zoran

1. 01

2. Louis Gardel
Sulejman
Veličanstveni
Zora ljubavnika
S francuskog prevela
Bisera Fabrio
Fokus
02

3. Louis Gardel
Sulejman Veličanstveni – Zora ljubavnika
Biblioteka Fokus
Za biblioteku
Davor Uskoković i Branko Matijašević
Izdavač
Profil Knjiga, dio grupe Profil International, Zagreb
Za izdavača
Daniel Žderić
Direktor izdavaštva
Krunoslav Krunić
Urednica
Vlatka Hercigonja
Lektura i korektura
Mira Pavlica Stojčević
Grafičko oblikovanje
Antun Juraj Gracin
Naslovnica
Studio 2M
Tisak
Profil International, Zagreb, 2012.
03

4. Naslov izvornika
L’Aurore des bien-aimés
Copyright © Editions du Seuil, 1997
© Za hrvatsko izdanje: Profil Knjiga, 2012.
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili
pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.
ISBN 978-953-313-118-4
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalnei sveučilišne
knjižnice u Zagrebu pod brojem 814857.
04

5. Ljudske se brige vežu uz toliko puno stvari, a moja jedina ovozemaljska
briga je ona za prijateljstvom, plemenitim u samoj svojoj srži – koje će
postojati kao jedan duh između dvaju razdvojenih tijela; naša tjelesnost bit
će u dvama tijelima, ali duh će biti jedan.
— Bašar
05

6. 1.
Obrezivanjem se postaje muškarcem i Božjim čovjekom, dostojnim
nositi oružje u službi vjere. Na dan kada je princ Sulejman, a imao je tada
11 godina, obrezan u luksuznoj dvorani stare palače, u vojarni Galata
obrezano je i stotinjak dječaka koji su prikupljeni s rubova Carstva, kod
nevjernikâ. Među njima bijaše i onaj koji je ovom prilikom dobio ime
Ibrahim, slučajnim izborom iz Kurana, kako je to bio običaj.
* * *
Nikada se nisu vidjeli, a nisu se ni poznavali, taj novi Salomon koji
će kasnije biti prozvan Veličanstvenim, i taj novi Abraham koji će najprije
nositi ime Miljenika, a potom Ubojice. No, obojica su osjećali isti strah od
oštrice koje reže kožu i, pomiješan s tim strahom, ponos zbog svog puta,
tog prijelaza o kojem su mjesecima učili, a koji je bio važniji od same
činjenice njihova rođenja.
Dvojica dječaka tada nisu znali da će njihovo prijateljstvo, spoj
njihovih talenata i velikih djela, zadiviti svijet. Koračali su prema imamu i
njegovu nožu. Dvorjani su pratili Sulejmana, čvrsto mu držeći ruke.
Ibrahim je u svojoj ruci grčevito stiskao školjku koju je pronašao u prašini
ispred dvora. Osim drhtaja koji su ih prožimali i koje su skrivali zbog
vlastitog ponosa i taštine, zabrinuti za svoje dostojanstvo, njih dvojica nisu
imali ništa zajedničko.
Sulejman je bio potomak Osmana, utemeljitelja Otomanske dinastije,
praunuk Mehmeda Osvajača koji je uzeo Konstantinopol Bizantincima,
unuk Bajazida Drugog, sultana na vlasti i sin Selima Prvog, prvorođeni
sin-nasljednik koji je već bio guverner Trapezuntskog carstva. U jednom
trenutku, dok je nastojao prigušiti suze i čekao majku da ga odvede
prinijeti žrtvu, jato vrana sletjelo je na krov dvorane. Od njihovih glasnih
krikova sav je zadrhtao, unatoč krutoj ceremonijalnoj odjeći u koju je bio
odjeven.
Crne ptice kao da su se žestoko izrugivale, svaka posebno i sve
zajedno, tom uplašenom djetetu i Njegovom prinčevskom visočanstvu.
Molio je da se ceremonija odgodi za sutradan, ali posve tihim glasom da ga
netko slučajno ne čuje.
06

7. U istom trenutku, Ibrahim je stupao usred vojske paževa. Eunusi su
ih gurali prema dvorani u kojoj su pobožni ljudi oštrili svoje instrumente i
grdili ih: ‘Kukavice će biti kastrirane’, prijetili su im i podrugljivo se,
unjkavo smijali.
Ibrahim je bio spretan, viši od svojih vršnjaka, jači od njih. U deset je
koraka mogao dosegnuti zid bedema, uspeti se na skelu od trupaca
eukaliptusa koju su postavili da bi se popravila rupa u zidu, a zatim skočiti,
otrčati i nestati u gradu, u labirintu štandova i drvenih kućica. Tko bi ga
primijetio? Govorio je turski i grčki, nabadao je i talijanski. Ukrcao bi se
na đenovešku karavelu. Vratio bi se kući. Odbijao je da mu obilježe tijelo.
Odbijao je da ga izopače.
Ibrahim je rođen kao ribarski sin u jednom siromašnom selu u blizini
Krfa. Oteli su ga alžirski gusari, a potom je prodan nekoj udovici u tursku
provinciju Manisu. Žena je odmah shvatila da njezino dijete-rob ima
neobične sposobnosti. Inteligenciju, pravednost, čvrstinu karaktera, blagost
koja se odražavala na njegovom licu i na cijeloj njegovoj osobi, takvu da je
njegova ljepota izgledala kao da ima neku duhovnu kvalitetu. Odlučila je
osloboditi ga od rada na zemlji, zatraživši od starog pisara, jednog
beglerbega1 koji je pao u nemilost, da ga nauči čitati turski. Žena ovo nije
činila iz čiste dobrote, već je slijedila svoj interes. Kvalitetno ždrijebe, koje
dobro trči, brže i dalje od sebi slične vrste, gospodar okružuje posebnom
pažnjom. Ljudsko biće vrijedi više od konja. Može donijeti više. Udovica
je imala plan: pogurat će svog malog Grka sve do škole za paževe.
* * *
I upravo su se tu, na obali Bospora, u blizini palače u kojoj je vladao
Veliki vladar, formirale jedinice za služenje Carstvu, u kojima su bili mladi
kršćani, a koje su u njihovim selima izabirali guverneri provincija,
potpomognuti u ovom zadatku jednim janjičarem i jednim visokim
službenikom. Ta su trojica rijetko morala koristiti silu da bi od obitelji
ugrabili djecu koju su izabrali. I sami su potekli na taj način; njihova moć
bila je za ove siromašne ljude najvažniji razlog zbog kojega se nisu opirali.
Prije bi se potukli oko toga kako bi ih nagovorili da uzmu upravo njihovog
sina.
* * *
Već više od jednog stoljeća, djeci prikupljenoj na ovakav način
07

8. povjeravalo se čuvanje granica Carstva i popunjavanje vojske. Prešavši na
islam, obrazovani i istrenirani, bili su sultanova kohorta vještih slugu,
odanija od bilo koje jedinice turskih plemenitaša. Sultan im je mogao, bez
izazivanja bilo kakve pobune, dati neku od najvažnijih funkcija, a potom
ih, i za najmanji prekršaj, osuditi na smrt. Na prvom novačenju koje se
odvijalo u Manisi, udovica nije imala razloga za bilo kakvo premišljanje
oko toga da ponudi svog štićenika.
* * *
Prebačen u Istanbul, doveden pred bijele eunuhe koji su zapovijedali
paževima, Ibrahim je vrlo brzo postao svjestan činjenice da njegova
sudbina odsad ovisi isključivo o njemu samome. No, bio je još premlad i
lišen bilo kakvih velikih ambicija: ništa od onoga čime je dosad bio
okružen i što je preživio, nije ga poticalo da zamišlja moć i njezino stvarno
značenje. Vidio je povorke moćnih koje su prolazile Hipodromom, vidio je
pročelja palača, parkove tulipana, svjetlucave turbane, vojsku, turkmenske
konje s posrebrenim pokrivačima. Tko li je stajao iza tih parada? Tko ih je
naredio? Kako se postajalo povlaštenim? On nije slušao priče svojih
prijatelja koji su bili zaluđeni legendama o strelovitim, zvjezdanim
usponima u društvu. Na njega se nije dalo utjecati. On je promatrao. Nije
vjerovao tim pričama, prema kojima neki ubogar preko noći postaje
gospodar. Sve je ovisilo o njemu samome. Sve dolazi iz vlastitih izvora.
Naučio je računati i naučio je streličarstvo. Njegov duh i njegovo
tijelo povijali su se pod vježbama koje su određivali učeni ljudi i vojnici
zaduženi da ih odgoje. Strastveno se posvetio tomu da nauči recitirati sure
iz Kurana, pisati arapsko pismo, da hrabro galopira i rukuje kopljem – sve
do savršenstva. Svakog dana, svakog sata, radovao ga je neki novi dokaz
njegove superiornosti. Međutim, ni to ga nije navelo da zastrani u snovima
ili fantazijama. Njegova vrijednost ispunjavala ga je baš u tom trenutku.
* * *
Bio je također sposoban da u svemu i uvijek bude najbolji, ali i da
poštedi sebe zavisti koju bi mogla izazvati njegova izvrsnost, koju je
pokazivao uvijek i u svemu. Njegovi učitelji i kolege su ga poštovali.
Ljudima se sviđao, a istovremeno ih i pomalo plašio.
U dvorištu vojarne, jedan paž iza njega počne urlati: neće da ga
osakate. Baca se na koljena i moli Djevicu. Eunusi se baciše na njega.
08

9. Ibrahim se, u panici, odmaknuo prema zidu.
Hvataju ga, prije nego što ga Ibrahim uhvati. On se bori rukama i
nogama, svim svojim udovima. Bacaju ga na zemlju. Guši se pod težinom
trojice ljudi, od kojih svaki teži duplo više od njega. Drže mu zapešća iza
leđa. Vezuju mu zglobove konopljinim užetom. Vuku ga u nisku dvoranu.
Ravnodušni starac skida njegovu tuniku. Briznu krv. Ibrahim primijeti
svoje prijatelje kako leže nepomično u polumraku i jecaju, stežući objema
rukama platno između nogu. Ali on, on će biti hrabar. Nije ispustio
školjku. Njezini nazubljeni rubovi zarezali su mu dlan.
* * *
Zaboravio je lice svoje majke. Skoro je zaboravio i lice svoje
dobročiniteljice iz Manise. No ono što neće nikad zaboraviti je krhkost
njegova života, koji ne vrijedi više od života jedne životinje. Može mu biti
oduzet u jednom trenutku, iznenada, bez žalbe. Sada ima trinaest godina.
Sam je. I smrt lebdi iznad njega.
Smrt lebdi i iznad Sulejmana. Poslije obrezivanja povukli su ga iz
saraja, gdje je živio pod zaštitom svoje majke, Hafse Hatun, čiji je jedini
sin. Sultan, njegov djed, dao mu je kuću s upraviteljem, učiteljima, stražom
janjičara i cjelokupnom poslugom. On ima 11 godina, zatim 12 pa 13.
Njegov otac, kojega jedva poznaje, upravo toliko da se plaši njegove
ljutnje, upravlja provincijama ili se bori negdje daleko. Njegovi ujaci
vrzmaju se oko prijestolja. Njegova ga polubraća gledaju ispod oka. Ili,
bolje rečeno, klanovi oko njih, klanovi koje su stvorile njihove važne
majke u haremima. Ništa ga unaprijed ne određuje za vrhovnu vlast. Ali,
ništa ga i ne sprečava da jednoga dana to postane.
U otomanskoj tradiciji najstariji sin padišaha2 nije nužno taj koji
postaje nasljednik. Pravno da, jer nasljedstvo dobiva onaj koji je nastariji u
dinastiji. U stvarnosti, ono dospijeva onome koji se nametne silom.
* * *
Kad se smjesti u palači, dat će pogubiti sve te ujake, braću, sinove,
nećake, rođake…, koji bi mogli prijetiti njegovoj legitimnosti da dobije
prijestolje. Taj bratoubilački zakon nastao je od Mehmeda Drugog
Osvajača koji je time mudro želio osigurati mir ostatku svijeta, dok se
braća ubijaju. Ta mudrost ne brani nijednom od pretendenata na prijestolje
da sebi oslobodi put prema njemu dok je tron prazan, istovremeno
09

10. udaljavajući od sebe roditelje koji ga sprečavaju u tom pokušaju, svjesni
pogibelji u koju im se sin upušta.
* * *
Dijete Sulejman zna da prednost koju mu pokazuje djed Bajazid ne
garantira ništa, da time, naprotiv, postaje meta koju prvu treba uništiti.
Majka u saraju naučila ga je nepovjerenju. Da bi preživio, to je postalo
njegovo pravilo. On analizira lica, vreba ponašanje slugu, vojnika, eunuha,
čak i pobožnih staraca koji ga posvuda prate. Gol u kupaonici, bez oružja,
za stolom, u svojoj sobi, gdje se miču sjene, on bdije. Od koga će doći
udarac? Kakav će oblik imati? Postoji bodež, postoji otrov u hrani, postoji
otrov koji se udiše, namjerno izazvani nesretni slučaj u lovu na
brežuljcima, na Bosporu kada se lađe prevrću. Postoje svileni konopci
kojima nijemi iz saraja davi u mračnim zavojima hodnika.
Noću sanja iglu koja mu se zabada između rebara, do srca. Urla. Oni
dolaze. On ušuti. Prepušten samoći, moli. Bog je njegovo jedino utočište.
Neumorno ponavlja njegovo ime. Uspavljuje se recitirajući mistične
stihove:
“Želim Te…Sva dobra koja su mi bila potrebna, da, ja sam ih dobio,
osim Onoga da se radujem mom zanosu …..u cijelosti!…Zora voljenog se
uzdigla iz noći: ona sjaji i neće zaći. Zora dana se uzdiže noću, zora srca
neće nestati.”
Kada ga majka posjećuje, praćena agom crnih eunuha, kaže mu: “Ti
si taj koji će vladati”. On plače na njezinim rukama. Njegova mu se
sudbina gadi. Čak i krajnja slabost, napuštanje, odricanje, ne mogu
obuzdati fatalnost jednog rođenja, onoga kojim je postavljen na put moći.
Da ga utješi, Hafsa Hatun podsjeća ga na sve one robove i ljude odane
njegovoj stvari, za koje se pobrinula da budu uz njega:
– Od njih se nemaš čega plašiti. Budi njihov vjerni oslonac. Da te
zaštite, dat će svoj život.
Vjeruje svojoj majci, želi joj vjerovati. Ali, ne može se obuzdati da
ne bude mučen i razdiran neugodnom istinom: upravo su njegovi najbliži ti
kojih se treba najviše bojati. Rođen u palači, on instinktivno zna za nasilje
prema kojem ljude vodi blizina aposlutne moći: odanost psa, poslušnost
psa, kao dva lica jedne te iste vrtoglavice.
On je tiho i poslušno dijete. Njegovo učenje i njegovi sokolovi jedini
10

11. su mu bijeg od stvarnosti. Brine o pticama, dolazi u njihove prostore, hrani
ih i pušta da svakodnevno lete.
* * *
Ponekad ga obuzima snažan bijes. Tad baca u glave svojih rođaka
knjige i pera, sve što mu dođe pod ruku. Viče da je on princ, i unuk
Velikog vladara, budući gospodar Carstva. Glas mu drhti od oholosti.
Njegov guverner ga udara. On se zatvara u tišinu i poslušnost. Krišom
gleda svoje profinjene šake pa ih ugura u krzneni muf. Steže ih. Vani, na
paviljone Topkapi palače, pada snijeg, pada na gazele u parku, stisnute
zbog studeni, na sivo Mramorno more.
Kad su se prvi put sreli, Sujelman je imao 14 godina, a Ibrahim 16.
Paževi su poredani u drugom dvorištu palače, ispred oružarnice,
nekadašnje bizantske crkve. Tursko oružje je najmodernije i najstrašnije:
nijedan kršćanski ili šijitski vladar ne posjeduje oružje takva kalibra i
dometa koje bi moglo nadmašiti otomanske topove. Svaki sluga to zna.
Ibrahim je ponosan što je oslonjen na takvu silu.
U zoru je napustio vojarnu Galata, zajedno sa svojim drugovima, pod
vodstvom eunuha. Oni im, postrojavajući ih ispred oružarnice, naređuju da
stoje mirno, gotovo nepomično. Svi se toga apsolutno pridržavaju. Padišah
će izvršiti smotru. Već tjedan dana pripremaju se za taj događaj. Još od
obrezivanja, starog sjećanja o kojemu više ne govore, to je najvažniji dan u
njihovom životu. Nož ih je učinio muslimanima, a sultanov pogled učinit
će ih Turcima. Tko ne želi biti Turčin? Tko se ne nada biti ponesen
snovima slave i uspona Carstva, kojem se na cijelom svijetu najviše dive i
kojega se najviše plaše?
Nepomičnog pogleda, Ibrahim se nagutao krasota oko sebe. Tišina je
naročito lijepa. Izgleda kao da i spahijski konji ovdje slabije udaraju
kopitima u tlo negoli drugdje, kao da u prolazu pored Carskih vrata njihova
željezna kopita postaju svilena. Maloprije, defilirajući ispred tih vrata,
marširajući između svojih drugova prema Vratima pozdrava, kojima se
dospijeva u drugu utvrdu, Ibrahim je skrenuo pogled s granitnih oltara gdje
su krvnici izložili glave vezirâ koje je sultan dao pogubiti. Koliko su
krvavih udaraca kamenjem, kao primjer neposluha, mogli podnijeti? U
vojarni Galata, navečer, poslije službe, eunusi se zabavljaju nabrajajući
njihove učenike, sluge visokog ranga, koje je jedna riječ izgovorena iz usta
Velikog vladara bacila iz obilja u smrt. “Kada budete dospjeli do časti,
11

12. kažu nam, sjetite se njih. Za prvi pogrešan korak, za najmanju sumnju u
neku pogrešku, to će biti vaše glave, kojima će krvnik mahati. Sultanova
pravda je brza i neumoljiva. Ona se obrušava kao orao. Bog ga
prosvjećuje.”
Kada paževi šetaju gradskim ulicama, prodavači vode im savjetuju,
smijući se, da drže uvijek kod sebe svoju oporuku, dokle god su u službi
palače. A što se tiče eunuha, oni su već osakaćeni i nisu zaštićeni od
sjekire. Nosači vode umrijet će kao nosači vode.
* * *
Za vrijeme dok čeka ukipljen ispred oružarnice, Ibrahim ne misli na
smrt. A ako i pomisli , čini to tako da o njoj misli kao o uznesenju, kruni
jedne velike sudbine.
Sulejman sjedi na tepihu, pod kamenim lûkom svog paviljona, a na
ruci mu je sokol. Čeka, u okruženju svoga doma, da po njega dođe
dvorjanin, moleći ga da se pridruži djedovoj procesiji. Nije nestrpljiv.
Čekati strpljivo, to je prinčevski dar, vrlina koje se on sa zadovoljstvom
drži. Misli mu lutaju. Nitko od njega ne traži ni da naređuje, niti da sluša.
Miran je.
Sat kasnije, propinjući se na bijelom pastuhu iza Bajazida, paradira
pred Ibrahimom. Dok sultan napreduje, a treći mu vezir predstavlja četu
paževa, Sulejman stoji na stremenima da provjeri da li mu rob, koji u redu
ispred njega premašuje sve ostale za polovicu glave, zaista toliko sliči, kao
što mu se učinilo na prvi pogled.
Bajazid glasno izgovara riječi zadovoljstva, zatim mrmlja kako
smatra da su paževi predebeli. Sulejman, kojem se čini da je onaj pred njim
previše blijed, u trenutku odluči. Sjedne natrag u sedlo.
Ibrahim nije ni trepnuo za vrijeme ovog pregleda. Opijen je raznim
željama: imati ovog konja duge grive, s ormom optočenom draguljima,
sokola koji stoji na ruci, žuti turban koji pada do obrva, koščati nos jahača
stepa, taj pogled koji otkriva dosadu, perjanicu. Želio bi biti taj mladi
princ. Toliko to želi, da u jednom trenutku izlazi izvan samog sebe i u
mislima postaje princ.
No, sultanova povorka već ima drugačije planove i kreće. Bajazid je
odlučio otići u lov. Velikodušno ovlašćuje agu eunuhâ da odabere deset
zaslužnih paževa: oni će imati privilegiju da prate lov. Ibrahim je odabran
12

13. prvi. Dok članovi carske pratnje galopiraju, pažljivo raspoređeni po
protokolarnom rangu oko Osmanovog potomka, on trči iza njih u prašini.
Kada se sultan i njegovi bližnji zaustave na vrhu brda, odakle će pustiti
ptice grabljivice, obavijeni parom zapjenjenih konja, on se još uvijek
probija po ravnici, vrludajući među crnikom. Grane ga udaraju po licu.
Nije ga briga za to.
Dok stoji na brdu u blizini svoga djeda, Sulejman skida kapicu sa
svog sokola. Ptica, koja već treći dan posti, uzbuđena nervozom koja je
prožima iz gospodareve ruke, leti ispred one Velikog vladara. Pun gnjeva,
Bajazid se okreće i svojim bičem udara unuka po obrazu.
1 Beylerbeyi (tur.) – beg begova, gospodar nad gospodarom; titula u
Osmanskom Carstvu koju je nosio namjesnik ejaleta, pašaluka, odnosno
beglerbegluka, što označava pokrajinu (op.prev.)
2 Padišah (tur. padi sah) – suveren, odnosno vrhovni vladar
Osmanskog Carstva (op.u.)
13

14. 2.
Ibrahim ulijeva povjerenje. To je dar koji on temelji na instinktu i iz
kojega izvlači prednost, mada nije posve svjestan toga. To dolazi iz njega
samog. Kada mu eunuh iz vojarne predloži da krasopisom ispiše tekst
jednoj osobi koju nije želio imenovati, a dalo se zaključiti da se radi o
nekome tko je visoko rangiran, Ibrahim je vjerovao da je izabran zbog
elegancije svoga rukopisa.
Oslobađaju ga vježbi. Dodjeljuju mu jedan izolirani prostor. Kopira
na pergamentu poeme u luksuznom uvezu. Stihovi hvale svu blagost jedne
posebne ljubavi. Ibrahim smatra da se neki od njih prečesto ponavljaju, pa
se zabavlja time da ovdje ili ondje promijeni koju riječ. Kako izgleda da to
nitko ne primjećuje, on se ohrabruje na još veće promjene. Ništa mu nije
lakše nego imitirati to kodirano bajanje. To je stvar ritma i on ga mijenja
kako hoće.
Zaključio je da radi za jednu damu iz harema, koja se nada da će
uvjeriti svoga gospodara da voli samo nju. On sumnja da ona u tome
uspijeva. Međutim, u nekim noćima, događa mu se da poluglasno recitira
te nježne stihove i da ga oni zaista ganu. Dotad, nikada nije primio nježnost
od žene. Kurve iz luka se ne računaju. Otvrdnuo je. Fali mu pola svijeta;
nostalgija ga zbunjuje.
Jednoga dana, eunuh mu je donio tekstove sasvim druge vrste:
kartice, ispisane nevještom rukom, koje osuđuju, prokazuju, upozoravaju.
Osobe su tu označene imenima životinja: starija hijena, mlađa hijena, zmija
otrovnica, lav, sokol. Saraj je pun intriga i kartice stižu u vojarnu paževa
već podosta izmijenjene, da bi Ibrahim mogao shvatiti tko je tko.
Uostalom, on i ne traži da razumije. Znati je snaga.
No, znati ignorirati – također. Pod budnim okom eunuha, on se
zadovoljava time da točno prevede te poruke, eliminirajući greške. Žali za
pjesmama. Kaže to eunuhu. Ovaj mu odgovara: – Ove kopije donose više.
Daje Ibrahimu jedan zlatni dukat, dodajući: – Imat ćeš ih još. Ali,
ako budeš govorio, zadavit ću te vlastitim rukama…
* * *
14

15. Ibrahim ne odgovara. On zna da je starac samo karika u lancu koji
vodi od saraja do vojarne Galata. Uškopljenik mora puno zaraditi i dosta
riskirati, u svakom slučaju mnogo više nego on, paž među dvije stotine
njih, za čije se postojanje i ne zna u palači Velikog gospodara.
Kada je Sulejman imao 15 godina, njegov djed sultan imenovao ga je
guvernerom provincije, kao što je to bio običaj. Bajazid želi svoga unuka
imati blizu Istanbula, da bi ga mogao nadzirati ili, u krajnjem slučaju,
zatražiti njegovu pomoć protiv pothvata njegove trojice braće koji, svaki za
sebe, želi zauzeti njegovo mjesto. Šalje ga u Bolu. Ali, Ahmed, stariji sin,
protestira i prijeti: Bolu se nalazi između njegovog posjeda u Amasiji i
Istanbula. Ne bi mogao tolerirati da put za glavni grad drži sin njegovog
brata Selima. Sultan oklijeva, zatim popušta. Poziva Sulejmana u Istanbul.
Hafsa Hatun, njegova majka, kćerka je tatarskog kana s Krima. Ona
pokušava isposlovati da mladić bude poslan u zemlje njezinog oca.
Činjenica je da bi tu bio daleko od prijestolja, ali u sigurnosti, zaštićen od
opasnih intriga među pretendentima.
Padišah pristaje da mu dodijeli upravljanje Teodozijom, na obalama
Crnog mora, dajući mu pismo namijenjeno tatarskom kanu, njegovom
djedu po majci, u kojemu naglašava, u nekoliko navrata, njegovu odanost
sultanu svih sultana. Sulejman to odobrava, poklanja se i ljubi ruku
Velikog vladara. Oprašta se s majkom: ona ga blagoslivlja plačući. Galija
koja će ga odvesti čeka ispred saraja na ukrcaj. On se penje, praćen svojim
ljudima, ne osvrćući se.
U Teodoziji ga slave kao dijete te zemlje. On ostaje hladan, odbija
poklone i skriva uzbuđenje koje mu stvaraju igračke i trke koje organizira
kan Mengli Giraj u njegovu čast. Sulejman ima tatarske krvi u venama,
krvi poglavara, i to je dovoljno da bude slavljen od vojnika i svjetine koja
mu kliče. Ako naredi, oni će poslušati. Ako krene, oni će ga pratiti;
marširat će iza njegove zastave, umrijet će kako bi ga obranili. Ono što
mora nametnuti, njegova je različitost, njegova nadmoć nad njima. Bez
obzira na to što je mlad, u Teodoziji je on utjelovljenje Osmanove loze.
Tatari ga priznaju jednim od svojih, ali mu prije svega duguju vjernost.
Već je nekoliko mjeseci bio na tom položaju, kad je primio majčinu
poruku.
“Diktiram najsigurnijem pisaru i povjeravam najhrabrijem konjaniku
ovu vijest: tvoj otac Selim podigao je oružje protiv sultana. Govori se
15

16. također da se u Aziji tvoj ujak Korkud priprema na pobunu. Pred nama su
bitke. Možda se već odvijaju. Ne zna se tko će pobijediti. Udvostruči oprez
i budi spreman, s Božjom pomoći.”
Sutradan, Selim stiže u Teodoziju na čelu ostatka svojih ratnika.
Satrle su ga Bajazidove trupe. Iako poražen, nije izgubio ništa od svoje
oholosti. Poraz koji je upravo pretrpio, nije uzdrmao njegovu odlučnost:
doći što je moguće prije do prijestolja svog oca i oteti mu ga, eliminiravši
svoju braću.
Sad traži od svog sina ili, bolje rečeno, naređuje mu, punu podršku
Tatara za njegovu stvar. Selimova oholost i želja za vlašću udaraju
Sulejmana kao uragan. Zbunjen, sav se ukočio, a sve kako se ne bi odmah
pokorio ocu. Odgovara da mora razmisliti. Njegov otac urla i viče, a zatim,
smeten tihim Sulejmanovim otporom, mijenja taktiku. Sad mu već laska: –
Ti si pravi sin željezne rase.
Pa onda argumentira: – Tvoja sudbina ovisi o mojoj. Nećeš biti car
ako ja to ne budem prije tebe.
Pa obećava: – Uklonit ću tvoju braću, napravit ću od tebe svog
jedinog nasljednika.
* * *
Sulejman je tada pristao pregovarati o savezništvu između Selima i
Mengli Giraja. Pakt je konačno sklopljen i sad su to mogli i proslaviti.
Sulejman se drži između oca i djeda. On je isto tako velik kao i oni. Nema
još ni 16 godina. Uskoro, Selim odlazi prema novim bitkama, s ljudima,
konjima, oružjem i tatarskim zlatom u svojim kovčezima.
U vrijeme dok je na obalama Crnog mora Sulejman ispunjavao svoju
prinčevsku dužnost, u Istanbulu je Ibrahimova sudbina napredovala
odlučnim korakom. Hafsa Hatun, majka Sulejmanova, željela je susresti
svog nepoznatog pisara i kad ga je vidjela, kupila ga je. Eunuh paževa
predložio je da ga se kastrira, kako bi mogao zalaziti u harem. Sultanija se
tome usprotivila i povikala: – Nema govore o tome, ni u kojem slučaju.
Eunuh se smije i trlja ruke: dama toga ranga koja si može priuštiti
cijelog nekastriranog roba od 19 godina, zapravo je odličan plijen za
ucjenjivanje.
* * *
16

17. Nije ni slutio koliko griješi.
Čim je Grk ušao u dvoranu, nije u njoj pobudio osjećaje žene, nego
osjećaje majke; kad joj je momak prišao da je pozdravi, Hafsa Hatun je
vjerovala da vidi svoga sina: isti stas, ista snaga i vitkost, isti svjetloputi
ten, isti odlučan i rezervirani izgled, isto držanje. Otkako Sulejman živi
daleko od nje, njezina je ljubav lišena objekta, pa se sad usredotočila na
mladog čovjeka, kao da je reinkarnacija njezinog odsutnog sina.
Ibrahimove sposobnosti i ispravnost učvrstili su tu trenutnu privlačnost.
Već za nekoliko tjedana Ibrahim je postao osoba bez koje Hafsa
Hatun više ne može. On tješi njezino, uvijek zabrinuto srce, prosvjetljuje je
svojim savjetima i nasmijava je. Ona koristi svaku priliku da mu priča o
svojem voljenom djetetu. On sluša i ne umara se. Majčinska legenda o
Sulejmanu ga oduševljava.
– Ti si kao on, – kaže mu.
– Šarmantan, prosvijetljen i čvrst.
Oprezniji od nje, mladić je brinuo da njihovi susreti uvijek budu u
prisutnosti više žena i eunuha. Zapamtio je muškarce i žene koji špijuniraju
sultaniju; to su oni kojima je ona okružena. Upravo od njih, čak i brže od
svoje gospodarice, doznavao je sve novosti i zanimljive informacije o
dvoru i svemu što se tu događa. Uskoro je ovaj nepogrešivi tumač namjera
Hafse Hatun, sam sastavljao poruke namijenjene njezinom sinu Sulejmanu.
Konjanici koji nose te poruke napuštaju Istanbul najbrže što mogu, pa
iscrpljeni stižu u Teodoziju. Sulejman je izdao naredbu da mu ih se donosi
odmah, bio dan ili noć.
Sulejman otvori poruku i odmah prepoznaje rukopis. Postao mu je
tako poznat, baš kao i glas njegove majke. Pa stade čitati: “Sad se pobunio
tvoj ujak Ahmed. Kažu da je okupio veliku vojsku. Novost je upravo stigla
u palaču. Veliki vladar je sazvao vezire. Izgleda da oklijeva oko toga što
učiniti.”
Dva dana kasnije, Sulejmanu je stigla nova poruka: “Veliki vladar
odlučuje pozvati tvoga oca Selima da mu pomogne udaljiti Ahmeda. Selim
je krenuo na put sa svojim trupama. Čekaju ga.”
* * *
Pa još jedna: “Tvoj otac Selim u zoru je stigao u grad. U vrijeme kad
17

18. je ova poruka sastavljena, on razgovara s Velikim vladarom. Borba
mišljenja je dramatična.”
Nakon te, posljednje poruke, Sulejman iduća dva tjedna nije primio
novih vijesti. Od brige nije mogao usnuti. Straža koja viče u noći, topot
konjskih kopita na pločicama dvora, sve bi ga to prenulo iz sna. No, u
javnosti, nijednim znakom, nijednom riječju nije dao naslutiti napetost
koju osjeća. Primao je ljude, izvršavao obveze, brinuo o svojim
sokolovima. Samo je čekao. Trgovci su pričali kako su janjičari zatvorili
Istanbul; nijedan konjanik ne ulazi niti izlazi bez posebne dozvole Velikog
vladara.
Kada je kurir konačno stigao, prašnjav i umoran, Sulejman mu je
zgrabio iz ruku kutijicu u kojoj je bio smotani pergament. Taman je počelo
svitati. Na svjetlosti sunca koje se uzdizalo, Sulejman je saznao od
Ibrahima, koji za njega ne postoji osim kao rukopis, da je Selim digao
janjičare protiv svog oca Bajazida. Stari sultan abdicirao je u njegovu
korist, a zatim se uputio u egzil prema Demotiki, gradu gdje je rođen.
Umro je na putu.
“Smatra se”, nastavlja poruka, “da je otrov pomogao prirodnom
tijeku stvari, ali bez dokaza i bez svjedoka. Nije više važno. Neprijeporna
je činjenica da tvoj otac sada zauzima prijestolje Osmana. Obavijesti o
tome Mengli Giraja i zauzmi svoj stav.”
Poruke putuju redovito, jedna za drugom, između Istanbula i
Teodozije.
“Tvoj otac, sultan, da bi umirio Carstvo, dao je zadaviti tvog ujaka
Korkuda, kao i njegove muške nasljednike i muške nasljednike tvog ujaka
Ahmeda. Priprema se da krene protiv Ahmeda na čelu janjičara. Grad i
provincije su mirni.”
Sljedeća poruka glasi: “Bog, neka bude blagoslovljeno njegovo Ime,
dopustio je sultanu da zgazi buntovnika Ahmeda. Ovaj nije izgubio život u
borbi. Umro je od ruke krvnika. Odsada više nitko ne predstavlja prijetnju
prijestolju tvoga oca, slavnog Selima. Zadovoljstvo je opće, a radost
velika. Hvala Milostivom Bogu.”
Nedugo nakon toga, u Teodoziji se iskrcala delegacija. Vezir koji ju
je vodio padne ničice pred Sulejmanom i pruži mu dekret kojim Selim
imenuje svoga sina guvernerom Istanbula. Vrijeme je za odlazak.
18

19. Tatari su ga pozdravili s puno više radosti negoli onomad kad je
dolazio. Nude mu bodeže, konje, žene. Njegov djed Mengli Giraj prati ga
do broda i ljubi mu ruke. Gomila uzvikuje.
U Istanbulu on mora poljubiti ruke svoga oca u apsolutnoj tišini,
kako nalažu pravila Otomanskog dvora. Ratoborni Selim, tek oslobođen od
svojih protivnika, nemilosrdan prema svima onima, bez obzira na njihov
rang, za koje je znao ili sumnjao da su pomagali njegovim neprijateljima,
mislio je samo na to kako da se vrati u rat, kako da proširi svoju moć u ime
Boga, tako daleko dokle će ga voditi njegovo junaštvo. O tome govori sinu
i daje mu naputke. Kratke naputke. Jednom riječju: traži poslušnost.
Hafsa Hatun pripremila je svojem mladom sinu sasvim drugačiji
doček. Stegnula ga je na grudi i grlila sve dok nije gotovo prestala disati.
Više nego ikada, taj dječak njezine krvi, dječak čije lice miluje, bio je
razlog njezina života. Dobila je od Selima dopuštenje da boravi pored
njega u palači guvernera. Ona ga vodi tamo. Ibrahim ih vreba. Hafsa Hatun
ga doziva. Uzima njegovu ruku i vodi ga Sulejmanu.
– Evo onoga zahvaljujući kojemu sam mogla preživjeti bez tebe,
usred tolikih nemira. Dajem ti ga. Nitko ti ne može ponuditi vredniji
poklon, čak ni sultan, – okrenula se prema Sulejmanu.
Čim je pripao Sulejmanu, Ibrahim je nastojao iskoristiti sve svoje
mogućnosti da mu se dopadne, da mu ugodi. Njegova budućnost ovisi o
tome. Usavršavanje ga je dovelo do toga. Dosad nije vidio Sulejmana,
osim iz daleka, u rijetkim prilikama, no to je bilo sasvim dovoljno da osjeti
privlačnost.
Temelj te privlačnosti bila je zavist, ali zavist lišena ljubomore. On
se pretvara u princa i bio je sretan što postoji. Priče Hafse Hatun, poruke
koje je on sastavljao i toliko tajni koje su dijelili, sve je to stvorilo u njemu
snažan osjećaj suživota, zajedništva.
Unatoč spretnosti Grka da iskoristi kvalitete koje su ga činile
primjetnim i posebnim, pa čak i onda kad se nije ni trudio biti takav,
prijateljstvo između Sulejmana i njega nije nastalo preko noći. Na putu do
prijateljstva bila je razlika između njihovih položaja, ali i Sulejmanovo
nepovjerenje. Uostalom, može li se prijateljstvo, čak i u društvu gdje je
priznato kao jedna čvrsta veza, jaka kao ljubav, pa i cijenjena više od nje,
roditi na prvi pogled? Trebalo je vremena. Naklonost je odmah nastala, ali
19

20. više kao upozorenje na vezu koja se tek počinje stvarati. No, Sulejman
mora tom prijateljstvu dati da naraste, lišeno silne želje i strasti. Da se
potvrdi, da napravi prvi korak potreban za njegov procvat, odlučno i bez
odbijanja naklonosti potencijalnog prijatelja. Prijateljstvo nije prijateljstvo
ako se ne dijeli.
* * *
Malo-pomalo, Sulejman se naviknuo na prisutnost tog roba, kojega je
njegova majka tako čvrsto vezala za njega. A Ibrahim je u blizini princa
radio sve da ga ovaj primijeti, da ga razlikuje od ostalih slugu. Progurao se,
pokazujući pritom tako malo osjećaja, da je to izgledalo kao njegova
prirodna povlastica. Sulejman ga je počeo tražiti očima u poredanoj
postrojbi paževa i kad ga ne bi vidio, čak i kada bi Ibrahim bio zadržan na
zadatku negdje daleko od njega, naredio bi da ga dovedu. Eunusi su trčali
kroz dvorane i vrtove. Vraćali su Grka. Sulejman bi mu, da bi opravdao tu
strku, uputio nekoliko riječi. One nisu bile ništa posebno, bile su to
bezazlene riječi, zapravo puki dokaz toga koliko mu je sve prazno bez
Ibrahima.
Sulejman se svim silama trudio osigurati upravljanje glavnim
gradom. Jednoga dana, sultan mu je čestitao zbog velike revnosti. No, već
sutradan, uvrijeđen u svojoj svemoći zbog inicijativa koje su dolazile od
sina i iznenada bijesan, upućivao mu je uvrede i prijetio da će kazniti
njegovu umišljenost. Rastrzan između potrebe da se potvrdi pred njim i
straha koji mu je otac ulijevao, mladić je patio i drhtao. Uvijek oprezan,
nezadovoljan sam sa sobom, zavidio je Ibrahimu na slobodi koju je imao.
Kako uživati u tome? Poluglasno mu se povjerio, tek toliko da se rastereti.
* * *
Oduševilo ga je to što je odmah shvaćen, s toliko finoće i
osjetljivosti. Ibrahim se, umjesto da se rastuži nad njegovim nemirima,
trudio da ih preuzme na sebe i da se poigrava njima, mijenjajući ih kao da
je riječ o igri čija su laka, živa i složena pravila izmakla krutom
Sulejmanovu duhu. Grk je ublažavao njegove patnje.
* * *
Jedne večeri Hafsa Hatun osobno je došla potražiti Ibrahima u
prostorijama gdje je spavao. Uznemirilo ga je kad je ušla tako naprasno.
No, majka je taman saznala da je Selim pozvao nijemog ubojicu, istog
20

21. onoga koji je već zadavio Korkuda, njegovu braću i njegove nećake.
Dovela je Ibrahima do Sulejmanovih odaja, probudila sina i naredila Grku
da se njih dvojica zamijene. Sulejman se tome oštro usprotivio: ako
‘nijemi’ već treba doći, on će u svakom slučaju odraditi svoj posao.
Uostalom, zaključio je Sulejman, ako ga je otac odlučio eliminirati, neće
ga spasiti ovakva spletka. Međutim, i Ibrahim je tvrdio kako opravdava
sultanijinu opreznost i podržava njezinu ideju. Mogućnost da umre umjesto
svoga gospodara, činila mu se izuzetno časnom.
Sultan je, osim Sulejmana, imao još trojicu sinova. Te noći stradao je
jedan od njih, Murat. No, strahovi Hafse Hatun nisu zbog toga nimalo
oslabili. Poznavala je Selima, njegovu naglost i užasno nepovjerenje koji
su hranili tu okrutnost i znala je da je sposoban, bez obzira na posljedice,
ukloniti svu svoju mušku djecu, kao i sve moguće rivale njegovoj moći.
Molila je Sulejmana da drži Ibrahima pored sebe, u svakom trenutku
i na svakom mjestu. Fizička sličnost između njih dvojice, sličnost koju su
dodatno naglašavali odijevajući roba jednako kao i gospodara,
omogućavala je da, u slučaju opasnosti, dvojnik preuzme na sebe udarce
namijenjene princu.
* * *
Sulejman je tu ideju smatrao glupom i vidio je u tome ludost
opterećenog duha svoje majke. Ibrahim je mislio slično kao i Sulejman, ali
mu je bilo zabavno da živi kao dvojnik svojeg svemoćnog prijatelja.
Nagovorio ga je da se pojavljuje na igrama. Tako su postali nerazdvojni.
Osim na ceremonijama, gdje je protokol zahtijevao da Sulejman bude
osobno prisutan u prvom redu – tada je Ibrahim neslužbeno bdio nad njim,
na dva koraka od njega – išli su svuda kao jednaki. Kada bi prolazili
Hipodromom, galopirajući jedan uz drugoga, samo bi neki rođak bio
sposoban razlikovati tko je tko.
Prije nego što je odlazio u pohod protiv svoga najopasnijeg
neprijatelja, sefevida iz Perzije, šaha Ismaila, te istovremeno u osvajanje
Sirije i Egipta, Selim je bio ogorčen zbog popularnosti svoga sina i
zabrinut zbog mogućnosti da ga ostavi kao gospodara glavnog grada, dok
se on bori negdje daleko, pa je tome doskočio tako da ga je imenovao
guvernerom Manise u egejskog regiji. Naravno, Sulejman je sa sobom
poveo Ibrahima.
21

22. Čim su se iskrcali, Ibrahim je otišao posjetiti udovicu koja je prva
otkrila njegove kvalitete. Nikada nije zaboravljao dobro djelo, ali ni
uvredu: to je karakterna crta osobe koja želi moć.
Ženi nije bilo lako u tom krasnom mladiću prepoznati malenog ribara
kojega su joj prodali barbarski gusari. Uspio je daleko iznad njezinih
očekivanja. Da bi mu polaskala, a istovremeno se bar malo okoristila,
uvjerila ga je u suprotno – da ga prepoznaje, a zatim briznula u plač zbog
njegove teške sudbine. Ibrahim odluči kupiti njezino imanje, obnoviti kuću
i sve joj to ostaviti na uživanje. Zahvaljujući plemenitosti Hafse Hatun i
Sulejmana, novac mu nije predstavljao nikakav problem. Smatrao je
velikim zadovoljstvom trošiti ga; zaboga, pa novac je sredstvo koje služi za
trošenje. Steći, rasipati, trošiti,…imalo je za njega jednu, još veću
vrijednost: osjećaj slobode.
I Sulejman se u Manisi osjećao slobodnim. Od svoje jedanaeste
godine živio je pod pritiskom. Oslobođen tutorstva svog oca, groznog
sultana, kojega je trpio godinu dana u Istanbulu, i on se prepustio
zadovoljstvima, sa svim onim što to znači nekome tko ima 18 godina.
Žene, vino, spavanje, lijena sanjarenja, ispunjavali su njegovo vrijeme.
Čuo je da Ibrahim također uživa u istim slastima. Dao mu je na
raspolaganje paviljon u vrtu svoje palače. Ponudio mu je tri debele
tamnopute djevice, za kakve je znao da se Grku sviđaju. Između dviju
orgija, provodili su vrijeme razgovarajući: beskrajni razgovori o
bezvezarijama, šale, intimnosti između drugova i međusobno povezivanje,
razmatranja o značenju života, moći, dobra i zla, smrti i besmrtnosti.
Njihovo međusobno razumijevanje proširivalo se i produbljivalo. To
je bilo područje koje su zajedno ispitivali. Zajedno su istraživali svoje duše
koje su se međusobno pomagale, prostor vjernosti u kojemu su
napredovali, a koji je poticala i njihova mladost. Krutost i oholost popustili
su, katkada pod udarom brutalno iskrenih pitanja koja su podsticala iste
takve istinite odgovore, a katkada bez pomoći riječi, jer je jedan od njih
pogađao ono što je drugi skrivao.
Borili su se. Te borbe prsa o prsa, djelomično djetinja razonoda, a
djelomično ritual ratnika, zbližavale su ih koliko i njihovi razgovori:
veselje da svoju snagu suprotstave snazi sebi ravnoga. Zaustavljala bi ih
jedino iscrpljenost. Ostajali su sjediti jedan pored drugoga i premoreni
teško disali, dok jedan od njih ne bi skočio na noge i predložio odlazak u
22

23. lov, trčanje u moru ili čitanje stihova nekog pjesnika.
Život pun zadovoljstava nije mogao dugo zadovoljiti Sulejmana.
Nakon nekoliko mjeseci vratio mu se njegov osjećaj dužnosti. Ibrahim se
tome razveselio. Pomoći svome prijatelju da vlada, značilo je da svojoj
inteligenciji i energiji otkriva jedno, posve novo područje.
* * *
Bitke koje su prethodile i pratile Selimovo osvajanje prijestolja,
nastavile su se i u regiji Manisa, i to u izopačenoj formi razbojništva. Ratni
poglavari, preobraćeni u pljačkaše, harali su zemljom. Ibrahim je činio
čuda u konkretnim akcijama. Bio je tako hrabar na terenu i tako mudar da
je okrenuo klanove jedne protiv drugih. Ali, nakon što je konačno
uspostavljen mir, upravljanje provincijom itekako je dalo zamaha
Ibrahimovoj vezi sa Sulejmanom. Raspravljajući o načelima i uređujući
detalje, vrednujući prednosti i mane svake odluke, svake uredbe, sadašnje i
buduće, stekli su iskustvo moći koje im je bilo od neprocjenjive važnosti:
ono je bilo dokaz uspjeha i vrlina njihovog prijateljstva.
* * *
Prošle su još četiri godine. Pročulo se da je Selim eliminirao
Mahmuda i Abdulaha, dvojicu Sulejmanove preživjele braće, pa se Hafsa
Hatun požurila iskrcati u Manisi da to potvrdi: njezin dragi sin bio je od
danas jedini nasljednik. Dovela je sa sobom svoje tri kćeri, sestre
Sulejmanove, kako u Istanbulu ne bi ostavila nijednog taoca. Požurivala je
mladića da krene na glavni grad.
Selimova nepopularnost, brutalnost kojom je vodio poslove, strah
koji ga je vodio, opravdavali su glasine da će i on biti svrgnut.
* * *
– Neću ništa pokušati protiv sultana, – odgovori Sulejman, – toliko
dugo dok hrabrošću svoje vojske povećava svoju moć. Primio je priznanje
vladara iz Meke i od sada je on suveren, izabran od Boga. Izabran je da
brani vjeru i štiti cijelo carstvo islama. Ja ću ga naslijediti kada Bog odredi.
To je moja dužnost i kao nasljednika i kao vjernika.
* * *
Ibrahim je odobravao takav stav svog prijatelja. I sam je znao da mu
je, bez obzira na osjećaje naroda protiv Selimove strogosti, njegova vojna
23

24. slava jamčila potporu janjičara. Dokle god bude pobjeđivao na bojnim
poljima, ne može mu nitko ništa. Trebalo je samo čekati i – ostati živ.
Odjednom, Sulejman se razbolio. Hafsa Hatun bijesno je optužila
Selima da ga je otrovao, a to se, vjerojatno, i dogodilo. Naime, onesvijestio
se odmah nakon što je odjenuo košulju koju mu je poslao otac. Njegova
majka je jadikovala: zašto nisu dali da košulju prvo odjene rob koji inače
kuša hranu? Sad bi on bio mrtav, a njezin sin bio bi zdrav. Čupala je kosu,
tukla svoje kćeri na koje je sumnjala da su u dosluhu s ocem, proklinjala
nemarnost, tužnim jecajima ispunjavajući hodnike palače, plačući i
naričući.
Ibrahim je sjeo pokraj uzglavlja svoga prijatelja koji je bio bez
svijesti. Nije govorio, nije ga dodirivao. Za razliku od Hafse Hatun, ostao
je miran. Bio je tu, iz sata u sat, stalno prisutan. Činilo se kao da moli. Bilo
da se radilo o nekoj opasnoj groznici ili trovanju, Sulejman je svejedno
ozdravio. Čim je otvorio oči, pogleda Grka.
– Ti, – reče tihim glasom. – Zabranjujem ti da ikada budeš bolestan.
24

25. 3.
Jednoga jutra, Sulejman pozove Ibrahima. Čekao ga je u dvorani za
prijame, na sofi na kojoj je običavao sjediti kada je primao dužnosnike.
Ali, dvorana je sada bila prazna, tiha poput mjesta za molitvu. Bio je
odjeven u kaftan od lana, kao neki pokajnik, sa zatvorenim očima. Otvorio
ih je kada je Ibrahim stao ispred njega, toliko blizu da je osjetio njegov
dah.
– Pozdravi svog sultana, – reče Sulejman.
Ibrahim shvati da je car Selim umro. Ruka koju mu je pružao njegov
prijatelj, od danas je bila ruka desetog nasljednika Osmana. Drhtala je.
On padne ničice i poljubi je. Već dva mjeseca obojica su se spremala
za taj trenutak, u nadi da će dobiti apsolutnu moć koja je opijala
Sulejmana, a onda i njegovog prijatelja. Sulejmanovo je srce lupalo od
straha, zbog strašne zadaće koju je svim svojim bićem želio ispuniti na
najbolji način. Hoće li uspjeti ostvariti svoje snove?
Ako neće, čemu sve ovo? Ibrahim je pak strahovao da nagli napredak
njegovog prijatelja ne prekine njihovu vezu, koja ih je toliko ujedinjavala.
Sulejman ponovo zatvori oči. Pruži ruku i vrhom prstiju pomiluje
Ibrahimovo čelo. Dodirom je zapravo tražio sigurnost. Uskoro, njegova
ruka prestane drhtati. – Među nama ništa nije promijenjeno, – reče mu. – I
ništa se nikada neće promijeniti. Zaklinjem ti se u ime Boga Milostivoga…
Ibrahim ga prekinu. – Zahvaljujem ti na ovakvim riječima. Ali,
nemoj govoriti u ime Boga. Volja, čak i padišahova, ne može promijeniti
naredbu koja je od tebe učinila cara, a od mene roba. Da postaneš veliki
suveren, što ti zaslužuješ, bit ćeš prisiljen žrtvovati ono što voliš i to svaki
put kada to tvoja dužnost bude zahtijevala od tebe. A ja, koji riskiram više
nego bilo tko drugi, podnoseći vrhovne zahtjeve, zato što mi je tvoje
prijateljstvo draže od života, želim da se uskoro, s Božjom pomoći, mirne
duše pokoriš tom neizbježnom zakonu.
– Ti zaboravljaš, – odgovori Sulejman, – da moja povezanost s
tobom također ovisi o tvojoj sposobnosti. Ja ću je uskoro, više nego ikada,
trebati da me vodi.
25

26. – Da te savjetujem, – reče Ibrahim. – Ne da te vodim. Ti si vođa.
Sulejman pruži svome prijatelju knjigu koja je bila pored njega.
– Otvori nasumce, – reče on. Ibrahim posluša i počne čitati.
“Pitao sam se kako moje biće može nositi moj teret; on je tako težak
da me zemlja više ne bi mogla nositi. Ah, treba se ispružiti po cijeloj svojoj
širini i duljini, da se tijelo odmori, ali čak i tada moj će teret ostati čvrsto u
mom zagrljaju!”
– Evo moje sudbine, – reče Sulejman. Razmisli na trenutak, a zatim
nastavi.
– Sada pogledajmo što je pjesnik pronašao za tebe.
Ibrahim je listao knjigu i činilo se da čita diptih koji je zapravo znao
napamet.
“Tvoj duh se pomiješao s mojim duhom, poput dviju sjenki. Ako
dirnu tebe, diraju i mene; ti, to sam ja; nema razdvajanja.”
Sulejman se počne smijati. – Nisi izabrao nasumce, birao si! Misliš
da nisam vidio? Varaš, moj mali Grku! Pjesnik u stihovima, to je Bog koji
govori.
Ibrahim je imao spreman odgovor: – Zar Bog nije u ljudima?
Sulejman se opet počne smijati. Zatim okrene dlanove prema nebu i
promrmlja. – Bog je Bog, a ja sam samo sjena na Zemlji… Prati me.
* * *
Nenadani dolazak jurećeg kurira u Edirnu, gdje je na putu do Manise
presreo njegovu pratnju od pedeset ljudi, sve kako bi ga obavijestio o
Selimovoj smrti, prisilio je Sulejmana da krene u Istanbul, ne gubeći ni
trenutka. Prema onome što je kurir rekao, samo najviše rangirani u zemlji
znali su o okrutnom nestanku suverena. Oni su se zakleli da će držati tajnu.
Ali, koliko dugo?
Čim novost bude objavljena, trebalo se bojati nereda među turskim
janjičarima, uvijek spremnima da pokažu svoju snagu. Pobune su mogle
nastati i u provincijama. Sulejman stoga izda naredbu da spahije iz
garnizona koji su bili na njegovoj strani, budu spremni za polazak u ratni
pohod. Zatim otpusti kurira, pa se okrene prema Ibrahimu da ga upita za
mišljenje.
26

27. – Treba ići, – reče Ibrahim. – Početak i prvi dani vladavine su
odlučujući. Ne smiješ riskirati i uništiti prvih šest mjeseci svoje vladavine,
gušeći nemire koji će neibježno nastati ako ne zauzmeš prijestolje što je
moguće prije.
– Je li ti palo na pamet da bi vijest o njegovoj smrti mogla biti
lukavstvo moga oca, samo da me dovuče u Istanbul i onda pogubi?
– Ti ni sam ne vjeruješ u to što govoriš! Kurir nije lagao. Vrlo si
nepovjerljiv.
– Ja sam rođen da budem takav i, eto, živ sam baš zato što sam
nepovjerljiv.
– Dakle, – reče Ibrahim. – Pitaj onda svoju majku. Ona ima najbolje
veze i može najbolje pogoditi radi li se o lukavstvu.
* * *
Ibrahim nikada nije zaboravljao da je upravo Hafsa Hatun bila ta
kojoj duguje svoje mjesto i uvijek je koristio priliku da usmjeri Sulejmana
prema njoj. Bila je to prešutna veza između njih dvoje: toliko dugo dok on
bude igrao njezinu igru, ona će ga štititi. S druge strane, u intrigama moći,
Hafsa Hatun je imala više talenta nego on. On je samo naučio to prepoznati
i prihvatiti.
Sultanija je savjetovala svome sinu da bude oprezan. Čekali su dva
dana dolazak novog kurira koji je potvrdio vijest: osobno je bio nazočan
smrti okrutnog Selima i o tome im je sve detaljno ispričao.
* * *
Sulejman je jahao usred povorke. Naredio je da mu se nitko ne
približava, niti obraća. Vrhovni suveren, nasljednik velikog kalifata,
zapovjednik vjernika, htio se ispuniti svojom moći i svojom samoćom.
Prema njegovom naređenju, nisu se zaustavljali, osim da bi obavili pet
molitvi tijekom dana. Za vrijeme odmora koji je prethodio ulasku u
Uskudar, na obali Bospora, odakle su tri lađe trebale odvesti sultana u
saraj, Sulejman ipak naredi da mu dovedu Ibrahima. – Piši, reče on. – Moja
uzvišena naredba obvezna je za sve i ima snagu sudbine kojoj se moraju
pokloniti i bogataši i siromasi, gradovi i sela, podanici i poreznici, a ti si
moj poslanik i prenositelj moje volje. Ako neki budu kasnili s izvršenjima
svojih dužnosti, bili to emiri ili fakiri, ne oklijevaj da budu kažnjeni
27

28. najgorom kaznom. Poslat ćemo istu poruku svim upraviteljima provincije.
Treba da znaju da će moja ruka biti čvrsta.
* * *
Ibrahim potvrdi: – Čvrsta, – reče. – Imaš pravo, ali neka znaju
također da će tvoja ruka ujedno biti i pravedna. Ruka tvoga oca bila je vrlo
teška. Previše kazni, umjesto da potaknu poslušnost, izazvale su revolt i
nered. To što je on činio bila je velika zabluda, prema kojoj je dopušteno
ubiti dvije trećine stanovnika Carstva, za najveće dobro jedne trećine.
Trebaš učiniti sve da se odmah osjeti da nećeš slijediti njegov primjer i da
ćeš vladati bez besmislenih Selimovih okrutnosti…
* * *
Što je duže Ibrahim govorio, Sulejmanova se šaka sve više stiskala.
Njegove oči zasjaše nekim tamnim bijesom. Odjednom planu. –
Zabranjujem ti da govoriš tim riječima o mom ocu! Ja sam njegov
nasljednik. To je carstvo kojim je vladao i koje je povećao svojim oružjem
i svojom vojskom, kojom ću sada ja vladati. To je moć koju je on stvorio, a
koju ću ja i dalje primjenjivati. Neću tolerirati da ga se vrijeđa takvim
sjećanjima, ni tebi, niti ikome drugome. On je, i nitko drugi, bio taj kojega
je Bog odredio da zauzme mjesto iznad ljudi, a taj isti Bog odredio je da ja
sada zauzmem to mjesto. Što god bilo, ja sam jedini koji ima pravo
kritizirati. I znaj, jednom zauvijek, Ibrahime, da su sva ta djela i moja sveta
zadaća, i da ih prihvaćam kao da su moja vlastita. Ti to ne možeš
razumjeti, unatoč svojoj inteligenciji, a uostalom, to i nije važno… Ja sam
sultan, jedini sultan… Hajde, reci da idemo dalje, da nastavljamo put. U
Uskudaru ćeš se popeti na moju lađu. Hoću da budeš pored mene kada
uđem u palaču.
Ibrahim se povuče iz šatora, potpuno zbunjen. Bijes koji je
isprovocirao kod Sulejmana nije ga toliko rastužio; više ga je smatrao
znakom njegove nespretnosti. Kako uspjeti u tome da njegovi savjeti budu
prihvaćeni u toj novoj situaciji?
Da bi govorio princu, treba li koristiti mudrost, laskanje ili sugestiju?
Smatrao se sposobnim za to: za nekoga tko nije fin i tko voli slavu,
laskanje je lak put. Ali, uz takav uvjet, što će se se dogoditi s povjerenjem
koje je postojalo između njih?
Čim je sutradan, po dolasku u Istanbul, njegov otac skromno
28

29. sahranjen, kao što to zahtijeva vjera, Sulejman donese zakone milosrđa.
Trgovci i seljaci koje je Selim protuzakonito zatvorio, doživjeli su da se
vrata zatvora pred njima otvore i da dobiju obeštećenje. Posebne milosti
spasile su glave osuđenih koji su čekali kaznu.
Nasuprot tome, veliki admiral Kafirbeg, kojega su nazivali
krvolokom, kao i dužnosnici koji su služili okrutnostima pokojnog sultana,
bili su obješeni, s puno žara.
* * *
Njihova dobra bila su dodijeljena njihovim žrtvama. Cijeli Istanbul, a
uskoro i cijelo Carstvo shvatili su dolazak sultana Sulejmana poput
nebeske kapljice koja je pala na njihovo sunčano polje. Ibrahim se tome
više radovao nego drugi. Te su odluke bile ispravne, bila je to odlična
politika da se narodu pokaže duh velikodušnosti njegovog prijatelja.
* * *
Mladi car bio je vrlo vješt, pa je ponudio janjičarima nagrade
prilikom stupanja na prijestolje, onoliko važne i velike, kako su to oni,
mašući oružjem, i očekivali. Odmah je želio dati do znanja da s njim ne
mogu manipulirati ni snagom ni ucjenama. No, manifestaciju autoriteta i
vlasti pojačao je znatnim povećanjem dadžbina, što je odmah izazvalo
nezadovoljstvo.
Prvih tjedana vladavine, Sulejman je bio potpuno zauzet
audijencijama i ceremonijama. Najprije je potvrdio funkciju velikog vezira
– Piri Mehmed paše, zatim ministra financija, šefa dvorjana i glavnih
generala vojske te većinu visokorangiranih, koji su ranije služili njegovom
ocu. Ostali su na svojim funkcijama. Majka ga je molila da ne čini ništa od
toga, nego da ih se oslobodi, nazivajući ih jastrebovima, hijenama i
šakalima. Nije ju poslušao: osigurati sigurnost države izgledalo mu je, u
prvo vrijeme, potrebom koja je bila iznad svih drugih. On se sastajao s
njima kako bi ga obavijestili o poslovima vezanim uz Carstvo, a kada nije
bio zauzet s njima, bio je na javnim audijencijama.
Ibrahim se držao podalje. Protokol koji je regulirao život njegovog
prijatelja i važne osobe koje su ga okruživale, činili su prepreku koju on
nije mogao savladati. Durio se.
U svojoj ljutnji, sanjao je kako ga je Sulejman jednoga dana odlučio
izvući iz tame u koju se bio povukao, proglasivši Grka svojim prijateljem,
29

30. jedinim koji raspolaže njegovom dušom i jedinim koji može utjecati na
njegovu volju.
Naravno, to se nije dogodilo. Taj san bio je samo san, obična
fantazija, a ne prava želja. Prave želje čovjek realizira. A on ni za što na
svijetu ne bi učinio ijedan korak naprijed.
Kako nije imao nikakvu određenu funkciju, bio je slobodan da
provodi dane po svojoj volji. Od majke sultanije dobio je zadatak da se
pozabavi s dvanaest paževa koji su bili podrijetlom iz Grčke, baš kao i on.
Vježbao ih je u lovu, borbi, streljaštvu, smijao se i šalio s njima. Njihova
jednostavnost ga je razveseljavala i oslobađala od sumornih razmišljanja.
Unatoč njihovom velikom strahu, nije oklijevao iznijeti podrugljiva
razmišljanja o vjeri koja je silom postala i njihova i koju su morali
poštovati, pod prijetnjom smrti. Sulejman ne bi mogao podnositi takva
svetogrđa. Čini se da je Ibrahim osjećao prešutno zadovoljstvo. Jedne noći,
kada nije mogao zaspati, Sulejman uđe u njegovu sobu, bez da se najavio.
– Napuštaš me, – reče on Ibrahimu. – Vidio sam te s paževima. Oni
su mladi i bezbrižni. Voliš ih više od mene.
– Varaš se, – odgovori Ibrahim. – Vezan sam uz tebe isto toliko,
koliko i u Manisi. Ali, više ti se ne mogu približiti.
– Tko te sprečava u tome?
– Tvoja veličina.
– To je samo izgovor. Da to želiš, mogao bi mi se približiti.
– Ti govoriš sa svoje pozicije. Da si na mome mjestu…
Sulejman ga prekine: – Hoćeš drugo mjesto? Koje? Govori! Tvoje je.
– I dalje se varaš. Tražim jednostavno da prihvatiš činjenicu da je
tvoja volja ta koja određuje naše odnose. To je beskorisno i okrutno, da se
ti žališ zbog ponašanjâ na koje ja ne utječem. Gospodar, to si ti… ali
večeras si došao i to je dovoljno.
Izgovarajući te riječi, Ibrahim se približi Sulejmanu, uze njegovu
ruku i poljubi je. Sulejman se nasmije, zatim živim pokretima skine svoj
kaftan, baci ga na zemlju, udalji se i zauzme borbenu poziciju. Savinutih
koljena, ispruženih ruku. – Hajde, borimo se, – reče.
Odmjerili su snage. Opet su bili braća. Umor ih zaustavi kao nekoć u
Manisi. Sulejman pokupi svoj kaftan, a Ibrahim mu pomogne da ga odjene.
30

31. Na vratima, prije no što će izaći, Sulejman se okrene i reče, još uvijek
ubrzano dišući:
– Imenujem te upravnikom dvora i nadzornikom sultanovih odaja.
Glavna dužnost je da noću i danju bdiješ nad sultanom: nećeš više imati
izgovor da te držim podalje od sebe.
– Nemoj to činiti, – povika Ibrahim. – To je mjesto vrlo važno i vrlo
poželjno. Ono pripada nekom drugom robu, koji poznaje palaču duže
vremena i koji je već dokazao svoju razboritost i svoje umijeće…
– Bojiš se pokazati svoje sposobnosti i znanje? Poznajem tvoje
samoljublje. Strah te tjera da odbiješ moju ponudu.
– Ne, ni strah ni samoljublje, nijedan osobni osjećaj. Radi se samo o
tome da nemam potrebno iskustvo…
Sulejman ga ponovo prekinu.
– Misliš li da meni moje iskustvo upravitelja služi na poziciji na
kojoj sam danas? Iskustvo nije ništa. Ni znanje, čak ni inteligencija. Ne
predstavlja gotovo nikakvu vrijednost. Da bi napredovao, da bi došao
onamo gdje želiš biti, trebaš to i odlučiti. To je dovoljno. Ja govorim o
ljudima kao što smo mi; o meni i tebi, o ljudima sa širokim
svjetonazorima, ljudima koji imaju velike snove. Nama je dovoljno da
slijedimo svoju zvijezdu i svi se drugi povlače.
– To govoriš zato što si sultan. Tebi je tvoja zvijezda poklonjena.
* * *
– Istina. Ali njezin sjaj, njega biram sam. Dakle, moj mali Grku, što
si odlučio?
Ibrahim ne odgovori odmah. Sulejmanove riječi nisu ga uvjerile. Bio
je to govor moćnika koji si može dopustiti da previdi činjeničnu
neravnopravnost. Na njegovom mjestu, bilo mu je bolje oslanjati se na
oprez.
– Imenuj me sultanovim sokolarom, – reče Ibrahim konačno. – To će
biti dovoljno da budem blizu tebe. Ne zaboravi da sam ja sin ribara. Ništa
mi nije bilo obećano. Dugujem sve tvom prijateljstvu. Doći do takve
funkcije u mojim godinama, već je čudan hir sudbine.
* * *
31

32. – U redu, – reče Sulejman. – Ti ćeš vladati pticama grabežljivicama.
To je dobar početak.
Dotad, ljudi u palači nisu obraćali posebnu pažnju na Ibrahima.
Najviše što su znali bilo je to da je pružao usluge sultanovoj majci, da je
ona cijenila njegovo pero i da ga je zbog toga učinila prijateljem svoga
sina, koji je bio zadužen da s njim uči.
Oni koji su imali bilo kakvu moć, nisu imali razloga brinuti o tom
slugi bez ikakve funkcije. U palači gdje je i najmanji pokret bio špijuniran,
svaki žamor slušan i gdje se sve znalo, ponavljalo i interpretiralo, jedan
Sulejmanov noćni posjet Ibrahimu, sve je promijenio.
Od danas do sutra lijepi Grk, kojega sultan, zanemarujući svoje žene,
posjećuje usred noći, postade predmetom svih razgovora. Njegovo
imenovanje na mjesto sultanovog sokolara proširi glasine. Ibrahim postade
osoba kojoj se treba ulagivati. No, on je to i predvidio.
Veliki vezir Piri Mehmed paša, pozva ga na razgovor. Ponudi mu
najprije bodež ukrašen draguljima, a zatim svoju zaštitu. Opreznim ga je
monologom upoznao sa svojim ciljem: držati pod zaštitom sultana zbog
njihovog prijateljstva.
Ibrahim zahvali na bodežu. O svim ostalim temama spretno se
izbjegavao izjasniti, laskajući usput i klanjajući se paši. Svojim nedovoljno
jasnim i dvosmislenim rečenicama, u kojima je bilo i drskosti, vodio je
računa o tome da stari Piri Mehmed paša ne pomisli kako ispred sebe ima
neku budalu, koju može zavarati jednim poklonom.
Ibrahim je izvukao više koristi iz svojih razgovora s veleposlanikom
Venecije. On je bio u Istanbulu već dugo godina i odlično je poznavao sve
poslove Carstva.
Već na prvom njihovom susretu, novi carski sokolar dao mu je do
znanja kako je njegov uspon tek započeo. Veleposlanik se osobno nije
imao čega bojati. Zamolio je Ibrahima da posluži kao posrednik između
sultana i njega, svaki put kad bude želio informirati sultana o nekim
stvarima, kako ne bi uvijek iznova morao prolaziti kroz tešku otomansku
administraciju.
To je bio način da iskoristi povjerenje koje je Ibrahim uživao kod
mladog cara. Brzo je primijetio da ono što je povjeravao sultanovom
solokaru, brzo stiže do Sulejmana. On nagradi njegovu uslugu, kao što je
32

33. to bio običaj, nagradama koje je korisnik trebao odbiti. To je bilo vrije­me
kad su se Ibrahimu sviđale skupe i profinjene svari. Odijevao se luksuzno,
sakupljao je umjetničke predmete, jahao najbolje arapske i turkmenske
konje. To ga je približilo njegovom gospodaru koji je volio luksuz, što je
bilo u tradiciji njegovih predaka, ali s ponosom kojemu nije bilo ravnog.
* * *
Budući da je stekao njegovo povjerenje, Venecijanac obavijesti
Ibrahima o rivalstvu među europskim državama. O trgovinskim sukobima
na Sredozemlju izvještavao je na način koji mu je išao u prilog. U
Istanbulu su trgovci i bankari kontrolirali protok novca između Istoka i
Zapada. Diplomat je imao jaku intuiciju da predvidi te transakcije, a onda
je iz njih izvlačio profit. Znao je žrtvovati kratkoročni interes informacije
koju bi saznao: to je bilo ulaganje u budućnost. Ibrahim je znao šutjeti i
puno je naučio.
Sultanova majka rodila je Sulejmana kada je imala 16 godina.
Četvrtina stoljeća je prošla. Udebljala se, a i ten joj je venuo. Od njezine
ranije ljupkosti ostala je samo trunka oholosti, a te ostatke zavodljivosti
kod žena koje su nekoć bile vrlo lijepe, vrijeme ne može izbrisati.
Kako se ne bi našla zakopana u dnu harema, dugo se vremena morala
boriti da se svidi Selimu više od svojih rivalki. Njegovo premišljanje nije
joj dopustilo da čvrsto uspostavi svoju prednost. Kada je postala sultanova
majka, sigurna u njegove osjećaje, konačno se mogla smatrati spokojnom.
Zapravo, prisjećala se godina kada je sve što se postizalo, imalo korijen u
neizlječivom nemiru.
Napokon, kada je Sulejman postao car, ona ga je zaista obožavala.
Zbog njega se svega bojala i zbog njega je željela sve. Samo neka ništa ne
riskira i neka bude slavan. Neka uništi šijite u stepama, Karla Petog u
zapaljenom Beču, ali neka za vrijeme bitaka bude zaštićen od strijela,
zaštićen sa šest tisuća janjičara. Ali, jesu li ti janjičari bili pouzdani?
Bojala se izdaje šefova i vođa pobune. Svi oni koji su nekoć služili
Selimu, bili su u njenim očima ogorčeni neprijatelji. Nije bilo u njenoj
moći dirati u glavešine. Ona se angažirala u tome da podređene eliminira
protjerivanjem, zatvorom, krvnikovom sjekirom; svu tu kliku koja je, kako
je govorila, špijunirala u korist Piri Mehmed paše.
Sulejman se ponekad ljutio kada na dvoru ne bi mogao pronaći
33

34. nekog slugu čije su mu sposobnosti bile potrebne, a kojega je majka, bez
da bi ga o tome obavijestila, već protjerala jer je smatrala da je to dobro za
njegovu sigurnost.
No, zato je Ibrahim uživao njezinu apsolutnu naklonost. Bio je
neraskidivi dio njezinog sina. Nikome nije vjerovala kao njemu.
Jednoga jutra, pozvala je Ibrahima u salon, gdje je provodila dane
ispružena na svojim krznima. U kaminu su gorjela mirisna drva. U središtu
prostorije bili su svjetlucavi vodoskok i fontana. Žamor te fontane kratio
joj je vrijeme, ali i stišavao razgovore, što je bilo korisno u situaciji kada je
htjela da razgovaraju povjerljivo. Rekla je ženama da napuste prostoriju. –
Približi se, – reče ona Ibrahimu. – I ne govori glasnije od žuborenja vode.
Time mu je dala do znanja kako mu ima nešto važno reći. – Kako si
lijep, – nastavi ona. – Sve više i više nalikuješ Sulejmanu.
U njezinom svijetu nije bilo većeg komplimenta od onoga koji je
upravo izrekla.
– Pozvala sam te da ti kažem jednu novost koja me ispunjava
zadovoljstvom. Naš Veliki gospodar napokon je, na moje inzistiranje,
odlučio imenovati te upravnikom svoga dvora.
Ibrahim je zaustio nešto reći, ali ona ga spriječi jednim odrješitim
pokretom svoje male, debele ruke.
– Ne mogu više živjeti gledajući ga u nemilosti robova koji su odani
našim neprijateljima. Kad ti budeš pored njega, napokon ću biti mirna,
oslobođena košmarâ koji mi remete san. A ti ćeš biti kadar imati i oko i
ruku na svemu što se događa u palači, u gradu i u Carstvu. Bit ćeš bogat
onoliko koliko budeš htio, jer ćeš biti posrednik koji je spreman na sve.
Ibrahim je želio znati je li novost koju je sultanija upravo izgovorila
zapravo ponavljanje svega onoga što mu je već ranije nudio Sulejman, ili je
to bila njezina inicijativa, za koju nije znala da ju je već jednom odbio. Jer,
kada bi ona napadala svoga sina zato što ignorira njezine savjete, on ih je
znao prihvatiti, potiho mrmljajući, samo da bi mu dala mira.
* * *
Međutim, kao što to ponavlja veleposlanik iz Venecije, ništa se u
palači ne događa spontano. Čak ni spokoj ne može proći bez računice.
* * *
34

35. Nakon što je razmislio, Ibrahim je pazio da ne prizna kako je već
odbio sultana i to nekoliko tjedana ranije. Ništa ne bi dobio time da rani
osjetljivost svoje moćne zaštitnice, niti da joj otkrije ono što ona ne zna.
U prostoriju uđe mali, nakazni čovjek, noseći kolače. On je bio
jedino stvorenje koje je ulazilo kod sultanije bez poziva. Bio je nijem i
zadužen da pred njom kuša hranu; bojala se spletki i otrova, čak više od
kuge i požara.
– Zaista sam počašćen i zaista zahvalan, – reče Ibrahim prinoseći
ustima kolačić od badema.
Je li ga Hafsa Hatun slušala? Žvačući prozirnu koricu limuna, osjetila
je olakšanje.
* * *
– Svake noći sanjam nijemog ubojicu kako ulazi u sobu u kojoj
spava Sulejman. Sanjam kako se približava njegovom vratu s ispletenim
užetom koje potom steže. I kako se onda moj sin guši, a ne može ispustiti
ni glasa…Bdij nad njegovim životom! Nemoj oklijevati ni da ubiješ, i na
najmanju sumnju, deset ljudi, stotinu, deset tisuća. Neka tvoja strogost čini
da drhte i veliki i mali. Neka se tvoja straža ne opušta ni u jednom jedinom
trenutku! Stavljam njegov život u tvoje ruke jer ti si, uz mene, jedini koji
ga istinski voli. Ne tražim ništa drugo, čak ni da me informiraš o intrigama
Piri paše. Ako je moj sin živ i zdrav, baš me briga za njega. Ako je moj sin
živ, svijet je za mene savršen.
Vjetar koji je stizao s azijskih obala vijorio je konjskim grivama.
Mašući krilima, ptice s kapicama na glavama stiskale su kandže na šakama
u rukavicama. Tek što je pušten prvi sokol, Sulejman zatraži od Ibrahima
da ga slijedi i napusti lov. Praćeni sa samo deset konjanika, galopirali su do
Bospora. Popeli su se na jednu barku, a potom Ibrahim uzme vesla i oni se
udaljiše.
– Sam s tobom na moru mogu disati, – reče Sulejman, ispruživši se.
– Ne možeš ni zamisliti koliko je zahtjevno to što se nikada ne možeš
opustiti, čak ni sa svojim ženama, ni u krugu ljudi bez glasa ili muškosti.
To je kao da sam spomenik. Svaka riječ koju izgovorim, svaki i
najbeznačajniji pokret, predstavlja kamen koji se dodaje tom spomeniku.
Čovjek se, pretpostavljam, navikne na to.
– Mislim čak da u tome treba pokušati naći neko zadovoljstvo –
35

36. odgovori Ibrahim.
Sulejman se podigne i približi svom prijatelju. – Kada je netko na
vlasti, tad na okrutan način nauči istinu, kakvu ljudi koji ne nose teret
vrhovne odgovornosti, mogu sebi dopustiti da zanemare. Najgora od tih
istina je uvjerenje o tome da, kako bi se vladalo, treba voljeti i dati svoje
povjerenje, ujedno ni u jednom času ne gubeći iz vida da će doći dan kada
će taj netko biti izdan i omražen. Jedan mudrac iz antike rekao je “O moji
prijatelji, nemam nijednog od vas”. Nas dvojica, ti i ja, Ibrahime, možemo
učiniti da to obeshrabrujuće pravilo prestane vrijediti. Kad sam odvojen od
tebe zbog svojih dužnosti, razmišljam o tome kako mi nismo obični
prijatelji, oni koje približavaju interesi, isti ukusi ili zajedničke želje, već
prijatelji po neobjašnjivim prilikama. Kao jedna duša u dva tijela. Došao
sam do spoznaje da ćemo, ako znamo cijeniti naše prijateljstvo, dati svijetu
primjer koji će iznenaditi, i danas, i kroz stoljeća. Zar nisam u pravu?
Na taj govor Ibrahim problijedi. – Imaš pravo, – reče on. – Ali ja se
nisam usudio to poželjeti. Duša koju dijelimo je više nemir u mojoj osobi,
negoli u tvojoj. Visoki položaj koji imaš dopušta da se razlikujemo.
– Izazov našem prijateljstvu, – nastavi Sulejman, – upravo i jest
razlika u našim položajima. Ako budemo znali pobijediti taj izazov, naše
će prijateljstvo biti zapamćeno. Dakle, ja se ne mogu odreći toga da budem
sultan, jer je Bog tako htio…
Ibrahim ga prekinu: – Dakle, da bismo bili na jednakoj razini, ja
moram biti pustinjak, isposnik na nekom brdu; hoću reći, jedini put koji mi
je otvoren je taj da se odreknem onoga što jedan sultan može dati.
– Nisam tako mislio, – reče Sulejman. – Jesi li spreman na to?
– Dobro znaš da nisam. Nemam tu sklonost da se povučem iz svijeta.
Sulejman se nasmije: – Ostaje nam, dakle, da podijelimo moć ili,
bolje rečeno, da djelujemo zajedno. Odlazim najprije u rat protiv Beograda,
zatim protiv Rodosa. Kršćani moraju znati da ja nisam neki feminizirani
princ, kao što oni misle. U tim bitkama pratit ćeš me kao upravitelj moga
dvora. Po našem povratku, postat ćeš veliki vezir.
– Ako ti tako želiš, – reče Ibrahim, – želim i ja.
36

37. 4.
Vojska je krenula na put, svjesna pobjede koja joj slijedi, i vratila se
trijumfirajući. Prilikom odlaska i povratka, pokazivala je istu grandioznu
raskoš koja je trebala impresionirati narode i kraljeve. Dobra je to prilika i
za veleposlanike. Oni će svjedočiti. Na Zapadu i na Istoku znat će se, preko
njihovih pisama u kojima će pretjerivati – oni uvijek pretjeruju da bi sebi
dali na važnosti – da otomanski car maršira na čelu prve sile svijeta.
Tu su spahije i janjičari Porte3, vrsni konji, paradni konji, trkaći
konji, lukovi na ramenima, strijele, čelični mačevi u desnicama i štitovi u
ljevicama, zlatom vezene orme, ukrasi od svile i velura ili tamne tunike –
uniforma pješaka, sablje ukrašene dragim kamenjem, perjanice na kapama,
buzdovani, nagomilane topovske kugle. Tu su topovi, najveći koji postoje,
teške galije, karavele iz arsenala Zlatnog roga Turske.
Provincije šalju svoje konjanike, svoje janjičare i ostale postrojbe
koje se odmah pokoravaju općoj disciplini. Ona je kruta. Poštuju je. Kazne
padaju nemilosrdno. Uostalom, svaki vojnik, bio Turčin ili onaj koji je
uključen prisilno ili kao odmetnik, ponosan je što može biti dio tog
moćnog pokreta koji grabi dalje. Najava da stiže otomanska vojska, za
neprijatelja je već obećanje poraza.
Kršćanskim podanicima u Sofiji rečeno je da prikupe deset tisuća
kola žita i ječma. Vezir Ferhad paša pojačava konvoje velikom karavanom
deva natovarenih oružjem. Napadaju Beograd. Srbi se predaju. Odvode ih
u Istanbul. Masakriraju Mađare. U glavnoj gradskoj crkvi, odmah
pretvorenoj u džamiju, Sulejman izgovara svoju prvu molitvu petkom.
Pape Karlo Peti i Franjo Prvi od danas znaju tko je on: Mač koji plamti.
Bez ispaljenog metka napada Rodos. Otok Vitezova svetog Ivana
smatra se neosvojivim. On ga osvaja nakon navale kojom osobno
zapovijeda. Izgubio je 45 tisuća ljudi. Nije zadovoljan ni sa sobom, ni sa
svojim vezirima. Zbog toga je mnoge otpustio u vrijeme same zasjede: da
bi se zaslužile najviše funkcije, potrebno je prije toga postati ratnim
gospodarom, vrijednim ratnikom. Takav mora biti red. Kada mu glavni
zapovjednik dođe podnijeti ostavku, mora čekati na kiši: u šatoru, ostali
dužnosnici zahvaljuju Velikom gospodaru za svoju pobjedu. Uvode
37

38. napokon nesretnika. Ostaju licem u lice, u tišini. Zatim Sulejman uzima
riječ: – To je sudbina prinčeva, da gube gradove i provincije, – reče on radi
utjehe. Po završetku audijencije, povjeri Ibrahimu da je tužan što je morao
istjerati tog starca iz svoje palače.
Mehmed Drugi, osvajač Konstantinopola, zaplašio je Zapad. Ipak,
nije nikada uspio pokoriti Rodos. Četrdeset godina kasnije, njegov je
praunuk preplašio Rim, Francusku, Veneciju, Genovu, Španjolsku, Beč.
* * *
Dok se Sulejman nameće svijetu kao svijetleća munja, Ibrahim ga ne
napušta. Priprema se upravljati Carstvom. Sultanova je moć apsolutna.
Božji zakoni su njegove jedine granice. Uz to ima mogućnost da i njih
tumači uz pomoć učitelja vjere. No, i oni su samo ljudi i on može utjecati
na njihovu volju. Da bi im se dodvorio, Ibrahim se predstavlja dobrim
muslimanom. Poznavanje Knjige i mističnih tekstova uvodi ga u područje
u kojemu nije dopušteno sumnjati, mada on posjeduje i mudrost i
inteligenciju. Odlično je, misli on, to što su oni koji vladaju podložni
istinama i neistinama metafizike. Konkretno, otomanska se nadmoć temelji
na tri stupa: slava oružja – nju ima pred očima, bogatstvo trezora koje
obilato hrane porezi u trgovini i porezi provincija te odlična administracija.
Spoznao je načine koji će mu trebati da ih upotrijebi kada dođe vrijeme da
učvrsti temelje svoje vladavine. Zadatak ga ne uznemirava. Može računati
na svoje intelektualne kapacitete. On se brine za samoga sebe. Trebao je
samo utuviti sebi u glavu da nije sin ribara izabran sudbinom i uvjeriti se
da posve legitimno zauzima prvo mjesto. Svakoga jutra trudi se mentalno
ojačati. To je vježba koja mu je neugodna. Označio je svoje granice.
Pokazao je i svoje krhke i svoje nježne načine ponašanja. Želi izazvati
poštovanje i strah, pa to i čini.
Po povatku s Rodosa, Sulejman i službeno imenuje Ibrahima velikim
vezirom. Novost je nečuvena. Grk još nema ni trideset godina i nije prošao
ni jedan stupanj koji tradicionalno vodi do najviše dužnosti u državi. U
saraju bjesne, u gradu se izruguju zbog carevog odnosa s njegovim lijepim
odabranikom, a u glavnim gradovima stranih država puni su pitanja. Piri
Mehmed paša povlači se na svoj posjed, a da nije ni okom trepnuo: star je,
umoran i neizmjerno bogat. Ali, Ahmed paša, drugi vezir, osjeća se
povrijeđenim. Skandal je tako velik da sam Ibrahim savjetuje Sulejmanu
da preispita svoju odluku. – Čak i ako prihvatimo, – reče mu, – da sam ja
38

39. najbolji i najlojalniji od svih velikih vezira, kako ti mogu koristiti ako moje
imenovanje na to mjesto podstiče samo pobune i narušava čvrstinu
Carstva? Ahmed paša već skuplja oko sebe sve nezadovoljnike. Na stotine
ih je. Ti jesi svemoguć, ali do određene granice. Iznad nje je stvarnost koja
to nadilazi. Vrati me u sjenu.
Sulejman ga sluša, ali ne dopušta da ga uvjeri. – Ti nisi stvoren da bi
bio u sjeni. Propao bi u ulozi tajnog savjetnika. Da bi uspio u tome, trebao
bi biti ljigav karakter, a to nije u tvojoj prirodi. Ostavimo to eunusima.
Uostalom, ne bi to dugo podnosio – napustio bi me. Već sam ti rekao: hoću
da se zna da dijeliš moć sa mnom. Nemoj se impresionirati i dati zastrašiti
klevetama i prijetnjama. Gledaj dalje od toga. Ovi koji danas laju protiv
tebe, sutra će te prihvatiti.
– Ahmed paša je moćan.
– Istina, on je moćan i već godinama plete svoju mrežu. Svi oni koji
su vezali svoju sudbinu za njegovu sreću, svi te sada mrze…
– Dakle, – živo reče Ibrahim, – ako me ne želiš otpustiti, treba ga
maknuti.
Sulejman se nasmije. – Ah, evo dokle si želio doći! Volim te više kao
hladnokrvnog ubojicu, nego kad si lažno skroman. Što više voliš, sjekiru ili
uže?
– Ne, – reče Ibrahim. – Ahmed paša je bio odličan vezir i njegov je
prkos posve legitiman. Predlažem da ga udaljimo, dajući mu upravu nad
Egiptom. On je pohlepan na novac, mjesto je dobro i to će ga smiriti.
– U redu, neka bude tako, – složi se Sulejman. – Obavijestit ću sutra
o toj odluci divan4.
– Ja sam veliki vezir, onaj koji donosi takvu odluku. Više bih volio
da mu je osobno najavim.
Sulejman se ponovo nasmije: – Ah, Ibrahime, kako bi ti bio ojađen u
sjeni i kako sam imao pravo što sam te izveo na svjetlost…
Ibrahim ne gubi ni trenutka. Poziva glavnog admirala. Naređuje da se
odmah spreme i naoružaju tri galije. Zatim, prije nego što je posve pala
noć, on odgalopira do palače Ahmed paše. Traži da ga se uvede u kupelj
gdje se povukao drugi vezir. Tu, u pari koja ih okružuje, on mu objašnjava,
s neba pa u rebra, da je Sulejman, ogorčen njegovim urotama, skoro došao
39

40. do toga da ga osudi na smrt, ali je on, Ibrahim, uspio – i to jedva, u
posljednjem trenutku – uvjeriti padišaha da mu dâ Egipat. Mora otići prije
negoli se ovaj predomisli. Brodovi će biti spremni da isplove u zoru. Što
god da je mislio o tome potezu, Ahmed paša shvaća da njegov život ovisi o
Ibrahimu. Traži odgodu kako bi mogao urediti svoje poslove. Ibrahim
odgovara da se on ne može smatrati odgovornim za ono što će se dogoditi
nakon idućeg jutra. Skrivajući svoj bijes, Ahmed paša popusti.
Tek što je došao u Kairo, proglasi se sultanom. Nekoliko tamošnjih
postrojbi odupire mu se iz lojalnosti. Najveći broj ih slijedi pobunu. Egipat
i Sirija su u vatri i krvi.
Čim je Ibrahim dobio potvrdu o svim tim vijestima, zatraži od
Sulejmana da mu dopusti upostaviti red. Car je neodlučan. Kako će on bez
svog prijatelja? Ibrahim inzistira: mora pokazati sjajnim djelima da je
dostojan svoga mjesta. Umoran je i katkad bijesan jer ga se nastavlja
smatrati lijepim odabranikom, čiji su razlozi uspona bili besramni.
Sulejman ne sluša njegove argumente. On im se ruga.
Međutim, situacija u Egiptu se pogoršava. Kuriri javljaju da su i u
drugim provincijama guverneri i vazali, potaknuti primjerom Ahmed paše,
spremni odbaciti sultanovu vlast. Ibrahim se opet vraća na taj problem.
– Rekao sam ti da će moje imenovanje potaknuti pobune. I sad smo
tu. Pusti me da odem u Kairo na čelu vojske. Moram pobijediti jer sam ja
odgovoran za nastalu situaciju.
– Možda ćeš pobijediti, – odgovara Sulejman, – a možda i propasti.
Nedostajao bi mi.
– Kada bih imao nesreću da dopustim da me ubiju, to ne bi bilo
veliko zlo, jer bi pokazalo da je tvoje prijateljstvo bilo povezano s mojom
vrijednosti, a ne sa šarmom kojim djelujem na tebe.
– Vrlo si siguran u sebe, zar ne?
– Zapravo nisam. Imam potrebu za dokazivanjem. Kao i ti, kao i svi
stanovnici Carstva.
– Kada te čovjek vidi, – reče Sulejman, – i kada te sluša tako
žestokog i tako samouvjerenog, netko poremećen mogao bi pomisliti da si
ti potaknuo pobunu Ahmed paše, kako bi sebi dao na vrijednosti!
– A kad bi i bilo tako, – odgovori Ibrahim, – što bi se promijenilo?
40

41. * * *
Konačno, nakon dugog moljenja, Ibrahim uvjeri Sulejmana.
* * *
Na dan njegovog odlaska u Egipat, Sulejman osobno isprati svog
prijatelja do Prinčevskih otoka.
* * *
Već na početku, na čelu postrojbi koje je doveo sa sobom ili ih je
prikupio na licu mjesta, Ibrahim slomi pobunjenike. Ahmed paša je ubijen
prije negoli se Ibrahim iskrcao. Ali, mameluci5 i arapska plemena pobunili
su se protiv janjičara u cijeloj regiji, koristeći situaciju u kojoj su se našli.
Bile su neophodne snažne mjere. Ali, Ibrahim je bio isuviše lukav da bi
pomislio kako je to dovoljno. S puno strasti želio je uspostaviti red, koji bi
potrajao onoliko dugo koliko jedno ljudsko djelo može trajati. I doista, ono
što je on učinio i stvorio, drži se već tri stoljeća. Što je bolje od toga?
Znao je, a bilo je to osnovno pravilo moćnih ljudi, da red ne može
vladati ako se pravda neograničeno kroji. Zbog toga je pogubio onoliko
glava nemarnih turskih dužnosnika, kao i arapskih pobunjenika. Preuzeo je
njihovu funkciju u Kairu, oslobodio zatvorenike koji su bili u zatvoru zbog
dugova i pozvao sve osobe koje su trpjele zbog nepravde, da se jave i
izjasne o tome. Zatim je reogranizirao provincije u više guvernija,
postavljajući uz svakog beglerbega suprotstavljenog mu moćnika, rivala,
kako se nijedan ne bi mogao ponašati kao tiranin. Donesen je zakonik.
Regulirao je poreze, plaćanje dužnosnika, održavanje reda, funkcioniranje
prava i prodaju proizvoda.
Za manje od godinu dana, Ibrahim dokaže samome sebi, sultanu,
Carstvu i cijelom svijetu, da je veliki političar. Dočekali su ga tako i kada
se vratio u Istanbul. Zasuli su ga zlatom i poklonima. Osvijetliše grad.
Organiziraše povorku na Hipodromu. Sulejman ga privinu na prsa:
– Doživio bih manje zadovoljstvo da je to bio moj trijumf umjesto
tvoga, kojega danas slave, i moje vrline, umjesto tvojih kojima se masa
divi. Ti si se podigao u jednom skoku na mjesto koje je moje srce izabralo
za tebe. Moj se san od danas ispunjava: vladat ćemo zajedno. Ja nisam više
sam, Ibrahime. Od svih dobara kojima se može nadati jedan čovjek na
zemlji, ovo je najveće, osim onoga da se spoji s Bogom, neka je hvaljeno
njegovo Ime. Ali, meni to zabranjuje moja sudbina… Više nisam sam,
41

42. Ibrahime. Između nas je samo jedna struja, najsnažnija i najnježnija: ona
bezuvjetnog prijateljstva.
Ove riječi ganuše Ibrahima. Međutim, njegova radost, dok je slušao
Sulejmanov govor, bila je manje čista negoli Sulejmanova, koji je sve to
izgovarao. Nad njima se nadvila sjena: koliko god daleko budu išli, do
samog kraja neće moći ići zajedno.
3 Porta ili Visoka porta naziv je za sultanov otvoreni dvor, nazvan po
vratima na ulazu u glave urede velikog vezira gdje je sutan primao strane
izaslanike. Od vremena vladavine Sulejmana I. taj je naziv u Europi postao
sinonim za osmansku vladu. (op.u.)
4 Divan – Carski savjet, vlada Osmanskog Carstva. Sačinjavali su ga
razni veziri i veliki vizir. U diplomatskim se krugovima taj naziv koristio i
za samo Carstvo. (op.u.)
5 ratni zarobljenici, pretežno turskog i čerkeskog podrijetla,
(op.prev.)
42

43. 5.
Za nekoliko godina Sulejman je uz pomoć Ibrahima, ili bolje rečeno
uz njegovu potpunu predanost, doveo Otomansko carstvo do procvata.
Majka sultanija više nije strahovala. U teškim vremenima bojala se mračne
sudbine za svoga sina, ali sada, kad ga je vidjela kako vlada u takvoj slavi,
većoj nego što je ikada i sanjala, počela ga je – opet pretjerano, ali ovoga
puta na drugi način – smatrati besmrtnim i u njegovom životu vidjeti samo
uspjeh i vječni sjaj.
* * *
Unatoč svojim vladarskim dužnostima i krutosti srca koju donosi
vlast, Sulejman ju je okruživao pažnjom; dragocjeni Ibrahim brinuo je o
tome kao što je brinuo o svemu. Hafsa Hatun nije se vrijeđala zbog
činjenice što ju je sin obasipao nježnostima i pažnjom, zahvaljujući
Ibrahimu. U njezinim očima, Ibrahim je vodio računa o Sulejmanovoj
savjesti na tako ispravan način, kao da je o tome brinuo sam sultan. Nije se
uopće razlikovalo ono što je dolazilo od jednog i ono što je dolazilo od
drugog. Ona se svaki dan radovala i svaki je dan bila ganuta što je pored
svoga sina imala jedno tako lijepo ogledalo koje umnožava njegove vrline.
Hafsa Hatun je napokon bila u majčinskom raju.
Dosađivala se. Ispunjavala je dane sadeći tulipane u svom vrtu. Znala
se i zatvoriti u dvorane trezora, usred dragulja i dragocjenosti kojih je
Sulejman sakupio na tisuće. S vremenom, govorio je, neće ih pokazivati
samo u posebnim prigodama, u kojima mora pokazati svoju
veličanstvenost. Međutim, još uvijek ih je pohlepno sakupljao. Dok je
prebirala po biserima i dragom kamenju, bilo onima ugraviranim u zlato ili
onima koji su samo ostavljeni u kovčezima, majka sultanija je uživala u
njihovoj količini, njihovoj dragocjenosti i njihovoj vječnosti. Činili su joj
se kao bedem koji ih štiti od vremena. Ali, bilo je to hladno uživanje.
Zimi, uz kamin, okružila bi se glazbenicima, pripovjedačima i
mladim ženama, izabranima da je oraspolože. Tako je, da bi se zabavila,
kupila jednu rusku djevojku, koju joj je prodao tatarski trgovac i dao joj
ime Rokselana, a da se nije znalo je li to zbog aluzije na njezin ruski
naglasak ili zbog njezine riđe kose. Ona ju je nazvala Hurem, to jest
43

44. Vesela. Bila je niskog rasta i, kad bi pognula glavu i sva se nekako
pogrbila, njezina ljepota uopće se nije mogla zamijetiti.
Jednog poslijepodneva, kada je došao pozdraviti Hafsu Hatun,
Ibrahim ne bi ni razlikovao djevojku od grupe ostalih ropkinja, koje su na
njegov dolazak pobjegle na kraj dvorane, da mu je majka sultanija nije
pokazala:
– Žena ne može nalikovati na muškarca, ali pogledaj onu, slična je tebi.
Oteta je iz svoje obitelji i sad je ropkinja. Međutim, čovjek bi povjerovao
da je bilo određeno da je snađe sretna i sigurna sudbina, kao mene.
Ibrahim pogleda Hurem. Pod svjetlom lampe, vidio je njezin vrat.
Smijala se. Njezina savijena stopala lupkala su po podu papučama od
grimiznog velura.
Majka sultanija naredi joj da se približi i zapjeva za velikog vezira.
– Što trebam pjevati? – upita djevojka.
– Izaberi sama.
Ona sjedne, držeći se uspravno, prekriženih nogu i gležnjeva. Mrdnu
kukovima da se učvrsti, izravna svoju haljinu dlanom ruke i stavi u krilo
mandolinu. Te su se pripreme doimale vrlo ozbiljnima, a djevojka si je
nehajno uzimala vremena koliko je smatrala da joj treba da započne. Činilo
se kao da ne haje za dvije važne osobe koje su čekale da zapjeva, sjedeći
joj nasuprot.
Ukoči se na trenutak i onda počne.
Kad je govorila, njezin je glas zvučao pomalo hrapavo. No, dok je
pjevala, bio je to posve drugi glas, nježan glas koji su glasne žice i njezine
grudi bez napora vodile od početka do kraja. Kad je završila, u tišini, suze
se skotrljaše iz njezinih očiju. Ibrahim je upita zašto plače. – Zbog glazbe,
– reče ona.
– A tvoja te pjesma tjera da plačeš?
– Ne. To je glazba, – ponovi ona. – Bila je tu prije nas, a bit će tu i
poslije nas. Ja sam samo instrument preko kojega se ona danas pokazuje.
Zato plačem.
– Osjećaš li se nedostojnom glazbe? Tvoj glas je ipak uzvišen.
– Ne znam, – odgovori ona. – Oprostite mi, gospodine, ne mogu se
izjasniti. Ja nisam učena osoba, znam samo pjevati.
44

45. – To je dovoljno, kada netko pjeva tako dobro kao ti, – reče Ibrahim.
– Talent je čudo.
– Zahvaljujem na vašim komplimentima, gospodaru, ali ja sam
daleko od toga da odlično pjevam. Čak i ako to uspijem jednoga dana, ako
uspijem pokazati glazbu u onom obliku kakav bi trebala imati, to bi možda
i oduševilo one koji je slušaju, ali ne i mene. Za mene će to uvijek biti
muka.
– Želiš reći da ćeš patiti ako ne dosegneš ideal kojemu težiš? To je
ljudska sudbina.
– Ne, – reče ona. – Nije to. To je druga stvar… Glazba postoji izvan
nas. Njezina ljepota je dragocjena, neprolazna. Ona je postojana. Ona čeka.
Prkosi nam. Eto, to je moja muka.
Hurem više nije plakala. Samo je još dodala: – Ali, muka koju volim.
I počela se smijati. U tom smijehu nalazili su se odjeci njezine
pjesme, poput perlica u slapu.
Ibrahim dade znak Hurem da se povuče u kut sobe sa svojim
prijateljicama. Nagnuo se prema majci sultaniji.
– Želim tu djevojku. Ja je kupujem. Ne oklijevaj u vezi s cijenom.
Što bude bolje obrazovana, bit će mi dragocjenija.
Ibrahim nikada nije osjetio pravu ljubav prema jednoj ženi. Njegov
uspon prema moći, uz Sulejmana, a onda i opijenost time da djeluje
ravnopravno s njim, spriječili su da njegov zanos krene prema strasti.
Uobičajene apetite mogao je hraniti s brojnim djevojakama koje nije ni
poznavao, a njegovi potčinjeni nudili su mu ih bez prestanka, sve nove i
nove, koje su dolazile iz Europe, Afrike i Azije. On ih je smatrao
jednostavnim zadovoljstvom.
Uživanja i ponori o kojima pjevaju pjesnici, njemu su bili strani.
Emocije koje je doživio slušajući Hurem dok je pjevala, otvorile su prozor
u njegovoj nezainteresiranosti.
Kada se Ibrahim trijumfalno vratio iz Egipta, Sulejman ga je ovlastio
da na Hipodromu izgradi palaču, iste veličine kakve je bila i njegova.
Harem velikog vezira nadilazio je sjaj svega što se moglo vidjeti u Carstvu
i u Veneciji.
Navečer, kad je majka sultanija dopustila da odvede Hurem, Ibrahim
45

46. naredi da je zatvore u najluksuznije od njegovih odaja i okruže sluškinjama
i glazbenicima. Kroz tajni otvor napravljen u zidu, gledao ju je kako se
snalazi. Trčala je s jednog kraja svog malog posjeda na drugi, divila se
finoći tkanina i tepiha i ljepoti namještaja, govoreći svojim sluškinjama o
svojoj sreći i tolikoj raskoši. Njezino ponašanje mijenjalo se od ljupkosti
do prostaštva, kakvo se vidi kod većine mladih djevojaka koje su tek izašle
iz djetinjstva.
Kad se razodjenula da uđe u kupelj, Ibrahim je zaključio da joj je
tijelo punačko, bez neke posebne ljepote, osim možda sjajne kože. Ipak,
izgledalala je zavodljivo i on dođe u iskušenje da joj se pridruži. Ali, u
trenutku kada je htio gurnuti vrata, ipak je odlučio da to ne učini. Ako se
prema Hurem bude ponašao kao prema bilo kojoj od svojih žena, neće li
riskirati da pokvari magiju kojom ga je tako brzo začarala?
Nije želio brzopleto upropastiti tu mogućnost.
Postalo mu je navika da u trenucima kad je bio slobodan od poslova,
provodi dosta vremena ispred tog otvora u zidu. Uskoro, događalo mu se
da prekine neku audijenciju, da bi došao tu i bacio pogled, kao da se plašio
da će propustiti trenutak kad će Hurem pokazati tajnu svoje zavodljivosti,
da će mu promaknuti smisao onoga što ga oduševljava u njezinoj pjesmi.
Promatrao ju je dok spava i kad je budna, kada uči i kada se smije, u vrtu
okruženom visokim zidovima, njezinu usredotočenost dok je vezla,
marljivost kojom je vježbala svoj glas, njezine hirove, njezine ljutnje na
sluškinje, suze koje su joj dolazile u oči bez nekog razloga. On, koji je
danima gledao veleposlanike i dužnosnike, odjednom je postao svjestan da
je se boji; nekako ga je plašila.
Kakva je bila njezina tajna?
Kada bi je pozvao kasno navečer, bilo je to zato da mu pjeva. Nije se
uvijek događalo da na tim sastancima doživi oduševljenje, kao što je to
bilo prvi put. Zašto? Je li pjesma bila manje savršena ili se radilo o
njegovoj osjećajnosti, koja je poznavala neku vrst pomračenja? Ta
razočarenja, umjesto da ga okrenu od Hurem, samo su jačala njegovo
zanimanje. Jedne večeri, kad ga je glas mlade djevojke posebno zanio,
usudio se napokon progovoriti. – Koja je tvoja tajna? Znam da imaš tajnu.
Ne vjerujem da je riječ o mojoj mašti koja ju pronalazi. – Ona se nasmije.
Ibrahim je nije zbunio.
46

47. – Radosna sam.
– Ne radi se samo o radosti, ne pjevaš zbog toga tako božanstveno.
– Da, – reče ona. – Ja vjerujem da je tako. Moja radost je čekanje.
Uvijek čekam nešto što želim postići, nešto što želim dohvatiti, nešto što
me veseli u tom trenutku, ali mi nije dovoljno. Poslije toga opet čekam
nešto drugo, i tako stalno dalje. Moja radost me tjera na to, gura me.
Taj ishitreni ton ne dopadne se Ibrahimu. On je otpusti.
Hurem je težila zadovoljstvima i ljubavnim orgijama; smatrala ih je
dijelom velike sudbine. Strast, moć i bogatstvo bili su u njezinim snovima
jedini ispravni tijek nade koju je tražila i ganjala još od djetinjstva, a svoje
je djetinjstvo mrzila do te mjere da ga je izbrisala iz pamćenja. Počela je
živjeti tek od trenutka kad je došla u dob da se može ljudima sviđati i da je
mogu željeti. Počela je živjeti od trenutka kad ju je Ibrahim uzeo u saraju
majci sultaniji.
Početak njezinog boravka u haremu velikog vezira protekao je u
poticajnom očekivanju da je život kakav je željela, konačno počeo.
Zaprepaštena Ibrahimovom hladnoćom, ipak nije sumnjala da će je jednog
lijepog dana on uzeti u svoj zagrljaj i učiniti svojom najvoljenijom ženom,
svojom miljenicom. No, ona nije bila od onih koje beskonačno čekaju.
Kako taj dan nije dolazio, odlučila je izravno se obratiti velikom veziru. Od
zebnje joj je srce jače kucalo, ali njezina hrabrost bila je jača od svega.
– Zašto me zanemaruješ? Zašto druge žene u haremu imaju pravo na
tvoju naklonost, a ja nemam? Zar nisam po tvom ukusu?
Ibrahim nije navikao na to da ga se ispituje. Osim pred majkom
sultanijom, imao je naviku da se ne izjašnjava, a još manje da se
opravdava. – Povuci se, – reče joj.
Hurem nije predstavljala ništa. Veliki vezir držao je Carstvo u svojim
rukama. Ona je riskirala život prkoseći mu. Ali, ona je bila ta koja je
pokazala hrabrost i on je ljutito planuo.
– Ne, – reče ona. – Neću se povući dok ne dobijem odgovor.
Ibrahim je otišao, bila je sigurna u to, da naredi eunusima koji su
stajali iza zastora da je otjeraju. Suze joj ispuniše oči.
– Ako me ne voliš, ti koji si moj gospodar, ja i ne postojim. Ako me
želiš vratiti tatarskom trgovcu koji me doveo u Istanbul, to će biti isto što i
47

48. ubiti me.
Približi mu se. On joj to dopusti, ganut žarom koji je prštao iz nje.
Izgledala je kao da je spremna umrijeti; bez sumnje je tako i razmišljala u
tom trenutku. Hrabrost na bojnom polju i čvrstoća karaktera bile su
osobine kojih Ibrahimu nije manjkalo, no suočiti se s naivnim zanosom te
mlade djevojke, bilo je nešto za što je bio posve nesposoban.
Ona uze ruku velikog vezira, iako se opirao, i stavi je na svoju glavu,
na kosu ispletenu u lijepu frizuru. – Ja sam bijednica. Ti si slobodan i
moćan. Ako pristaneš na to da me voliš, u potpunosti ću se posvetiti tvojoj
sreći.
– To su iluzije, varaš se. Ja sam slobodan i moćan, samo zato jer tako
želi Veliki gospodar. Ja sam također rob.
– Ali, ti si neophodan sultanu. Ja nisam nikome potrebna. Oslobodi
me, jedino ti možeš to učiniti. – Ibrahim povuče ruku s njezine kose i
ustane.
– Što bi ti postao, – nastavi ona, – da je Bog dao da se rodiš kao
žena, poput mene?
Ibrahim namršti obrve. Pretpostavka je bila apsurdna. Zatim se
nasmije. Ta djevojka definitivno nije bila kao druge.
* * *
U tjednima koji su uslijedili nastavio ju je krišom promatrati.
Njegova razmišljanja o njoj promijenila su se. Više nije očekivao da
otkrije, ne zna se kako, skrivene karte svoje zavodljivosti. Njezina
privlačnost nije proizlazila iz magične aure. Ona je bila rezultat kvaliteta
koje je mogao nabrojiti: zelene oči kojima suze nisu izbrisale sjaj i živost,
svijetlo i nježno tijelo, božanstveni glas, odlučnost, duh, žar i radost
njezinog srca.
Sulejman je ostavio Ibrahima da vlada. On je vladao, oslobođen od
svakodnevnih poslova. Vrijeme koje je tako uštedio, posvećivao je
meditaciji i molitvi.
Suveren suverena, djelitelj je kruna monarsima svijeta, sultan i
padišah Bijelog i Crnog mora, Rumelije, Anatolije, Karamanije, zemlje
Roum, Zulkadira, Dijarbakira, Kurdistana, Azerbajdžana, Perzije,
Damaska, Alepa, Kaira, Meke, Medine, Jeruzalema, cijele Arabije, Jemena
48

49. i mnogih drugih krajeva. Među svim titulama koje je nosio, posebno je bio
ponosan na one koje su svjedočile o njegovoj ulozi branitelja vjere: sjena
Boga na Zemlji, nasljednik Velikog kalifata, posjednik uzvišenog imamata,
zaštitnik svetišta dvaju svetih i poštovanih gradova.
Svakoga dana, čast što je izabran od Boga, kako bi njegova istina
bila slavljena među ljudima, sve je više preuzimala Sulejmana. Ponos vjere
donosio je uzvišene dužnosti, a on je bio jedini koji ih je mogao izvršiti.
Prije nego što donese odluke koje će postati stvarnost, morao je otvoriti
svoju dušu Bogu, pokazati se pažljiv u svojim nalozima, i više no što se
očekivalo od njega, te pročistiti svoj duh da bi ga Njegova volja
prosvijetlila.
Ibrahim je poštovao volju svoga prijatelja jer je ovaj poštovao sve
vezano uz njega. Osim toga, vjera je bila moćna poluga vlasti. Međutim,
iako se prisilio na najveće poštovanje ulema i njihovih nadređenih, koji su
mu bili protokolarno ravni i s kojima je svakoga petka išao u džamiju na
čelu svečane povorke, zapravo je bio ravnodušan prema vjeri. Sulejman je
to znao i nije mu zamjerao. Ali, veliki vezir se s pravom plašio da
pobožnost koja je sve više i više preuzimala sultana, ne postane
nepremostiva prepreka zbog koje bi se njih dvojica neminovno udaljili
jedan od drugoga.
Dvaput ili triput tjedno, Ibrahim je sazivao carsko vijeće. Sulejman
se više nije udostojio da bude nazočan tim sjednicama. Veliki vezir ga je
zamolio da zauzme mjesto u loži iz koje bi, sakriven drvenom rešetkom,
mogao slijediti raspravu.
– Uglavnom se slažem s onim što ti odlučiš, – Sulejman je odgovorio
svom prijatelju, kad bi se našli nasamo. Ibrahim je cijenio to slijepo
povjerenje. Međutim, bio je svjestan nezainteresiranosti, smatrajući je
nedostatkom njihovog savezništva.
Unatoč godinama koje su prolazile, dvojica prijatelja zadržali su
običaj da love zajedno, ostavljajući pratnju u daljini. Još češće, vozili bi se
Bosporom, lađom kojom je upravljao jedan gluhonijemi rob. Ali, bilo je
gotovo sa streljaštvom, s njihovim borbama kao u vrijeme dok su bili u
Manisi, s beskrajnim razgovorima, ali i tišinom koju su dijelili. Sulejman
se uozbiljio, povlačeći se u osamu i strogost.
Jednoga jutra u svojoj sobi, on najavi Ibrahimu da mu je za suprugu
49

50. namijenio svoju sestru, Hadice Hanum.
– Hoću, – reče mu, – da tvoji potomci imaju moju i tvoju krv.
Udaja sultanove sestre za velikog vezira donijela je tako
veličanstvena slavlja kakva Istanbul dotad nije vidio. Sulejman održi govor
o Ibrahimu, takav ditiramb da je čak i Ibrahim ostao iznenađen njime. Kad
je čuo velikog gospodara kako ispred svih dostojanstvenika Carstva
izgovara, pokazajući na njega, kako za njega nema druge volje osim
Ibrahimove, nije se mogao suzdržati da ne zadrhti. Koji je čovjek u
povijesti počeo tako nisko, a popeo se tako visoko?
Kada se vratio u palaču kako bi se pridružio svojoj supruzi, primijeti
Hurem u dnu hodnika kako plače okružena svojim sluškinjama. Majka
sultanija ju je istjerala iz oonih lijepih odaja, kako bi tu sada živjela njezina
kćer.
– Utješi se, – reče joj on sa smiješkom. – Imat ćeš još bolji.
Izda naredbu da se mladu djevojku odvede kod sultana, s porukom
koju je odmah izdiktirao: – Primi ovu djevojku, meni za ljubav. To je
poklon nedostojan dobročinstava kojima me ti obasipaš. Ali, ti si sultan, a
ja sam samo tvoj rob. Hurem koju ti nudim draga je i smatram je
sposobnom da te razonodi, da te zarobi svojom radošću, da te približi
onakvoj sreći kakvu i ja poznajem zahvaljujući tebi.
50

51. 6.
Harmonija između Sulejmana, Ibrahima i Hurem, žrtava strasti,
prijateljstva, ljubavi i moći, trajala je čitavih deset godina. To je bilo divno.
Sulejman je počeo obožavati Hurem već od prve večeri koju su
proveli zajedno, a i ona se prepustila svojim osjećajima. Cijeloga tjedna
nisu se odvajali jedno od drugoga. Ljubavni žar vodio ih je kao zov druge
obale, daleko od buke svijeta, kao da idu prema točki na kojoj se spajaju
more, nebo i zemlja.
Sulejman je shvatio da je se ne može odreći. Prihvatio je tu činjenicu.
Ona ga nije činila slabijim, već naprotiv, otvarala je u njemu putove kojima
nikada ranije nije išao, oslobađajući u njemu polet za koji nije ni znao da
ga ima. Nije mogao ni zamisliti da od tog sklada, u kojem je uživao prvi
put u životu, može nastati neko zlo. Najgore bi bilo umoriti se od svega, ali
čak mu je i umor bio nezamisliv. Iz svakog zagrljaja Hurem je izlazila
nedirnuta, nudeći mu svoje veselje i svoju živost. Željela mu je dobro, jer
ga je voljela.
Čim se pročula vijest, postali su glavna tema naklapanja, i u Palači i
na gradskim bazarima. A saznalo se jako brzo; sve što se događalo sultanu
bila je vijest od najveće važnosti i ništa nije moglo promaknuti tisućama
očiju i ušiju koje su vrebale. Posvuda se ponavljalo, sa zavišću, da je
strankinja začarala Velikog gospodara nekim ljubavnim napitkom. No,
jedini ljubavni napitak bila je ona sama: vlažnost njezinih usana, vatra koju
je budila u njemu i dijelila s njim, misterioznost u njezinu glasu dok bi
pjevala i dok bi je on slušao zatvorenih očiju i radost koju je ispoljavala,
sve do sna kojim bi završili njihovi zagrljaji. Uz ljubav koju je dobijala od
njega, činilo joj se da ga poznaje bolje nego što on zna samoga sebe; kao
da su jedan duh u dva tijela. A ona je u tom biću postala jedna i jedina,
njegov svijetli dio.
Uznemirena majka sultanija pozove Ibrahima.
– Sultan je lud za tom djevojkom. Ti si je bacio u njegov zagrljaj. S
kojim ciljem?
Umjesto da odgovori, Ibrahim je upozori: – Bez zlo­namjernih
51