jednim jedinim uporediti! To je... to je... hm, nemojte mi zamjeriti, ali to je stari Wabble! — O, znači vi lično! — smijao sam se. —,Da, ja lično! Da li vam je poznato kako me obično nazivaju? — Kralj kauboja. — A znate li vi šta to znači? To, da nema konja koji ne čini-ono što ja želim! Da li ste u mogudnosti da to o sebi isto kažete? — Kakve koristi od vašeg govora i hvalisanja! — Well, imate pravo! Djela govore. Slušao sam ved, a i vidio da ste dobar jahač, ali ipak je potrebno ... — Vidio? Vidjeli niste još ništa — upao sam mu u govor. — Ništa? Mislio sam da sam zadnjih dana imao do-sla prilike za to. Tada sam jahao na vlastitom konju. Danas de biti drukčije. — Tako, tako! Nadam se da nas nedete oboriti! — Budite bez brige! Kada ga budem uzjahao, vas ovdje nede više ni biti. — Ne? A gdje? — U logoru se nalaze samo dva odrasla ratnika i njih du osamutiti. Oni se mogu u međuvremenu ponovo osvijestiti i kako se konj nede modi ukloniti bez larme, svakako de se cijeli logor didi na
- 125. 125 uzbunu. Oni deuzjahati na svoje konje, progoniti nas, čak i mlađi momci. Iako se od ovakvih progonitelja ne bojimo, ipak bi i najgluplji metak mogao pogoditi najmudrijeg čovjeka. Zato držim da de biti najpametnije da poslije obavljenog posla ne ostanemo dulje ovdje, ved da odmah odjašemo dalje. Uradit demo slijedede: vi dete brzo napustiti dolinu čim budemo oslobodili Crnca i uzeli kumire. Vi dete, Mr. Cutter, voditi Boba, a Mr. Surehand nositi kumire. Kad stignete ovamo, uzjašite i odmah krenite dalje. — Bob na vašem konju? — Da. — Da li de ga trpjeti na sebi? Poznato mi je da vaš vranac ne nosi stranca, ako to nije vaša želja. — Bob i vranac se poznaju od ranije. — Lijepo! A vi? — Čekat du sve dotle dok se ne uvjerim da se nalazite u sigurnosti. Tada du i ja uzjahati i dodi za vama. Tada mi je Old Surehand rekao svojim mirnim, sigurnim glasom: — Želio bih da vam dam svoj prijedlog, ako nemate ništa protiv. Koliko iznosi dužina doline od jednog do drugog kraja? — Pola sata hoda. — A odavde do početka? — Osminka sata. — Konji se vjerojatno nalaze sasvim straga. — Da. — Kada budemo gotovi, morat demo trčati skoro tri četvrt sata. Zar to nije'predaleko? — Hm! Ako bismo poveli konje do izlaza iz doline,, skratili bismo put. — Eto, to sam vam htio predložiti. — Hvala, Sir! Slažem se. Vjerojatno je ved prošlo deset sati. Crvenokošci odlaze na spavanje rano, pogotovo kada su odsutni odrasli muškarci. Mislite li da možemo krenuti? — Baš sada je pravo vrijeme, jer ne smijemo čekati da prođe ponod. — Onda hajdemo! Prebacismo puške, prihvatili smo konje za uzde i krenuli. Stigavši do doline, šuljao sam se još malo .dalje naprijed da vidim smijemo li ostaviti konje nasamo. Nikoga nisam vidio, a i u pozadini nije bilo
- 126. 126 vatre. Crvenokošci suspavali. Sredom vani nije bilo pasa. Privezali smo svoje konje i krenuli na naš poduhvat. Zvijezde su nam pružale baš onoliko svjetla koliko nam je bilo potrebno. Držali smo se lijevog ruba doline, iako sam je danas, promatrajudi je sa vrha, vidio sa njene desne strane. Dakle, bila mi je bolje poznata njena desna strana od lijeve. Taj put nas je odveo daleko iza šatora. I da se netko nalazio na čistini, nije nas mogao ugledati. Prošavši mimo njih, legli smo na zemlju i otpuzali do zadnjeg šatora na desnoj strani gdje se nalazio Bob. Puzanje nam je bilo otežano jer smo sa sobom nosili puške. Bilo bi suviše smjelo da smo ih ostavili kod konja, dok su nam ovdje svakog časa mogle ustrebati u slučaju odbrane. Old Surehand je puzao na čelu. Bio sam mu pokazao šator i pustio ga naprijed. Činilo se da se smatrao počašdenim što je mogao krenuti prvi te se nisam bojao da de učiniti bilo kakovu omašku. Došavši u blizinu šatora, čekao je na mene te mi došanu: — Sir, vidite li ona dva stražara? Leže pred ulazom i spavaju. Treba li vam moja pomod? Mislim da je vaša pesnica vještija od moje. — Prepustite ih meni! Kada začujete dva tupa udarca, krenut dete za mnom. Tiho sam se dovukao. Oni se nisu pomakli. Zbilja su spavali. Bilo je dovoljno prostora između njih pa sam se time koristio. U času kada sam se uspravio, ležao je jedan na dohvatu moje desne a drugi lijeve ru-he. Uhvatio sam prvog za vrat i udario ga u sljepoočnicu. Njegovim tijelom prošao je kratki drhtaj. Tada se nečujno opruzi ne pomaknuvši se. On je bio gotov. Isto tako prošao je i drugi. Tada se pojavio i Old Surehand, a poslije njega i Cutter. — Sjednite ovamo svaki uz jednoga! — došanuo sam im. — Pobrinite se da nas ne uznemire dok se ja ne vratim! — Oni su onesviješteni — reče Old Wabble. — Samo dokle? Njihove lubanje mi nisu poznate i moglo bi se desiti da sam ih suviše slabo udario. Ako bi se jedan od njih probudio, zaprijetite mu nožem. Podigao sam zastor na ulazu i zavukao se pod šator. Čulo se glasno, mirno disanje spavačevo. — Bobe! — pokušao sam da ga probudim. Nije me čuo. Uhvatio sam ga za jednu nogu i pro-drmao. — Bobe! Tada se pomakao. — Bobe, da li si ti to? — Šta ... tko ... gdje ... — odgovori mi u polusnu. — Probudi se, budi pametan i čuj šta du ti redi! Da li si sam, Bobe?
- 127. 127 — Jesam, Bobbiti sasvim sam. Tko sada dodi kod masser Boba? Tko govoriti sa njim? Crnac je naime imao čudan običaj da sé sam naziva masserom, dok je svakom drugom, kome je bio podređen, govorio massa. — Kazat du ti ako mi tiho budeš govorio. Dolazim da te oslobodim. — O... o... o! Boba osloboditi! Masser Bob trebati biti sasvim slobodan? Tko biti taj koji masser Boba osloboditi? — Mnogo deš se veseliti kada budeš čuo tko sam. Ali se ne smiješ od radosti razgalamiti! — Bob biti tiho govoriti, tako tiho da nitko modi čuti. — Dobro, pogodi! — Bob ne čuti glas. Biti massa Bloody Fox? — Ne. ' - — Tada samo modi biti masa Shatterhand! — Da, ja sam. — O... o... o... oooooooo! — zastenja od ushidenja i pri tome sam čuo kako mu zubi škrgudu. Bio ih je stisnuo da ne uzvikne od ushidenja. Međutim, sa svojim sputanim nogama počeo je tako mlatarati da sam se morao ukloniti u stranu kako ne bih dobio udarac koji bi i svakom volu služio na čast. Bob je bio vanredno snažan momak i čovjek se morao čuvati njegovih teških udaraca. — Budi miran! Kada se odavde sretno izvučemo modi deš tada dati oduška svome veselju. Tvoje noge su vezane. A gdje si još sputan? — Ruke biti vezane ovamo i onamo o kolce šatora, a oko tijela kaiš koji vezan za kolčid zabiti duboko u zemlju. — Kako su sa tobom postupali? — Sa mnogo velikom snagom. Mnogo batine dobiti. — A kako je bilp sa hranom? — Bob imati uvijek glad. — To de se promijeniti. Budi miran! Odvezat du te. Kaiševi de nam napolju biti potrebni. — Biti još mnogo više kaiševa ovdje. Visjeti gore na kolcu. — Dobro, njih de tvoji čuvari osjetiti. Poveo sam vranca. Njega deš ti jahati. Ti deš s njime ipak izidi na kraj? — Vranac Hatatitla? O, Bob i vranac biti vrlo dobri prijatelji. Jahati dobro zajedno, mi ne rastati!
- 128. 128 — Lijepo! Saddemo brzo prijedi na djelo a ne govoriti. Kasnije deš mi ispričati kako si dospio u zarobljeništvo. Kada sam ga odvezao, ustao je, razdrmao i protegnuo svoje udove i zastenjao od veselja. — Gdje su kaiševi o kojima si govorio? Daj mi ih! — Skinuo ih je i dodao mi, te napustismo šator. U mojim suputnicima odmah je prepoznao bijelce i znao da su sa mnom došli ovamo. Ugledavši oba stražara kako leže, rekao im je: — To biti crveni Indsmen psi koji stalno tudi i gaziti nogama masser Boba. Massa Shatterhand njih svakako tudi pesnicom u glavu? — Da. Sada demo ih vezati. — O ... o ... ! Massa dozvoliti da Bob njih vezati. Kaiševi morati idi kroz meso do kosti! Vezao je, ali tako da su od boli došli k svijesti. Sa njihovih indijanskih košulja oderasmo nekoliko krpa i njima začepismo im usta da ne bi mogli vikati. Onda smo ih odvukli pod šator i privezali ih tako čvrsto kako se sami ne bi mogli osloboditi. Ovaj dio našega zadatka bio je sretno riješen. A sada su kumiri došli na red. Bob i Old Wabble morali su pričekati dok smo se ja i Old'Surehand odšuljali do poglavičinog šatora. Tamo se nije čuo ni najmanji dah, a niti pokret čovjeka. Sa lakodom smo mogli izvrtjeti kolce iz zemlje. Stigavši natrag do one dvojice, odriješili smo kumire sa kolaca i svezali ih sve zajedno kaišem. — Gotovo smo, barem što se nas tiče! — reče sada Old Wabble. — A sada dolazi ono najteže što se na vas odnosi, Mr. Shatterhand. Zbilja sam zabrinut. Da li je daleko odavde do konja? — Nije. On leži u travi s one strane poglavičinog šatora, kao što sam primijetio kada smo uzimali kolce. — Hodemo li otidi tamo? — Želite da vidite kako de se ponijeti' — Yes. — Onda dođite! Neka bude po vašoj volji, jer nam se ionako ne može ništa dogoditi. Samo se nemojte previše približiti, jer bi se mogao razgalamiti! Nečujno smo se došuljali do njega. Jedva da nam je ostalo još nekih dvadeset koraka do njega, poskočio je, trgnuo za laso i počeo nogama da lupa o zemlju. — Vratite se! — rekoh mu. — Mogao bi inače zahrzati. Ova životinja je prošla dobru školu. — Vrag neka nosi takvu školu od koje čovjek nije siguran hode li ostati zdrav i čitav, a pogotovu kad je bijelac! Zar zbilja mislite da pokušate s ovom beštijom? I to po takvom mraku? Dat du vam dobar savjet ...
- 129. 129 Zaista bi mui uspjelo da mi dade bezvrijedan dobar savjet da ga Old Surehand nije prekinuo i rekao: — Nikakve priče, Sir! Moramo krenuti. Uhvatite Boba za ruku i vodite ga. Ja moram da nosim kumire. A sada naprijed! — Neka bude. Ja ved kredem i povest du Crnca. Jedino sam radoznao kako de se sve to svršiti! Perem ruke o nevinost, jer ovdje i nema drugog u čemu bi ih čovjek oprao; it's clear! Nestali su u nodnoj tmici, a ja sam sada mogao pristupiti glavnom dijelu svog zadatka. Odvesti konja bit de svakako mnogo teže no što je bilo oslobođenje Crnca i uzimanje poglavičinih kumira. Nije mi bilo ni na kraj pameti da se dočepam konja na takav način kao što je Old Wabble mislio. U ovoj situaciji, i to po nodi, izložio bih se velikoj opasnosti po život. Ovaj plemeniti konj prošao je indijansku školu. Možda je čak i dresiran. Premda nisam sumnjao da de mi uspjeti da mu zajašem na leđa smjelim skokom, znao sam da de mi to uspjeti tek nakon duge i snažne borbe, uz topot, drhtanje, rzanje, vrtenje, dakle uz veliku buku. I kada bi mi to i uspjelo, konj nije imao niti sedla niti uzde, pa čak ni oglavnika. Konj je bio privezan lasom za kolčid koji je bio zabijen u zemlju, dok mu je drugi kraj jednostavno omotan oko vrata. Bio sam prinuđen da ga jedino stiskom svojih koljena savladam. Životinja de vjerojatno pokušati da pobjegne sa mnom, i modi ju je tek nakon izvjesnog vremena malo-pomalo ukrotiti. Pri tome de se vjerojatno ostvariti ono čega se Old Wabble bojao, naime, da de konj sa mnom poletjeti među ostale konje i ka šatorima. Jurit de sa mnom amo-tamo, uzbrdo, pa opet dolje. Pri tome bih se mogao stropoštati, slomiti vrat i noge, kao što se to obično i kaže. Ne, njemu moram pridi na drugi način. Sredom, bilo mi je poznato kako se mora postupati s indijanskim konjem. To sam naučio od Winnetoua. Morat du se ponašati tako kao da sam Indijanac. Morat du mu oči zavezati. Dok sam gore na uzvisini bio s onom ludom ženom, opazio sam da na ovoj strani ruba doline rastu mnoge divlje biljke. Odmah sam naumio da miris ovih biljki upotrijebim kako bih prevario konja. Oštroumni Zapadnjak mora na sve misliti. U takvim prilikama njegov život može ovisiti i o jednoj jedinoj takvoj bilj-čici. Nadalje, pred poglavičinim šatorom sam maloprije primijetio nekoliko pokrivača koje je vjerojatno žena iznijela radi čišdenja i prostrla ih po travi. Pokrivači su bili dugački i široki, u koje je čovjek mogao sav da se umota u slučaju hladnode ili kiše. Oni su mi dobro došli. Bilo ih je upravo dovoljno. Zato sam najprije otišao do mugwort biljki, legao među njih i valjao se. Ruke i lice sam protrljao njihovim vrhovima koji su imali vrlo jak miris. Sada konj nije mogao nanjušiti da sam bijelac. Nakon toga sam se došuljao do onog mjesta gdje su ležali pokrivači, odsjekao jednu traku kojom sam mogao konju zavezati oči. U drugu sam se sav zamotao, kao što to čine Indijanci. Prije no što sam skrenuo, pričvrstio sam svoj šešir pod kaput, jer je konj mogao da bude nepovjerljiv. Tada sam krenuo polako prema konju. On je ponovo legao, radoznalo okrenuo glavu prema meni i počeo njuškati. I...-ostao je ležati. Smatrao me je Crvenokošcem. Time sam ved napola uspio. — Tscha-at, tscha-at, budi dobar, budi dobar! — rekao sam govorom Komanča tiho i umiljato dok sam se saginjao i gledao ga. Moje milovanje mu je. godilo i nastavio sam time sve dotle dok mi se nije učinilo da su moji suputnici mogli stidi do naših konja. Tada sam otkačio laso, izrezao ga u nekoliko komada, iz kojih sam napravio oglavnik. Konj je mirno dozvolio da mu ga stavim na glavu. Dva podulja
- 130. 130 komada sam privezao za oglavnik s desne i lijeve strane, kao uzde, i time su moje pripreme bile gotove. Raskoračio sam se nad konjem i pozvao ga: — Naba, naba — ustani, ustani! Poslušao me je. Jahao sam na njemu i radi pokušaja vodio ga nekoliko puta amo-tamo. Slušao je i dao se voditi a da koljena nisam upotrijebio. Uspio sam, barem zasada, kasnije du svakako morati očekivati borbu kada u meni bude prepoznao bijelca. Krenuo sam duž doline da bih bio što dalje od šatora i što prije ostavio za sobom logor. Tada sam pustio životinju u kas do onog mjesta gdje su se naši konji nalazili. Njih nije bilo ondje. Ispustio sam sada prodoran krik kojim Crvenokošci svoje konje tjeraju u galopu. I sada me je poslušao. Najprije smo proletjeli jedan dio puta uz potok i tada okrenuh desno prema otvorenoj preriji. Konj je bio izvanredan. Na njemu ni nakon pola sata galopa nisam mogao opaziti ni najmanji znak napora. Nečujno je disao. Tada ispred sebe začuh otegnuti poklik. Poklik je dolazio od mojih suputnika, koji su htjeli znati dolazim li. Bili su zabrinuti zbog mene. Odgovorih im istim zovom. Oni se nato zaustaviše da bi me dočekali. Stigao sam brzo do njih. — All devils, Crvenokožac! — uzvikne Old Wabble kada me je ugledao. — Ovaj goni Old Shatterhanda kojega je izgubio. Ubijmo ga! Vidio sam da je trgnuo pušku sa leđa te ga upozorili: — Sire, nemojte pucati! Još neko vrijeme bih rado ostao u životu. — Zounds! Pa to je glas Old Shatterhanđa? — Naravno, moj vlastiti. Ja drugoga i nemam. — On je, to je on; stvarno on! Sire, ja sam se sav ukočio od iznenađenja! — Od kakvog? — Što ste tako lijepo dojahali, tako složno sa đogatom, kao da ste tisudu džakova zobi ved zajedno pozobali. Pa to nije onaj konj kojega ste htjeli, Sire! — To je taj, pogledajte ga! — Hm, da! Duše mi, to je taj! Mora da se desilo neko čudo kada ste uspjeli da ga tako brzo ukrotite. —: Silu nisam morao da primijenim. Ukrotiti ga nisam morao jer me je bez otpora donio ovamo. — Nemogude! Predobar sam poznavalac a da mi možete nabajati ovako nešto. — Ja vam ne lažem. Da sam ga morao krotiti, on bi se sada sasvim drukčije ponašao i imao drugi hod kao i izgled. — Mrak je a da se to može vidjeti. Zar se ne znoji i ne pjeni? Morat du se sam osvjedočiti.
- 131. 131 Dotjerao je svogakonja do moga i pružio ruku da pipne moga. Ustuknuo je i podigao prednje noge uvis. — Ostavite se toga, Sire! — molio sam ga — on ne trpi bijelce. — Pa i vi ste jedan od bijelaca! — Jesam, ali me smatra Crvenokošcem. —O! Zato ta maskarada sa pokrivačem? Kako prepredeno! Čovjek od vas zaista može još mnogo da nauči. Ali miris, miris! Indijanac miriše na ... na ... hm, kako' da se izrazim? Miriše na nečistodu, na prebivalište, na ... na, no jednom riječju ima miris divljaka! Bijelac nema takav vonj. Iako ste se maskirali, konj bi po mirisu morao osjetiti da vi niste Indsmen. — Ali ja sam "međutim promijenio svoj miris. Postoji prokušano sredstvo kojim se čak i ovakav konj može prevariti. — Kakvo sredstvo? — To je moja tajna. Nakon nekoliko sati ovaj de miris nestati i kada budem sa sebe skinuo pokrivač i nataknuo šešir, đogat de primijetiti prevaru i počet de da se odupire. Borba koju sam dosada izbjegao, odvijat de se tada na otvorenoj preriji, i to po danu. Ovo što sam dosada učinio bilo je vrlo opasno po život. — Well, moram vam vjerovati, ali ved gorim od radoznalosti da vidim kako dete uspjeti da savladate konja. — Vrlo lako. Zato mi je potrebno dovoljno prostora, jedino prostora, i njega du ondje imati u izobilju. A sada više ne govorimo, ved hajdemo naprijed da bismo se što više udaljili iz kraja Kaam-kulana. Pustite me naprijed da mi ne zastrašite konja! Prošao sam mimo njih da bih stigao na čelo. Bob mi u tom reče: — Zašto massa Shatterhand ne govoriti sa svojim masser Bobom? Masser Bob hode redi hvala! — Nije potrebno, dragi Bobe. — A ja hodu pričati kako crveni Indsmeni zarobili masser Boba. — Kasnije. Sada nemamo vremena za to. Sada je najvažnije da se ti dobro slažeš sa mojim vrancem. — O... o... o... vranac biti vrlo dobar konj, a Bob njegov vrlo odličan jahač. Obojica se dobro poznavati i letjeti kao munja preko prerije! Da, dobri Bob je sada kudikamo bolje jahao nego prije kada je prvi put sjeo u sedlo. Tom prilikom se je grčevito držao konju za vrat i grivu, ali ipak je sve više i više klizio unazad dok se nije srozao niz rep. Povodom toga dobio je nadimak* Sliding-Bob, dakle »Klizajudi Bob«. Kasnije se bio uputio i kod Bloody Foxa bio u dobroj školi. Sada je tako jahao da za nama nije zaostajao, što se moglo više pripisati konju no jahaču.
- 132. 132 Od trenutka kadasam napustio Dolinu zečeva, nismo imali više čega da se bojimo. Sa našim izvrsnim konjima nije nas nitko mogao sustidi. Da su nas i proganjali, bili bi to samo mladi ljudi koji nam ne bi mogli mnogo nauditi. Ipak smo jahali još nekoliko sati ne zadržavajudi se i tek onda se zaustavili, jer smo još stajali pred dugim putem. Od mjesta gdje smo se zaustavili do Nargoleteh-tsila imali smo još čitav dan jahanja. Tu je bio ugovoren sastanak sa Apačima. Privezali smo svoje konje za kolčide i ostavili im toliko dug laso da bi imali dosta prostora za pašu. Svoga sam morao privezati malo podalje jer nije htio biti u blizini ostalih. Ritao se i ugrizao druge. Kada smo bili svi na okupu i sjeli, Bob upita: — Sada imati vremena i sada smjeti masser Bob svakako pričati kako Indsmeni njega uhvatili? — Da, pričaj — odgovorim mu, jer nas ionako inače ne bi pustio na miru. — Veoma sam se začudio što te je Bloody Fox ostavio na cjedilu. — Masser Bob se ne čuditi. — Ti to ne shvadaš. Da li ste bili u lovu? — Da, u lovu. — Znači, bili ste zajedno? — Zajedno — kimnu mi. — Tebe su uhvatili, a on je pobjegao? — Da. — Koliko je Crvenokožaca bilo koji su vas napali? — Deset i još deset i opet još jedanput deset. A možda i više. Bob nije dobro brojati. — Dakle, otprilike trideset. Kako ja poznajem Bloody Foxa, on nije čovjek koji se plaši da krene za tri- desetoricom Crvenokožaca. On je dobro znao da si pao u njihovo zarobljeništvo. — Massa Fox možda ne znati. — Ne? Zar nije vidio? — Nije. — Ali vi ste bili zajedno! — On ne biti kod masser Boba, a ja ne biti kod massa Foxa kada crveni Indsmeni dolaziti. — O, to je nešto drugo! Vi ste se, znači bili razdvojili?
- 133. 133 — Da. Mibili išli od kude, jer samo još malo mesa imati. Majka Sanna ostati sama kod kude, a mi iz Llano Estacado napolje da loviti i donijeti mesa. Mi dugo ne nadi divljač, dok daleko, daleko dodi na Kišno brdo. — O, bili ste na Nargoleteh-tsilu? Pa tamo demo danas i mi! — Nargoleteh-tsil, to biti tačno. — Tamo ste lovili? — Da. Mi ustrijelili dva bizona. Dati mesa, veliku količinu mesa. Rezati meso u komade i objesiti u kai- ševe, njih nositi. Imali povesti konje za teret da meso nositi kudi. Kada biti gotovi sa vješanjem, otidi, tražiti opet tragove bivola, massa Fox lijevo, a masser Bob desno. — To nije bilo pametno. Vi se ili niste smjeli razdvojiti ili je jedan od vas morao ostati kraj konja i mesa. To si na svaki način ti morao biti. — Možda to biti bolje. Massa Shatterhand to dobro znati, bolje od Bloody Foxa, a mnogo bolje od masser Boba. Bob jahati daleko, vrlo daleko i ne nadi bivola. Konačno okrenuti se, jer početi kiša. Tada dodi Komanci i njega opkoliti. On se braniti, ali oni ipak zarobiti masser Boba. Oni njega pitati šta tu htjeti i šta ovdje raditi. On ništa kazati. Oni sada tudi masser Boba, ali on ipak ništa odati. Kako oni jahati po njegovoj stopi na Kišno brdo, poslati uhode na ijed. Uhode dodi ponovo i tiho govorili šta vidjeti na Kišno brdo. Tada odjahati, brzo. Trojica jahati polako za njima sa masser Bobom. Uskoro stidi na Kišno brdo, masser Bob čuti pucati. Tada stidi. Komanči biti u logoru i kod massa Bloody Foxa. A on otidi. — To je dakle tako bilo, tako! On se bio prije tebe vratio, pa su ga napali. On je ustrijelio nekoliko od njih i utekao. — Da, biti otidi, biti otidi. Više njih za njim. Ali kasnije vratiti se i njega ne biti nadi. — Šta su tada uradili Crvenokošci? — Vezati masser Bob na konja, nakrcati meso na konje, jahati dalje. — Kuda? — Jahati skoro dva dana, i onda vezati Boba u šator. Oni njemu redi, oni htjeti uzeti i Bloody Foxa, i kada njega donijeti, tada massa Fox sa masser Bobom trebati umrijeti na stupu mučenja. — Hm! Da li je kiša jako padala? — Jako! Kiša idi masser Bobu do kože. — Sada mi je sve jasno. U koje je doba dana to bilo, Bobe? — Kada masser Bob okrenuti se, skoro biti veče. I kada dodi na Kišno brdo sa Indsmenima, ved počelo vrlo mračno biti.
- 134. 134 — Fox seje vjerojatno bio vratio natrag, samo se nije usudio otidi do naznačenog mjesta. A da se i usudio i primijetio da su otišli, nije ih mogao slijediti jer se njihovi tragovi po mraku nisu vidjeli. Njihovi tragovi su brzo nestali, jer se ugažena trava uslijed kiše brzo podigla. On tada nije mogao znati da su te Crvenokošci presreli i uhvatili. Sigurno je mislio da si zalutao, pa je pošao da te traži. Bududi da te nije pronašao, vjerojatno je čekao čitav dan na tvoj povratak. Pretpostavljao je da se nisi vratio što si ugledao Crvenokošce. — Da, to svakako misliti. — Mogao je pomisliti i to da si se vratio poslije prepada na njega, i da te oni nisu opazili. A ti opet kada si vidio da njega nema, krenuo si dalje, jer njega tamo nije bilo. — Da, kudi, majci Sanni! — O tebi je to mogao da misli. I kada mu nije pošlo za rukom da slijedi Crvenokošce, jer mu nije bilo poznato na koju su stranu otišli, nije mu ništa drugo preostalo ved da se vrati kudi i da vidi da li si i ti stigao. — Ali kada massa Bloody Fox vidjeti da masser Bob ne biti kod majke Sanne? — Tada je vjerojatno ponovo otišao da te dalje traži. Tko zna gdje i koliko je dugo krstario a da te nije mogao nadi! — A sada mene ponovo vidjeti, o ... o ... o! Massa Shatterhand voditi sama masser Boba kod majke Sanne i massa Foxa? — Da, odvest demo te kudi. Crvenokošci su se digli da izvrše prepad na vašu kudu i da uhvate Bloody Foxa i ubiju ga. — To oni neka ne usuditi! Masser Bob njih ubiti i ustrijeliti sve, sve, sve! Nitko od njih živ ostati, niti jedan! Zaškrgutao je zubima, što je nešto značilo, jer je njegovo zubalo moglo i panteri da služi na čast. Tada je nastavio: — Da, svi oni, svi umrijeti, jer oni tudi masser Boba i njemu ništa dati jesti. On imati mnogo gladi, a oni ništa činiti nego smijati! — Sada de biti vremena da i to nadoknadimo. U mojim bisagama ima dovoljno mesa za tebe. Idi onamo i uzmi koliko god možeš pojesti! — Da, masser Bob sebi uzeti. On upravo imati veliku glad kada massa Shatterhand dodi u šator i njega osloboditi. — No, to baš nisam primijetio, jer sam te morao buditi. Spavao si vrlo čvrsto. — O... o... o!... masser Bob imati veliku glad i u snu!
- 135. 135 Uzeo je mesai jeo. Uzeo je ponovo i jeo, zatim još jednom, i to je pojeo... jeo... jeo, sve dotle dok više nije bilo šta da se uzme. Znao sam da je veliki junak na jelu, ali takvu količinu kao danas nije još nikada pojeo! Pri tome nam je ispričao sve pojedinosti svog zarobljeništva u Dolini zečeva. Za nas tu nije bilo ničega značajnog. Raspitivali smo se da li je što opazio dok je tamo bio. Na žalost nismo ništa čuli što bi nam bilo od koristi. Iako je bio dobar, vjeran momak, hrabar i razuman na svoj način, on ipak zbog svojih skromnih duševnih sposobnosti nije mogao onako zapažati kao jedan Zapadnjak. U praskozorje ustadosmo i uzjahasmo na konje. — A sada me zanima šta de vaš konj uraditi — reče Old Wabble. — Sada prestaje svaka maskerada. — Da. Hodete li moj indijanski pokrivač staviti na svog konja, Mr. Cutter? — Hodu, dajte mi ga! — Još ne. Tek tada kada ved budem na konju. Dobacit du vam ga. Prišao sam konju da ga pomilujem. Pokazao se je nepovjerljivim i nemirnim. Naskostriješio je grivu, frktao i trzao laso. Miris biljke se bio izgubio, a životinju sam još jedino indijanskim pokrivačem držao pod varkom. Izvukao sam kolčid iz zemlje, gurnuo ga u bisage, prebacio se preko konja, odriješio laso sa vrata i smotao ga u omču. Ostali su se skupili iz radoznalosti, ali su se držali malo podalje, plašedi se da ih životinja uslijed iznenadnog bijega ne pregazi. Neko neobično drhtanje prošlo je njezinim tijelom. To drhtanje mi je bilo poznato. Bio je to predznak bliske borbe. U trenu je poletio pokrivač prijeko do Old Wabblea. Isto tako brzo prebacio sam sebi preko ramena laso. Jednom rukom sam dohvatio provizorne uzde, a drugom sam izvukao šešir ispod kaputa, stavio sebi na glavu i dobro ga nabio. Tada je konj zabacio glavu, za trenutak me pogledao, zanjištao glasno i bijesno, te se ustremio. Pritegao sam uzde objema rukama još čvršde i zabio još dublje natkoljenicu u njegova bedra. Propeo se toliko visoko da mi se je činilo da demo se svaki čas sunovratiti. Gurnuo sam ga naprijed i povukao tako snažno u stranu da se je čak okrenuo jednom oko svoje osi. Tada je stao na prednje noge i ritnuo stražnjima — uzalud. Pogrbivši leđa jogunasto se pradakao sa sve četiri po zraku. Tada je mirno zastao- ne bi li me obmanuo. Ponovo je iznenada skočio u stranu potpuno ukočenih nogu ne bi li me zbacio na drugu stranu — opet uzalud! Izvodio je sve mogude doskočice dobro dresiranog konja ne bi li me zbacio — ali ja sam ostao čvrsto u sedlu. — Bravo, bravo, Sir? — doviknu mi stari Wabble. — Savršeno se držite, moramo vam redi. S ovom mrcinom nije lako izadi na kraj i izgleda kao da ima đavola u tijelu! — O, ovo dosada ništa nije bilo — odgovorih mu. — Bit de još neprijatnije, samo čekajte!
- 136. 136 Tada se konjbaci na zemlju i poče da se valja kao da je shvatio moje riječi. Počeo je da mlatara nogama i da se rita. Pao sam sa njega, ali sredom zadržao sam se na nogama, jer bi u protivnom bio izgubljen. Dok se životinja valjala čas na jednu čas na drugu stranu, ja sam skakao raskrečenih nogu i pazio da životinja ostane poda mnom. To je bilo vanredno naporno. Čovjek je morao unaprijed da zna na koju de se stranu okrenuti životinja i da pazi kako ne bi dobio udarac kopitom. A još teže je bilo naslutiti kada de se didi, jer je mogao čovjeka u stranu da odbaci i da odmagli. Skočio je na noge i podigao me ravno uvis. Uhvatio sam ponovo uzde koje sam za vrijeme valjanja bio ispustio. — Bravo, bravo! — doviknu mi starac. — Zounds, kakva beštija! To nitko ne može ponoviti osim Old Wabblea! — Bit de još i gore, Sir! — doviknuh mu. — Želim prvo da je zamorim i tek onda da je potjeram. Uzjašite kako biste me brzo mogli slijediti! Dok sam to govorio, konj je ponovio ved prije opisane vragolije, valjao se i po drugi put te ponovo skočio na noge. Dosada se borila čovjekova inteligencija sa voljom životinje. Međutim, sada je nastupio čas da se ogledaju naše sirove snage. U takvim prilikama uvijek sam ja pobijedio. Dosada me u tome još nitko nije mogao dostidi. Pritegnuo sam jače uzde, nagnuo se više naprijed, pritisnuo konja koljenima što sam jače mogao. Konj stade ukočeno. Oslušnuo sam. Da li du čuti glas koji sam očekivao ili ne? Da, čuo sam ga. Dugo, duboko bolno stenjanje dolazilo je iz. pritješnjenog mu grudnog koša. Bio je to siguran znak da de pobjeda biti moja ako mi ne popusti snaga. Životinja je ponovo htjela da se ustremi i da se ritne prednjim i zadnjim nogama. Nije joj uspjelo. Pritegnuo sam je i stisnuo još čvršde. Nakon svakog uzaludnog pokušaja glasno je zastenjala. Ubrzano je disala. To je trajalo nekih pet minuta, a možda i više. Pjenušala se i bacala bijele žvale na sve strane. — Divno, divno! — uzvikne ushideno Old Wabble. ¦— To još nikada nisam vidio. Da, divno! Lako je njemu govoriti. Samo da je on bio na mome mjestu! Kakav napor! Pluda su mi htjela da puknu. Znoj je izbijao iz svih mojih pora, ali nisam popuštao. Tada je konj još jednom pokušao da se dolje baci, ponovo da se valja. Nije mogao. I sada još samo jedan podulji stisak njegovih bedara... ljudski mišidi su pobijedili. A konj se skljokao. — Divno! — zaurla stari. — Meni to ne bi uspjelo. Istina je, Sire, vi ste daleko bolji jahač od mene. Old Surehand je mirno stajao i nije progovorio niti jedne riječi, ali su mu se oči svijetlile. — Lijepo, lijepo, o lijepo! — viknu Bob. — Massa Shatterhand ved često to činiti sa stranim i divljim konjima. Masser Bob biti tamo i vidjeti! — Još ni izdaleka nisam gotov — odgovorih. — Pazite, sada de pojuriti! Stajao sam raširenih nogu nad konjem, tijelo mi je bilo nad njim nagnuto i držao uzde. Bio je ponovo sakupio snagu, digao se na noge i ponio me. Tada je stajao nepomično nekoliko časaka. Onda pojuri kao da ga je izbacila neka opruga. Sjedio sam čvrsto na sedlu, pustio ga da juri, vodedi računa da se
- 137. 137 drži pravac kojimsmo mi namjeravali idi. Ostala trojica su jurila za mnom. Nakon kratkog vremena životinja je ponovo po-kušala da me se oslobodi. Ukrotio sam je kao i maloprije te se ponovo skljoka. Sada sam znao da više nede pružati otpor i stao sam u Stranu upravo u času kada su me ona trojica sustigla. Pritegoše svoje konje i zaustaviše se. Old Wabble upita: — Zar ste pustili uzde iz ruku i ostavili da životinja slobodno leži! A ako bi sada kidnula, Sire? — Ostat de, pobijeđena je, moja je! — odgovorih. — Ne vjerujte toj beštiji! Bila bi velika šteta kada bi vam nakon takvog napora pobjegla! — Nede pobjedi. Pazite samo! Razumijem se u dresuru! Položio sam svoju ruku konju na glavu i rekao: — Naba, naba — ustani, ustani! Skočio je na noge. Polako sam uzmicao i naređivao. — Eta, eta — dođi, dođi! Krenuo je za mnom, čas desno čas lijevo, naprijed i natrag. Kada sam se»zaustavio, tada se i on zaustavio. — 'Veličanstveno, zbilja veličanstveno! — viknu Old Wabble. — Da čovjek to nije vidio vlastitim očima, ne bi povjerovao! — Znači, priznajete da sam ga ukrotio. — Yes, yes and yes! — A da ni ruke, ni noge, a ni vrat nisam slomio! — Nemojte o tome više govoriti, Sire! Nisam mogao ni zamisliti da u jahanju nadmašujete čak i starog Wabblea! — Čak? Izgleda da vi sebe smatrate najboljim jahačem na zemaljskoj kugli! Vas nadmašujem, da, čak i tvrdim, ali ne iz ponosa ili nadmenosti. Slobodan sam da primijetim: poznavao sam jahače koji su i mene daleko nadmašivali. — All devils! Rado bih vidio takvog momka! — Jahao sam konje koji su vrijedili i pedeset hiljada dolara, pa čak i više od toga kada su bili na prodaju. Ako uzmete vrijednost tih konja, koliko li su tek vrijedili njihovi jahači! Pokušajte samo da uzjašete na uvježbanog kirgiskog konja, kurdistanskog ratnog konja ili perzijsku kobilu, uvježbanu na staroparski način! Prema ovdašnjim pojmovima vi ste odličan jahač. Ali tamo bi vam se smijali! — Kirgiski — kurdistanski — staropartski? Neka me objese ako znam šta je to! Zar ste vi takve konje jahali?
- 138. 138 — Jesam, anaš Bob bi na mom mjestu rekao: dobro smo se razumjeli. — O... o... o! — reče Bob u neprilici. — Masser Bob ne kazati tako, jer Bob ne biti tamo! — Hm, hm, hm! — gunđao je starac. — Čovjek je sebe smatrao dobrim momkom, a to nije! — Molim, nisam tako mislio, Mr. Cutter. Vi ste na svaki način odličan jahač, naime, u smislu kauboja. Crvenokožac jaše drugačije. Priznat dete, zar ne? — Yes. — Zato što mi je indijanska škola vrlo dobro poznata, mogao sam konja savladati, inače ne bih. Podsjetite se samo da postoje još mnogi drugi narodi — jahači. Arapi, Beduini, Tuarezi, Perzijanci, Turkmeni, Kirgizi, Mongoli i tako dalje, i svaki od ovih naroda ima svoj vlastiti način jahanja. Zar može onda čovjek koji dobro poznaje školu jahanja uopde sebe smatrati najboljim jahačem i u čudu se zapitati: zar je ovaj bolji od mene? — Ne može, Sire! Vidim da ste opet počeli propovijed. To što navodite, moram priznati, sasvim je tačno. Mogli ste mi jednostavno redi: ne hvališi se, stari Wabble! — Ne zato što bih mislio da sam nešto bolji od vas i što više znam, ved da vas omekšam. Sjedate li se još onog »ostaviti na cjedilu«. Vi ste mi i tamo u Kaam--kulanu također htjeli dati dobru lekciju, i to u vrijeme i u takvoj situaciji kada je svaka lekcija suvišna, a koja je mogla sve pokvariti. — Egad, u pravu ste, Mr. Shatterhand! — priznao je. — Ja sam stari tvrdoglavac, zato što u životu nisam još nikada naišao na pravog majstora. Ukorili ste me riječima, a još više djelom. Ja to primam ad no-tam. Radite što vas je volja. Nedu više prigovarati; it's clear! — Da. Vidjet dete da de se konj odsada vladati kao vjeran i poslušan pas — rekao sam mu. — Sada krenimo dalje! — Svakako najprije do Altschese-tschia, odakle smo jučer ujutro bili otišli? — pitao je Old Wabble. — Ne. Nedemo se više vradati do »Male šume«. — Zašto? Ako mislimo podi do Kišnog brda, ona nam je usputna! — Sjetite se samo izvidnice koja je tamo bila ubijena! Oni se nisu mogli vratiti natrag. To je svakako pobudilo nepovjerenje kod Komanča. Uvjeren sam da de Vupa-Umugi poslati za njima nekoliko ratnika. Smijemo li dozvoliti da nam ovi uđu u trag? — Ne, jer bi nas slijedili do Kišnog brda i sve bi bilo odano. Ali Webster, Hawley i »Dugi nož« su također ostavili tragove koji vode onamo! — To je bilo jučer. Oni se prema tome više ne mogu vidjeti. — Onda demo morati podi zaobilaznim putem. Ali kojim? Možda između »Male šume« i »Plave vode«? To ne ide jer bi naši tragovi bili mnogo prije i mnogo lakše otkriveni.
- 139. 139 — Morat demomožda još dublje zaci udesno. — Znači opet preko Rio Pecosa? Taj put je svakako zaobilazan, a uz to još i kakav! Zar nije predugačak, Sire? Odmahnuvši glavom, Old Surehand reče: — Nepopravljivi ste, stari Wabble! Upravo ste bili rekli da više nedete brundati, a sada ste ponovo počeli. — Well, više nedu redi niti jedne riječi! - — Slažem se sa Mr. Shatterhandom. Da li je ovaj zaobilazni put duži ili nije, mi ga moramo napraviti. Zar ne primjedujete da Mr. Shatterhand ovim potezom želi jednim udarcem da ubije dvije muhe? — To da se naši tragovi nede modi vidjeti. — Well! A druga? — Nale-Masiuv! — Nale-Masiuv? Zar je on muha? Kako to? — Pa danas je tredi dan! — Stvarno! Računajudi od one večeri kod »Plave vode« danas je tredi dan, kojega dana Nale-Masiuv namjerava sa svojih stotinu Crvenokožaca da dođe! Da li demo podi za njim u traganje? — Da — odgovorih. — Bit de nam od velike koristi da doznamo da li je on ved ovdje ili nije. Pretpostavljamo da de Crvenokošci odmah nakon njegovog povratka krenuti ravno prema Llano Estacadu. Mi se moramo po tome ravnati. Odsada demo se morati držati više desno. Hajdete, kredemo, Messieurs! — Messieurs! — ponovio je Crnac. — Imati massa Shatterhand i na masser Boba misliti? — Naravno, naravno da jesam. — Onda biti masser Bob isto sa messieurs? — Razumije se, dragi Bobe! — O... o... o... Bob također sa messieurs! Crni Bob biti dakle isto takav džentlmen kao bijeli džentlmen! On se mnogo veseliti i sada pokazati da je isto tako hrabar i smion kao bijeli lovac. Na žalost on ne imati pušku da ubije crvene Indijance! — Dobit deš jednu. Kod Male šume smo nekoliko zaplijenili. Jednu od njih du ti izabrati. A i drugo što bi ti nedostajalo, kao na primjer nož i tome slično, i to deš dobiti. Milovao sam svoga konja i on je to bez negodovanja primao. Počeo sam pregledavati njegova kopita. On je to tako mirno podnosio kao neki seljački konj koji stalno boravi u staji i živi u najboljem
- 140. 140 prijateljstvu sa svojimgospodarom. Kada sam ga uzjahao ostao je na mjestu. Ukratko, držao se kao dobro uvježbani vojnički konj. U meni je vidio svoga učitelja. Videdi to, Old Wabble ne reče ni riječi, ved samo mahnu glavom. Nije više bilo potrebno da se držim po strani jer se više nije plašio ostalih konja, a ni ljudi. Sada smo se mogli držati svi na okupu, te je čas jedan čas drugi pričao svoje dogodovštine. A i Old Surehand nam je ispričao neke svoje pustolovine. Način izlaganja mu je bio kratak, sažet, i nije se primjedivalo da se time htio hvalisati. To što smo iz njegovih usta čuli bili su prije izvještaji no priče. Old Wabbleu se je tokom pričanja pružala češde prilika da postavi po neko prepredeno pitanje. Pripovijedač, odgovarajudi na njegova pitanja, istovremeno se morao dotadi svoga porijekla kao i svog života. Old Surehand je" ipak znao neke stvari mudro prešutjeti, i po njemu sam vidio da nije bio sklon išta da kaže na što bi mu se mogla staviti neka primjedba. Govorio je o svome životu i iskustvima na Divljem zapadu, Više od toga starac nije mogao iz njega izvudi. Ja sam se sa svoje strane čuvao da dotaknem takvo pitanje zbog koga bi mogao pomisliti da sam radoznao. U tome je prošlo prijepodne i vedi dio popođneva. Ved se približavala večer kada smo stigli na ono mjesto Rio Pecosa koje se moglo nalaziti na jednu milju, daleko sjeverno od ušda »Plave vode«. Preplivali smo je, jer »Plavu vodu« smo s one druge strane mogli obidi. Došavši na drugu stranu, otkrili smo tragove koji su išli u blizini vode niz rijeku. ' — Halo! — reče Old Wabble. — Evo nam dokaza da je Nale-Masiuv sa svojim Crvenokošcima ved stigao! Old Surehand baci samo kratak pogled na tragove te reče: — To nije bio on. — Nije? Kako to? — Koliko je Crvenokožaca imao da dovede? — Stotinu. — Zar ovo mogu biti tragovi stotinu jahača? — Ne. Priznajem. Ako on to nije bio, htio bih znati tko... hm! Možda je to samo prethodnica njegovih ljudi? — To je mogude. — U tom slučaju bi ostali morali idi za nama i na taj način otkriti naše tragove. Sta bi se tu onda dalo uraditi? Mi ne smijemo sami sebe otkriti. — Neka Mr. Shatterhand odluči što treba poduzeti. Nagnuo sam se malo preko konja da bolje osmotrim otiske kopita, te sam rekao:
- 141. 141 — Moglo jebiti oko dvadeset jahača, koji su se svakako osjedali vrlo sigurni jer se nisu kretali u gušči- jem hodu. Tragovima ima najmanje četiri sata. Onaj koji za nama bude dolazio i imao oštro oko modi de naše tragove vrlo lako da razlikuje od prvih. Ali veče je blizu. Mrak de onemoguditi da se vidi razlika u tragovima. Idimo samo dalje ovim tragovima. Morat du ih bolje ispitati. Potjerali smo naše konje po tragovima i ubrzo stigli do mjesta gdje su se konjanici bili zaustavili. To mjesto je bilo sa riječne strane zaštideno grmljem sa malim otvorom. — Da bilo je oko dvadeset jahača — ponovio sam. — Drugo nešto se ne može ustanoviti. — Znači izvidnica? — upita Old Wabble. — U to sumnjam. Zašto bi Nale-Masiuv podijelio svoju četu i poslao izvidnicu? To se samo čini uoči bitke ili kada se netko nalazi u vrlo nesigurnom kraju. O nekoj borbi još ne može biti ni govora, a i ti ljudi se nisu mogli osjedati nesigurnima, jer bi inače jahali na sasvim drugi način. Ovdje se ne radi o izvidnici, ved o nekoj sasvim samostalnoj četi. Sjetio sam se mladog poglavice Schiba-Bigka, jednog od svojih poznanika, koji se također mora nadi kraj »Plave vode«, ako je naumio da sa Vupa-Umugijem krene za Llano Estacado. Vjerojatno, on bi morao biti njihov vođa. Možda je on prošao ovuda. — To je lako mogude, Sire. Sta demo sada? Hodemo li idi za ovim tragom? — Nema smisla. Mogli bismo se samo izložiti opasnosti. — Mi se "i unatoč tome moramo spustiti niz rijeku kako bismo stigli ponovo na drugu obalu! — Da, samo ne tako blizu vode, gdje bismo svakog trenutka mogli susreti Crvene. Načinit demo luk i to takav da demo tek uveče stidi ponovo do traga. Tada de ved biti mračno i nitko nas nede opaziti. — Vrlo mudro, ali ujedno i opasno. Pretpostavimo da de se, još prije no što padne mrak, za nama pojaviti Indsmeni i ugledati mjesto odakle smo napustili tragove. Naši bi im odmah morali pasti u oči. Slijedili bi nas i bili bismo otkriveni. — Da, ako bismo glupo počeli. Mi se moramo odvojiti ondje gdje se to ne može prepoznati. A to mjesto se nalazi ovdje. Sta mislite da ovaj otvor u grmlju ne bi pružao za ovo najbolju mogudnost? — Bila rupa ili ne, oni de ipak primijetiti da se odavde odvajaju tragovi. — Nede ako pravilno postupimo. Mi ne smijemo laganim hodom prodi kroz otvor, ved ga preskočiti. Ako se naši konji ovdje zaustave na skok, oni to ne mogu primijetiti, jer de ovo mjesto biti potpuno ugaženo i prekriveno mnogim tragovima. Naši de se konji s one strane otvora ponovo dohvatiti zemlje. To de svakako s one strane ostaviti otiske kopita. Ali se oni s ove strane nede modi vidjeti, jer je otvor uzan, a granje dolje isprepleteno. Morat demo visoko skakati i čuvati se da ne otkinemo lišde ili čak i granje. — Well, to ved ide, Mr. Shatterhand! Tko de prvi da skoči? — Ja. Pođite pojedinačno za mnom i radite isto što i ja!
- 142. 142 Zauzdao sam konjai uz moju je pomod, u dugačkom luku, poletio između granja na drugu stranu. Ovdje se nisam zaustavio, ved napravio mjesto i za ostale. I oni su prešli isto tako dobro kao i ja, te smo presjekli uzani rub šume uz rijeku i stigli na čistinu. Odavde smo nastavili pravcem, koji je ležao pod pravim uglom od rijeke, tako dugo dok se nismo dovoljno udaljili a da nismo mogli biti opaženi. Zatim smo ponovo jahali prvobitnim smjerom i kada smo se dovoljno udaljili, okrenusmo natrag prema Pecosu. Stigavši do njegove obale, nalazili smo se oko pola milje nizvodno od prijelaza i bili prisiljeni da se vratimo opet natrag. Mori! i smo sada biti veoma oprezni jer je u međuvremenu ved bio pao mrak. Naš položaj nije nikako bio siguran. Zbor; pojačanja koje je Vupa-Umugi očekivao morali smo biti pripravni na susret baš kod prijelaza. Zato smo sjahali s konja i krenuli pješice, vodedi svoje konje i pazili da ne izazovemo ni najmanju buku. Uskoro se je pokazalo da taj oprez nije bio na od-tnet. Prije no što smo stigli do prijelaza, osjetili smo vonj nečega što gori. U blizini se nalazila vatra. Mi smo se zaustavili. Prije svega morali smo doznati tko je zapalio vatru. To sam htio sa Old Surehandom izvesti. Naše konje i puške predali smo Old Wabbleu i Bobu i krenuli šuljajudi se. Sa svakim korakom miris dima postajao je jači. Bili smo na malom odstojanju od prijelaza kada ugledasmo vatru. Gorjela je u blizini vode. Nismo mogli vidjeti tko se kod nje nalazi jer nas je razdvajalo žbunje. Uz najvedi oprez provlačili smo se sve dalje i dalje dok najzad nismo stigli do grmlja.'Ležalo je na nekih dvadeset koraka od vatre uz koju su sjedila dva Indijanca, licem okrenuti jedan prema drugom, te smo obojicu vidjeli iz profila. Bili su Komanči. Sta su oni tražili ovdje kraj prijelaza? Čemu im je služila ova vatra? To su bila dva pitanja na koje je trebalo nadi odgovor. Ali to nije bilo teško odgonetnuti. Old Surehand je mislio isto što i ja. Došanuo mi je: — Nale-Masiuv još nije ovdje. Vaša nagađanja su na svom mjestu, Sire. — Da. Čekaju njega. Postavili su stražu da ga dočekaju. — Zašto smatraju da je to potrebno? — Vrlo jednostavno. Nale-Masiuv pripada drugom plemenu nego Vupa-Umugi, i njegova lovišta su mnogo udaljena odavde. Zato mu je i nepoznat prijelaz, a ova dvojica treba da mu to pokažu kada bude stigao. — Vjerojatno je tako. Sreda što smo tek predveče stigli ovamo! — Da. Po danu bi nas svakako opazili, jer su vjerojatno ved i tada bili ovdje.- Miris njihove vatre nas je sačuvao od toga da budemo otkriveni. — Bilo bi zlo da su nas ugledali. Iako im ne bi uspjelo da nas uhvate, ipak bi doznali da se mi još uvijek ovdje nalazimo, a oni su bili u suprotno uvjereni. — U svakom slučaju ova vatra je dokaz da misle kako smo mi ved preko devet brda. Oni bi se inače čuvali da upale vatru da vjeruju da se mi još uvijek u ovom kraju nalazimo. Ti se glupi momci nede nikada opametiti!
- 143. 143 — Ne moguse potužiti da im nismo pružili prilike da se opamete. Od vas su primili dosta dobrih lekcija. Hodemo li ostati ovdje? — Htio bih. — Ja isto. Premda sjede kao isklesani, ipak je mogude da među sobom razgovaraju. — Ako razgovaraju, tada demo možda nešto i doznati. Onaj s desne strane je vanredan ratnik. — Zar ga poznajete? — Da. Kada sam ih prisluškivao tamo prijeko kraj »Plave vode«, sjedio je sa poglavicom i učestvovao je pored starca u razgovoru. Ako vode neki razgovor, onda vjerojatno o njihovim ratnim namjerama. Slušajte samo! Crvenokožac, o kojem smo maloprije govorili, rekao je neku riječ, ali tako odsječno i prigušeno da ga se nije moglo razumjeti. Drugi mu je odgovorio, ali za nas opet nerazgovjetno. Povremeno su tako padale pojedine riječi a da nismo mogli saznati na koga i na što su se odnosile. Tada smo priljubili naše uši uz zemlju kako bismo ih bolje čuli. Tek što smo to učinili, Old Surehand me laktom značajno gurnu. Odmah sam znao što je time mislio, jer sam i sam čuo sušanj na koji me je htio upozoriti. Taj zvuk je bio obojici dobro poznat. Bio je to potmuli topot kopita konja na mekoj zemlji. Činilo se kao da su konji pokatkad zapeli za neki korijen ili o nešto drugo tvrdo. — Da to nisu možda naši konji? — upita Old Surehand. — Nisu. Zvuk dolazi odozgo. — Onda se ovdje radi o Komančima, inače bi više pazili i svoje konje opreznije vodili. — Komanči su. Ali ne znaju da ovdje sjede Crvenokošci. — Zar oni ne vide vatru? — Ne. Po zvuku bi se moglo zaključiti da se oni odavde nalaze udaljeni barem osamdeset koraka, a pred njima se nalazi gusto žbunje koje skriva vatru. — Ali dim bi morali osjetiti! — Ne. Vjetar dolazi sa gornje strane i nosi dim, a s time i miris prema dolje. U trenutku kada budu otkrili vatru, zaustavit de svoje konje, sjahat de i došuljati se. Tada demo svakako nešto doznati. Čekali smo. Potmuli šum se ponovio još dva puta. Oba Komanča kraj vatre ga nisu čula, jer nisu prislonili svoje uši uz zemlju kao što smo to mi učinili. Tada se je sve utišalo. Prošlo je izvjesno vrijeme. Putnici su sigurno bili oprezniji i počeli se tiho približavati. Tada je nešto iznenada zašuštalo u grmlju na suprotnoj strani i zaorio glasni »HIIIIIIIH!«. Oba stražara su prestrašeno skočila. I ved su se uputili ka, grmlju u kojem smo se i mi nalazili kako bi se sakrili. I mi smo skočili da brže bolje pobjegnemo. Tada se s one strane začuo upitni zov:
- 144. 144 — Vupa, Vupa? čuvši,stražari zastadoše, a jedan od njih odgovori: — Umugi, Umugi! Ponovo su sjeli. Bili su smireni jer ih je ovaj zov uvjerio da došljaci nisu neprijatelji. »Vupa« ... »Umugi«, bio je ugovoreni znak raspoznavanja. Vidi se da su Crvenokošci naučili od bijelaca da se služe lozinkama. Poslije izvjesnog vremena dva su se jahača spuštala s uzvisine. Vjerojatno su se prvo bili vratili po svoje konje jer smo ih ugledali kako kraj vatre sjahuju sa njih. Nas dvojica smo se ponovo priljubili uz zemlju. Pridošlice su sjele kraj stražara a da nisu odmah progovorili. Takov je običaj kod Indijanaca. Tek nakon nekih pet minuta počeo je govoriti onaj kojega sam spomenuo kao vrsnog ratnika i koji je vodio razgovor, dok je njegov drug šutio. — Očekivali smo našu crvenu bradu. Vupa-Umugi čeka nestrpljivo. — Zar ratnik smije da gubi strpljenje? — upitao je jedan od došljaka. — On to ne smije pokazati, ali to može biti. Čekamo ovdje ved od poslijepodneva. Vi dolazite kao prethodnica. Kada de stidi Nale-Masiuv? — Danas nede. Mi ne dolazimo kao prethodnica, ved kao njegovi glasnici. Gdje je Vupa-Umugi sa kojim želimo govoriti? — Logoruje kraj »Plave vode«. — Odvedi nas k njemu! — Možemo još pričekati. Moja brada znaju da mi je uho i poglavičino povjerenje naklonjeno. Ako ne želite da vas bijesan dočeka, predajte poruku meni da poglavicu pripremim. Oba glasnika su se upitno pogledala. Tada onaj koji je vodio razgovor reče: — Da, poznato nam je da si usta i uho poglavice Umugi ja i zato demo ti redi što želiš saznati, iako nam je zapovjeđeno da jedino s poglavicom govorimo. Nale-Masiuv danas ne može sa svojih stotinu ratnika da dođe. — Uf! Zašto? — Zato što su ga zadržali bljedoliki sa kojima se morao boriti. — Ima li u blizini bljedolikih? — U blizini ne, ali s one strane Mistake-kanjona naišli smo iznenada na vojnike bljedolikih koji su nas napali. Bilo ih je tako mnogo da smo morali pobjedi, a pri tome su mnogi naši ratnici bili ranjeni, a mnogi i ubijeni. Bljedoliki su nas progonili i rastrkali. Uvečer se samo petnaest ratnika našlo pred poglavicom.
- 145. 145 — Uf, uf,uf! Šta de na to redi yupa-Umugi! Možda de odložiti svoj pohod na Llano Estacado i krenuti prema Mistake-kanjonu da vas osveti! — To ne smije učiniti! Naš poglavica Masiuv izdao je zapovijest da mu to saopdimo. Bljedoliki sa kojima smo se borili nisu Zapadnjaci ved vojnici. U slučaju da ih pobijedimo i da samo makar jednom uspije da se vrati u svoju utvrdu, tada de poslati stotinu i opet stotinu vojnika da osvete pale žrtve. Da, mi moramo naše mrtve osvetiti, ali tako da se ni jedan vojnik ne uspije vratiti kudi ved da svi poginu. — Da li je Nale-Masiuv skovao plan kako de to izvesti? — Da. Treba da to saopdim Vupa-Umugiju. — Smijem li ga čuti? — Treba da to svi čujete. Vojnike bljedolikih demo odmamiti u Llano Estacado da tamo pomru od žeđi. — Uf, uf, uf! To je takva zamisao koju de naš poglavica pozdraviti. Ti bijeli psi moraju svi izginuti i ni jedan se ne smije vratiti kako bi mogao da ispriča što se zbilo. — Moj brat je u pravu. Ali zato se odlazak u Llano ne smije odugovlačiti, ved brzo poduzeti. Ako mislimo bljedolike da namamimo u smrt, a sami ne želimo umrijeti od žeđi, potrebna nam je voda kraj koje Bloody-Fox stanuje. Morat demo je se domadi još prije no što vojnike ođmamimo u Llano Estacado. — A kako demo ih odmamiti onamo? — Da li je mladi poglavica Schiba-Bigk ved stigao ovamo mojoj crvenoj bradi? — Stigao je danas popodne sa dvadeset ratnika. — Njemu je put do vode u pustinji poznat i dobit de onoliko ratnika od Vupa-Umugija koliko mu je potrebno da se dočepa vode i uhvati »Krvavu Lisicu«. Dok on to bude izveo, Vupa-Umugi de ovdje čekati sve dotle dok Nale-Masiuv ne bude krenuo da se s njime sastane. Nale-Masiuv je nakon borbe poslao kudi dva glasnika da dovedu još stotinu ratnika. Oni de se nalaziti iza leđa vojnika i to tako da ih ovi ne opaze sve dotle dok se bljedoliki ne budu našli u pustinji. On de čekati čitav dan da se iskupe raštrkani ratnici pa de onda izvršiti napad na vojnike. On sam nede ratovati ved de se povudi ovamo do »Plave vođe«, gdje de sa nekolicinom svojih ljudi zaobidi vojnike da bi se sa stotinu ratnika svoga plemena koje očekuje sastao. To mu nede biti teško jer se nede morati ogledati s ljudima sa Zapada, ved s vojnicima. Bljedoliki de slijediti Vupa-Umugija i njegovu četu u pogrešnom uvjerenju da se pred njima nalazi Nale-Masiuv sa svojim ljudima. Dok oni budu stigli ovamo, vas ovdje više nede biti. Vi dete se njima stalno pokazivati, ali u času kada vas budu htjeli napasti, uklonit dete se i ponavljati to sve dotle dok te bijele pse ne odmamite u pustinju. Na taj način vi dete biti ispred njih, a Nale-Masiuv idi de za njima. Oni de, znači, biti opkoljeni. Ako bi vas i tada pokušali da napadnu, vi se nedete boriti, ved dete sve više uzmicati u pustinju, jer dete vi imati vođe, a oni ne. Oni de sve više žeđati i morat de
- 146. 146 umrijeti dok našadva plemena nede izgubiti niti jednog čovjeka. Šta misli moj brat, hode li Vupa-- Umugi prihvatiti ovaj plan? — Hode. I kad bi bio protiv njega, ja bih ga nagovorio. Vijede staraca je sigurno na mojoj strani. — Krenimo onda odmah do »Plave vode« da bih govorio sa poglavicom, jer se moram žuriti da odnesem odgovor Nale-Masiuvu. — Neka moj brat još malo počeka! Plan je vrlo dobar. On de dovesti do potpunog istrebljenja bljedolikih. Ali on ima jednu slabu stranu: Schiba-Bigk, poznajudi pustinju, treba prema tome da sa svojom četom krene naprijed i zauzme vodu. A kako demo pronadi mjesto gdje se ta voda nalazi? — Vratit de se i pokazat de nam vodu. — Hode li modi? Hode li imati za to vremena? U tome bi ga moglo nešto spriječiti? — Nale-Masiuv je i na to mislio. Kada su se trojica poglavica dogovarali u vezi s pohodom na Llano, Schiba-Bigk je napomenuo da se na posljednjoj uzvišici prije početka pustinje nalazi također jedna voda nazvana Suks-ma-lestavi (Stotinu stabala). Ved su mnogi ratnici Komanča bili na tom mjestu. To mjesto im je poznato i lako de ga nadi... — Suks-ma-lestavi? I meni je poznato to mjesto, jer sam i sam nekoliko puta tamo bio. — To je dobro. Kako se to mjesto nalazi upravo na putu kojim mora da ide Schiba-Bigk, on de tamo sve pripremiti i voditi računa o tome da na svaki način pronađemo put do vode. Ondje imade mnogo mladog žbunja i mladih stabala. Odrezat de mnogo kolaca i počevši odatle zabijati de ih u pijesak sve do vode. — Uf! To je isto onako kao što čine bljedoliki kada jašu kroz pustinju i ne žele da izgube put! — Da. Isto tako! Stignemo li do Suks-ma-lestavija, a Schiba-Bigk nas ondje dočeka, nadi demo kolce koji de nam pokazati put. — A bljedoliki de idi za vama i također pronadi vodu! — Nede! Da li je moj brat ikada čuo o bijelim pljačkašima koji se zovu stakemeni? Da li je poznato mome bratu šta oni poduzimaju da bi putnika odveli u smrt? — Vade kolce i zabijaju ih na drugo mjesto. — Zar ne mogu crveni ratnici to isto učiniti što rade i bljedoliki? Mi demo se najprije uputiti do oaze, opskrbiti se sa dovoljno vode, napojiti konje, pa se vratiti jedan komad puta natrag. Uz put demo izvudi kolce koje je zabio Schiba-Bigk i zabiti ih u smjeru u kojem nema vode i gdje de vojnici morati umrijeti od žeđi. Bude li Vupa-Umugi pristao na ovaj plan, Ko-mančima ne samo da de pripasti voda ved de i Krvavu Lisicu uhvatiti kao i uništiti bijele vojnike. — On de postupiti onako kako mu Nale-Masiuv predlaže. Ja sam govorio. Howgh!
- 147. 147 — Krenimo sadaprema »Plavoj vodi« jer nemamo mnogo vremena. Morat demo se odmah natrag vratiti jer nas Nale-Masiuv očekuje. — A mi demo ovdje ugasiti vatru bududi da vaši ratnici nede dodi, i na njih ne moramo dalje ovdje čekati. Vodit demo vas preko prijelaza. Zagasili su vatru i krenuli u rijeku oba glasnika na konjima, a dva čuvara pješice. Kada su se udaljili, ustali smo i pogledali se, iako se po tom mraku naša lica nisu mogla prepoznati. To što smo čuli bilo je od ogromne važnosti. — Čovjek bi najradije povikao »uf, uf, uf!« kao neki Indijanac — reče Old Surehand. — No, zar nisam rekao da demo ovdje nešto doznati, Sire? — I još šta! Kakav plan! — Bio sam ja tamo gore u onom vojničkom logoru. Dakle, oni su napali Nale-Masiuva! Komandant mi se doduše nije sviđao. Bio je to neki nadmeni đido koji je zavrijedio da ga se ponizi. Ali to što ovi Crveno-košci smišljaju ne smijemo nikako dozvoliti. — Da li ste s njima razgovarali? — Jesam. — Da li vas je prepoznao? — Nije. — A vi njemu niste niti rekli tko ste? — Ni govora. — Tada mi je shvatljiva njegova drskost, jer se vi umijete pretvarati kao da ste skromni. Šta mislite o planu koji je iskuhao onaj Nale-Masiuv? — Nije baš majstorski. — To je i moje mišljenje. Ali onaj konjički oficir nije Zapadnjak i zato smatram sasvim mogudim da bi se dao odmamiti u Llano. — Ja sam čak i uvjeren u to. To što sam rekao da plan nije majstorski, nisam kazao da baš ne valja. Nikako. Samo mislim da bi ga, na primjer, nas dvojica sasvim drukčije skovali. I unatoč tome, bijelci de upasti u klopku. — Samo ako se Vupa-Umugi složi sa Nale-Masiuvom! — Sigurno hode.
- 148. 148 — Sada bismose morali ponovo odšuljati do »Plave vode« da pazimo i prisluškujemo kakav de zaključak donijeti. Sta vi o tome mislite? — Zapravo to bi trebalo da najprije učinimo. Ali to nede biti izvodljivo iz dva razloga. — Koji su to razlozi? — Prije svega pretpostavljam da de se Vupa-Umugi suglasiti, pa prema tome nije potrebno da prisluškujemo, a drugo, zato nemamo niti vremena. Uvjeren sam da de Schiba-Bigk krenuti prema Suks-ma-lesta-viju, ako ne nodas, a ono sutra ujutro. A bududi da ga želimo preduhitriti, mi ne smijemo gubiti u vremenu. Moramo se čim prije uputiti ka Nargoleteh-tsilu da vidimo da li su naši Apači ved prispjeli onamo. U slučaju da su oni ved tamo, našim konjima demo modi dati samo malo odmora i još prije svanuda morat demo krenuti za Llano. — Da li vam je poznato mjesto koje Komanči nazivaju Suks-ma-lestavi? — Cak i vrlo dobro. Uvijek kada god sam išao u posjet Bloody Foxu ili se vradao od njega, na tom mjestu sam redovito logorovao. Na jeziku Apača se to mjesto zove Gutes-nontin-khain, a znači isto, naime stotinu stabala. — Po nazivu bi se dalo zaključiti da je tamo neka šuma? — To nije šuma u pravom smislu. Ovo ime je dobila više radi toga što se nalazi na rubu pustinje, a drveda tamo ima malo. Tamo se nalazi rijetko šipražje i tanka, visoko izrasla vitka stabla, koja su vrlo pogodna za kolce i koje Schiba-Bigk ondje namjerava da isiječe. A sada, vratimo se našim drugovima. Morat demo se prebaciti preko rijeke, kad prijelaz ne bude pod prismotrom. Dođite! — Potrajalo je čitavu vječnost — pozdravi nas Old Wabble kada smo stigli do njega. — Da ste samo još malo dulje ostali, pošao bih za vama. — Da nas izvrgnete opasnosti! — odgovorih mu. — To je baš ono od čega vas želim odvidi. Greške kojih se ne možete odvidi mogle bi vas odvesti u propast! — Old Wabble i propast? On na to i ne misli! Naravno da na nju nije ni mislio, jer je unatoč svojoj dubokoj starosti bio još uvijek onaj lakomisleni, bezbrižni kauboj, kao i prije. Prešli smo gaz pa smo jahali polako kroz uzanu šumicu kraj obale rijeke. Sada smo smjeli jače potjerati svoje konje jer su nam zvijezde pružale dovoljno svjetla. Ovo nam je pružalo mogudnost da se držimo ravnog smjera i bez ikakvog zaobilaženja stignemo do Kišnog brda. Mogla je biti ponod kada smo pred sobom ugledali ona dva vrha. , Podnožje brda bilo je obrubljeno šipragom. Stigavši do šipraga začuli smo zov Apača: — Tir arku — tko je? — Old Shatterhand — odgovorih. — Owan ustah arhonda — dođite ovamo!
- 149. 149 Pošli smo onamo.Pred nama se pojavio Crvenokožac, približio mi se da me bolje vidi. — Da, to je Old Shatterhand, veliki poglavica Apača — rekao je. — Postavili smo stražu na raznim mjestima ovog brda da vas dočekamo. — Da li su stigli ratnici Apača? — Jesu, ima ih tri puta po stotinu. — Sa hranom? — Mesa i brašna za nekoliko nedjelja. — Tko ih vodi? — Entdshar-Ko (Velika-Vatra). On je Winnetouov ljubimac, kao što je to i mom velikom bratu Old Shatterhandu poznato. — Da li je k vama stigao »Dugi-Nož« sa dvojicom bljedolikih? — Stigli su i pričali o Old Shatterhandovim djelima. Neka moja brada krenu za mnom. Poveo nas je u ravnu dolinu koja se prostirala malo uvis između dva brdska visa i ubrzo stigosmo u logor Apača. Entschar-Ko nije bio samo Winnetouov ljubimac ved i moj. Pozdravili smo se iskrenom srdačnošdu. Saopdio mi je da se on i njegova četa stavlja pod moju komandu. Webster i Hawley prišli su na konjima da nam stegnu ruke. Ispričali smo im u kratkim crtama kako nam je uspjelo da oslobodimo Boba. Bili su jako zabrinuti zbog nas, a tim veda je sada bila njihova radost. Nije bilo potrebno da održimo vijedanje. Ja sam naumio da krenemo za Llano, i to je bilo dovoljno. Izložio sam Entschar-Kou naš položaj. Bududi da nam je bio potreban san, on je preuzeo na sebe da izvede sve pripreme-kako bismo odmah nakon buđenja mogli krenuti. Drugog jutra, kada je sunce bilo izronilo, bili smo ved daleko od »Kišnog brda« i naš vod se kretao prilično brzo kroz ravnicu koja je vodila ved prije spomenutom gorskom vijencu. Niz ovaj vijenac vodi put ravno u Llano. Među njegovim istočnim ograncima prolaze potoci koji kasnije poniru u pijesak da bi se zatim vjerojatno sakupili u jezercetu kraj kojega je Bloody Fox podigao svoj tajni dom. Old Surehand se obradovao našim Apačima. Primijetio je da su imali izvjesno vojničko obrazovanje. Ni jedno drugo indijansko pleme ne bi se moglo pohvaliti da je tako dobro opskrbljeno hranom i ostalim. Kada sam mu tokom našeg putovanja pričao i objašnjavao koliko se trudio Winnetou i kako je smotreno iz svojih Mescalerosa stvorio uzornu četu, njegovo je poštovanje prema njima sve više raslo. Imali su čak i mješine za vodu načinjene od kože antilopa. Vodio je računa da mu ratnici ne žeđaju. Poslije podne smo prešli spomenuto gorje. Poveo sam četu u meni poznatu dolinu, gdje smo se odmorili. Tu se nalazio jedan mali, vrlo plitak potočid iz kojeg smo vodom napunili naše mješine. Ova
- 150. 150 dolina ležala jejužno od »Stotinu stabala« — četvrtinu dana jahanja. Komanči su ovamo namjeravali da dođu. Odavde smo krenuli prema sjeveru, ravno u Llano Estacado. Jahali smo po njegovom suhom, bijeložutom pijesku. Kada je sunce zašlo, zastali smo usred pustinje. Ona se je pružala svuda unakolo kao nepregledna pješčana ravnica. Cio horizont je ličio šestarom povučenoj kružnici, a površina ogromnoj tavi posutoj krupicom i šederom. To je zapravo smjela usporedba, kada se radi, kao što je to slučaj ovdje, o pustom, neplodnom, suhom Estacadu! Iako se nismo imali čega bojati, postavili smo straže te legli na spavanje, pošto smo konjima dali vode i kukuruza. Toga smo bili ponijeli u priličnoj količini. U svježoj pustinjskoj nodi spavanje nam je veoma prijalo. Kada smo se slijededeg jutra probudili, bili smo okrijepljeni za dalji put. Tokom današnjeg dana put nas je vodio gotovo uvijek mimo suhih stabala kaktusa, od kojih smo morali čuvati konje da ne ozlijede noge. Površine obrasle kaktusima često se sastaju, pa čak i ukrštavaju, tako da smo bili prinuđeni ponekad zaobilaziti ih, pa čak i vradati se, jer se nismo mogli probiti kroz njih. Čovjek kojemu nije poznat njihov položaj, njihovo prostranstvo, kao i svojstva, može lako zalutati. On se nede modi iz toga izvudi, a bit de izgubljen pogotovo ako ne nosi sa sobom hranu i vodu. Poslije podne je pripekla žarka vrudina. Sunce je pržilo, a vrudi vjetar je pirkao kao iz pednice i ispunio zrak gustom pješčanom prašinom. Moj zadatak bijaše težak jer je jedino meni put bio poznat i bio sam odgovoran za sve naše živote. Pogled nam se jedva probijao kroz gusti zrak. Iako sam bio uvjeren da se držimo određenog pravca, bilo je ipak mnogo toga što me je lako moglo prevariti. Crnac je doduše bio sa mnom, no imajudi u vidu njegovu ograničenost, nije mogao pružiti nikakvo obavještenje jer je kroz pustinju jahao uvijek uz Bloody Foxa i na njega se oslanjao. Bilo je takvih mjesta gdje su prije bila polja kaktusa, a sada su nestala, a tamo gdje ih ranije nije bilo, izrasla su nova. Čuvao sam se da se služim kompasom. Instinkt u snalaženju u prostoru je kod zapadnjaka sigurniji od varljive magnetne igle. Morao sam svakako stidi do onoga mjesta sa kojega je između dva prostrana polja kaktusa vodio otvoren put prema »pustinjskoj vodi«. Ali ovu stazu nisam mogao da nađem. Kroz dalekozor bih zapravo morao odavde da vidim otok stabala koji je izrastao oko malog jezera. Ali zrak je bio prezasiden pijeskom. Još jednom sam se obratio Bobu, i nakon mnogog raspitivanja konačno doznao što mi je odavno ved mogao redi. Put koji sam tražio Bloody Fox je zasadio kako bi ga što bolje prikrio. Uz veliki napor i uz pomod vode koja mu je stajala na raspolaganju obrubio je kaktusima svoj dom, te se sa ruba slobodnim okom nije mogao vidjeti. To mu svakako ne bi uspjelo da se ved otprije nisu svuda unaokolo nalazila velika prostranstva kaktusa. U stvari on je imao samo otvore da popuni, no ipak je mjesecima sa Bobom i Sarmom radio na tome. Otvori kroz koje smo dolazili do njega sa zapada i sjevera bili su sada zasađeni, a sa istočne strane otvorio je novi. Bio je vrlo uzan i tako krivudav da bi se svaki stranac čuvao da prođe kroz njega. Konačno sam znao na čemu sam i kako du dodi do Bloody Foxa. Apače nisam smio povesti sa sobom jer je njegova naseobina bila tajna, pa je i za njih ona morala ostati. Oni su se ulogorili. Ostavio sam i
- 151. 151 sve bijelce krajnjih i poveo samo Crnca kako bih mu pružio mogudnost da se ponovo vidi sa svojom majkom i Bloody Foxom. U galopu smo pojurili oko ogromnog kaktusovog polja. Stigli smo nakon skoro cijelog sata na "njezinu istočnu stranu. Pronašli smo otvor, a kako se nismo mogli brzo probijati, jahali smo usporenim tempom čas desno čas lijevo u cik-cak liniji, kao što je i sam put vodio. Konačno sam ispred sebe ugledao zelene, ali sivim pijeskom posute vrhove stabala, a uskoro iza toga i kudu koja se nalazila u sjeni. Ispred kude se kretala neka žena koja je vjerojatno nešto radila. Kada ju je Bob ugledao, potjerao je svoga konja i uzviknuo: — To biti majka Sanna, majka Sanna od masser Boba! O ... o... o! Majka, majka! Sanna, Sanna! Tvoj Bob dodi biti ovdje, biti opet tu! Okrenula se, i ugledavši ga, raširila ruke. Stajala je od radosti ukočena, a da nije ni jednu riječ progovorila. Zaustavio je svoga konja tik do nje, skočio sa njega i, uskliknuvši, zagrlio ju je svojim dugim rukama. Njegov uzvik je čuo još netko. Vrata su se otvorila i na njima se pojavio čovjek kojemu je povratak Crnca vjerojatno bi zagonetan, iako mu se na licu nije mogao vidjeti ni najmanji znak iznenađenja. Stajao je mirno i nepomično pred vratima, promatrajudi sina i majku svojim tamnim sjajnim očima. Njegova dugačka, gusta plavkasto crna kosa bila mu je skupljena na vrh glave kao šljem, a zatim padala niz ramena. Tu na indijanski način očešljanu kosu nije krasilo ni orlovo perje, niti koji drugi ukras. Osim toga na njemu se vidjelo da nije običan Indijanac, a ni običan ratnik. Bilo tko da ga vidi, morao je odmah zaključiti da se pred njim nalazi neki značajan čovjek. Bio je obučen u kožno odijelo kao i ja. Oko vrata nosio je bogato izvezenu, dragocjenu kesu za kumire, umjetnički izrezbarenu lulu mira i trostruki lanac sa pandžama i zubima grizli medvjeda koje je ustrijelio. Crte njegovog ozbiljnog, muževno lijepog lica moglo se smatrati skoro rimskim. Jagodice su mu bile jedva primjetno isturene. Boja njegove kože bila je svijetlo-smeđa, sa lakim brončanim tonom. To je bio Winnetou, poglavica Apača, najdivniji od svih Indijanaca. Njegovo ime živjelo je pod svakim šatorom, u svakoj kolibici, kraj svake logorske vatre. Prijatelj i zaštitnik svih ugroženih, pravedan, vjeran i mudar, hrabar do krajnosti, iskren i bez zlobe. Tko god ga je ikada vidio ili o njemu čuo, upoznao ga je kao velikog neprijatelja, i starog, neumoljivog protivnika nepravde, bilo da se radi o bijelcu ili Crvenokošcu. Kakva sreda biti prijateljem tome čovjeku! Bob je još uvijek vikao. Njegovo je ushidenje sve više raslo umjesto da se smanjuje. U međuvremenu sam i ja stigao malo bliže i Winnetou začu topot moga konja. Okrenuo se i ugledao me. Cak ni sada se izraz njegovog lica nije promijenio. Ni okom nije trepnuo. Samo ih je širom otvorio i u njima sam ugledao sjaj velike ljubavi. Sjahao sam. Čvrsto smo se zagrlili i izljubili se kao brada koja se dugo nisu vidjela. Tada me čvrsto uhvati za ruke, ustuknu pola koraka nazad i pogledavši me od glave do pete, reče: — Moj brat Shatterhand dolazi kao rosa u čašicu žednog cvijeta, kao orao koji svojim ogromnim krilima štiti gnijezdo svoje mladunčadi. Našao si moju ceduljicu u brdima Sierra Madre?
- 152. 152 Odgovorio samTnu: — Mojesrce se zaželjelo svoga brata Winnetoua kao bolesnik sunčevog sjaja, a dragocjen si mojoj duši kao dijete majci koja ga je rodila. Više od četiri mjeseca je prošlo otkada te je moje oko zadnji put vidjelo. Bio sam gore u Sierri kod onog hrasta života i našao tvoje redove koje sam pročitao. I sada me evo sa tri stotine Apača pod vodstvom hrabrog Entschar--Koa da se stave pod tvoju komandu. Zar Bloody Fox nije kod kude? — Svaki dan obilazi po nekoliko puta kaktusov put na konju da vidi dolaziš li. I sada je otišao i... gle! Zastao je u rečenici i pri zadnjoj riječi pokazao na pravac iz kojega sam i ja došao. Približavalo se više jahača: Old Surehand, Old Wabble, Webster, Hawley i Apač Entschar-Ko. Ispred svih jahao je Bloody Fox, odjeven u bivolju kožu kao i meksikanski vaqerosi, a svi šavovi na odijelu bili su ukrašeni resama. Umjesto pojasa oko kukova bila mu je ob vijena crvena, široka tkanica, čija su oba kraja visjela niz lijevu stranu bedara. U tkanini su bila zataknuta dva srebrna okovana pištolja i jedan krivi nož. Na glavi je imao sombrero sa širokim obodom. Preko koljena položio je tešku kentucky dvocijevku, a sprijeda, s obje strane sedla, nalazila se je zaštitna koža, kao što je to običaj kod Meksikanaca, koja je štitila noge jahača sve do stopala od uboda strijela i koplja. Bio je nešto stariji od dvadeset godina. Gusti dugački brkovi zasjenili su mu usne. Donji dio lica, s jako razvijenim čeljustima, odavao je čvrstu, nesalomljivu volju. Iz očiju mu je virio, možda samo sada, jer se veselio, radostan i blag pogled djeteta koje ne, bi ni crvu ni leptiru nikakvog zla učinilo. A ipak je taj mladi čovjek bio onaj strašni »duh osvete«, čije je sigurno tane pogađalo svaku orlušinu Estacada ravno usred čela! U kasu je sjahao sa konja i pružio mi ruku. Pošto me je srdačno pozdravio, obratio se Winnetou: , — Ovaj put sam našao one koje sam tražio. Samo to nisu isključivo ratnici — Apača. Sluti li Winnetou kakve mu je glasovite ljude njegov prijatelj i brat Shatterhand doveo sa sobom? Poglavica na to samo kimnu glavom. Onda ih Fox predstavi : — Evo, ovo je Old Surehand, jedan od najslavnijih bijelih lovaca. Krenuo je na jug da bi se upoznao sa poglavicom Apača, a naišao na Old Shatterhanda. I konačno su ova dva čovjeka stajala jedan pred drugim licem u lice. Gledali su se ispitivački. Tada je Winnetou pružio ruku lovcu i rekao: — Onaj kojega Old Shatterhand dovede taj je kod poglavice Apača dobro došao. O tebi sam mnogo slušao. A sada neka riječ ustupi svoje mjesto djelu, kao što danas imam pred sobom osobu umjesto priče o njoj. Old Surehand mu odgovori samo sa nekoliko riječi. Vidio sam da je Winnetou na njega ostavio dubok dojam. — A ovaj ovdje — nastavi Bloody Fox — je Old Wabble, »kralj kauboja«. On je pomogao Old Shatter- handu i Old Surehandu da oslobode Boba. Kada je Winnetou pružio starome ruku, licem mu je preletio vedri trzaj te reče:
- 153. 153 — Old Wabbleje poglavici Apača veoma dobro poznat. Prepreden je kao lisica, jaše kao sam đavo i rado puši cigarete. Na prve riječi pozdrava starome se lice ozarilo, a čuvši zadnje, namah smračilo, te uzvikne: — My word, to je naravno istina! Ali ja ved mjesecima nisam niti jednu imao među zubima. A gdje bi čovjek mogao da ih i nabavi u ovom vražjem kraju? Ne bude li se to u najskorije vrijeme promijenilo, isko-čit du iz kože od čiste želje i iz nje saviti cigare; it's clear! Sada je Bloody Fox predstavio Webstera i Haw-leya i o njima također rekao nekoliko prijateljskih riječi. On je naime bio na svom kružnom putu očekujudi mene i Apače. Ovamo je stigao sa sjeverne strane i pri povratku naišao na njih, dok smo ja i Bob došli s istočne strane. Bijelci su mu odmah rekli tko su, a on ih je pozvao da pođu sa njima u njegov dom. Winnetou, Fox i ja imali bismo jedan drugoga mnogo štošta da pitamo i pričamo! Ali sada za to nije bilo vremena jer smo prije svega morali misliti na Komanče. Bob i Sanna morali su odvesti naše konje na pojilište, a mi ostali sjeli smo pred kudu i počeli da se dogovaramo. Tu se nalazio jedan stol načinjen od sirovih dasaka i dvije klupe na koje smo bili sjeli. Fox uđe u kudu kako bi nas ugostio. Iako je ono što je bio iznio da nas pogosti bilo vrijedno svake pažnje, nas je još više zaokupljala misao na one koji još nikada nisu bili ovdje. Gledali su zadivljeno oko sebe. Kakav raj usred užarene pustinje! Tu se nalazilo okruglo korito koje je sama priroda izvajala, čiji je promjer mogao biti oko osamdeset koraka, do ruba napunjeno bistrom, dragocjenom vodom, a njena površina svjetlucala je pod sunčanim sjajem poput dragog kamenja. Nad njom su letjeli blještavi konjici amo-tamo, lovedi muhe, komarce i druge male insekte. Kraj obale su se naši konji sladili sočnim slamkama bujne trave delicacysa, kao da su neki oblaporci. Niske palme, koje je vjetar njihao, odražavale su se u vodi. Iznad njihovih resastih krunica su cedri i sikomare napravili krov od krošanja. Iza kudice nalazilo se veliko kukuruzno polje u kojem se je jato patuljastih papagaja svađalo oko zladanih kukuruznih zrnaca. Sama kudica nije bila velika, ali ipak dosta prostrana za Bloody Foxove potrebe. Nije se moglo vidjeti od čega je bila sazidana, jer su sve četiri strane, kao i krov, bili potpuno prekriveni, gustim puzavicama, lišdem i bijelim cvjetovima protkanim crvenim nitima. Na nekim mjestima, gdje su biljke bile jače razvijene, vidjeli su se žuti, slatki plodovi, slični kokošjem jajetu, kako proviruju iz gustog lišda. A na drugim mjestima, gdje još zvjetovi nisu bili uveli, zujali su sitni kolibridi i letjeli od cvijeta do cvijeta. Ovi liliputanci ptičijeg svijeta, koji su ličili na letede drago kamenje, pronašli su ovaj otok preletjevši čitav Llano. Sikomore, cedri i čempresi kraj vode bili su stara stabla čije su sjemenke ptice ovamo donijele. Vjerojatno još onda kada još nitko nije imao ni pojma o postanku pustinjske oaze. Nadalje, bilo je ovdje nasada kestenja, badema, narandži i lovorike. Ove je Bloody Fox još prije nekoliko godina zasadio. A isto tako i široki pojas brzorastudeg grmlja i uvijek zelenog ljekovitog bilja koji su imali da zadrže pijesak što ga je vjetar tjerao iz pustinje. Fox je od malog jezera u svim pravcima prokopao nekoliko jaraka da bi se ove biljke mogle napajati vodom. Ondje gdjé je natapanje prestatalo, nije više bilo ni gustog raslinja, ved samo kaktusove puzavice. One su predstavljale veliki odbrambeni pojas oko posjeda o kome sam ved govorio.
- 154. 154 Ovo lijepo zabačenomjesto davalo je utisak kao da se nalazi usred tropa. Čovjek je bez ustezanja mogao da zamišlja kako se nalazi u srednjoj Boliviji ili na rubu prašuma Brazilije, ili negdje u južnom Meksiku. Zato je i bilo shvatljivo što su svi sa velikim divljenjem promatrali ovaj mali raj koji se nalazio usred pustinje. Ja sam o tome ved bio govorio Old Surehandu i Old Wabbleu, Websteru i Hawleyu, ali da je tako divno ovdje, to nisu mogli da sebi predstave. Kad su svom oduševljenju dali oduška, riječima, Bloody Fox se je osjedao polaskanim te ih zamolio da odu s njime da im pokaže kudu. Kada smo prošli kroz vrata, koja su sva bila obavljena puzavcima, vidjeli smo da se njezina unutrašnjost sastojala od jedne jedine prostorije. Sva četiri zida bila su napravljena od šaša. Mulj jezera mu je poslužio kao žbuka. Strop je bio izrađen od dugačke pletene trstike. Tri zida imala su svaki po jedan pro-. zor čiji je otvor bio slobodan od cvijeda. Malo podalje od vrata nalazilo se zemljano ognjište, a nad njim otvoren dimnjak napravljen također od šaša i mulja. Ispod njega visio je željezni kotao. Pod je bio prekriven kožama bez dlake. Tu su bila i tri ležaja. Oni su bili napravljeni od kaiševa i pričvršdeni za kolce. Preko njih su ležale medvjeđe kože. Pod stropom su visili komadi dimljenog mesa, a na zidovima raznorazno oružje koje se na Dalekom zapadu vidi i koje se tu može nabaviti. Nekoliko sanduka im je služilo za ormare ili škrinje. Tu se još nalazio i jedan stol sa nekoliko stolica, koje je Bloody Fox lično napravio. Najljepši ukras sobice predstavljalo je čupavo krzno bijelog bivola zajedno sa glavom. To je bila »uniforma« duha osvete. Fox ju je uvijek navlačio na sebe kada je išao da kazni nekog stakemena. Od toga je i nastao opis strašnog izgleda »duha Llano Estacada«! S obje strane ove bivolje kože mnogi su noževi bili zabijeni u zid. To su bile jezovite uspomene: osvetnik ih je oduzimao od stakemena, a oni su u zamjenu od njega dobijali hitac u čelo. Pod ležajem Bloody Foxa bilo je jedno udubljenje pokriveno kožicama u kojem su se nalazili limeni sanduci sa municijom. Na sjevernoj stijeni kude, ondje gdje sunce nije moglo doprijeti, visilo je nekoliko kožnatih mjehova za vodu. Sa njihovim sadržajem je Bloody Fox u Llanu ved nekoliko zalutalih putnika spasio smrti od žeđi. Takav je bio »otok u pustinji« i takva je bila kuda na tome »otoku«. Nakon toga sjedili smo vani i jeli doduše sa apetitom, ali brzo, kako bismo se što prije mogli dogovoriti. Prije no što smo započeli, Bloody Fox ode u kudu i vrati se sa nekom malom kartonskom kutijom, pruži je starom Wabbleu i reče: — Evo, Mr. Cutter, to je za vas. Želim da se moji gosti ugodno kod mene osjedaju. Old Wabble uze laganu kutiju, odmjeri je u ruci i reče sumnjivim glasom: — Ugodno se osjedate? Mislite li da de ova stvarčica modi, da mi pomogne da se bolje osjedam? Staje u njoj? — Otvorite i pogledajte sami.
- 155. 155 Wabble ukloni papirnatiomot, skide poklopac i... poviče od veselja: — Nebesa! Cigarete, cigarete, to su cigarete! I to pedeset komada, tačno pedeset komada, tačno pedeset komada! A čije su, Mr. Fox? Možda moje? — Naravno! — Svih pedeset? By Jove! Vi ste plemenit momak, vrlo dobar čovjek! Dođite amo, dođite na moje srce. Moram vam dati jedan smack, pošteni smack! Privukao je Bloody Foxa k sebi i poljubio ga da je odzvanjalo. Tada je zapalio cigaretu i s uživanjem puštao dim, a na svakom naboru njegovog lica vidjelo se koliko je sretan. Iz čistog drugarstva trebalo je da svakog prisutnog ponudi tim malim stvarčicama. Ali on to nije učinio. Bio je i odviše strastven pušač a da bi se toliko žrtvovao. Preko Winnetouovog lica prešao je laki, samo meni razumljiv osmijeh. On je bio bez strasti i nije imao nikakvih navika. Bilo mu je neshvatljivo da je starog Zapadnjaka, koga su čak nazivali »kraljem kauboja«, mogla jedna cigareta toliko da oduševi. Peto poglavlje ŽELJEZNO SRCE Vrudi pustinjski vjetar je popustio, a sunce je došlo do posljednje osmine svog dnevnog luka. U zraku nije više bilo pijeska, i vidjeli smo kako se užarena lopta zalazedi povedava. Kakve li de scene sutra njezini traci u isto vrijeme obasjavati? Vedina od nas je postavila to pitanje dok smo sjedili mirno na svojim mjestima. Premda smo se malo bojali Komanča, ipak je svaki znao da i najbolji i najoprezniji proračuni mogu neočekivanim događajima biti ometeni. Najprije sam Winnetouu ispričao što se dogodilo od časa mog dolaska na ugovoreno mjesto u Sierra Madri. Kako sam u svome izlaganju bio uključio i svoje pratioce, Apač im nije morao postavljati bilo kakva pitanja kako bi dobio jasniju sliku. Kada sam svršio, ponovio je sve što je čuo riječima: — Sada moramo jedino da mislimo na mjesto gdje se nalazimo. O ostalom se možemo kasnije dogovoriti. Vupa-Umugi, dakle, ima sto pedeset ratnika uza se na Saskuan-kuiu? — Bilo ih je sto pedeset i četiri. Od toga broja šestorica Komanča manje koje smo na Altschese-tschiu savladali. — Da li de se Nale-Masiuv sa stotinu ljudi sastati s njime? — Od ovih je mnogo ubijeno ili onesposobljeno prilikom borbe sa vojskom. Ali on je poslao glasnika da dovede još stotinu ratnika. — Koliko je ratnika poveo Schiba-Bigk? — Dvadeset.
- 156. 156 — Prema tomedemo imati oko tri stotine neprijatelja protiv nas. Mi imamo isto toliko Apača vani pred našim poljem kaktusa. Mi smo im dorasli. — Dorasli? Samo dorasli? — upade sada Old Wabble. — Mislim da smo čak daleko i nadmodniji! Vidio sam ratnike Apača i kako su dobro naoružani i izvježbani. Njih dvije stotine mogu lako pobijediti tri stotine Komanča. A k tome još i mi bijelci. Samo Winnetou, Old Shatterhanđ i Old Surehand mogu se ogledati sa čitavom četom neprijatelja. A da ne govorim 0 sebi, Foxu, Websteru i Hawleyu. Neka samo dođu te đide! Sve demo ih poubijati i ni jedan od njih nede više modi da ugleda svoj wigwam! Winnetou ga ozbiljno pogleda i odvrati: — Znam da je moj stari brat ogorčen neprijatelj svih Crvenokožaca. Smatra ih lopovima, razbojnicima i ubicama, ne misledi da se oni hvataju oružja samo kada brane svoje vlasništvo ili da se osvete nanesenom zlu. Old Wabble još nije nikada bio milostiv prema Crvenokošcu koji mu je u ruke pao. Na čitavoj savani je poznat kao ubica Indijanaca. Ali kada se nalazi u društvu Old Shatterhanda i Winnetoua morat de promijeniti svoje poglede, jer bismo inače bili prisiljeni da se s njime rastanemo. Mi smo prijatelji svih crvenih i bijelih ljudi, a u slučaju da pred sobom imamo neprijatelja bilo bijelog ili crvenog pokušavamo da ga savladamo bez prolijevanja krvi. Old Wabble sebe smatra kršdaninom, a Winnetoua smatra bezbožnikom. Ali kako to da ovaj kršdanin tako rado prolijeva krv, dok bezbožnik to pokušava izbjedi? Da mu je stari bio simpatičan, pokazivalo je i to što je taj inače toliko šutljivi Apač bio još i više rječit no što bi se iz sadržaja njegovih riječi moglo naslutiti. Old Wabble je spustio glavu, ali ju je nakon nekog vremena uspravio i stao se braniti: — Crvenokošci sa kojima sam se dosada bio susreo bili su same bitange. — Sumnjam. I ako je to tačno, tko ih je napravio bitangama? — Ja nisam! — Ti nisi? Bljedoliki su ih takvima napravili. A zar Old Wabble nije također bijelac? — Jesam. I to takav koji čak može biti i ponosan time! — A Winnetou je mišljenja da bi mnogo bolje bilo da te Crvenokošci o kojima govoriš nisu nikada ugledali. Rekao si da se svi Komanči moraju poubijati. A ja ti kažem da demo, ukoliko to ikako bude mogude, nastojati da ne ubijemo ni jednog jedinog od njih. Da li se moj brat Old Shatterhand s time slaže? — Potpuno — odgovorih mu. — Ti znaš da se uvijek s tobom slažem. Po Old Wabbleovom licu se vidjelo da je u neprilici. Ipak je pokušao da se odbrani: — Ali oni namjeravaju da napadnu Bloody Foxa komu moramo pomodi. Mi želimo i njega i sebe da odbranimo, a to se može izvesti samo protunapadom; it's clear!
- 157. 157 — Postoje razniprotunapadi, Mr. Cutter — odgovorih mu. — Pustite Winnetoua neka govori pa dete čuti da se Komanči ne mogu samo surovom borbom odvratiti od njihove namjere. Ima još i drugih načina. — Da, svakako opet ta vaša čuvena lukavština! Rekao je to takvim tonom da nije mogao očekivati da du biti oduševljen. Nisam ja morao da ga ukorim, jer je Webster to ved učinio, rekavši mu: — Zar ne bi bilo bolje da šutite, stari Wabble? Zar ne vidite da i ja šutim. Dok Mr. Shatterhand i Winnetou međusobno razgovaraju, nije potrebno da bilo tko drugi izražava svoje mišljenje, a da ga uopde ne pitaju. Ved ste više od deset puta bili obedali da dete činiti samo ono što Mr. Shatterhand bude želio. Ako se nedete pridržavati toga obedanja, tada demo uraditi ono što smo ved češde spominjali: Otidi demo i vas ostaviti na cjedilu! Moje samo jednom izgovorene riječi »ostaviti na cjedilu«, postale su uzrečicom na koju se Old Wabble znao neobično ljutiti. I sad se raspalio pa je rekao: — Jezik za zube! Tko vas što pita? Ako ja ne smijem govoriti, tada vi pogotovo morate šutjeti! Meni još nikada nije nitko ulovio soba pa onda tvrdio da sam ga lično ustrijelio! — A ja se nisam nikada hvalisao i osim toga izveo takvu glupost, kao na primjer vi kod Saskuan-kuia, gdje ste sa .. — Mir! — prekinuo sam ga — imamo mnogo prečih poslova no da vodimo boj riječima. Maloprije smo bili prekinuti u razgovoru, naime, da imamo isto toliko ratnika kao i Komanči i da smo im dorasli. Dopuštam da je Old Wabble u pravu kada je rekao da im nismo samo dorasli ved da smo i nadmodniji. Ali ne mislim da tvrdim kao on kako smo veliki i nesavladivi junaci pored kojih crveni ratnici ne znače ništa. Radi se o tome što je naših tri stotine Apača na okupu, dok de se Komanči približiti u četama i imati protiv sebe još i konjicu bijelaca. — Moj bijeli brat je u pravu kao i uvijek — potvrdi Winnetou. — Najprije de se približiti Schiba-Bigk sa jednom četom da napadne ovu kudu i njezine stanovnike i da zabije kolce u pijesak pustinje. Poslije njega de se pojaviti Vupa-Umugi da te kolce premjesti u krivi smjer kako bi bijele vojnike odveo u smrt od žeđi. Iza ovih bijelih jahača slijedit de poglavica Nale--Masiuv sa svojim ljudima da bi bljedolikima presjekao povlačenje te ih potpuno opkolio. To su tri različite čete koje demo morati pojedinačno napadati, a možda i bez prolijevanja krvi savladati. Old Shatterhand de mi sigurno dati pravo. — Svakako — rekao sam. — Ne vjerujem da de Schiba-Bigk, koji de se prvi pojaviti, imati uza se više od pedeset ratnika. Budemo li ih opkolili sa naših tri stotine, uvidjet de da bi za njih bilo najbolje ako se bez otpora predaju. Starac Wabble, unatoč maloprijašnjem ukoru nije mogao šutjeti. Rekao je: — Zar de on stvarno povesti samo pedesetoricu, a mi ih imamo tri stotine?
- 158. 158 — Zaboravljate daKomanči ne znaju da se mi ovdje nalazimo. Vjeruju da de imati posla samo sa stanovnicima oaze. — Hm, da, možda! Ali opkoliti ih nije lako kao što to čovjek misli. — U ovom slučaju je to čak i vrlo lako. Bit de nam potrebno samo da ih potisnemo do jednog kaktusovog polja. U njega oni nede modi da se povuku. Tada nam nede biti potrebno da ih u čitavom krugu opkolimo, ved samo u polukrugu. Iza njihovih leđa bit de tada neprohodni kaktusi, a ispred njih tri stotine neprijatelja. Ona pedesetorica morali bi biti ludi da povjeruju kako de se izvudi zdravi i čitavi. — A ako bi oni ipak vjerovali u to? — Tada du govoriti sa mladim poglavicom Schiba--Bigkom. On nam mora biti zahvalan što je ostao na životu. Bio je gost našeg Foxa i tom prilikom dao svoju riječ kako nikome nede odati ništa o oazi. To je više no što je potrebno da se prikloni mojim riječima. — Zanima me da li se nedete možda prevariti. I sami vidite kako drži svoju riječ. Obedava da nede odati oazu, a dovlači tri stotine Komanča! Nadajmo se da nedemo morati dugo čekati na njegov dolazak. — Sutra uveče bit de ovdje. — Hodemo li ga još tokom nodi opkoliti? — Možda ved po danu. Čim prije dođe, tim de prije biti opkoljen. — Onda moramo znati kada de stidi. Potrebno je da pošaljemo izvidnicu. — To bi bila velika greška jer bi otkrio tragove uhoda i time počeo da sumnja. — Hm! Dakle, bez izvidnice! A kako demo onda saznati da li de i kada ... — Moj stari brat ne treba da razbija glavu jer Old Shatterhand zna šta govori i šta čini — prekinuo ga je Winnetou usred govora. — Schiba-Bigk je bio ovdje te odjahao ravno prema Gutes-nonting-khaiu gdje se i sada nalazi i reže kolce. On de se vratiti istim putem. Krenut demo mu u susret malo po strani, pa demo ga vidjeti a da nas on ne opazi. Kada bude prošao mimo nas, okrenut demo se, podi za njim i potjerati ga do kaktusovog polja kroz koje se sa svojom četom nede modi probiti. Onda ga imamo. Nasludujem da je moj brat Shatterhand htio to redi. — Da, moj plan je bio tačno ovakav — odgovorio sam oštroumnom prijatelju. Bloody Fox, koji je do sada šutio, iako ga se ta stvar najviše ticala, po prvi put je progovorio: — Neka mi moj slavni brat Winnetou dozvoli jedno pitanje. Schiba-Bigk de se vrlo oprezno približiti kako ga ne bi netko prije vremena primijetio. I dok mi budemo stajali po strani, čekajudi na njega, nedemo se smjeti toliko približiti putu kako nas ne bi opazio. Zar ne bi moglo da se desi da njega i Komanče naše oči ne vide dok bude prolazio?
- 159. 159 — Ne. — StoWinnetou, veliki poglavica Apača, kaže, ne može se pobiti. Ipak u pustinji nema vidljivog puta, ved samo jedan smjer sa kojeg se lako može zadi desno ili lijevo. Zar nije mogude da i Schiba-Bigk skrene pa da naiđe na nas? — Ne. Neka se moj brat Fox obrati Shatterhandu da od njega čuje zašto sam rekao: ne! Kako me je Fox kod tih riječi upitno pogledao, a ostali su to isto učinili, objasnio sam im: — Bijelac bi lako mogao skrenuti sa pravoga smjera, ali Crvenokožac ne. Svakom Crvenokošcu je urođen nepogrešiv instinkt snalaženja u prostoru slično kao i kod ptice koja miljama leti ravno prema svom gnijezdu, iako ona u zraku nema označenih puteva kao ni mi ovdje u pijesku. I zato moramo računati s time da de prva četa Komanča koja bude došla imati zadatak da kolcima označi put prema oazi. Učvršdivanje kolaca je takav posao koji de nam odati dolazak Schi-ba-Bigka i zato ih nedemo izgubiti iz vida. On mora svakako dospjeti u naše ruke. Njega i njegove ljude nedemo poslije dovesti ovamo jer se moramo čuvati da ne dozna novi put kroz kaktuse. Mi demo ih naprotiv još napolju, u pustinji, dobro vezati i držati pod stražom dok se sve ne završi. — A što de biti s kolcima? Maloprije je bilo rečeno da demo ih ukloniti i ponovo zabosti u krivom smjeru? — To demo svakako učiniti da zavaramo Vupa--Umugija. — A u kom pravcu? — Hm! Nekamo gdje demo ga modi najlakše opkoliti i uhvatiti. Polja kaktusa su se toliko promijenila od onoga vremena kada sam zadnji put bio ovdje, te unaprijed ne mogu ništa redi. — Smijem li ja dati jedan prijedlog? Poznajem jednu divljinu kaktusa velikog obima u koji zadire komad pješčare i postepeno gubi od svoje širine. To se mjesto nalazi jugoistočno odavde i potreban nam je čitav dan jahanja. Do samog kraja te trake potrebno je skoro dva sata sporog jahanja. — Da li su kaktusi stari ili mladi? — Pomiješano, i mladi i stari, ali su vrlo gusti. — Onda je to, naravno, mjesto kakvo se ne može bolje poželjeti za ovu svrhu. Da li ga i moj brat Winnetou smatra također ovako pogodnim? Poglavica Apača kimnu potvrdno i odgovori na svoj miran, siguran način: — Mi demo Komanče otjerati u te kaktuse. — Time bismo bili gotovi, o dogovoru za danas i sutra. A ostalo de se podesiti prema događajima. Sunce je stiglo do horizonta. Ljudima i životinjama dat demo sada odmor koji im je potreban da bi sutra bili svježi i izdržljivi.
- 160. 160 Svi pristadoše. Konjesmo opskrbili svime što im je oaza mogla pružiti. Winnetou se uputio napolje do Apača da im izda naređenja u vezi s logorovanjem i da im pokaže put do oaze, koji je vodio kroz kaktuse, jer su morali svoje konje napajati, a i sami se opskrbiti vodom. Tada smo legli na ležaje napravljene od kukuruzne ljuštike koje nam je u međuvremenu majka Sanna bila spremila. Ali vedina od nas nije mogla odmah zaspati. Ležao sam pokraj Winnetoua i slušao kako mi tihim glasom priča o doživljajima koje je imao otkako smo se rastali. Uz to sam čuo kako su se Old Wabble i Webster još prilično dugo prepirali tihim glasom. Kroz otvoren prozor kude dopirali su jasni glasovi Crnca i njegove majke. Oboje su bili vanredno sretni, što su ponovo zajedno. Od vođe su dopirali koraci Apača i njihovih konja. Kada sam se ujutro probudio, Winnetou je ved stajao sav vedar kraj jezera i kupao gornji dio tijela u velikoj tikvi napunjenoj vodom. Sanna je u svom poslu tiho trčkarala amo-tamo. Brinula se da se gostima pripremi dobar, bogat doručak. Ostali su još spavali, ali se ubrzo i oni probudiše. Tada su naišli Apači ponovo sa svojim konjima koje su sada morali da napoje za čitav dan. Lagani dim, koji ugledasmo napolju pred kaktusovim poljem, govorio nam je da su Crvenokošci pomodu suhih kaktusa upalili vatru da bi pripremili hranu. Poslije doručka odjahali smo prema njima. I oni su ved svršili sa obrokom i bili spremni za polazak. Jedan njihov odred je ostao sa Bloody Foxom i morao je da štiti oazu. Tada smo i mi krenuli. Kada smo juče dolazili, išli smo jugozapadnim pravcem, a danas smo se morali držati strogo zapadnog pravca, jer se tamo nalazio Gutes-nonting-khai. Smjer iz kojeg se Komanči mogu očekivati donekle nam je bio poznat. Mi smo se držali paralelno s njima, i to na udaljenosti od jedno pola milje, jer se neprijatelji još sada nisu mogli pojaviti. Kasnije demo se morati iz opreza malo više udaljiti pretpostavljajudi da de zrak biti tako čist i providan kao i sada. Vidljivost je bila velika. Mi smo ipak bili u povoljnijoj situaciji nego Komanči, jer smo Winnetou i ja imali dalekozore. Na ovom putovanju se naravno ni u kom slučaju nismo držali svi na okupu. To bi predstavljalo najvedu pogrešku. Spomenuti zamišljeni smjer nalazio se je prema sjeveru, znači desno od nas. To što je Old Wabble sinod bio govorio da bi Komanči mogli skrenuti sa smjera, pa makar i samo nekolicina, nije bilo sasvim hetačno. Zato se i naša četa morala držati malo više ka jugu, kada je popodne ved bilo poprilično odmaklo, a nekolicina najiskusnijih ljudi je jahalo više prema desno. Winnetou, Old Surehand i ja bili smo najbliži zamišljenom smjeru i u jahanju se držali na takvom udaljenju jedan od drugog da bismo mogli čuti naše dozivanje. Na taj način smo onemogudili Koman-čima da nas otkriju. To bi se moglo desiti jedino ako bi sa svoga puta skrenuli daleko prema jugu. No i u tom slučaju postojala je nada da demo ih uspjeti opkoliti i spriječiti ih kako ni jedan ne bi mogao umadi. Ovo zadnje je u svakom slučaju bilo najglavnije, jer ako bi samo jednom uspjelo da izmakne, tada bi mu prvi zadatak bio da se vrati natrag i o našem prisustvu obavijesti Vupa-Umugija, »Velikog Gromovnika«. Bilo je ved podne i mi još uvijek nismo ništa ugledali. Ali moglo je biti oko jedan sat, začuo se Winnetouov glasan zov. Upravo je bio pogledao kroz dalekozor i rukom domahnuo da dođemo k njemu. Stigavši do njega, pružio je ruku u pravcu sjevera i rekao: — Tamo na horizontu zaustavio se jedan jahač koji se slobodnim okom ne može vidjeti.
- 161. 161 — Da lije Indijanac? — upita Old Surehand. — To se ne može razabrati. Moj brat neka uzme dalekozor i pogleda u pravcu koji mu pokazujem. Dao mu je dalekozor, a ja sam svoj podigao da ga usmjerim u istom pravcu. — Da, to je jahač — potvrdi Old Surehand. — Samo se ne može prepoznati da li je bijelac ili Crveno- kožac. — Crvenokožac je — dodao sam. — Zar ga možete prepoznati, Sire? Onda je vaš dogled mnogo bolji od Winnetouovog. — Ja ga ne prepoznajem, ali ipak tvrdim daje to Komanč, i to jedan iz Schiba-Bigkove čete. A možda je i on lično. — Uf, uf! A na osnovu čega zaključuje to moj brat? — On nije sam. Neka moj brat Winnetou usmjeri dogled u pravcu odakle je jahač vjerojatno morao dodi, znači više ulijevo. Tamo se može vidjeti još više konjanika, a kraj njih neke male tačkice, vjerojatno pješaci koji su sjahali sa svojih konja. — Uf, uf, tačno je! Ja sada vidim vede tačke; to su konjanici; i manje tačke koje se kredu amo-tamo; to su pješaci. — Da li je mom crvenom bratu poznato zašto se one male tačke ne kredu ravno, ved stalno miču amo--tamo? — No, pošto me je moj brat Shatterhand upozorio na to, znam. To su oni ljudi koji zabijaju kolce. Da bi to mogli izvesti, sjahali su sa konja. — Sasvim pravilno! A vi Mr Surehand svakako znate da se među Komančima nalazi samo jedno lice kojemu je put poznat? — Da, naime, samo Schiba-Bigk— odgovori upitani. — Znači on nije samo podstrekač ved i vođa. Zato i pretpostavljam da je onaj prvi kojega smo ugledali i koji se nalazi na čelu ispred ostalih svakako mladi poglavica Schiba-Bigk. On jaše sprijeda te se od časa na čas zaustavlja dok se pojedini kolac ne zabije u zemlju. Gle! Winnetou de kroz svoj dalekozor svakako vidjeti da su pješaci sada ponovo uzjahali na svoje konje. Sada su Indsmeni zabili jedan kolac i opet krenuli dalje. Bilo je tako kao što sam i rekao. Vidjeli smo kako su se Komanči udaljili u galopu s onog mjesta gdje su se dosada bili zadržavali. Postajali su sve manji i manji, dok ih najzad više nismo mogli vidjeti. Nestali su tačno u pravcu prema oazi. — Jeste li stigli da ih izbrojite, Sire? — upita me Old Surehand. — Nisam stigao da ih tačno izbrojim, ali vjerujem da sam jučer bio u pravu kada sam rekao da ih nede biti vide od pedeset.
- 162. 162 — A štademo sada učiniti? — Sigurnosti radi jahat demo dalje još jedan dio put kojim smo i krenuli. Onda demo zaokrenuti prema sjeveru da bismo došli do njihovih tragova. Uspije li nam to, bit demo im iza leđa, te demo ih onda slijediti dok ne stignemo do povoljnog mjesta ili prilike kako bismo ih mogli opkoliti. Tako smo i učinili. Priključili smo se svojoj četi i saopdili im da smo vidjeli one koje.tražimo. Još nekoliko minuta išli smo u sadašnjem smjeru. Iza toga smo zaokrenuti udesno i nakon deset minuta stigli do tragova Komanča. Bili su vrlo jasni i izraziti. I slijepac ih je morao osjetiti pod prstima. Oni se nisu sastojali samo od otisaka konjskih kopita i ljudskih nogu ved je tu bilo i mnogo dubokih crta u pijesku. Kolci koje su sa sobom teglili bili su, naime, jednim krajem pričvršdeni za sedlo, dok im se drugi kraj vukao po zemlji. Na taj su način Indijanci obično prenosili i svoje šatorske kolce sa jednog mjesta na drugo. Zato su se ovdje u pijesku i odražavale ove duboke crte. Bit de da su sa sobom nosili priličan broj tih kolaca; koliko ih je bilo, nije se moglo ustanoviti, jer su se crte stapale. Tim tragovima smo išli brzim tempom sve dotle dok kroz dalekozore nismo jasnije ugledali Komanče. Bili smo prisiljeni da kasnije usporimo hod naših konja kako nas Komanči ne bi primijetili. Kako smo ih slijedili stalno na istom odstojanju, bilo nam je lako ustanoviti kakvom se brzinom kredu i koliko de im vremena trebati da stignu u blizinu oaze. Udaljenost od jednog do drugog kolca mogla je iznositi oko jedan kilometar. Ako Crvenokošci nastave ovakvim tempom, postojala je mogudnost da de još prije večeri stidi do svog cilja. Vjerojatno je Schiba-Bigk namjeravao da u nodi izvrši prepad na stanovnike oaze. Možda je računao i na to da bi se još po danu mogao susresti s Bloody Foxom i da ga to ne može zbuniti, jer je u svakom slučaju bio uvjeren da ovom bljedolikom nede biti mogude da se suprotstavi pedesetorici crvenih ratnika. Slijededi tragove jahao sam između Winnetoua i Old Surehanda. Obojica su šutjeli. Tim je bučnije bilo iza naših leđa gdje je Old Wabble jahao između Webstera i Hawleya. Starom kauboju je bilo nemogude da u takvoj situaciji šuti. Upuštao se u razne pretpostavke i nagađanja dok su ga obojica pobijala. Nije se potrudio da uvidi kako oni mogu imati pravo. — Recite vi što god hodete — govorio je ¦— ali ako ne budemo pametnije nastavili, te vucibatine možda nedemo čak niti uhvatiti. Da sam ja vođa i da moja riječ nešto važi, učinio bih nešto pametno. Bio bi to kratak postupak. Izdao bih zapovijest da se konjima popuste uzde i Crvenokošci jednostavno pregaze. — Stari Wabble, to bi bilo najgluplje što biste naredili. Komanči bi nas čuli kako se približujemo, pa čak i vidjeli i brzo pobjegli. — A kakva bi to bila šteta? Mi bismo ih sustigli i zarobili. — To je lako redi. A ako bi se oni prilikom bijega raspršili, mogli bi nam lako pobjedi i više od jednoga. A to se ne smije dogoditi. Zar nisam u pravu, Mr. Shatterhand? Ja se okrenuh i odgovorih mu: — Da! Neka Mr. Cutter samo govori! Njemu Winnetouove namjere nisu poznate te mu nitko ne smije zamjeriti što pogrešnim smatra naše držanje.
- 163. 163 Starac me upitnopogleda. On bi svakako rado doznao što sam time mislio, samo se nije usudio da pita. Zato sam mu stao objašnjavati: — Naime, Winnetouu je poznato da se sat jahanja odavde nalazi jedna udolina kroz koju vodi put prema oazi BloodyFoxa. Ona je prilično dugačka i duboka, i prema tome onaj koji se u njoj nalazi ne može vidjeti što se odvija na izdignutoj ravni. Komančima nedemo dozvoliti da stignu dalje od te udoline. Tada upade u riječ Apač: — Moj brat želi da pripiše slavu meni koja njemu pripada, jer ovaj plan potječe od njega. Govorio je o tome još sinod prije no što smo zaspali. Ja sam htio govoriti, ali si me ti preduhitrio, jer moje misli su tvoje, a tvoje su moje. U znak bratstva pio sam tvoju, a ti moju krv, a sada u nama ne kucaju dva srca, ved jedno jedino. Na što smo obojica mislili, neka tako i bude. Komanče demo nakon jednog sata uhvatiti u pješčanoj udolini. — A da ni jednomu ne dozvolimo prije toga da govori? Dok sam izgovorio ovo pitanje, Winnetou me pogleda, ali samo za tren, i tada me upita: — Želi li moj brat da ispituje mladog poglavicu? — Da. — Misliš li da de ti redi što želiš znati? Iako je Schiba-Bigk mlad, on je ipak mudar. Poznato mi je da je Old Shatterhand vrlo vješt u postavljanju pitanja i riječi i da de najlukavijem čovjeku izmamiti ono što želi saznati. To je i Schiba-Bigku poznato, te de zato i šutjeti. — On de govoriti, misledi da ne dolazim kao neprijatelj, ved da sam ga sasvim slučajno susreo. Ja više nedu dalje jahati s vama, ved skrenuti u velikom luku tako da du u pješčanu udolinu stidi sa suprotne strane, a ne s ove. To de ga morati dovesti na misao kako dolazim iz oaze, od Bloody Foxa. Mislit de da mu nisam vidio tragove i da mi njegove namjere nisu poznate. Vjerovat de da de me modi lako uhvatiti i onesposobiti. To mu doduše nede odriješiti jezik. On de manje paziti na moje riječi kojima du nastojati da izmamim iz njega ono što mi je potrebno da saznam. Uviđa li to moj crveni brat? — Uviđam. Samo ne znam zašto se želiš izložiti opasnosti da bi danas doznao što deš sutra bez toga ionako čuti i otkriti? — Zato jer nasludujem da mi je poznato da se nikada ne izlažem opasnosti dok prije sve dobro ne proračunam. — Howgh! A jesi li mislio na to da de te Komanči, kada nas budu ugledali, uhvatiti i zadržati kao taoca? — O tome sam također razmišljao. Znam jedan štit kojim se mogu odbraniti od svakog hica i uboda: Schiba-Bigk.
- 164. 164 — Uf, uf!Uviđam kako mi nije potrebno da upozoravam svog bijelog brata. Neka mirno učini ono što je naumio. — A sad želim još samo o nečemu da se dogovorim s tobom, što se vašeg dolaska tiče. Pješčana udolina se pruža daleko od zapada prema istoku. U času kada budete primijetili da su Komanči nestali u ulazu doline, formirat dete četiri čete koje de se odvojiti jedna od druge. Sa prvom četvrtinom svojih ratnika od-jahat deš u galopu, pravedi luk, do istočnog izlaza iz doline. Old Surehanđ de jahati sa drugom četvrtinom prema sjevernoj strani, te ako Old Wabble s ostalima nastavi put i zaustavi se pred ulazom u dolinu u kojoj se nalaze neprijatelji, tada de oni sa svih strana biti opkoljeni. Naravno, vi se ne smijete pokazati. Znam da de reski pucanj moje puške za medvjede odjeknuti cijelom dolinom i da dete je vi svi modi čuti. U času kada budem ispalio metak, vi dete se sa svih strana pojaviti i uvjeren sam da nam ni jedan Komanč nede umadi. Prihvada li moj crveni brat ovaj plan? — Prihvada — odgovorio je kratko. Ali Old Surehand se nije tako brzo složio. Rekao je: — Svaka čast vašem planu, Sire. Ali ipak mislim da je on malo smion! Sta može i najsmjeliji čovjek učiniti protiv ispaljenog metka? — Skloniti se. — Sire, to je lakše redi no učiniti. Vjerujte mi da držim da ste za sve sposobni. Ali ja sam vas toliko zavolio i ne bih znao šta ... Tada mu Apač brzo upade u govor: — Winnetou ga još i više voli, a ipak ga pušta da ode. Neka moj brat Surehand ne brine. Četiri budna oka bdiju nad Old Shatterhandom, naime, njegova i moja. — A i moja dva! — doda Old Wabble busajudi se u prsa. — Povjerio mi je komandu i vidjet de da se nede prevariti. Teško onoj crvenoj bitangi koja bi se usudila da mu ijedna vlas sa glave nestane. Moj metak bi ga smjesta pogodio; it's clear! Ovom njegovom žustrom uvjeravanju bio je potreban mali prigušač. Zato ga upozorih: — Samo ne tako vatreno, Mr. Cutter! Kada vam danas ponovo poklanjam svoje povjerenje, to je učinjeno sa namjerom da doznam jeste li u stanju da tačno izvedete data uputstva. Bude li suprotno, možete biti sigurni da vam nikada više nedu povjeriti neki zadatak. Vi dete sa svojim odredom jahati polako dalje dok ne stignete pred ulaz u dolinu. Tamo dete se zaustaviti i sakriti i nemate drugog posla osim da čekate na hitac. Kada ga budete čuli, dojurit dete u galopu u dolinu i svoje konje zaustaviti tek pred Komančima. To je sve što se od vas zahtijeva. — Well! Dosta jasno rečeno! Izvest du tačno onakav egzercir kakav ste mi propisali. Ne želim da mi se ponovo kaže kako je Old Wabble izveo mladenačku ludoriju. — Tako je! A sada se moram rastati od vas ako želim blagovremeno da stignem na onu stranu doline. Neka vam sve sretno uspije!
- 165. 165 Ovaj se uzvikodnosio, naravno, samo na staroga. Ostalu trojicu nije bilo potrebno opominjali. Sa tragova kojim smo išli skrenuo sam udesno i u galopu obišao luk čiju su tetivu predstavljali tragovi. Pri tome sam se toliko držao udaljen od nje da me Komanči ne bi mogli vidjeti. Kada sam nakon pola sata okrenuo konja, ugledao sam pred sobom istočni kraj udoline. Jahao sam sada prema zapadu, to jest u suprotnom pravcu od prijašnjeg, dok su se Komanči, a iza njih naši Apači primicali prema istoku. Ne bih mogao redi da sam osjedao neku zabrinutost. Bio sam jedino radoznao kako de se Schiba-Bigk držati kada me bude ugledao. Ispostavilo se da je vrijeme bilo dobro proračunato, jer kada sam bio projahao skoro polovicu udoline, ugledao sam i Crvenokošce kako dolaze. Oni nisu smatrali potrebnim da i ovdje u dolini zabijaju kolce. Zbog toga im i nije bilo potrebno da se zadržavaju. U oštrom kasu su se približavali meni. Kako su samo ustuknuli kada su me ugledali! Zaustavio sam svoga konja kao da je ovaj susret bio sasvim neočekivan i uzeo pušku u ruke. I oni se latiše oružja s namjerom da me opkole. Tada sam prislonio pušku i zaprijetio im: — Stojte! Tko se usudi da mi zađe iza leđa dobit de metak. Koji crveni ratnici mogu ovdje ... Zastao sam usred govora i, ostavši vjeran svojoj ulozi, začuđeno pogledah u poglavicu. — Uf, uf! Ols Shatterhand! — uzvikne iznenađeno i zaustavi konja. — Zar je mogude? — oglasim se ja. — Schiba-Bigk, mladi, hrabri poglavica Komanča! — Ja sam — odgovori on. — Zar je Old Shatterhanda duh savane donio zrakom u ovaj kraj? Ratnici su vjerovali da je on negdje daleko na zapadu. Primijetio sam po njemu da nije znao kakvim bi tonom govorio sa mnom. Bili smo prijatelji. S punim pravom mogao sam od njega i danas zahtijevati prijateljstvo, a ipak je bio sad prisiljen da mi bude neprijatelj. — A tko je mom mladom crvenom bratu rekao da sam na zapadu? — odgovorio sam. Ved je bio otvorio i usta, vjerojatno da mi kaže da je to od Vupa-Umugija doznao. Ali se sjetio nečeg boljeg te mi odgovori: — Rekao mi je neki bijeli lovac da je Old Shatterhanda sreo uoči zalaska sunca. To je bila laž. Pogledi njegovih ratnika bili su mrki i neprijateljski usmjereni na mene. Držao sam se kao da to ne primjedujem i kao da od njih ni jednoga nisam kraj »Plave vode« vidio. Mirno sam sjahao sa konja i hladnokrvno sjeo dolje i rekao: — Ja sam sa Schiba-Bigkom, mladim poglavicom Komanča, popušio lulu mira i prijateljstva. Moje srce je ushideno što ga nakon toliko dugo vremena i tako neočekivano ponovo vidi. Kada se prijatelji i brada sretnu, tada se pozdrave po običaju koji ni jedan ratnik ne smije izbjedi. Neka moj mladi brat siđe sa sedla i neka kraj mene sjedne kako bih sa njime mogao razgovarati ! Pogledi njegovih ljudi postali su prijetedi. Bili su spremni da me napadnu, ali ih je on odsječnim pokretom ruke zadržao. Vidio sam po njegovom licu da mu je neka misao sinula, svakako ona koju
- 166. 166 sam namjeravao unjemu da probudim. Rekao sam mu da želim sa njime da razgovaram, a on je spremno pristao, po svoj prilici da nešto dozna od mene. Imao je iste namjere prema meni kao što sam ih ja imao prema njemu. — Old Shatterhand je u pravu — rekao je. — Poglavice se moraju pozdraviti kao glasoviti ratnici. Rekavši to sjahao je s konja te sjeo nasuprot meni. Kada su njegovi ljudi to vidjeli, napustili su također svoje konje u namjeri da se smjeste u krugu oko nas. Pri tome bi mi nekolicina od njih došla iza leđa. To sam morao spriječiti. Tada rekoh tako da su to mogli svi čuti: — Zar se među sinovima Komanča nalaze i takve kukavica koje se ne usuđuju da gledaju u lice Old Shatterhandu? Ja mislim da ih nema. A i ja nisam tako nepažljiv da bih jednom hrabrom ratniku okrenuo leđa. Uspjelo je. Svi su posjedali tako da sam ih mogao držati na oku. Odrekli su se iznenadnog prepada i to zato što su vidjeli da sam sam i bili uvjereni da sam siguran plijen. Lulu mira, koja mi je visjela oko vrata, odriješio sam sa vrpce i pretvarao se kao da je želim napuniti. Rekao sam: — Želim da sada sa svojim mladim bratom Schiba--Bigkom popušim kalumet u znak pozdrava kako bi doznao da je Old Shatterhanđ još uvijek njegov prijatelj, kao što je i nekada bio. Tada je podigao ruku u znak negodovanja i odgovorio: — Nekada je Schiba-Bigk bio ponosan što ima tako slavnog brata. Ali sada bih želio doznati da li mu je Old Shatterhand zaista još uvijek prijatelj. — Zašto u to sumnjaš? — upitao sam ga pravedi se kao da sam iznenađen. — Zato što sam doznao da je Old Shatterhand postao neprijatelj Komanča. Zar se Old Shatterhand nije nalazio kraj one vode koja se zove Saskuan-kui? Što si tamo htio? — Ništa. Put me je vodio onamo. Namjeravao sam ondje logorovati, a ujutro odjahati dalje. — A ti ondje nisi ništa poduzeo? — Ipak, jesam. Vidio sam tamo crvene ljude koji su uhvatili bijelog ratnika. Njega sam oslobodio. Kasnije sam od bljedolikog doznao da su to bili Komanči iz plemena Naiinia. — Kakvim si pravom oslobodio tog bljedolikog? — On nije bio ništa učinio Komančima. Ja bih isto tako oslobodio i Komanča da je kao nevin pao u ruke bljedolikih. Old Shatterhand je prijatelj svakom dobrom, a neprijatelj zlima. On ne pita za boju čovjeka kojemu je pomod potrebna. — Ali ti si radi toga navukao na sebe neprijateljstvo i osvetu Komanča! — Nisam, jer sam slijededeg jutra razgovarao sa Vupa-Umugijem, njihovim poglavicom, i sa njime sklopio savez. On je bio moj zarobljenik i ja sam ga pustio na slobodu.
- 167. 167 — Da lisi znao što su htjeli Komanči tamo na Saskuan-kuiu? — A otkuda bih to znao? Ja nisam pitao. Vjerojatno su bili tamo da love ribu. — Da li te je poznato gdje se oni sada nalaze? — Nasludujem. Bit de da su krenuli prema zapadu u pravcu Mistake-kanjona da pruže svoju pomod tamošnjim Komančima kojima, kako sam doznao, prijeti opasnost od bijelih konjanika. —-Uf! — viknuo je, dok mu je licem prešao nadmodan osmijeh. Njegovi ljudi su mi dobacili takve poglede koji su jasno govorili da u ovom času ne smijem biti uobražen u svoju mudrost. Tada je nastavio: — Da li su sa tobom bili još i drugi ljudi? — Nekoliko bljedolikih. — A u kom pravcu ste odjahali od Saskuan-kuia? — Prema zapadu. — A ipak se sada nalaziš tako daleko istočno od »Plave vode«! Kako to? — Doznao sam o neprijateljstvu između vojnika i ratnika Komanča. Kao bijelac morao bih pomodi vojnicima. Ali zato što sam prijatelj Crvenokožaca, okrenuo sam prema istoku zato da bih to izbjegao. — I ponovo prema »Plavoj vodi«? Njemu je bilo važno da dozna da li sam ponovo bio tamo. Odgovorih mu: — A zašto bih se vratio onamo? Jahao sam prema Llanu kako bih svog mladog brata Bloody Foxa posjetio, kojeg i ti poznaješ, jer si onda bio njegov gost i s njime popušio lulu mira i prijateljstva. — Jesi li poveo bljedolike sa sobom koji su bili sa tobom? — Pitaš iako znaš da smo Bloody Foxu obedali kako nedemo odati njegovu tajnu. Zar bih mogao strane ljude dovesti do njega? — A gdje su oni sada? — Kad sam se s njima rastao, namjeravali su podi do velike rijeke i prijeko u El Paso. — Da li si sreo Bloody Foxa? — Jesam. — A gdje je sada? — U svojoj kudi. — Ti si tako brzo otišao od njega? Zar nije htio zadržati svog slavnog brata Old Shatterhanda?
- 168. 168 — Htio je.Vradam se k njemu. Zar ti nije poznato da je odlučio da oslobodi Llano od orlušina? — A ti mu pomažeš? — Da. I danas isto onako kao i nekada kada si bio kod nas. A sada sam na sva tvoja pitanja odgovorio i znaš što si htio da doznaš. Sada neka govori kalumet. — Još malo pričekaj! Dopustio sam kao kakav dječak da me ispituje. Bio je ponosan što me je mogao ovako ispitivati. To sam utvrdio iz njegovih pobjedonosnih pogleda koje je uputio svojim pratiocima. Vjerojatno je mislio da mi je u ovom času bio potpuno dorastao jer su njegove riječi »još malo pričekaj« zvučale nevjerojatno zapovjednički. Imale su prizvuk nadmodnosti, ali sam se ipak u sebi nasmijao. Tada nastavi: — I sunce i mjesec su se mnogo puta izredali odonda kada smo se bili rastali. Tokom tako dugog vremena ljudi se mijenjaju. Mudraci postaju djecom, a djeca snažna i mudra. I Old Shatterhand je postao dijete. Dozvolio si da te ispitujem kao nekog dječaka u koga još nema pameti ili kao neku staru ženu čiji se mozak sasušio. Na tvoje oči se navukao mrak, a tvoje uši oglušile. Ti i ne nasluduješ tko smo i što želimo. — Uf, uf! Zar su to riječi mladog čovjeka sa kojim sam nekada -popušio lulu mira? — To su riječi mladog čovjeka koji je postao veliki i slavni ratnik. Kalumet više ne vrijedi ništa jer mi više nisi prijatelj, ved moj neprijatelj kojega moram ubiti. Ti si oslobodio našeg zarobljenika! — Zar je on tvoj bio? Ja sam ga oslobodio iz ruku Naiini Komanča, a ti pripadaš drugom plemenu. — Naiini su moja brada. Njihov neprijatelj je i moj neprijatelj. Zar ove koji ovdje sjede pred tobom ne poznaješ? — Zar ovi ratnici nisu iz tvog plemena? — Samo dvadesetorica. Ostalih trideset su Naiini koje si vidio kod »Plave vode«. Mi smo iskopali ratnu sjekiru protiv svakog bljedolikog, a i ti si jedan od njih. Znaš li što te čeka? — Znam: zajahat du opet svoga konja i mirno otidi dalje. — Uf! Zaista je istina da je Old Shatterhand podjetinjio. Bit deš naš zarobljenik i umrijeti na stupu mučenja. — Vaš zarobljenik nedu biti, a niti umrijeti kako to vi želite, ved kako se bude sviđalo velikom Ma- nitouu. Moja ravnodušnost i mir kojim sam to rekao bio je neshvatljiv njemu i njegovim ljudima. Ja se nisam ni okrenuo. Nisam izveo ni jedan pokret koji bi ličio na bijeg ili odbranu. To ih je odvradalo da se hvataju oružja. Naravno, nisu primijetili da sam svakoga od njih držao oštro pod okom. Tada me je poglavica upitao s omalovažavajudim i sažaljivim smiješkom:
- 169. 169 — Misliš lida deš nam se modi možda oduprijeti? Zar ne vidiš da stojiš nasuprot pet puta deset hrabrih ratnika? — Da li je Old Shatterhand ikada brojao svoje neprijatelje? — Znači da računaš na svoju čarobnu pušku? U trenu sam imao u rukama svoju brzometku, skočio, zaklonio se iza konja koji me je svojim tijelom štitio i viknuo: — Da, na nju se oslanjam. Bude li se itko od vas latio oružja, dobit de u trenu metak! Poznato vam je kako s ovom puškom mogu neprekidno pucati! To se sve odvijalo takvom brzinom da su još uvijek sjedili kao i prije, dok sam ove riječi izgovorio. Jedan je povukao ruku iza sebe gdje mu je ležala puška. Ali vidjevši cijev uperenu u sebe povukao je brzo ruku. Strah od »čarobne puške« bio je još uvijek tako velik kao i prije. Znao sam što de slijediti. Naime, napad, i to zasada samo riječima. To mi je bila i namjera jer sam se nadao da du doznati ono što sam i htio. Nitko se nije usudio da bude prvi koji de se latiti oružja. Zato sam mogao očekivati da de me svojim prijetnjama pokušati da prisile kako bih se dobrovoljno predao. Neka nitko ne misli da je za ovo moje držanje bilo potrebno mnogo odvažnosti. Poznavao sam Crvenokošce, a i njihov strah od moje brzometke. Pazedi da to ne primijete, počeo sam ispitivati niski rub udoline koja se nalazila nasuprot meni i u kojoj je trebalo da bude Old Surehand sa svojim Apačima. Iz onoga pravca prijetilo je preko sedamdeset puščanih otvora prema dolje, vidljivih svakako samo za moje oko, jer sam s time bio upoznat. Gospodari tih pušaka se nisu mogli vidjeti jer su bili duboko ukopani u pijesku. A na uzvisini, iza mojih leđa, odred Entschar-Koa ležao je isto tako pripravan. Lijevo, u pozadini, čekao je Winnetou, a sa desne strane bi se Old Wabble morao pojaviti kod prvoga hica. Uzevši sve to u obzir, čovjeku nije bilo teško da bude ovako samosvjestan kao što sam sada ja bio. Ono što sam očekivao to se je i dogodilo: mladi poglavica je sada pokušao ne bi li mi odvratio. — Pshaw! — uzviknuo je, naravno, usiljenim osmijehom. — Poznato nam je kako tvoja puška bez prekida puca, ali pedeset puta odjednom ipak ne možeš. Pogodit deš dvojicu ili trojicu, a možda i četvoricu, ali tada deš biti uhvaden! — Pshaw! — smijao sam se ironično ne bih li ga naveo na željena saopdenja. — Ja se vas pedesetorice ne bojim. Dođite! Kada se budem udaljavao i pucao na svakoga koji bi me slijedio, nitko se od vas nede usuditi da me zadrži! — Pa ipak nedeš umadi. Mi ovdje nismo sami, ved smo samo prethodnica čitave vojske. — Laž! — Nije laž, ved istina! — uvjeravao me je. — A kuda si mislio pobjedi? — Bloody Foxu.
- 170. 170 Pa njega mislimonapasti. Tada deš nam i ti pasti šaka! — Onda du odjahati prema zapadu! — Onamo postoji samo jedan put. Morao bi da bježiš prema Suks-ma-lesaviju. Tamo deš naidi na Vupa--Umugija koji ovamo dolazi. — Znam, ali on de stidi tek za tri dana. — Ne znaš ti ništa! On de ved sutra uveče biti tamo. — Tada de biti ved mrak i nede mi biti teško da se provučem mimo njega. — Onda dete uhvatiti Nale-Masiuv koji dolazi samo pola dana kasnije. A sa one strane pustinje nalazi se široka ravnica u kojoj de te svaki vidjeti. Kako bi mogao umadi onolikim ratnicima? Ako još nisi izgubio svu pamet, ti deš nam se predati. — Old Shatterhand da se preda? Kome? Momku kao što si ti? Zar si ti uopde neki momak? Zar nisi ti mala, cmizdrava djevojčica čije mjesto nije među odraslim muškarcima koji se smatraju ratnicima, ved na leđima svoje majke? Velika je uvreda kad se Indijancu kaže da je stara baba, a još veda ako ga netko nazove malom djevojčičom. Schiba-Bigk bijesno skoči i izdere se na mene, a da se nije latio puške ili svog noža: — Pseto, hodeš li da te ubijem? Potrebno je da kažem samo jednu riječ i pedesetorica ratnika de te napasti ! — A meni je potrebno da dam samo jedan znak i za dvije minute ste svi mrtvi ako mi se ne predate! Rekavši to povukao sam lijevom rukom oroz puške za medvjede, koja mi je dosada bila na leđima. — Daj taj znak! — reče podrugljivo. — Učini to, učini! Da vidimo tko de ti dodi u pomod da nas ubiju ili uhvate! — Odmah deš vidjeti. Pazi! Prasnuo je moj hitac. Tada je sa suprotne strane uzvisine sedamdeset Apača skočilo dolje i uz bojni krik jurnulo prema nama. Svoje konje su bili ostavili gore. Iza mojih leđa se ponovio krik. S lijeve strane je jurio Winnetou sa svojim odredom, a s desne Old Wabble sa svojim prema nama. Komanči su stajali zabezeknuti i nepokretni. — Razoružajte ih. Vežite ih! — viknu Winnetou. Još prije no što su uspjeli i da pomisle na otpor, ležali su ved na zemlji gdje je svakog od njih držalo pet do šest Apača i vezivalo ih. Samo nekoliko minuta iza Schiba-Bigkovog podsmješljivog poziva, bili su ved svi sputani a da ni jedan jedini Apač nije dobio ni najmanju ozljedu. Sada su se čuli njihovi glasovi i pokušavali su da se oslobode pritiska nepopustljivog remenja. — No, Sire, jesam li to dobro izveo? — upita Old Wabble, koji je sada bio stigao do mene.
- 171. 171 — Jeste —odgovorih. — Ali ne smijete mnogo biti uobraženi, jer je to bila dječija igra. — Da, kada čovjek misli da je nešto izveo bez greške, tada mu se kaže da je to bila dječija igra; it's clear! Okrenuo se zlovoljno. Dolina je sada bila puna konja i ljudi. Konje smo privezali za kolčide. Ljudi su se ulogorili. Zarobljenike smo pritijesnili te su ležali jedan kraj drugog. Njihovog mladog poglavicu sam udaljio od njih kako ne bi mogli čuti o čemu s njime razgovaram. Učinio sam to iz obzira prema njemu, jer ga nisam htio poniziti. Da su do njegovih ušiju doprla poniženja koja su mu predstojala, morao bi se zasvagda odredi svoje časti kao poglavica. Ako kod nas i prođe dobro, znao sam da de njegov poraz imati po njega teške posljedice. - Prema vladajudim pravilima između džentlmena bilo bi vrlo neplemenito da mu uzvradam uvrede. Morao bih ponosno i šutke prijedi preko toga. No ovdje je bio drugi slučaj. Duševnom životu mladog, nadobudnog Indijanca bilo je potrebno dati sada takav pravac koji bi mu omogudio da se prema svojim nekadanjim potčinjenima vlada daleko bolje nego kao sirov, krvoločan ratni poglavica. Sjeo sam kraj njega i rukom otjerao one koji su se htjeli približiti. Okrenuo je od mene lice i zatvorio oči. — No — pitao sam ga — želi li moj mlađi brat još uvijek tvrditi da je velik i slavan ratnik? Nije odgovorio. Ali nije ni očekivao da du tako blagim tonom govoriti sa njime, jer mu se natušteno lice malo razvedrilo. — Ili možda Schiba-Bigk još uvijek misli da se Old Shatterhand mora ubrajati u stare babe? . Nije se pomakao, a nije ni progovorio. Nastavio sam: — Otac moga mladog prijatelja zvao se Tevua--Schohe, Vatrena Zvijezda. Bio sam mu prijatelj i brat i bio je jedini ratnik Komanča kojega sam volio. Sada je rastvorio vjeđe i ispitivački me pogledao, ali još uvijek nije rekao ništa. — Vatrena Zvijezda je umro od ruke bijelih ubica i moje srce se razboljelo kada sam to čuo. Mi smo se njegovim ubicama osvetili, a ljubav koju sam prema njemu gajio prešla je na njegovog sina. Otvorio je oči, okrenuo glavu i pogledao me ravno u lice, ali još uvijek je šutio. Govorio sam dalje: — Old Shatterhand je nosio ime koje je odjekivalo kraj svih logorskih vatri, dok je Schiba-Bigk bio dječak koga nitko nije poznavao. Ipak ga je prigrlio jer je želio da mladi sin Komanča postane čovjek kao i njegov otac, blag i vjeran u srcu, svijetle i jasne misli, snažne pesnice. Pratio sam te tada kroz pusti Llano Estacado. Pomogao sam ti protiv tvojih neprijatelja. Odveo sam te u kudu Bloody Foxa i bio tvoj učitelj tokom svih onih dana koje smo tamo proživjeli. Dok sam ti govorio, činilo ti se da je moj glas glas tvog mrtvog oca. A uzevši te za ruku, zasjalo ti se lice od blaženstva, kao da je moja ruka ruka tvoje majke. Tada si me volio. — Uf, uf! — rekao je sada tiho, a oči mu se ovlažiše i zasjaše.
- 172. 172 — Tada samnapunio svoj kalumet i popušio s tobom lulu mira i bratstva. Ja sam bio stariji, a ti mlađi brat, jer smo zajedno imali istog oca, dobrog Mani-toua o kome sam ti pričao." Dozvolio sam da mi sagledaš u srce i u moju vjeru, jer sam mislio da sam ti u srce usadio zrno kukuruza iz kojeg de vremenom sazreti bogata žetva. Tvoje srce je bilo plodno tlo i obedavalo hiljadostruki plod. — Uf, uf, uf! — ponovio je opet sasvim tiho i prigušeno, kao da nastoji suspregnuti suze. — A šta je postalo od onog zrna kukuruza? Nije ga takla ni rosa, a ni sunce. Osušilo se i uginulo. — Ke, ke... ne, ne! — stao me je uvjeravati, konačno progovorivši. Okrenuo je lice na drugu stranu, jer ga je vjerojatno pekla savjest a i stidio se. — He, he... da, da! — tvrdio sam. — Tako je kao šio sam rekao. Sto je postalo od mog mladog prijatelja i brata? Nezahvalni protivnik, neprijatelj koji mi se ruga i želi da me smakne. Žalosno je kod mladog ratnika to što zna samo za stroge zakone prerije. A još je mnogo žalosnije ako je to mladid koji je nekada volio kršdanina i zahvaljujudi njemu upoznao velikog i dobrog Manitoua. Kada si maloprije napao Old Shatterhanda i izrugivao mu se, mene time nisi mogao uvrijediti. Ali zaboljelo me je jer si moje savjete zaboravio i postao takvim čovjekom kojemu nikada više ne mogu pružiti svoju ruku. Tko je kriv tomu? — Nale-Masiuv i ostale poglavice — odgovorio je okrenuvši mi se ponovo. — Ispričao sam im sve što sam o tebi bio čuo. Oni su mi se smijali i rekli da je Old Shatterhand izgubio pamet i postao propovjednik. — Mladi moj brate, kamo srede da sam propovjednik i k tome još i tvoj! Ti si se dakle zastidio Old Shatterhanda? — He, he... da, da — kimnuo je. — A sada je red na meni da se tebe sramim. Ali ja to nedu učiniti, nego te samo žaliti. Vaše poglavice i vračevi i svi oni koji rade protiv volje velikog, dobrog Manitoua, mogu se prepoznati po svojim djelima i razlikovati jedan od drugog. Šta ste mislili uraditi sa mnom da sam vam pao šaka? — Privezali bismo te za stup mučenja. — Iako vam nisam nikakvog zla učinio, vi ste mi željeli smrt. A šta misliš ti što de se dogoditi s vama, a i sa tobom, pošto smo vas uhvatili? Podigavši se onako sputan napola sa zemlje, pogleda me ukočenim pogledom i upita brzo: — Reci sam na koji dete se način osvetiti! — Nekoliko dana deš ostati naš zarobljenik, a onda demo te pustiti na slobodu. — I nedete me ubiti niti prije toga mučiti? — Ne. Oprostit demo ti. Uz otegnuti uzdah ponovo je pao na zemlju i brzo me upitao sjajnih, blještavih očiju.
- 173. 173 — Da nemisli možda Old Shatterhand da sam mu to pitanje postavio iz straha zbog bolova? — Ne. Znam da prezireš bolove koje bi netko mogao nanijeti tvome tijelu. Bili su to duševni bolovi koji su te nagnali da izgovoriš ovo pitanje. Da li je tako ili ne mladi brate? — Old Shatterhand ima pravo. — Svom mladom prijatelju želim još jedno redi. Ne znam da li deš me dobro razumjeti. Maloprije si bio uvjeren da ti je uspjelo da me vješto ispituješ. Ali ja sam ved tada bio o svemu obaviješten, jer sam Naiinije prisluškivao kraj »Plave vode«, a i glasnike Nale--Masiuva. A u mojim odgovorima koje sam ti davao skrivala su se moja pitanja na koja si i nesvjesno davao odgovore. Zapravo sam ja tebe ispitivao, a ne ti mene. Bio si toliko ponosan i siguran u svojoj stvari, a ipak si mi odao da de Vupa- Umugi sutra uveče, a Nale-Masiuv pola dana kasnije stidi do Suks-ma-lesta-vija. Kako mi možeš to objasniti? — Ne znam. Ja nisam htio ništa odati. — Ali ja sve znam. Ti si se, doduše, sramio Old Shatterhanda i njegovih pouka, dok su se oni, iako to nisi ni slutio, još uvijek nalazili u tvom srcu. I dok sam stajao pred tobom i u tvojim očima bio pobijeđeni a zapravo pobjednik, tvoje srce je ustalo protiv samoga sebe i nagnalo te da kažeš ono o čemu si morao šutjeti. Da li si to shvatio? — Ne sasvim, ali o tome du malo razmisliti. A šta de se sa mnom dogoditi kada ostale poglavice saznaju da sam sve odao? — Sve mi je to unaprijed bilo poznato. Ležao sam blizu vatre oko koje se Vupa-Umugi sa starim ratnicima dogovarao o prepadu na Bloody Foxa. A bio sam i prisutan kada su stigla dva glasnika Nale- Masiuva i stražarima kraj vode povjerili svoju poruku. Prisluškivao sam i uhode koje je Vupa-Umugi bio poslao do »Male šume«. Da, Winnetouu je ved odavno bilo poznato da želite napasti Bloody Foxa te je brzo odjahao prema Llanu da mu bude na pomodi. — Uf, uf, Winnetou!-Zato ga dakle vidim ovdje sa tolikim ratnicima Apača! — Želim ti još nešto povjeriti kako ne bi sebi predbacivao: Nama je čak i to poznato da ste naumili domamiti bijele vojnike u Llano i zabijajudi kolce u krivom smjeru otjerati ih u smrt. Ti si imao zadatak da ih zabiješ. Tada treba da stigne Vupa-Umugi sa svojih sto pedeset ratnika. Za njima bi došli vojnici, a na kraju bi trebalo da se pojavi Nale-Masiuv koji je poslao glasnika u svoj wigwam po još daljnjih stotinu ljudi. Poslije toga sam krenuo prema Winnetouu koji se nalazio na okupu sa Entschar-Koom i bijelcima. Sjedili su i razgovarali. Stigavši do njih primijetio sam da je Winnetou bio šutljiv. Znao sam da nije običavao u mom prisustvu da drugima iznosi svoja shvatanja. — Dobro što ste došli, Mr. Shatterhand — reče Old Wabble. — Potrebno je da se dogovorimo što se ima poduzeti. Istina, svaki od nas je ved iznio svoje prijedloge, ali nam nije uspjelo da se složimo. Dakle, govorite, Mr. Shatterhand! Kada demo odavde krenuti?
- 174. 174 — Smjesta —odgovorih. — A kuda? Prema oazi? — Da, ali ne svi. Mi demo se razdijeliti. Potrebno je prije svega da se izvade ved zabijeni kolci, koji odaju pravi put prema oazi, i zabiju u smjeru prema mjestu o kojem je govorio Bloody Fox. — Tko bi to morao da uradi? Htio bih biti među njima. — To ne ide. To de morati učiniti Indijanci, jer de lica kojima de biti povjeren taj zadatak ostaviti za sobom mnogobrojne tragove, a ti tragovi smiju da potječu samo od Indijanaca, kako bi ih Vupa- Umugi, prilikom svog dolaska smatrao tragovima svojih Komanča. A broj tih ljudi ne smije biti ni vedi ni manji od broja uhvadenih Komanča. Radi toga de Winnetou sa pedeset Apača i preostalim kolcima smjesta krenuti odavde prema Gutes-nontin-khaiu kako bi obavio taj posao. Tek što sam to izgovorio, poglavica je ustao i upitao: — Ima li moj brat još nešto da nadoda? Htio bih da krenem. — Samo jedna primjedba: bududi da tebi nije poznato kaktusovo polje do kojeg želimo odmamiti Komanče, morat deš kolce postaviti u jugoistočnom pravcu. Poslat du ti tada Bloody Foxa koji de te tačnije voditi. To je sve što sam ti imao redi. Neki duži dogovor između nas nije bio potreban. I ved nakon pet minuta iza toga jurio je sa pedeset Apača u galopu, napuštajudi dolinu, prema »Stotinu stabala«. — Sjajan momak! — divio mu se stari Wabble. — Njemu nije potrebno satima davati uputstva da bi shvatio šta treba učiniti. A koja dete uputstva nama dati, Mr. Shatterhand? — Nikakva. Jahat demo ravno prema oazi. Tamo dete ostati da čuvate zarobljenike sve dotle dok od mene ne primite vijest. — Od vas? To znači da vi nedete s nama ostati? — Nedu. I ja du morati otidi do »Stotinu stabala« da motrim na dolazak Komanča. Mr. Surehand de me pratiti. — Zar ne bih i ja mogao podi sa vama? Obedavam vam da sigurno nedu napraviti nikakvu glupost! Nisam bio raspoložen da ga povedem sa sobom zbog njegove poznate brzopletosti, ali on je toliko bio uporan te sam konačno pristao: — No neka bude, pođite sa mnom! Ali bude li se desila samo jedna jedina greška, rastat demo se zauvijek. A šta de biti sa vašim velikim meksikanskim mamuzama? Njih ne možete ostaviti na nogama, Sire, jer i mi za sobom moramo ostaviti otiske indijanskih nogu da ne bi bismo pobudili sumnju kod Komanča! Znači, mi demo svoje čizme zamijeniti s mokasinama. — A kako demo do njih dodi?
- 175. 175 —Dobit demo ihod zarobljenika. Oni de biti toliko ljubazni da nam ih posude. — Hm! To. de teško idi! Vi dete sa svojim salonskim nogama lako nadi one koje vam odgovaraju. Ali pogledajte samo moje nožurine! Istina, imao je tako velika stopala koja su i za tako stasitog čovjeka bila predugačka. Za njih se obično kaže »dječiji grobovi«. Došlo je vrijeme da se krene. Naredio sam da Ko-manče posade na konje i kaiševima čvrsto privežu za njih. Oni nisu pružali otpor jer su uvidjeli da bi svako negodovanje predstavljalo najvedu glupost. Sa njihovim mladim vođom nisam htio postupiti kao sa ostalima i zato sam mu rekao: — Poklonio sam svoje srce mom crvenom bratu Schiba-Bigku i veoma bi me dirnulo kada bih ga morao vezivati isto tako kao i njegove ljude. Da li de pokušati da pobjegne ako bih mu dozvolio da nevezan jaše s nama? — Teško je na to pitanje odgovoriti! Vi dete pohvatati ratnike Komanča. Ali ako bi mi uspjelo da pbbjeg-neni i da ih upozorim, ni jedan od njih ne bi pao u vaše ruke. Moja je dužnost da pokušam utedi. — Ove riječi su dokaz da ti nisi samo hrabar ratnik ved i iskren i pošten čovjek, i unatoč tome te nedu mučiti kaiševima. — Uf! — uzviknuo je začuđeno. — Onda du pobjedi! — Pshaw! Pa da smo i sami'nas dvojica, ipak ne bi pobjegao. Vidiš i sam koliko je ratnika oko mene. Uostalom, poslužit du se jednim sredstvom koje de te bolje od svih spona zadržati kod nas: oduzet du ti kumire. — Uf, uf! — uzviknu. — Da, to du učiniti. Kod prvog pokušaja bjegstva sve de puške biti uperene u tebe. Pretpostavimo da bi te moglo mirnodi svako tane, a što se ne bi moglo nikako desiti, u slijededem času imao bi za petama dvije stotine gonilaca. A recimo da te ni od njih nitko ne uspije uhvatiti, što se opet ne da zamisliti, uništio bi svoje kumire, a sa njima i svoju dušu. Oborio je glavu i izustio »uf« kao da se pomirio sa sudbinom. Kada sam mu skinuo kumire i objesio ih sebi oko vrata, nije učinio ni jedan pokret da to spriječi. Pokušao je da svoje misli sakrije od mene, ali me nije mogao obmanuti. Oko mu je za trenutak blje-snulo, što mi je kazivalo da de sve pokušati, pa makar ostao i bez kumira, da dospije u slobodu. Znači, imao sam dovoljno razloga da ga vežem. To nisam učinio jer sam naumio da doznam zašto je unatoč svim indijanskim shvadanjima bio spreman da se odrekne čak i kumira, samo da bude slobodan. Zar je moj nekadanji utjecaj ostavio u njemu tako duboke tragove da je sada bio u stanju posumnjati u poganske nazore? Izgubivši kumire, nestalo je i njihove modi, znači, sigurno nije više vjerovao u posmrtni život. A da ga iskušam, nisam ga dao vezati, ved sam se pobrinuo da mu bijeg ne uspije.
- 176. 176 Najbolji način dase nešto spriječi ili onemogudi druge u njihovoj namjeri je taj da ih se navede na to. U takvim prilikama čovjek je u toku događaja i u stanju je da pravovremeno poduzme protumjere. Dakle, morao sam mu omoguditi da u određenom času pokuša pobjedi tako da ga imam sigurno u rukama. Bude li se u svome proračunu prevario, modi du ga brzo uhvatiti kao mačka miša. Kada smo krenuli, jahao sam najprije otraga sam da bih neprimjetno spremio gotove kolutove lasa oko ramena, tako da mi je bio potreban samo brzi pokret da bih ga mogao vodoravno izbaciti. Poslije toga sam otišao na čelo i pozvao ga do sebe. Razgovarao sam s njime tako kao da ga ne motrim, i dok se polako spuštao mrak, zaostajao sam sve više i više, dok se konačno nismo umjesto na čelu našli na kraju kolone. Sumrak je bio sve gušdi i brzo se spustio večernji mrak. Schiba-Bigk je jahao s moje desne strane. Pretvarao sam se kao da mi na sedlu nešto nije u redu, zaustavio konja i nagnuo se na lijevu stranu a da nisam sjahao sa konja. Bio sam mu okrenuo leđa: ako sada ne pobjegne, tada on uopde nema namjere da nam umakne. Pružio sam ruku sav napet prema lasu. I zbilja! Pijesak zaškripi kao kod potkovana konja koji se na stražnjim nogama okrede. Brzo sam se uspravio u sedlu i okrenuo se: bježao je u divljem bijegu natrag putem kojim smo dolazili. Ali u istom času sam okrenuo svoga konja i pojurio za njim. Moj vranac nije bez uzroka nazvan imenom Hatatitla, »Munja«. Bio je kudikamo nadmodniji od Schiba-Bigkovog konja. Još nije bila prošla ni jedna minuta a ja sam stigao toliko blizu do bjegunca da ga je moj laso morao dostidi. — Stani! — doviknuo sam mu. — Uf, uf! — odgovori reskim glasom, što bi trebalo da znači: ne, nije mi na kraj pameti. Tada je moj laso poletio zrakom prema njemu. Omča se spustila na njega, zahvatila obje ruke i stegla ih uz njegovo tijelo. Zaustavio sam svoga vranca, a trzaj lasa zbacio je Indijanca sa konja. Skočio sam sa konja i kleknuo kraj njega. Ležao je nepomično. — Da li je moj mladi brat još u životu? — pitao sam, jer se lako moglo desiti da je slomio vrat. Takvi se nesretni slučajevi često događaju kod hvatanja lasom. On nije odgovorio. — Ako Schiba-Bigk nede da govori, privezat du ga za konja kao da je mrtav. U slučaju da ga zabole udovi, sam de biti za to kriv — upozorio sam ga. — Živ sam — odgovorio je sada. — Jesi li ozlijeđen? — Nisam. — Tada dozovi svoga konja! Konj je potrčao još jedan dio puta dalje kada sam ga bio povukao s njega. On zazviždi oštro i konj se vrati. — A sada du svom mladom bratu vezati ruke. Sam je kriv što to moram učiniti.
- 177. 177 Još uvijek jeležao na tlu. Omče lasa čvrsto su mu držale ruke uz tijelo. Zatim sam mu oko noge zavezao remen, provukao ga ispod trbuha konja, i zavezao za njegovu drugu nogu. A uzde njegovog konja privezao za noge. Time sam bio gospodar i njegovog konja, a on sam nije mogao sjahati. Smotao sam laso i prebacio ga preko ramena, uzjahao na svog konja i u galopu se vratio sa zarobljenikom k našoj četi. Ona se bila zaustavila jer su primijetili da nas nema. Old Surehand, Wabble, Webster, Hawley i Entsc-har-Ko dolazili su nam u susret. — Hvala bogu da ste tu! — uzviknuo je stari kralj kauboja. — Gdje ste bili Mr. Shatterhand? Zar je Crvenokožac htio pobjedi? — Da. — Evo vam! Zar vam nisam rekao kako te đide ništa ne valjaju? Sa takvim se momcima ne smije postupati u rukavicama, kao što je to kod vas u modi. Nadamo se da je sada vezan? — Sasvim po vašoj želji, Mr. Cutter. — Zašto govorite tako podrugljivo, Sire? — Zato što je ved ranije bio sputan. — To mi je nešto novo. U vezi s time nisam ništa opazio. — Sasvim je svejedno da li je netko sputan remenima ili mojom paskom. — Tako? Ako su vaše oči remeni, nemojte dozvoliti da vise do tla, jer bi ih konji mogli zgaziti; it's clear! . Mogao sam sada mirne duše jahati na začelju jer je ponovni pokušaj bijega sada bio isključen. Ipak sam se uputio na čelo, jer bi ostali bez mog vodstva pogriješili put. Schiba-Bigk ionako ne bi mogao izvršiti prepad na oazu ne samo zato što je pao nama u ruke ved stoga što ne bi našao novi prolaz kroz kaktuse. Njemu je bio poznat samo stari, a taj je, kao što smo ved spomenuli, Bloody Pox zasadio. Bilo je šest sati kada se smrklo. Otprilike nakon sata i po stigli smo u logor Apača, kod kojih se nalazila Lisica«. Bio je radoznao da sazna kakav smo uspjeh imali. I ne sačekavši naš izvještaj, sam je odgovorio: — Hallo! Vidim da je svako pitanje izlišno. Pa to je čitava gomila Komanča koje ste doveli. Znači, sa njima, ste se susreli i zamolili ih da vam se priključe. Da li je Schiba-Bigk među njima? — Svakako — odgovori Old Wabble. — Valjda ne mislite da bismo doveli Crvenokošce bez njihovog vođo! Htio bih vam ispričati kako smo pohvatali ove đide, ako vam to čini zadovoljstvo. Ali prvo moramo otidi unutra do vode kako bismo napojili konje. To je najneonhođnije. Bio je u pravu. Sjahao sam i odvezao Schiba-Bigka.
- 178. 178 — Ako jemoj crveni brat sebi uobrazio da može izvršiti prepad na Bloody Foxa, tada se grdno prevario. Kraj se sada sasvim promijenio i nije više onakav kakav je bio. I zato što si sumnjiv i što bi vjerojatno opet pokušao da bježiš, pravi put nedeš vidjeti. Skinuo sam ga s konja, zavezao mu oči i uhvatio ga za mišicu kako bih ga kroz kaktuse odveo prema kudici. Bijelci i Entschar-Ko pošli su za nama. Apači-ma smo povjerili čuvanje zarobljenika, a i njihovi konji su bili dopremljeni da bi ih napojili. Zapravo sam imao namjeru da ne dozvolim prilaz U unutrašnjost oaze ne samo neprijateljskim Komančima ved i Apačima. Smatrao sam najpametnije da ne dozvolim da itko od njih upozna to mjesto. Ali moja namjera se pokazala neizvodljivom zbog neophodnog napajanja konja. Bilo je nemogude da se izvor drži u tajnosti jer je trebalo tri stotine konja, a isto toliko i ljudi, snabdjeti vodom. Dok su ostali posjedali vani oko stola, odveo sam Schiba-Bigka u kudu gdje sam ga privezao. — Moj brat neka zahvali sebi što ovo moram uraditi — rekao sam. — Da mi je dao svoju riječ da nede pokušati pobjedi, sada bi smio da se krede slobodno. — Tu riječ ne smijem dati — odgovorio je. — Ja sam poglavica Komanča, a kako se naši ratnici nalaze u opasnosti, dužnost mi je da bježim čim mi se za to ukaže prilika. — Ta ti se mogudnost nede ukazati! — Maloprije sam je imao! Samo da konj moga bijelog brata nije bio brži od moga, umakao bih. — Zar si zbilja vjerovao u to? Mislio sam da si oštroumniji. U početku smo se nalazili na čelu. A šta misliš zašto sam kasnije zaostajao s tobom? — Jer si vjerovao da me sigurno imaš. — Ne, sasvim suprotno. Zato što sam znao da deš pokušati da bježiš. A šta misliš zašto sam se bio zaustavio i ispitivao svoje sedlo? — Zato što je na njemu bilo nešto puklo ili se pomaklo sa mjesta. — Ni to ne, ved da ti pružim priliku za bijeg. — Uff! — uzviknuo je začuđeno. — Old Shatterhand me je htio spriječiti u bijegu, a ipak mi je za to dao priliku! — Zar ne shvadaš? Dao sam ti priliku baš zato što sam te htio spriječiti u bijegu. Da si pobjegao u. času kad nisam bio pripravan, ti bi unatoč brzini moga konja zbog mraka uspio pobjedi. Na to sam morao biti pripravan i dogodilo se onda kada sam ja bio odredio taj trenutak. Zato sam i mogao tako brzo krenuti za tobom u potjeru. — Uff, uff! Uviđam da je istina ono što svi crveni i bijeli ratnici znaju. Old Shatterhanda ne može nitko nadmudriti, ali zato on nadmudruje svakog.
- 179. 179 — Hm, nijebilo naročito potrebno da tebe danas netko nadmudri. Budi sretan što je moj konj brži od tvoga i što sam uslijed toga morao da primijenim samo laso! Da mi nije uspjelo tako brzo da te stignem, bio bih prisiljen da te ubijem. — Schiba-Bigk se ne boji smrti. — Znam. Ti si svojim bijegom imao namjeru da samo obavijestiš Komanče. Zar bi to mogao učiniti da sam te ustrijelio? Dakle, moraš biti svjestan da si i u tom pogledu bio nepromišljen. A kako si mogao samo zaboraviti da su tvoji kumiri kod mene. Tvoja duša bi bila zauvijek izgubljena bez obzira da li bi ti bijeg uspio ili ne. — Old Shatterhand je rekao sada nešto u što ni sam ne vjeruje! I usprkos slabom svjetlu lojanice koja je u sobi gorjela, vidio sam na njegovom licu izraz samosvijesti, da, čak bih rekao i osjedaj nadmodnosti. Odgovorio sam: — To što ja mislim sada je sporedno. Glavno je da ti vjeruješ u to. — Ne. Ja sam bio povjerovao u to, ali samo do onog časa kada mi je moj veliki brat Old Shatterhand govorio o velikom Manitouu koji je stvorio svijet, svima podario istu ljubav i kome se sve duše ponovo vradaju. Nitko ne može drugome oduzeti dušu. Poslije smrti nema vladara niti sluga, ni pobjednika ni pobijeđenih. Pred prijestoljem velikog Manitoua su sve duše iste. Vladat de vječita ljubav i vječiti mir; niti de biti borbe, ni prolijevanja krvi. A gdje bi se tada nalazila vječita lovišta o kojima naši vračevi govore? Zanio se u govoru, i vatra njegovih riječi je rasla sve više i više. Tomu sam se od srca veselio. To je bilo ono što sam želio doznati! Sjeme koje sam mu nekada usadio u srce bilo je dakle ipak izniklo i čvrsto se ukorijenilo pod krutom korom. — Da, kada te čujem da ovako govoriš, znam da za tebe kumiri više ne predstavljaju nikakovu vrijednost — rekao sam tobože nehajno. — Oni su samo znamenje da sam ratnik i ništa više. — Onda nema ni svrhe da ih zadržim. Evo, vradam ti ih. Skinuo sam ih sa svoga vrata i objesio ih o njegov. Tada nastavih: — Ja te u svakom slučaju moram smatrati neprijateljem, jer želiš bježati. Ali neka ti je barem to dozvoljeno da se među ova četiri zida slobodno kredeš. — Znači da deš me osloboditi spona? — Crnac Bob de to kasnije uraditi. — Nigger? Zar da me se dotakne Nigger? Zar ne znaš da ni jedan crveni ratnik ne želi da ima posla sa Niggerom?
- 180. 180 — A zartebi nije poznato da je veliki Manitou stvorio sve ljude i sve podjednako voli, bilo da su crne, crvene ili bijele kože? Bio je u neprilici i zurio preda se. — A što imaš ti protiv našeg Boba? — nastavio sam. — On je bio prisutan kada smo te tada spasili. Ti mu ne duguješ manje zahvalnosti nego nama. On se kao čovjek ponio bolje nego ti. On još nije nikada lagao nekome da mu je prijatelj; a ti možeš Bloody Foxu da zahvališ što ti je spasio život i pušio si sa njime lulu mira i prijateljstva, a ipak si došao ovamo da ga protjeraš iz njegovog doma i da ga ubiješ. Reci sada iskreno tko je užvišeniji: on ili ti? Nije mi odgovorio. — Šutiš. To je dovoljno. Razmisli o sebi malo! A da bi to mogao nesmetano učiniti, ja du se udaljiti. Moje riječi su možda zvučale strogo, ali bile su dobronamjerne i nadao sam se da de na njega djelovati onako kako sam želio. Izašao sam napolje i domahnuo Crncu. Poznavao sam ga i znao da je dorastao svome zadatku. Jedino sam mu morao sve dobro razjasniti. Zatvorenika je trebalo držati pod strogom stražom, ali ga nitko nije smio mučiti. — Dođi amo, Bobe — rekao sam. — Imam da ti saopdim nešto veoma važno. Znam da si snažan i hrabar čovjek. Zar nije tako, stari Bobe? — O, da o! Bob biti vrlo jak i hrabar! — A i lukav? — Vrlo lukav, veoma! Lukav kao ... kao ... kao ... On se zamisli. Izgleda da se nije mogao sjetiti dovoljno očiglednog primjera lukavštine. Tada je radosno zapljeskao rukama, jer se ipak sjetio jedne, te nastavio: — Lukav kao muha, upravo kao muha! — Muha? Smatraš li ti da je muha neki naročito lukavi stvor? — Yes! O, o, muha vrlo lukava, vrlo! Sjedne uvijek samo na vrh nosa. — I to bi bila lukavština? — Vrlo velika, jer je vrh nosa veoma isturen i muha može odmah brzo odletjeti. — Lijepo, sada mi je donekle jasno. Dakle, potrebna mi je tvoja snaga, tvoja hrabrost i odvažnost. Vidio si da sam Schiba-Bigka otpremio u sobu. On želi pobjedi i zato mora biti pod strogom stražom. To deš ti preuzeti. — Well! Masser Bob sjediti kod njega cijelu nod i cijeli dan i ne pustiti ga iz oba oka! — Tako baš nede biti potrebno. Kad ja odem, ti deš ga odriješiti. Neka se slobodno krede po sobi, ali izadi iz nje ne smije.
- 181. 181 — O ne,ne smije napolje! Čim pružiti nos napolje, masser Bob ga lupiti po njemu. — To ne smiješ učiniti. Batine su za crvenog ratnika najveda uvreda. Našavši se u neprilici, počeše se iza uha i reče: — O, hm, o! To loše, veoma loše! Masser Bob ga ne pustiti napolje, a ipak ga ne smjeti tudi! Masser Bob ga morati odvezati, a ipak ga "držati! — Da — smješkao sam se — to je težak zadatak, ali ti si pravi čovjek za to. Ti deš ga osloboditi spona i dati' mu jesti i piti. Jedino ne smije kroz vrata, a ni do prozora, a Jii tudi ga ne smiješ. — Niti ustrijeliti? — To pogotovo ne! Ti se kod toga moraš osloniti na svoju veliku i priznatu lukavštinu. On se zamisli i na moje laskanje odgovori blaženim smiješkom: — O, o, o, masser Bob biti lukav! Bob znati kako uraditi. Treba Bob kazati? — Ne. To mi sad ne moraš redi, jer sam uvjeren da du s tobom biti zadovoljan kad se budem vratio. — Veoma zadovoljan! Masser Bob imati jednu ideju koja vrlo prepredena, vrlo. Schiba-Bigk biti unutra, odriješen, a ipak ne modi napolje, a njega ne tudi niti pucati. To masser Bob činiti lukavo. Massa Shatter-hanđ biti vidjeti! — Dobro, dragi Bobe. Veselit du se ako te nakon svog povratka budem mogao pohvaliti. Znao sam vrlo dobro zašto me njegova »misao«, koja mu je bila sinula, nije sada zanimala. Nisam htio da imam posla s odgovornošdu koja po nazorima bljedolikih ne postoji, ali je po pojmovima Indijanaca mogla biti vrlo velika. Ako bi Crnac bez mog znanja učinio nešto što bi povrijedilo Schiba- Bigkov osjedaj časti, nede ovaj smjeti da mjeri istim mjerilom kao kada bi to bilo učinjeno sa mojom privolom ili čak uz moju zapovijest. Nakon toga sam najprije otišao Bloody Foxu da po-razgovorim sa njime o njegovom zadatku. Stajao je zajedno sa Old Surehandom i dočekao me ovim riječima: — Čuo sam da moram odjahati Winnetouu kako bi njemu i njegovim Apačima pokazao pravi smjer. Kada treba da krenem? — Još večeras; čim prije. — A gdje du se sa njime sastati? — To se ne može tačno redi, ali se može otprilike izračunati. On je krenuo natrag Schiba-Bigkovim tragom koji vodi tačno prema zapadu do »Stotinu stabala«. Bududi da ima da ukloni kolce kojima je mladi poglavica označio put ovamo i da ih ponese sa sobom, trebat de mu više vremena nego da je jahao bez prekida ...
- 182. 182 — On detaj posao vedim dijelom obaviti nodu. jer de se mjesečev srp ubrzo pojaviti — prekinuo me je. — Svakako, i pretpostavljam da de se on vjerojatno oko podne pojaviti kod »Stotinu stabala«. — Tamo de morati napojiti konje i barem ih jedno vrijeme pustiti da se odmore. — Pravilno. No dugo se on tamo nede zadržati. Glavno je da de životinje dobiti vodu. Na njihov umor de se manje obazirati, jer zna da de ih putem modi po volji štedjeti. Modi de se zaustaviti i odmoriti prema nahođenju, kada i gdje mu se to bude sviđalo. Rekao sam mu da se od »Stotinu stabala« drži juga. Pretpostavimo da de on na svaki kilometar zabiti po jedan kolac, i to ne žuredi se, to se onda vrlo lako dade izračunati na kojoj dete se tački modi sastati. — Well. Znam na čemu sam. Imate li još neku pit mjeđbu, Mr. Shatterhand? — Da, Vupa-Umugi de dodi za njim i ne smije naidi na druge tragove osim na indijanske. — Dakle, moram izuti svoje čizme i navudi mokasine. Redovito imam uza se nekoliko pari, jer sam u toj pustinji prisiljen da mislim na zalihu. — O, samo kad bih i ja mogao dobiti jedan par! — A i ja — upade Old Surehand. — Inače bismo bili prisiljeni da uhvadenim Komančima oduzmemo koji par. Kakve li samo imaju na nogama, hm! — Tu bi vam možda mogao pomodi. Imam ih u raznim veličinama, jer se i Bob njima često služio. Pričekajte samo časak. Idem da ih donesem. Pošao je u kudu i donio indijansku obudu. Probali smo je. Ispostavilo se da je bilo mokasina koje su odgovarale Old Surehandu i meni. Obukli smo ih i predali Bobu svoje čizme da ih čuva do našeg povratka. Ali drugačije je bilo s Old Wabbleom. Fox nije imao ništa što bi odgovaralo njegovim ogromnim no- žurdama. Poslali smo ga sa Entschar-Koom napolje do Komanča. Možda se među njima nalazi netko s ovako velikim pješačkim oruđem. — A sada ne smijemo zaboraviti ono glavno što se odnosilo na Winnetoua: mora imati vode — nastavio sam prekinuti razgovor. — Sredom imamo mjehove. — Da — kimnu Fox. — Smjesta du ih napuniti. Ali sam ih nedu modi odvudi. Smijem li povesti nekoliko Apača? — Naravno! Samo ne previše njih, inače bi Vupa--Umugi vidio da se pred njima nalazi veda četa jahača nego što ju je Schiba-Bigk imao uza se. U vezi s time sjetio sam se nečega što bi nas moglo spriječiti da učinimo neku grešku ili da nam barem olakša da uhvatimo Komanče. Ja sam najprije mislio da jašem sa vama, Mr. Surehand, i sa Old Wabbleom. Sad pak mislim da bi bilo bolje ako bismo poveli pedeset do šezdeset Apača.
- 183. 183 — U izvidnicu?— zapita Old Surehand začuđeno. — U takvim se prilikama odlazi u što manjem broju! — Svakako. Ali možda de se iz tog namjeravanog izviđanja izledi sasvim nešto drugo. Koliko nam je do sada poznat plan Komanča, najprije de stidi Vupa--Umugi sa svojom četom do »Stotine stabala«. Doznao sam, dok sam prisluškivao, da de to biti sutra uveče. Tamo de prenoditi i ujutro krenuti duž kolaca. On treba da namami konjicu bijelaca za sobom. Kada de ona da za njima krene, to se još ne zna, ali se može naslutiti. Iz Schiba-Bigka sam izvukao da de Nale-Masiuv stidi pola dana kasnije od Vupa-Umugija. Prema tome bijelci se mogu očekivati prije dolaska Nale-Masiuva, buduci da mu je stavljeno u zadatak da ih goni pred sobom. — Znači, vojska de prema tome stidi vjerojatno prekosutra prije podne do »Stotinu stabala«. — To je moje mišljenje. Kada se bijelci budu udaljili, nalazedi se iza Vupa-Umugija, pojavit de se Nale-- Masiuv i slijediti ih. Dosada smo namjeravali da pojedine grupe pustimo da prođu i da ih u datom momentu opkolimo... . — To je najbolje i najpametnije što možemo učiniti — upade Bloody Fox. — Na žalost nije. I sam se čudim kako se dosada još nitko nije sjetio koju b'isrno grešku tima učinili. Sjetite se samo da su to dvije različite grupe Indijanaca koje mislimo zatvoriti u kaktusima! —; Pa? Sta ima tu da se premišlja? — To, da de se između te dvije grupe nalaziti bijelci. — Zounds, istina je! — uzvikne Old Surehand. — To je u našem planu velika greška! Tada bismo bili prisiljeni da opkolimo bijelce i Crvenokošce, i time bismo izgubili igru! — Ako i ne bismo izgubili, Mr. Surehand, ipak bi nam bilo daleko teže da je dobijemo. Komanči bi se domogli konjice i time dobili u ruke adut koji ne bi bilo lako nadigrati. Radi toga nas trojica i nedemo jahati sami, nego demo povesti odred naših Apača. Mi nedemo čekati na to da Nale-Masiuv upadne u klopku, ved demo ga još kod »Stotinu stabala« zarobiti. — Izvrsna ideja. Sire, samo ako nije presmjela? ,— primijeti Bloody Fox. — Razmislite samo malo, Nale--Masiuv de imati preko stotinu pedeset ratnika sa sobom. Njih mislite pohvatati sa pedeset do šezdeset Apača. — Ne. To ne bi bio samo. smjeli ved i smiješan i lakomislen poduhvat, kad u tom momentu ne bih imao kraj sebe vedi broj ljudi, naime konjicu. Bijeli jahači de biti uz nas. Redi du Entschar-Kou da... o, evo dolazi. Zamjenik vođe Apača vradao se sa Old Wabbleom. Poslao sam ga ponovo napolje da odabere ratnike koji de nas pratiti. Stari kralj kauboja zauzeo je tako čudnovat stav preda mnom te ga neposredno upitah: — Što vam je, Si«e? Zar vam nije dobro? — Yes, nije mi dobro! — kimnuo je i pokazao prstom u svoje noge.
- 184. 184 — O! moždau nogama? Mokasine? ... — Neka ih đavo nosi! — prasnuo je bijesno. — Da li ste koje našli? — I još kakve! — Da li su dosta velike? — I te kako! Tako su velike da bi se čovjek morao sramiti ako ih na noge navuče! Crvenokožac, kojem smo ih skinuli, nema noge ljudskog stvora, ved medvjeđe šape! A te ogromne cipele još mi uvijek ne odgovaraju. Još su uvijek premale! Moji prsti su savinuti kao ništica. Ja te cipele ne mogu produžiti! — Ne. Ali rupe možete urezati. — O ... rupe? ... izvrsna ideja! To du smjesta učiniti. Prsti de mi doduše malo viriti, ali to ništa ne smeta. Fričinit du im to veselje da i oni ugledaju svjetlo dana. Izvukao je nož, sjeo kako bi izvršio predloženu mu operaciju. Kada smo se oprostili od Foxa, Webstera i Hawleya i jašudi stigli do Apača, tamo su ved stajali spremni njih šezdesetorica da nas prate. — Ima li moj bijeli brat da mi izda još koju zapovijest? — upita me Entschar-Ko. — Ti deš se pobrinuti da se kraj puta koji vodi u oazu nalazi stalno po nekoliko njih na straži. Schiba-- Bigka sam predao Crncu Bobu, koji ga ne smije pustiti iz kude. U slučaju da bi zaista pokušao pobjedi, mladi poglavica ni u kom slučaju se nede modi probiti kroz gusti kaktus, ved de morati krenuti jedinim putem koji kroz njih vodi, i prema tome naidi na postavljenu stražu. — A šta demo uraditi u slučaju ako naiđe? — Uhvatit dete ga. — Mislio sam u slučaju ako se bude odupirao? — U tom slučaju bi se morala primijeniti sila. Namjera mi je da ga poštedim što više mogu ali umadi nam ne smije ni u kom slučaju. Ako drukčije ne ide, morat de dati i svoj život. Isto tako deš morati strogo pripaziti i na to da od njegovih Komanča ne umakne ni jedan. Više mu nisam imao što redi, te smo odjahali upravo u času kada se na nebu pokazao tanki mjesečev srp. Divnog li jahanja u nodi prostranom pustinjom, obasjanom mjesečinom! Rado bih svojim čitaocima pružio ona divna čuvstva od kojih se grudi čovjeka sve jače nadimaju! Jedino bi srce moralo biti kod toga bezbrižno i bez ikakve neugodne tjeskobe. Cesto sam sanjao o tome kako letim. Premda je tijelo prisutno, ipak ga ne osjedam, ni njegov opseg, a ni težinu, i čini se kao da se pretvorilo u čisto duhovno bide. Ono se nesmetano krede u prostoru u
- 185. 185 svim pravcima. Takosam lebdio visoko nad zemljom, daleko od nje, od jednog mjeseca do drugog, od zvijezde do zvijezde, iz jedne beskrajnosti u drugu, ispunjen neizrecivim blaženstvom. Nisam uživao zbog ponosa što sam to ja lično savladao prostor. Svemodna ljubav i blaženstvo puno pouzdanja nosilo me je sve dalje i dalje. Probudivši se još sam dugo ležao zatvorenih očiju da bih se polako osvijestio i uvidio da je to bio samo san, a ja sam nemodni sluga vremena i prostora. Sličan ovakvom snu je trenutak kad čovjek juri pustarom na brzonogom konju ili devi. Osjedaj da pod sobom nemaš nikakve smetnje, nikakve zapreke, ved samo tlo koje nestaje iza leđa i predstavlja više uporište negoli smetnju. Ljudsko se oko ne zadržava na njemu, ved na horizontu koji naizmjence niče pred njim kao vidljiva, a opet nedohvatna vječnost. Čovjek baca svoj pogled gore gdje se na sjajnom nebu pojavljuju sve novija i brojnija svjetla, i na kraju ih više ne uspijeva sve obuhvatiti. Kada se očni živac umori gledajudi u tu beskonačnost i sklope vjeđe, tada u čovjekovoj duši ostaje osjedaj beskonačnosti i nadolaze mu misli koje se ne daju opisati. Bude se slutnje, a bude se i osjedaji koji se riječima ne mogu opisati, a ni pojedinačno osjedati, jer zajedno čine beskrajni val na ko-ječ čovjek i dalje lebdi. Dugo sam tako jahao ispred ostalih udubljen u misli. Tada sam se trgao iz svojih misli. Glas starog Wab-blea sam začuo kraj sebe: — Sire, šta radite? Čini mi se da ste zadrijemali? Njegove riječi su zvučale posprdno. Ja mu ne odgovorih. — Uzmite u ruku uzde! — nastavio je. — Da se vaš konj u takvom galopu spotakne, mogli biste slomiti i vrat! — Šta vas briga za moj vrat! — odgovorio sam kratko i nabusito. — Zapravo ništa, Mr. Shatterhand. Ali bududi da se ovdje nalazimo zajedno, ne mogu ostati ravnodušan da li dete u slijededem trenutku slomiti vrat ili ne. — Budite bez brige. Nedu ga slomiti! — Ali su svi znaci bili takvi. Čovjek ne ostavlja uzde svome konju na vratu kada juri takvom brzinom! — Zar me hodete učiti jahanju? — Ne mislim. Uvjerio sam se da vam nije potreban učitelj. Ali što dosada još nisam vidio, to je jahač koji sklopljenih ruku jaše, kao da je u ispovjedaonici. Takvi ste naime bili sada, Mr. Shatterhand. — Krenimo dalje! Old Surehand se zaustavio, a sa njime i Apači. Mi potjerasmo ponovo konje. Old Wabble je zaostao za mnom dok je Old Surehand stupio na njegovo mjesto. Jahao je kraj mene a da nije izustio ni jednu riječ. Šesto poglavlje
- 186. 186 KOD STOTINU STABALA Jahalismo mirno i nesmetano dalje. Pred zoru smo se zaustavili da odmorimo konje, a u kasno popodne ugledasmo prvi kolac i stigosmo na mjesto gdje su se nalazili tragovi Winnetoua i njegovih Apača do kojih je sigurno stigao i Bloody Fox. Kilometar dalje ugledasmo i drugi kolac i slijededi ove kolce stigosmo uskoro do svog cilja. Mjesto koje su Apači, kao što je ved bilo spomenuto, nazivali Gutes-nontin-khai, a Komanči Suks-ma-- lestavi, a i jedno i drugo znači »Stotinu stabala«, ležalo je na rubu pustinje. Granica između Liana i zelene ravnice sa njegove zapadne strane išla je u ravnoj crti. Mjestimice je bila vrlo jasna, a na nekim mjestima bila jedva primijé'tlji-va i stvarala čas manje čas vede krivine. U jednoj takvoj krivini nalazilo se »Stotinu stabala«. Taj zavoj je imao oblik potkove, čiji se malo poviši rub spuštao laganom strminom. U pozadini je izvirao neki potok koji se najprije slijevao u malu pliticu, koja je imala promjer oko dvadeset stopala, te oticao prema istoku da bi se postepeno izgubio u pijesku. Uslijed vlage ovdje je bilo sočne trave koja je našim konjima dobro došla. Zemljište, u obliku potkovice, izdvajalo se od-okolice, jer je spomenuta strmina bila sve do vrha obrasla prilično gustim grmijem nad kojim je stršalo mnogo mladica. Ove mladice su poslužile za kolce Schiba-Bigku, svakako uzaludno, kako bi Komančima, koji su ga morali slijediti, označio put prema oazi Llana. Jasno se vidjelo gdje su bili odrezani kolci, jer su svuda naokolo ležale grane i grančice pokošene noževima njegovih ljudi. Sjahali smo kod izvora da najprije sami pijemo, a tada i konje napojimo. Konji su željno pili, a zatim smo ih pustili da se slobodno raziđu po pašnjaku. Mi smo se ulogorili kraj vode, a ja sam opreza radi poslao jednog Apača gore na vrh da motri prema zapadu kako nas Vupa-Umugi ne bi mogao iznenaditi. Naumili smo da se ovdje odmorimo samo nekoliko sati. Dulje nismo smjeli ostati. Kada je određeno vrijeme za odmor bilo prošlo, dali* smo konjima još jednom da se napoje, te smo uzjahali i krenuli prema onom mjestu gdje smo namjeravali prenoditi. To se mjesto nalazilo na nekih dvije milje sjeverno od »Stotinu stabala«. U sredini je bilo udubljeno i sličilo »Pješčanoj dolini« u kojoj smo bili uhvatili Schiba--Bigka sa njegovim ljudima. Tu se nalazio sami pijesak, ni jedne travčice. Pretpostavljali smo da Komanči nede dodi na misao i sjetiti se da bi netko mogao ondje da provede čitavu nod, a možda i duže vrijeme. Ovo udubljenje nam je osim toga pružalo i siguran zaklon. Ako se neprijatelj ne bi sasvim približio do ruba, ni u kome slučaju ne bi mogao da nas primijeti. Uostalom, nije postojao razlog koji bi Komanču dao povoda da dođe ovamo. Stigavši u tu udolinu, privezasmo konje za kočide zabijene u zemlju i polegosmo u duboki, mekani pijesak. Naravno, stražu smo postavili gore na vrhu da pripazi na Vupa--Umugija i njegovu četu. Prema onome što sam od Schiba-Bigka doznao, trebalo je da još večeras budemo spremni na dolazak Crvenokožaca. Želja mi je bila da ne stignu kasnije, jer boravak u tom žalosnom logorištu bez vode ni u kom slučaju nije bio ugodan.
- 187. 187 Moja se željasredom još prije ispunila no što sam mislio. Sunce je još daleko bilo od horizonta kada je straža doviknula sa vrha: — Ufl! Naiini an khuan peniyil — Komanči dolaze! Uzeo sam svoj dogled i sa Old Surehandom se popeo gore. Iako je udaljenost bila velika i nismo mogli biti zapaženi, ipak smo motrili u ležedem stavu. Da, dolazili su, i to tako da se vidjelo kako se osjedaju sigurnim. Oni nisu jahali na svoj inače uobičajen način, u guščijem maršu, ved pojedinačno i u grupama, prema volji, jedan do drugoga ili jedan iza drugog. Gledajudi odavde, crveni jahači su bili poput malih pasa koji su trčali ravno prema istoku i postajali sve manji i manji dok nisu pred našim očima sasvim nestali u tom pravcu. Sada je bilo veoma važno da utvrdimo da li de oni naidi na naše tragove. Zapravo bi ih morali ugledati. Sve je zavisilo od toga da li de ih opaziti. Pretpostavljao sam da de oni u tom slučaju smatrati da su to tragovi Schiba-Bigka, i upravo smo i zato svoje čizme zamijenili indijanskim mokasinama. Posumnjaju li u nešto, sigurno de odmah krenuti ovamo do nas. Sa velikim iščekivanjem gledali smo prema jugu, jer su se u tom slučaju morali odande pojaviti. Prošao je čitav sat, pa i više, a da nismo ni jednog ugledali. Kada je sunce zapalo i nastupio kratak suton, mogli smo redi da se ne moramo bojati da nas otkriju. Napustili smo visoki rub udoline i sišli ponovo dolje k svojim ljudima. Ondje nas Old Wabble dočekao ovim riječima: — Dakle, tu su. Sada bi zapravo trebalo da čovjek izvede neki mangupluk, da ih po nodi iznenadi i pobije. — Ubiti stotinu i pedeset ljudi, vi nazivate manguplukom? — upitao sam. — Moje mišljenje u vezi s time vama je poznato. Pustit demo ih da mirno prođu, kao što smo se prije o tome i dogovorili, i tek kasnije opkoliti. Tada de oni bez prolijevanja krvi biti naši. — Prodi, da! A šta de biti ako to oni ne bi učinili sutra ujutro, ved ovdje ostali čitav dan? Gdje demo nadi potrebnu vodu za se i svoje konje? — Oni nede ostati. U to se možete pouzdati. Nemaju računa da izgube čitav dan. Pa da i ne mare za toliki gubitak vremena, oni sutra ujutro moraju napustiti »Stotinu stabala«, kako bi vojsci napravili mjesto. — A da li de ona stidi? — To de se ubrzo pokazati. Prisluškivat du Komance. — Divno, divno! Tada du i ja sa vama! — Nije potrebno! Ja sam sigurniji kada sam sam nego sa vama, Mr. Cutter. — Zar vi zbilja mislite da idete sami? — Ne. Mr. Surehand de me pratiti.
- 188. 188 — Znači, viu njega imate više povjerenja nego u mene? — Bilo tako ili ne, to je sasvim svejedno. Njega du povesti, a vi dete ostati ovdje! Vidio sam da mi je htio nešto ljutito odgovoriti, ali se savlada i ništa ne reče. Zbdg njegove neopreznosti on bi bio posljednji kojega bih poveo do Komanča! Kako sam pretpostavljao da de ved sutra u zoru Crvenokošci krenuti, moglo se računati da de večeras rano ledi. Zato nisam smio dugo čekati, ako želim da ih osluškujem i stvarno doznam nešto. Čim se je spustio mrak, čekao sam još čitav sat, te krenuo sa Old Surehanđom na put. Kasnije, po mjesečini, bilo bi mnogo teže ostati nezapažen. Poslužili smo se vlastitim tragovima. Stigavši do »Stotinu stabala«, zaokrenuli smo najprije prema uzvisini potkovičaste krivine, kako bismo iz pređostrožnosti vidjeli da li ima ondje straže. Dosta dugo je potrajalo dok nismo pretražili čitav polukrug. Ni jednog Komarica nismo otkrili. Vupa-Umugi ovdje gore nije postavio stražu. Bit de da se je osjedao vrlo sigurnim. Dolje kraj vođe gorjelo je više malih vatri održavanih onim odrezanim granama koje smo svuda naokolo vidjeli. Oko izvora je, po svemu sudedi, sjedilo poglavica sa svojim najistaknutijim ratnicima. Ostali su se ulogorili s obje strane riječnog toka, a dokle, to se nije vidjelo. Konje isto tako nismo vidjeli, jer je još uvijek bilo pretamno. Ni to nismo mogli vidjeti jesu li ondje dolje, prema Llanu, bile postavljene straže, premda nam do toga nije bilo stalo jer nismo namjeravali podi na onu stranu. Naš prvi zadatak je bio da se što više približimo poglavici kako bismo ga u povoljnom času mogli čuti što govori. Zato smo se zavukli u grmlje i, puzajudi kroza nj, spustili se niz strminu, naprijed ja, a za mnom Old Surehand. To nije bilo lako jer nas je u svakom času mogao odati zvuk grude zemlje koja se odronjavala pod našim nogama. Indijanci su bili tako mirni da bi se ta buka morala svakako čuti. Zato sam prije svakog učinjenog koraka najprije opipao tlo kuda du stati. Išlo je vrlo sporo i prošlo je u tom silaženju svakako čitav sat dok se konačno nismo zaustavili iza jednog gustog grma. Grm se nalazio tako blizu izvora da smo Crvenokošce, koji su kraj njega logorovali, morali čuti... pod pretpostavkom da su uopde razgovarali. Ali oni nisu govorili. Sjedili su na okupu nijemo i ukočeno i zurili u svijetli plamen male vatre. Na vatri su svakako pržili meso jer se još uvijek osjedao miris. Čekali smo četvrt sata, pa još četvrt. Bilo je i dalje mirno kao i prije. Čovjek bi mogao pomisliti da ima pred sobom mrtve likove da nije vidio kako je jedan od Indsmena kadšto pomakao rukom da bi grančicu stavio na vatru. Upravo kada me je Old Surehanđ stao gurkati, pitajudi me ne bi li možda bilo bolje da se ponovo vratimo, začusmo najednom glasan povik koji je dopirao izvan logora. Za njim su slijedili i drugi. Dakle, vani su ipak bile postavljene straže. One su vjerojatno primijetile nešto sumnjivo jer su se povici stali umnožavati i postajali sve uporniji. Čitav su logor stavili u pokret. Vupa-Umugi je skočio na noge, a i ostali. Larma je postajala sve veda i zov se čuo čas sa ove, čas sa one strane. Izgledalo je kao da gone nekoga koga žele uhvatiti. Obuzela me je zabrinutost, koje se nikako nisam mogao osloboditi. — Šta bi to moglo biti? — tiho me upita Old Surehand. — Čuje se kao da nekoga gone amo-tamo — odgovorili isto tako tiho.
- 189. 189 — Da, morada je netko koga žele uhvatiti. Ne varam se. Jasno se čuje. A tko bi to mogao biti? Da nije? ... Pitanje nije do kraja izgovorio. — Šta ste htjeli redi? — upitah ga. — Ništa, Sire. Bilo bi preludo sa njegove strane! — Sa čije? — Sa ... ali, nije mogude! — Mogude je. Znam na koga mislite. Na Old Wabblea. — Do vraga! Zar i vi? — Od njega se to može očekivati. — Da, on je za uhođenjem upravo lud. A kako je maloprije tako uporno zahtijevao da pođe sa nama, to ... čujte samo! S lijeve strane od nas dopirao je zov: — Sim tavo — jedan čovjek! Odmah iza toga začusmo iza grmlja, s desne strane, povik: — Sim pohk — jedan konj! Tada je sve utihnulo. Odjednom smo zapazili neko kretanje prema sebi, i to više sluhom, nego očima. Vodili su s lijeve strane, a onda i sa desne, nekoga ili nešto. Tko ili što bi to moglo biti? Nismo morali dugo čekati da bismo to doznali. Bojazan, koji smo bili naslutiti, na naše zaprepaštenje se ostvarila. Nekoliko Komanča vodilo je ... Old Wabblea. Bio je razoružan i vezan kaiševima. Samo nekoliko ča-saka iza toga doveli su i njegovog konja. Dakle, on nas je slijedio, i to na konju. Kakva glupostfZnao sam iz iskustva da je mogao postupiti ovako samovoljno, ali da de učiniti takvu glupost i pokušati da se prišulja na konju, u to ipak nisam vjerovao. Sa ovom svojom glupbšdu ne samo da nas je doveo u veliku nepriliku ved i u očitu opasnost. Komanči de svakako pomisliti da on nije sam, nego da uza sebe ima drugove. Zabrinuti zbog svoje vlastite sigurnosti morali smo da se smjesta udaljimo. Da li smo smjeli to učiniti? Zar ne bi bila naša dužnost da ostanemo kako bismo doznali šta de se odigrati. Starac je> i pored svoje neopreznosti bio velik prevejanac. Možda de se sjetiti neke isprike kako bi odvratio sumnju Crveno-kožaca. — Uff, Old Wabble! — vikne Vupa-Umugi kada je ugledao staroga. — A gdje ste ga uhvatili? Crvenokožac, kome je to pitanje bilo postavljeno, odgovorio je:
- 190. 190 — Ležao jeu travi i provlačio se kao kojot koji je krenuo u lov za plijenom. Naši su se konji uznemirili nanjušivši njegovog kojega je bio privezao za kolac podalje od naših straža. — Da li se branio? — Neatz-pah! Htio je bježati. Dok smo ga lovili, trčao je amo i tamo, kao šugavi pas. Kada smo ga konačno zgrabili, nije usudio da se brani. — Da li ste vidjeli još i neke druge bijelce? — Nismo. — Tada pođite i potražite im tragove. Nije mogude da se ovaj bljedoliki nalazi sam samcat na rubu Llano Estacada. Ratnik je otišao da izvrši naređenje. Poglavica je ponovo sjeo, a i njegovi ljudi, kao da se nije ništa dogodilo. Pogledao je Old Wabblea, kojeg su držala pred njim dva Crvenokošca. Pogleda ga prijetedi, izvuče nož, zabi ga pred sobom u zemlju i tada mu reče: — Evo noža presude. Mogao bih te ubiti, a i ostaviti na životu. To je u tvojim rukama. Budeš li istinu rekao, bit deš spašen. Oči »kralja kauboja« kružile su nad grmljem. Tražile su nas, ali sredom samo kratkim pogledom. Da se nije uspio savladati, mogao bi nas odati. — A gdje je tvoja pratnja? — upitao je poglavica. — Nemam je — odgovorio je stari. — To je laž! Mi demo je tražiti i pronadi je! — Nedete nikoga nadi. — Ako se ispostavi da lažeš, bit deš ti kriv ako teškom smrdu svi umrete. — Onda samo traži. Nemam ništa protiv! — Onda mi reci što si tražio ovdje na rubu Llana Estacada? Da se nedeš možda izgovoriti da si pošao u lov ovamo? — Ne. Old Wabble nije tako glup. Ali ipak du vam redi, jer je to zbilja istina. — A što si mislio ovdje da loviš? Ovdje nema divljači. — Ima, i to mnogo; riđe divljači, naime Indijanaca. Došao sam ovamo u lov na vas. To što je rekao bilo je veoma smjelo. Vjerojatno se je u nas pouzdao. Izgledalo je kao da je bio uvjeren da se mi nalazimo negdje u blizini i da ga čujemo. Vjerojatno je sa sigurnošdu pretpostavljao da ga nedemo ostaviti u sadašnjoj situaciji. Znao sam unaprijed da se je prevario u računu. Ako se sada »nasukao«, onda neka misli kako de se i izvudi iz toga. Prije svega mi smo morali sada da vodimo
- 191. 191 računa o sebisamima i da vodimo računa kako i nas ne bi uhvatili. Osloboditi ga nismo mogli a da svoj lijepi plan lakomisleno ne stavimo na kocku. Smjeli starčev odgovor iznenadio je poglavicu. To se je vidjelo po njemu. Skupio je mrke obrve i nepovjerljivo upitao: — A šta rade mokasine na tvojim nogama? — Tu obudu sam oduzeo jednom Nale-Masiuvom ratniku i lično se poslužio njima kako ne bih ostavio sumnjive tragove prilikom uhađanja. Poglavica je sada nastavio prijetedim glasom: — Neka se čuva Old Wabble da ne izazove u meni gnjev! — Zašto ova prijetnja? Sam si rekao da kažem istinu! — Da, ali ti je ne govoriš! Rekao si da si došao ovamo da nas loviš. Zar jedan -jedini čovjek može podi u lov na deset puta petnaest ratnika? — Ne. Ja sam samo kao uhoda ovdje. Ostali dolaze za mnom. Upozoravam vas! Ako mi bilo šta učinite, zato de vam se krvavo osvetiti. — Pshaw! A koji su to ljudi s kojima se usuđuješ da nam prijetiš? — Zapravo vam to ne bih smio redi, jer nemate ni pojma da su vam za petama. Ali pričinja mi veselje da vam ved sada otvorim oči. Smatram da to nije greška sa moje strane, jer ionako nedete uspjeti da im umaknete. Na njegovom starom, naboranom licu ugledao se izraz trijumfa. On nastavi: — Poznaješ li poglavicu Nale-Masiuva? On se je usudio da napadne bijele jahače i od njih je pretrpio poraz. — Uff! — odgovori Vupa-Umugi. — Znači da je bio toliko neoprezan te je poslao do vas glasnike. Vojska je otkrila njihove tragove i slijedila ih. — Uff! — Tragovi su odveli vojnike do »Plave vođe«, gdje je bio vaš logor. Vi ste ved bili napustili to mjesto. Oni su krenuli za vama. Mene su poslali naprijed kao uhodu da otkrijem gdje ste se danas ulogorili. Premda ste me uhvatili, morat dete me opet pustiti na slobodu, jer za mnom dolaze vojnici i pobit de vas do zadnjeg čovjeka! »Hvala bogu!« mislio sam, jer je to bio jedini izgovor koji je mogao nadi. Njihovu sumnju mogao je od nas samo ovako odvratiti i uvjeriti ih da je zaista došao sam. Da, bio je stari prevejanac, ali time nije mogao ublažiti moj bijes koji sam osjedao prema njemu.
- 192. 192 Vupa-Umugi prezirno mahnerukom i reče: — Neka Old Wabble samo ne govori mnogo i prerano trijumfira. Njega nazivaju »Ubicom Indijanaca«. Nama svima je dobro poznato da ni jedan crveni ratnik nije bio pošteđen od njegovog noža i njegovog taneta. Veoma smo zadovoljni što smo ga uhvatili i čuvat demo se da ga ponovo pustimo. Umrijet de na stupu mučenja pod najvedim i najsmišljenijim bolovima i ispaštati za sva ubistva koja je počinio! — Sada tako govoriš, ali sasvim de drukčije biti — odgovori Cutter samosvjesno. — Ne budi tako drzak, pseto jedno! — izdere se na njega poglavica. — Misliš li zaista da si nam time nešto novo rekao? Nama je ved odavno poznato da su se bijeli vojnici borili sa Nale-Masiuvom. Pobijedili su, ali samo za kratko vrijeme, jer je poslao glasnika kudi da dovede još daljnjih stotinu ratnika. — O! — uzvikne Old Wabble pretvarajudi se kao da je razočaran. — Da — nastavi poglavica, koji je sada trijumfirao. — A isto tako znamo i to da nas ti bijeli psi slijede. Mi smo to sami tako htjeli, jer smo ih domamljivali za sobom kako bismo ih uništili. Kažem ti da smo vam postavili stupicu, iz koje se ni jedan nede izvudi. — Da, da smo možda tako glupi pa da u nju upadnemo. — Ti se ved u nju upao. U njoj se ved nalaziš! — Ali zato de tim oprezniji biti bijeli vojnici. . — I oni de u nju uletjeti, jer im drugo ne preostaje. Mi smo samo zato i jahali od »Plave vode« ovamo da nas vojnici slijede. I ovaj logor demo napustiti kako bismo ih odmamili u pustinju gdje de jadno izginuti. — Izginuti? Oni de se boriti i pobijediti vas. — Do borbe nede ni dodi. Ođmamit demo ih duboko u pijesak gdje nema vođe. Ondje de izginuti od žeđi, a oružje im nede biti ni od kakve koristi. Samo nekoliko sati iza zore ovamo de stidi. Nas ovdje više nede biti, i oni de za nama podi. Ali iza njih dolazi tada Nale-Masiuv sa mnogo više od stotinu ratnika. Prema tome oni de se nalaziti između nas i njega, između gladi, žeđi i naših pušaka, i moraju jadno izginuti. — Hand it all! — uzvikne Old Wabble glasom kao da se silno preplašio. — Da, utjerao sam ti strah u kosti! — nasmija se zajedljivo poglavica. — Moraš priznati da ste izgubljeni. Ali s tobom ja imam još jedan razgovor. Gdje se sada nalaze oni bljedoliki koji su s tobom bili kraj »Plave vode«? — Bljedoliki? Na koga misliš? — Na Old Shatterhanda, pa Old Surehanda, kojega ste nam oteli, kao i na sve ostale. — Ne znam gdje su. Mi smo se rastali jedan od drugoga.
- 193. 193 — Lažeš! Želišda mi prešutiš kako se oni nalaze kod vojnika! — Kod vojnika? Baš ih briga! Old Shatterhand nije čovjek koji bi se takvim ljudima pridružio i žrtvovao svoju samostalnost. Ne misliš li valjda da bi se mogao toliko poniziti i biti njihov uhoda? — Old Shatterhand je ponosan — prizna poglavica. — Ne samo to. On je prijatelj kako bijelaca tako i Crvenokožaca. Zar bi se on umiješao u svađu koja je izbila između njih? — Uff, to bi moglo biti. — Zar kraj »Plave vode« nije s tobom sklopio mir? — I to je tačno. Ali gdje je? — Odjahao je niz Rio Pecos kako bi se sastao sa Winnetouom u naselju Mescaleros-Apača. — Da li je sam odjahao? — Nije. Svi ostali su ga pratili. — A zašto ne i ti? -— Zato što sam namjeravao da odem vojnicima kojima sada služim kao izviđač. — Zar si zaista dojahao sam? U to ne vjerujem. Tvoje zadnje riječi u meni su pobudile ponovo sumnju. Old Shatterhand je s vama! —- Vupa-Umugija sam smatrao daleko mudrijim nego što se pokazao sada. Zar ne uviđaš da si se obrukao sa tim svojim nepovjerenjem? Zar Old Shatterhand ne vrijedi više od stotinu ratnika? A zar Old Surehand nije isti? Da se među nama nalaze tako slavni ljudi, zar misliš da ti o tome ne bih govorio kako bih te prestrašio da me ne diraš? — Uff — kimne odobravajudi poglavica. — Za mene bi bilo od velike koristi kada bih ti mogao zaprijetiti ovom dvojicom bljedolikih. A bududi da to ne činim, moraš uvidjeti da ih zaista kod nas nema. — Uff! — reče ponovo odobravajudi. — Dakle, da sam ja namjeravao lažima se poslužiti, svakako bih vam rekao da de njih dvojica dodi da me spase, a ne da to odričem. Ako Vupa-Umugi ne uviđa to, tada mu mozak nije u redu. — Šta te se tiče moj mozak, pseto! Znam na čemu sam. Sada de sve zavisiti od toga hode li moji ratnici, sada kada budu pretražili okolicu, pronadi nekoga od tvojih ili ne. U svakom slučaju ti si izgubljen. Povest demo te sa sobom, da te cijelo naše pleme gleda dok budeš umirao i veseli se tvojim mukama. — No, što je, što imaš da mi javiš?
- 194. 194 To pitanje jepostavio Crvenokošcu koji je upravo dojahao i skočio sa konja. Ovaj mu odgovori: — Obišli smo cijeli kraj i pretražili ga. Nikoga nismo našli. Ovaj bljedoliki se dakle sam usudio da dođe u našu blizinu. — Tu svoju smjelost platit de životom. Sada mu i noge vežite. Sputajte ga tako jako da se ne može ni micati! Pet ratnika de ga čuvati i jamčiti za nj svojim glavama. Straže neka zaposjednu rub ove visine iza naših leđa kako se kasnije ne bismo morali kajati zbog svoje neopreznosti. Tu neopreznost je ved počinio jer mi je omogudio da se potajice došuljam. Morali smo se brže-bolje odavde udaljiti i nismo smjeli nikako čekati da se straža gore postavi, inače bismo se izložili opasnosti da nas otkriju. Brzo smo puzali niz strminu vodedi računa da to što nečujnije učinimo. Stigavši dolje, najprije smo daleko odjurili da nas nitko ne bi ugledao ni čuo. Kasnije smo mogli produžiti sporije. — A sada, Sire, šta na to kažete? — upita me Old Surehand. — Ovo što nam je stari priredio, opasna je igra. — Za njega sredom opasnija nego za nas. — Da. Prebrodivši prvi udarac, nije se niti loše ponio. — Velika je šteta po njega! Inače je valjan čovjek i mogao bi biti koristan, samo da nema lošu naviku da radi po svojoj volji. Ovako je čovjek prisiljen da prema njemu bude oprezniji nego prema ma kojem balavcu. Za njega je bolje da uvijek bude sam, jer čim se priključi nekoj skupini, odmah iskrsne neka opasnost. Bude li ponovo na slobodi, neka ide kud god mu je volja. Ja sam se, doduše, najprije veselio što sam ga upoznao. Ali mi je on to veselje grdno pokvario. Sada zbilja više nije nikakvo zadovoljstvo da ga čovjek ima uza se i gleda kako niže jednu glupost za drugom. Moram priznati da mi je miliji svaki neiskusan novajlija. Svaki šmrkavac se prilagodi i sluša iskusnog Zapadnjaka, upravo zato što je uvjeren da nema dovoljno iskustva. Imamo pred sobom starog, vještog jahača, kojega su nekada nazivali »kraljem ka-uboja«, i u tom svom ponosu smatra da je ispod časti kada se čovjek podvrgava tuđoj volji. Valjan kauboj može da bude dobar pastir i jahač, a možda i neki vajni strijelac. Da bi čovjek bio valjan Zapadnjak, potrebno je mnogo više. Govorio sam ovako vatreno, a možda bih i produžio da nismo upravo stigli do svog logorišta. Kada su Apači doznali da su Komanči uhvatili Old Wabblea, rekao je najstariji među njima, koji je uvijek umjesto ostalih govorio: — Stari sjedokosi je odjahao a da nas nije ni pitao. Zar smo ga mogli zadržati? — Niste — odgovorio sam. — On vas ionako ne bi poslušao. Ali zašto je uzjahao konja umjesto da pješice krene? Imate li pojma zašto? — Znamo. To je jedino što nam je rekao: konjem se poslužio zbog njegove brzine. Htio je prije vas stidi do Komanča, a i prije vas se vratiti.
- 195. 195 — Kako bise pred nama hvalisao! I sada ima povoda da se hvališe. Pobrini se da straža bude što opreznija! Sada demo podi na spavanje, jer s izlaskom sunca morat demo i mi da krenemo. O spavanju nije moglo biti ni govora jer me je bijes radi Cuttera još dugo držao budnim, a kada su me u svanude budili, još se nisam bio dovoljno naspavao. Morali smo da motrimo na dolazak Komanča. Iako smo na južnom horizontu vidjeli neku tamnu traku, koja je zapravo bila »Stotinu stabala«, njih nismo mogli razabrati. Zato sam uzeo dalekozor i sa Old Sure-handom napustio mjesto logorovanja kako bih smanjio veliku udaljenost. Stigavši na pola puta, sjeli smo i čekali. Nije dugo potrajalo a prilike Komanča su se pojavile iza grma. Jahali su isto onako kao i pri dolasku, naime, ne u guščijem hodu. Ovo su činili radi toga da bi za sobom ostavili što širi i vidljiviji trag i tako trupama olakšali gonjenje. Oni su se ravnali prema kolcima pri svom nastupanju, a to je i bila naša želja. Vjerovali su da ih je Schiba-Bigk bio zabio. Nisu ni slutili kakva je promjena sa kolcima u međuvremenu nastupila. Čekali smo još podosta, a možda i čitav sat, kada su tamo daleko na jugoistoku nestali pred nama. Tada se sa zapada pojavilo šest jahača koji su, nema sumnje, krenuli prema »Stotinu stabala«. — To je konjica — reče Old Surehand. — Hodemo li do njih odjahati? — Ne. S njima bih se rado našalio. Kada sam se našao s one strane Mistake-kanjona u njihovom logoru, komandant me je potcjenjivao i postupao Sa mnom kao sa nekim novajlijom. — Glupan! — Hm! On i nije mogao drugačije jer sam se pravio kao čovjek koji traga za grobovima. Ja sam se tada pretvarao. Zbilja, nije bilo teško da me netko smatra šmrkavcem. Rado bih sada vidio lice komandanta kada me iznenadno susretne ovdje kraj pustog Llana Estacada. — Zar vi namjeravate da krenete do njega bez naših Apača? Možda i bez mene? — Vi možete sa mnom. — Drago mi je! I ja bih rado čuo što de redi kada dozna da je navodni istraživač grobova lično Old Shat-terhand. Vjerojatno de napraviti premudro lice. S dalekozorom smo vidjeli kako su se onih šest konjanika — po svemu sudedi prethodnica — raštrkali da na ovakav način stignu do »Stotinu stabala«. To je sa njihove strane bilo veoma lukavo, ali doduše nepotrebno, jer su se Komanči ved bili udaljili. Za kratko vrijeme su nestali, a nakon desetak minuta pojavi se jedan od njih i u trku se vrati natrag, vjerojatno da javi komandantu da mogu krenuti jer su neprijatelji napustili »Stotinu stabala«. Nije prošao ni čitav sat kad ugledasmo konjicu kako dolazi, i mi se vratismo u logor da uzmemo konje i izdamo Apačima nalog da i oni nakon jednog sata krenu za nama. U početku smo brzo jahali, a zatim usporili zato što se na vidiku pojavilo »Stotinu stabala«, odakle su nas mogli primijetiti. Jahali smo kao ljudi kojima se ne žuri i kojima brzina putovanja nije važna. Približivši se na nekih hiljadu koraka do grma, ugledasmo nekoliko stražara. Ostale nismo mogli vidjeti
- 196. 196 jer su seulogorili unutar uvale. Straža nas je primijetila. Najavili su nas, a iza grma se pojaviše mnogi vojnici i stadoše nas promatrati. Mirno su nas pustili da im se približimo, prije svega jer nismo bili Indijanci, a bili smo samo nas dvojica. — Stoj! — dovikne nam najbliža straža. — Što tražite u našem logoru? — Da se odmorimo. — Tko ste? — To je stvar vašeg oficira, a vas se ne tiče! — Oho! Moja je dužnost da vas upitam, a vaša da mi odgovorite. Inače du pucati! — Samo pokušajte! Pretvorit dete se u leš prije no što uspijete da prislonite tu vašu batinu. Rekavši ovo, uperio sam svoju kratkocijevku u njega i nastavio: — Mi ovdje imamo ista prava kao i vi. I mi vas možemo pitati: Tko ste? Sta tražite'ovdje? A tko je oficir koji vam zapovijeda? A sada nas ostavite na miru! Otidi demo do vode. Obišli smo grm i odjahali prema izvoru kraj kojeg je ved stajao šator oficira. Straža nas nije sprečavala, ali vojnici, čuvši moje odgovore, pojurili su naprijed da jave komandantu kako smo se ponijeli i kakvi smo buntovnici. On je stajao pred šatorom, saslušao njihov izvještaj i mrko nas pogledao namrštivši čelo. Kada smo bili ved dovoljno blizu, prepoznao me je i uzviknuo: — Good lack! Pa to je onaj istraživač grobova! Takva se glupost od njega može očekivati. On se u te stvari ne razumije. Sta taj zna o ratnom stanju i dužnostima stražara, ako ga netko ne posluša! Stigli smo do njega upravo kada je to rekao i sja-hali sa svojih konja. — Good morning, Sire! — pozdravio sam ga mirno. — Dozvolite nam da sjednemo! Potrebna nam je voda za naše konje. Glasno se nasmijao i okrenuo se svojim oficirima koji su se također počeli glasno smijati: — Pogledajte ovog čovjeka, Messieurs! Vjerojatno ga se još sjedate. Ovaj čovjek je čudak. U glavi su mu same bubice. Jasno da on nema pojma da su ga naše straže morale ustrijeliti. Našao je sebi druga koji vjerojatno isto toliko vrijedi koliko i on sam. Takve ljude možemo mirno prihvatiti bez bojazni da de nam biti na šteti. Okrenuvši se ponovo prema nama, rekao je: — Dobro, ostanite i napijte se vode koliko god želite. Da li ste mnogo onakvih grobova pronašli, Sire? — Niti jednog — odgovorili. — To sam mogao i misliti. Tko ide u potragu za indijanskim grobovima, taj ne smije krenuti u divlji Llano Estacado!
- 197. 197 — Llano Estacado?— upitao sam, pretvarajudi se kao da sam zabezeknut. — Da. — A gdje se on nalazi? — Zar vam to nije poznato? — Znam samo toliko da je to vrlo žalostan kraj. — Kakva ideja! A kuda ste odjahali kada ste tamo gore napustili naš logor? — Uvijek prema istoku. — A tada? — Onda do jezera koje Indijanci nazivaju »Plavom vodom«. — Do »Plave vode«? — uzviknuo je začuđeno, skoro bi se reklo zaprepašteno. — Pa upravo je tamo lo-gorovala jedna veda četa Komanča! — Tako? — upitao sam bezazleno. — Ta ... aa ... ko? — oponašao je moj glas. — Zar vas nisu ugledali ili iznenadili? — Ugledali? Možda! Iznenadili? Ne! Mi smo sebi čak i tu šalu dozvolili da plivamo u jezeru. — I nisu vas uhvatili? — Nisu. Čovjek treba samo malo da promisli pa da zaključi kako mi sada ne bismo mogli sjediti ovdje da su nas' oni uhvatili.- I opet se glasno nasmijao i rekao: — To je na svaki način tačno. Oni bi vas bili ubili i skalpirali! — Sire, nije to tako lako izvodljivo kao što mislite! Mi bismo se branili. To sam rekao tako ozbiljno i uvjerljivo kada je ponovo odjeknuo smijeh. Old Surehand je s mukom nastojao da zadrži ozbiljno lice. Ipak sam primijetio kako se u sebi smije. Kada se smijeh stišao, komandant nastavi: — Kakav jedinstven slučaj! A koliko ste se zadržali kraj »Plave vode«? — Jedan dan. — A kamo ste onda odjahali? — Stalno prema istoku. — To je zbilja jedinstven slučaj! Vidim da ste zdravi i čitavi stigli do nas!
- 198. 198 — Da, zdravismo i čitavi. A šta bi trebalo da nam nedostaje? — Šta bi trebalo da vam nedostaje? Zaista veličanstveno! Naime, Komanči su se također nalazili kraj »Plave vode« i dojahali ovamo. Zar vas te bitange nisu vidjele? — Ne znam. To bi oni morali znati. — Da, to bi oni morali znati! — smijao se zajedljivo. — A i ja znam. Oni vas nisu vidjeli, inače vi više ne biste bili na životu. To zbilja nije shvatljivo. Jašu dvojica stalno ondje gdje i Komanči, vrludaju stalno pred njihovim očima i iza njih, a ipak ih ne uhvate. Dobrom Zapadnjaku ili vojniku tako što se ne bi moglo desiti. Kakve li srede! A što je najljepše, ti ljudi i ne slute u kakvoj su se opasnosti nalazili. Zaista je istina što poslovica kaže: Glupači imaju uvijek srede! — Čujte, Sire, nemojte nas nazivati glupacima! U mojoj domovini postoji mnogo pristojnija poslovica. Obično se kaže: Najgluplji seljaci saberu najvede krumpire. Mirno sam se smješkao dok sam to izgovarao. Učinilo mi se je kao da je počeo da više pažnje obrada mojim riječima. Stade me promatrati dugim, ispitivačkim pogledom, te reče: — Čujte, šta mislite da ste prefriganac? Nemojte samo uobražavati da ste od nas pametniji! — Budite bez brige, Sire! Nemamo namjeru da se s vama uspoređujemo. To bi bila ludost. — Ja to isto mislim! — Klimnuo je zadovoljno a da nije shvatio pravi smisao mojih riječi. — Nije mi potrebno da budem prema vama iskren, ali toliko mi je žao vaše gluposti te du vam redi kako stvari stoje. Naime, mi smo'napali Komanče i pobijedili ih. Pobjegli su prema »Plavoj vodi«, a mi ih gonimo. Odande su ponovo udarili u bijeg ovamo i sada ih jurimo i gonimo u pusti Llano Estacado, gdje de ili umrijeti od žeđi ili izginuti od naših metaka ako nam se ne predaju. To je ono što sam vam htio saopditi i o čemu vi ni pojma niste imali. — Ni pojma? Zar zbilja mislite da mi o tome ništa ne znamo? — pitao sam, i to sada sasvim drugim glasom. — A šta biste vi mogli znati? — prezrivo je odgovorio. — Prije svega poznato nam je da Komanče, bude li sve išlo po vašem planu, ni u kome slučaju nedete uhvatiti. — O? — upitao je posprdno. — Da! Slobodan sam da još i to nadodam da nede oni umrijeti od žeđi u pustom Llanu, ved vi. — Zbilja? Kako ste najedanput samo postali mudri! A zašto bismo mi pomrli od žeđi? — Ima li vode u Llanu? — Nema. — Imate li mješine da sa sobom ponesete vođu?
- 199. 199 — Do vraga,nemamo! Ne postavljajte tako glupa pitanja! — Moje pitanje uopde nije glupo! Vođa je u pustinji čovjeku potrebna. Da li vam je poznato koliko dete duboko morati u pustinju zaci da biste naišli na Komanče? A znate li koliko mogu vaši konji izdržati bez vođe u usijanom Llanu? —. Znamo samo toliko da nedemo morati daleko u pustinju zalaziti jer su i Crvenokošci bez vode. — Čujte, meni vas je sada isto toliko žao kao što ste vi mene maloprije sažaljevali zbog moje gluposti. Naime, Komančima je poznato jedno mjesto u Llano Estacadu na kojem se nalazi dovoljno vode za njih. — O! Zar postoji takvo mjesto? To je nemogude! — Zašto nemogude? Zar još nikada niste čuli da u pustinjama postoje i oaze? — Ali ne u Llano Estacadu. — Upravo u njemu postoji voda koju ni tisudu konja ne mogu ispiti! — Besmislica! A šta vi o toj vođi možete da znate? »— I vi imate neka prava da govorite o nasludiva- nju i o nekom znanju! Vi sami ne možete ni slutiti što mi obojica znamo, ja i moj drug ovdje kraj mene. — Dva tragača grobova! A šta vi znate, he? — To da ste vi u ogromnoj zabludi sa svim onim što mislite i namjeravate. Zadesila bi vas sigurna propast da nema ljudi koji su naumili da vas spase. — Sigurna propast? To je malo previše. Takve riječi se od vas mogu očekivati. A tko su ti valjani ljudi, Sire? — Trojica su, naime, Winnetou, Old Surehand i Old Shatterhand. Podigao je obrve i upitao: — Oni ham žele pomodi? — Oni de to morati učiniti ako ne žele da mirno gledaju kako dete upasti u klopku koju su vam Ko- manči postavili. — Da možda ne buncate? Čini mi se da patite od priviđenja. — Ako je itko pod dojmom-priviđenja, onda ste to vi, a ne mi. Da li vam je poznat vođa Komanča s kojim ste se borili? — Ne znamo kako se zove. Nemamo uhodu koji bi to mogao da dozna.
- 200. 200 — Taj poglavicazove se Nale-Masiuv, a to znači »Četiri Prsta«. A kako se zvao poglavica onih Komanča koji su kraj »Plave vode« logorovali? — Bio je to upravo onaj Nale-Masiuv, ako ste mu ime tačno naveli. — Nije. Bio je Vupa-Umugi, što znači »Veliki Grom«. — Glupost! To nije mogao biti drugi, ved isti, jer smo ga pred sobom gonili do »Plave vode«, Sire. — O! To su priviđenja o kojima ste govorili. Maloprije ste bili toliko ljubazni i izložili kako stvari stoje a da niste smatrali i to za potrebno. A sada mi želimo da vam kažemo, makar to i ne bilo potrebno, kakva je situacija. Nale-Masiuv je sklopio savez sa Vupa--Umugijem kako bi vas upropastili. On nije bježao do »Plave vode«, ved poslao kudi glasnika da dovede brzo još stotinu ratnika. Dok ste vi vjerovali da ga gonite, ostao je iza vaših leđa i gonio vas. Bili ste domamljeni do »Plave vode«, gdje je Vupa-Umugi čekao i u času kada ste stigli, to mjesto napustio. Vupa-Umugi, poglavica Naiinija, svratio je ovamo gdje se sada nalazimo. Ovo mjesto Komanči zovu Susk-ma-lestavi, »Stotinu stabala«. Sinod je stigao ovamo. Vi ste za njim jahali, a on je otišao u pustinju prije no što ste se vi pojavili, kako bi vas onamo odmamio. Dok vi vjerujete da ga gonite, kako biste ga uništili, on vas u klopku uvlači. On sa svojim Naiinima jaše pred vama, a za vama dolazi Nale-Masiuv sa mnogo više od stotinu ratnika. Vi se nalazite između te dvije neprijateljske grupe. Takvo je stanje, Sire, i nikako drukčije. Njegovi oficiri gledali su upitno čas u mene čas u njvga. On sam gledao me je ukočenim pogledom punim čuđenja. Ovo mu se je činilo neshvatljivim, te mi reče: — Ali, Sire, kakve su to maštarije? — Nema tu nikakvih maštarija. Govorim o stvarima koje su istinite. — Vama su sva imena poznata. Otkuda ih znate? — Vladam jezikom Komanča. — Vi, tragač grobova? — Tragač grobova, pshaw! Zar još uvijek ne uviđate da ste se nalazili u velikoj zabludi što se moje ličnosti tiče? — U zabludi? Zar vi niste taj za koga sam vas smatrao, Sire? — Nisam. Zar ste zbilja smatrali mogudim da de se jedan naučenjak, dakle učen čovjek, motati po Divljem zapadu kao neki glupak samo zato da otkriva grobove? Da de se on motati po putovima Indijanaca a da ga oni ne otkriju? — Ja sam iznenađen, Sire! — Iznenađen zbog samog sebe, a ne zbog mene! Maloprije sam vam naveo imena trojice ljudi o kojima ste imali vjerojatno često prilike da čujete. Da li vam je poznato kakvog konja Winnetou obično jaše?
- 201. 201 — Vranac, zvanog»Vjetar«. — Da. Vjetar. Na jeziku Apača on se zove Iltschi. A da li ste čuli i o Old Shatterhandovom konju? — Jesam. Također vranac, nazvan »Munja«. — Tačno! Na jeziku Apača Hatatitla. A sada obratite malo pažnje na moga konja! Moj vranac je pasao i bio preko sedamdeset koraka daleko od mene. Okrenuo sam se prema njemu i doviknuo mu: Hatatitla. Smjesta je došao do mene i gubicom me po ramenu pomilovao. — Zounds! — usklikne komandant. — Da nije? . .. — Da, da nije!... —¦ nasmijan se. — Vi ste konjanik i ovog ždrijepca ste ved jednom vidjeli. -Mislili ste da je paradni konj. Pogledajte ga sada malo bolje! Da li ste ikada vidjeli ovako plemenitog konja? Zar bi tragač grobova mogao imati ovakvu životinju kojoj nema premca? Zamuckivao je i zamuckivao i htio nešto da kaže, ali u neprilici nije uspio da odmah odgovori, dok konačno ne reče: — A gdje su mi bile oči? — Da, gdje su vam bile, i to ne samo u pogledu konja ved i u pogledu jahača! Da li vam je poznato kako je Winnetou naoružan? — Svojom slavnom, srebrom okovanom puškom. — A Old Shatterhand? — Puškom za medvjede i brzometkom. — Zar vi niste primijetili još tamo u logoru iza Mi-stake-kanjona da imam dvije puške? — Da, ali jedna od njih je bila umotana. ¦—¦ No sada nisu. Evo, pogledajte ih! Pružio sam mu ih. Njegovi oficiri upravili su radoznale poglede na puške. — Jupitera mi — uzviknuo je —- zar je ova teška, jaka puška za medvjede? — Jest. — A ova puška sa čudnovatim zaporom? — Brzometka! Da, to je ona. — Vi ste dakle ... vi ste dakle ... — Old Shatterhand! — upao sam mu u riječ — da to sam ja. — A vaš drug ovdje?
- 202. 202 — Zove seOld Surehand. Oficiri su bili jako iznenađeni i ponovili oba imena koja su se u tren oka širila dalje od usta do usta kroz cijeli logor. Komandant je skočio na noge, pogledao čas u mene čas u njega i upitao: — Old Shatterhand i Old Surehand? Zar je mogude? — Zar ne vjerujete? — upitao sam. — Ipak. Ali... ali... Zov stražara, koji se začuo spolja, prekinuo ga je u govoru: — Dolaze Indsmeni, Indsmeni! — Otkuda? — upitao je komandant reskim glasom. — Sa sjevera — glasio je odgovor, pri čemu su straže pokazivale pravac. Oficir je htio da izda zapovijed za uzbunu. U tome sam ga spriječio. — Budite mirni, Sire! Nije potrebno. Ako još uvijek ne vjerujete da smo isti koji smo se maloprije predstavili, sada de stidi i svjedoci koji de potvrditi da smo istinu govorili. — Da ne mislite na Crvenokošce? Pa oni su neprijatelji! Moram smjesta ... — Ništa ne morate, ništa. To su prijatelji, pa čak i vaši spasioci. To su Apači koje sam ovamo doveo da budu uz vas protiv Komanča. — Apači? Sada ste me stavili u takav položaj koji me prisiljava da budem veoma obazriv. Crvenokošci su Crvenokošci. Nikome se ne može povjerovati, i još uvijek nisam siguran da li ste vi zbilja Old Shatterhand. — Well, tada sve poduzmite što smatrate za potrebno. Samo se čuvajte da ne zauzmete neprijateljski stav. Objasnit du vam sve, jedino du Apačima prije dati znak da se približe logoru samo na domet puške, i tamo ostanu dok ne steknete povjerenje. — Otidi du ja i redi im — predloži Old Surehand. — Da, učinite to, Sire! Recite im također da nekoliko njih bude na straži na uzvisini iza džbunja! — Onamo gore? Zašto? — upitao je još uvijek nepovjerljivo komandant. — Zašto stražu iza mojih leđa? — Da motre na dolazak Nale-Masiuva. Rekao sam vam da ide za vama. Mogao bi stidi svakog časa. — Mogao bih svoje ljude postaviti na stražu! — Moji Apači imaju oštrije oko. — Hm! A ako ste vi... ako ste vi!...
- 203. 203 — Recite samo,Sire! Htjeli ste redi: ako ste vi neprijatelj i varalica? — Da — priznao je. — Ne znam da li su Crvenokošci koji sada dolaze zaista Apači. — Zar vi ne umijete da razlikujete Apača od Komanča? — Ne. — I vi ratujete sa Indijancima? Onda biste mogli zapasti u najvede greške. Uostalom, pogledajte, evo dolaze! Ima ih pedeset. Vi, kako vidim, imate oko stotinu dobro uvježbanih konjanika. Zar treba da se bojite Crvenokožaca? — Ne. Vjerovat du vam, Sire. Jedino, Inđsmeni de morati ostati udaljeni od logora, dok im ne dam dozvolu da se približe. Dužnost mi nalaže da to zahtijevam. — Uviđam. Sada vidite i sami da se ne morate plašiti. Mr. Surehand je stigao do njih. Oni su stali i silaze sa konja. Samo su trojica nastavila da jašu gore prema uzvisini. To su straže koje de se brinuti za našu sigurnost. —- Lijepo! Zadovoljan sam, Sire. Ali ne smijem da propustim da se pobrinem za našu sigurnost. Izdao je nekoliko zapovijedi, a zatim su njegovi ljudi zauzeli položaj sa puškama na gotovs, kako bi lako mogli odbiti svaki napad od strane Apača. —¦ Zbog toga se nemojte ljutiti — izvinjavao se. — Nije mi ni na kraj pameti da vam zamjeram — odgovorih mu. —¦ Kad me budete do kraja saslušali, imat dete povjerenja u mene. Eno, Mr. Surehand se vrada! Sjeđnimo ponovo zajedno! Želim da vam do kraja ispričam i pružim dokaze o tome da bi bez nas bili izgubljeni i da sam maloprije govorio istinu. Sjeli smo ponovo kraj vode, tamo gdje smo i maloprije bili. Saopdio sam mu onoliko koliko je bilo potrebno da zna. Nama je lično išlo u prilog da izostavimo ono što za njega nije bilo važno. Moje izlaganje je ostavilo dubok dojam na njega i njegove oficire. Lice mu je postajalo sve ozbiljnije i zamišljenije. Kada sam završio, ostao je još dugo nepokretan i zanijet u misli a da nije ni jednu riječ kazao. Njegovi oficiri su došli do zaključka da bi upali u klopku da se mi nismo pojavili. Napokon podigne svoje oči prema meni i reče: — Prije svega jedno pitanje, Mr. Shatterhand: Hodete li mi oprostiti što sam se onako ... onako... ponio prema vama? — Rado! Znači, sada mi vjerujete da sam Old Shatterhand? — Svakako! Vi ste Zapadnjak koji i najsposobnijeg oficira nadmašuje! Mi i pored najbolje volje, lukav- štine i odvažnosti ne možemo ništa učiniti ako uza se nemamo vodiče koji ne samo da poznaju kraj ved i Crvenokošce, njihov jezik i običaje. Vi ste osluškivali Komanče i zato ste i saznali njihove planove. Zar smo mi to isto mogli? Mi bismo, i ne slutedi, upali u žrvanj koji bi nas najverojatnije potpuno zdrobio. Ti psi, Komanči, to de nam krvavo platiti. Našoj unakrsnoj vatri ne smije ni jedan umadi.
- 204. 204 — Stanite. Sire!Prije no što vam zajamčim našu pomod, želim da se u vezi s ovom tačkom složimo. Ja nisam ubica! — Ni ja! Mene su poslali da se borim protiv Indsmena dok ih ne pobijedim i dok mi se ne predaju. — A ako se predaju bez borbe? — I onda ih moramo kazniti. Izdat du naređenje da se svaki deseti ili dvadeseti čovjek ustrijeli. — Pokušajte hode li vam to uspjeti. Naše dete se pomodi tada morati odredi. — Što vam pada na pamet? Ja ne mogu da budem bez vas! — I ja sam toga mišljenja. Zato i mislim da je sudbina Crvenokožaca u našim rukama. — Samo u vašim? To nikako, Mr. Shatterhand. Toliko sam pravedan da priznam sve što ste učinili i što namjeravate, ali mislim da mogu zahtijevati da mi priznate i moja prava. — Hodete li mi saopditi koja su to vaša prava? — Vi i ja smo saveznici protiv Komanča. Pobijedimo li, morat demo obojica na ravnopravnoj osnovi odlučiti šta demo uraditi sa Crvenokošcima. Svakako dete mi dati za pravo da se to ne može okončati bez kazne! — Ne, to ne prihvadam. — Znači, naša mišljenja se na slažu. Nadam se ipak da demo se modi sporazumjeti. Popustite li vi malo, a i ja malo, sastat demo se na pola puta i svaki de modi redi da je donekle išlo po njegovoj volji. — Za mene tu nema nikakve sredine. Budu li se Komanči branili, mi demo se svakako poslužiti oružjem. Budu li se pak predali, ni jednom od njih ne smije ništa nažao da se desi. To su moji pogledi od kojih ni u kom slučaju nedu odstupiti. — Ali, Sire, oni moraju biti kažnjeni zato što su se pobunili. — Šta smatrate vi pobunom? Možda to što se netko bori za svoja prava? Ili možda to što Indijanac ne da ,da ga silom protjeraju sa njegova prebivališta? Ili ako od vlade zahtijeva da održi obedanje kojim ga je ionako bezdušno prevarila? — Hm! Sve više stičem uvjerenje da je ono, Mr. Shatterhanđ, što se o vama govori istina. Naime to da ste vi uvijek više na strani Crvenokožaca negoli bijelaca. — Ja sam uz svakog dobrog čovjeka, a protivnik sam svakog opakog. — Ali Crvenokošei su opaki! — Pshaw! Nemojte se prepirati o tome! Vi ste Yankee, a osim toga i oficir. Ja vam svoje nazore ne mogu nametnuti. To, uostalom, nije ni potrebno. Ima nas priličan broj bijelih lovaca koji se mogu ogledati sa čitavom četom Komanča, a imamo uza se i tri stotine Apača koji su mnogo bolje izvježbani
- 205. 205 i naoružani negoRomanci. A osim toga položaj nam je poznat, ne uzimajudi u obzir još i druge prednosti. Vjerujete li da demo Romance modi pobijediti? — Da. — I bez vaše pomodi? — No, hm... hm!... — Zamišljeno je vrtio glavom amo-tamo. —¦ Možete redi mirne duše da! Vi nam pri tome zbilja niste potrebni. Dajem vam svoju riječ da nam ni jedan Romane nede umadi, čak i u slučaju da se odreknemo vaše pomodi. Zato sam i mišljenja da sudbina pobijeđenih ovisi jedino o našoj volji, a ni u kom slučaju o vašoj. — My word! Vrlo ste iskreni, Sire1! Znači, vi nas ostavljate? — Ne. Ja sam doduše rekao da nam niste potrebni. No, priznajem da bi izvođenje našeg plana bilo olakšano kada bismo mogli računati na vašu pomod. — Dobro. Ali tko pruža pomod, taj želi da učestvuje i u suđenju! — Onda vam se zahvaljujemo! Ako dete nas pođu-orijeti, onda to učinite iz zahvalnosti zbog naše pomodi, a ne u namjeri da se priredi nepotrebno prolijevanje krvi. Nemamo više vremena. Romanci mogu svakog časa stidi. Odlučite! Da ili ne! — Hm! Čovjek s vama ne može lako izadi na kraj. Dajte mi pet minuta vremena kako bih se dogovorio sa svojim oficirima! — Neka vam bude, samo ne duže. Vašim odugovlačenjem bi se moglo sve staviti na kocku. Ustao sam i udaljio se. Kada sam se ponovo vratio, saopdio mi je: — Sta drugo može tu da se učini. Sire. Neka bude po vašoj volji. Bilo bi zaista bijedno da nas vi spašavate, a mi kasnije odjašemo a da vam nismo pružili podršku. Dakle, ostat demo ovdje i pomodi vam. — A sudbina Komanča je naša stvar? — Yes. — Znači, složili smo se i veselim se što sam u vama našao valjanog, humanog saveznika. — Well! Sada nam recite šta treba da se poduzme? — Naredite da se konji dobro napoje i spremite šatore. Zatim dete odjahati za Vupa-Umugijem. Kolci vam pokazuju put. — A vi dete ostati ovdje? — Samo dotle dok ne ugledamo Romance.
- 206. 206 — I kolikodemo daleko otidi? — Malo više no što okom možete doprijeti. Dalje ne. Zaustavite dete se kada ove grmove više ne budete mogli vidjeti. Mi demo ubrzo za vama. — A zašto ne krenete i vi sa nama? — Zato što hodu da pratim Nale-Masiuva, a i zbog toga što de i naši Apači morati da napoje svoje konje prije no što de svojim potkovama zaci u sušnu pustinju. —¦ Well. Otpočnimo! Izdao je potrebna naređenja i nakon pola sata krenuo sa svojom konjicom dalje. Sada su naši Apači mogli pridi da napoje konje i napune mješine. Dok se to obavljalo, popeo sam se na uzvisinu i uz pomod svog dalekozora motrio na dolazak neprijatelja. Tačka na horizontu odakle su se morali pojaviti bila mi je poznata, jer su svakako dolazili tragovima konjice. Osim toga, bio sam uvjeren da nedu morati na njih dugo čekati. Oni su vjerojatno pretpostavljali da de se vojska kraj »Stotinu stabala« zadržati samo kratko vrijeme i brzo krenuti u potjeru za Romančima Vupa--Umugija kako bi im stalno ostali za petama. Moje pretpostavke su se pokazale kao tačne. Nisam se dugo nalazio gore na položaju, a sa mnom i Old Surehand, kada sam daleko na horizontu ugledao tamnu tadku koja je dolazila sa zapada i lagano se približavala k nama. — Dolaze — rekao sam Old Surehandu. — Ved? Posudite mi malo vaš dalekozor! Dao sam mu ga. Gledao je nekoliko sekundi te mi reče: — Vi mislite na onu tamnu tačku tamo na zapadu? Ona se sada razdvaja. Stvara se novih šest, osam manjih tačaka koje se u polukrugu sve više odvajaju jedna od druge. — To je izvidnica. — Sigurno! Oni se ne smiju približiti u ravnoj liniji jer bi ih čete mogle vidjeti, ako se slučajno još nalaze ovdje. Zar vam se ne čini da je to zbog toga? — Sigurno je zbog toga. Oni ne misle da zaobiđu »Stotinu stabala« i da pozadi stignu do doline, ved sa obiju strana, kako bi iza grmlja mogli da promatraju. To je za njih jedina bezopasna mogudnost da bi doznali da li su konjanici još ovdje ili ne. Dodajte mi dalekozor! Kada sam još jednom pogledao kroz dalekozor, vidio sam oba odjela izvidnice. Bili su još uvijek na takvoj udaljenosti da su se jedino kroz dalekozor mogli vidjeti. Nismo smjeli dozvoliti da nam se približe toliko da ih slobodnim okom možemo vidjeti, jer bi i oni nas tada vidjeli. Brzo smo se spustili dolje do vode i Apačima izdali zapovijest za pokret. Ved časak kasnije jurili smo glavnim tragom koji je vodio duž zabijenih kolaca prema jugoistoku. Nakon nekih deset minuta stigli smo do konjanika koji su čekali na nas utaboreni kraj svojih konja.
- 207. 207 Sa ovog mjestagdje smo se sada nalazili nismo mogli slobodnim okom razabrati »Stotinu stabala«. Ali pokus s dalekozorom me je uvjerio da du Komanče ugledati čim stignu onamo. Nisam dugo čekao kada sam opazio izvidnicu koja se lagano i oprezno približavala vodi s obje strane. Čim su vidjeli da se ondje nitko ne nalazi, brzo su dojurili do nje. Pretražili su svaki grm. Ne našavši ni jednog neprijatelja, sedmorica se ulogorila, dok se osmi vratio natrag. On je imao da javi Nale-Masiuvu da može dodi. Prošao je čitav sat dok nisam primijetio da je mjesto logorišta ponovo oživjelo. Stigli su Komanči. Kada sam to saopdio Old Surehandu, rekao je: — Počinje prvi čin predstave, i to: zarobljavanje Nale-Masiuva. Čini mi se da ne smijemo dugo čekati. Mislite li i vi tako? — Da. Oni de svakako ondje ostati samo dotle dok im se ljudi i konji ne snabdiju vodom. Dakle, hajdemo dalje! — Zar svi odjednom? — Ne. Morat demo ih opkoliti najprije na vedoj udaljenosti, kako nas ne bi opazili. Zatim demo odjednom da stegnemo krug oko njih. Oni koji se pri tome budu nalazili na najvedoj udaljenosti od nas, morat de prije krenuti od drugih. To ste vi i Apači, koje stavljam pod vašu komandu, Mr. Surehand. — To me neobično veseli. Hvala vam, Sire! — Vi dete zaobidi »Stotinu stabala«, a da vas prostim okom ne vide, i zaposjednuti uzvisinu duž ruba sipraga, tako da dete sa svojih pedeset Apača stvoriti polukrug. Vaši de ljudi sidi sa konja i poledi među grmlje kako bi logor, koji se nalazi kraj vode, držali pod puškometom. — Zar da pucamo? — Samo tada ako bi se Komanči branili ili silom pokušavali da prodru kroz vaše redove. Koliko de vam vremena biti potrebno da im zađete za leđa? — Vi želite da znate svakako tačno vrijeme kako biste se prema meni mogli ravnati? Mislim da biste mogli dodi tačno nakon pola sata. Imate li još što da mi kažete? — Morat du se pouzdati u vašu oštroumnost, a mogu samo toliko redi da demo se latiti oružja jedino onda ako to bude neophodno potrebno. Dojahat du sa konjanicima u luku čiji de se krajevi tijesno približiti vašem polukrugu. Tada de se Komanči nalaziti u sredini. Oni de najprije nas ugledati i pokušati da pobjegnu natrag, onamo gdje dete vi biti. Čim se spojimo s vama, vaši de Apači kriknuti ratni poklik kako bi im dali na znanje da su i sa te strane opkoljeni. — Lijepo! Dakle, krenimo. Da ste mi zdravo! Prišao je Apačima, izdao im kratke upute i krenuo sa njima na konjima. Obratio sam se komandantu i , upitao ga:
- 208. 208 — A tkode sada preuzeti komandu nad vašim ljudima, Sire? Igra počinje. — Naravno, ja! — Dobro. Samo nemojte učiniti kakovu glupost! — Dozvolio sam da me Crvenokošci nadmudre. Ali sada možete biti uvjereni da do greške nede dodi. — Sada slušajte što du vam redi! U galopu demo odjahati ravno prema »Stotinu stabala«, i to u polukrugu čiji de krajevi dodirivati najbliže džbunove. — Shvadam. Iza tih grmova nalaze se Apači. — Da. Vaši de se ljudi morati i s lijeve i s desne strane tijesno spojiti sa njima. — A šta onda kada to budemo obavili? —¦ Naš prvi zadatak je da Komanče zasada opkolimo. Sto de se poslije toga odigrati zavisit de o njihovom držanju. Budu li oni pucali, pucat demo i mi. Ako budu ostali u stavu iščekivanja, oružje demo ostaviti na miru. U tom slučaju pokušat du da razgovaram sa njihovim poglavicom i o tome ishodu ovisi sve ostalo. —¦ Hodu li i ja prisustvovati tom razgovoru? —¦ Ne. Nije potrebno. — Nije potrebno! Kao komandant odreda ja sam ta osoba koju Nale-Masiuv mora poslušati. — On vas nede poslušati. — A koga de onda? — Mene. — Hm! Znam da ste valjan čovjek, Mr. Shatterhand, ali da se u ovom slučaju ne varate? Kod ovakve vrste pregovora važno je da čovjek ostavi snažan dojam. A vi ste ipak samo Zapadnjak. Ja sam naprotiv komandant trupe, Mr. Shatterhand! — A, tako! — smiješio sam mu se ljubazno u lice. — Da. Ved sama uniforma ostavlja utisak! — Zar ta? A šta još? — Ton na koji smo navikli da govorimo. — Vi želite da govorite s Nale-Masiuvom? Vladate li jezikom Komanča? — Ne. — A onda kako mislite da se s njim sporazumijete?
- 209. 209 — Vi detebiti tumač. — Tako! Znači vi ste komandant koji treba da odlučuje, a ja sam samo vaše oružje, vaš tumač! Čujte, velepoštovani, tada vi imate pogrešnu predstavu o Old Shatterhandu. Kao tumač ja du morati govoriti s Nale--Masiuvom. Čemu ste onda vi potrebni? Od kakve de vam koristi biti vaš »ton« ako ja moram prevoditi vaše riječi? A vaša uniforma? Velim vam da se Nale-Masiuv mog kožnatog lovačkog kaputa i moje kratke puške mnogo više boji negoli vaše uniforme i vaše sablje. Nemojmo se prepirati zbog ranga! Ja du vam redi što treba poduzeti, a vi dete komandirati u tom smislu vašim potčinjenima. Ali ja vam nisam potčinjen. Da li ste razmislili o opasnosti kojoj se izlažete ako biste sa Komančima pregovarali? — Opasnost? Kakva bi opasnost mogla da postoji? Ličnost pregovarača, parlamentajca, nepovrediva je! — Kod ovog Indijanca ne. On je podao čovjek. I vi i on pojavit dete se bez oružja. Sjest dete jedan nasuprot drugomu i započet dete pregovore. Najednom de ta bitanga izvudi skriveni nož i probosti vas. — Ali to on ne smije učiniti. — Nede on nikoga pitati da li smije ili ne! Njegov cilj de biti da ubije vođu kako bi iza toga mogao izvršiti prepad na zbunjene neprijatelje. — Hvala vam lijepa! — Želite li još uvijek da govorite sa Nale-Masiu-vom? — Premda bih to htio, ipak ne želim da vas pretek-nem. U pravu ste. Bududi da mi njihov jezik nije poznat, sporazumijevanje između njega i nas bilo bi samo otežano. Dakle, bolje de biti ako to vama prepustim. — Imate pravo! Dakle, krenimo. — Odmah, samo da obavijestim prije toga oficire. Ovaj gospodin komandant je uobrazio da de Komančima imponirati njegova uniforma. Pa još i njegov »ton«! On ni pojma nema kakvim se tonom mora govoriti sa neprijateljskim Indijancima. Tko bi htio da se prilikom ovako važnog pregovora sa poglavicom, kakav je bio Nale-Masiuv, izdere kao da ima pred sobom regruta, taj bi bio izgubljen. Na sredu, moje je upozorenje djelovalo na njega, šta se tiče podmuklosti Crvenokožaca. Bilo je ved krajnje vrijeme da krenemo, jer je Old Surehand sa svojim Apačima nestao iz našeg vidokruga. Konjanici su se postrojili u pravu litiiju koja se imala tokom jahanja da pretvori u široki polukrug. Tada sam se stavio na čelo. Jurili smo u galopu naprijed i slijedili veliki široki put tragova ravno prema »Stotinu stabala«. Najvažnije je bilo da sada budemo brzi, iznenadimo Crvenokošce i da im ne dozvolimo da se snađu. Tiho i nečujno letjeli smo poput vihora kroz ravnicu. Čuo se samo topot kopita. Tlo se naprosto gubilo
- 210. 210 iza naših leđa.Linija u kojoj smo jahali počela se zaobljavati. Oba kraja su brže napredovala od sredine. Velikom brzinom približavali smo se logoru. Oni su nas primijetili a da nisu znali tko smo. Ali kada su Komanči vidjeli da imaju posla sa bljedolikima podigli su urnebesnu viku, stali se hvatati oružja, pojurili ka konjima ... ali prekasno, jer se je naš polukrug upravo bio zatvorio. Htjeli su da uzmaknu, ali tada odjeknu nad cijelim logorom, pa čak i do pustinje, ratni poklik Apa-ča. Taj ratni poklik zvučao je kao vrištedi, otegnuti HIIIIIIIII, pri čemu se rukom neprestano zatvaraju usta. Kada su Komanči začuli ovaj zov, brzo su se povukli od grmlja jer su vidjeli da su i sa te strane opkoljeni. Zaustavili smo se izvan puškometa i pratili veliki metež koji je među njima nastao. Trčali su amo- tamo. Čuli su se glasni povici. Pošto su primijetili da ih ni sa koje strane ne napadaju, umirili su se i držali se tijesno na okupu kraj vode. Sjahao sam sa konja i krenuo polako prema logoru. Primijetili su me. U svakom slučaju bili su radoznali što du učiniti. Približio sam im se na nekih dvije stotine koraka i doviknuo im: — Čujte me, ratnici Komanča! Ovdje stoji Old Shatterhand, bijeli lovac, koji želi da razgovara sa Nale-Masiuvom. Ukoliko poglavica Komanča ima smjelosti, neka mi se pokaže! Za trenutak je među njima nastalo komešanje. Unatoč udaljenosti činilo mi se kao da sam čuo prigušene uzvike straha, iako su vjerojatno tiho razgovarali. Nakon kratkog vremena istupio je jedan od njih kojemu je na glavi bilo zataknuto više strukova perja. Zavitlao je svojim tomahavkom i doviknuo mi: — Ovdje stoji Nale-Masiuv, poglavica Komanča. Ako Old Shatterhand misli dati svoj skalp, neka samo dođe. Ja du mu ga uzeti. — Zar su to riječi hrabrog poglavice? — odgovorih mu — Zar je Nale-Masiuv tako velika kukavica da mu se skalp koji želi imati mora donijeti? Tko ima dovoljno hrabrosti uzet de ga sam! — Neka Old Shatterhand dođe ovamo da pokuša može li uzeti moga! ¦— Old Shatterhand ne ide u lov na skalpove. On je prijatelj crvenih ljudi i želi da ih sačuva od propasti. Ratnici Komanča su sasvim opkoljeni. Njihov život je sličan pahuljicama divlje loze koju svaki dašak vjetra može odnijeti. Ali Old Shatterhand bi ih rado spasio. Neka Nale-Masiuv priđe k meni da se sa mnom posavjetuje. — Nale-Masiuv nema vremena! — odjeknu s one strane. — Tko nema vremena za dogovor, imat de vremena da umre. Dajem mu rok u kojem se može pet puta do stotinu brojati. Ako do toga vremena ne bude pristao, naše puške de progovoriti. Howgh! Poglavica se vratio k svojim ljudima. Oni su se dogovarali. Nakon isteka određenog vremena doviknuo sam mu: — Vrijeme je prošlo. Što je zaključio Nale-Masiuv? Ponovo je istupio nekoliko koraka naprijed i upitao: —¦ Da li su namjere Old Shatterhanda poštene u vezi s pregovorima? A gdje bi se održao?
- 211. 211 — Tačno usredini između nas i vas. — A tko u tome treba da učestvuje? — Samo ti i ja. — I svaki od nas de modi slobodno da se vrati svojima? I sve dotle dok se ne vratimo ratnici ni s jedne strane nede smjeti da započnu neprijateljstva? — To se samo po sebi razumije. — A mi demo biti bez oružja? — Da. — Neka Old Shatterhand odloži svoje oružje. Ja du brzo dodi. Vratio sam se na naš položaj i odložio oružje koje sam imao uza se, kraj svoga konja. Okrenuvši se ugledao sam Nale-Masiuva kako ved dolazi dugim, žurnim koracima, a ne sporim i dostojanstvenim, kako to i dolikuje poglavici. To mi je odmah palo u oči. Bilo je očigledno da je želio stidi prije mene do određenog mjesta. Samo zašto? Dok sam mu se približavao odmjerenim korakom, promatrao sam ga oštro. Na mjestu koje bi po prilici označavalo sredinu, zaustavio se i sjeo. Pri tome je svoju desnu ruku zadržao duže iza leđa nego što je to bilo potrebno da bi se na nju oslonio prilikom sjedenja. Da li je u tome bila neka smicalica? A ako jest, o kakvoj se smicalici radi? Da nije možda nešto skrio iza svojih leđa što nisam smio vidjeti? Možda se je zato i vratio tako brzo da bi prije mene stigao i taj predmet sakrio? Ako se na ovo može dati potvrdan odgovor, onda je taj predmet mogao biti samo oružje. Sada sam i ja stigao i našao se koja tri koraka udaljen od njega. Možda je trebalo učiniti i ostala tri koraka pa da se vidi šta iza leđa skriva? Ne. To je za Old Shatterhanda ispod časti. Sjeo sam polagano. Tada su se naši pogledi tako redi usjekli. Svaki je htio da odmjeri svog protivnika. Nale-Masiuv je bio visok i tanak, ali jakih kostiju i mišidav čovjek, u dobi možda od pedeset godina. Njegove jagodice bile su jako isturene. Imao je oštar orlovski nos, tanke stisnute usne i sitne oči bez trepavica. Sve je to odavalo čvrstu volju, ustrajnost, podmuk-lost i prepređenost. Promatrao me je polako od glave do pete, razvezao je pas i otvorio lovačku košulju i rekao: — Old Shatterhand neka pogleda ovamo kako bi se uvjerio da sam bez oružja. Sada sam, naprotiv, bio potpuno uvjeren u suprotno. Sigurno je iza svojih leđa odložio nož ili tome slično, a možda i zabio u zemlju iza sebe. — Zašto mi je Nale-Masiuv rekao ove riječi? — odgovorili mu. — One su nepotrebne. Nale-Masiuv je poglavica Komanča, a Old Shatterhand nije samo bijeli lovac ved su ga imenovali i poglavicom Mescalero--Apača. Riječi poglavica vrijede koliko i zakletva. Dao sam svoje obedanje da nedu ponijeti oružje, i prema tome ga i nemam uza se. Zato nije potrebno ni da ti dokazujem.
- 212. 212 Dok sam togovorio, podvukao sam desnu nogu pod lijevu kako bih bio spreman za slučaj da moram hitro skočiti. On na to nije obratio pažnju. Sigurno je osjetio žaoku koju sam mu zadao svojim riječima te mi odgovori: — Old Shatterhand govori veoma gordo. Dodi de vrijeme kada de ponizni je govoriti! — A kada de to biti? — Kada bude uhvaden. — Na to de Nale-Masiuv morati da čeka dok ne umre. Ti deš biti moj zarobljenik a ne ja tvoj. — Uff! A kako bi se Nale-Masiuva moglo zarobiti? — Ti si ved zarobljen! Pogledaj oko sebe! — Pshaw! Vidim bljedolike! — rekao je to prezirnim glasom i odmahnuo rukom. — Ovi bljedoliki su uvježbani vojnici kojima se tvoji ratnici nede modi suprotstaviti! — To su psi kojima demo živima ođrati kožu. Ni jedan od ovih bljedolikih nije u stanju da se uhvati u koštac sa jednim Crvenokošcem. — A reci ti meni da li su Apači crveni ratnici? — Jesu. — Onda du ti kazati i to da je pozadina vašeg logora opkoljena Apačima. — Old Shatterhand laže! — Ne lažem i sam znaš da sam rekao istinu. Ili možda želiš da tvrdiš kako nisi čuo ratni poklič Apa-ča? Zar si gluh? — Koliko ih je? Naravno da nisam bio toliko iskren pa da mu kažem da ih je samo pedeset. Odgovorio sam mu: — Ima ih toliko da bi i sami oni bili. dovoljni da vas unište. — Iz kog su plemena? — Iz plemena Mescalerosa kojemu i ja i Winnetou pripadamo. Na ove riječi podigao je brzo glavu i zapitao me. — Gdje je Winnetou? — U Llano Estacadu. On i pedeset Apača krenuli su na konjima ispred Vupa-Umugija kako bi u zemlju zabili kolce koji de ih odvesti' u propast.
- 213. 213 — Uff, uff!— uzviknuo je. — Winnetou obavlja ovaj posao umjesto mladog poglavice Schiba-Bigka koji to ne može učiniti jer je zarobljen. Sada de Winnetou sa svojim kolcima zavesti Komanče na krivi put, kako je to htio učiniti Vupa--Umugi sa bijelim konjanicima da od žeđi izginu. Svaka riječ, koju sam izgovorio, bila je udarac za Nale-Masiuva. Pokušao je da se savlada, ali nije uspio da potpuno prikrije svoje uzbuđenje. Glas mu je podrhtavao kada me je tobože bezbrižno upitao: — Ne razumijem što mi govori Old Shatterhand. Neka,bude jasniji! — Znaš ti dobro šta sam mislio! Plan koji ste namjeravali da izvedete potječe od tebe. — Koji plan? — Da zavedete bijele konjanike pomodu krivo zabijenih kolaca. — Čini mi se da Old Shatterhand sanja! — Ne poriču Lažeš. A ja sa tobom razgovaram potpuno iskreno. Kada si bio potučen, poslao si kudi po novih stotinu ratnika. Istodobno si uputio dva glasnika Vupa-Umugiju tamo do »Plave vode«, koji su mu imali saopditi tvoj plan. Ja sam ih prisluškivao još prije no što su prešli preko Rio Pecosa. — Uff! Izbacit du ih iz redova ratnika! — Učini to! Takvi neoprezni i brbljivi ljudi nisu zavrijedili da se zovu ratnicima. Ja sam lično osluškivao i Vupa-Umugija i doznao sve a da nije imao ni pojma o tome. Nije ništa rekao, samo me je ispitivački gledao kao da de me očima probosti. Iza njegovih vjeđa kao da je nešto podrhtavalo od uzđržanog straha. Ja nastavih: — Ja sam prisluškivao i onu šestoricu koji su otišli uj izviđanje, a koje je Vupa-Umugi bio poslao prema istoku. Oni su morali umrijeti u Altschese-tschiju. ' — Uff! Zato se oni nisu vratili i zato na njih nismo ovdje naišli! —¦ Tebi de još mnogo štošta svanuti. Winnetou je smjesta odjahao u Llano Estacađo kako bi upozorio Bloody Foxa. Prije toga je poslao po toliko Apača ko^ liko je potrebno da osujete vaš napad. Sa tim Apa-čima sam odjurio ispred vas i zarobio Schiba-Bigka sa njegovih pedeset ratnika, kada su ovi zabijali kolce koji su imali da pokažu Vupa-Umugiju pravac. — Da li ti govoriš istinu? — izusti s mukom. — Govorim. Zatim smo zabijali kolce za vas u pogrešnom smjeru isto onako kao što ste vi htjeli da podvalite bijeloj konjici. To je uradio Winnetou sa pedeset Apača, kako bi te tragove Vupa-Umugi smatrao za tragove onih Komanča koji su bili sa Schiba-Bigkom. A Vupa-Umugi išao je stopama Apača vjerujudi da se pred njim nalazi Schiba-Bigk. On de biti odveden u pustinju bez vode i opkoljen kaktusima tako da de se morati predati ako ne želi da skapava ođ žeđi.
- 214. 214 — Old Shatterhandje najgori od svih bljedolikih! — bijesno cikne na mene. — U to ni sam ne vjeruješ. Tebi je dobro poznato da sam sklon svakom Crvenokošcu. I sada želim da se sve dobro svrši i da se sa neprijateljima izmirite. — Mi ne želimo mir! — Onda dete požnjeti krv. Činite kako vas je volja! — Borit demo se! — Samo pokušajte! Stotinu hitaca od bljedolikih koje ovdje vidiš, pa moja čarobna puška i puška Old Surehanda koji nikada ne promašuje! — Zar je Old Surehand ovdje? Gdje? — Tamo je gore kod Apača čiji de meci također da haraju među vama. Ne možete nam nikako umadi! — Zavaravaš me kako bi me privolio da se predam! Schiba-Bigk nije uhvaden! — Uhvaden je. A kao dokaz ti navodim: imao je uza se trideset Naiinija i dvadeset Komanča svoga plemena. — A Vupa-Umugi nede biti zaveden? — On je na putu da padne u klopku u kojoj ga želimo zarobiti. Želim ti još i to redi da sam odjahao do Kaam-kulana, dok sam logorovao kraj »Plave vode«, tamo gdje mu živi pleme i ponio otuda sve njegove kumire. Skinuo sam ih sa koplja koja su bila zabijena pred njegovim šatorom. — Znači da je izgubljen! — Nale-Masiuv spustio je glavu i ništa više nije rekao. — Moraš sada uvidjeti — nastavio sam — da više ne možeš računati ni na Schiba-Bigka, a ni na Vupa- -Umugija. Tebi samom drugo ništa ne preostaje ved da se predaš. Šutio je čitavo vrijeme. O čemu je razmišljao? Sto se u njemu zbivalo? Lice mu je bilo pokunjeno. I baš zato što je izraz njegovog lica bio takav nisam mu vjerovao. Tada je ponovo podigao pogled i upitao me: — Šta de biti sa Schiba-Bigkom i njegovim ljudima? — Pustit demo ih na slobodu, jer među nama još nije došlo do prolijevanja krvi. — A šta dete učiniti sa Vupa-Umugijem? — I njega kao i njegove ratnike također demo pustiti na slobodu, ako bude toliko pametan da se ne opire. — A šta nas čeka, mene i moje ratnike, ako bismo vam se sada predali? — Također sloboda.
- 215. 215 — A plijen? —Mi bijelci ne idemo za plijenom, ali Apači de zahtijevati vaše konje. — Ali naši konji su nam potrebni! — Za pljačku, da. A ako ih nemate, morat dete mirovati. — Oružje dete nam svakako ostaviti? — raspitivao se dalje. — To ne znam. — Moraš znati! Kod ovih riječi zasijevnule su mu oči samo za tren i svoju je desnu ruku polako zavukao iza leđa. Znao sam da de sada sigurno uslijediti prepad na mene. Ipak sam mu staloženo odgovorio: — O tome ne mogu sada ništa da znam jer se prije moram posavj eto vati sa Winnetouom i Old Surehandom. — Da li deš im predložiti 'da ga zadržimo ili ne? — Svoje strijele, lukove, noževe i tomahavke možete zadržati. Potrebni su vam za lov kako biste se mogli prehraniti. Ali puške demo vam svakako oduzeti. Ako ostanete bez pušaka, morat dete najzad da živite u miru. Mogao sam mu drukčije odgovoriti i dati mu možda povoljno obedanje. Možda bi se okanio svog podmuklog napada. No s jedne strane nisam mu htio ni u čemu popustiti, a s druge sam opet mislio da du ga baš zbog njegove podmuklosti lakše i brže imati u šakama. — Živjeti u miru? — upitao je. — To nedemo. Mi želimo borbu. Evo ti je! Zadnje tri riječi izgovorio je povišenim glasom. Oči mu se zakrijesiše. Gornji dio tijela mu se munjevitom brzinom nagnuo prema meni, a u desnici mu zabljesne nož. Čudnovato! Nož! Dakle, obistinilo se ono što sam komandantu bio rekao! Bio sam na oprezu. Ako je on brz, ja sam još brži. Brzim zahvatom ščepao sam svojom lijevom rukom njegovu desnicu u kojoj se nalazio nož. Poskočivši, zadao sam mu svojom desnicom dva takva udarca u sljepoočnicu da se srušio kao kakva lutka. S nožem u ruci, uspravio sam se sasvim i doviknuo Komančima koji su nas napeto promatrali: — To je izdaja. Nale-Masiuv me je htio probosti. Evo, tu je njegov nož! Odbacio sam ga daleko od sebe u pravcu prema njima. Tada sam zgrabio za pojas onesvještenog poglavicu, podigao ga i prebacio preko ramena i odjurio s njime prema našem položaju. Kakav urlik i lelek iza mojih leđa. Komanči su jurili za mnom. Tada se začu s uzvisine prasak nekoliko slijepih hitaca. To je Old Surehand izdao zapovijest kako bi prestrašio Komanče. Uspio je. Odustali su da jure za mnom. Ali njihov urlik i njihovo zapomaganje i dalje je trajalo.
- 216. 216 Poglavicu smo vezali.Tada sam uzeo brzometku u ruku i krenuo ponovo prema vodi. Kada sam stigao na udaljenost sa koje su me mogli čuti, dao sam znak Komančima da šute. Poslušali su me i ja sam im doviknuo: — Ratnici Komanča neka pažljivo saslušaju što de im redi Old Shatterhand! Poznato im je da je poglavica na pregovore ponio sa sobom nož iako je bilo utanačeno da demo bez oružja krenuti onamo. Nale--Masiuv me je htio probosti, a nakon toga trebalo je da njegovi ljudi izvrše prepad. Bio sam toliko oprezan da sam to preduhitrio. Pesnica Old Shatterhanda ga je oborila na zemlju. Ali on nije mrtav, ved samo onesviješten. Čim se ponovo osvijesti, nastavit du s njim pregovore. Dotle vam se nede ništa dogoditi, ukoliko se budete mirno držali. Ako pokušate da bježite, ili začujemo samo jedan jedini hitac sa vaše strane, uzvratit demo vam odmah naših stotinu metaka. Ja sam govorio. Howgh! Ova prijetnja je djelovala. Komanči su se tijesno zbili. Vidio sam poneki pokret među njima, ali su se inače mirno držali. Vrativši se natrag, kleknuo sam kraj Nale-Masiuva da ga pregledam. Tada mi komandant reče: — Zar vas je zbilja htio probosti? Kakve li srede što ja nisam bio na vašem mjestu! Kod mene bi mu to uspjelo. — Hm! Tko zna da li bi on to smatrao vrijednim, Sire. — Vrijednim? Zar to treba da znači da ne vrijedim ni uboda nožem? — Time sam htio samo redi toliko da de Crvenokožac izvesti ovako smjeli i odvažan poduhvat samo tada ako se radi o tome da se s puta ukloni takav čovjek koji za njih predstavlja veliku opasnost. — Tako! Šta demo sada uraditi sa izdajicom, s ovom bitangom? Predlažem da ga sramotno objesimo. Propalica koji pri pregovaranju prekrši riječ mora bezuvjetno visjeti! — Ako ga i ne objesimo, bit du kratak. Dobro je što nije svoje kumire ostavio u logoru, ved ih ima oko vrata. To de ga omekšati. Pričekajmo dok se ne probudi, a to nede još dugo trajati. _ Hm! Mogao bih vam u međuvremenu da postavim jedno pitanje. Dok ste vi tamo s ovim lopovom pregovarali, još sam jednom dobro razmislio o onome o čemu smo se bili dogovorili. Proturječi svim vojničkim tradicijama i običajima da se te crvene bitange, kada ih pobijedimo, ne kazne. Zar ste zbilja uvjereni da dete Komanče pobijediti bez moje pomodi? — Da. Vi mi pri tome niste potrebni. — Tada radije ne bih s vama pošao u Llano. Koliko dete morati duboko zaci u nju? — Dva dobra dana jahanja. — Zounds! To je daleko. Toliku zalihu hrane nemamo. Nemojte mi zamjeriti ako ... Ipak se je stidio da do kraja završi misao. Nisam se nimalo ljutio ako se riješim njega i njegovih ljudi. Oni nisu morali ništa da znaju o oazi i drugim tajnama! Zato sam spremno odgovorio:
- 217. 217 — Da sevratite natrag. Nemam ništa protiv. — Drago mi je. Dao sam se odmamiti ovamo do Llana. Moj prvi zadatak leži tamo gore u ravnici iza Mistake-kanjona. Sa ovim Nale-Masiuvom samo sam došao u sukob jer mi se ispriječio na putu. Vratit du se natrag, a ovdje du ostati samo dotle dok vi ne svršite s ovim Komančima. — Vi se nedete morati vratiti bez dobitka. Imat dete plijena. Sta du s ovim Crvenokošcima? Zar da ih vučem sa sobom po Llanu, da se brinem o njihovoj ishrani, kao i o vodi, i da stražarim nad njima kao nad zarobljenicima? To bih mogao pojednostaviti. Prepustit du ih vama. Samo dete mi morati obedati da dete im poštedjeti živote. — Dajem vam svoju riječ. — Well! Povedite onda ove bitange sa sobom čak do druge strane Rio Pecosa kako se ne bi ovamo vratili i priredili mi neku glupost. Tamo im oduzmite konje i oružje i pustite ih da bježe. Dakle, jesmo li se složili? — Potpuno. Evo vam moje ruke u znak da im nedu ništa nažao učiniti. Jeste li sada zadovoljni? — Sasvim. — I ja. Pogledajte samo, ova bitanga se miče! Otvara oči. Bio je to jedan od udaraca koji samo Old Shatterhand može da da. Ja ga ne bih rado primio. Poglavica se osvijestio. U prvom momentu se nije mogao snadi što se s njime dogodilo. Tada se sjetio. — Uviđaš li sada da sam svoju riječ održao? — rekao sam mu. — Ti si sada moj zarobljenik. Izgovorivši ove riječi skinuo sam mu sa vrata kumire i izvukao šibicu iz džepa. Sav preplašen uzviknuo je: — Šta deš uraditi s mojim kumirima? — Spalit du ih. — Uff, uff! Zar da moja duša bude izgubljena? — Da. To si zavrijedio. Prekršio si svoju riječ i htio si me ubiti. Zato deš biti trostruko kažnjen. Bit deš obješen. Skinut du ti s glave tvoj kuždravi skalp i spalit du tvoje kumire. Vješanje je za Indijanca najsramotnija smrt. On de radije umrijeti polako i bolno, ali slavnom mučeničkom smrdu. A moje ostale dvije prijetnje bile su najvede koje su mogle postojati. Oteti uvojak skalpa bez kojeg se na drugom svijetu ne može živjeti i kumire spaliti značilo je upropastiti njega i njegovu dušu zasvagda! Pokušao je da raskine jake vezove i povika pun straha: — To ti nedeš uraditi, nedeš uraditi! — Hodu! Mali plamen zapaljene šibice prinio sam vredici sa kumirima koja se odmah počela dimiti.
- 218. 218 — Stani, stani!— zaurlao je. — Uzmi moj život, samo mi dušu ostavi! Što bih mogao učniti da te pri- volim te da mi moju molbu ispuniš? Uklonio sam drvce i odgovorio: — Postoji samo jedan put kako bi se ti i tvoja duša spasili. — Koji? Reci brzo. Oči su mu naprosto iskočile iz duplji od straha i užasa van ja jer sam u ruci držao ved i drugo drvce. — Naredi svojim ljudima da se predaju zajedno s oružjem! — To ne mogu! — Onda umri i budi uništen! Drvce je zaplamsalo i vredica se ponovo počela dimiti. Tada je zavikao da se to nadaleko čulo. — Stani, stani! Učinit du! Izdat du zapovijed! — Dobro! Samo nemoj nipošto da pokušaš kako bi dobio na vremenu ili da me zavaravaš! Dajem ti svoju čvrstu, neprekršivu riječ da du odmah spaliti kumire budeš li samo časak oklijevao da izđaš zapovijest. Isto tako nedu više da čujem ni za kakve tvoje molbe. Ja sam govorio i držim svoju riječ! — Učinit du to sigurno i na svaki način. Neka cijelo pleme bude zarobljeno, ali moji kumiri se moraju spasiti. Šta de biti sa zarobljenicima? — Pustit demo ih na slobodu, a i tebe. — I ostavit dete nam naše kumire? — Da. — Neka dođe ovamo zamjenik poglavice Senanđa--Khasi! Njemu du izdati zapovijed, a on de je izvršiti. Krenuo sam ponovo prema logoru i na udaljenosti odakle su me mogli čuti doviknuo Crvenokošcima: — Poglavica Nale-Masiuv želi da Senanda-Khasi, zamjenik poglavice, dođe k njemu, samo bez odugovlačenja! Vratio sam se. Kada smo vidjeli da se imenovani odazvao pozivu i zbilja krenuo, rekao mi je komandant: — Kakvu mod imate nad ovim ljudima, Sire! Ja se ne bih sjetio da im spalim kumire. — To je upravo ono o čemu sam vam govorio: čovjek mora biti upoznat s običajima i nazorima Crveno-kožaca. To mu je najbolje oružje protiv mnogih opasnosti kojima neznalice znaju da podlegnu.
- 219. 219 Senanda-Khasi pošao jepoglavici a da nas nije ni pogledao. Sjeo je kraj njega. Tiho su razgovarali. Vidjelo se po njima da su uzrujano razgovarali. Zamjenik poglavice se podigao i obratio meni rekavši: — Old Shatterhand nas je jednim udarcem svoje pesnice savladao, a isto tako i svojom lukavošdu. Ali dodi de bolji dan kada de veliki Manitou biti nama milostiviji. Spremni smo da se predamo i izručimo oružje. Gdje treba da ga odložimo? — Neka dođu ratnici deset po deset i zajedno sa municijom ostave oružje kraj poglavice. Upamti samo jedno: Bude li netko od vas zatajio išta od oružja, bit de strijeljan! Otišao je. Uskoro iza toga dolazili su Komanči u grupama od po deset da predaju svoje puške, noževe, tomahavke, strijele, lukove, koplja, prah i metke. Bili su namrgođeni. Kada je to bilo obavljeno, rekao sam komandantu: — Predajem vam zarobljenike. Sada je vaša stvar da se pobrinete da ih držite sigurno u svojim rukama. Nemojte dozvoliti da i jedan umakne! — Ne brinite, Sire! Sretan sam što ih imam. Postavit du ih u sredinu i povezati njihovim vlastitim remenjem. Dok su to njegovi vojnici obavljali, opet sam stupio malo naprijed, stavio obje ruke ispred usta i viknuo gore Old Surehandu: — Sis inteh il peniyl khn... Neka dođu Apači! Razumjeli su moj zov i nekoliko minuta iza toga stigao je na delu jašudi u galopu. Pošao sam mu u susret. Skočio je s konja i upitao: — Vidjeli smo da vas je poglavica htio probosti. Ali vi ste mu dobro uzvratili. A kakav je rezultat? Ovdje leži sve njihovo oružje, a konjanici su opkolili Indsmene! Zar su se morali predati? Kako vam je to uspjelo, Sire? — Zaprijetio sam da du spaliti kumire Nale--Masiuva. — To je dobro! Praznovjerni luđaci! A šta demo sa njima započeti? Samo bi nam smetali kad bismo ih vukli sobom. A i oazu bi upoznali. — Ne. Komandant je došao na dobru misao. On nede jahati s nama, ved de se natrag vratiti. Njemu sam ih predao. On de za uzvrat dobiti njihove konje i oružje i pustit de ih na slobodu tek na drugoj strani Rio Pecosa. — Well! To je najpametnije što se može učiniti, znači, mi demo bez konjice krenuti za Vupa-Umu- gijem? — Da. — Kada? — Mi ovdje, nemamo što da radimo. Naši su se konji napili vode, a mjehovi su napunjeni. Možemo smjesta podi.
- 220. 220 — Prema tomeovdje se više ne moramo zadržavati. Čim prije budemo Naiinima za petama, tim bolje. — Da. Samo demo se najprije lijepo oprostiti od našeg dragog komandanta! Uzjahao sam na svoga konja i sa Old Surehandom pošao k njemu. — Zar dete ved otidi, Messieurs? — upitao je. — Zbilja mi je žao što ne možemo ostati duže zajedno! — I nama je žao — odgovorih. — Rado bismo vam pružili još neku priliku da upoznate glupe tragače grobova. — O ... a ...! — zamuckivao je u neprilici. — A sada možda znate koji je odjevni predmet od vedeg značaja: da li lovački kaput nekog Zapadnjaka ili uniforma konjičkog oficira. Uzmite to k srcu i ostajte zdravo! — Ostajte... zdravo! — odvratio je još i više u neprilici. Stavili smo se na čelo svojih Apača i odjahali. Ved nakon nekoliko minuta »Stotinu stabala« više nismo mogli vidjeti. Dok smo slijedili duboke i široke utabane tragove Naiini Komanča, prolazili smo kraj kolaca. Ove putokaze su imali Apači da ponesu sa sobom prilikom svog povratka, kako drugi putnici ne bi zalutali. Sto god smo dalje išli, tim se sigurnije i tješnje zatvarala klopka od kaktusa u koju smo gonili Komande. Sedmo poglavlje U KAKTUSOVOJ STUPICI Ako uporedimo vrijeme u koje je Vupa-Umugi napustio »Stotinu stabala« sa onim kada smo i mi odande krenuli, a pretpostavivši da je svoje konje zbog vrudine možda i štedio, mogli smo lako izračunati prednost koju je on imao nad nama. Bududi da smo brzo jahali, bili smo uvjereni da demo u tri sata iza podneva biti toliko blizu njih i modi ugledati njegove Komanče. Ali tako se nije desilo. Kada smo ustanovili po položaju sunca da je prošao ved i četvrti sat, Crveno- košce još uvijek nismo ugledali. No njihovi tragovi su bili toliko svježi i po njima smo zaključil da oni nisu mogli biti dalje od tri engleske milje. Svoje konje pot-jerasmo u galopu i uskoro sam kroz svoj dalekozor na jugoistočnom horizontu ugledao omanju četu jahača koji su se očigledno ravnali prema zabijenim kolcima, a koji su bili zabijeni u smjeru kojeg smo se držali. — Da to nisu možda Naiini? — dvoumedi se upita me Old Surehand. — Ne bih se na to htio zakleti! — Zašto? Sasvim sigurno, to su oni. — Ali njih ima stotinu i pedeset! — Ništa za to! To je zaštitni odred. Oni imaju da paze na naš dolazak i da to jave Vupa-Umugiju. Time što sam rekao »naš«, oni naravno ne misle na nas, ved na »konjicu«, za koju su uvjereni da se nalazi iza njihovih leđa. Oni o nama i našim Apačima nemaju ni pojma.
- 221. 221 — To zvučidonekle vjerojatno. — Ne samo donekle nego sasvim. O tome dete imati prilike da se uvjerite čim im se toliko približimo da nas mogu prostim okom raspoznati. — Well! Hajde da vidimo! Pojahasmo još brže nego dosada i ubrzo se ispostavilo da sam bio u pravu. Gim smo stigli na dohvat njihovih očiju, oni se za časak zaustaviše. I oni su nas ugledali i potjerali svoje konje u galopu tako da su vrlo brzo nestali ispred naših očiju. Vjerojatno su namjeravali da jave Vupa-Umugiju dolazak konjice. Smatrali su da ona dolazi, jer nas na tako velikoj udaljenosti nisu mogli prepoznati, a ni prebrojati. Nama je ta njihova brzina bila dobro došla, jer smo sa zalaskom sunca mogli stidi do one tačke našeg pravca koja je bila najbliža oazi. Kad smo nešto kasnije stigli onamo, nod se je ved spustila. Dulje nismo smjeli nastaviti jer smo pretpostavljali da de se Komanči utaboriti, a nismo namjeravali da se ved sada s njima sukobimo. Odavde pa do kaktusovog polja, u kojem smo namjeravali da ih pohvatamo, imali smo još čitav dan dobrog jahanja. Ostavio sam ovdje zato petoricu Apača kao stražu, a sa ostalima sam odjahao prema oazi do koje smo stigli nakon jednog sata. Winnetou se još nije mogao vratiti sa svojim Apačima, a isto tako ni Bloody Fox koji im je pokazivao put. Webster i Hawley su bili nezadovoljni što su tako dugo sjedili besposleni. Tješio sam ih time da de se sutra u zoru priključiti nama. Kada su primijetili da nema Old Wabblea, upita Webster: — A gdje je naš stari kauboj, Sire? Zašto ga nema? — Njega na žalost nismo poveli sa sobom — odgovorili mu. — On se nalazi kod Vupa-Umugija i njegovih Naiinija, i to kao njihov zarobljenik. — Kao njihov zarobljenik? Do vraga! Zar je to istina? Da nije učinio opet jednu od svojih gluposti? — I te kakvu! Lako nam je mogao pokvariti cijeli poduhvat. Njemu nemamo što da zahvalimo što je naš plan uspio. — To je dobro! Možete biti zadovoljni, Mr. Shatter-hand! A zašto ste ga samo poveli sa sobom! Vi ste toliko zaljubljeni u tog starog neopreznog momka da vam može izredati glupost za glupošdu a da se ne sjetite da ga otjerate do stotinu đavola. A nas dvojicu, Josa Hawleya i mene, sasvim ste zapostavili. Mi smo ovdje dangubili, dok ste vi na sebe sve preuzeli, jašudi čas ovamo čas onamo, kako biste mogli doživjeti najljepše pustolovine. Možete i sami pretpostaviti kako nas to ljuti. I mi smo toliko pouzdani kao i Old Wabble! Sigurno bi još i dalje govorio da se nije pojavio Bob. Ugledavši me, uzviknuo je pun srede: — Oh, ah, Massa Shatterhand i Massa Surehand ponovo ovdje; Masser Bob znati odmah šta imati raditi: čizme donijeti. Treba Bob čizme donijeti? — Da, latimo se posla i oslobodimo se mokasina. Odjurio je i donio čizme koje smo navukli skinuvši
- 222. 222 mokasine. Obavivši to,upitao sam Boba: — Sta je sa Schiba-Bigkom? On je sigurno još tu? Iskrivivši lice, a da se to ne da opisati, odgovorio je: — Ne više tu biti. — Šta? Ne? — Ne. Schiba-Bigk otidi. Pri tome s nasmijao grohotom i razjapio usta tako da mu se između divnog zubala moglo vidjeti čak u grlo. Pravedi se kao da sam prestrašen, upitah ga: — Otišao? Valjda nije pobjegao? — Da, on pobjedi. — Čuj, Bobe, to de te života stati! Ustrijelit du te ako je zaista pobjegao. Ti si imao da jamčiš svojom glavom za njega! — Dakle, Massa Shatterhand Masser Boba ustrijeliti. Schiba-Bigk otidi, sasvim otidi. Massa Shatterhand dodi i uvjeriti se! — Da, uvjerit du se. Evo metka koji du ti u glavu satjerati ako ga zbilja nema u kudici. Izvukao sam revolver i u njega ga uperio. Tada smo krenuli prema kudi. Otvorio je vrata, uperio prst unutra i rekao: — To pogledati unutra. Nitko unutra! Prizor koji mi se pružao natjerao me je gotovo na smijeh. Mladi se poglavica naslonio na zid i zurio u nas očima punim srdžbe. Zapravo nije se bio prislonio direktno na zid, jer se između njega i zida nalazilo još nešto. To nešto bilo je osam dugačkih kolaca koje je Crnac u obliku zvijezde složio i povezao kaišem i Cr-venokošcu pričvrstio na leđa. Ta zvijezda je bila tolikog razmjera da je nosaču stršila uvis daleko iznad glave, a isto tako i na obje strane. Da, s ovim skelama na leđima, Schiba-Bigku nije bilo nikako mogude da prođe kroz vrata. Bio da pokuša stojedki, bilo puzedi, ili ma u kome drugom položaju, na svaki način je morao da se zakači. Sigurno se s tim predmetom nije mogao osjedati ugodno, i to je vjerojatno i bio uzrok njegove srdžbe dok nas je onako gledao. — Pa on je tu, eno ga tamo gdje stoji! — rekao sam Bobu, pretvarajudi se kao da sam iznenađen. — Da, on biti tu! — nasmija se veselo. — Bob samo praviti šalu, lijepu šalu! Bob nede pustiti pobjedi Indijanca kada mora paziti na njega! — Ali što si mu to zavezao na leđa? — Massa Shatterhand to vidjeti! Indijanac ne smjeti tudi i batinati, a ne smjeti biti proboden ili ustrijeljen, a Masser Bob njega pak ne smjeti pustiti pobjedi. Masser Bob biti mudar i prepreden i, njemu privezati osam dugačkih kolaca na grbu.
- 223. 223 — Hm! Zarje to dozvolio? — On ne htjeti. Tada Masser Bob redi kako mu dati mnoge duške, i onda mirno dozvoliti. Zar Masser Bob ne biti mudar i prepreden kao muha na nosu? Na to njegovo samouvjereno pitanje nisam mu mo-, gao odgovoriti jer mi je Schiba-Bigk upravo bijesno doviknuo: — Uff! Neka me moj bijeli brat odmah oslobodi ovih kolaca! Zar je dostojno da se poglavica na ovaj način muči? — Ti ovdje nisi poglavica, ved zarobljenik. — Ja ne mogu ni sjediti ni ležati. Prava je to muka! ¦— Mislim da prezireš bolove! — Pshaw! Nisu bolovi zbog kojih patim. Zašto si Crncu izdao nalog da sa mnom ovako postupa? — To mu nisam zapovijedio. — Znači da je to učinio po vlastitom nahođenju? Ubit du ga čim se ponovo budem našao na slobodi! — Tada ti nikad više nedeš bit slobodan! Ja sam mu naredio da te oslobodi veza i da dobro postupa sa tobom. Imao si sve što ti je bilo potrebno. Na što se imaš požaliti? Sam si kriv što ti je kolce vezao za leđa. Rekao si da deš bježati čim ti se bude ukazala za to prilika. Crnac te je morao čuvati, a ti kolci su poslužili kako bi te u tome spriječili. Moraš i sam uvidjeti da je izvršio samo svoju dužnost. Da si mi dao svoju riječ da nedeš bježati, mogao si sada sjediti vani na slobodi i uživati u svim počastima koji pripadaju jednom poglavici. — Tu riječ ja ne smijem dati! — To možeš mirno učiniti jer tvoj bijeg ne bi bio ni od kakve koristi. Ti nemaš pojma što se danas zbilo. — Zar ne smijem doznati? — Zapravo ne. Ali du ti ipak redi. Po toj iskrenosti možeš zaključiti da se sasvim sigurnim osjedamo, pa svojim bijegom ne bi ništa dobio. Sada sam mu ukratko sve ispričao, kako smo na putu da domamimo Vupa-Umugija u stupicu gdje demo ga zarobiti. Nale-Masiuvoj sudbini još mu ništa nisam spomenuo. Samo ponekad odgovorio je Schiba--Bigk kratkim »uff«. Tako je bio pritjeran u tjesnac da nije ništa drugo znao da kaže. — A šta de sada tvoji ratnici da čine? — nastavio sam. — Oni de se braniti. To su hrabri ratnici kojima nede pasti na um da se predaju bez otpora! — To si sada samo zato rekao što se nalaziš u ovoj kudi, a ne u navedenoj stupici. Oni de biti stjerani usred kaktusa i nede nam modi nikakvu štetu nanijeti. Mi demo jednostavno da čekamo dok se ne budu predali. Mi vode imamo, ali je oni nemaju.
- 224. 224 — A štade biti ako se ne budu predali? — Morat de umrijeti od žeđi. Preko lica mu je prešao lagani osmijeh, te mi reče: — Old Shatterhand je pametan čovjek, ali na sve ipak on ne može da misli! — Misliš? Zar ti je poznat neki put kojim bi Ko-manči mogli umadi? — Da. Da si na njega samo pomislio, bio bi drukčije govorio. Howgh! Njegovo lice poprimilo je izraz sigurnosti. Nema sumnje, on se sjetio nečega što bi Komančima omogudilo da pobjegnu. Tu ideju je smatrao za izvrsnu, a to je potvrđivala i njegova riječ »howgh«. — Howgh? — upitao sam. — Zar si u to toliko siguran? Ako vjeruješ da Old Shatterhand nije na sve mislio, tada se varaš. Mi na njih ne idemo samo čelno ved i s leđa. — Uff! Ovaj uzvik bio je pun straha. _ No? — smješkajudi se upitao sam ga. — Zar Old Shatterhand zaista nije na sve mislio? — Ja ... ne ... znam — odgovorio je oklijevajudi. — Ali, zato ja znam. Poznat mi je put spasa koji postoji samo u tvojoj mašti. Ti si u svojoj duši pomislio: ako Komanči zapnu usred kaktusa, ne treba da izgube nadu jer imaju sa sobom noževe pomodu kojih mogu prokrčiti put iz stupice. Imam li pravo ili ne? — Uff, uff! — odgovori mi pokunjeno. — Da, ti si sada sebe smatrao vrlo mudrim. Ali razmisli malo koliko bi vremena trebalo dok se ovakav put ne prokrči! Osim toga on bi bio vrlo uzak i na njemu bi mogao da radi samo mali broj ljudi. U tom poslu bi i dani prošli! A zar ti misliš da bismo mi dotle mirno gledali? Šutio je. — Ja bih naše ljude podijelio i polovicu poslao na drugu stranu kaktusa, i tako bi se oni našli u sredini. A mogli bismo izvesti još i kradi postupak i sve Ko-manče uništiti u roku od nekoliko minuta a da nas to ne bi stajalo ni jednog hica. Zapalili bismo kaktuse. — Uff! Tada bi svi naši ratnici izgorjeli! Old Shatterhand ovako nešto ne radi! — Nemoj samo da se pouzdaš toliko u moju dobrotu! Htio sam ti samo redi da nikakav spas tvoji ratnici ne mogu očekivati. Oni nam ne mogu umadi. — Da, ako ih na ovakav način budete opkolili, oni se moraju predati. Samo ih vi nedete modi držati ovako opkoljene. Morat dete se udaljiti od klopke.
- 225. 225 — Zašto? — Zarsi zaboravio da de dodi Nale-Masiuv? Zar ne misliš na njega? Lice mu je ponovo poprimilo izraz samopouzdanja. Kao odgovor ispričao sam mu sudbinu čete Nale--Masiuva i njihovo zarobljavanje kod »Stotinu stabala«. Pošto je saslušao moj izvještaj, sagnuo je glavu i rekao potištenim glasom: — I tako su se sve moje nade izjalovile! I kada bi mi još danas uspjelo da pobjegnem odavde, ne bih uspio spasiti ni Vupa-Umugija, a ni njegove ratnike. Vi dete ih doduše pustiti na slobodu, ali oduzet dete im konje i oružje. Kako mogu živjeti crveni ratnici bez konja i oružja? — To je njihova stvar. Vi ste iskopali ratnu sjekiru. To se ne bi dogodilo da ste bili bez konja i oružja. Sto demo vam to oduzeti, ne vršimo nikakvu pljačku, jer na taj plijen imamo pravo. Ujedno smo se pobrinuli i za to da u dogledno vrijeme ne budete sposobni da prekršite mir. — Uff! To oduzimanje je loše po nas! — Loše po vas, da, ali drugo što vi niste zaslužili. Razmisli malo o sebi! Čovjek koji je sa nekim popušio lulu mira i prijateljstva i dao svoje obedanje da nede nikome odati njegov wigwam, a ipak krene sa velikom ratnom četom da mu oduzme i wigwam i život, taj je kudikamo vedu kaznu zaslužio od oduzimanja konja i oružja. To moraš uvidjeti! Zacijelo je to i sam uvidio jer je, tužno uzdahnuvši, rekao : — Dakle, i moju pušku i moga konja! — Ne, to ne. Volim te i smatram se, unatoč tvome neprijateljstvu, još uvijek tvojim prijateljem. Zadržat deš sve što imaš. A što se tiče Vupa-Umugija i njegovih Inđsmena, pokušat du da se kazna ublaži. Sve zavisi od toga kako de se držati. Nadam se da de mi uspjeti da uvjerim poglavicu da je svaki otpor ludost. Vjerujem da de on biti razumniji od tebe u ocjeni situacije. — Od mene? — začuđeno me upita. — Da. Namjera mi je bila da tvoje zarobljeništvo učinim što lakšim, pa sam od tebe tražio samo obedanje da nedeš bježati. To si odbio. Nisi htio da uvidiš da bi vam tvoj bijeg samo naškodio i ni od kakve koristi ne bi bio. Ti me prisiljavaš da prema tebi budem strog. — Obedanje nisam zato dao jer mi tada nije bilo poznato ono što sada znam. — Dakle, uviđaš da svojim ratnicima ne možeš pomodi? — Da. — Onda i sada još nije kasno da daš obedanje. — Dajem ga.
- 226. 226 — Dobro! Samonemoj zaboraviti da deš svojim držanjem biti ili od koristi ili na štetu ne samo sebi ved i svojim ratnicima. Sve što budeš učinio, dobro ili zlo, bit de i njima uzvradeno. Budeš li prekršio zadanu riječ, kazna čeka i tebe i njih! — Nedu prekršiti! — Dobro! Ali kako misliš da mi to zajamčiš? — Upitno me je pogledao; zato sam mu i objasnio: Ne mogu se pouzdati u tvoju riječ. — A da li bi povjerovao Winnetouu? — Sve. On je iznimka i nešto sasvim drugo. — Ako crvenom ratniku oduzmeš kumire kao zalog, on mora svako obedanje održati. — To kod tebe ne dolazi u obzir jer ti ne vjeruješ u mod kumira. — Tada du s tobom popušiti lulu zavjeta! — Ni to mi ne može poslužiti kao zalog. Ti si je pušio ved sa mnom i Bloody Foxom, a ipak si prekršio zadanu riječ. Spustio je pogled te reče tiho i sav utučen: — Ovo je teška kazna koju primam od Old Shat-terhanda. Ona nije uperena protiv mog tijela, ved mi dubokim bolom prozirnije dušu! Vidio sam po njemu da je zbilja patio i da je bila iskrena njegova žalost. Zato mu odgovorih: — Čuo si da se još uvijek smatram tvojim prijateljem i bratom. Sada du se iznimno odredi svoga uobičajenog opreza i povjerovat du ti. Ali moje srce bi se vrlo ožalostilo ako bi se u tebi ponovo prevarilo. Ako te sada pustim na slobodu, da li deš pokušati da bježiš? — Nedu. — A da li deš napustiti oazu bez mog odobrenja? — Nedu. — Ne želim ni to da pokušaš otidi svojim Koman-čima kroz kaktuse kako bi sa njima razgovarao! — To nedu učiniti. Čak ako bi i ovamo došli, ja bih šutio sve dotle dok mi ti ne bi odobrio da govorim. — Onda mi puži svoju ruku kao što to čine ljudi i ratnici koji su preponosni da bi se služili lažima! — Evo moje ruke! Možeš mi vjerovati. Ona isto toliko vrijedi kao da sam ti se i sam predao! Uputio mi je tako iskreni pogled da sam bio potpuno uvjeren da me nede razočarati. Sigurnosti radi, a i zbog Crnca, dodao sam još i ovo:
- 227. 227 — Bio sibijesan na Boba. Misliš li se osvetiti? — Ne. Crveni ratnik je preponosan da bi se osvetio crnom čovjeku. Ovaj Nigger nije bio svjestan što je uradio. On nije znao da je njegov postupak bio uperen protiv časti jednog poglavice vezavši mu kolce za leđa. — Ja du te od njih osloboditi. Skinuo sam mu ih. Protegao je svoje ukočene udove te je sa mnom pošao napolje, na otvoreno polje, gdje su se konji napajali za nod. Majka Sanna nam je donijela večeru. Kada je sve bilo obavljeno, a kraj vode sve utihnulo, polegli smo jer smo sutra morali u zoru da ustanemo. Schiba-Bigk je legao između Old Sure-handa i mene a da to od njega nismo zahtijevali. Dobrovoljno se stavio pod naš nadzor i time htio dokazati kako je pošteno mislio kad je dao svoje obedanje. Kada smo rano u zoru ustali, sve mjehove koje smo imali napunili smo vodom. Snabdjeli smo se sa hranom i pošto sam se oprostio od Schiba-Bigka, odjaha-smo. Bob je stajao kraj puta i upitao me: — Massa Shatterhand kazati da li Bob opet mladog indijanskog poglavicu čuvati! — Ne. To nije potrebno. — A ni kolce ne vezati opet na grbu? — To nikako. Obedao je da nede bježati, a to de i održati. Iako sam to s punim uvjerenjem rekao, nije mi bilo ni na kraj pameti da ne poduzmem potrebne mjere opreza. Kraj kaktusovog polja ostalo je onoliko Apača koliko je bilo potrebno da stražare nad pedeset zarobljenih Komanča. Predvodniku tih čuvara dao sam zapovijest da pripazi na Schiba-Bigka i da ga ni u kom slučaju ne pusti napolje. Tada smo odjahali. Bilo nas je oko dvije stotine, više nego dovoljno da sa Koman-čima izađemo na kraj. Ovoga puta poveli smo Webstera i Hawleya. Najprije smo potražili ono mjesto gdje smo jučer ostavili na straži petoricu Apača. Bili su toliko mudri da su odmah po svanudu krenuli u izviđanje za Ko-mančima. Samo su kratko vrijeme jahali te stigli do mjesta gdje su se ovi bili ulogorili. Naiini su bili ved otišli. Njima se dakle i danas opet mnogo žurilo. Mi smo ih brzo slijedili, tako da sam ih stalno držao na dohvat dalekozora. Vodili smo računa o tome da im se ne približimo toliko da mogu prepoznati da su za njima Crvenokošci ili bijelci. Bilo je potrebno da nas smatraju za konjanike. Prošao je čitav dan a da se nije ništa značajno dogodilo. Pred večer se digao snažan vjetar, što nije rijedak slučaj u Llano Estacadu. Došao je sa sjevera i bio vrud, jer je zahvatio veliki dio pustinje. Iako nam je puhao u leđa, ipak nam je stalno dosađivao ne zbog topline, ved zbog toga što je uskovitlao pijesak i tjerao nam ga u oči, uši, usta i nos. — Glupog li vjetra! — Gunđao je zlovoljno Webster. — Nije morao sada da dođe. Mogao je i pričekati dok ne stignemo ponovo do vode. Čovjek jedva može da vidi i diše! — Nemojte gunđati, Mr. Webster! — rekoh mu. — Ja mu se veselim i kažem vam da mi je zbog Winne-toua veoma pogodan. — Zbog Winnetoua? Zašto?
- 228. 228 — Zar nevidite da taj vjetar, dižudi pijesak uvis, briše tragove Komanča? Da nije kolaca, mi ih uopde ne bismo mogli slijediti. — Da, to dabogme vidim. Ali kakve veze to ima sa Winnetouom? — Mnogo. I njegovi de tragovi biti zbrisani. Win-netouov je zadatak da zabije kolce čak do stupice, zar nije tako? On de morati da zađe u kaktusovo polje gdje mislimo da zarobimo Komanče. Ali on ne smije ostati tamo, ved mora izadi i vratiti se. Da nije vjetra, Crvenokošci bi ugledali njegove tragove i zaključili da se natrag vratio. Tragove Winnetoua i njegovih Apača oni bi smatrali za tragove Schiba- Bigkovih Komanča. Oni vode u kaktuse, odakle se ponovo vradaju i zaok-redu u stranu. Šta bi oni mogli drugo da pomisle nego da je to Schiba-Bigk zalutao i da pravi put ne vodi kroz kaktuse, ved novim pravcem kojim je krenuo. Prema tome oni ne bi zašli u kaktuse, znači ne u stupicu, ved bi pošli za novim tragovima. A kuda bi oni vodili, Mr. Webster? — Naravno, ovamo k nama — odgovorio je. — Svakako. Winnetou nede ostati tamo, ved de nas potražiti. Najprije de zaokrenuti malo u stranu i onda se vratiti prema pravcu kolaca. To bi oni otkrili, iako bi ga slijedili. I sami možete pretpostaviti kakve bi štete imali kada bismo kod njih pobudili sumnju. Uspjeh našeg plana bio bi doveden u pitanje. I sada evo dolazi vjetar koji uništava sve postojede tragove. Zar da nas to ne veseli? Winnetou de se isto tako veseliti kao i ja. Webster htjede nešto da odgovari ali najednom za-sta usred govora, zaustavi svoga konja, pokaza rukom naprijed i nastavi brzo: — Komanči su se okrenuli! Stvarno, postali su nepovjerljivi i okrenuli se. Eno, dolaze. Eno, dolaze! Taj uzvik straha usmjerio je našu pažnju na horizont ispred nas koji mi je bio izmakao tokom zadnjih minuta razgovora. Ondje su se vidjeli nekakvi ljudi. Da li su bili u pokretu, to prostim okom nismo mogli ustanoviti. Podigao sam svoj dalekozor. Ved nakon nekoliko časaka mogao sam redi umirujudi ih: — Nemamo razloga da se strašimo, jer to nisu Komanči, ved je to Winnetou. — Zar ga možete prepoznati, Sire? — upita me Old Surehand. — Sada još ne. — Ipak treba biti na oprezu! A ako je to zaštitnica Komanča! — Ona bi se nalazila u pokretu. Ali oni ljudi tamo su se ulogorili. — Zar to ne bi mogao da učini i neprijatelj? — Da. Ali Winnetou mi daje na znanje da je to on. Evo vam ponovo prilike da se divite oštroumnosti i smotrenosti poglavice Apača. Jašudi u luku obišao je Komanče i zaustavio se iza njihovih leđa kako bi nas sačekao. Naravno mislio je i na to da bi njegove ljude mogli lako smatrati Naiinima, pa je svoju
- 229. 229 četu postrojio takokako bismo sa sigurnošdu mogli zaključiti da je to on. Uzmite moj dalekozor. Pogledajte, Mr. Surehand! To je i učinio i potvrdno odgovorio: — To je na svaki način lukavo, veoma lukavo sa njegove strane! Ljudi se tamo nisu ulogorili zbijeno, ved u obliku strijele. — A kuda je usmjeren vrh strijele? — Ne prema nama, ved prema jugoistoku, dakle u suprotnom pravcu. — Ta strijela označava smjer kojeg se imamo držati. Winnetou nam time daje obavještenje da možemo mirno i bezbrižno nastaviti put. Ovaj neobičan položaj Apača kazuje nam ne samo to da je pred nama Winnetou ved nam daje na znanje da sve ide onako kako želimo. — I ja sam tog mišljenja, jer se Winnetou ne bi tako mirno ulogorio i čekao na nas da je nešto iskrslo i poremetilo naše planove. Dakle, sve je dobro. Ipak me nešto zabrinjava što bih vam rado saopdio. To je voda. — Znam na šta ste mislili. Ako mislimo žeđu savladati Komanče, morat demo se pobrinuti da i sami ne budemo bez vode. — Tako je. Mi smo doduše za danas opskrbljeni vođom, ali mogao bi prodi čitav sutrašnji dan dok ne svršimo sa Vupa-Umugijem. A zatim de nam biti potreban još jedan čitav dan dok ne stignemo do oaze. Na žalost, za ova dva dana mi nemamo vode. Istina je da de ona Komančima biti još potrebnija. — Da, doduše, mi nemamo toliko vođe sa sobom, ali vas zato mogu umiriti jer mi ipak nedemo patiti od žeđi. Sto se toga tiče, ja sam se ved odavno za to pobrinuo. Bio bih najlakomisleniji čovjek da sam skovao plan — i sakupio za njegovo ostvarenje preko tri stotine ljudi i konja u Llano Estacadu — a da se nisam pobrinuo za vodu. Uzet demo je iz oaze. — Na koji način? Ona je odavde udaljena čitav dan jahanja, znači da bi morala prodi dva dana da se ljudi koji su otišli po nju ponovo ovamo vrate. U tome je nezgoda! — Varate se. Ovi se glasnici nede morati natrag vratiti. — Hm! Nije mi jasno kako mislite to izvesti. — To je vrlo jednostavno, Sire: izvest demo to po lančanom sistemu. Naši Apači imaju mnogo mjehova kod sebe. Dodajte tome i Bloody Foxove. Ove demo poslati do oaze. Za ovo nam nije potrebno mnogo ljudi, ali tim više konja. Ove ljude demo na određenim razmacima postaviti u pravcu koji vodi prema oazi. Prema tome ni jedan čovjek, a ni konj, nede morati da prevali cijeli put, ved samo od jednog do drugog mjesta, tako sam to zamislio. — Naravno, moram vas zamoliti da mi oprostite, Sire! Vi uvijek na sve mislite. Da li ste se u vezi s time sa Winnetouom dogovorili?
- 230. 230 — Nisam. Mito tamo ni jednom riječju nismo spominjali. Mi se poznajemo i znamo da ni jedan od nas nede propustiti da poduzme potrebne mjere. Ali šta je to? Apači nemaju konja? Jedino Winnetou ima svoga. O! A znate li zašto, Mr. Surehand? — Ne — odgovorio je. Tokom našeg razgovora mi se nismo zaustavljali, ved dalje jahali i stigli na takvu blizinu da smo Apače mogli jasno razabrati. Napustili su svoj dosadašnji položaj, okupili se i promatrali naš dolazak. Konje nisu imali kraj sebe, jedino je poglavičin vranac bio tu. — Sada dete morati i po drugi put priznati da su vaše strepnje bile neosnovane — rekao sam Old Su- rehandu. — Winnetou je također vodio računa o vodi, i to još prije mene. Mi se u našim odlukama stalno slažemo. — Mislite da je on svoje konje i mjehove ved poslao prema oazi? — Da. I sami vidite da se oko njega nalazi samo oko trideset ljudi, a nema ni Bloody Foxa. Ovaj je vjerojatno s ostalima odjahao u oazu da donesu vode. Kad smo stigli do Winnetoua nakon nekoliko minuta, prišao mi je i rekao: — Moj brat Charley me je razumio ugledavši naše postrojenje. Time sam mu htio pokazati da nismo Komanči. — Koliko su daleko ispred nas? — upitao sam. — Jahali su vrlo brzo jer su žeđali, ali de se uskoro morati zaustaviti jer je sunce doprlo do horizonta. — Da, nakon četvrt sata bit de mrak. Koliko treba jahati odavde do kaktusovog polja? — Dva sata. — Onda oni danas nede stidi do njega. To je dobro i za nas jer demo ih sutra po danu modi uhvatiti u stupicu. Ratnici mog crvenog brata nemaju konje. Da li ih je Winnetou poslao sa mjehovima u oazu? — Da. Bloody Foxu je poznat prečac i pošao je sa njima. On de ih usput postaviti u razmacima, a isto tako preostalim kolcima označiti pravac. Ali mjehova nemaju dovoljno. — Cim se budemo ulogorili, poslat demo i naše za njima. S time si ti vjerojatno računao? — Da. Naš de plan divno uspjeti, jer se digao vjetar i izbrisao naše tragove. A sada krenimo dalje kako bismo bili što bliže Komančima, jer kada sutra stignu do stupice i zađu u kaktuse, morat demo biti blizu njih. Mogli bi u nešto posumnjati. U tom slučaju je veoma važno da im prepriječimo povratak kako im ne bi uspjelo da se zaobilaznim putem udalje. On je uz jahao na svoga konja i mi krenusmo. Njegovi su ljudi, naravno, morali pješačiti. Išli su tako dobro ukorak sa nama te smo mogli produžiti potrebnom brzinom. Cak je ved i mrak bio pao, još uvijek smo jahali dalje od kolca do kolca dok nismo došli do zaključka da bi bilo dobro zaustaviti se, ako ne mislimo da na neprijatelja naletimo.
- 231. 231 U međuvremenu jevjetar popustio i ubrzo sasvim utihnuo. Mrak se zadržao samo dotle dok se na nebu nije pojavio mjesečev srp. Prazne mjehove smo ved prije toga natovarili na konje i kada je postalo ponovo vidno, izvjestan broj Apača krenuo je s njima. Winnetou je pošao sa svojima kako bi ih dopratio do prve straže, jer im taj položaj nije bio poznat. Time je bilo obavljeno sve najvažnije i mogli smo podi na počinak koji nam je bio vrlo potreban. Kada se Winnetou vratio i legao kraj mene, ja sam ved bio zaspao. Iako je posljednji legao, slijededeg jutra bio je prvi na nogama. Nismo se zadržavali zbog doručka. To smo mogli obaviti i na putu. Pili smo, dok smo ostatak vode dali konjima kojima, naravno, to nije bilo dovoljno. Mjehovi koji su se nalazili kraj nas bili su zbog toga sada prazni i Winnetou ih je poslao sa nekolicinom svojih ljudi smjesta prema postavljenom lancu. Nije bilo potrebno da i on jaše sa njima jer je bilo vidno. Pokazao im je samo tačan pravac. Krenuli smo sada mnogo brže, dok su pješaci zaostajali za nama. Oni de nas ved stidi. Češde sam pogledao kroz dalekozor i uvjerio se da smo ved jučer navečer bili vrlo blizu Komančima. Ved nakon četvrt sata stigli smo do mjesta gdje su se bili ulogorili i gdje se vidjelo da su ga napustili tek prije kratkog vremena. Ubrzo iza toga ugledao sam ih. I Winnetou je podigao svoj dalekozor. Kratko vrijeme ih je promatrao te reče zadovoljno: — Oni jašu vrlo sporo. Primjeduje li to moj brat? — Da. Od dvodnevnog jahanja konji su im sasvim malaksali jer nemaju vode. — A i oni sami trpe od žeđi. Pa ipak de se dugo nedkati prije nego se predaju. — Za Vupa-Umugija postoji još i nešto gore od žeđi. — Moj brat misli na kumire poglavice Komanča. Vrlo dobro je uradio što ih je sa sobom ponio kada je bio u »Zečjoj dolini«. Pobjeda de biti laka, a povratak olakšan, jer je Old Shatterhand Komanče Nale- Masi-uva zarobio i predao ih konjanicima. Sada je po prvi put između nas bilo o tome govora. Sigurno nije očekivao da nede dodi ni Nale- Masiuv, a ni konjanici, a jučer me ipak u vezi s time nije pitao. Da je to netko drugi bio, sigurno ne bi mirovao dok to ne bih razjasnio. Naprotiv, on nije postavio ni jedno pitanje, ali je svojim oštroumljem sve pogodio, kako su to sada i njegove riječi dokazivale. Dale su mi sada priliku da mu ispričam na koji je način Nale-Masiuv pao u moje ruke i kako smo ga se poslije otarasili. Na kraju mog izlaganja zadovoljno je izustio »uff«! i nadovezao: — Moj brat je sasvim pravilno postupio. Svi ti Crvenokošci bili bi nam na teretu, ved i zbog same vode, a i bijeli jahači, koji nam uopde nisu ni potrebni kod hvatanja Vupa-Umugija. Gubitkom konja Nale-Masiuv je dovoljno kažnjen, a izgubio je i puške svojih ratnika. Winnetou de imati prilike da dozna da li de komandant održati svoju riječ i poštedjeti im živote. Bude li je prekršio ili se ogriješio samo o jednoga od njih, platit de mi to svojim životom. Howgh!«
- 232. 232 Time je tastvar bila okončana. Winnetou je udaljenost do kaktusovog polja, koje je trebalo da posluži kao stupica za Komanče, procijenio na nekih dva sata jahanja. Ali nama su bila potrebna tri, i to zato jer su Naiini zbog malaksalosti svojih konja vrlo sporo napredovali. Držali smo se uvijek razdaljine kako nas oni ne bi mogli primijetiti, a da nam ipak budu na dohvat dalekozora. Jahali su u širinu, jedan kraj drugog i jedan iza drugog. Nakon tri sata iznenada se smanjila ta širina. Stisli su se i stvorili uzanu liniju. — Gle, sudbonosni čas je stigao! — rekao sam Win-netouu. — Oni se nisu zaustavili. Izgleda da ni u šta ne sumnjaju. — Da — kimnuo je. — Stigli su do uzanog otvora koji vodi u kaktuse. Veličinu tog polja oni ne mogu da sagledaju i vjerojatno misle da on nede biti širi. Vjerovali su da je onuda prošao i Schiba-Bigk. Osim tog samopouzdanje i žeđ ih je gonila. Oni znaju da tamo gdje kaktusi rastu ima i vlage i vjeruju da de iza toga naidi i na oazu. Međutim, oni nisu znali da je vlaga koja je podarila život ovim biljkama samo podzemna i vrlo oskudna. I mi smo nakon kratkog vremena ugledali na tisude kaktusa koji su prekrili jedan dio zemljišta. Površina pod kaktusima je bila nepregledna. Unutra je Vodila uzana, čista traka koja je zamjenjivala put. Tlo je bilo potpuno neplodno jer se na njemu nije mogla da nađe ni jedna jedina biljčica. I upravo ondje gdje je taj put započinjao, bio je zabijen jedan kolac, po naređenju Winnetoua, kako bi uvjerio Komanče da se ovuda moraju uputiti u kaktuse. To su zaista bez ikakvog predomišljanja i učinili. Bili su toliko zašli u njih da smo ih izgubili iz vida, u času kada smo stigli na rub tog bodljikavog guštika. Tu smo se zaustavili i sišli sa konja. Konje smo pri- vezali za kolce zabijene u zemlju izvan dohvata pušaka, kako ih ne bismo ranili u slučaju da pruže otpor. Mi smo zauzeli položaj koji je gospodario cijelim putem oko ulaza pa čak i daleko unutra. Time je Koman-čima bilo onemogudeno svako povlačenje. Na početku se taj put širio nekih dvadesetak koraka, ali na dohvat naše puške sužavao se toliko da su samo četiri do pet jahača imali mjesta jedan kraj drugog. Ako pretpostavimo da bi Komančima mogla pasti na um luda ideja da nas napadnu, oni bi u najboljem slučaju mogli da krenu na nas u dubini od trideset, a u širini sa najviše pet ljudi. Da ih odbijemo, dovoljna nam je petina ili šestina naših ljudi. Svojim puškama poslužili bismo se samo da oborimo one na čelu. Njihova tijela bi predstavljala bedem preko kojeg ostali ne bi mogli prijedi, tim više što zbog kaktusa ne bi mogli zaobidi ni lijevo ni desno. Konačno nam je uspjelo da neprijatelja domamimo u tu odličnu stupicu. Mogli smo mirno da čekamo šta de dalje poduzeti. Poduzeti? Za njih je postojala samo jedna mogudnost, a to je da se okrenu natrag u času kada budu stigli do kraja puta, jer dalje nede modi da produže. Čekali smo jedan sat, dva sata, pa još i više. Ko-manči se još uvijek nisu vradali. Oni se svakako, stigavši do kraja puta, nisu odmah okrenuli, ved zaustavili da se posavjetuju. Ali, bezuvjetno, oni moraju kad-tad dodi. Napeto smo gledali u onu tačku odakle su se morali pojaviti. — Uff! — uzvikne konačno Winnetou, pokazavši u pravcu odakle su se oni pojavili.
- 233. 233 Njegovo oštro okootkrilo ih je prije nas. Dolazili su sporo, umorni i razočarani. Još nas nisu ugledali jer smo na uglu sjedili, a konje smo ostavili daleko u pustinji. Ali se uskoro zaustavio njihov dugački uzani vod. Primijetili su nas. Mi smo ustali da im se pokažemo. Ako su prije vjerovali da se iza njihovih leđa nalazi konjica, sada su mogli da vide kako su se prevarili. Stigli su tako blizu da su morali primijetiti kako se ispred njih nalaze Indijanci. — Kakvog li straha među njima! — reče Old Su-rehand koji je stajao do mene. — Straha? Još ne — odgovorih. — Oni bi nas lako mogli smatrati Nale-Masiuovim Komančima. Ali i u tom slučaju naše prisustvo bi za njih moralo biti čudnovato, jer su bili čvrsto uvjereni da je Nale- Masiuv pred sobom ovamo gonio konjicu. — Zanima me šta de uraditi. — Šta de uraditi, to ja znam. Oni de poslati nekoliko ratnika naprijed kako bi ovi doznali tko smo. Eto vidite, ved dolaze! Primijetili smo da su se dvojica izdvojila i polako nam se približavala, i to ne na konju, ved pješice. — Hode li moj brat podi sa mnom njima u susret? — upitah Winnetoua. — Da, uradimo to — odgovorio je. Pošli smo isto tako polako u kaktuse, njima u susret. Primijetili su da je jedan od nas Crvenokožac, a drugi bijelac. To ih ja zabezeknulo. Oni Se zaustavi-še. Domahnuli smo im da produže, a i mi smo dalje išli. Oklijevajudi približavali su se, ali su uskoro zastali. — Neka moj brat Shatterhand govori! — reče Winnetou. Obično je meni u takvim prilikama prepustio da govorim. Doviknuo sam obojici Naiinija: — Neka se ratnici Komanča približe mirne duše! Želimo sa njima da govorimo, a nede im se ništa desiti ako protiv nas ne dignu svoje oružje. Tada su došli. Dozvao sam ih; nisam htio čak do njih da odem, jer bih došao na domet Komanča, a to smo morali da izbjegnemo. Sastali smo se sa njima po prilici na pola puta, ali nam se ipak nisu sasvim približili. — Poglavica Naiini Komarica, Vupa-Umugi, poslao vas je kako biste doznali tko smo -» rekao sam. — Da li me poznajete? — Ne — odgovori onaj stariji, dok su sa strahopoštovanjem obojica gledali u Winnetoua. — A ni ovog crvenog ratnika koji ovdje kraj mene stoji? — Uff! To je Winnetou, poglavica Apača! — A ja sam Old Shatterhand, njegov bijeli prijatelj i brat.
- 234. 234 — Uff, uff!— uzviknuše obojica, te su i mene sada stali da promatraju. Iako ih je ved i sama pojava Apača zbunjivala, čuvši pak moje ime, bili su još više zaprepašteni. Nastojali su da to nekako prikriju. — Vi ste vjerovali da se iza vaših leđa nalaze bijeli jahači. Zar ne? — nastavio sam. No odgovora nije bilo. — A iza njih morao je dodi Nale-Masiuv?. — A otkuda je to poznato Old Shatterhandu? — upita stariji. — Znam ja još i više! Bijele jahače ste htjeli od-mamiti u propast, a sada se vi sami nalazite u njoj. Pogledajte ispred sebe! Tamo stoje tri stotine ratnika Mescalero-Apača sa pripravnim oružjem u slučaju otpora, koji de vas sravniti sa zemljom. — Uff, uff! — Vi se ni u kom slučaju nedete modi vratiti, a niti probiti. Morate nam se predati. Ako to ne učinite, bit dete ili pobijeni ili dete morati u ovoj kaktusovoj divljini bijedno pomrijeti od žeđi jer iz nje nemate nikakvog izlaza! ' Pogledali su jedan u drugoga. Iako su pokušavali da prikriju utisak koji su moje riječi na njih ostavile, ipak nam nije izmaklo oku da su se našli u vrlo neugodnoj situaciji. Tada upita onaj koji je dosada davao odgovore: — Gdje su bijeli konjanici? — Zar misliš da demo ti to redi? — A gdje je Nale-Masiuv? — Pa i to ti nedemo redi. Za uzvrat du ja tebe da pitam: Gdje se nalazi Schiba-Bigk sa svojih pedeset Komanča? —- Uff! Schiba-Bigk! To nam nije poznato! —¦ Ali mi znamo. Vjerovali ste da ste ga slijedili. On, međutim, nije uopde jahao ispred vas. — Zašto nije? — Dva puna dana ste slijedili kolce jer ste vjerovali da vam je Schiba-Bigk njima put označio. Ali ih nije on zabio u pijesak, ved Winnetou, da bi vas zaveo. — Uff! Zar je to istina? — Old Shatterhand govori uvijek istinu. Schiba--Bigk vam nije mogao označiti put jer smo ga zarobili. Isto tako je prošao i Nale-Masiuv sa svojim ratnicima. Pao je u naše ruke i pod vlast bijelih konjanika, koje smo uzoporili na to što ste im pripremili. To dete Vupa-Umugiju redi. Prestrašeno je zurio u mene te reče:
- 235. 235 — Vupa-Umugi nedeto povjerovati! — Nama je sasvim svejedno da li de vjerovati ili ne, jer je ovo prava istina. — Nama je poznato da Old Shatterhand voli istinu. Ali ovo što nam je sada rekao naše uši nikako ne mogu da prime. Da li bi on bio spreman da lično to kaže poglavici? — Da. — Onda demo se vratiti Vupa-Umugiju i to mu saopditi. — Idite! Mi demo ga ovdje čekati dok ne dođe. Otišli su. Mi smo sjeli. Kada su stigli do svojih drugova, vidjeli smo po pokretima Crvenokožaca kakav je utisak na njih ostavila naša poruka. Svi jahači su sišli sa konja na kojima su se dotada bili zadržali. Nakon kratkog vremena jedan jedini nam se približavao. To nije bio Vupa-Umugi, ved onaj sa kojim smo ved bili razgovarali. Stigavši do nas, saopdio nam je: — Poglavica Komanča je saslušao naše riječi, ali im nije povjerovao. On to želi da čuje iz vaših usta. — Neka bude. A zašto ne dođe? — Vas ste dvojica, Old Shatterhand i Winnetou, poglavica Apača. Vupa-Umugi ne želi da bude sam. — Dobro, dva naprama dva. Neka povede još nekoga. — Sa njime de biti Apanatschka, zamjenik poglavice Naiinija. — Nemamo ništa protiv. — Old Shatterhand i Winnetou imaju kod sebe oružje, dakle Vupa-Umugi i Apanatschka mogu onda i svoje sa sobom ponijeti? — I sa time se slažemo. — I ne moraju se plašiti nikakve podvale i modi de se slobodno vratiti natrag kada budu sa vama završili razgovor? — Da. — U to demo tek onda vjerovati kada Old Shatterhand i Winnetou budu dali svoju riječ. — Dajem je. Howgh! — odgovori Winnetou. — Ja sam to ved jednom rekao i ne nalazim za potrebno da ponavljam — objasnio sam mu. Otišao je. Taj Apanatschka zamjenik poglavice, zanimao me je. Sudedi po imenu, to je morao biti izvrstan ratnik, jer riječ Apanatschka na jeziku Komanča označavala je čovjeka koji je u svemu valjan.
- 236. 236 Nije potrajalo dugoa oni su stigli držedi se uspravno i gordo kao ljudi svjesni da su oni u prednosti. Svojim držanjem mislili su da na nas ostave jači utisak, što im naravno nije moglo uspjeti. Bez ijedne riječi sjeli su nasuprot nama položivši puške preko koljena i uperili u nas svoje hladne oči. Time nas nisu mogli zavarati. U duši im je bilo sasvim drukčije no što se to moglo vidjeti na njihovom nepomičnom licu, koje im je ionako služilo samo kao maska. Vjerovao tam da je Apanatschka stariji čovjek, no on je još bio mlad, a moram i to redi kako, osim Win-netoua," još nisam nikada vidio tako interesantnog Indijanca. Rastom nije bio previsok, ali veoma jake i snažne građe. Uzaludno sam pokušavao da odgonetnem po njegovom licu kojem tipu Indijanaca pripada. Niti je imao kose oči, niti isturene jagodice. Tamna kosa mu je bila dugačka i vezana na potiljku. Skoro bih mogao potvrditi da je imao kovrčavu kosu koja je samo brižnom njegom postala glatka i ravna. I unatoč njegovoj tamnoj puti učinilo mi se da mu nad gornjom usnom, na bradi i obrazima leži onaj specifičan plavkasto crni sjaj, koji se samo kod muškaraca tamne i jake brade primjeduje nakon brijanja. Zar je mogude da taj Apanatschka imade tako gustu bradu da se čak mora i brijati? To se kosi sa svim pojavama kod Indijanaca. A otkuda mu sapun? Poznata je stvar da se Indijanci ne briju, ved kidaju svaku dlaku rijetke brade dotle dok ne prestane da raste. Ovaj Indsmen mi je bi vrlo simpatičan. Njegovo lice ostavilo je na mene takav dojam da bih ga najradije nazvao čovjekom iz svog kraja. Da li sam ga ved nekada vidio? Sigurno nisam! Ali među mojim sadanjim ili prijašnjim znancima moralo je postojati jedno lice koje je slično njemu. Brzinom munje izmijenjalo se u meni stotinu i stotinu likova, ali to što sam tražio među njima nisam našao. Zar nije čudno da je čovjeku često tako daleko baš ono što mu je najbliže. Kada se neprijateljske poglavice sastanu radi nekog dogovora, tada se onaj koji prvi progovori ne smatra mnogo otmjenim. Tim je uzvišeniji ukoliko duže šuti. Pretpostavlja se da de onaj biti prinuđen da prvi progovori koji ima najviše izgleda da nešto riječima postigne. Činilo se je kao da Vupa-Umugi ima namjeru da zadrži stav kao da mu uopde nije stalo do sporazuma. Šutio je i po njegovom licu se moglo zaključiti da nede progovoriti prije no što ga budemo mi oslovili. To mi je sasvim svejedno bilo, jer smo mi imali mnogo više vremena nego on. Pogledao sam u Winnetoua i zaključio po njegovom kratkom pogledu koji mi je uzvratio da nije voljan da započne sa pregovorima. Zato sam i čekao još neko vrijeme, i kako još uvijek nije ništa uslijedilo, opru-žio sam se i podvukao ruke pod glavu kao netko koji se želi odmoriti ili čak zaspati. Ovo moje držanje je postiglo svoju svrhu, iako zasada samo polovičnu. Vupa-Umugi dobaci Apanatschki pogled kojim ga je pozivao da on otpočne. Ovaj na to reče: — Old Shatterhand i Winnetou, poglavica Apača, htjeli su s nama govoriti. I dalje sam ležao i nisam odgovorio. A i Winnetou je šutio. Apanatschka ponovi svoje riječi: — Old Shatterhand i Winnetou, poglavica Apača, htjeli su sa nama govoriti. I sada je ostao bez odgovora. Ponovio je još jednom iste riječi. Sada sam se polako pridigao i rekao: — Veoma se čudim riječima koje sam sada čuo. Nismo mi htjeli sa vama govoriti, ved smo bili upitani ne bi li lično rekli Vupa-Umugiju ono što se činilo nevjerojatnim njegovim glasnicima. Dozvolili smo
- 237. 237 mu da dođeovamo, a sada ovdje sjedi kao da o tome ništa ne želi da čuje. Zašto on šuti i Apanatschka mora umjesto njega da govori? Zar on nije dovoljno bistar za razgovor? On je htio sa nama da govori, a ne Apanatschka, pa ako ne misli da otvori usta, nama je svejedno. Mi imamo dovoljno vode i mesa. Ako smatra da ima isto toliko vremena kao i mi, onda neka šuti Ponovo sam učinio pokret kao da želim priledi, i to je pomoglo. Vupa-Umugi tada progovori: — Neka Old Shatterhanđ sjedne i sasluša moje riječi! — Slušam! — odgovorih kratko. — Old Shatterhanđ je tvrdio da je Nale-Masiuv sa svojim ratnicima zarobljen. , , — Rekao sam, i to je istina. — I da je Schiba-Bigk također zarobljen? — Jeste. — To ne vjerujem! Kako si mogao jedno za drugim da se sretneš sa Schiba-Bigkom, bijelim jahačima i Nale-Masiuvom! Takvog slučaja nema. — To nije bio slučaj, ved sve unaprijed proračunato. —¦ Proračunato? U tom slučaju morao bi znati sve što su ratnici Komanča bili naumili! - Sigurno da sam saznao, i to lično od tebe. — Uff! Od mene? — Da. To sam od tebe čuo tamo kraj »Plave vode«. — Uff! Ti smatraš da je Vupa-Umugi lakovjeran? — To baš ne. Ono što o tebi mislim to je da si jako neoprezan. Bio si upravo slijep i gluh. Nisi vodio dovoljno računa da poduzmeš sve mjere kako bi vaš plan uspio. — Kakav plan? — Smiješnog li pitanja! — odgovorih mu. Tada sam mu otpočeo iznositi tok događaja, i to od onog časa kada je Winnetou prisluškivao dvojicu ratnika Komanča i od njih doznao za namjeravani prepad na oazu. Tada se je on odlučio da pomogne Bloody Foxu i da ga upozori. Vupa-Umugi me je češde prekidao uzvicima čuđenja i straha. Kada sam mu u svom daljem izlaganju iznio kako sam Nale-Masiuva uz prijetnju da du mu oduzeti njegove kumire, najsvetije što ima, prisilio na predaju i stavio još i primjedbu: — Ti deš se isto tako predati kao i on! I tebi du oduzeti kumire! — tada mu je preko lica prešao zluradi osmijeh te mi je odgovorio:
- 238. 238 — Ti miih ne možeš oduzeti, jer ih nemam kod sebe. Vupa-Umugi ne posjeduje samo jednog kumira ved ih ima nekoliko. No on je toliko mudar da ih nikada sa sobom ne nosi u boj gdje bi ih lako mogao da izgubi. Ti ih nedeš dobiti! — Rekao sam da du ih uzeti. A ono što kaže Old Shatterhanđ to je istina. Doznat deš. Kako si ti zamislio da se izbavite iz položaja u koji ste zapali a da se ne predate? Želite se boriti? — Da. Borit demo se. — Pokušaj. No ja ved unaprijed znam da to nedeš učiniti. Recimo da biste izašli kao pobjednici, morali biste umrijeti od žeđi jer nemate vode. No vi niste uopde u mogudnosti da pobijedite. Okreni se i pogledaj! Nemate dovoljno mjesta ni da se razvijete, a tako ste stiješnjeni da bi svaki naš metak morao da pogodi nekoliko vaših ratnika. Mi imamo vode, a vi nemate. Mi sami, kao i naši konji, svježi smo i odmorni. No, vi ved sada žeđate, a vaše su životinje do mrtvila malaksale Razmisli malo o tome! — I unatoč tome demo se boriti! —- Ne. Neoprezan si, ali nisi bezuman. Oborio je glavu i šutio. Prilično je prošlo vremena a da nije progovorio ni jednu riječ. Tada usiljeno reče: — Sta biste učinili sa nama ako se predamo? — Poklonili bismo vam živote. — I ništa više? Bez konja i pušaka bili bismo upropašteni. Mi ih ne možemo predati. — Ipak dete ih predati ako to budemo od vas zatražili. Ako vam poštedimo živote, to je više nego milost. Pretpostavimo da ste vi pobjednici, prema nama milosti ne biste imali, ved bismo morali svi umrijeti na Stupu mučenja. Zgrčivši bijesno pesti, viknuo je: ^- Tebe je sam đavo doveo do »Plave vode«! Da se to nije dogodilo, naš plan bi morao uspjeti! — To je doduše istina. Ja sam, naprotiv, uvjeren da me nikakav đavo nije doveo do »Plave vode«, ved dobri duh. Vi nemate nikakve nade da dete nam uma-knuti. Ako se ne budete predali, izgubljeni ste. To moraš priznati. — Ne, ne priznajem! Sjeti se samo da je Old Wabble, taj ubojica Indijanaca, naš zarobljenik! On je talac. Ako se jednom od naših bilo što dogodi, on de umrijeti. — Neka umre! Pao ti je šaka zato što me nije poslušao, a tko me ne sluša, prepuštam ga njegovoj sudbini. On me se time odrekao. — Ti se, znači, slažeš s time da on umre? — Ne. Mislio sam samo to redi da nedu ništa žrtvovati kako bih ga spasio. Ali ako ga ubijete, krvavo du se osvetiti. U to budi siguran. Ja sam sada gotov i nemam više šta da kažem.
- 239. 239 Ustao sam, aWinnetou je to isto uradio. I obojica Komanča su ustala. Apanatschka nas je nekako čudno pogledao. To nije bio ni gnjev ni mržnja. Prije bih mogao redi da je to bila blagonaklonost. Nastojao je samo da prikrije svoje misli i osjedaje. Međutim se jasno vidjelo kako u Vupa-Umugiju kuha bijes i mržnja. U duši mu je plamsao bijes, te naglo odsiječe: — I mi smo gotovi! Postoje još putevi spasa! — Da ih imate na stotine, ni jedan vam ne bi bio od koristi. Ako drukčije ne ide, upalit demo kaktuse. — Uff! — uplašeno uzvikne. -— Da li Winnetou i Old Shatterhand žele da budu palikude? — Ostavi se glupih pitanja! Sada razgovaraj sa svojim ljudima i poručite nam brzo što ste zaključili. — Saznat deš. Rekavši to okrenuo se i udaljio sa Apanatschkom, ali ne više onako ponosit kako je prije bio. A i mi smo se vratili svojim ljudima koji su bili radoznali .da čuju šta smo postigli pregovarajudi s obojicom poglavica. Komanče više nismo puštali s oka. Iako bi svaki prepad sa njihove strane bila ludost, morali smo ipak biti spremni i računati na ovu mogudnost. Mogli smo samo da vidimo one koji su se sprijeda nalazili. A ono što se iza njih dešavalo bilo-nam je nepoznato. Zato sam otišao po svoga konja i od jahao tako daleko postrance dok nisam mogao da ih vidim ne samo sa čela ved i sa boka. Vidio sam da ih je bilo jedva tridesetak na onom mjestu gdje smo računali da se nalaze. Ostatak je odjahao duboko unutra među kaktuse. Vratio sam se i to saopdio Winnetouu. — Oni žele da se uz pomod svojih noževa probiju kroz kaktuse — rekao je. — To i ja mislim. Naravno, to im nede uspjeti. — Nede. Sasušeni kaktusi su tvrdi kao kamen i noževi de im vrlo brzo postati tupi. — Ipak ne smijemo biti neoprezni. Odjahat du još jednom da ih promatram. — Moj brat može to da učini, ali nije potrebno. — Smijem li podi s vama, Mr. Shatterhand? — upita Webster. — Pa dobro. Možete. — A ja? — upita me Hawley. — Da, ali nitko više. Uzmite svoje konje! Odjahali smo prema jugu do onog mjesta gdje je kaktusovo polje zaokretalo prema istoku. Slijedili smo taj zavoj. Proveli smo čitav sat u jahanju tim smjerom i stigli do pješčane uvale koja se duboko uvlačila u kaktusovu šumu. Išli smo duž nje dok nismo do kraja stigli. Izvukao sam svoj dalekozor i počeo tragati za Komančima. Otkrio sam ih kao neke sidušne male tačkice negdje daleko prema sjeveru. Nisam mogao vidjeti šta su radili. Ali u
- 240. 240 svakom su slučajupokušavali da prokrče sebi put. Put kroz ovaj nepregledni bodljikavi guštik bio je nemogud! Vratili smo se istim putem kojim smo i došli. Osmo poglavlje GENERAL Napustivši spomenutu pješčanu uvalu i zaokrenuvši ponovo prema zapadu, učinilo mi se kao da se negdje daleko na jugu nad Llanom nešto miče. Usmjerio sam svoj dalekozor onamo i ustanovio da se nisam prevario. Bili su to jahači. Još ih nisam mogao izbrojati. Ali nakon nekog vremena ustanovio sam da ih je bilo osam, a vodili su uza se četiri mazge ili konja za tovar. Jahali su prema sjeveroistoku te su se u prolazu morali dotadi zadnje strane kaktusovog polja, gdje su se na prednjem dijelu nalazili naši Apači. Samo da ne ugledaju Komanče i pruže im pomod kako bi pobjegli iz kaktusa. Ovo sam doduše smatrao nemogudim. No, često samved iskusio kako i najbezazleniji slučaj može nemogudnost pretvoriti u zbilju. Nisam smio dozvoliti da nastave ovim putem, ved ih nagovoriti da od jašu s nama na drugu stranu kaktusa, tim više što su od osam jahača četvorica bili Indijanci. Kojem su plemenu mogli pripadati? To sam morao saznati. Zato smo sada odjahali daleko prema jugu dok nismo stigli do njihovog pravca te ondje stali da ih sačekamo. I oni su nas primjetili, jedan časak zastali kako bi se dogovorili te krenuli ravno prema nama. Među njima su bila samo dvojica koji su mi upali u oči, i to jedan bijelac i jedan Crvenokožac. Taj Indijanac imao je na glavi orlovsko pero, što je značilo da je poglavica. Bijelac je bio duga i mršava pojava, čovjek između pedeset i šezdeset godina. Odijelo mu je bilo fantastično: napola vojničko, napola civilno. Još je čuđnovatije bilo to što je bio opasan dugačkom sabljom. Kada su nam se toliko približili da sam im mogao raspoznati lica, ustanovio sam da bijelčevo lice nije baš ulijevalo naročito povjerenje. Zastali su podalje od nas. Bijelac je nemarnim, moglo bi se redi skoro omalovažavajudim, pokretom ruke dotakao obod šešira i rekao: — Good day, boys! Šta tražite vi ovdje u samom srcu te proklete pustinje, he? — Pošli smo malo u šetnju — odgovorih. — U šetnju? Čudna zabava! Da ne moram, nitko me ne bi natjerao da prođem Llanom. A tko ste i što ste vi zapravo? — Boys. Vi ste nas tako nazvali, a po svoj prilici demo tako nešto i biti. — Glupost! Nisam raspoložen da se upuštam u takve šale. Kada čovjek susretne nekoga u Llanu, mora bezuslovno i da zna tko je. — To je tačno. — Dobro! Susreo sam vas, prema tome ... dakle?
- 241. 241 — Mi smovas također susreli, prema tome ... dakle? — Čujte, čini mi se da ste vi neki čudni svat! Ja inače rado ne popuštam, ali du danas učiniti iznimku. Po meni vidite da sam oficir! Da li ste ikad čuli o čuvenom Douglasu, htio sam redi, o generalu Douglasu? — Nisam. — Tada vi uopde ne poznajete historiju Sjedinjenih Država! Naime, general Douglas to sam ja! Izgovorivši ove riječi, snažno se lupio u prsa, što pravi general nikada ne bi učinio. — Drago mi je! Veselim se, Sire! — Borio sam se kod Boll-Runa". — To vam na čast služi. — A i kod Gettysburga, kod Harpers Ferryja, u planinama Chattannoge i u dvadeset drugih bitaka. U njima sam uvijek bio pobjednik. Vjerujete li mi? Pri tome je lupio po sablji da je sve zazveketalo. — A zašto ne bih? — odgovorih mu. 331 — Well! To bih vam i savjetovao! A sada sam krenuo kroz Llano. Ovi bijelci su moje sluge, a Indijanci moji vodiči. Njihov predvodnik je Mba (Vuk), poglavica Chickasawsa. Jedan prst tog poglavice više je vrijedio od tog takozvanog generala. Upitao sam ga: — Zar su ratnici Chickasawsa iskopali ratnu sjekiru protiv nekog crvenog plemena? — Nisu — odgovorio mi je. — Ni protiv Apača, a ni protiv Komanča? — Nisu. — Tada Mbu poglavicu tog miroljubivog plemena čeka veliko iznenađenje. Naime, s one strane kaktusa nalazi se Winnetou, poglavica Apača, sa mnogim ratnicima. Oni su poglavicu Komanča Vupa- Umugija zajedno sa njegovim ljudima opkolili da ih zarobe. Hodeš li to da vidiš? — Odjahat du onamo! — odgovorio je s bljeskom u očima. — Winnetou? — upitao je »general«. — Njega moram vidjeti. Naravno, otidi demo onamo! A tko ste vi, Sire? — Ja sam sa Winnetouom. Zovu me Old Shatter-hand.
- 242. 242 Tada je raskolačiooči, promatrajudi me sasvim drukčije nego dosada, i reče: — Sire, o vama sam mnogo slušao. Drago mi je što sam vas upoznao. Evo vam ruka pobjedonosnog generala! Pružio sam mu svoju i bio vrlo zadovoljan što su dobrovoljno krenuli sa nama. Mba nije ni riječi rekao, ali se po njemu vidjelo da mu je učinjena velika čast što nas je susreo. Ali tim rječitiji bio je Douglas. Htio je štoviše da sazna o sadašnjem sukobu između Apača i Komanča. Ja sam ga obavještavao samo onoliko koliko je bilo neophodno potrebno, jer mi se taj čovjek nije sviđao. Imao je pravo lopovsko lice. Kod pomena Surehandovog imena primijetio sam kako se je vidno trgnuo i bilo mi je odmah jasno: između njih dvojice moralo je nešto biti. Kad smo stigli do naših Apača, bili su nemalo iznenađeni što smo poveli sa sobom društvo na koje sam usred pustinje naišao, a koje je za taj put i bilo opremljeno jer su im mjehovi bili puni vode. Predstavio sam ih. Winnetou je Mba pozdravio ozbiljnom srdačnošdu, dok se prema generalu držao suzdržij ivo. Old Sure-hand je začuđeno gledao u generala. Čudio se njegovoj vanjštini, ali se činilo kao da ga uopde ne poznaje. No taj tobožnji oficir gledao ga je bojažljivo. Ova zabrinutost je nestala tek tada kada je primijetio da se Old Surehand vladao prema njemu kao prema potpuno nepoznatom čovjeku. Tim više je u meni raslo uvjerenje da se toga čovjeka moramo čuvati. Iskoristio sam prvu zgodu, kada nas nije promatrao, i upitao Old Surehanda: — Poznajete li ovog kvazi-generala, Sire? — Ne — odgovorio je — Još ga nikada niste susreli? — Nisam. Danas ga prvi put vidim. — Sjetite se malo da li je zbilja tako? — Nije mi potrebno da se sjedam. Zbilja je tako kako sam rekao. Ali zašto mi postavljate to pitanje, Sire? ,. — Zato što se po njemu vidjelo da neke veze mora da postoje, jer se bio uplašio kada sam mu spomenuo vaše ime. — To je svakako neka zabuna! — Nije. Ja sam to jasno primijetio. A maloprije vas je upravo strahom posmatrao. Čovjek je jasno mogao vidjeti kako je sa napetošdu čekao da li dete ga se sjetiti. — Hm! Vaše oštre oči su mi poznate, Mr. Shatter-hand. No u ovom slučaju su vas prevarile. Ja sa tim Douglasom nisam imao nikakva posla. — Ali izgleda kao da je on imao sa vama. Ja du ga i dalje držati na oku. — To učinite, Sire! Vidjet dete i sami da sam bio u pravu.
- 243. 243 Sunce je pekloi pržilo kao u paklu. Došlo je podne, a i prošlo, a da odgovor Komanča nismo primili. Tada smo primijetili neko komešanje među njima, koje nam je govorilo da su se ponovo našli svi na okupu. Vupa-Umugi je vjerojatno vidio da mu je nemogude probiti put kroz kaktuse, te se bio vratio nazad svojima. Nije mu drugo ništa preostajalo ved da započne ponovo sa pregovorima. I zbilja, ubrzo smo ugledali jednog Ko-manča koji nam je izdaleka doviknuo da bi obje poglavice željele još jednom sa nama da pregovaraju. Dali smo im potvrdan odgovor te otišli do onog mjesta gdje se i prvi sastanak održao. No prije no što smo otišli, izvadio sam iz bisaga kumire koje sam bio ponio sa sobom iz »Doline zečeva«. Sklonio sam ih pod zakopčani lovački kaput kako ih ne bi mogli vidjeti. Tek što smo bili sjeli, stigao je i Vupa-Umugi sa Apanatschkom. Ponovo su zauzeli svoja mjesta nasuprot nama i nastojali da djeluju hladnokrvno. No na njima se ipak primjedivalo da su bili jako zabrinuti. Unatoč tome Apanatschka nas nije gledao neprijateljski, ali iz oka starog poglavice izbijala je vatra mržnje. Ovaj put nismo morali dugo da čekamo na riječi Vupa-Umugi ja. Čim je sjeo, odmah je i otpočeo: — Da li je Old Shatterhand još uvijek istog mišljenja kao što je maloprije bio? — Da — odgovorih mu. — Govorio sam sa svojim ratnicima i došao da mu nešto predložim. Zakopat demo ratnu sjekiru i popušiti s vama lulu mira. — Dobro! Vidim da si pametniji postao. Ali ti ta pamet mora i to redi da tvoj prijedlog nedemo prihvatiti bez određenih uvjeta. — Uff! Vi tražite uvjete? Njih nema! — I te kako da ih ima! Valjda ne misliš da nam možeš nakon svega što se je dogodilo i što ste namjeravali da učinite samo ponuditi mir i kao pobjednik napustiti bojno polje? Čuvaj se! Rekao sam to tako povišenim i strogim glasom da se našao u neprilici i oborio pogled. Tada me upita veoma nesigurnim glasom: — Što zahtijevate od nas pa da nas pustite da odemo? — Ono što sam ved rekao. Poklanjamo vam živote i slobodu, ali konje i puške demo vam oduzeti. Ostalo oružje možete zadržati. — To ne mogu prihvatiti! — Dobro, onda smo gotovi i borba može započeti! Pretvarao sam se kao da du ustati; tada me brzo zamoli: — Stani, ostani još ovdje! Da li si zbilja tako siguran i uvjeren da demo mi podledi? Misli li Old Shatterhand sa mnom isto onako da postupi kao sa Nale-Masiuvom! — Da, mislim.
- 244. 244 — Ti siimao njegove kumire i zato si ga i mogao uhvatiti. — A nisam li ti rekao da du i tvoje uzeti? — Rekao si, ali ih nedeš dobiti. — Pshaw! Od toga ništa lakše. Znam gdje si ih ostavio: u Kaam-kulanu. — Uff! — Oni vise pred tvojim šatorom, u čijoj se blizini nalazi šator sa zarobljenim i suptanim Crncom. — Uff! Od koga je to doznao Old Shatterhand? — Nisam to samo doznao ved i vlastitim očima vidio. Pazi što du sada uraditi! Ustao sam, izvukao nož i njime odrezao čitavu hrpu osušenih kaktusa. Tada se ponovo obratih Vupa-- Umugiju: — Od Altschese-tschija odjahao sam u Kaam-ku-lan i otuda ponio sa sobom tri stvari: Crnca ... — To nije istina! — Tvog mladog konja ljubimca ... — Ne vjerujem! — I tvoje kumire. — To je laž ... velika laž! — Old Shatterhand ne laže. Pogledaj ovamo! Otkopčao sam svoj lovački kaput, izvukao kumire i položio ih na hrpu suhih kaktusa. Kada ih je ugledao, njegove oči htjeđoše da iskoče iz duplja. Mišidi su mu se napeli i vidio sam da je bio spreman da u tren skoči i zgrabi kumire. Brzo sam izvukao svoj revolver, uperio oružje u njega i zaprijetio: — Stani, sjedi dalje! Obedao sam ti siguran i slobodan povratak i održat du svoju riječ. Ali ovi kumiri su sada moji i čim budeš pokušao da ih otmeš, ustrijelit du te! Skljokao se i zastenjao: — To ... su ... moji kumiri... zaista ... moji kumiri! — Da, jesu a sada si se ponovo uvjerio da je Old Shatterhand uvijek svjestan onoga što kaže. Dao sam ti svoju riječ da du s tobom isto onako postupati kao i sa Nale-Masiuvom. Brzo mi reci hodete li se predati pod uvjetima koje sam ti saopdio? — Ne ... to ... nedemo! — Onda du prvo spaliti tvoje kumire. Kasnije du ti odrezati uvojak skalpa i zatim te objesiti. Howgh!
- 245. 245 Izvukao sam šibicuiz džepa, zapalio drvce i primaknuo ga kaktusu koji je odmah počeo da gori. — Stani! Moji kumiri, moji kumiri! — u velikom strahu zaurla poglavica. — Predat demo se; predat demo se! Zbog uperenog revolvera, iako je bio veoma uzbuđen, nije se usudio da napusti svoje mjesto. Ugasio sam vatru i ozbiljnim glasom rekao, dok sam i drugu šibicu izvukao: — Cuj što du ti sada redi! Ugasio sam vatru jer si mi obedao da deš se predati. Neka ti ne padne na um da prekršiš Obedanje! I kod najmanjeg pokušaja da se odupreš, zapalit du ponovo vatru i nede se ugasiti dok ti potpuno ne izgore kumiri. Ove riječi primi isto onako kao da sam popušio lulu zakletve! — Predajemo se! — uvjeravao me je drhtedi od straha. — Hodu li dobiti natrag svoje kumire? — Da. Dobit deš ih tek onda kada vas pustimo na slobodu. Prije ne. Dotle demo ih dobro čuvati. Ali ako pokušate da se oslobodite, smjesta demo ih uništiti. Od tebe slijedede zahtijevam: ostat deš sada ovdje sa nama, predat deš oružje i vezat demo te. Pristaješ li na to? — Moram. Moram zato jer su moji kumiri kod tebe! — Apanatschka de se vratiti vašim ratnicima i saopditi im što si zaključio. Oni de odložiti svoje oružje gdje se sada nalaze, ostavit de ga da leži tamo i pristupit de nam pojedinačno, kako bismo ih isto tako vezali kao i tebe. Hode li oni to učiniti? — Učinit de jer su im kumiri njihovog poglavice isto tako sveti kao i vlastiti. — Dobro! Dat demo im vode jer su sigurno žedni. Tada demo i konje napojiti i napustiti ovo mjesto i krenuti onamo gdje ima više vode. Ako budete poslušni i dobro se vladali, nije isključeno da demo nešto popustiti od naše strogosti i ako ne svima, a ono vama i nekolicini, ostaviti konje ili puške. Sada vidiš i sam da sam prema tebi mnogo blaži nego što sam to bio prema IMale-Masiuvu. Pristaješ li? — Da. Moram se pokoriti kako bih svoje kumire, a time i svoju dušu spasio! — Neka Apanatschka sada ode. Dajem mu četvrt sata vremena. Ako se dotle ratnici Komanča ne pojave pojedinačno ovdje bez oružja, tvoji de kumiri izgorjeti! Mladi poglavica ustade, približi se jedan korak i reče: — Mnogo sam siušao o Old Shatterhandu. Nitko se ne može suprotstaviti njegovoj modi i oštroumnosti. To smo i danas iskusili. Apanatschka mu je bio neprijatelj, ali se mnogo veseli što ga je upoznao, i bude li ostao na životu, vječito de mu ostati prijatelj i brat! — Na životu? Život ti je poklonjen! — Apanatschka nije ni dijete, a ni stara baba, ved ratnik. On ne može dozvoliti da mu se poklanja život! — Sta si tim riječima mislio? Zar nam se želiš oduprijeti?
- 246. 246 — Ne. Jasam tvoj zarobljenik kao i svi ratnici Komanča. Nedu se suprotstaviti, a ni pokušati da pobjegnem. Ne, Old Shatterhand i Winnetou nede mi nikada redi da poglavičinom strahu za kumirima imam da zahvalim što sam ostao na životu. Apanatschka zna što duguje sebi i svom imenu! Okrenuo se i pun ponosa otišao. — Uff — čulo se sa Winnetouovih usana. To je bio uzvik priznanja, divljenja. Ako je šutljivi Apač na ovaj način dao oduška svome divljenju, povod nije mogao biti svakidanji. I moje oči pratile su hrabrog, mladog ratnika koji me je osvojio ved na prvi pogled. Tim držanjem je sada dokazao da daleko nad-mašuje ostale. Naslutio sam, kao i Winnetou, što je namjeravao da učini. Sada je i Vupa-Umugi ustao polako i s naporom, kao da ga neki teret nadolje vuče. Vlastiti prijekor bio je doista teret, i to teški teret, jer je kao glavni poglavica Naiini-Komanča bio prinuđen da se bez ikakvog otpora preda onim neprijateljima koje je sam htio da uništi. Toga se možda nede osloboditi cijeloga života. Išao je gotovo teturajudi između nas. Kumire sam ponovo uzeo. Kada smo se vratili ponovo našim ljudima, mjrno je dozvolio da ga vežu i polože na zemlju. Old Surehand je bio prvi kome smo saopdili rezultate pregovora. General me stade odmah ispitivati, jer je čuo što sam rekao Old Surehandu. Počeo je da pravi hvalospjeve koje sam hladno odbio. Oči su mu požudno gledale moje oružje. To, na žalost, nisam odmah bio primijetio, ali me. je kasnije na ovu okolnost nešto podsjetilo, što mi baš nije bilo drago. Tada mi reče prigušenim glasom: — Vi me svi mnogo zanimate, a također i Mr. Surehand. Kako glasi njegovo pravo ime? — Ne znam — odgovorih. — Ali njegove su vam prilike poznate? — Nisu. — A ne znate ni to otkuda je? — Ni to. Ako to želite saznati, dat du vam dobar savjet: sami ga upitajte! Možda de vam redi. Meni ništa nije govorio, a nisam bio ni toliko radoznao da to saznam. Rekavši to okrenuo sam se i ostavio ga. Čekao sam da vidim hode li se pojaviti Komanči. Prvi koji je došao nije bio Crvenokožac, ved bijelac, naime Old Wabble. Došao je na konju. On nije htio drukčije. Stigavši do mene zaustavio se, skočio sa konja, pružio mi na pozdrav ruku i rekao radosno i bezbrižno, kao da sebi nema šta da predbaci: — Well come, Sire! Moram vam stegnuti ruku, jer ste došli. Bio sam u velikoj brizi kako de se to sve razvijati. No sada je sve opet dobro; it's clear! — Ne, to baš nije tako jasno! — ođgovorih mu a da mu ruku nisam prihvatio. — S vama nedu više da imam nikakva poslan
- 247. 247 — Tako! O!Zašto? — Zato što ste i usprkos svojoj dubokoj starosti luckasto nevaljalo momče, od kojeg se svaki razuman čovjeka mora da čuva. Sklonite mi se s očiju! Sada sam i njega ostavio kao maloprije generala. Prišao je Old Surehandu, tada Websteru i Hawleyu. I oni su se od njega okrenuli a da mu nisu ništa odgovorili, isto onako kao što sam i ja učinio. Stajao je sam dok mu ne pristupi general. ' Jedan po jedan počeli su da dolaze Komanči, onako kao što sam to zahtijevao. Svakog ponaosob smo pretražili i zatim vezali. Ni kod jednog od njih nismo ništa našli. Sve što bi im za odbranu moglo poslužiti ostavili su kod svojih konja. Kad je svih sto pedeset smjelih i bezobzirnih Indijanaca ležalo jedan kraj drugog a koji su bili krenuli u pljačku i ubijanje ne štededi nikoga — tek tada smo uvidjeli kakvoj smo se opasnosti bili izložili. Kada kažem da su svi Komanči ležali, to se ipak na jednoga nije odnosilo. Bio je to Apanatschka koji je zadnji stigao i koga — na moj mig — nisu sputali. Kada su Apači i zadnjega Komanča vezali, pristupi mi mlađi poglavica i reče: — Old Shatterhand de svakako sada htjeti i mene da veže? — Ne — ođgovorih. — Prema tebi bih rado učinio iznimku jer imam povjerenja u tebe. Ti nisi kao ostali sinovi Komanča kojima se ne može povjerovati. — Zar vjeruješ da me poznaješ? Danas si me zapravo tek prvi put vidio! — To je istina, ali i unatoč tome upoznao sam te. Tvoje lice i tvoje oči ne mogu lagati. Smiješ nositi oružje i nesputan s nama jahati ako nam budeš obedao da nedeš pokušati da bježiš. Winnetou i- Old Surehand su kraj mene stajali. Ozbiljno Apanatschkovo lice ozari' se od srede, ali ipak ne odgovori. — Hodeš li mi dati to obedanje? — upitao sam ga. — Nedu — odgovorio je. — Znači namjeravaš da bježiš? — Ne. — A zašto onda odbijaš da daš zatraženo obedanje? — Zato što mi nije potrebno da bježim. Ja du ili poginuti ili se osloboditi, ako su Old Shatterhand i Winnetou pravi i ponosni ratnici za kakve ih držim. — Nasludujem što misliš. Pa ipak te molim da se izjasniš. — To du učiniti. Apanatschka nije kukavica koji de se predati a da ni prstom ne makne u svoju odbranu. Ako se Vupa-Umugi iz straha za svoje kumire odrekao svake odbrane, za mene nede nitko
- 248. 248 modi redi dase bojim. Za liubav njegovu i njegovih ratnika ja sam se siožio «a se predaju vama. Aii sam sebe u tome isključio. Apanatschka ne dozvoljava da mu se poklanja ni život ni sloboda. Ono što ima želi da zahvali, samom sebi. Zeljm da se borim! Winnetou, kao i ja, to smo očekivali. Bio je to još mlad čovjek kojemu se moralo odati priznanje. Upitno nas je pogledao. Kada mu nismo odmah odgovorili, dodao je: — Da su kukavice čule ove riječi, one bi ih odbile. No ja imam posla sa čuvenim slavnim ratnicima koji de me razumjeti. — Da, mi te razumijemo — odgovorih mu. — Znači da prihvadate? — Da. Neka nam Apanatschka objasni kako je zamislio ovu borbu za svoj život i slobodu. S kim se želi ogledati? — S onim kojega odaberete, a i oružje birajte vi. — I to demo ti prepustiti. Mi smo pobjednici i poznajemo se dobro između sebe. Ne smijemo se koristiti tom prednošdu kako bismo ti izabrali protivnika za kojega znamo da je nadmodniji. — Nadmodniji? Apanatschka još nikada nije naišao na neprijatelja pred kojim bi ustuknuo. — Tim bolje za tebe. A i vrstu i način borbe demo ti prepustiti. Biraj! — Ja sam za nož. Obojici protivnika de se svezati ruke, a u desnu de dobiti nož. Borit demo se na život i smrt. Da li se Old Shatterhand s time slaže? — Da. Koga deš izabrati? — Da li bi pristao ako tebe izabrem! — Da. — A Winnetou? — I ja— odgovori Apač. Po Komančevom izrazu lica vidjelo se da je potpuno zadovoljan. Rekao je: — Apanatschka je veoma ponosan što su oba slavna ratnika sa Zapada spremna da se s njime bore. Da li bi ga smatrali kukavicom ako i usprkos tome ne bi ni jednog od njih odabrao? — Ne — odgovorio sam. — Tvoji bi razlozi bili svakako sasvim drugi. — Zahvaljujem ti. Winnetou i Old Shatterhand se smatraju nesavladivima, pa ako ih ne bih odabrao, moglo bi se tumačiti kao da nemam dovoljno hrabrosti. Ali u mojim očima šu obojica ljudi koji su nepovredivi. Oni su prijatelji svim Crvenokošcima i svim bijelim ratnicima i služe kao uzor svim stanovnicima Divljeg zapada. Ja to ne želim da povrijedim. Ako ijedan padne pod udarcem moga
- 249. 249 noža, bio bito gubitak koji se nikada ni sa kim ne bi mogao nadomjestiti. To je razlog zašto ne želim da odaberem niti crvenog niti bijelog poglavicu Mescalero-Apača. — Onda nekog drugog odaberi! Nato je ispitivačkim okom kružio nad četom Apača, gledajudi u Old Wabblea, Webstera i Hawleya, ali mu se pogled zaustavi na Old Surehandu. — Apanatschka je poglavica i ne bi želio da se bori sa nekim običnim ratnikom — rekao je. — Tko je ovaj bljedoliki koji je sa vama? — Zove se Old Surehand — odgovorio sam. — Old Surehand? O njemu sam često slušao. On je snažan, odvažan i spretan. Modi du da ga odaberem za protivnika a da na mene ne padne sumnja da sam se služio bilo kakvom prednošdu. Hode li primiti moj izbor ili odbiti? — Primam — odgovori Old Surehand a da se ni časak nije premišljao. — Neka Apanatschka kaže kada de se borba održati! — Želim da to bude odmah. Da li je saglasan Old Shatterhand? — Da — odgovorih. — Imao bih jednu molbu. Dosada je sve teklo po mom izboru, pa du morati mome protivniku pružiti izvjesnu prednost. On de smjeti da izvede prvi udarac. Nedu dozvoliti da osjeti moj nož dok nisam od njega primio prvi udarac. Tada upade Old Surehand: — To ne prihvadam! Nisam dječak koji se mora poštedjeti. Neka nitko od nas nema prava da prvi zada udarac. Old Shatterhand de nam dati znak za početak dvoboja. Onda neka svaki počne kako ga je volja. — To je pravo — potvrdio sam. — Ni jedan ne smije imati nikakvu prednost. Apanatschka može otidi da donese svoj nož! Naravno, on je svoje oružje odložio na isto mjesto gdje i njegovi Komanči. Otišao je. — Valjan momak! — reče Old Surehand. — čovjek ga zaista mora poštivati, a čak priznajem i to da bih ga mogao i zavoljeti. Šteta po njega ako me prisili da ga proboderh. — Hm! A' da li ste toliko sigurni u sebe? — Vjerujem, iako znam da slučaj čovjeku vrlo često pomrsi konce. Zato bih za svaki slučaj htio da vas nešto zamolim. Ako bih u ovom dvoboju poginuo, pođite u Jefferson-City kraj Missourija. Ondje dete u Fire-Streetu pronadi banku Wallase and Co. Saopdite Mr. Wallaseu svoje ime i recite mu kako sam završio svoj životni put. Zamolit dete ga da vas upozna s onim što me je uvijek gonilo na Divlji zapad!
- 250. 250 — A dali de mi on to redi? — Da. Naime, ako budem mrtav i ako ga. budete uvjerili da ste vi moj nasljednik u toj stvari. Dokle god sam živ, on o tome nede nikome ništa redi. — A kada to doznamo, što treba da uradim? — Što god želite. — Bilo bi mi milije kada biste mi dali neka određenija uputstva. — Njih vam ne mogu dati, Sire. Stvar je veoma osobita. I ako biste namjeravali da pođete mojim stopama, predstoje vam velike poteškode i opasnosti. — Zar mislite da bih ih se bojao! — Ne. Poznajem vas dobro. Ali ne bih želio da svoj život stavite na kocku radi neke stvari koja vam je potpuno strana. Pa i u slučaju da vam i uspije izvesti je do kraja, ne biste od toga imali nikakve koristi. — Tko pita za korist ako se radi o prijateljskoj usluzi! — Vi svakako ne. To znam, ali ipak taj zahtjev ne mogu da vam postavim. Pričekajte da vam Mr. Wallace ispriča u čemu je stvar, pa nakon toga učinite ono što vam srce nalaže, kao i uspomena na mene! Dok je Old Surehand govorio, bio se Apanatschka vratio s nožem u ruci. Dvoboj je mogao otpočeti. Nije teško zamisliti kakvo je uzbuđenje nastalo među prisutnima kada su čuli da de se između Old Sure-handa i Apanatschka voditi borba noževima na život i smrt. Apači su se začas postavili u polukrug oko nas, i to tako kako bi i sputani Komanči, koji su ležali na zemlji, mogli da promatraju borbu. Old Surehand je odložio svoje oružje i zadržao samo nož. Tada je pružio Apanatschki ruku i reče prijateljskim glasom: — Ja sam protivnik mladog poglavice Komanča. On je to želio. Sada se borimo za svoje živote. Ali prije no što dignem nož na njega, htio sam mu redi da sam se veselio što bih mu mogao biti brat i prijatelj. Sudbina neka odluči o ishodu. Mi bismo se svakako međusobno cijenili i voljeli ako nas smrt ne razdvoji. — Old Surehand je slavan bljedoliki — odgovori Apanatschka — on je osvojio moju dušu, pa ako njemu bude suđeno da pogine, ime de mu biti stalno u mome srcu. — Nadam se. A sada nam samo jedno preostaje, a to je: ako bi jedan od nas izgubio svoj nož tokom borbe, da li bi mu se morao vratiti? — Ne. U tom slučaju je sam kriv što ga nije dovoljno čvrsto držao i modi de se samo golom rukom da brani. Howgh!
- 251. 251 Još uvijek suse držali za ruke. Kada su im pogledi utonuli jedan u drugoga, sjetio sam se zašto su mi se crte Komanča prilikom pregovora učinile toliko poznate. Bile su toliko slične Old Surehanđovim, te sam se sam začudio što to prije nisam opazio. Bila je to čudna slučajnost i smatrao sam da to i ne može biti ništa drugo do slučajnost. Winnetou je izvukao iz džepa remen i rekao: — Brado, pružite vaše ljevice da ih svežem! Obmotao je remen četiri puta oko zglobova. Bio je doduše čvrsto obmotan, ali ipak pružao dovoljno mogudnosti za gibanje. Tada smo se povukli kako bismo dali dovoljno mjesta za kretanje. Devet stotina očiju sa najvedom napetošdu ih je promatralo. Obojica su gledali u mene jer sam ja imao da dam znak. — Sada... go on! — rekao sam. Za tren su me njihovi pogledi ostavili i usmjerili se jedan na drugog. Da sam ja bio protivnik Apanatsc- hke bio bih na svaki način miran i hladnokrvan. No sada im je srce tako lupalo da sam Čuo njegove otkucaje. Old Surehanda sam bio jako zavolio ali ni prema sudbini Komanča nisam bio ravnodušan. Tko de od njih dvojice biti pobjednik, a tko poraženi? Stajali su nekoliko minuta mirno i nepokretno s noževima i opuštenim rukama. Tko de prvi podidi ruku za prvi munjeviti ubod? To kratko' vrijeme mi se učinilo dugo kao čitav sat, a možda i više. Tada ... Old Surehand je podigao ruku, a slijededeg časa pokrenula se je i Komančeva takvom brzinom da je nismo stigli očima da pratimo. Škripa čelika obaju noževa, prigušen udarac obiju pesnica koje su se sudarile. Oba noža su odletjela kroz zrak i obje ruke se spustiše opet dolje. Nitko nije bio ranjen. Bio je to Old Surehandov majstorluk. Htio je da poštedi Apanatschku. Ruku je samo zato podigao da prevari protivnika kako bi ovaj prvi napao. — Uff! Uff! Uff! Uff! — začuli se naokolo uzvici Apača. — To nije ništa. Dajte im ponovo noževe! — viknu Old Wabble. — Moramo krv vidjeti, krv! Oba borca nisu se ni za časak puštala iz'vida. Apa-natschka pri tom reče: — Da li Old Surehand želi da nam vrate noževe? — Ne —- odvrati ovaj. — To se ne bi slagalo sa našim dogovorima. Dalje se borimo pesnicama! Stajali su ponovo jedno vrijeme mirno. Tada je Ko-manč zadao svom protivniku udarac u glavu da je sve odzvanjalo, no u isti čas je primio isto tako jak udarac. Ni jedan se ođ njih nije zaljuljao. — Uff! — reče Winnetou prigušenim glasom. — Ni jedan od njih nije Old Shatterhand! Obojica su uvidjeli da pesnicama nede ništa postidi, te ščepaše jedan drugog za grlo. Bio sam svjedok ved mnogih dvoboja, ali još nikada nisam vidio ovakvo rvanje. Sa mjesta na kojem su se nalazili nisu se makli ni za pedalj. Njihove snažne mišidave pojave stršile su kao stupovi i kipovi. Snažna bedra kao da su sa zemljom srasla. Sputane ruke su im bile opuštene, dok su desnicama čvrsto stegli jedan drugome guše kao kliještima. Ovako su nepomično stajali.
- 252. 252 Imali su namjeruda jedan drugome zaustave dah. Bilo je to užasno, ukočeno i nepomično gušenje, pri čemu je sve zavisilo od toga čiji je vrat, čija je guša bila snažnije razvijena. Lice Old Surehanda postajalo je sve crveni je i crveni je. Počelo je da plavi. Iako je Komančevo lice bilo tamnije puti, ipak se jasno vidjelo kako postaje sve tamnije. Tada začusmo neko stenjanje a da nismo znali od koga dolazi — pa jecanje, dvostruko roptanje, i tada obojica počeše istovremeno da se zanose. Podigoše noge kojima počeše po pijesku da udaraju. Raskrečili su ih kako bi imali što sigurnije držanje. Ukočena tijela su se gibala čas lijevo čas desno, naprijed i natrag. Zatim je uslijedilo hrop^ tanje davljenika, i tada je svemu bio kraj. Obojica su pala dolje u pijesak kao beživotna tijela, ukočeni i nepomični. Ovako su ležali a da nisu jedan od drugoga odvajali svoje ruke. Mnogobrojni gledaoci ostali su nijemi. Nije se mogla začuti ni jedna riječ, ni jedan uzvik. Takav je dojam ostavila ova bitka davljenja, čak i na ove ljude iz divljine. Winnetou i ja kleknuli smo kraj boraca da vidimo kako im je. Morali smo upotrijebiti svu snagu da sa njihovih pomodrelih vratova odstranimo pri-kliještene ruke. Onda zavukosmo ruke pod njihove lovačke košulje da im opipamo bilo srca. — Uff! — reče Winnetou. — Apanatschka još živi. On još nije zadavljen. — A i kod Old Surehanda osjedam slabo kucanje srca — odgovorih. — Oni su onesviješteni. Pričekajmo da ponovo dođu k sebi. Njihove ruke oslobodismo remena. Tada nam priđe Old Wabble i reče: — Da li su mrtvi, obojica mrtvi? Nismo mu odgovorili. — Ako nisu mrtvi ved samo onesviješteni, tada borba naravno nije završena, ved se mora iznova započeti noževima! It's clear! Tada se Winnetou podigao, ispružio ruku i rekao samo toliko: — Odlazite! U takvim se je trenucima držao kao pravi poglavica, kao čovjek komu nitko nije smio proturječiti. Njegovom se pogledu i držanju tada nitko nije mogao suprotstaviti. To se sada bilo dogodilo i starom ka-uboju. On se nije usudio izustiti ni jednu riječ, ved se okrenu i uz gunđanje udalji. Nakon nekog vremena onesviješteni su počeli da se miču, hvatajudi se obojica za grlo. Prvi je otvorio oči Old Surehand. Zurio je u nas odsutan duhom. Tada se prisjeti i teturajudi se podiže: — To... to... to je bilo... — mucao je. Uhvatio sam ga za ruku da ga pridržim, te mu rekoh: — Jezovito davljenje! Zar ne? — Da... aaa ... aaaa! — ote mu se iz grla. — Moje grlo je ... još uvijek... napola stegnutooooo! — Onda nemojte još govoriti! Možete li se na nogama držati?
- 253. 253 Duboko uzdahnu ipokuša uz napor da se oslobodi slabosti, te reče: — Da, mogu A ... šta je ... sa Apanatschkom? ... Da li je još živ? — Jest. I on de se odmah osvijestiti. Pogledajte samo, evo ved otvara oči! I Komanča smo morali pridržati da bi se digao na noge. Bio je isto tako ošamuden kao i njegov bijeli protivnik. Prilično dugo je potrajalo dok obojica nisu ponovo zagospodarili svojim udovima. Tada me Apanatschka upita: — Tko je pobijedio? — Nitko. Obojica ste u isto vrijeme pali. — Onda demo morati iz početka. Dajte nam noževe i svežite nas! Htio je uzeti svoj nož s onoga mjesta gdje ga je bio odbacio. Uhvatio sam ga za ruku, zadržao ga, te mu uvjerljivim glasom počeo objašnjavati: — Stani! Borba je završena i nede iznova otpočeti. Vas dvojica ste završili među sobom. — Nismo! Ni jedan od nas dvojice nije ostao mrtav! — Zar je bilo utanačeno da jedan od vas mora bez-uslovno da umre? — Nije, ali jedan ipak mora biti pobjednik! — Tumači to kako god želiš! Vas dvojica ste podjednako i pobijeđeni i pobjednici. U svakom slučaju ti si stavio svoj život na kocku i dokazao da ne primaš slobodu kao poklon. — Uff! Zar je to zbilja tvoje mišljenje? A šta Winnetou o tome misli? — Isto što i moj brat Old Shatterhand — odgovori Apač. — Apanatschka, mladi poglavica Naiinija, nije bez borbe pao u naše ruke. Svi ratnici Apača de se složiti s mojim mišljenjem! — Tada du se time zadovoljiti. Znači, ja sam sada vaš zarobljenik i nikada nedu morati sebi da predbacujem. Evo vam moje ruke, vežite me isto onako kao što su vezani i svi ostali ratnici Komanča! Upitno sam pogledao u Winnetoua. Bio mi je dovoljan samo jedan njegov pogled da saznam šta je mislio. Zato sam ispružene ruke Apanatschkine odbio i rekao: — Ved sam ti maloprije rekao da te nedemo sputavati. Vratit demo ti čak i oružje ako nam budeš obedao da nedeš bježati. Hodeš li nam to obedanje dati? — Hodu. — Uzmi onda svoju pušku i konja! Bio je napola ved okrenut i čudedi se upita: — Čak i moju pušku dete mi vratiti? A ako bih vas prevario i pokušao da oslobodim naše ratnike?
- 254. 254 — Ti tonedeš uraditi. Ti nisi varalica. — Uff! Old Shatterhand i Winnetou de se uvjeriti da Apanatschka zna cijeniti povjerenje koje mu je dato. — Nede biti potrebno da nam to i dokažeš. Naše povjerenje je kudikamo vede no što i sam misliš. Čuj što du ti sada redi! Uzmi svoju pušku i sve što si uza se imao. Uzjaši konja i pođi dalje! Ti si slobodan. — Slobodan?!... — ponovio je ovu riječ. — Da. Mi ti nemamo što redi a ni zapovijedati. Sam si svoj gospodar i možeš činiti što te je volja. — Ali... ali... ali zašto? — pitao je, ustuknuvši nekoliko koraka i gledajudi nas širom otvorenih očiju. — Zato što znamo da ti nisi lažac a ni licemjeran. A činimo to još i zato što smo prijatelji i brada svim poštenim i dobrim ljudima. Tada mu se lice obli crvenilom od silne srede i uzbuđenja i reče od srca iskrenim glasom: — Old Shatterhand i Winnetou neka sada čuju što de im Apanatschka, poglavica Komanča, redi. Ponosan sam što sam stekao povjerenje tih slavnih ljudi. Nikada u životu nedu zaboraviti da ste me ocijenili kao čovjeka u koga nema laži ni licemjerja. Ja sam sada slobodan i mogu podi kamo me je volja. No, Ostat du kraj vas. I umjesto da se potajno iza vaših leđa povezem sa vašim zarobljenicima, tim du budnije pripaziti na njih kako ni jednome ne bi uspjelo da umakne. Učinit du to premda su moji suplemenici. — U to smo uvjereni, a sada demo sjesti i sa tobom popušiti kalumet prijateljstva i bratstva. — To ... i to ... isto želite da uradite? Među svima crvenim ljudima nede se nadi ni jedan jedini valjan ratnik koji ne bi smatrao za najvedu čast da smije popušiti kalumet. — Ali šta de na to redi Vupa-Umugi, kao i ostali zarobljenici? — Vupa-Umugi? Zar i ja nisam poglavica kao i on? Zar bih ja morao običnog ratnika da pitam šta smijem, a što ne? Tko od njih ima prava da mi izda naređenja ili da mu moram polagati bilo kakav račun? Ja čak nedu pitati ni Ne-Ahpuka. Ne-Ahpuk znači »moj otac«. — Tvog oca? Zar je on ovdje? — Da. Leži ondje pokraj Vupa-Umugija. — Njegovo odijelo i čuperak mi kazuju da je on vrač Komanča. — Da, on je. — Ima li ženu? — Ima, to je moja majka.
- 255. 255 — Bit dešmoj prijatelj i brat, i zato se ne smiješ čuditi što se raspitujem za tvoju majku. Kod nas kršdana je običaj da se raspitujemo za one koji su najbliži srcu onoga sa kime razgovaramo prijateljski. Da li ti je majka zdrava? — Njezino tijelo jeste, no duša više nije u njoj, ved je pošla velikom Manitouu. Htio je redi da mu je majka pomjerila umom. To je bila ona žena sa kojom sam govorio u Kaam- kulanu. Rado bih nešto više čuo o njoj, ali nisam smio da o tome još govorim a da ne postanem upadljiv. Zapravo sada ne bih više imao ni vremena za ovaj razgovor jer nam se sa sjevera približavao priličan broj jahača koji su vodili natovarene konje. To su bili prvi Apači koji su dopremili vodu. Veza s oazom je sretno uspjela te smo i nadalje mogli računati na stalno dopremanje vode. Mi smo, istina, bili također žedni, ali zarobljenici kudikamo više. Zato smo se najprije o njima pobrinuli. Sadržaj mjehova nije, doduše, bio dovoljan za sve. No kako je naš lanac bio u stalnom pokretu pristizale su sve daljnje i daljnje pošiljke kojima smo na kraju mogli i naše konje zadovoljiti, barem s onoliko vode da mogu izdržati povratak. Nakon ove raspodjele vode pristupili smo ceremoniji kalumeta, kojim se Apanatschka obvezivao na trajno prijateljstvo. Čvrsto sam vjerovao da on nede uraditi ono što je učinio Schiba-Bigk, koji je prekršio vjernost. Zbog vode, koja je bila potrebna ovolikom broju ljudi i konja, naš put pri povratku morao je da vodi do oaze. Morali smo čim prije krenuti, jer o nekom zadovoljenju žeđi, a naročito kod životinja, nije moglo biti riječi. Zato smo i bili riješili da cijelo veče i nod provedemo na putu. To je bilo pogodno još i zato što smo na taj način izbjegli iscrpljujudu dnevnu žegu. Oružje Komanča smo raspodijelili među Apače, a zarobljenike smjestili na njihove konje. Putem smo se, od čovjeka do čovjeka u postavljenom lancu, opskrbljivali upravo s onoliko vode koliko je bilo potrebno da nam konji izdrže do oaze. Ti su nam se ljudi zatim priključili. Prolazedi izvlačili smo svaki kolac iz zemlje i ponijeli sa sobom. Da smo ih ostavili zabijene, lako su mogli da posluže i drugim ljudima kao putokaz prema Bloody Foxu. To smo morali spriječiti. »General« se sa svojim bijelim i crvenim pratiocima priključio nama, što baš nismo mogli spriječiti, iako nam njegovo prisustvo nije bilo baš mnogo po volji. Nadzor nad zarobljenicima nije nam bio putem otežan jer smo se pobrinuli da između svaka dva Apa-ča jaše po jedan Komanč. Broj ljudi s obiju strana to je omogudio. Ovo naše jahanje po nodi teklo je bez smetnji, a samo je tada bilo prekinuto, i to na kratko vrijeme, kada smo se sastajali sa ljudima koji su nosili vodu. Tom prilikom bi se zaustavili i podijelili vodu. Ja sam još tada kada sam se na Kaam-kulanu susreo s onom umobolnom ženom, bio odlučio da o njoj saznam nešto više u slučaju da njezin muž dospije u naše ruke. Htio sam ga neupadljivo da ispitam. A sada kad je bio u našim rukama, mogao sam pristupiti tome. Putem sam pritjerao svoga konja do njegovog i upitao ga:
- 256. 256 — Moj crvenibrat je vrač Naiini-Komanča? — Da — odgovorio je protiv volje. — Običaj je kod crvenih ljudi da se prije odlaska u ratni pohod upitaju kumiri o ishodu poduhvata. Zar vi to niste uradili? — Jesmo. Kumir nam je rekao da demo pobijediti. — Tada vas je slagao! — Kumir nikada ne laže, jer kroz njega govori veliki Manitou. Kumiri mogu da predskažu i najvedu sredu. No ako ratnici čine grešku za greškom, kao što je to sada bilo, tada se sreda mora pretvoriti u nesredu. — Da li je moj brat rođeni Naiini? — Da. — čuo sam da je on otac mladog poglavice Apanatschke? Imaš li i drugih sinova? — Nemam. — Živi li još družica tvog wigwama? — Živi. — Smijem li da doznam njezino ime? Lecnuo se, oklijevajudi trenutak, a onda reče: — Old Shatterhand je slavan poglavica. Zar je kod poglavica običaj da se raspituju za žene drugih ljudi? — A zašto ne? — Bljedoliki vjerojatno imaju drugo mišljenje. No, jednom se crvenom ratniku, ili čak poglavici, ne pristoji da se brine o tuđim ženama! Taj me prijekor naravno nije mogao omesti. Nastavio sam kako bih ga ispitao: — Ja zapravo nisam crveni, ved bijeli ratnik. Sa Apanatschkom sam popušio lulu prijateljstva. Pošto mi je postao brat, osjedam potrebu da se upoznam sa svima koji su mu bliski. Mislim, dakle, na tebe i na njegovu majku. Zato vjerujem da ti više nede biti čudno što bih rado čuo i njezino ime. —Od mene ga nedeš doznati. Howgh! Ovom riječju mi je dao na znanje da mi nikako, ne želi odgovoriti. Zar je posrijedi bio samo običaj Indijanaca da se o vlastitoj ženi nikada ne govori, ili su postojali drugi razlozi koji mu nisu dozvoljavali da o svojoj umobolnoj ženi govori? Da li bih ja sada morao •šutjeti? Ne! Oštro sam mu promatrao lice, koliko je to ved po slaboj mjesečini bilo mogude, te sam mu tada rekao polako, naglašavajudi svaku riječ:
- 257. 257 — Ti siTibo-Taka? Ustremio se u sedlu kao da ga je osa ubola, ali mi ništa ne reče. — A ona je Tibo-Wete? Odgovor nisam dobio, ali po njegovom licu koje mi je okrenuo mogao sam primijetiti izraz velikog iščekivanja. — Jesi li moga Wawa Derricka poznavao? — nastavio sam. To je bilo pitanje koje mi je onda ona žena postavila. — Uff! — uzviknuo je. — To je moj myrtle-wreath! — nastavio sam njezinim riječima. — Uff, uff! — ponovio je, dok su me njegove oči naprosto pekle. — Kakva su to pitanja? Gdje si ih čuo? Od koga? — Pshaw! — Zašto mi ne odgovoriš? Da ih možda nisi od Apanatschke čuo? — Nisam. — A onda od koga? — Pshaw! Tada se na mene počeo žestiti: — Da nisam zarobljen i sputan, sada bih te prisilio da mi odgovoriš! — Pshaw! Ti i prisiljavanje! Stari vrač koji nekakvim čarolijama obmanjuje i žene i djecu i svojom lakrdijom tjera gotovo tri stotine ratnika u propast! Zar da taj prisili na nešto Old Shatterhanda? Sa tobom bih sada sasvim drukčije razgovarao da nisi moj zarobljenik prema kojem moram imati samilosti. — Ti mi se rugaš? Moje čarolije nazivaš lakrdijom? Čuvaj me se! — Pshaw! — A čuvaj se da riječi koje sam sada čuo od tebe ne širiš dalje! — Vjerojatno zato što bi one po tebe mogle biti opasne? — Rugaj se samo! Dodi de vrijeme kada de se tvoje izrugivanje pretvoriti u jauk i lelek. Ove riječi je prosiktao kroz stisnute zube. Odalo ga je njegovo uzbuđenje i vidjelo se da je za njega ono što sam bio čuo od njegove žene bilo vrlo značajno.
- 258. 258 — Bijedni crve,kako se samo usuđuješ da mi prijetiš! — odgovorio sam mu. — Samo kad bih htio, mogao bih te svojim rukama smrviti! No, samo jaši dalje! Kasnije du ti redi otkuda si, Tibo-Taka! Zaustavio sam svoga konja i pustio da vod prođe mimo mene. U tome su do mene stigla dvojica udubljena u neki razgovor, jašudi jedan do drugoga. Bili su to naime Old Wabble i general. Ugledavši me, pritjerao je stari kauboj svoga konja do moga i rekao: — Da li ste još uvijek onako ljuti na mene kao što ste bili poslije podne, ili ste se predomislili, Sire? — Ostajem pri svome. Vi ste stari lakoumni momak, kojega više kraj sebe ne mogu podnijeti. — To je preoštro, Sire! Ne smijete zaboraviti tko sam i što sam bio! — Kralj kauboja, pshaw! — Zar to ništa ne znači? — Ne znači, pogotovo onda kada je čovjek radi toga uobražen. Otkada ste sa mnom pravili ste samo gluposti. Stalno sam vas upozoravao, ali nije ništa koristilo. Još dok smo se nalazili kraj »Stotinu stabala«, rekao sam vam da de nas svaka vaša daljnja glupost razdvojiti. I usprkos tome vi ste ved slijededeg časa napravili jednu koja je nadmašila sve prethodne. Sada du svoju riječ održati. Ubudude izvodite te vaše gluposti bilo gdje i sa kime god želite, samo ne sa mnom! Nas dvojica smo sada gotovi! — Dobro, znači mi smo gotovi! Zauvijek? — Da. — Treba li to da znači da vi sa mnom ne želite više imati nikakva posla? — Da. — Well. Zbogom! Krenuo je, no još jednom' se vrati, izvio se preko svog konja prema meni i rekao: — Ala li znate zašto me se odričete? — Naravno. — I ja znam. Nisu posrijedi moje gluposti, ved sasvim nešto drugo. Prozreo sam vas. Nisam po vašem ukusu, jer nedu u bogomoljce. Vi ste htjeli da budete moj pastir, a ja vaša ovčica. To nisam dozvolio i zato me napadate. Moji nazori, što se vjere i pobožnosti tiče, vama su poznati. Najpobožniji su i najgori. Old Wabble nije jagnje koje de brstiti vaše travčice. Ako vam ustreba koje jagnje, tražite ga na drugom mjestu, a što se mene tiče, možete i čitavo krdo. Za takve ovce ste vi svakako najprikladniji pastir. Kralj kauboja se ne da od vas ni pasti ni stridi. To je moja posljednja riječ koju vama upudujem. Tada odjaha. Ako sam maloprije ja bio svršio s njime, sada je on to učinio sa mnom. Ipak mi ga je bilo žao.
- 259. 259 Pridružio sam seWinnetouu i Old Surehandu, koji su jahali na kraju voda. Apanatschka se držao po strani, čas ovdje, čas ondje, i smatrao sebe više nadglednikom negoli poglavicom svojih Komanča. Pred jutro prišao je k nama, dao mi znak rukom da mu priđem. Zaostavši nešto malo iza ostalih, rekao mi je kako nas ostali ne bi mogli čuti: — Bio sam odjahao vraču, mome ocu. Old Shatter-hand je govorio s njime. To mi je rekao. Ti si ga pitao za njegovu ženu? — Da. — Zbog toga se mnogo ljutio. — Tomu ja nisam kriv. — Znao si da ga njegova žena naziva Tibo-Taka, a sebe samu Tibo-Wete? — Ona se potpunije zove Tibo-Wete-Elen. — Znam. Tebi je poznato i ono o Wawa-Derricku i o myrtle-wreathu. Vrač je bio sasvim izvan sebe. — Zašto? Zar o tome nitko ne smije znati? — Ne. Ove riječi imaju čarobnu mod. One spadaju u tajnu kumira. — Zbilja? Da li ti je poznato" njihovo značenje? — Nije. — A ipak si vračev sin! — On čak ni meni ne kazuje svoje tajne. Pitao me je otkuda znaš za te riječi. Nisam mu mogao da objasnim. No rekao sam mu da si bio u Kaam-kulanu, gdje si uzeo poglavičine kumire. Možda si tamo vidio moju majku? — Svakako. — Zar si sa njome govorio? Da li ti je ona spomenula te riječi? — Da. — Uff! Vrač to ne smije doznati. — Zašto? — Jer bi inače tukao moju majku. Da, on je zlostavlja. Valjan ratnik je preponosan da bi se ogriješio o svoju ženu. No on nju tuče svaki put kad god začuje od nje te riječi. Ja mu zato i ne smijem redi da si ih od nje doznao. — A od koga bih inače i mogao da ih čujem?
- 260. 260 — Od nekognašeg ratnika koji ti ih je mogao lako odati. Te su riječi poznate svim našim ratnicima, jer su ih često slušali. — Hm! Čudnovato — rekao sam zamišljeno. — Ti si popušio sa mnom lulu bratstva. Vjeruješ li da sam ti naklonjen? Hodeš li da budeš potpuno iskren prema meni? — Hodu. — Voliš li svog oca, vrača? — Ne. — Ali voliš svoju majku, njegovu ženu? — Mnogo! — Da li voli ona njega? — To ne znam. Izbjegava ga jer ju je duša napustila. — Da li se ti još sjedaš njezine duše? — Ne. Izgubila ju je dok sam bio malen dječak. — A vrač je Naiini? — Nije. — Aha, znači da me je slagao! — Zar je rekao da je Naiini? — Da. — Prišao je Naiinima iz nekog drugog plemena. — Održava li kakve veze sa bijelim ljudima? — Samo u slučaju ako se sa nekim susretne. — Da li među njima ima prijatelja? — Nema. — Pazi što du te sada pitati! Možda on izbjegava bljedolike? — Da. — Time sam mislio redi: boji li se on susreta sa njima možda više negoli sa nekim drugim Crveno- košcima? — Ne znam.
- 261. 261 — Razmisli samo! —Zbog njih nije naročito zabrinut. — Tako! Ja baš suprotno mislim. — Zašto? — Zato što mi je nešto sumnjiv. Ti si njegov sin, i zato te molim da mi dopustiš da zasada o tome j'oš šutim. Možda de dodi vrijeme kada du ti o tome govoriti. — Kako god želi Olđ Shatterhand! Smijem li i ja sada da iznesem jednu molbu? Zar ti moja majka nije govorila da o tim riječima šutiš? — To je, razumije se, učinila. — A ipak si o tome govorio mome ocu? — Učinio sam to zato jer sam pretpostavljao da su mu te riječi poznate. Nekom drugom ih ne bih odao. — Nemoj ih više ni pred kim spominjati! One su tajne kumira. — Hm! Ja doduše vladam vašim jezikom, no tebi je on mnogo bolje poznat nego meni. Znam što znače riječi: tako i wete, ali što se podrazumijeva pod tibo? — To ti ne mogu redi. — Zar ti je zbilja nepoznata ta riječ? — Često sam je čuo od svoje majke, samo ne znam što znači. — A elen? — I to ne znam. — Čudnovato! Te se riječi ni u jednom jeziku crvenih ljudi ne spominju. Morat du bezuslovno doznati za njihov smisao! Odmahnuo Je glavom i rekao: — Ne shvadam zašto se Old Shatterhandova duša toliko zanima za mog oca i moju majku. Upozoravam ga na vrača koji ne voli da se netko brine za njega. On je iskusan u svim vještinama i čarolijama, a u stanju je da svoje neprijatelje uništi i na velikoj' udaljenosti, makar ih ne vidio i ne čuo. Čuvaj ga se i uzmi k srcu moju molbu i ove riječi nemoj više nikome govoriti! — Postupat du prema tvojoj želji. A sada mi reci: zar vi zaista živite u miru sa ratnicima Chickasawsa? — Da. — Da li znaš gdje su njihovi pašnjaci?
- 262. 262 — Gore naRed-Riveru. Ondje gdje se rijeka Peace Ulijeva u Red-River. Oni imaju svega nekoliko stotina ratnika i jednog jedinog poglavicu. — To je Mba koji se sada nalazi kod nas? Kakav je on čovjek? — Miroljubiv je i ne moraš se čuditi što ima samo tako malen broj ratnika. Još nikada nisam čuo za neku pljačku ili ubojstvo, ili nevjerstvo sa njegove strane. — I na mene je takav dojam ostavio. Idi i započni sa njime razgovor! Rado bih doznao tko je taj general, šta radi, kamo je pošao i kako se sastao sa Mbom. Učini to a da ne bude upadljivo. General ne smije pomisliti da mi to želimo da saznamo. — Razgovarat du sa njime tako da de i sam pričati a da ga ne moram ni pitati. Odjahao je i ved nakon pola sata vratio se ponovo k meni. — No, jesi li što doznao? — upitao sam ga — Da. Mba ne zna tko je taj general i što radi. Njega i trojicu bljedolikih sreo je dolje na rijeci Toyah i obedao im je da de ih odvesti do Chickasawsa, kako bi se nakon jahanja kroz pustinju odmorili, a iza toga dalje produžili. — Kamo? — Ne znam, jer mi ni on sam to nije mogao redi. Pričao mi je o tome a da se nisam ni raspitivao. — Svakako mu je general obedao i neku nagradu? — Tri puške, olova i praha. — A drugo nisi ništa doznao? —' Nisam. Nisam htio pitati, jer bi mu možda bilo upadljivo. Ima li moj brat Shatterhand neki razlog zašto se raspituje za generala? — Zapravo nemam, samo mi se taj čovjek ne sviđa. Kada god se pored mene nalaze ljudi u koje nemam povjerenja, obično se raspitujem za njihove prilike i namjere. To mi je ved često puta bilo od velike koristi. Savjetujem ti da se i ti toga pridržavaš. Ubrzo se pokazalo koliko je bilo pametno što sam se raspitivao o njemu. Svitalo je i nakon nekoliko minuta se potpuno i razdanilo. Sa Winnetouom sam jahao na začelju, a ispred nas se nalazio Old Surehand sa Apanatschkom. Sunce je upravo izronilo i obasjalo oba jahača. — Uff! — reče poluglasno Winnetou, pri čemu je pokretom ruke usmjerio moj pogled na njih. Nije bilo potrebno da ga pitam što je time mislio. Smjesta sam i ja primijetio sličnost među njima! Ta skladnost u stasu, isto držanje u sedlu, potpuna sličnost u držanju i u svim pokretima! Čovjek bi
- 263. 263 mogao pomisliti dasu brada. Ubrzo iza toga stigli su nam u susret ponovo Apači sa vodom. Bili su to predzadnji u lancu. Tu smo se zadržali nešto duže kako bismo razdijelili vodu i konjima dali odmor. Onda smo produžili dalje do zadnjih u lancu. Odavde smo imali samo još sat jahanja. A sada je iskrslo pitanje tko smije podi do oaze, pogotovo što joj je položaj morao ostati u tajnosti. Odja-hao sam do generala, koji se opet nalazio kraj staroga Wabblea, i rekao mu: — Približavamo se našem cilju, Mr. Douglas ... — General! Ja sam general, Sire! — prekinuo me je. — Well! No što se to mene tiče? — Vas, naravno, manje negoli mene. Obično se svakome daje titula koja mu i pripada. Vi, naime, morate znati da sam učestvovao u bitki kod Bull-Runar nadalje, borio sam se slavno kod..." — Dobro, dobro! — upao sam mu U riječ. — To ste mi ved jednom rekli, a što mi se jednom kaže, to obično i pamtim. Mi se, dakle, Mr. Douglas, približavamo našem cilju i morat demo se, po svoj prilici, rastati sa vama. — Rastati? Zašto? — Zato što nam se putovi vjerojatno razilaze. — Nikako. Ja moram otidi do »Stotinu stabala«, a od Mr. Cuttera sam čuo da dete i vi vjerojatno onamo odjahati. On je namjeravao podi do Chickasawsa, do Peace-Rivera, a sada je naveo »Stotinu stabala« kao svoj slijededi cilj. To mi je bilo palo u oči, ali nije moralo biti od nekog značenja. Zašto on ne bi smio svoj prvobitni plan da izmijeni! — Vidite i sami da su nam putovi isti — nastavio Je- — Pa čak da to i nije slučaj, morao bih s vama odjahati do oaze, ved i zato što nemamo vode. — Jučer su vam mjehovi bili još puni! — Danas su prazni. Mislite li možda da u nas nema ljudskih osjedaja? Mi smo svoju vodu podijelili Ko- mančima. Kasnije sam uvidio da je izveo ratnu lukavštinu kako bi stigao do oaze. U ovom času mogao sam mu biti još i dalje zahvalan za njegovu čovječnost! No barem sam mu ovu primjedbu stavio: — Oaza o kojoj govorite nije sastajalište za svakog. Njezin vlasnik želi samo ljude koje poziva. — To sam i ja! Pozvao me je Mr. Cutter, koji je gost Bloody Foxa, a to dete morati priznati. — Pitanje je samo da li se on još smije smatrati za gosta. Njemu je vrlo dobro bilo poznato da nije svakome dozvoljen pristup.
- 264. 264 — O, danije zbog onog uzanog puteljka koji onamo vođi? Mr. Cutter mi je tačno opisao taj put, a i oazu. Zašto bi svi bijelci imali pristup, a jedino ja ne? To je doduše bilo istinito. Ako mu je Old Wabble, počinivši opet jednu glupost, dao tačan opis oaze i njezinog prilaza, bilo je to gotovo isto kao da je ved i lično ondje bio. Da sam mu i dalje branio, bilo bi se dogodilo baš ono što sam namjeravao da izbjegnem. Zato sam mu zlovoljno i usiljeno rekao: — Nemam ništa protiv ako ondje napunite svoje mjehove, ali vašu pratnju ne smijete povesti sa sobom! Deveto poglavlje IZNENAĐENJE Kao što je ved prije bilo spomenuto, udaljenost od oaze do stupice, u kojoj smo uhvatili Komanče, iznosila je čitav dan dobrog jahanja. Ali jer smo zbog malaksalosti svojih konja samo sporo napredovali, stigli smo do zelene oaze tek dva sata iza podneva. Nakon našeg dolaska bila nam je prva briga da osiguramo zarobljenike. Oni su se morali ulogoriti ondje gdje su se ved i Schiba-Bigkovi ljudi nalazili. Apači su ih čvrsto stegli stvarajudi neprobojan obruč. Prije svega morali smo se pobrinuti za konje. To smo prepustili Entschar-Kou. On je organizirao priličan broj svojih ratnika koji su morali da vode životinje na pojenje jednu za drugom kroz uzani pristup k vodi. U tome su sati morali da prođu. A što se hrane tiče, Komanči su bili vrlo oskudno snabdjeveni zalihom, te su Apači bili prisiljeni da ih ispomažu svojim zalihama. Bududi to nije moglo da osigura dulji boravak, morali smo skratiti naše zadržavanje na oazi. Zaključili smo da ved sutradan krenemo natrag do »Stotinu stabala«. To naravno nije sve tako glatko teklo. Tu su se na okupu nalazili tri stotine Apača i dvije stotine Komanča za koje smo se morali pobrinuti. Svaki od njih je imao da stavi ili neku primjedbu ili je nešto pitao, ili izrazi poneku želju, i nikome se drugome nisu obradali ved samo meni i Winnetouu. Naprosto nismo imali vremena da predahnemo. I kada smo, ved prema našim mogudnostima, sasvim bili udovoljili i stigli da mislimo i na sebe, došlo je i veče. Za druge sam se brinuo a na sebe nisam ni mislio. Rekavši to Winnetouu, odgovorio mi je smješkajudi se: . — Onda neka moj brat samo brzo pije i neka mi ostavi jedan gutljaj, jer sam i ja žedan. — Zar i ti? Kada si zadnji put pio? — Jučer, kada i ti. Naši konji su bolje prošli, za njih se pobrinuo Bloody Fox. Stupivši u srce oaze, ugledali smo dvije vatre koje su gorjele i osvjetljavale kudicu, kao i prostor pred njom i malo jezero. Na klupama su sjedili Webster, Hawley, Fox, Old Surehand, Apanatschka, Schiba-- Bigk, Old Wabble, i kraj njega general. Ova dvojica su, izgleda, bili nerazdvojni. Ved su večerali i sada se pojaviše Bob i Sanna da se pobrinu za mene i Winnetoua. Vodili su neki razgovor, i po svemu sudedi general je bio zadnji koji je govorio, jer je nastavio dok smo mi sjedali:
- 265. 265 — Da, biloje to neko veselo društvo na koje smo naišli. Bili su ondje ved dva dana kako bi se odmorili od lova i čuo sam da namjeravaju još' neko vrijeme da borave na tom mjestu. Bila su petnaestorica, a među njima su bili neki vrlo zanimljivi ljudi. Najviše mi se svidio jedan koji je mnogo toga doživio i neprestance pričao. Bio je neumoran. Cim je završio sa jednom pustolovinom, ved mu je druga i treda bila na jeziku. Ako se ne varam, on se zvao Saddler. No jedan od njegovih drugova rekao mi je u povjerenju da se on zapravo zove Etters, Dan Etters, i da je ved promijenio nekoliko imena. To mi je bilo sasvim svejedno. Bilo je ljudi koji su imali opravdan razlog da mijenjaju svoje ime, pa ako se ovaj Zapadnjak predstavio kao Saddler, a zapravo zvao Dan Etters, tada... Bio je prekinut u svom govoru. Old Surehand se ved kod prvog pomena imena Etters podigao sa svoga mjesta i preko stola upitao: — Etters, zaista Etters? Jeste li dobro čuli? — Nije mi poznato da mi sluh ne valja! — I dobro ste zapamtili? — Upravo za imena imam izvanredno pamdenje! — I Dan, dakle Daniel, to mu je ime? — Zvao se Dan Etters i nikako drukčije! Da li me ova treperava svjetlost vara ili je zaista tako? Učinilo mi se kao da general neobično pažljivo motri na Old Surehanda, koji nije umio da prikrije svoje uzbuđenje. — Dakle, stvarno Daniel Etters! — rekao je uzdah-nuvši teško. — Jeste li dobro promatrali tog čovjeka? Opišite mi ga! — Hm! Opisati? Da vam možda nije poznat taj Etters? Da možda nemate kakve veze sa njime, Mr. Surehand? — Da. Želim da doznam da li je taj čovjek o kojem ste govorili istovjetan s onim na kojega mislim. Zato i želim da imam njegov opis. — Rado bih ga dao, samo ne znam odakle da počnem. Stas nam je otprilike bio isti, a i godine. Osim toga izgledao je kao i stotine drugih ljudi, tako da zbilja ne znam šta bih na njemu mogao opisati. — Zar na njemu ničega nije bilo, baš ničega upadljivog? Sjedate li se njegovih zuba? — Njegovi zu... stvarno, njegovi zubi! To bi moglo da bude nešto što bi odgovaralo njegovu opisu. Imao je dvije šupljine. — Gdje? — Desno i lijevo po jednu. — Gore ili dolje?
- 266. 266 — Naravno, gore.Vjerojatno vam je poznato da se šupljine u donjoj vilici samo rijetko kada mogu primijetiti. Sa svake mu je strane nedostajao po jedan zub, a sada se prisjedam i toga da mu je lice imalo neobičan izgled. Ta krezubost je utjecala i na izgovor glasa »s«. — On je, on je. To je taj koga tražim! — uzvikne Old Surehand oduševljeno. — Sta? Vi ste tog čovjeka tražili? — I te kako! Ved nekoliko godina! Po svim državama, u savani, u prašumi, u kanjonima, visoravni i gudurama krševitih planina! Gonio sam ga u svom lakom krhkom kanuu i proganjao ga u dubokim snježnim poljima, u ravnicama Missourija! — Gonili ste ga? Znači da vam je neprijatelj? — Neprijatelj da vedeg ne može biti! — Dozvolite mi, ali mi je to čudno! Taj Dan Etters djeluje kao neko bezazleno malo dijete. — To je pravi demon, vrag, sotona, da ni u paklu vedeg od njega nema. On mi je prije mnogo godina... — Stop, Mr. Surehand! — upao sam mu brzo u riječ. — Vi ste uzbuđeni. Zar nije mogude da se možda vi varate u ličnosti? — Ne, ne, i opet ne! On je... Nije odmah shvatio značaj mojih riječi i počeo je i dalje da govori. Sada sam mu dobacio pogled pun upozorenja, koji ga je osvijestio. Zastao je dakle, pokušao da se savlada, te nastavi mirnijim glasom: — No ovo ne spada ovamo. To su neke stare stvari koje ne želim oživjeti. — Samo ih oživite, Mr. Surehand! — rekao je general. — Možda je to priča koju bismo rado čuli. Hodete li nam je ispričati? — Ona ne spada ovamo. Dakle, gdje ste susreli toga Ettersa? Tamo dolje u Fort Terretu? I on namjerava tamo da ostane? — Mislim. On je barem tako govorio. — Do kada? — Ako sam dobro čuo, čitav tjedan. — A koliko je vremena prošlo otkako ste s njime razgovarali? — Danas je četvrti dan. — Četiri dana! Dakle, preostaju još samo tri! — To ste sada tako značajno izgovorili. Da ne mislite možda onamo otidi? — Do. Hodu. Moram!
- 267. 267 — A moždaje ved i otišao! — Onda du jahati za njim! Slijedit du njegove tragove, pa makar oni vodili kuda god bilo! Ponovo sam mu uputio pogled pun upozorenja. Konačno je sjeo, prešao rukom preko lica te završio ovim riječima: — Pshaw! A možda du ga pustiti da umakne! Nanio mi je tešku uvredu. No, što bih učinio da ga i pronađem? Stvar je zastarjela i ni jedan sudac se ne bi primio toga predmeta. Nemojmo više o tome govoriti! Nakon izvjesnog vremena ušao sam u kudu. Krenuo je za mnom i upitao me je kada smo se nasamo našli: — Željeli ste da krenem za vama, Sire? Zašto ste mi davali znake? — Zato da ne budete tako otvoreni. Ja u tog kvazi generala nemam povjerenja. On vas je tako oštro promatrao i naročito naglasio ime Etters, kao da ga je samo zbog vas pomenuo. Njegova namjera je bila očita. — Kakvu bi namjeru mogao da ima taj čovjek koji me uopde i ne poznaje? — Sire, on vas poznaje, poznaje vas sasvim sigurno! Tada je i Apanatschka ušao. Oprezno se ogledao i ugledavši nas same, upitao je: —Moja šu brada govorila o onom čovjeku čije je ime spomenuo general? Vidio sam tog čovjeka kojemu nedostaju ona dva zuba. — Tako! Gdje? — U Kaam-kulanu. Još prije mnogo godina kada sam još bio malen dječak. Zvali su ga Etters. — Zbilja? I ti se toga još sjedaš? — Zapamtio sam ga jer sam ga mrzio. Ismijavao je moju majku koju sam volio. — Šta je on kod vas tražio? — To mi nije poznato. Stanovao je u vračevom šatoru i kada god je bio tamo, moju majku bi spopali zli dusi i zatresli sve njene udove. Vjerojatno je tim riječima htio da kaže da je dobila grčeve. — Sjedaš li se kako je tvoja majka tada izgledala? — Bila je mlada i lijepa. — Da li je boja njene kože svjetlija negoli danas? — Bila je crvena kao u svih crvenih žena.
- 268. 268 — Tada samse u svojoj slutnji prevario. Ali ona druga slutnja de svakako tačna biti. Taj Etters vas je gonio iz civilizacije na Zapad, Mr. Surehand? On je bez sumnje u nekoj vezi s onim nesretnim događajima koji su vam oteli svaku vjeru i povjerenje? — Da — odgovorio je. — Pogodili ste. — I vi sada zbilja vjerujete da se on nalazi u Fort Terretu? — U to sam uvjeren. — Vi, naravno, želite otidi onamo? — Moram. Još večeras! Ne smijem izgubiti ni jedan dan, ni jedan sat, ni časak. Ved sam stotinu puta gonio tu propalicu, ponekad čitave tjedne a da nisam stigao ni da ga ugledam. I sada sam tako neočekivano doznao za njegovo boravište. I sami morate znati da nedu ni časka mirovati. Moram otidi! — Nadajmo se da vam general nije slagao. Ja u njega nemam povjerenja. — Nije. Vjerujem njegovim riječima i odjahat du do Fort Terreta. — Zar sami? — Sam. Nemam pratioca. — Imat dete jednoga: mene. — Sta? Vas? — upitao je u čudu i sav radostan. — Vi želite podi sa mnom? — Da, naime ako dete me povesti. — I te kako! Kakvo pitanje! Najradije bih bio stalno s vama i uz vas i u normalnim okolnostima, jer i sami još ne znate koliko sam vas zavolio. A sada, u času kada se o ovako nečem značajnom radi, naime o lovu na ovakvu vrst divljači, koju ja nikada, nikada ne bih uspio uloviti, vaša mi pratnja ulijeva toliku sigurnost da sam siguran da mi ovoga puta Etters nede umadi. Krene li Old Shatterhand nečijim tragom, tada je divljač gotova. Tada mu je Apanatschka položio svoju ruku na mišicu i rekao: — S vama de podi još jedan: Apanatschka, poglavica Naiini-Komanča. Nemoj me odbiti! Zavolio sam te i idem s tobom. Vladam jezikom bljedolikih, naučio sam otkrivati skrivene ljudske tragove i ne bojim se ni jednog neprijatelja. Zar ti time ne bih mogao biti od pomodi? S tobom, sa Winnetouom i Old Shatterhandom sam popušio kalumet i tvoj sam brat. Tražiš svog smrtnog neprijatelja kojega namjeravaš uhvatiti i izlažeš se velikoj opasnosti. Zar tvoj brat tada ne bi morao biti uz tebe? Kakav bi ti bio prijatelj ili brat ako bih te pustio da sam odeš? U njegovim riječima se osjedala velika privrženost. Old Surehand nije odgovorio, nego me upitno pogleda. Zato sam ja preuzeo odluku:
- 269. 269 — Naš crvenibrat Apanatschka želi nešto poduzeti čemu bi se čitavo njegovo pleme usprotivilo! — Šta ja imam da pitam pleme ako se radi o mom bratu Surehandu! Sinovi Komanča su sposobni samo da mrze i uništavaju! No ja sam ovdje naišao samo na ljubav i blagost. Crvenokošci pobjeđuju tpmahavkama, a vi ste jaki i neporaženi, svoje neprijatelje savlađujete oružjem koje se naziva praštanje i pomirenje. Gdje je čovjeku bolje: u mržnji ili u ljubavi? Ja sam vaš brat i idem sa vama! — Dobro, prati nas. No mi demo tek sutra ujutro krenuti. U međuvremenu de se naši konji odmoriti, pa de nakon toga biti hitriji. — Ali ako Etters dotle ved ode? — zabrinuto upade Old Surehand. — U tom slučaju de za sobom ostaviti tragove koje demo slijediti. Ne brinite! Nama je prije svega važno da imamo dobre konje. Ja du se u svog vranca modi pouzdati, samo ako se bude do ujutro odmarao. Apa-natschkin konj je također brz i izdržljiv. To sam zapazio. A kako stoji stvar sa vašim, Mr. Surehand? — Životinja je izvrsna, iako se ne može uporediti sa vašim ždrijepcem. Jedino što samga u zadnje vrijeme malo više tjerao, pa bi se lako moglo dogoditi da mi slijededih dana otkaže u brzini zbog mojih zahtjeva. — Well, onda dete jahati na Vupa-Umugijevom konju, kojega smo poveli sa sobom iz Kaam-kulana. — Sta? Želite mi ga posuditi? — Ne posuditi, ved pokloniti. — Čak pokloniti! Takvu dragocjenu životinju? — Samo ga uzmite! Sta de mi? Vupa-Umugi ga više nede natrag dobiti, a meni nije potreban. Tada mi je stegnuo ruku i oduševljeno uzviknuo: — Primam ga, da, primam ga! Valjda nedu da odbijem čak ni ovako veliki poklon, jer sam uvjeren da dete mi dozvoliti kad-tad da vam uzvratim. Znači, krenut demo tek sutra. A sada pođimo napolje. Želio bih odmah da odem do svog novog konja! — Pripazite da se napolju nečim ne odate! Bilo bi najbolje da sa tim generalom više i ne progovorite. Našavši se napolju, primijetio sam da nema Winne-toua. Otišao je da vidi jesu li zarobljenici dobro čuvani. Svoju srebrom okovanu pušku ostavio je na stolu, kao što sam i ja svoje dvije ostavio. Sada ih je general imao sve tri u svojim rukama i upravo baratao oko moje brzometke kako bi joj ispitao obarač. Vidio sam mu na licu da je za njom žudio. — Sire, zar ne, to je vaša puška za medvjede? — upitao je ugledavši me kako pridolazim. — Da — odgovorio sam odsječno. — A ovo je slavna brzometka o kojoj se tako mnogo priča?
- 270. 270 — Da, nokakve veze s time vi imate? — Htio sam otkačiti obarač, ali ne mogu. Hodete li mi redi kako... — Da, redi du — upao sam mu u riječ — naime, redi da sklonite svoje ruke. Nisu to igračke za generala koji u svom cijelom životu nije vidio Bull-Run. — Sta? Nisam vidio? Kažem vam... — Mir! Meni ništa ne možete nabajati. Dajte to ovamo! Oduzeo sam mu svoje obje puške upravo u času kada se Winnetou vradao i čiju je pušku još uvijek držao u ruci. Apač je smjesta shvatio o čemu se radi, oduzeo mu srebrom okovanu pušku te ga ljutito stade napadati, što je bilo potpuno u suprotnosti sa njegovim inače mirnim držanjem: — Kako se usuđuje ovaj bijeli lažljivac da dira pušku poglavice Apača! Ovu pušku još nikada nije takla ruka bijele bitange! — Bitanga? — žestio se general. — Hode li Winnetou povudi ovu riječ, ili... — Ili? Sta? — zagrmio je Apač. Tada se Douglas prestrašeno povukao i malodušno odvrati: — Čovjeku je valjda dozvoljeno da pogleda pušku! — Da, samo ne dirati! Winnetouova je ruka više nede dotadi na onom mjestu gdje je tvoja bila! Krajevima svog santillo-pokrivača, koji mu je služio kao pas, stao je brisati svoju pušku, kao da je od nečega bila zaprljana. Tada mi je pruži i reče: — Neka.moj brat Shatterhand odnese naše puške u sobicu i neka ih ondje objesi na zid kako ih više ne bi prljale ovakve ruke! Rekavši to, okrenuo se i pođe svome konju. Stigao sam još da uhvatim pogled koji su general i Old Wabble izmijenili a da ga nisam mogao odmah odgonetnuti. Unio sam puške u kudicu gdje su na sigurnom mjestu visjele, jer je nepozvanima bio zabranjen pristup. Tako sam barem ja mislio, a i Winnetou. Onda sam otišao k njemu da mu saopdim što sam se dogovorio sa Old Surehandom. Složio se s time i rekao: — Moj brat je u pravu. Bilo da je general rekao istinu ili ne, dobro je što deš jahati sa Old Surehandom. Veselim se i tome što de vas pratiti Apanatschka. Bit de vam od pomodi. Mene dete tada nadi u nastambama Mescalerosa. Povest du onamo i konja kojega je dosada jahao Old Surehand. Neka ga tamo ponovo uzme.
- 271. 271 Nakon toga smovidjeli da je general počeo puniti svoje mjehove vodom. Old Wabble mu je pomagao. Odnijeli su ih napolje do Chickasawsa. To nam nije bilo čudno i smatrali smo znakom da Douglas želi rano da krene, što nam je moglo biti samo drago. Bob nam je spremio ležaje, a zatim otišao u sobicu u kojoj je spavao sa Sannom. Legli smo. Bloody Fox je obično spavao u kudici, ali zbog zapare je sada radije legao kraj nas. Pošto vatru nitko više nije podsticao, ubrzo su se ugasile i mi smo zaspali. U zoru sam se prvi probudio i digao suputnike. Nije nam palo u oči da generala i Old Wabblea nema, i ja sam sa Winnetouom pošao da vidim zarobljenike. Našli smo sve u redu, što se ticalo Komanča i Apača. No, Chickasawsa nije više bilo. Kada smo Entschar-Koa upitali za njih, odgovorio je: — Zar moja brada ne znaju da su oni otišli? Bijelac, koji se naziva generalom, izjavio je da ne želi dulje ostati ovdje jer su ga Winnetou i Old Shatterhand uvrijedili. Tada je odjahao sa Chickasawsima i sa svoja tri bljedolika. — A Old Wabble? — Taj je pošao s njima. — Znači da je između njih vrlo brzo sklopljeno duboko prijateljstvo. Dobro je što su otišli, a i Old Wabble s njima! Nije nikakva šteta. Mora da su još po mraku krenuli, jer je tek prije pola sata počelo da svanjiva! — Po mraku? — upita Entscher-Ko, čudedi se. — Još po mjesečini. To je bilo još sinod! — Tako. Još su se sinod udaljili? Onda im se mnogo žurilo. — Vjerojatno zato što sam uvrijedio generala — primijeti Winnetou. — Otjerao ih je odavde bijes. Vratili smo se k vodi, doručkovali i napojili svoje konje. Bob je dotle spremio hrane za mene, Old Sure- handa i za Apanatschku, i napunio nekoliko mjehova vodom. Kad je s time završio, naredio sam mu da mi donese puške. — Puške? — upitao je. — Gdje biti puške? — U sobi. Vise na zidu kraj vrata. Krenuo je unutra, ali se odmah nakon toga vratio natrag praznih ruku i saopdio mi: — Unutra ne biti puške. Masser Bob ni jednu vidjeti. — Varaš se. Zar ih sinod nisi vidio kad si pošao na spavanje? One su tamo visjele. — Masser Bob ne gledati. Sada ni jedna biti unutra, zbilja ni jedna. To je bilo zaista čudnovato! Pošao sam unutra, a i Winnetou je brzo krenuo za mnom. Pušaka nije bilo. Sve tri su nestale. U početku smo bili samo zaprepašteni. No ta se zaprepaštenost pretvorila u zaprepaštenje kad smo od naših suputnika saznali da ni jedan nije svratio u kudicu.
- 272. 272 — Da nijemožda? ... — upita Winnetou. Duboko uzbuđenje spriječilo ga je da kaže što je mislio. Unatoč bronzanoj boji njegova lica vidio sam da mu je sva krv s lica nestala. — Misliš li na generala? — upitao sam ga. Kimnuo mi je samo glavom. — Ta bitanga! Nitko drugi nije mogao biti! Kako je samo žudno gledao u puške? Odmah demo biti nacistu! Bobe, da li je netko ulazio u kudicu pošto si legao? — Massa general je bio tu. — A! Zar nisi zabravio vrata? — Masser Bob nikada ne zabraviti vrata. Ovdje ne biti mangupa. — Sta je htio general? — On dolaziti unutra i tiho zvati Masser Boba. Dati mu jedan dolar napojnice za večeru i poslugu. — Da li je još gorjelo svjetlo? — Biti ugašeno, jer Masser Bob i Sanna htjeti spavati. — Koliko se general zadržao u sobi? — Massa general dodi unutra, zvati Masser Boba i dati mu jedan dolar. Tada ne odmah napolje, jer ne modi brzo nadi vrata. — O, on je vrlo dobro znao gdje se ona nalaze! Samo se pretvarao kao da ih traži, a pri tome posegnuo za puškama. Sta na to veli moj brat Winnetou? Da li se slaže sa mnom? Rijetko se dešavalo da Apača nešto može zbuniti. Često smo se nalazili u takvim situacijama i opasnostima gdje su drugi gubili glave. On je u vedini slučajeva ostajao staložen kako u duši tako i u spoljašnjem izgledu. No sada sam vidio da je bio jako uzbuđen i svom snagom nastojao da to svojom vanjštinom ne pokaže. Ta se je uzbuđenost odražavala na taj način što mi je tiho i rastrgano odgovorio na moje pitanje: — Moj brat... je u pravu. General je ... ukrao ... naše puške! — Tvoju divnu srebrom okovanu pušku koju ti je tvoj otac ostavio u amanet! — On de ... on de ih ... Dalje nije mogao govoriti. Vidio sam kako je, suzdržavajudi svoj bijes, grčio pesti. — Morat de ih opet vratiti — upotpunio sam njegovu nedovršenu rečenicu. — Smjesta moramo krenuti za lopovima! — Da ... smjesta, smjesta! ,
- 273. 273 Možete ved isami zamisliti da gubitak naših pušaka nije pogodio samo nas dvojicu. Prijatelji koji su stajali oko nas bili su kudikamo više uzrujani od nas samih. Old Surehand reče glasom koji je od bijesa podrhtavao: — Ta krađa je i mene teško pogodila, Mr. Shatter-hand. Vi dete morati smjesta krenuti za lopovom i zato ne možete podi sa mnom u Fort Terret! — Ne, to naravno sada ne mogu. — A ja vas niti mogu pratiti, a ni čekati ovdje, jer tamo moram otidi i ne smijem gubiti ni časka. — Bojim se da de vam ovaj put biti uzaludan. — Možda. No ipak tamo moram otidi kako kasnije sam sebi pe bih predbacivao. To dete svakako i sami uvidjeti. — Uviđam, i ne bih želio da vas nagovaram da od ovoga puta odustanete. Vi nedete biti sami jer de vas Apanatschka pratiti. — Da — reče poglavica Komanča. — Ja du jahati sa svojim bratom Surehandom jer sam to obedao, a svoju riječ držim. Sada je pogotovu moram održati jer Old Shatterhand ne može idi s nama. — Onda vam želim da pronađete onoga za kim tragate, Mr. Surehand! — A ja pak želim da vam general ne umakne — odgovorio je. — Vražji je to posao kada pomislim na nestanak one tri dragocjene i nenađomjestive puške! — Ja ih nikako ne smatram izgubljenim. Puške de nam biti vradene, jedino je pitanje u kakvom stanju! — Da — reče ljutito Winnetou. — To bijelo pseto ne zna njima rukovati i lako ih može oštetiti, pa čak i onesposobiti, naročito tvoju kratkocijevku. — To bi mi on onda teško platio. Dakle, krenimo u potjeru. Koga želi moj brat Winnetou da povede sa sobom? — Nikoga. Svaki drugi bi nam samo bio na smetnji. — Čak i ja? — upita Webster. — Pa i ja? — raspitivao se Hawley. — Mi bismo tako rado pošli sa vama! — To ne ide. Vaši konji nisu tako brzi kao naši i ne bi izdržali put. Obojica su počeli da mole da ih ipak povedemo. No, on ih je odbio, što sam mu dao za pravo. Sada su počeli da se nude Apanatschki i Old Surehandu, ali ni ovima nisu bili potrebni. Nije im drugo ništa preostalo ved da se priključe transportu zarobljenih Komanča. Winnetou je namjeravao da vodi transport. Sada to nije bilo mogude. Isto tako nisu mogli ovdje dalje boraviti, te smo se ukratko dogovorili i složili da ih još danas Bloody Fox sa Apačima i Entschar-Koom otpreme dalje. Želio sam da im se puške natrag vrati, ali sam odustao od toga jer je Winnetou tvrdio
- 274. 274 da bi tobilo opasno. Lako su mogli, u času kada ponovo budu na slobodi, smisliti prepad na Apače, pa iako ne odmah, a ono potajice da ih slijede i pripreme prepad. Puškama smo se lako mogli snabdjeti, jer je Bloody Fox imao nekoliko. On nam ih je nudio, no to smo odbili vjerujudi da demo ponovo dodi do svojih pušaka. Nije nam bilo potrebno da sa sobom teglimo i druge. Imali smo uza se noževe, revolvere, lasa i tomahavke. To je zasada bilo dovoljno. Sada smo krenuli napolje do samog ruba kaktuso-vog polja, jer se radilo o tome da se uđe u trag generalu. Doznali smo da je nekom Apaču govorio da de odjahati do »Stotinu stabala«. — To nije tačno. To je varka kako bi vas zaveo — reče Webster. — Generalu nije poznat put onamo! — Da — odgovorih. — Upravo i zato što je to rekao sigurno je da de krenuti drugim pravcem. — Ali kuda? — Nasludujem da de do Peace-Rivera. Doznao sam za njegovu namjeru da želi onamo otidi, a i ne sluti da mi je to poznato. On želi podi do Chickasawsa kako bi se ondje odmorio. — Dobro bi bilo da i vi odmah tamo odete. — Da. No ne smijem biti neoprezan. Putem je lako mogao dodi na neku drugu pomisao, i to nas prisiljava da se držimo njegovih tragova. — Stvar je vrlo teška, vrlo teška! Da li mislite smjesta da krenete? — Svakako. — To je sve tako brzo teklo i došlo potpuno neočekivano. Nadam se da demo vas ubrzo ponovo modi vidjeti, Mr. Shatterhand. Dozvolite mi da vam stegnem ruku! I Jos Hawley mi je pružio svoju. Rekao mi je glasom punim topline i tužno: — Sjetite se one priče koju ste nam ispričali u Mistake-kanjonu, Sire! Njome ste mi skinuli teret sa srca. Sada sam uvjeren da zbog smrti onoga Indijanca nemam šta sebi predbacivati. Vi ste me umirili. Hvala vam, Mr. Shatterhand, i veoma du se veseliti ako se naši putovi ponovo sastanu! Došlo je vrijeme rastanka. Old Surehand me je uhvatio za ruku, povukao malo dalje od ostalih i rekao: — Sinod sam bio još sasvim sretan što ste htjeli sa mnom podi do Fort Terreta. Danas se je to sasvim izmijenilo. Poznato vam je da bih uvijek vrlo rado ostao s vama i kraj vas. A sada se moramo iznenada rastati i još k tome zbog ovakvog uzroka! Zar ste zaista uvjereni da dete ponovo dodi do svojih pušaka? — Da. — Želim vam to od svega srca, a isto tako želim da se uskoro ponovo sastanemo! — To je naravno i moja želja, Mr. Surehand.
- 275. 275 — Ne bistemi mogli odrediti neko mjesto? — Ne. Mi ne znamo što nam se može desiti i kakvim događajima idemo u susret. Vi dete odjahati prema jugu da potražite toga Dan Ettersa. Tko zna koliko dete ga dugo morati goniti i kamo de vas njegov trag odvesti. Ja du odjahati prema sjeveru i isto tako ne mogu vam redi gdje i kada demo stidi do generala. — Vi se dakle uopde ne mislite ovamo navratiti? — Htio bih, samo ne znam da li de mi to biti mogude. Vidite i sami da ne mogu tačno zakazati mjesto sastanka, a to vjerojatno ni vi ne možete. — Ne mogu. — Prema tome morat demo slučaju prepustiti da odredi mjesto i vrijeme kada i gdje demo se ponovo sastati. — Hm, da! Ipak smatram da baš nije potrebno da se sasvim prepustimo slučaju. Smijem li vam dati jednu malu napomenu. Prije dvoboja sa Apanatschkom saopdio sam vam jedno ime. Sjedate li ga se još? — Naravno! —i Neka to ime bude odredište našeg sastanka. Budete li se nekad slučajno navratili u Jefferson-City, Missouri, otiđite u banku Wallace and Co. Ondje dete doznati gdje biste me u to vrijeme mogli pronadi! — Well, to du učiniti. — Hvala vam, Sire, hvala! A sada mi ostajte zdravo! Želim vam da čim prije ulovite tog generala! — A ja bih se mnogo veselio kada bih kasnije doznao da ste i vi sretno zgrabili vašeg Dan Ettersa, Mr. Surehand! Na to se srdačno rukovasmo. Obojici nam je iskreno bilo žao što smo se tako iznenada i na sasvim neodređeno vrijeme morali rastati. Oprostio sam se i od Bloody Foxa. Winnetou je njemu i Enteschar-Kou izdao potrebna uputstva, a zatim se na svoj način kratkim riječima oprostio od sviju. Iza toga napustismo oazu, proprište događaja punih prijetnji, koji su se ipak dobro završili. Naši konji su danas imali da nose mnogo vedi teret jer su bili natovareni mjehovima vode za dva dana. Ako je bilo tačno ono što smo nasludivali, tada general nije krenuo prema »Stotinu stabala«, ved odjahao do Chickasawsa, koji su stanovali sjeverno od Llano Esta-cada, i taj put je iziskivao dvodnevno jahanje kroz pustinju. Taj nam je put bio dobro poznat. Vodip je preko Helmers Homea, preko naselja koje se je nalazilo uz sami sjeverni rub Llana. Ime je po tome dobilo što se vlasnik zvao Helmers. Pretpostavljali smo da de oni koje proganjamo navratiti tamo.
- 276. 276 Morali smo sepožuriti jer su još sinod bili odjahali s oaze. To znači da su imali pola dana prednosti. No u svakom slučaju morali smo ih još u pustinji sustidi, jer bi kasnije svako gonjenje bilo otežano. Tamo je bilo trave i grmlja, a zatim čak i šume, otoka i rijeka, koje su svuda pružale mogudnost za skrovište i gdje je general mogao imati stotinu prilika da nam umakne. Trag se lako mogao prepoznati. On je doduše vodio prema zapadu, dakle u pravcu »Stotinu stabala«. No ved nakon jednog sata skrenuo je u pravom kutu ravno prema sjeveru. Maloprijašnje naše mišljenje, znači, bilo je tačno. Stalno smo jahali u galopu i samo povremeno pustili svoje konje u sporiji korak kako bi mogli predahnuti. Kada je u podne pripekla najžešda vrudina, zaustavili smo se, dali im vode i pustili da se čitav sat odmore. Iza toga smo krenuli istom brzinom sve do mraka, kad smo morali da se zaustavimo. Progonjeni su mogli biti u prednosti samo ako su i nodu jahali. Mi smo morali stati i bili smo prisiljeni da čekamo jer im više nismo mogli vidjeti tragove. Mogli smo i da produžimo, jer nam je otprilike njihov cilj bio poznat. No, smatrali smo da bi to možda bilo i presmjelo, jer su se kod njih mogli iznenada pojaviti neka novi uzroci koji bi ih prisilili da promijene pravac. Zbog toga smo se odmah iza prvog mraka zaustavili. Krenuli smo dalje čim je mjesec izronio. Njegov srp širio je samo slabo svjetlo. Pri toj skromnoj vidljivosti svaki bi drugi Zapadnjak teško mogao da slijedi tragove, a pogotovo jašudi u galopu. No, naše su oči bile dobro izoštrene, pa da se ja slučajno jednom i zabunim, kod Winnetoua to nije bilo mogude. Zaustavili smo se iza ponodi, jer je i našim dobrim životinjama bio potreban odmor. Dali smo im opet vode, iako ne u dovoljnoj količini. Iza toga smo ih privezali za kolčide, a mi se umotasmo u debađ i prepustismo snu. Tek što je počelo svanjivati, uzjahasmo konje i nakon dva sata stigosmo onamo gdje su se bili utaborili oni koje smo gonili. Zadovoljno se pogledasmo, jer smo razmak od pola dana skratili za ova dva sata, naravno, pretpostavljajudi da su odavde krenuli tek ujutro. Tek što smo odmakli jedno pola sata od logorišta one devetorice, ved smo bili prisiljeni da se ponovo zaustavimo. Po tragovima smo zaključili da su na tom mjestu prekinuli svoj put i vjerojatno vijedali. To njihovo vijedanje je bilo vrlo živo, jer se po otiscima kopita vidjelo da su pojedini konjanici tjerali svoje konje čas na ovu, čas na onu stranu. Iz toga se dalo naslutiti da je među njima izbila svađa. Ali zbog čega? Vjerojatno zbog daljnjeg puta, zbog smjera kojega su se danas morali pridržavati. Naslutili smo to još i zbog toga što su se tragovi na ovom mjestu razdvajali. To nam nije bilo nimalo drago. Ni jedan od ta dva traga nije vodio ravno naprijed. Jedan je skretao udesno, a drugi ulijevo, činedi oštar kut. — Uff! — reče Winnetou razočarano. — To nije dobro! — Dabome da ne valja — suglasio sam se. — Vjerojatno su se Crvenokošci ovdje odvojili od bijelaca. Samo je sada pitanje koji je trag Indijanaca, a koji bijelaca? — Da vidimo! Sjašio je da ispita tragove.
- 277. 277 — Sumnjam dademo nešto razabrati — rekoh dok sam silazio sa konja. — Primijetio sam da i konji bijelaca nisu potkovani. Između njihovih i ostalih konja teško de se modi ustanoviti neka razlika. Na žalost, moje su se riječi obistinile. Tragovi kopita nam nisu pružali ni najmanji znak po kojem bi se moglo dodi do određenog zaključka. Bili smo prepušteni nesigurnom nagađanju, koje nam je moglo više škoditi nego koristiti. — Slijedit demo oba traga neko vrijeme — reče Winnetou. — Možda demo ipak nešto primijetiti. Moj brat neka krene desno, a ja du lijevo. To smo i učinili. Ja sam uspio da utvrdim samo broj konja, a ni Winnetou nije više postigao. Na osnovu njihovog broja nismo čak mogli sa sigurnošdu utvrditi koliko je bilo jahača, jer su sa sobom vodili i tovarne konje. Pogledali smo se. — Uff! — reče Winnetou, preko čijeg je lica prešao lagan osmijeh, usprkos tome što smo bili razočarani. — Da li me je moj brat Old Shatterhand ikada vidio ovako bespomodnog? — Nisam. — A niti ja tebe. Uff! — Još nam se nikada nije dogodilo da ne znamo na čemu smo! — Ne,' još nikada! Razmislimo samo malo! Zar je stvarno' mogude da se Old Shatterhand i Winnetou ne mogu ničega dosjetiti? — Gotovo bih se postidio! Daj da razmislimo! Najbliži rub pustinje leži odavde upravo prema sjeveru, u pravcu Helmers Homea; a to je Mbi, poglavici Chic-kasawsa, svakako poznato. Bilo da je odavde odjahao desno ili lijevo, trebat de mu u oba slučaja najmanje pola dana više dok ne izađe iz Llana. To mu je također poznato. Ne vjerujem da de toliko obilaziti. Ako se rastao od bijelaca, znači da su se međusobno posvađali. On jaše sam, no svakako zna kuda su oni pošli. Skrenuo je sa pravog smjera kako bi ih zavarao, a vratit de se opet na isti tek onda kada ga više ne budu mogli vidjeti. Budemo li sada produžili ravnim smjerom, ne držedi se ni jednog od ta dva, morat demo bezuslovno opet dodi na njegov. — Uff, to je tačno! — Onda demo onaj drugi trag morati slijediti. Potražit demo ga i bit demo sigurni da se pred nama nalazi general. Vjerujem da de mi moj brat Winnetou dati za pravo. — Tako je kako si rekao. Mi, dakle, sada nedemo podi ni jednim od ova dva traga. Uzjahali smo na konje i krenuli potpuno ravnim pravcem, a ona dva se postepeno udaljiše desno i lijevo i ubrzo nestadoše pred našim očima. Bio sam uvjeren u tačnost svojih pretpostavki, no ipak me je zanimalo hode li se i ostvariti. I tačno, ved nakon pola sata ugledasmo ponovo desni trag kako nam se približava i skrede prema sjeveru.
- 278. 278 — Uff! —reče Winnetou veselim glasom. — To je, dakle, sada trag Chickasawsa i vodi tačno do Helmers Homea. — A sada moramo podi u potragu za onim drugim tragom — nastavio sam — jer je on u svakom slučaju trag bijelaca. — Da. Skrenimo sada ulijevo prema onom drugom. Uspije li nam da ga pronađemo, bit demo bez sumnje na pravom putu i... Najednom usred govora zasta. Izgovorivši ove riječi, kružio je okom po horizontu. Bit de da je nešto primijetio, jer je iz bisaga izvukao dalekozor i usmjerio ga prema sjeveru. Brzo sam i ja svoga dohvatio. Kroz stakla sam ugledao nekoliko konja i ljude koji su logorovali u pijesku. — Tko bi to mogao biti? — upitao sam. — Chickasawsi — odgovorio je. — Zašto nisu dalje odjahali? Zbog čega tamo sjede? — Uff! Čekaju nas! — To je mogude! — suglasio sam se. — Mba je ostavljao dojam poštenog čovjeka. On je tek uz put primijetio da nas je general pokrao. Bio je dovoljno oštrouman pa je zaključio da demo podi u potragu za lopovom. Zato se i odvojio od njega. I da ovo nije učinio iz ličnog poštenja, ipak je morao ovako postupiti radi vlastite sigurnosti. Morao je voditi računa ö tome da ga ne smatramo takvim čovjekom koji se druži sa lopovima i čak im pruža svoju zaštitu. Bit de da je tako. — Da, tako je. Pođimo k njemu! Potjerasmo u galopu konje i ubrzo stigosmo tako blizu ljudi da smo ih mogli prepoznati. Da, bio je to Mba, ali samo sa dvojicom svojih Indijanaca. Imali su kraj sebe dva tovarna konja. A gdje je četvrti Chicka-saws? Kada su nas trojica Crvenokožaca prepoznali, ustali su, odložili svoje oružje u pijesak i pošli nam u susret. Držanje im je bilo miroljubivo, no ipak sam dohvatio svoj revolver. Kad smo stigli do njih i zaustavili konje, Mba reče: — Neka Old Shatterhand zadjene za pojas taj svoj pištolj jer smo prijatelji. Znali smo da de dodi i čekali smo ga. Zar su možda Winnetou i Old Shatterhand takvi ratnici koji de dozvoliti da im se ukradu puške a da ih ne misle ponovo vratiti? — Tako je. Kada je Mba, poglavica Chickasawsa, doznao da smo pokradeni? — Tek danas u zoru. Zar bih čekao ovdje na vas da sam vam mislio lagati ili da sam čak učestvovao u krađi? — Ne. Ved kod prvog pogleda odmah sam te ocijenio kao poštenog čovjeka. Pričaj! — Na onu četvoricu bljedolikih smo naišli južno od Llana i obedao im da du ih voditi kroz pustinju. Tada smo na vas naišli. Veselio sam se susretu sa Old Shatterhanđom, Winnetouom i Old
- 279. 279 Surehandom ne slutedida je general imao prema vama neKe zle namjere. S vama smo odjahali do nastambe »Krvave Lisice« sa namjerom da ondje prenodimo kako bismo se odmorili. Tada se najednom pojavio general i rekao da se moramo čim prije udaljiti jer se svađao sa vama. Postupili smo po njegovoj volji i jahali čitavu nod i čitav dan ... — A da nisi počeo u bilo šta sumnjati? — prekinuo sam ga. — Zar nisi ni u što posumnjao? — Jesam. Ved na samom početku našeg odlaska posumnjao sam i to zato što je general najprije skrenuo prema zapadu, a što uopde nije bilo u našem planu. Tek po danu sam primijetio neki paket kod njega, koji on prije nije imao, a sa kojim je sada vrlo brižljivo postupao. Bilo mi je još i to upadljivo što mu se sada odjednom toliko žurilo. Kada smo se sinod bili ulogorili, udesio sam da mi paket dođe do ruku. No on mi ga je brzo oduzeo. Ipak sam primijetio da je bio težak i da su se u njemu nalazile puške. — Kako je izgledao taj paket? — Puške je zamotao u svoje debe i obmotao kaiše-vima. Zanimalo me je kakve su to puške. No, bljedoliki su tek prema jutru bili zapali u čvrsti san i tek sam tada uspio da neopazice dođem do njega i da ga razmotam. Uplašio sam se videdi šta se u njemu nalazi, jer sam znao da dete nas progoniti. — Zašto nisi zadržao paket da nam ga vratiš? — Zato što je bilo pet bijelaca na nas četvoricu crvenih ratnika i zbog toga što vam ne bi pošlo za rukom da uhvatite lopova, jer bi u međuvremenu uma-kao. Skovao sam bolji plan. Dok smo danas zajedno jahali, nakon nekog vremena sam se zaustavio i rekao bljedolikima da sam vidio puške te da s njima ne želim produžiti put, jer dlte se vi svakako uskoro pojaviti. Razbjesnili su se i sa mnom se počeli svađati. Bududi da sam ja ostao čvrst u svojoj namjeri, zamolili su me da im ostavim barem jednog ratnika za vodiča, jer im put kroz Llano nije poznat. Zadovoljio sam njihovu želju. No ved sam prije tom ratniku izdao nalog kako se ima vladati. On de vam lopove ravno u ruke dovesti. — Na koji način? — Ja sam nakon toga produžio samo još jedan dio puta pa se zaustavio kako bih vas dočekao, jer vas želim odvesti onamo gdje dete ih uhvatiti. — A gdje je to? — Tamo na sjeveru, na rubu Llano Estacada nalazi se nastamba jednog bijelca ... — A zove se Helmers Home — upadoh. — Uff! Old Shatterhandu je to mjesto poznato? — Poznajem ga. Helmers je naš prijatelj. — To je odlično, jer de on bijelce onamo odvesti. — Zašto zaobilazi?
- 280. 280 — Zato dabismo mi prije njih onamo stigli i da biste ih bez borbe mogli pohvatati. — Lijepo! Vidim da je Mba, poglavica Chickasaw-sa, vrlo mudar ratnik. No jesi li možda i o tome razmislio da bismo možda imali kakvih razloga da ti ne povjerujemo! Tvoj ratnik bi mogao lopove da odvede, a mi ne bismo stigli ni da ih ugledamo! — Ako tako misliš, onda demo vam predati svoje oružje i smatrajte nas svojim taocima! — Nije potrebno. U vas imamo povjerenja. Ali, da li bi se moglo dogoditi da se bijelci predomisle i skrenu drugim putem? — Ne. Moj ratnik de im utjerati takav strah od svakog drugog pravca, i oni de idi sa njim sasvim sigurno. — Dobro! Da li su vaši konji jako umorni? — Izdržat de do Helmers Homea, pa čak i onda ako ne jašemo sporo. — Onda ne gubimo više vremena. Ako sam dobro proračunao, modi demo ved poslijepodne stidi onamo. Kada de bijefci stidi? — Naredio sam vodiču da udesi tako kako bi tek predvečer stigli tamo. — To ste vrlo smišljeno učinili. No još jedno te želim upitati: šta bi učinio da se mi sada nismo pojavili? — Vi biste svakako stigli, ako ne sada, a ono kasnije. Ja bih od jahao do Helmersa pa bih mu sve ispričao i zamolio ga da nam bude na pomodi, kako bismo lopovima oduzeli puške. Kada biste stigli mi bismo vam ih predali. Vjeruje li Old Shatterhand ovim riječima? — Vjerujem. Ta iskrenost nede ostati nenagrađena. Pođimo sada dalje. Putem se još možemo dogovoriti o svemu što još imamo da kažemo. Chickasawsi su uzajahali na svoje konje i pošli s nama dalje. Bududi da nisu mogli idi ukorak sa nama, to smo sporije napredovali. Podne još nije bilo daleko poodmaklo kada smo ved naišli na pojedine znakove koji su nam kazivali da se približavamo rubu Llana. Dok su po unutrašnjosti pustinje kružile samo pernate grabljivice, sada smo ved ugledali pitomije ptice koje se hrane sjemenjem. Tu i tamo je bila po koja kadulja kojoj je nodna rosa bila dovoljna da životari. Zatim su se počele pojavljivati pojedine oštre travčice da bi se kasnije postepeno sjedinile u zelene površine. Ove su se kasnije produžavale u travnjake. Iza toga je slijedilo džbunje i grmlje, pa čak i stabla. I kad smo najzad pred sobom ugledali prvo kukuruzište, Llano nam je bio ostao sasvim iza leđa. Helmers Home je bio više posjedivan negoli ikoje drugo naselje u pustinji Divljeg zapada. Ako se tko vradao iz Llano Estacada ili tamo odlazio, obično je ovdje svradao da se odmori. To je i bio razlog što je Helmers uvijek imao zalihu predmeta koji su nekom Zapadnjaku ili putniku bili potrebni. On nije bio samo farmer ved i trgovac i gostioničar. Kod njega sam popio po koju čašu teksaškog piva koje je prema evropskom receptu bilo vareno.
- 281. 281 Stigavši do uzanogpotoka, krenuli smo njegovim tokom. On nas je odveo do kude u čijoj je blizini pro- tjecao. Bila je sagrađena od kamena — jer ga je ovdje bilo zaista dosta i unatoč blizini pustinje — i bila je prizemna. Pod sjenovitim stablima ispred vrata bilo je nekoliko stolova i klupa. Iza kuda se nalazilo dvorište za stoku, staja i štagalj. Zaokrenuvši iza ugla, ugledasmo jednog Crnca gdje stoji na vratima. Trgnuo se časkom, a zatim poskočio od veselja i viknuo u kudu: — Massa Helmers dodi napolje, odmah brzo, odmah! Massa Winnetou i Massa Shatterhand biti ovdje! Tada je u dugačkim skokovima dojurio do nas, zgrabio me za ruku i umalo me nije povukao sa konja od velike radosti. — Samo polako, polako, dobri Herkulesu! — rekao sam. — Čujem da je Mr. Helmers kod kude? — Massa biti tu, a i Missus — odgovorio je. — Obojica ved dolaziti. Stvarno, na vratima ugledasmo snažnu i visoku Hel-mersovu pojavu, a iza njegovih leđa ukaza se njegova žena blistavih očiju. Oboje starih su se neobično voljeli. Ona se je zvala Barbara. On je nikada drukčije nije zvao ved uvijek samo »moja draga Barbara«. Kakvog li veselja zbog našeg dolaska! Stisak ruku nikako da prestane, a glasovi su daleko odjekivali, jer su i ostali stanovnici Homea, muški i ženski, pohrlili da nas pozdrave. Zato sam ih počeo upozoravati: — Ne tako glasno, Gents! Zasada de naše prisustvo morati ostati u tajnosti. — U tajnosti? Zašto? — upita Helmers. — Zato što demo ovdje pohvatati neke mangupe, a koji ne smiju da doznaju da smo ovdje. Nadam se da dete nam biti od pomodi, Mr. Helmers. — To se samo po sebi razumije. Moja je dužnost prije svega da ovdje kraj divljeg Llana čuvam svoju kudu od takvih bitangi. A tko su to? — Redi du vam to unutra. Mi se, naime, moramo skloniti u sobu da nas ne bi primijetili. Neka nam Herkules odvede konje u staju i neka im prije svega dadne vode, a onda dobro nahrani. Iza toga de morati dobro da zabravi staju, jer se ni konji ne smiju vidjeti. — Sada sam zaista vrlo radoznao, Sire? Sta to treba da znači? Vi niste sa sobom ponijeli svoje puške? — U tome baš i jest stvar! Ukrali su nam ih, a lopovi de ovamo navratiti. — Zounds! Pa to je ... — Molim vas, samo ne ovdje! O tome demo unutra modi bolje da razgovaramo. — Da, uđite unutra, uđite unutra! A ti, draga moja Barbara, idi brzo u kuhinju i iznesi sve što imaš. Čuješ li, sve, pa makar i sami stolovi pucali pod tim!
- 282. 282 Njegovim ljudima samdao još na brzinu uputstva kako se imaju vladati, a zatim smo ušli u sobu. Majka Barbara je učinila sve kako bi stolovi »pucali«. Dok smo jeli i pili, ispričao sam Helmersu sve što se dogodilo. Tek što sam završio, skočio je na noge i izišao napolje. Vrativši se obrazložio je zašto je to učinio: — Poslao sam svog najboljeg slugu da izvidi da li dolaze te bitange. On de ih promatrati, jer bi se lako moglo desiti da nas namjerno obiđu. Helmers, koji je oduvijek bio privržen Bloody Foxu, bio je neobično sretan što smo zle namjere Komanča osujetili na tako uspjeli način. Ispričao sam im događaje samo u kratkim crtama, jer mi se žurilo, a tek sam im kasnije počeo pričati opširnije. Trojka Chic-kasawsa su također bili s nama. Namjestili smo se tako da nas spolja ne bi mogli vidjeti, pa da je čak netko došao i do samog malog poluotvorenog pomičnog pro-zorčida. Nisam još završio svoje izlaganje kada začu-smo topot konja. Šestorica jahača su sjahali sa konja. Bili su to oni koje smo očekivali. Helmers je izašao. — Good day, Sire! — pozdravi general. — Imate li ved ovdje kakve goste, Sire? — Goste? — odgovori Helmers. — A otkuda bi tko i došao u ovu pustinju? — Well! Dajte našim konjima vode i hrane, a nama nešto dobrog da pojedemo, a uz to i bocu vatrene vode. — Bit dete posluženi, Sire. Hodete li danas ovdje ostati? —¦ Zašto me to pitate? — Nemojte mi zamjeriti zbog ovog pitanja, potrebno je da se znam ravnati kao gostioničar. — Tako! Jest demo i piti te produžiti put. — U ovo doba? Uskoro de nod! — To nam je svejedno. — Sire, dolazite li iz Estacada? — Ne pitajte tako mnogo, ved uradite što sam vam naredio! — Čujte, izgleda mi kao da ste vi neki veliki gospodin! Na svom zemljištu mi je valjda dozvoljeno da vas upitam! Ali naređivati? To meni nije poznato! — Ali dete se sada s time upoznati! Ja sam, Sire, general, da, general! Borio sam se kod Bull-Runa, Fort Hatterasa, kod Harpers-Fennyja, kod Gettysburga i u mnogim drugim bitkama u kojima sam uvijek izašao kao pobjednik! — Good lack! Tada du se naravno morati požuriti da izvršim vaše naređenje! Samo jedan časak! Bit dete brzo posluženi, kao što i priliči takvoj gospodi!
- 283. 283 Dvosmislenost ovih riječiim je izmakis«. Posjedali su oko jednog stola a da nisu ni slutili kakva ih je »poslušnost« očekivala. Helmers ponovo uđe i tiho reče: — Sada dođite, Messieurs! Odvest du vas kroz zadnja vrata. Vaše puške leže umotane na stolu. Njihove demo im oduzeti, jer nam je to najvažnije, kako se ne bi mogli braniti. — Nije potrebno, Mr. Helmers — odgovorio sam mu. — Oni se nede usuditi da se njima posluže. Krenuli smo kroz kuhinju za njim i izašli pozadi kude do zadnjeg ugla gdje su njegovi ljudi ved stajali pripravni i naoružani. Tada se vratio ponovo u kudu i pošao napolje k njima. Jasno smo čuli o čemu su razgovarali, jer njihov stol nije bio daleko od ugla gdje smo se mi nalazili. — Zar nam ništa ne nosite? — upita general. — Gdje je brandy? A tko se brine za naše konje? — Samo strpljenja, Messieurs! O svemu sam se pobrinuo. — No čini mi se da vi sami ništa ne radite! — To nije ni potrebno, zato imam ljude. — Mi međutim ne možemo čekati! — upade bijesno Old Wabble. — Naviknuti smo da budemo brzo uslu-ženi! — Budite bez brige, Sire! Bit dete brzo usluženi, brže no što i sami mislite. Smije li se znati kuda dete odavde odjahati? Nisam vas to pitao zato što sam radoznao, ved zato da vas upozorim u slučaju potrebe. — Na koga? — upita general. — Na neke bijele mangupe koji se ovdje u blizini vrzmaju. — Mangupe? Kakvi su to momci? — Vucibatine koje naročito vrebaju tuđe puške. — Kako? ... Sta? ... — Da, lopovi pušaka! — To ... to... je ipak čudnovato! — A ipak je tako! Takvu krađu su izveli tek prije dva dana. — Prije dva dana! A gdje? — U Llanu. Ondje su pokrali najčuvenije puške koje postoje. Izvukao sam oba svoja revolvera jer je došao mo-menat za prepad. Winnetou je i svoje otkočio. Te mangupe nismo mogli vidjeti, no sigurno je da se nisu lagodno osjedali jer je glas generala usiljeno zvučao dok je upitao:
- 284. 284 — Koje suto puške bile? — Winnetouova puška srebrom okovana i Old Shat-terhandova brzometka, kao i puška za medvjede. — Sto mu đavola! Zar je to istina? Od koga ste to doznali? — Lično od pokradenih. — Dakle ... od ... Winnetoua ... — Yes. — I... od ... Old Shatterhanda? — Yes. — Tada ste ... tada ste ... s obojicom ... govorili? Hitar korak iza ugla, tri skoka i stajali smo pred njima. U slijededem trenutku bili su i Helmersovi ljudi kraj nas. — Jasno da je Mr. Helmers s nama govorio! — rekao sam. — Ne mičite se! Vidite i sami da je sve oružje upereno u vas i samo ako maknete, odmah de početi djelovati! Silno su se ustrašili ti lju-'J. Zurili su kao aveti u nas i nisu se ni pomakli. — Herkulesu, rekao sam ti aa doneseš konope i ka-iševe. Imaš li ih? — upitao sam Crnca. — Kaiševi biti ovdje, čitava gomila — odgovorio je. — Ja njih imati u rukama. — Veži ove momke! — Sta? Vezati? — vikne Douglas. — Vezati generala koji je u mnogobrojnim bitkama!... — Šutite! — prekinuo sam ga. — Vi dete biti prvi kojega demo vezati. Budete li se opirali, na mjestu du vas ustrijeliti! Smjesta pružite svoje ruke! Vezali su ga, a zatim i ostale. Obratio sam se Old Wabbleu: — Dobro ste društvo sebi izabrali! S vama zapravo ne bi trebalo da progovorim ni jednu riječ, no moram se ovoga puta savladati, pa du vas ipak upitati: da li ste učestvovali u krađi? — Nisam — odgovorio je, gledajudi me očima iz kojih su frcali bijes i mržnja. — Vi niste bili u kudici kada su uzeli oružje? — Nisam. — Da li je to istina? — pitao sam generala.
- 285. 285 — Ni jednomriječju vam nedu odgovoriti! — izjavio je. — Tko se ovdje smije usuditi da saslušava jednog generala. — Well, sa vama smo zasada završili, no samo zasada. Nedemo vas uopde saslušavati jer je vaša krivica dokazana. Jedino vam još preostaje da vam odredimo kaznu. — Kaznu? Samo se usudite da se o mene ogriješite! Krvavo bih se osvetio, tako krvavo da... Kraj njegovih riječi nisam čuo, jer sam Winnetouu, Helmersu i poglavici Chickasawsa mahnuo da dođu k meni. Pošli smo iza kude da se dogovorimo kako demo kazniti lopova. Brzo smo se složili. S izvršenjem presude nismo htjeli imati nikakve veze ni ja, a ni Winnetou. To smo prepustili vlasniku Homea. On im je saopdio našu odluku ovim riječima: — Vi ste na mom imanju uhvadeni i zato du vam ja saopditi što smo u vezi s vama zaključili. Svi dete ostati ovdje do sutra ujutro kada dete biti prebačeni preko moje granice. Bude li se tko od vas ponovo ovdje pojavio, bit de ustrijeljen. Lopov je plemeniti džentlmen koji se izdaje za generala. Po zakonima Divljeg zapada ovakva se krađa kažnjava smrdu. Ali smo bili toliko blagi te smo tu kaznu pretvorili u pedeset udaraca, jer nam se čini da... — Udaraca! — zaurla Douglas. — Ja du se ... — Ništa nedeš, bitango! — odbrusi mu Helmers. — Bit deš batinan upravo zato što hodeš da budeš oficir! Bududi da se ovdje nalaze sve sami džentlmeni, od kojih ni jedan na sebe ne želi da preuzme tu dužnost, to de ti Old Wabble dati pedeset udaraca. — To... to... nedu učiniti! — mucajudi reče nekadašnji »king of the cowboys«. — Uradit deš ti to, stari boyu. Budeš li se nedkao kada dam znak da otpočneš, ili ako ne budeš udarao iz petnih žila, sam deš tada dobiti pedeset udaraca, a zatim metak u glavu. Ja se ne šalim. Primi to k srcu! — Zar ovaj da me tuče? — vikne Douglas. — Pa on je lično bio prisutan. Kudica mi uopde nije bila poznata. On me je odveo unutra! — To nas se sada više ništa ne tiče ;— izjavi Helmers. — Trebalo je to maloprije redi. No ti nisi dozvolio da te saslušamo, a sada je prekasno. Imam da nadodam još jedino to da s ostalima ne želimo imati nikakve veze. Njima se nede ništa dogoditi, jedino što demo ih ovdje do sutra ujutro zadržati. Po danu demo se uvjeriti da su se zbilja udaljili. Usluge koje su vam Chickasawsi učinili platit demo onim što kod vas nađemo. A sada privežite ovog časnog generala za ovaj stup, oslobodite Old Wabbleove ruke kako bi mogao da izvede udarce. Odrežite tamo prijeko s onog šipraga jaku i savitljivu leskovaču! General de dobiti svoja odlikovanja, ali ne sprijeda, na grudima! Winnetou i ja nismo htjeli da budemo svjedoci presude te smo se udaljili. Na žalost, postoje i takvi ljudi na koje ni takva kazna ne djeluje. Da sam tada znao ono što se je kasnije dogodilo, tada bi i stotinu udaraca za takvu nesavjesnu bitangu bilo premalo. Vrativši se, čuli smo da se Old Wabble u početku opirao, ali, ugledavši uperene revolvere, počeo je pošteno tudi. Tada smo te momke sve zajedno zatvorili i osigurali ih kako nam ne bi umakli.
- 286. 286 Kada smo ihsutradan ujutro izveli iz pritvora, vidjeli smo da su lica generala i Old Wabblea bila krvava. Oni su se bili dohvatili i usprkos sponama. Douglas se bio neopisivo razbjesnio što je stari dozvolio da ga prisile da dadne onih pedeset udaraca. Kad je bio oslobođen spona, htio se ponovo baciti na njega. Spriječili smo ga u tome, a on mu je tada doviknuo: — Čuvaj me se, ti pseto! Budem li te ikada sreo, te udarce deš mi platiti svojim životom. Zaklinjem se svim zakletvama kojima se može zakleti! To je rekao sasvim ozbiljno. Old Wabble je to uvidio te je zamolio Helmersa da ga pusti da ode prije generala. Bojao se da tu molbu uputi meni ili Winnetou. Mi smo se držali po strani. To mu je bilo dozvoljeno. Crnac, Herkules, ga je odveo, i tek jedan sat iza toga odveli su i Douglasa sa njegova tri bijela pratioca preko granice. Prijetio je i proklinjao. Njegov bijes je bio velik, još i zato što smo im oduzeli oružje i municiju i to predali Chickasawsima kao nagradu. Winnetou i ja smo bili zadovoljni s ishodom svoga putovanja. Bili smo ponovo u posjedu svojih neoštedenih pušaka. Sutradan prije podne smo sjedili za stolom pred kudom. Helmers je iznenada ustao, prišao stablu za koje je general jučer bio privezan, podigao nešto sa tla i rekao: — Vidio sam da se nešto svjetluca. To je zlatan prsten. Čini mi se burma. Pogledajte je vi! Prsten je išao od ruke do ruke. Da, bila je to burma, i na unutarnjoj strani ugledasmo dva ugravirana slova i datum. — Kako se tamo našao taj prsten? — upita gospođa Barbara. — Tko ga je mogao izgubiti? — General — odgovori Helmers. — Ruka mu je bila čvrsto stegnuta. Osjedajudi bolove od udaraca, ona se vjerojatno uvijala pod remenima, temu je skliznuo sa prsta. Drukčije nije moglo biti. Dali smo mu za pravo. Smatrali smo da on treba sačuvati taj prsten kao uspomenu na izvršenje kazne. No on mi ga turi u ruku i reče: — Sto de on meni? Nije moj. Ja nigdje ne zalazim i generala sigurno nedu ponovo vidjeti. No vama de se, Mr. Shatterhand, možda još ukazati prilika da ga susretnete. Uzmite ga vi. Nisam imao razloga da se nedkam te sam prsten nataknuo na prst gdje je bio sigurniji negoli u džepu. Prije toga sam ga pomno razgledao i pročitao: E. B. 5. VIII 1842. Od kakve de nam važnosti kasnije ovaj prsten biti, meni i Old Surehandu, to sada nisam mogao ni slutiti... — Kraj — prvog dijela