Download to read offline
Uploaded byzoran radovic
Jean_M._Auel_-_4_Ravnice_povratka.pdf
Dokument opisuje interakciju između Ejle i njene grupe sa strancima na nepoznatoj teritoriji, gdje se suočavaju s nesporazumima zbog jezika i ponašanja. Ejla koristi svoje znanje o vukovima i konjima kako bi objasnila svoje sposobnosti upravljanja životinjama, dok se suočava s skepticizmom lokalnog stanovništva. Kroz dijalog i napetosti, priča istražuje teme straha, pripadnosti i kulture.
More Related Content
Similar to Jean_M._Auel_-_4_Ravnice_povratka.pdf
Jean_M._Auel_-_4_Ravnice_povratka.pdf
- 1. Djeca Zemlje knj.4 AUEL Jean M. Ravnice povratka
- 2. preveo Darko Brdarić. Izvori2001. ZAGREB LENORI, koja je kući došla posljednja i na ovim stranicama ima imenjakinju, i MICHAELU, koji se s njom nada i DUSTINU JOYCEU i WENDY, s ljubavlju.
- 3. 1 Žena je krozprašnjavu izmaglicu pred sobom primijetila pokret i upitala se je li to vuk ili nešto drugo. Zabrinuto je pogledala svog suputnika, a zatim opet potražila vuka, naprežući se da vidi kroz zid vjetrom uzvitlane prašine. - Džondalare! Gle! - rekla je pokazujući ispred sebe. Vuk se prikradao nekim dvonožnim stvorovima koji su se počeli pojavljivati iz prašnjava zraka noseći koplja uperena u njih. - Mislim, Ejla, da smo došli do rijeke, no čini mi se da nismo jedini koji bi tu htjeli prenoćiti - reče čovjek, zatežući uzdu da bi zaustavio konja. Žena je svome konju dala znak da se zaustavi pritežući jedan bedreni mišić, laganim pritiskom koji je bio toliko refleksan da nije ni pomislila da upravlja životinjom. Ejla je začula prijeteće rezanje iz dubine vučjega grla i vidjela da se njegovo držanje promijenilo iz obrambenog u napadačke Bio je spreman za napad. Zazviždala je oštrim, karakterističnim zvukom koji je podsjećao na krik ptice, ali ne ptice koju je ikada itko čuo. Vuk odusta od svog prikradanja i krenu prema jahačici. - Ostani tu, Vuče - reče ona dajući mu istodobno znak i rukom. Vuk zakaska iza smeđaste kobile, a jahač i jahačica počeše polako prilaziti ljudima koji su stali između njih i šatora. Lijevo su se kroz suhi prašnjavi vjetar mogli nazrijeti obrisi stožastih šatora. Snažan je vjetar na mahove raznosio sitnu praporastu prašinu oko njih zamagljujući im vidik prema ljudima s kopljima. Ejla prebaci nogu i skliznu s konja. Kleknu pokraj vuka i prebaci mu ruku preko sapi da ga umiri i, ako zatreba zadrži. Osjećala je kako se rezanje kotrlja njegovim grlom i napetost njegovih, na skok spremnih, mišića. Pogledala je prema Džondalaru. Tanak je sloj prašine pokrivao ramena i dugu, laneno svijetlu kosu, dajući njemu i njegovu tamnosmedem konju manje upadljivu boju i žilaviji izgled. Ejla i Njiska izgledale su jednako. Iako je ljeto tek počelo, snažni vjetrovi s velikoga ledenjaka na sjeveru već su sušili stepe na širokom pojasu oko leda. Pod rukom je osjećala kako je vuk napet i nemiran, a zatim je primijetila kako se netko nov pojavljuje iza ljudi s kopljima, odjeven onako kako bi se Mamuti odjenuli za važne obrede, maskiran bi.onovim logovima i u odjeći obojenoj i urešenoj zagonetnim znacima.
- 4. Mamut zamahnu štapomprema njima i uzviknu: llaite, zli duhovi! Otiđite odavde! I.i pomisli da to ispod maske viče ženski glas, no nije bila sigurna; riječi su međutim bile na mamutonskom. Mamut je jurnuo prema njima i dalje mašući štapom, a Ejla je zadržavala vuka. A onda maskirana spodoba poče pjevati i plesati mašući štapom i brzo se zatrčavajući prema njima i od njih, kao da ih pokušava preplašiti ili potjerati. Na kraju je uspjela zastrašiti konje. Ejla je bila iznenađena što se Vuk tako narogušio; vukovi su rijetko prijetili ljudima. No sjetivši se već viđenog ponašanja, pomisli da je razumjela. Dok je učila loviti, Ejla je često promatrala vukove i znala je da su iskreni i odani - svome čoporu. No bili su spremni brzo potjerati strance sa svog područja i znalo se da su ponekad ubijali i druge vukove štiteći ono što su smatrali svojim. Malome vuku kojega je našla i donijela u zemunicu Mamutonaca, Lavlji je tabor bio njegov čopor; drugi su mu ljudi bili nešto kao strani vukovi. Režao je na nepoznate ljude koji su dolazili u posjete još dok je bio mladunče. A sada, na nepoznatom području, možda i području drugog čopora, bilo je prirodno što se postavio za obranu čim je vidio strance; a osobito neprijateljski raspoložene strance s kopljima. Zašto su ljudi iz ovoga tabora podigli koplja? Ejli se u njihovu pjevanju nešto učinilo poznatim, a onda se sjetila i što je to. Riječi su pripadale starom jeziku koji su znali samo Mamuti. Ejla ih nije potpuno razumjela, Mamut ju je upravo bio počeo učiti taj jezik kad je krenula, no shvatila je da je značenje glasnoga pjevanja u biti isto kao i riječi koje su prije toga izvikivali, samo nešto udvornije. Bio je to poziv čudnome vuku i duhovima Ijudi-konja da odu i ostave ih na miru, da se vrate u svijet duhova gdje im je mjesto. Govoreći na zelandonskom, kako ih oni iz tabora ne bi mogli razumjeti, Ejla prenese Džondalaru što je Mamut govorio. - Misle da smo duhovi? Naravno! Mogao sam to misliti - reče on. - Oni nas se boje. Zato nam prijete kopljima. Ejla, s tim bismo se problemom mogli susresti kad god nekoga sretnemo. Mi smo navikli na životinje, no većina ljudi nikad nije ni pomislila o konjima ili vukovima, osim kao o hrani ili krznima. - I Mamutonci su na Ljetnom saboru najprije bili zbunjeni. Nisu se mogli odmah naviknuti na društvo konja i vuka, no poslije su to ipak prihvatili - reče Ejla. - Kad sam u špilji u Dolini otvorio oči i vidio te kako pomažeš Njiski da izlegne Trkača, i ja sam pomislio da me ubio lav i da sam se probudio
- 5. u svijetu duhova- reče Džondalar. - Možda bih trebao sjahati i pokazati im da nisam spojen s Trkačem kao duh nekakvog konjo-čovjeka. Džondalar sjaha, no i dalje je držao povodac pričvršćen za oglav koji je bio napravio. Trkač je trzao glavom i pokušavao se udaljiti od Mamuta koji se približavao i dalje mašući štapom i glasno pjevajući. Njiska je spuštene glave i dodirujući je stajala iza nje. Ejla se nije služila uzdama ni oglavom. Vodila je kobilu samo pritiskom nogu i pokretima tijela. Hvatajući ponešto od čudnog jezika kojim su duhovi govorili i videći kako Džondalar sjahuje, žena-vrač zapjeva glasnije, zaklinjući duhove da odu obećavajući im obrede i pokušavajući ih odobrovoljiti nudeći im darove. - Mislim da bi joj trebao reći tko smo - reče Ejla. - Čini mi se da se ta Mamutica počinje previše uzbuđivati. Džondalar je držao povodac tik uz pastuhovu glavu. Trkač se uznemirio i pokušavao povući, a Mamutica je svojim štapom i vikom samo pogoršavala stanje. I Njiska je počinjala pokazivati strah, iako je inače bila mirnija od svoga temperamentnog sina. - Nismo mi duhovi - zaviknu Džondalar kad je Mamutica načas ušutjela da udahne zraka. -Ja sam putnik, na Putovanju, a ona je - on pokaza prema Ejli - Mamutonka. S Mamutovog ognjišta. Pogledaše se ispitivačkim pogledima i Mamutica prestade pjevati i plesati, no još je uvijek povremeno zamahivala štapom promatrajući ih. Možda se to duhovi pretvaraju, no bar ih je natjerala da progovore svakome razumljivim jezikom. Napokon ona progovori: - Zašto bismo vam vjerovali? Kako ćemo znati da nas ne pokušavate prevariti. Kažeš da je ona od Mamutovog ognjišta, a gdje joj je biljeg? Nije tetovirana po licu. Ejla odgovori. - Nije rekao da sam Mamut. Rekao je da sam od Mamutovog ognjišta. Stari Mamut iz Lavljeg tabora podučavao me prije no što sam otišla. Još nisam potpuno uvježbana. Mamutica se posavjetuje s muškarcem i ženom, a zatim se vrati. - Ovaj ovdje - reče pokazujući Džondalara - kaže da je putnik. Iako dobro govori, zvuči kao strani jezik. Kažeš da ste Mamutonci, no nešto u vašem govoru nije njihovo. Džondalar je čekao suspregnuta daha. Ejla je stvarno govorila neobično. Neke zvukove nije mogla pravilno izgovoriti i način kako ih je izgovarala bio je neobičan i prepoznatljiv. Ono što je htjela reći bilo je potpuno jasno i nije zvučalo neugodno - njemu se i sviđalo - no bilo je primjetno. Bio je to naglasak iz stranog jezika koji većina ljudi nikad nije čula i ne bi ni prepoznala kao govor. Ejla je govorila s naglaskom teškog, grlenog, glasovno ograničenog jezika ljudi iz Plemena. Oni su je našli kad je kao
- 6. petogodišnja djevojčica ostalabez roditelja, odgojili prema svojim običajima i naučili svome jeziku pokreta i gesta s ponekim glasom koji je služio samo za isticanje ili pozivanje. - Nisam rođena među Mamutoncima - reče Ejla još uvijek zadržavajući Vuka iako je prestao režati. - Posvojilo me Mamutovo ognjište, sam Mamut osobno. - Ljudi su uzbuđeno razgovarali, a muškarac, žena i Mamutica opet su se nasamo posavjetovali. - Ako niste iz svijeta duhova, kako onda upravljate tim vukom i kako ste natjerali konje da vas ponesu na leđima - upita Mamutica, odlučivši odmah otvoreno iznijeti problem. - Nije to teško ako ih nađeš dok su još mladi - reče Ejla. - Kažeš kao da je to jednostavno. Mora tu biti još nešto. - Nije mogla uvjeriti Mamuticu. - Bio sam tamo kad je donijela vučje mladunče - pokuša objasniti Džondalar. - Bilo je tako mlado da je još sisalo i bio sam siguran da će uginuti. No ona ga je hranila narezanim mesom i juhom, budeći se usred noći da bi ga nahranila, kao što se to radi s malim djetetom. Kad je preživio i počeo rasti, svi su bili iznenađeni, no bio je to tek početak. Kasnije ga je naučila da radi što ona poželi da ne prlja po zemunici i da ne grize djecu čak ni kad su gruba prema njemu. Da nisam bio tamo, ni sam ne bih povjerovao da se vuka može naučiti toliko toga i da može toliko razumjeti. Tako je, mora tu biti još nešto, osim da ih pronađeš kad su mladi. Brinula se za njega kao da joj je dijete. Ona je toj životinji majka, i zato on radi što ona hoće. - A konji - upita čovjek koji je stajao iza žene-vrača i gledao vatrenog pastuha i visokog čovjeka koji je njime upravljao. - S konjima je jednako. Možeš ih naučiti da te slušaju ako ih nadeš dok su mladi i skrbiš za njih. Treba za to vremena i strpljenja, no naučit će. Ljudi su spustili koplja i slušali sa zanimanjem. Nitko nikad nije čuo da bi duhovi govorili običnim jezikom, iako je to što se govorilo o majčinstvu sa životinjama bilo nešto po čemu su duhovi bili poznati - riječi koje nisu baš onakve kakvima se čine. Progovorila je žena iz tabora. - Ne znam za majčinstvo prema životinjama, ali znam da Mamutovo ognjište ne prima strance i ne uvodi ih među Mamute. To nije obično ognjište, već ognjište posvećeno onima Onima Koji Služe Majci. Imam rodbinu u Lavljem taboru. Mamut je vrlo star, možda i najstariji živući čovjek. Ne vjerujem da bi Lutija dopustila da Mamutovo ognjište posvoji nekoga. To što pričaš teško je povjerovati i ne znam zašto bismo ti vjerovali.
- 7. Ejla osjeti neštonejasno u ženinu govoru i sitnim znacima koji su pratili njezine riječi: ukočeno držanje leđa, napeto držanje ramena, napet pogled. Činilo se kao da očekuje nešto neugodno. A onda Ejla shvati da to nije bila sitna pogreška u govoru; žena je namjerno ubacila laž, sitnu zamku. No zbog Ejlina posebnog Plemenskog odgoja čitanja značenja iz pokreta i gesti, podvala je bila očita. Oni koji su odgojili Ejlu, među sobom zvani Plemenom dok su ih svi ostali zvali zbitoglavcima, komunicirali su slojevito i precizno, no ne ponajprije riječima. Rijetki su shvaćali da oni uopće imaju jezik. Njihova je sposobnost artikulacije bila ograničena i obično su ih smatrali poluljudima-poluživotinjama koje ne govore. Služili su se jezikom gesta i znakova, no iako nije tako izgledalo, taj je jezik bio prilično složen. Relativno mali broj zvukovnih riječi koje je Pleme koristilo Džondalar je teško izgovarao, jednako kao što ni Ejla nije mogla potpuno izgovoriti neke glasove zelandonskog ili mamutonskog. Bili su tvoreni posebnim izgovorom i uglavnom su ih rabili za naglašavanje ili za imena ljudi i stvari. Nijanse i istančanosti značenja naznačavali su držanjem, položajem ili izrazom lica, što je jeziku dodavalo dubinu i raznolikost jednaku kakvu u zvukovnom jeziku postižu intonacija i modulacija. Ali s tim načinom komuniciranja bilo je gotovo nemoguće izraziti neistinu a da se to ne pokaže; nisu mogli lagati. Učeći govoriti znakovima, Ejla je naučila opažati i razumijevati sitna značenja tjelesnih pokreta i izraza lica; to joj je trebalo za potpuno razumijevanje. Kad ju je Džondalar iznova učio govoriti zvukovno, i naučivši tečno govoriti mamutonski, Ejla je otkrila da može pročitati i nesvjesne znakove neznatnih pokreta lica i tijela čak i onih ljudi koji su govorili riječima, iako te geste nisu bile zamišljene kao dio njihova jezika već su ih stvarali podsvjesno. Otkrila je da razumije više no što govore riječi. To ju je u početku ponekad zbunjivalo i rastuživalo, jer se izgovorene riječi nisu uvijek slagale sa znacima, a nije znala za laž. Najbliže što se mogla približiti laži bilo je uzdržavanje od govora. S vremenom je naučila da se neke male laži kažu iz udvornosti. Ali tek kad je naučila razumijevati humor - a humora obično nema bez izgovaranja dvosmislenih riječi pri čemu se misli na drugo značenje - iznenada je shvatila prirodu govornog jezika, i ljude koji se njime služe. Tek je tada naučivši tumačiti podsvjesne znakove svojim jezičnim sposobnostima u razzvoju dodala neočekivanu dimenziju: gotovo zastrašujuću sposobnost spoznavanja onoga što ljudi zapravo misle. To joj je podarilo neobičnu prednost. Iako sama nije mogla lagati - osim prešućivanjem - obično je prepoznavala kad drugi ljudi ne govore istinu.
- 8. - Nije uLavljem taboru, dok sam ja bila tamo, postojala nikakva osoba koja bi se zvala Lutija - reče Ejla, odlučivši nastupiti izravno. - Tulija je glavarica, a njezin brat Talut je glavar. Žena neprimjetno klimnu glavom dok je Ejla nastavljala. - Znam da se ljude obično posveti Mamutovom ognjištu i da ih ono ne posvaja. Talut i Nezija su me željeli posvojiti na Lavlje ognjište. Talut je čak proširio zemunicu da bi se napravilo posebno zimsko sklonište za konje, no Stari nas je Mamut sve je iznenadio. Za vrijeme obreda posvojio me. Rekao je da ja pripadam Mamutovom ognjištu i da sam mu rođena. - Ako si te konje dovela u Lavlji tabor, razumljivo je zašto je to stari Mamut rekao - reče muškarac. Žena ga nezadovoljno i s dosadom pogleda i reče nekoliko riječi ispod glasa. Zatim njih troje počeše opet razgovarati. Čovjek je zaključio da u stranci vjerojatno ljudi, a ne duhovi koji spremaju podvalu - ili, ako jesu duhovi, onda nisu zli - no nije vjerovao da su ono za što se predstavljaju. Čovjekovo je objašnjenje neobičnog ponašanja životinja bilo prejednostavno, no zainteresiralo ga je. Zaokupili su ga konj i vuk. Žena je mislila da stranci previše lako govore, preodvažni su i preizravni i bila je sigurna da iz svega toga krije više no što su rekli. Nije im vjerovala i nije s njima htjela imati nikakva posla. Mamutica ih je prihvatila kao ljude u trenutku kad joj se pojavila misao koja se mogla pojaviti samo nekome s drukčijim pogledom na sve to. Moralo je postojati znatno uvjerljivije objašnjenje neobičnog ponašanja životinja. Bila je sigurna da je plavuša moćni Prizivač. Stari Mamut je osjetio da je rođena s tajanstvenom moći nad životinjama. Možda je i muškarac bio takav. Kad njihov Tabor poslije dođe na Ljetni sabor, bit će zanimljivo razgovarati s onima iz Lavljeg tabora, i Mamuti će sigurno imati što reći o ovim ljudima. I njoj je bilo lakše povjerovati u magiju nego u nerazumnu tvrdnju da se životinje može pripitomiti. Razilazili su se u mišljenjima. Ženi se to nije sviđalo, stranci su je uznemiravali. Da je o tome razmišljala, možda bi u sebi priznala da se boji. Nije joj se sviđalo biti u blizini tako neprikrivenog prikazivanja okultnih moći, no bila je nadglasana. Muškarac je progovorio. - Tu gdje se rijeke spajaju dobro je mjesto za prenoćište. Dobro smo ovdje lovili, a približava se i krdo golemih jelena. Trebali bi biti ovdje za nekoliko dana. Neće nam smetati ako se odlučite utaboriti negdje blizu i pridružite nam se u lovu. - Cijenimo vašu ponudu - reče Džondalar. - Možemo ovdje ostati ovu noć, no ujutro moramo krenuti dalje.
- 9. Bila je tovrlo oprezna ponuda, ne dobrodošlica kakvu su on i njegov brat često znali doživljavati od stranaca na koje bi nalazili putujući pješice. Stvarna dobrodošlica u ime Majke nudila je više od gostoprimstva; bila je nešto poput poziva da se gosti pridruže, ostanu s domaćinima i s njima žive neko vrijeme. Poziv ovog čovjeka ograničen na vrijeme i mjesto iskazivao je sav njihov strah i nesigurnost, no barem su prestali prijetiti kopljima. - Onda, u ime Mut, Velike Majke, bar podijelite s nama večernji i jutarnji obred. Čovjek je mogao ponuditi samo toliko, a Džondalar je imao dojam da bi, da je mogao, ponudio i više. - U ime Velike Majke Zemlje, bit ćemo sretni da jedemo s vama večeras, nakon što podignemo šatore - reče Džondalar - no moramo rano ujutro otići. - Kamo vam se to toliko žuri? Ta tipično mamutonska izravnost još je uvijek iznenađivala Džondalara, čak i nakon tolikog vremena provedenog s njima, a osobito ga je iznenađivala kad je dolazila od nepoznatih. Glava-rovo pitanje bilo bi među Džondalarovim narodom ponešto nepristojno; ne neka velika nepristojnost, nego više znak nezrelosti ili nerazumijevanja suptilnijeg i neizravnijeg govora odraslih. No, kako se Džondalar uvjerio, Mamutonci su izravnost i otvorenost cijenili kao vrline, a nedostatak otvorenosti izazivala je sumnju, iako ni njihovo ponašanje nije bilo tako otvoreno kakvim se činilo. Bilo je i prepredenosti. Ovisilo je o tome kako je tko izražavao otvorenost, kako je bila primljena, i što je bilo prešućeno. No izravna radoznalost glavara Tabora bila je među Ma-mutoncima potpuno primjerena. - Vraćam se kući - reče Džondalar - i vodim ovu ženu sa sobom. - A što se mijenja ako ostanete dan ili dva? - Moj dom je daleko na zapadu. Odande sam otišao... - Džondalar zastane da se prisjeti - .. .prije četiri godine, i do povratka će mi, bude li sreće, trebati još jedna. Nekoliko je opasnih prijelaza putem - rijeke i led - i ne bih volio naići na njih u krivo doba godine. - Zapad? Ali čini se da putuješ na jug. - Da. Idemo prema Berskom moru i Velikoj Majci Rijeci. Ići ćemo uzvodno. - Prije nekoliko godina, moj je rođak trgujući usput putovao na zapad. Rekao je da neki ljudi žive kraj rijeke koju također zovu imenom Velike Majke - reče čovjek. Mislio je da je to ista rijeka. Odavde su putovali prema zapadu. Ovisi kako daleko želite stići, no postoji prolaz južno od Velikog leda, a sjeverno od planina. Vaše bi putovanje moglo biti znatno kraće krenete li onuda.
- 10. - Talut mije govorio o sjevernom putu, no čini se da nitko nije siguran da je to ista rijeka. Ako nije, traženje prave moglo bi potrajati duže od obilaska. A osim toga, imam i rodbine među Ljudima s rijeke. Moj je brat živio s jednom šaramudonskom ženom. I ja sam bio kod njih. Volio bih se opet sresti s njima jer ne vjerujem da ću ih ikada poslije vidjeti. - Mi trgujemo s Ljudima s rijeke... Čini mi se da sam prije jednog ili dva ljeta čuo o nekim strancima koji su živjeli sa skupinom kojoj se pridružila jedna Mamutonka. Kad se bolje prisjetim, bila su to dva brata. Šaramudonci imaju drukčije običaje sparivanja, no koliko se sjećam, ona i njezin ženik trebali su se pridružiti drugome paru - kao neko usvojenje, mislim. Razaslali su poziv svim njenim rođacima, Mamutoncima. Neki su otišli i vratili se. - To je Tonolan, moj brat - reče Džondalar, zadovoljan što to potvrđuje njegovu priču, iako još uvijek nije mogao izgovoriti bratovo ime a da ne osjeti bol. - Bila je to njegova svadbena svečanost. On se spario s Tamijom, i zajedno su zatvorili krug s Markenom i Tolijom. Tolija me prva učila govoriti mamutonski. - Tolija je moja daleka rođakinja, a ti si brat jednoga od njezinih muškaraca - Čovjek se okrenu prema svojoj sestri. - Turija, ovaj je čovjek naš rod. Mislim da ga moramo pozdraviti. - Ne čekajući odgovor, on reče: -Ja sam Rutan, glavar Sokolova tabora. Dobrodošli u ime Mut, Velike Majke. Žena više nije imala izbora. Nije mogla poniziti brata odbijajući pridružiti se njegovoj dobrodošlici, iako je odmah smislila što će mu reći kad se nađu nasamo. -Ja sam Turija, glavarica Sokolovog tabora. U ime Majke, dobro došli ovamo. Ljeti, mi smo Koviljski tabor. Nije to bila najtoplija od svih dobrodošlica. Džondalar osjeti uzdržanost i ograničenje. Izrazila mu je dobrodošlicu "ovdje" baš na ovome mjestu, na privremenom boravištu. Znao je da se Ko-viljskim taborom zove bilo koje ljetno lovačko boravište. Mamu-tonci su zime provodili sjedilački, a ova je skupina kao i ostale, živjela u stalnom naselju ili zajednici u jednoj ili dvjema većima ili više manjih poluukopanih zemunica koje su zvali Sokolovim taborom. Dobrodošlicu mu nije zaželjela i tamo. - Ja sam Džondalar, Zelandonac, i pozdravljam vas u ime Velike Majke Zemlje koju zovemo Đoni. - Imamo slobodnih ležaja u Mamutičinom šatoru - nastavi Turija - ali ne znam što ćemo sa... životinjama. - Ako nemaš ništa protiv, bilo bi nam lakše da se utaborimo sami negdje nedaleko odavde, umjesto da ostanemo u vašem taboru - reče Džondalar, makar i samo radi ljubaznosti. - Cijenimo vaše
- 11. gostoprimstvo, no konjimoraju pasti. Oni poznaju naš šator i vratit će se k njemu. Možda bi se bojali prolaziti kroz vaš tabor. - Dakako - reče Turija s olakšanjem. I njoj je to više odgovaralo. Ejla shvati da i ona mora sudjelovati u razmjeni pozdrava. Vuk se držao manje obrambeno i Ejla oprezno pokuša popustiti stisak oko njega. Ne mogu cijelo vrijeme sjediti i držati ga, pomisli ona. Kad je ustala, vuk se podiže kao da će skočiti za njom, no ona ga pokretom umiri. Ne pružajući ruke i bez približavanja, Rutan joj izrazi dobrodošlicu u tabor. Ona mu uzvrati pozdrav istom mjerom. -Ja sam Ejla, Mamutonka - reče i doda: - Pozdravljam te u ime Mut, Velike Majke. Turija nadoda svoju dobrodošlicu, ograničavajući je opet na sadašnje taborište, kao i kad je pozdravljala Džondalara. Ejla odgovori službeno. Bilo bi joj draže da su pokazali više prijateljskih sklonosti, no osjećala je da ih ne smije okrivljavati. Bilo je teško zamisliti da životinje putuju s ljudima i nekoga je to moglo i zastrašiti. Ne mogu svi prihvatiti takvu čudnu novinu kao što je to mogao Talut, shvaćala je Ejla. U duši ju je probolo kad se sjetila gubitka dragih ljudi iz Lavljeg tabora. Ejla se okrenu Džondalaru. - Vuk se više ne osjeća tako ugroženim. Bojim se da će mi to zamjeriti, no čini mi se da moram imati nešto čime ću ga zadržati dok smo oko ovog tabora, i za kasnije, ako opet nekoga sretnemo - reče ona na zeladonskome, ne osjećajući se više slobodnom da govori u ovom mamuton-skom taboru. - Možda nešto poput onoga oglava koji si napravio za Trkača. Imamo dovoljno užadi i remenja na dnu jedne od mojih košara. Morat ću ga naučiti da ne nasrće na nepoznate već da ostane tamo gdje mu kažem. Očigledno je Vuk podizanje kopalja shvatio kao prijeteću gestu. Nije mu mogla zamjeriti što je skočio u obranu ljudi i konja koji su činili njegov čudni čopor. S njegova motrišta to je bilo posve razumljivo, no to ne znači da je bilo i prihvatljivo. Nije se smio prema svim ljudima koje će susretali tijekom putovanja postaviti kao da su nepoznati vukovi. Morat će naučiti prilagoditi svoje ponašanje i prema nepoznatim ljudima odnositi se suzdržljivije. I baš tada upitala se hoće li drugi ljudi razumjeti da vuk može postupati po njezinim željama ili da konj može nekome dopustiti da jaše na njegovim leđima. - Ostani ovdje s njim. Idem po uže - reče Džondalar. Još uvijek držeći Trkačev povodac, iako se mladi pastuh već smirio, potražio je potrebno uže u košarama na Njiski. Neprijateljsko držanje u taboru nešto je popustilo. Činilo se da ljudi prema njima više ne postupaju s više opreza no što bi ga imali prema bilo kojima drugim strancima. Način na koji su ih sada promatrali pokazivao je da su svoj raniji strah postupno zamijenili radoznalošću.
- 12. I Njiska sesmirila. Džondalar je, češkajući je i umirujući govorom, pretraživao košare. Ta jedra kobila bila mu je vrlo draga. Volio je i Trkačevu živahnost, no još je više volio Njiskinu vedru strpljivost. Na mladog je pastuha djelovala umirujuće. Džondalar zaveže Trkačev povodac za remen koji je držao košare na ženki. Džondalar bi često poželio da može upravljati Trkačem onako kako je to Ejla mogla s Njiskom, bez uzde ili oglava. I, jašući na životinji počeo je otkrivati zadivljujuću osjetljivost konjske kože, privikavao se na dobar položaj i počinjao voditi Trkača pritiscima i ravnotežom. Ejla s Vukom zaobiđe kobilu i priđe joj s druge strane. Dodajući Ejli uže Džondalar tiho reče: - Ne moramo ostati ovdje, Ejla. Još je rano. Možemo naći drugo pogodno mjesto, na ovoj rijeci ili na drugoj. Mislim da je dobro da se Vuk navikne na ljude, osobito na neznance, pa čak i ako nisu previše prijateljski raspoloženi. Nije mi krivo ako ih posjetimo. To su Mamutonci, Džondalare, moj narod. Mogli bi biti i posljednji Mamutonci koje ću ikada vidjeti. Pitam se idu li na Ljetni sabor. Možda bismo po njima mogli poslati poruku Lavljem taboru. Ejla i Džondalar podigoše prenoćište nedaleko Koviljskog tabora, uzvodno uz široki pritok. Rasteretili su konje i pustili ih da slobodno pasu. Ejla se načas zabrinula vidjevši ih kako se gube u prašnoj izmaglici. Putovali su uz desnu obalu velike rijeke, no na određenoj udaljenosti od nje. Rijeka je tekla prema jugu krivudajući ravnim nizinskim krajolikom i ukopavajući duboko korito. Držeći se stepa iznad riječne doline putnici su mogli krenuti ravnijim putem, no tamo su bili izloženi neprestanom vjetru i jačem djelovanju sunca i kiše na otvorenom. - Je li ova rijeka o kojoj je Talut govorio - upita Ejla odmotavajući krzna za ležaj. On posegnu u košaru i izvuče veliki i ravni komad mamutove kože s urezanim znacima. Pogleda prema prljavosivom komadu neba koje je svijetlilo nepodnošljivo blještavim, ali difuznim svjetlom, a zatim pogleda prema zamagljenom krajoliku. Mogao je zaključiti samo da je kasno poslijepodne. - Ne znam, Ejla - reče Džondalar odlažući zemljovid. - Ne vidim nikakve orijentire, a udaljenost sam navikao procjenjivati putujući na vlastitim nogama. Trkač ide drugim korakom. - Hoće li nam doista trebati cijela godina da dođemo do tvog doma - upita ona. - Teško je to sa sigurnošću procijeniti. Ovisi o tome što ćemo naći na putu, koliko ćemo teškoća imati, kako ćemo se često zaustavljati.
- 13. Stignemo li doZelendonaca u ovo doba sljedeće godine možemo se smatrati sretnicima. Nismo još stigli ni do ušća Velike Majke Rijeke u Bersko more. S tog mjesta ćemo rijeku morati slijediti sve do ledenjaka gdje joj je izvor, pa onda dalje - reče Džondalar. Njegove izrazite oči živoplave boje, izgledale su zabrinuto, a čelo mu se nabra poznatim borama koje su izražavale zabrinutost. - Prijeći ćemo nekoliko velikih rijeka, ali najviše me zabrinjava taj ledenjak. Moramo ga prijeći dok je led čvrsto smrznut, što znači da tamo moramo stići prije proljeća, a to je teško predvidjeti. U tom kraju puše snažan južni vjetar koji u jednom danu može okolicu zagrijati od najveće hladnoće do utapanja. Onda se snijeg i led na površini počnu otapati i lome se kao trulo drvo. Otvaraju se veliki rascjepi i snijeg se nad njima urušava; bujice, pa i rijeke otopljenog leda počnu teći po ledenjaku, ponekad nestaju u dubokim pukotinama. To je vrlo opasno, a može se dogoditi iznenada. Sada je ljeto i iako se čini da je zima još daleko, moramo putovati još puno dalje nego što ti se čini. Žena klimnu. Nije imalo smisla ni razmišljati koliko bi Putovanje moglo potrajati i što bi se moglo dogoditi kad stignu. Bolje je razmišljati o danima kako budu prolazili, dan za danom, i ne planirati više od dan ili dva unaprijed. Bolje je ne brinuti o Džondalarovim i hoće li je prihvatiti onako kako su je prihvatili Mamutonci. - Kad bi bar prestalo puhati - reče ona. - I meni je dosta gutanja prašine - reče Džondalar. - Kako bi bilo da pođemo posjetiti svoje susjede i vidjeti hoćemo li dobiti što za jelo. Vraćajući se u Koviljski tabor, poveli su Vuka sa sobom, no Ej-la ga je držala blizu sebe. Pridružili su se skupini koja se okupila oko vatre nad kojom se na ražnju pekao veliki but. Na početku se razgovor sporo razvijao, no nije trebalo dugo da se radoznalost pretvori u živo zanimanje, i da bojažljiva uzdržanost ustupi mjesto živahnom razgovoru. Malobrojni ljudi koji su nastanjivali ove periglacijalne stepe rijetko su imali prilike za upoznavanje nekog novog i ovaj susret mogao bi još dugo pothranjivati razgovore i popunjavati priče Sokolova tabora. Ejla se sprijateljila s nekoliko njih, osobito s mladom ženom koja je imala malu kćer, upravo doraslu do sjedenja bez pridržavanja i koja se glasno smijala, šarmirajući svakog, a najviše Vuka. Mlada je majka isprva bila uznemirena vidjevši da se Vuk mazi baš oko njezina djeteta, no kad je Vukovo gorljivo lizickanje izazvalo njezin očarani hihot, a on pokazao nježnu strpljivost čak i kad bi djevojčica vukla i čupala pregršti njegova krzna, svi su ostali iznenađeni. I ostala su ga djeca htjela dirati i uskoro se Vuk igrao i s njima. Ejla je objasnila da je taj vuk u Lavljem taboru rastao zajedno s djecom i da mu
- 14. ta djeca sadavjerojatno nedostaju. Oduvijek je bio posebno nježan prema najmlađima i slabima, i činilo se da zna razlikovati nenamjerni pretjerani stisak malih tek pro-hodalih teturavaca od namjernog potezanja za rep ili uši, kakvo bi mu znalo prirediti veće dijete. Prve je podnosio s izvanrednom strpljivošću i popustljivošću, a onima drugima uzvraćao je upozoravajućim rezanjem ili nježnim ugrizom koji ne bi probio kožu, ali bi upozorio da je i to moguće. Džondalar je spomenuo da su nedavno napustili Ljetni sabor, na što je Rutan odgovorio da bi i oni već bili tamo, ali su neizbježni popravci zemunica odgodili njihov dolazak. Džondalara je pitao o njegovim putovanjima i o Trkaču, a mnogo je ljudi slušalo. Činilo se da radije ne pitaju Ejlu, a ona se sama nije željela naturati. Iako bi Mamutica rado s njom porazgovarala nasamo o ezoteričnijim temama, Ejla je radije ostala s Džondalarom i ostalima. Do vremena kad su krenuli prema svome prenoćištu, čak se i glavarica počela držati opuštenije i prijateljskije, pa ju je Ejla zamolila da, kad stignu na Ljetni sabor, stanovnicima Lavljeg tabora prenese izraze njezine ljubavi i radog sjećanja na njih. Ležeći budna te noći, Ejla je razmišljala. Bilo joj je drago što nije popustila svom prirodnom oklijevanju da se pridruži taboru koji im u početku nije zaželio srdačnu dobrodošlicu, no kad im je pružena prilika da prerastu svoj srah od čudnog i nepoznatog, pokazali su zanimanje i volju za učenjem. I ona je sama naučila da putovanje s tako neobičnim suputnicima lako može izazvati snažne reakcije bilo koga s kime se sretnu na putu. Nije mogla zamisliti što ih još čeka, no bilo je lako zamisliti da bi ovo Putovanje moglo donijeti više izazova nego što je ikad mogla i pomisliti.
- 15. 2 Nezadovoljan tolikim gubitkomvremena, Džondalar je inzistirao na najranijem polasku, već u samu zoru. No, Ejla je prije odlaska htjela posjetiti Koviljski tabor i oprostiti se s ljudima s kojima su se jučer upoznali. Dok se Ejla opraštala, Džondalar je gubio strpljenje. Kad su napokon krenuli, bilo je već gotovo podne. Otkad su napustili Ljetni sabor, putovali su nepreglednom travnatom nizijom s blago zaobljenim brdima i širokim obzorima koji su se polako počeli uzvišavati. Brza voda rijeke-pritoka, koji je izvirivao na višem zemljištu, kotrljajući se brže od krivudane velike rijeke, izdubila je kroz vjetrom naneseno praporasto zemljište, dubok kanal strmih obala. Želeći se vratiti bez puno lutanja, Džondalar je znao da moraju ići na jug do utoka Velike Majke Rijeke u Bersko more. Tražeći mjesto pogodno za prijelaz, morali su krenuti prema zapadu, pa zatim prema sjeverozapadu. Što su dalje putovali, to je Džondalar postajao nestrpljiviji i uzrujaniji. U sebi je po stoti put preispitivao ispravnost odluke da krenu južnim, umjesto sjeverozapadnim putem. Sjeverozapadni put im je više puta predlagan i njime ih je, kako se činilo, odlučila povesti i rijeka.Džondalar, istina, nije poznavao rijeku, no ako je taj put doista toliko kraći, možda bi trebali krenuti njime. Kad je bio siguran da će prije proljeća stići do ledenjačke visoravni na izvoru Velike Majke Rijeke, izabrao bi sjeverni put. No, to bi značilo odustati od posljednje prilike da se sastane sa Šaramudoncima. Morao je sam sebi priznati da ih želi vidjeti. Pitao se i je li njegova odluka da pođu južnim putem doista nastala iz njegove želje da idu poznatim, dakle sigurnijim, putem ili zato da vidi ljude koji su mu bili rođaci. Brinule su ga posljedice pogrešne odluke. Ejla se uplete u njegovo razmišljanje. - Mislim da ovdje možemo pokušati prijeći. Izgleda da se na drugu obalu može lako popeti. Bili su na zavoju rijeke i stadoše kako bi proučili situaciju. Hitra i zapjenjena rijeka zasjekla se duboko u vanjski luk, obale na kojoj su stajali i napravila dubok i strm usjek. Nagib s unutarnje strane zavoja, na drugoj obali, podizao se iz vode postupno,čineći uski sprud čvrstog sivosmeđeg tla iza kojeg se prostiralo grmlje. - Hoće li se konji moći spustiti niz ovu strminu? - Mislim da hoće. Dublji dio rijeke mora biti na ovoj strani, gdje se zasijeca u obalu. Teško je procijeniti koliko je duboko i hoće li konji moći dosegnuti dno ili će morati plivati. Možda bi bolje bilo da i sami sjašemo i plivamo - reče Ejla, i odmah potom primijeti nezadovoljan izraz na Džondalarovu licu, - no, ako nije preduboko, možda možemo prejahati.
- 16. Nije mi dragonamočiti odjeću, ali mi se ne da ni skidati se da bih preplivala. Potjeraše konje preko ruba kosine. Kopita skliznu i prokliznu niz rastresito tlo strmine te konji bućnuše u vodu, a brza ih struja ponese nizvodno. Bilo je dublje no što je Ejla mislila. Konji su se načas uspaničili dok se nisu priviknuli na novo stanje i počeli plivati protiv struje prema kosoj suprotnoj obali. Kad su se počeli uspinjati uz blagu strminu na unutarnjoj strani zavoja, Ejla potraži Vuka. Okrenuvši se, spazi kako, još na istoj obali, cvili i štekće trčkarajući naprijed-natrag. - Ne usudi se skočiti - reče Džondalar. - Dođi, Vuče! Hajde - pozva ga Ejla. - Znaš ti plivati. Ali mladi je vuk, podvivši rep, samo plačno cvilio. - Sto mu je? Pa već je prelazio rijeke - reče Džondalar, nezadovoljan još jednim gubljenjem vremena. Nadao se da će tog dana prijeći dobar dio puta, no kao da se sve urotilo protiv toga. Kasno su krenuli, zatim su bili prisiljeni produžiti put prema sjeveru i zapadu, iako to nisu željeli, a sad Vuk nije htio prijeći rijeku. Džondalar je znao da će još morati stati i provjeriti sadržaj košara, iako su bile dobro sašivene i zapravo nepropusne. Njegovu je razdraženost pojačavalo i saznanje da je mokar i da se bliži noć. Osjećao je kako vjetar hladi, kako se treba presvući i ostaviti da se mokra odjeća u kojoj su prelazili rijeku osuši. Dani ranog ljeta već su bili prilično topli, ali unatoč tomu noćni su vjetrovi još uvijek donosili hladni dah leda. Utjecaj golemog ledenjaka koji je na sjeveru drobio zemlju pod naslagama leda visokim poput planina mogao se ovdje osjetiti posvuda. Da je dan manje odmakao mogli bi putovati u mokroj odjeći; vjetar i sunce osušili bi je putem. Bio je u napasti da ipak krenu dalje, samo da ostave što više puta za sobom... samo kad bi mogli krenuti naprijed. - Rijeka je brža nego što je Vuk navikao i boji se ući. Morao bi skočiti, a to nikad prije nije pokušao - reče Ejla. - I što ćemo sad? - Ako ga ne uspijem ohrabriti da skoči, morat ću po njega - reče Ejla. - Ejla, kad bismo samo odjahali dalje, siguran sam da bi skočio i pošao za nama. Moramo danas prijeći još dosta puta. Njezin pogled pun nevjerice i ljutnje naveo ga je da požali što je to rekao. - Što bi ti rekao da te ostave samo zato što te je bilo strah? On ne želi skočiti u rijeku jer to nikad prije nije pokušao. Što si drugo očekivao? - Samo sam mislio... Ejla, to je samo vuk. Vukovi stalno prelaze rijeke. Treba mu samo dobar razlog da skoči. Ako nas ne su-stigne, vratit ćemo se po njega. Nisam mislio da bismo ga trebali ovdje ostaviti.
- 17. - Ne brini,nećemo se trebati vraćati po njega. Idem sama, i to odmah! - reče Ejla, okrenu se u trenu i potjera Njisku u vodu. Mladi je vuk još uvijek cvilio njuškajući tragove konjskih kopita i gledajući ljude i konje preko rijeke. Ejla ga još jedanput pozva ulazeći s konjem u vodu. Negdje na pola puta Njiska osjeti kako joj nestaje tla pod nogama. Uznemireno ržući pokušavala je naći čvršći oslonac. - Vuče! Dođi ovamo, Vuče! To je samo voda. Hajde, Vuče! Skoči! - zvala je Ejla pokušavajući uplašenu mladu životinju namamiti u nabujalu vodu. Spustila se s Njiskinih leđa, odlučivši preplivati na strmiju obalu. Vuka to napokon ohrabri i on skoči u vodu. Bučno pljusnuvši poče plivati prema njoj. - Tako je, tako treba, Vuče. Njiska se ritala tražeći uporište, a Ejla je, obgrlivši vuka, nastojala doplivati do nje. Džondalar je već bio tamo, do prsa u vodi. Smirivao je kobilu i krenuo prema Ejli. Do obale su stigli svi zajedno. - Bolje da požurimo namjeravamo li danas prevaliti još ikakav put - reče Ejla prkosno, a oči su joj bijesno sijevale dok je uzjahivala kobilu. - Ne - reče Džondalar, zadržavajući je. - Ne odlazimo dok ne presvučeš vlažnu odjeću. I mislim da bismo trebali obrisati konje da se brže osuše, a možda i vuka. Dovoljno smo danas putovali. Ovdje ćemo podignuti šator i pripremiti se za noćenje. Trebale su mi četiri godine da dođem ovamo. Neka potraje i četiri godine da se vratim u Zelandoniju, samo da te tamo sigurno dovedem. Kad ga je pogledala, izraz pun brige i ljubavi u njegovim živoplavim očima odagnao je i posljednje tragove njezine srdžbe. On nagnu glavu prema njoj, ona posegnu za njim i osjeti isti onaj nevjerojatni ushit koji je osjetila kad je prvi put položio svoje usne na njezine i pokazao joj što je to poljubac. Obuze ju neizreciva radost zbog spoznaje da doista putuje s njim, i s njim ide kući. Voljela ga je više no što je uopće znala izraziti, a pogotovu sada nakon duge zime tijekom koje se bojala da je ne voli i da će možda otići bez nje. Džondalar se uplašio za nju kad se vratila u rijeku zbog Vuka i sad ju je privio uza se. Volio ju je više no što je ikada pomislio da će voljeti neku ženu. Prije Ejle nije ni znao da može tako jako voljeti. Bojao se da je ne izgubi. Jednom ju je već gotovo izgubio. Dobro se sjećao događaja iz Lavljeg tabora. Bio je siguran da voli tamnoputog čovjeka s nasmijanim očima i da će s njim ostati. Kad se to ipak nije dogodilo bio je sretan ali nakon toga više nije mogao podnijeti pomisao da bi je mogao izgubiti. U društvu dvaju konja i jednoga vuka, u svijetu koji nikada prije nije ni pomislio da je te životinje moguće pripitomiti, bio je usred goleme hladne stepe pune najrazličitijih životinja, sam sa ženom koju voli i planirao putovanje koje se trebalo protegnuti preko cijelog kontinenta. I nije ni
- 18. čudno što gaje i sama pomisao da bi joj se moglo dogoditi nešto loše preplavila strahom od kojega bi ostajao bez daha. U takvim bi trenucima poželio da je zauvijek, može zadržati u zagrljaju i ne ispuštati je niti na trenutak. Džondalar je osjećao toplinu njezina tijela i podatne usne na svojima. Osjećao je i kako raste njegova žudnja za njom, ali to je moglo počekati. Bila je mokra i bilo joj je hladno; trebala joj je suha odjeća i vatra, tu pokraj rijeke bilo je odlično mjesto za prenoćište pa, iako je bilo prerano za zaustavljanje, ipak su si mogli dozvoliti toliki gubitak vremena koliko im je potrebno da osuše mokru odjeću i putovanje nastave rano ujutro. - Vuče! Pusti to! - viknu Ejla, pokušavajući mladoj životinji oteti kožnati zavežljaj. - Mislila sam da si već naučio kloniti se kože - Kad je pokušala uzeti zavežljaj, on se zaigrano režeći i tresući glavom naprijed- natrag zubima objesi zanj. Ejla prekinu igru puštajući zavežljaj. - Pusti to - reče ona oštro i zamahnu kao da će ga udariti po nosu, no zaustavi ruku prije dodira. Na taj znak i zapovijed, Vuk podvuče rep među noge, ponizno pođe prema njoj i pomirljivo cvileći spusti zavežljaj pred njezine noge. - To je već drugi put što to radi - reče Ejla skupljajući taj zavežljaj i nekoliko drugih koje je zagrizao. - Zna da ne smije natezati kožu, ali kao da ga nešto tjera na to. Džondalar joj priđe u pomoć. - Što da ti kažem? Svaki put kad mu se naredi, on posluša, no ne možeš mu narediti ako nisi s njim. I ne možeš na njega paziti cijelo vrijeme ... Što je ovo? Ne sjećam se da smo to spremili u prtljagu - reče on upitno gledajući zamotuljak brižljivo umotan u meku kožu i čvrsto pritegnut. Lagano pocrvenjevši, Ejla mu brzo uze zamotuljak. - To je samo.. . nešto što sam ponijela sa sobom... nešto... iz Lavljeg tabora - reče ona i stavi ga na dno jedne od svojih košara. To je zbunilo Džondalara. Oboje su smanjili količinu stvari i prtljage na najnužnije. Zamotuljak nije bio velik, ali nije bio ni malen. Moglo je na to mjesto stati nešto drugo, možda potrebnije. Što li je to Ejla ponijela sa sobom? - Vuče! Prestani! Džondalar se morao nasmijati gledajući kako Ejla opet nasrće na mladog vuka. Nije bio siguran, no činilo se kao da Vuk namjerno prkosi, kako bi izazvao Ejlu da se njime pozabavi i poigra. Našao je njezinu taborsku cipelu, mekan, mokasinu sličan komad obuće koji je ponekad nosila nakon što bi podigli šator i presvukli se za spavanje, a osobito ako bi zemlja bila smrznuta ili hladna i vlažna, a ona bi htjela provjetriti ili osušiti putnu, čvršću obuću.
- 19. - Ne znamšto ću s njim - očajno reče Ejla prilazeći mu. Držala je predmet njegova posljednjeg ispada i strogo ga gledala. Vuk je ponizno puzao prema njoj, prividno pokajnički, cvileći u jadu zbog njezina nezadovoljstva; no iza njegove poniznosti naziralo se i malo prkosa. Vuk je znao da ga Ejla voli i čim joj ljutnja popusti, on će oduševljeno skakutati i cviliti oko nje, spreman za novu igru. Iako već velik kao odrasli, osim što bi mu dobro došlo da se malo popuni, Vuk je još bio štene. Okotila ga je zimi, u neuobičajeno doba, vučica čiji je par uginuo. Iako mu je majka bila potpuno crna, Vukovo je krzno bilo uobičajeno žučkastosivo, a bilo je tu bijelih, crvenih, smeđih i crnih dlaka koje su cijelom krznu određivale ton stvarajući kombinaciju boja koja je vukovima omogućavala da se prilagode i stope s prirodnim divljim krajolikom koji čini grmlje, trava, zemlja, snijeg i stijenje. Vučičina neobična boja potakla je predvodnicu i ostale ženke u čoporu da je nemilosrdno zlostavljaju, daju joj najniži položaj i, na kraju, da je otjeraju. Jedno je ljeto lutala sama, učeći kako preživjeti između područja raznih čopora, sve dok nije naišla na drugog samotnjaka, starog mužjaka koji više nije mogao održavati korak sa svojim čoporom. Neko im je vrijeme dobro išlo. Ona je bila bolji lovac, a on je bio iskusan. Kasnije su čak počeli uspostavljati i braniti vlastiti teritorij. Možda zbog bolje prehrane koju su zajedno mogli osigurati, zbog društva i blizine naklonjenog joj mužjaka, ili zbog vlastitih genetskih predispozicija, ona se počela tjerati izvan sezone. Njezin stari drug, sad bez konkurencije, bio je i spreman i sposoban zadovoljiti ju. Nažalost, njegove stare kosti nisu mogle izdržati zube još jedne oštre zime u priledenjačkim stepama. Bio je to užasan gubitak za crnu ženku, koja se sada morala okotiti sama i usred zime. Priroda ne podnosi životinje znatno različite od ostalih, pa je crni lovac lako vidljiv na pozadini od smeđežute trave, sivosmeđe zemlje i vjetrom nanesenog snijega, zbog toga mu lako pobjegne zimi ionako prerijetka i oprezna lovina. Bez mužjaka ili ujni, ujaka, rođaka i starijeg potomstva koji bi pomogli novoj majci i njezinoj mladunčadi u nabavi hrane i njezi. Crna je ženka slabila i njezini su mladunci podlijegali jedan za drugim, dok na kraju nije ostao samo jedan. Ejla je poznavala vukove. Promatrala ih je i proučavala još i prije nego što je u Plemenu potajice počela loviti. Kasnije se toliko izvještila da je mogla iz praćke izbacivati i po nekoliko kamena jedan za drugim. U vrijeme dok je još živjela s Mamutoncima, na prve naznake proljeća nakon duge i oštre zime, krenula je s Latijom pokupiti lovinu iz njezinih zamki. Nakon što je praćkom ubila nekoliko zerdava čije joj se zimsko
- 20. krzno bilo svidjelo,iznenadio ju je crni vuk koji joj je preoteo lovinu. Poletjela su još dva kamena i vuk je pao mrtav. No nije mogla znati da je taj crni vuk ustvari izgladnjela ženka koja doji; nije bilo doba mladunčadi. Tek kad je ubila vučicu, shvatila je da je to ženka-usamljenica koja doji. Osjećajući snažnu srodnosti sa životinjom za koju je shvatila da je protjerana iz čopora, Ejla odluči pronaći siročad koja će ostati bez svoje obitelji. Slijedeći vučičin trag, pronašla je jazbinu, uvukla se u nju i napipala posljednje mladunče još neodbijeno od sise i tek progledalo. Ponijela ga je u Lavlji tabor. Svi su bili iznenađeni kad je Ejla pokazala malog vuka, no ne toliko kao kad je prvi put došla s konjima koji su je slušali. U međuvremenu, ljudi su se naviknuli na ženu sa sklonošću pripitomljavanja životinja, pa ih je zanimalo što će ona s vukom. Njezina sposobnost da ga othrani i odgoji mnogima je bila čudna. I Džondalar se čudio inteligenciji koju je vučić pokazivao, inteligenciji koja se činila gotovo ljudskom. - Mislim da se on to igra s tobom, Ejla - reče Džondalar. Pogledavši Vuka nerado se morala nasmiješiti, na što on podiže glavu i poče nestrpljivo lupati repom po zemlji. - Mislim da si u pravu, no to mi neće pomoći da ga odučim od žvakanja svega na što naiđe - reče ona gledajući razderanu taborsku cipelu. - Mogla bih mu je i ostaviti, ionako ju je uništio. Kad će imati stvarčicu za zabavu, možda neko vrijeme neće dirati druge stvari - Ona baci cipelu na vuka, a on skoči i uhvati je u zraku s izrazom koji je Džondalar prozvao vučjim osmijehom. - Bolje da se spremimo - reče on sjetivši se kako prethodnog dana nisu otišli baš daleko prema jugu. Ejla se osvrnu oko sebe, zaklanjajući oči od jakog sunca koje se upravo počinjalo uzdizati na istoku. Vidjevši Njisku i Trkača na livadi iza grmljem obraslog komada zemlje oko kojega je zaokretala rijeka, ona zazviždi prepoznatljivim zviždukom, sličnome onome kojim je prije dozvala Vuka. Tamnožuta kobila podiže glavu, zarza i potrči prema ženi, a mladi ju je pastuh pritom slijedio. Spustili su šator, složili opremu i spremili je u košare, natovarili konje, i bili već spremni za polazak, kad Džondalar odluči iznova razmjestiti kolce za šatore u jednu košaru, a koplja u drugu, ne bi li tako bolje uravnotežio teret. Čekajući ga, Ejla se nasloni na Njisku. To je za obje bio udoban i prisan položaj, dodirivanje na koje su naviknule dok je mlada ždrebica bila jedino Ejlino društvo u bogatoj, ali usamljeničkoj dolini. Ejla je ubila i Njiskinu majku. Dotad je već godinama lovila, ali samo praćkom. Naviknula se rabiti oružja koja je lako sakriti, a svoje kršenje plemenskih tabua opravdala je time što je lovila pretežno grabljivice koji
- 21. su s njimakonkurirali za istu hranu i ponekad im krali meso. A kobila je bila prva krupna jestiva životinja koje je ubila i bilo je to prvi put što je to počinila kopljem. U Plemenu, da je bila dječak i da joj je bilo dopušteno nositi koplje, to bi se računalo kao njezina prva pobjeda. Kako je bila djevojčica koja je upotrijebila koplje, ne bi imala priliku dugo uživati u toj lovini. Morala bi umrijeti. Ali kobilu je morala ubiti da preživi, iz Plemena su je izopćili, a nije znala da će žrtva njezine ukopane klopke biti baš kobila koja doji. Bilo joj je žao ždrjebeta čim ga je primijetila. Znala je da ono neće preživjeti bez majke, no nije joj odmah palo na pamet da ga sama othrani. Nije imala ni razloga; nitko to nikada prije nije učinio. Ali kad su hijene navalile na uplašeno ždrijebe, Ejla se sjeti hijene koja je pokušala odvući Ogina malog sina. Mrzila je hijene; možda zbog kušnje s kojom se suočila kad je, ubivši tu hijenu, Plemenu otkrila svoje tajno umijeće lova. Hijene nisu bile nimalo gore od ostalih grabežljivaca i lešinara, no za Ejlu su postale primjer svega okrutnog i zlog. Njezina je reakcija i sad bila jednako spontana kao prvi put, a kamenje koje je poletjelo s njezine praćke jednako djelotvorno. Jednu je hijenu ubila, ostale potjerala i spasila bespomoćno mladunče. No onda je, umjesto kušnje, otkrila društvo koje će joj olakšati samoću te radost izvanrednog, novog prijateljstva. Ejla je voljela mladog vuka kao što bi voljela bistro i veselo dijete, no ono što je osjećala za mladu kobilu bilo je nešto posve drugo. Otkad je "posvojila" Njisku s njom je u samoći Doline provodila dane i dane, i njih su se dvije približile koliko se uopće mogu približiti dva tako različita bića. Poznavale su se, razumjele su se, vjerovale jedna drugoj. Žutosmeđa kobila bila je više nego korisna životinja ili ljubimica. Njiska joj je bila jedina prijateljica u tih nekoliko samotničkih godina provedenih u Dolini. A kad se Ejla prvi put popela na njezina leđa, bio je to spontan, čak iracionalan čin. Uzbuđenje koje je doživjela jašući poput vjetra, navelo ju je da pokuša opet. U početku nije svjesno pokušavala usmjeravati kobilu, no bile su toliko bliske da se njihovo međusobno razumijevanje povećavalo sa svakim jahanjem. Čekajući da Džondalar završi, Ejla je promatrala kako Vuk žvače njezinu taborsku cipelu i pitala se kako obuzdati njegove štetočinske nagone. Razmišljajući, usput je zapažala pojedinosti na livadi na kojoj su prenoćili. Uhvaćena između strme i visoke obale na drugoj strani rijeke koja je tekla oko oštrog zavoja, i blage obale na ovoj strani, zapjenjena je bujica poplavljujući svake godine nanosila plodni mulj koji je bogato hranio mnoštvo grmlja, trava, niskog drveća i bogate okolne pašnjake.
- 22. Ejla je uvijekzapažala biljke oko sebe. To joj je bilo u prirodi, a sa znanjem koje je u njoj bilo tako duboko ukorijenjeno da je postalo gotovo instinktivno, sve je to slagala u neki sustav i s lakoćom tumačila. Opazila je grm medvjeđih bobica, patuljastu zimzelenu biljku sa sitnim, tamnozelenim, koži sličnim lišćem i mnogo malih, okruglih, ružičastih cvjetića koji su najavljivali mnogo crvenih bobica. Iako kisela okusa i prilično trpke, bile su ukusne kad bi ih se skuhalo s drugom hranom, no bile su i više od hrane; Ejla je znala da sok tih bobica olakšava osjećaj peckanja koji se zna pojaviti pri mokrenju, osobito ako je krvavo. Nedaleko je opazila hren sa sitnim cvjetovima skupljenim u glavice, na peteljkama s malim uskim laticama i ispod njih dugim, šiljastim, sjajnim tamnozelenim listovima, izraslima iz zemlje. Tvrd i prilično dug korijen imao je resku aromu i žarko ljuti okus. U vrlo malim količinama bio je to dobar začin uz meso, no Ejlu je više zanimala njegova vidarska primjena. Služio je kao stimulans za želudac i mokrenje, te u oblozima za bolne i natečene zglobove. Pomislila je da bi ga mogla malo ubrati, no zaključila je da je bolje ne gubiti vrijeme. Ali zato je, spazivši antilopinu kadulju, odmah posegnula za svojim zamišljenim štapom za kopanje. Korijen je bio jedan od sastojaka njezina posebnog jutarnjeg čaja koji je pila u ono doba mjeseca kad je krvarila. Inače je za čaj rabila razne druge biljke, osobito zlatnu nit koja raste na drugim biljkama i često ih guši. Davno joj je Iza pričala o čarobnim biljkama koje mogu duh njezina totema učiniti dovoljno jakim da pobijedi duh totema bilo kojeg muškarca, kako u njoj ne bi moglo početi rasti dijete. Iza ju je uvijek upozoravala da tu tajnu ne oda nikome, a osobito ne muškarcu. Ejla nije baš bila sigurna da duhovi prave djecu. Mislila je da će prije s time neke veze imati muškarci, no tajna je biljka svejedno djelovala. U njoj se nije začinjao novi život dok je pila svoje posebne čajeve, bez obzira bila ona s muškarcem ili ne. Dijete joj ne bi smetalo da su odlučili negdje ostati, no Džondalar joj je jasno rekao da bi, kad ih već čeka tako dug put, opasno bilo začeti ga. Izvlačeći korijen antilopine kadulje i stružući s njega zemlju, opazila je srcolike listove i duge žute cjevaste cvjetove kockavice, zmijskog korijena izvrsnog za prevenciju od pobačaja. S tugom se sjetila kako je Iza za nju tražila tu biljku. A kad je ustala da izvađeno korijenje stavi u posebnu košaricu na vrhu jedne od košara s prtljagom, Ejla ugleda kako Njiska izbirljivo pase vrhove divlje zobi. Sjeti se kako i sama voli kuhano zrnje, a u sebi je dodala, nastavljajući svoje vidarsko prisjećanje, kako cvjetovi i vlakna pomažu probavi.
- 23. Opazila je kakose muhe skupljaju oko konjske balege. U nekim godišnjim dobima insekti znaju biti strašno napasni, pomisli ona i odluči potražiti biljke koje ih odbijaju. Tko zna kuda će se sve još kretati? U svom pročešljavanju biljnog svijeta, primijetila je i bodljikavi grm za koji je znala da je podvrsta pelina, gorka okusa i jako kamforasta mirisa. Nije to baš pravi odbijač kukaca, pomisli ona, no ima i on svoju primjenu. Malo dalje opazila je iglicu, vrst divljega geranija, s nazubljenim listićima i petolisnim crvenoružičastim cvjetovima koji izrastu u plodove slične ždralovu kljunu. Osušeni smrvljeni listovi pomažu zaustavljanju krvarenja i bržem zarastanju rana; pripremljeni kao čaj liječe nadraženost sluznice i osipe, a korijenje je dobro protiv proljeva i drugih pro-bavnih problema. Okus je gorak i ljut, no ipak dovoljno blag čak i za djecu i starce. Bacivši pogled prema Džondalaru, ponovno ugleda Vuka kako žvače njezinu cipelu. Odjednom joj se misli vrate na biljke o kojima je maloprije razmišljala. Zašto su joj privukle pozornost? Nešto joj se u vezi s njima činilo važnim. A onda se sjetila, hitro dohvatila svoj štap za kopanje i počela kopati oko gorkog pelina koji je snažno vonjao po kamforu, a zatim i oko oštrog i trpkog, ali relativno bezopasnog divljeg geranija. Džondalar koji je završio preslagivanje stvari i uzjahao, okrenuo se prema njoj: - Ejla, zar sad skupljaš biljke? Morali bismo poći. Zar ih trebaš baš odmah? - Da, brzo ću - reče ona baveći se dugim, debelim, ljutim korijenom hrena. - Mislim da sam našla način kako da ga naučim ne dirati neke stvari - reče Ejla pokazujući mladog vuka koji je zaigrano žvakao ostatak njezine cipele. - Napravit ću "odbijač vukova". S mjesta gdje su prenoćili krenuli su prema jugoistoku, vraćajući se do rijeke čiji su tok slijedili. Vjetrom podignuta prašina noću se slegla i u bistrom i čistom ozračju beskrajno, je nebo otkrilo daleke obzore. Dok su jahali, na obzoru se, sa sjevera na jug i s istoka na zapad, pružala samo trava, valovita uzburkana, u stalnom pokretu; golema površina trave koja je sve pokrivala. Ono malo drveća koje je raslo samo uz vode još je više naglašavalo prevladavajuću vegetaciju. A prostranstvo travnatih ravnica bilo je i veće no što im se činilo. Goleme naslage leda debele od tri do sedam kilometara pritijesnile su zemlju i protegnule se po sjevernim krajevima, dro-beći kamenu koru kontinenta i potiskujući je pod svojom nezamislivom težinom. Južno od Velikog leda prostirale su se hladne i suhe stepe; široke kao čitav kontinent. Protezale su se od oceana na zapadu do mora na istoku. Zemlja na granici s Velikim ledom, od nizinskih ravnica, do vjetrom izglačanih brda, bila je neizmjerna travnata površina. Mora, jezera, rijeke
- 24. i planinski potoci,jedini izvori vlage dovoljne za rast drveća, bili su rijetke iznimke u prevladavajućem travnatom krajoliku sjevernih krajeva ledenog doba. Jašući, zapazili su kako se ravnica počinje spuštati prema dolini veće rijeke, no bili su od nje još prilično daleko. Uskoro se nađoše okruženi visokom travom koja je mjestimično prelazila visinu od dva i pol, pa čak i tri metra. Navirujući se preko nje Ejla je, čak i s Njiskinih leđa, između pernatih vrhova sa sitnim klasovima zlaćaste boje s laganom crvenkastom nijansom koji su rasli na tankim, plavozelenim stabljikama, jedva mogla vidjeti nešto od Džondalarove glave i ramena. Ponekad bi pogledom dohvatila njegova konja, prepoznavala ga je samo zato što je znala da je tu. Bilo joj je drago što im je sjedenje na konjskim leđima davalo dodatnu prednost. Da su hodali, pomisli ona, bilo bi to kao da idu kroz gustu šumu previsoke, i od njih više, vjetrom uzgibane trave. Trava se pred jahačima lako razdvajala i nije im bila zapreka, no vidjeti su mogli vrlo malo prostora preko najbližih stabljika, koje su se za njima opet uspravljale ne ostavljajući gotovo nikakva traga. Pogled im je bio ograničen samo na neposredni okoliš. Da nije bilo sunčeva blještavila koje se kretalo poznatim putem i da se trava nije ugibala poznatim vjetrovima, bilo bi im teže odrediti smjer putovanja i lako bi im se moglo dogoditi da se razdvoje. Jašući slušala je šum vjetra i visokozvučno zujanje komaraca koji su joj prolijetali pokraj uha. Usred visokog raslinja bilo joj je vruće, osjećala se tjeskobno i stiješnjeno. Iako se trava lagano njihala i svijala, na licu je jedva osjećala dašak vjetra. Zujanje muha i vonj svježe balege obznaniše joj da se Trkač upravo olakšao. I da nije bio samo nekoliko koraka ispred nje, prepoznala bi da je tuda prošao baš taj mladi pastuh. Njegov joj je miris bio tako prepoznatljiv kao i kobile koju je jahala, pa čak i kao njezin vlastiti miris. Svuda okolo osjećao se teški miris zemlje i bujnog zelenog raslinja. Ejla nije ocjenjivala mirise kao dobre ili loše; nosom se služila vješto kao očima i ušima. Prepoznavala ih je i razlikovala, i to joj je olakšavalo istraživanje i analiziranje okolnog svijeta. Nakon nekog vremena, jednoličnost okoliša visokih trava, ritmični korak konja i vruće sunce gotovo neposredno nad glavom dovelo je Ejlu u polusan; bila je budna ali ne potpuno prisebna. Stalno izmjenjivanje visokih zelenih stabljika trave rasplinulo se u maglicu koju više nije ni vidjela. Umjesto toga, poče zapazati svo ostalo raslinje. Bilo je tu, uz travu, još mnogo biljaka i ona ih je, kao i obično, u sebi i ne misleći na to zapazila. Jednostavno, bio je to način na koji je doživljavala svijet. Evo tamo, pomislila bi, na onom ulegnutom dijelu koji je sigurno napravila neka velika životinja valjajući se, to su guščja stopala, tako ih
- 25. je zvala Nezija,slične su lobodi koja je rasla nedaleko od špilje njezina plemena. Trebala bi ih malo nabrati, pomisli, ali ne učini ništa. A ona biljka tamo sa žutim cvjetovima i lišćem ovijenim oko stabljike, to je divlji kelj. I to bi bilo dobro imati večeras. I kraj toga je prošla. A oni ljubičasti cvjetovi s malim laticama, to je mliječna grahorica koja ima mnogo mahuna. Tko zna jesu li zrele? Vjerojatno nisu. A tamo naprijed, onaj mali bijeli cvijet, nekako okruglast i ružičast u sredini, to je divlja mrkva. Izgleda kao da je Trkač stao na neke od tih listova. Trebala bih izvaditi svoj štap za kopanje, no čini se da ih je, eno, tamo više. Čini se da ih je mnogo. Mogu i pričekati. Tako je vruće. Ona pokuša potjerati dvije muhe koje su počele zujati oko njezine znojem natopljene kose. Ni Vuka nisam vidjela već neko vrijeme. Gdje li je? Okrenu se tražeći vuka i ugleda ga kako ide odmah iza kobile, njuškajući zemlju. On zasta i podignu glavu da bi bolje osjetio novi miris i zatim nesta u travi lijevo od nje. Ejla ugleda veliko vretence šarenih krila poplašeno vukovim prolazom kroz gusti živi zaslon. Vretence je lebdjelo iznad biljke na kojoj je do tada bilo, kao da ga označava. Nedugo zatim, kliktaj i lepet krila najaviše iznenadnu pojavu velike droplje koja je polijetala. Ejla posegnu za svojom praćkom zamotanom oko glave i preko čela. Bilo je to praktično mjesto za držanje praćke, lako za dohvat, a uz to praćka joj je zadržavala kosu da ne pada u oči. Velika droplja - sa svojih dvanaest-trinaest kilograma najteža ptica u stepi - bila je, za svoju težinu, brz letač i dok je Ejla izvadila kamen iz vrećice, bila je već izvan dometa. Ejla je gledala kako pjegasta ptica bijelih krila s tamnim krajevima ubrzava i, s glavom izbačenom naprijed, a nogama natrag, leti sve dalje. Zažalila je što nije na vrijeme shvatila što je to Vuk nanjušio. Droplja bi bila krasan obrok za svo troje, a još bi i ostalo. - Šteta što nismo bili brži - reče Džondalar. Ejla opazi kako on vraća izbacivač i lako koplje natrag u košaru. Ona klimnu zamatajući kožnu praćku opet oko glave. - Šteta što nisam naučila rabiti Brecijin štap za izbacivanje. Toliko je brži. Kad smo prije lova na mamute zastali u onoj močvari gdje su se gnijezdile sve one ptice, bilo je teško i povjerovati svojim očima kako je s tim bila brza. I mogla je odjedanput ubiti i više ptica. - Bila je doista dobra. Ali vjerojatno je ona s tim izbacivačem vježbala jednako dugo kao ti sa svojom praćkom. Takvu vještinu nije moguće steći za samo jedno ljeto. - Da ova trava nije tako visoka, mogla bih vidjeti što to Vuk goni i možda bih stigla na vrijeme dohvatiti praćku i nešto kamenja. Vjerojatno je to bila voluharica.
- 26. - Moramo pozornijegledati da ne propustimo ako Vuk još nešto poplaši - reče Džondalar. - Gledala sam, ali ništa nisam vidjela - reče Ejla provjeravajući položaj sunca, a zatim se istegnu pokušavajući vidjeti preko visoke trave. - Ali, u pravu si. Moramo se opskrbiti svježim mesom. Vidjela sam sve moguće jestive biljke. Htjela sam zastati da neke od njih uberem, ali čini se da ih ima posvuda, pa ću to radije učiniti poslije. Tako neće uvenuti na ovom jakom suncu. Ostalo nam je još nešto pečenog bizonskog mesa koje smo dobili u Koviljskom taboru, ali ono će nam potrajati samo za još jedan obrok. Nema razloga da sušeno meso spremljeno za putovanje trošimo u ovo doba godine kad ima toliko svježeg mesa svuda oko nas. Kad ćemo se zaustaviti? - Mislim da nismo daleko od rijeke - postaje sve svježije, a ova visoka trava uglavnom raste u nizinama oko vode. Kad dođemo do rijeke, nizvodno ćemo potražiti mjesto za prenoćište - reče Džondalar polazeći dalje. Visoka se trava protezala sve do rijeke, iako se nedaleko od obale mjestimično počelo pojavljivati i drveće. Stali su kako bi napojili konje i utažili svoju žeđ. Za zahvaćanje poslužili su se gusto pletenom košaricom. Vuk je ubrzo istrčao iz trave, bučno se bacio na vodu i nakon rashlađivanja izašao i legao, gledajući Ejlu s isplaženim jezikom i teško sopćući. Ejla se nasmiješi. - I Vuku je vruće. Mislim da je bio u istraživanju - reče ona. - Voljela bih znati što je sve našao. On u ovoj visokoj travi kao prednost ima njuh i može otkriti mnogo više lovine nego mi. - Bilo bi dobro kad bi što prije izašli iz te travurine. Navikao sam vidjeti obzor i u ovome se osjećam nesigurno. Svašta se tu može skrivati - reče Džondalar. Uhvatio je Trkača neposredno ispod čvrste i uspravne grive, snažnim odskokom prebacio nogu i, pridržavajući se rukama, uspeo na snažna pastuhova leđa. Poveo ga je dalje od razmočene obale prema čvršćem tlu, a zatim ga usmjeri niz rijeku. Velika stepa nikako nije bila samo jedan golemi jednolični krajolik blago lelujavih trava. Visoke su trave rasle u određenim područjima s većom vlagom gdje je, također, raslo i mnogo drugih različitih biljaka. Zasjenjene različitim travama visokim od dva pa sve do četiri metra, prostirale su se i cvjetne livade sa svojim šarenilom niskih procvjetalih biljaka i širokolisnih trava: astra i podbolja; žutih, mnogolisnih alanata i velikih bijelih kužnjaka; zemnih oraščića i divlje mrkve; bijele repe i zelja; hrena, slačice i malih lukovica; perunika, ljiljana i ljutića; ribiza i jagoda; malina i kupina.
- 27. U sušnijim predjelimagdje su kiše bile rjeđe, razvilo se nisko bilje i trave ne više od pola metra. Tu su se biljke rastom prilagodile i ostajale pri tlu, a velikim dijelom i pod zemljom, uporno izbacujući mladice. S travama se za zemlju otimalo grmlje, a napose artemizije poput kadulje i pelina. Između tih krajnosti preživljavale su srednje visoke biljke, koje su popunjavale međuprostor prehladan za niske ili presu-šan za visoke. I te su livade, umjereno vlažne, znale biti šarene s mnogo cvjetajućih biljaka pomiješanih u travnati pokrov od divlje zobi, divljeg ječma i, osobito na strminama i u visoravnima, malih andropogona. Vlaknaste su trave rasle na vlažnijem tlu, igličaste u hladnijim krajevima s posnijim, pjeskovitijim tlima. Bilo je i mnogo šaši - imale su čvrste stabljike, s pupoljčićima na mjestima gdje će ih njih izbiti listovi - a među njima i pamučika, osobito u tundri i na vlažnijem tlu. U močvarama je bilo mnogo trski i rogoza. U blizini rijeke bilo je svježije i dok je poslijepodne prelazilo u večer, Ejla je osjećala kako je obuzimaju dvojaki osjećaji. Htjela je požuriti i napokon napustiti klaustrofobične visoke trave, no htjela je i stati kako bi nešto od biljaka koje je viđala putem na-brala za večeru. Iz te se napetosti počeo razvijati ritam; da, treba stati, ne, ne treba stati, odjekivalo joj je u glavi. Uskoro je ritam nadjačao značenje samih riječi, i tiha ritmična lupa koja se osjećala kao da je glasna, ispunila ju je osjećajem strepnje. Taj duboki i glasni, a jevna čujni zvuk uznemiravao ju je. Njezinu je nelagodu pojačavala visoka trava koja ju je tijesno okruživala, dopuštajući joj da vidi, ali ne dovoljno daleko. I ona je navikla vidjeti nadaleko i sad se osjećala tjeskobno. Što su dalje išli, njezin je osjećaj postajao sve jači, kao da se izvor onoga tihog ritma približava ili da mu se oni približavaju. Ejla primijeti da je tlo na nekim mjestima svježe ugaženo i zavrnu nosom nanjušivši snažan i jedak vonj, pokušavajući ga prepoznati. A onda se iz Vukova grla začu glasno rezanje. - Džondalare - zaviknu i opazi da je on stao i podigao ruku, dajući joj znak da stane i ona. Nešto je svakako bilo pred njima. Iznenada, zrak se prolomi silnim, glasnim i prodornim trubećim urlikom.
- 28. 3 Vuče! Ostani tu!- zapovjedi Ejla mladoj zvijeri koja se radoznalo šuljala naprijed. Ona skliznu s Njiskinih leđa i požuri za Džondalarom koji je već sjahao i oprezno se šuljao kroz, sad već rjeđu, travu prema gromoglasnom trubljenju i tutnjavi. Zastao je na rubu visoke trave čekajući da ga Ejla dostigne. Zajedno razmaknuše posljednje visoke biljke, a Ejla kleknu na jedno koljeno i obgrli vuka da ga zadrži kraj sebe. Ugledaše prizor od kojega nisu mogli skrenuti pogled. Na čistini se motalo nemirno krdo dugodlakih, vunastih mamuta. Oni su bili ti koji su popasli travu u okolici i tako stvorili čistinu na koju su Ejla i Džondalar gledali. Odraslom je mamutu svaki dan trebalo više od tri stotine kilograma hrane, pa je krdo moglo vrlo brzo očistiti velik prostor. U ovom ih je krdu bilo svih dobi, pa čak i nekih ne starijih od nekoliko tjedna. To je značilo da je to krdo uglavnom ženki u nekom srodstvu: majki, kćeri, sestara, ujni i njihovih potomaka; proširena obitelj koju je prevodila stara predvodnica, primjetno veća od ostalih. Na prvi pogled boja dugodlakih mamuta bila je crvenkastosmeđa, no pozoran bi pogled otkrio mnogo inačica osnovne boje. Neki su bili crveniji, neki više smeđi, neki su se prelijevali u žućkasto ili zlatno, a bilo ih je koji su izdaleka izgledali gotovo crni. Debela i gusta krzna s dvije vrste dlaka - dugom i kratkom - potpuno su ih prekrivala, od čupavih glava s vrlo malim ušima do čekinjastih repova sa čupercima na vrhu, balvanastih nogu i širokih stopala. Činjenica da se krzno sastojalo od dvije različite vrste dlaka još je više pojačavalo raznolikost njihovih boja. Veliki dio toplog, gustog i zadivljujućeg svilastog i mekanog donjeg krzna obično se olinjao već početkom ljeta, a odmah je počelo rasti novo, za sljedeću godinu. To je krzno bilo svjetlije i mekše od čupavog, ali grubljeg, gornjeg zaštitnog sloja, i davalo je cjelini dubinu i preljeve u boji. Tamnije vanjske vlasi bile su različitih duljina, a ponekad su dosezale i do jednog metra, i visjele su poput košulje preko slabina, i u prilično debelom sloju s trbuha i podvoljka. Podvoljak, obješena koža koja se spuštala s vrata i prsa stvarala je mamutima meku podlogu s odličnim izolacijskim svojstvima za ležanje na smrznutoj zemlji. Ejli su se dojmila dva mlađa blizanca s prekrasnim crvenka-stozlatnim krznom naglašenim oštrim crnim gornjim slojem. Provirivali su iza golemih nogu i duge žutosmeđe košulje svoje majke. Tamnosivo krzno stare matrijarhe bilo je prošarano sijedim vlaknima. Ejla je ugledala i stalnu pratnju mamuta, bijele ptice. Mamuti su ih podnosili ili ignorirali, a one su najčešće sjedile na njihovim čupavim glavama ili se spretno
- 29. uklanjale golemim stopalima,gosteći se kukcima koji su tu živjeli ili su ih mamuti uznemirili. Vuk je cviljenjem objavio da želi izbliza istražiti zanimljive životinje, no Ejla ga zadrži dok Džondalar nije donio konopac iz košare na Njiski. Sijeda predvodnica okrenu se i pogleda ih jedan dugi trenutak - oni opaziše da joj je jedna kljova odlomljena - a zatim joj pozornost privuku važnija zbivanja. Samo su vrlo mladi mužjaci ostajali sa ženkama; obično su rodno krdo napuštali oko dvanaeste godine, čim bi dostigli spolnu zrelost, no s ovom je skupinom bilo nekoliko mladih samaca, pa čak i nekoliko starijih. Privukla ih je ženka s krznom duboko kestenjaste boje. Tjerala se i to je bio razlog cijele strke koju su Džondalar i Ejla čuli. Ženka u fazi tjeranja, oestrusa, reproduktivnog razdoblja kad ženka može zanijeti, spolno je privlačila sve mužjake, ponekad i jače nego što bi to ženki odgovaralo. Kestenjasta se ženka upravo vratila svome krdu nakon što je pobjegla trojici mladih dvadesetgodišnjih mužjaka koji su navalili na nju. Mužjaci su, iako samo privremeno, odustali. Mirovali su podalje od tijesno zbijenog krda dok se ženka među drugim uznemirenim ženkama pokušavala odmoriti od napora. Dvogodišnje mladunče požuri prema objektu interesa odraslih mužjaka. Dočekan nježnim dodirom surle, požurio je prema jednoj od dviju dojki među prednjim nogama i počeo sisati, dok je majka surlom posegnula za zalogajem trave. Mužjaci su je cijeli dan progonili i gnjavili pa nije imala mnogo vremena za nahraniti mladunče i samu sebe. A ni kasnije neće biti znatno više vremena. Mužjak srednje veličine prišao je krdu i surlom počeo dirati i njuškati ispod repa i između stražnjih nogu sve ženke po redu, kušajući njihovu spremnost. Njegova je veličina - jer mamut raste sve dok je živ - ukazivala na to da je,stariji od one trojice koji su je prije ganjali i da bi mu moglo biti trideset i nekoliko godina. Dok se približavao kestenjastoj mamutici, ona je brzim koracima uzmicala. Mamut brzo odusta od ostalih ženki i krene za njom. Ejla zinu od čuda kad se njegov golemi ud izvukao iz korica i počeo bubriti i zavijati se u dugi vijugavi oblik. Džondalar začu Ejlin uzdah i pogleda je. Pogledi im se susretoše s jednako začuđenim i uzbuđenim pogledima. Iako su oboje već bili u lovu na mamute, nisu imali prilike često gledati ih iz tolike blizine, a napose ne kako se pare. Gledajući Ejlu, Džondalar i sam osjeti uzbuđenje. Ona je bila ushićena, zacrvenila se, otvorenih usta ubrzano je disala, a u širom otvorenim očima svjetlucao je žar radoznalosti. Očarani veličanstvenim prizorom dvaju golemih stvorenja koja su se spremala počastiti Veliku Majku Zemlju kako to ona zahtjeva od sve svoje djece, brzo se vratiše natrag.
- 30. Međutim, ženka jeu velikom luku uzmicala većemu mužjaku, sve dok se opet nije priključila svome krdu. No, ni to nije baš pomoglo. Uskoro su je opet počeli opsjedati. Jedan ju je mužjak sustigao i uspio uzjahati. Kako ona tomu nije bila sklona, izvukla se ispod njega, a on ju je ipak uspio pošpricati po stražnjim nogama. Njezino ju je mladunče još nekoliko puta pokušalo slijediti u bijegu od mladih mamuta, no napokon je odlučilo odustati i pridružiti se ostalim ženkama. Džondalara je čudilo zašto se ke-stenjasta ženka toliko trudi izbjeći uzbuđene mužjake. Zar Velika Majka ne očekuje da joj i mamutice na taj način odaju počast? Odjednom kao da su svi mamuti istodobno odlučili stati i nahraniti se, neko je vrijeme bilo mirno, dok su se mamuti polako kretali kroz visoko raslinje prema jugu, ritmično uzimajući surlohvat za surlohvatom. Jedva dočekavši prekid gnjavaže, kestenjasta je ženka stajala oborene glave i vrlo umorna izgleda pokušavajući se nahraniti. Danju i noću mamuti su najviše vremena provodili u hranjenju. Znali su, uglavnom zimi, jesti i koru s drveća koju bi oderali kljovama pa bi bila ona najgrublja i najjadnija. Da bi se održali trebala im je golema količina vlaknaste hrane. U nekoliko stotina kilograma krme koliko bi pojeli svakog dana i koja bi kroz njihova tijela prošla u dvanaest sati, bio bi i mali, ali nužni, dodatak sočnih hranjivijih biljaka. Ponekad bi tu bilo i po nekoliko odabranih listova vrbe, breze ili johe, hranjivih od posne trave i trske, ali u većim količinama štetnih za mamute. Kad su se goleme vunaste i dugodlake životinje dovoljno udaljile, Ejla uzicom priveže mladog vuka koji je, očito vrlo zainteresiran za prizor, nastojao prići što bliže. Ejla je osjećala da im je stara mamutica dopustila da ostanu, pod uvjetom da se previše ne približavaju. Vodeći konje koji su i sami bili pomalo nervozni, a pomalo i ushićeni, kružili su po polju visoke trave i slijedili krdo. Iako su već izgubili dosta vremena, ni Ejla ni Džondalar još nisu htjeli otići. Oko mamuta je još uvijek lebdjelo teko iščekivanje, nešto se moralo dogodili. Osjećali su se gotovo nesvesno pozvani na parenje do kojega još nije došlo. Mislili su da je morao postojati neki razlog zbog kojega su bili izabrani, pa su polako slijedili krdo mamuta i pozorno ih, ali iz različitih gledišta, proučavali. Ejla je od malih nogu bila lovac i često je I proučavala životinje. Neke i lovila no obično je njezina lovina bila znatno manja. Mamute nisu lovili pojedinci, nego velike, organizirane i usklađene skupine. Približila se tim velikim životinjama kad ih je lovila s Mamutoncima i bliže nego sada, ali u lovu nema mnogo vremena za gledanje i proučavanje. Nije znala hoće li joj se ikada više ukazati prilika da ih iz ovakve blizine i ovako dobro pogleda.
- 31. Već je poznavalanjihove karakteristične profile, no ovoga ih je puta pogledala posebno pozorno. Mamutova je glava, naglašena masnom grbom i upadljivim čuperkom čvrste oštre grive bila golema i visoka s velikim sinusnim šupljinama kojima je svrha bila da pri udisanju zagriju smrzavajući hladni zimski zrak. Neposredno ispod glave nalazio se duboki urez zatiljka mamutova kratkog vrata koji je vodio do druge masne grbe na grebenu neposredno iznad ramena. Odatle su se leđa oštro svijala prema maloj zdjelici i gotovo nježnim kukovima. Iz iskustva koje je stekla pripremajući i jedući mamutsko meso, znala je da je loj iz druge grbe drukčiji od onoga iz tri palca debele naslage sala ispod palac debele kože. Bio je finiji i ukusniji. Za svoju veličinu, mamuti su imali razmjerno kratke noge, što im je donekle olakšavalo dohvaćanje hrane. Kako je u stepi drveće bilo rijetko, uglavnom su se hranili pasući travu, a ne brsteći lišće s visokog granja kao njihovi kasniji rođaci. No, kako su mamuti imali visoko položenu glavu poput slonova, ona je s golemim kljovama bila preteška za dugi vrat koji bi im omogućio da se hrane kako to mogu konj ili jelen. Razvitak surle riješio je problem prinošenja hrane i vode do usta. Krznom prekrivena vijugava surla dugodlakog mamuta bila je dovoljno snažna da iščupa drvo ili uhvati velik komad leda, baci ga i razbije u manje komade koji su se lakše topili kad im je trebala voda. Kako god to izgledalo čudno od nezgrapnih životinja, surla je bila dovoljno spretna da može odvojiti i ubrati jedan jedini list. Bila je također savršeno prilagođena čupanju trave. Na vrhu je imala dva izduženja - na gornjem dijelu prstoliki produžetak kojim je mamut mogao precizno upravljati, te širu, zaravnjenu i vrlo savitljivu strukturu na donjem dijelu, sličan šaci, samo bez kostiju i zasebnih prstiju. Gledajući kako mamut ovija mišićni donji dio oko snopa trave i drži ga dok gornji, prstoliki, dio probire obližnje stabljike i dodaje ih u taj hvat sve dok tako nije nastao deblji snop, Džondalar je ostao zadivljen spretnošću i snagom surle. Hvatajući gornjim prstom kao palcem, krznata surla čupala je travu iz zemlje, zajedno s korijenjem. Otresavši zemlju, mamut bi sve to strpao u usta i, žvačući, hvatao još trave. Pustoš koju bi krdo ostavilo za sobom tijekom svojih dugih lutanja po stepama bila je prilična, ili se bar takvom činila. No, uza svu tu iskorijenjenu travu i oderanu koru s drveća, njihov je utjecaj bio koristan i za stepu i za njene stanovnike, svakovrsne životinje. Uklanjajući drvenaste stabljike trave i niskog drveća, stvarali su prostor za bogatije tlo i novu, mekšu travu, nužnu za opstanak ostalih stanovnika stepa. Ejla iznenada zadrhti i osjeti duboko u kostima nešto čudno, a zatim primijeti da su mamuti prestali jesti. Nekoliko ih je podiglo glave i
- 32. okrenulo se premajugu, naćulivši krznate uši i okrećući glave lijevo- desno. Džondalar primijeti promjenu na onoj velikoj kestenjastoj ženki koju su mužjaci gonili. Njezin je umorni izraz odjednom nestao; izgledalo je kao da nešto očekuje. Iznenada, ona riknu dubokim grmećim glasom. Ejla osjeti kako joj grmljavina ženke potresa i glavu i tijelo, a kad se s jugozapada, kao odgovor, začu gromoglasna rika, poput daleke grmljavine, prođoše je trnci. - Džondalare - reče Ejla - pogledaj tamo! On pogleda u tom smjeru. Prema njima je u oblaku uzvitlane prašine grabio golemi svijetloriđi mamut kojemu su se iznad visoke trave vidjela samo ramena i glava s nevjerojatno velikim, uvis zavrnutim, kljovama. Bile su goleme tamo odakle su izvirivale, u gornjoj vilici. Širile su se rastežući naniže, a zatim zakrivlja-vale prema gore i natrag, polako se tanjeći do pohabanih vršaka. Ako ih se slomi, s vremenom će se zaokružiti u veliki krug, a tanji će se krajevi ukrižati. Mamuti su bili prilično zbunjeni, rijetko kada viši od tri i pol metra u ramenima, no kljove su im znale narasti do golemih mjera i bile su to najveličanstvenije kljove u životinjskom svijetu. Dok bi zreli mamut doživio dob od sedamdeset godina, njegove bi velike zakrivljene poluge od bjelokosti znale narasti i do pet metara, postižući težinu od po sto i trideset kilograma. Snažan i jedak mošusni vonj stigao je znatno prije dolaska riđeg mužjaka, izazivajući val mahnitog uzbuđenja medu ženkama. Kad je mužjak stigao do čistine, one potrčaše prema njemu, ispuštajući mu svoj miris velikim mlazovima mokraće, skvičeći, trubeći i grmeći svoje pozdrave. Okružiše ga, prilazeći mu, udaljavajući se, pokušavajući ga dodirnuti svojim tijelima... Privukao ih je i obuzeo. Mužjaci su se, međutim, povukli na rub cijele skupine. Kad se približio dovoljno da ga Ejla i Džondalar vide izbliza oni i sami osjetiše strahopoštovanje. Svoju je golemu kupo-lastu glavu držao visoko, ponosno pokazujući svoje bjelokosne spirale tako da se što bolje vide. Dužinom i promjerom daleko nadmašujući one manje i ravnije kljove kakve su imale ženke, njegove su bile takve da su pred njima čak i ozbiljnije kljove većih mužjaka izgledale slabašne. Njegove male, debelim krznom prekrivene uši bile su podignute, a tamna, gusta i uspravna griva i svijetloriđe krzno, čije su duge vlasi lepršale na vjetru, dodavali su punoću njegovoj ionako krupnoj pojavi. Pola metra viši od najviših mužjaka i dvostruko teži od ženki, bio je daleko najveća životinja koju su ikad vidjeli. Preživjevši mnogo dobra i zla u svojih više od četrdeset i pet godina, bio je u naponu snage, pravi mamut predvodnik u punoj zrelosti. Doista je bio impresivan. No, nije samo njegova prirodna dominantnost natjerala
- 33. ostale mužjake nauzmak. Ejla primijeti da su mu sljepoočnice nabrekle i da je negdje na pola puta između očiju i ušiju bogato crvenilo krzna na njegovim obrazima umrljano crnim prugama guste tekućine mošusna mirisa koje je stalno tekla. Osim toga neprestano je ispuštao kap po kap, a povremeno i mlazove urina jaka i oštra mirisa, koji je krzno njegovih nogu i korice njegova spolovila prekrio zelenkastom pjenom. Upitala se je li bolestan. Ali otekle sljepoočne žlijezde i ostali simptomi nisu bili znak bolesti. Nisu samo ženke mamuta imale razdoblja tjeranja, oes-trusa; i odrasli su mužjaci svake godine imali pohotno razdoblje bjesomučnosti, vrijeme pojačane spolne spremnosti. Mužjak bi ušao u pubertet navršivši dvanaestak godina, no bjesomučnost ga ne bi hvatala gotovo do tridesete, a i tada samo na oko tjedan dana. Do kasnih četrdesetih godina i pune zrelosti, mužjak je mogao, ako je dobra zdravlja, imati bjesove i po tri ili četiri mjeseca godišnje. Iako se svaki mužjak poslije puberteta mogao pariti sa ženkom koja se tjera, mužjaci u razdoblju bjesomučnosti bili su daleko uspješniji. Veliki riđi mužjak nije bio samo dominantan, bio je i usred tjeranja. Došao je odgovoriti pozivu ženke koja se tjera. Izbliza su mužjaci po mirisu mogli prepoznati ženke spremne zanijeti, isto kao i mužjaci ostalih četveronožaca. Kako su mamuti lutali vrlo velikim područjima morali su razviti i dodatni način objave spremnosti na parenje. Kad bi se ženka tjerala ili mužjak bio u pohotnom razdoblju, grlenost glasa bi im se produbila. Vrlo niski tonovi ne gube se na velikim udaljenostima onako brzo kao visoki, a niskotonska tutnjava njihova zova, kojom su se i ženke i mužjaci mamuta glasali samo u tom razdoblju, prelijevala se nadaleko preko golemih ravnica. Džondalar i Ejla jasno su čuli grmljavinu ushićene ženke, no bjesomučni se mužjak glasao tako niskim glasom da su ga jedva čuli. I u običnim su se okolnostima mamuti dozivali na velike udaljenosti niskotonskom grmljavinom i zvucima kojih ljudi uglavnom nisu bili svjesni. Ljubavni zov mužjaka mamuta bili su zapravo ekstremno jaki, niskotonski urlici; zov ženke koja se tjera bio je i glasniji. Iako su neki ljudi mogli osjetiti titranje niskih tonova, većina elemenata tih zvukova bila je ispod praga ljudskog sluha. Kestenjasta ženka odbijala je od sebe skupinu mladih samaca, koje su također privukli njezini zamamni mirisi i grmljavina gromoglasnih poziva. Željela je da njezino potencijalno potomstvo začne stariji, dominantni mužjak čija je dob već dokazala njegovo zdravlje i instinkte za preživljavanje, mužjak za kojeg će znati da je dovoljno muževan da bude
- 34. priplodnjak; mužjak kojije u pohotnoj fazi. Nije ona na to svjesno mislila, no to je znalo njezino tijelo. Sada, kada se on pojavio, bila je spremna. Svakim korakom vijući duga vlakna svoga krzna, kestenjasta je ženka potrčala prema velikome mužjaku, prodorno ričući i trubeći i istovremeno strižući svojim malim ušima. Mokrila je u velikim mlazovima, a zatim, protežući surlu prema njegovom dugom udu zavijenom u obliku slova S, njuškala je i kušala njegovu mokraću. Gromovito ričući, vrtjela se i naguravala ga, držeći glavu uzdignutu. Golemi mužjak položio je svoju surlu na njezina leđa, milujući je i umirujući. Njegovo se golemo spolovilo spustilo gotovo do zemlje. Zatim se on podiže na stražnje noge i uzjaha ju, polažući prednje noge sasvim na prednji dio njezinih leđa. Bio je gotovo dvostruko veći od nje, toliko krupniji da se činilo da će je zdrobiti, no najveći dio njegove težine počivao je na njegovim stražnjim nogama. Zavijenim dijelom svog dvaput savijenog i nevjerojatno pokretnog uda, on napipa njezin nisko spušteni otvor, a zatim se podiže i prodre duboko. Zinuo je i zatrubio. Niskotonska tutnjava izazvala je u Džondalaru val uzbuđenja. Rika koju je Ejla čula samo neznatno glasnije, prouzročila je da joj tijelom prostruje trnci i divlje se naježi. Kestenjasta ženka i riđi mužjak ostali su u tom položaju nešto duži trenutak. Dugački crvenkasti prameni njegova krzna ljeskali su se cijelom površinom tijela koje se, iako pokreti nisu bili veliki, snažno naprezalo. Zatim on siđe s nje, lijući mlaz u povlačenju. Ona se pomaknu naprijed i ispusti niski, dugi, pulzirajući urlik, od kojeg Ejli niz kralježnicu ponovno prođu trnci i ona se sva naježi. Cijelo se krdo sjati oko kestenjaste ženke, trubeći i ričući, surlama dirajući usta i vlažni otvor, dok su u provali oduševljenja mokraća i izmet letjeli na sve strane. Riđi je mužjak mirovao sa spuštenom glavom kao da nije svjestan tog pandemonija oduševljenja. Napokon se svi smiriše i odlutaše dalje u pašu. Samo je njezino mladunče stajalo u blizini. Kestenjasta ženka iznova riknu, a zatim protra glavu po riđem ramenu. Iako kestenjasta nije prestala biti izazovna, nijedan od drugih mužjaka nije se približio krdu dok je veliki mužjak još u blizini. Uz to što je u doba rike mužjak postajao neodoljiv ženkama, to mu je razdoblje također osiguravalo i dominaciju nad drugim mužjacima, čineći ga vrlo agresivnim čak i prema većem od sebe, osim ako je ovaj i sam bio u tom uzbuđenom stanju. Znajući da je riđeg mužjaka lako razjariti, ostali su se mužjaci povukli. Samo bi ga se drugi spolno uzbuđeni mužjak usudio izazvati, a i to samo ako je bar približno jednako velik. U tom slučaju, ako ih obojicu privlači ista ženka, a našli su se jedan blizu drugoga,
- 35. neizbježno bi sepotukli, pri čemu bi moglo doći do teškog ranjavanja ili i smrti. Kao da znaju moguće posljedice, trudili su se ne stati na put riđem mužjaku. Gromoglasna rika i prodorni vonj urina mužjaka koji se tjera bili su više od puke najave njegove prisutnosti raspoloženim ženkama; označavali su i drugim mužjacima mjesto na kojem se nalazi. Samo su se još tri ili četiri mužjaka istodobno mogla tjerati u onome razdoblju od šest-sedam mjeseci kad bi ženke mogle doći u oestrus, no teško bi bilo koji od njih mogao izazvati velikog riđeg mužjaka u borbu za ženku koja se tjera. On je bio glavni mužjaku cijeloj populaciji, kako onih koji se tjeraju, tako i onih koji se ne tjeraju. Promatrajući dalje, Ejla opazi da su kestenjasta ženka i riđi mužjak ostali zajedno i kad su se krenuli hraniti. U jednom trenutku ženka skrenu nekoliko koraka, ne bi li dohvatila posebno slastan zalogaj trave. Jedan mladi mužjak, tek na pragu zrelosti, pokuša joj se približiti, no ona pobježe prema svome pratiocu, a riđi se mužjak zaleti prema njemu ispuštajući svoju tutnjeću riku. Oštri, prodorni vonj i prepozantljiva gromoglasna rika osta vili su na mladog mužjaka snažan dojam. On hitro pobježe, spusti glavu u obrambeni položaj i zadrži se na pristojnoj udaljenosti. Napokon se, sve dok je uz riđeg mužjaka, kestenjasta ženka mogla odmoriti i nahraniti, a da je nitko ne progoni. Ejla i Džondalar nisu se mogli odlučiti da odmah odu, iako su znali da je zbivanje gotovo. Džondalar je iznova počeo osjećati tjeskobu zbog kašnjenja, no zadržavalo ih je strahopoštovanje koje su osjetili ali i ponos što im je ukazana čast da vide parenje mamuta. Osjećali su se kao da im je dopušteno i više od promatranja, osjećali su se dijelom toga što se dogodilo, kao da su se priključili važnom i dirljivom obredu. Ejla poželje da im može pritrčati i dodirnuti ih, reći im koliko to cijeni i podijeliti s njima radost. Prije odlaska Ejla opazi da u blizini rastu jestive biljke koje je viđala cijelim putem i odluči nabrati ih služeći se štapom za kopanje korijenja. Prilično debeli, ali zato čvrsti nož koristila je za rezanje stabljika i lišća. Džondalar sjaše da joj pomogne, no tražio je da mu ona pokaže što točno želi. Još se nije mogla naviknuti da sve poslove želi raditi zajedno s njom. Rado je obavljao čak i poslove koje su muškarci u Plemenu smatrali tipično ženskim i koje oni nikada ne bi mogli napraviti. Džondalar se već od prvih dana u njezinoj Dolini nije ustručavao raditi što god ona radila i čudilo ga je što ona od njega ne očekuje da sudjeluje u poslovima koje je trebalo obaviti. U vrijeme kad su živjeli s Lavljim taborom, naučila je običaje i navike Mamutonaca, a oni su bili različiti od navika i običaja Plemena. Iako je i kod Mamutonaca postojala određena
- 36. podjela poslova, ipaksu svi mogli raditi sve - nitko ženama nije branio da love niti muškarcima da spremaju hranu. No, Džondalar je bio izniman - u svakom je trenutku bio voljan s njom podijeliti sve poslove. Nakon što su napustili Mamutonce i ostali sami opet je postala svjesna te njegove osobine. Kad su napokon krenuli, neko su vrijeme jahali bez riječi. Ejla je i dalje mislila na mamute; nije ih mogla izbiti iz glave. Također je pomislila i na Mamutonce, koji su joj dali dom i mjesto kojemu će pripadati kad ga nije imala. Iako su lovili i mnoge druge životinje, prozvali su se Lovcima na mamute i odavali su tim golemim dlakavim životinjama posebne počasti čak i dok su ih lovili. Uz to što su od mamuta koristili toliko toga što im je trebalo za život - meso, mast, krzno i kožu, vunu za predenje i izradu užadi, bjelokost za izradu alata i rezbarenje, kosti za građu, pa i za gorivo, lov na mamute imao je za njih i posebno duboko duhovno značenje. Iako je napustila Mamutonce, sada se i osjecala još više jednom od njih. Nije bilo slučajno što smo naišli tu Ovo krdo upravo sada, pomislila je. Bila je sigurna da za to postoji razlog i pitala se znači li to da joj Mut, Velika Majka, ili njezin Totem Špiljskog Lava želi nešto poručiti. Često bi posljednjih dana pomislila na duha Velikog Spiljskog Lava, totem koji joj je Kreb dao, i pitala se je li još uvijek pod njegovom zaštitom iako je protjerana iz Plemena. I gdje bi moglo biti mjesto za duh totema Plemena u njezinom novom životu s Džondalarom. Visoka je trava napokon počela bivati rjeđom i oni se približiše rijeci tražeći pogodno mjesto za prenoćište. Džondalar pogleda prema suncu koje je počelo zalaziti i procijeni da je već prekasno za lov. Nije mu bilo žao što su zastali promatrajući mamute, no nadao se da će danas uloviti ne samo meso za ve-c eru, nego i za nekoliko sljedećih dana. Sušeno meso koje su ponijeli želio je sačuvati sve dok ga stvarno ne zatrebaju. Ovako će vrijeme za lov morati odvojiti ujutro. Dolina i njezin raskošni niži dio uz rijeku mijenjali su se, a s njima se mijenjalo i bilje. Kako su se kose obale hitrog vodenog toka uzdizale, s njima se mijenjala i trava koja je, na Džon-dalarovo zadovoljstvo postajala niža i sad je jedva dodirivala trbuhe njihovih konja. Na mjestu gdje se tlo počelo zaravnjivati, nedaleko od vrha nagiba, krajolik im se učinio poznat, ali ne zato što su već bili na tom mjestu, već zbog toga što je krajolik s visokim obroncima i vodom ispranim klancima koji su vodili prema rijeci bio sličan okolini Lavljeg tabora. Popeli su se uz blagu uzvišicu i Džondalar primijeti da na tom mjestu rijeka zavija lijevo, prema istoku. Bilo je to mjesto na kojem su je trebali napustiti. On zastade da pogleda zemljovid koji mu je Talut urezao na pločicu bjelokosti. Podigavši pogled, spazi Ejlu kako stoji na rubu kosine
- 37. i gleda prekorijeke. Nešto u načinu kako je stajala navede ga na pomisao da je potresena ili sjetna. On siđe s konja i priđe joj. Preko rijeke, na zaravnjenom dijelu obronka bio je skriven dug i širok, u travu zarastao nasip. Izgledao je kao dio riječne obale, no luk na ulazu zatvorenom teškim mamutovim kožama otkrivao je da je to zapravo zemunica slična onoj koju je Lavlji tabor zvao svojim domom i gdje su proživjeli prošlu zimu. Dok je Ejla zurila u građevinu poznata oblika, prisjećala se zemunice Lavljeg tabora. Prostrani poluukopani stambeni dio bio je čvrst i građen tako da izdrži mnoge godine. Dno je bilo ukopano u sitno praporasto tlo riječne obale ispod razine ostalog zemljišta. Zidove i okrugli krov od busenja prekrivenog riječnom glinom čvrsto je podržavala konstrukcija više tona dugih mamutskih kostiju, s upletenim i uvezenim jelenjim rogovima na stropu, te debelim slojem trave i trstike između kostiju i busenja. Zemljane klupe uz zidove bile su pretvorene u tople ležaje, a duboko ukopana na razini stalno zaleđenog permafrosta nalazila su se skladišta. Ulaz je bio nadsvođen dvjema velikim zakrivljenim mamutovim kljovama kojima su deblji krajevi bili za- bijeni u zemlju, a vršci spojeni. Nije to bila privremena gradnja, nego stalna nastamba pod čijim je krovom bilo mjesta za nekoliko obitelji. Ejla je bila sigurna da se graditelji ove zemunice namjeravaju vratiti, kao što se je i Lavlji tabor vraćao svake zime. - Sigurno su na Ljetnom saboru - reče Ejla. - Pitam se kojem to taboru pripada. - Možda Koviljskom - reče Džondalar. - Možda - reče Ejla i šutke se zagleda preko brzaca. - Izgleda tako prazno - doda ona nakon nekoliko trenutaka. - Kad smo napustili Lavlji tabor odlazeći na Ljetni sabor, nisam znala da ga više nikad neću vidjeti. Kad sam spremala stvari koje ću ponijeti na Ljetni sabor, neke sam stvari ostavila. Da sam znala da se neću vratiti, možda bi ih ponijela sa sobom. - Jesi li požalila što si otišla? - Džondalarova se briga pokaza, kao i uvijek, u borama na čelu. - Rekao sam ti da ću ostati i postati Mamutonac ako to želiš. Znam da si kod njih našla dom i da si tamo bila sretna. Još nije prekasno. Još se možemo vratiti. - Ne, tužna sam što odlazim, ali nisam požalila. Želim biti s tobom. Od prvog dana kad sam te našla polumrtva i dovukla u svoju špilju. A znam da se ti želiš vratiti kući, Džondalare. Otkad te poznajem, ti si se želio vratiti. Mogao bi se naviknuti živjeti ovdje, ali nikad ne bi bio stvarno sretan. Uvijek bi ti nedostajao tvoj narod, tvoja obitelj i oni kod kojih si se rodio. Meni to nije tako važno. Ja nikad neću znati tko me rodio. Pleme je bilo moja obitelj - Ejla se u mislima vrati u prošlost i Džondalar opazi
- 38. kako blagi osmjehozaruje njezino lice. - Iza bi bila tako sretna kad bi znala da sam s tobom. Ti bi joj se svidio. Davno prije no što sam otišla rekla mi je da ja nisam iz Plemena, iako se ne mogu sjetiti nikoga i ničega prije života s njima. Iza mi je bila majka, jedina koju sam znala, no ona je htjela da odem iz Plemena. Strahovala je za mene. Prije smrti rekla mi je "Nađi svoj narod, nađi svog čovjeka". Morala sam naći ne nekog iz Plemena, nego nekoga kao što sam ja; nekoga koga bih mogla voljeti i nekoga tko bi se brinuo za mene. Ali ja sam tako dugo bila sama u Dolini da sam već mislila kako nikad neću nikoga naći. A onda si došao ti. Iza je bila u pravu. Koliko mi je god bilo teško otići, ipak sam morala naći svoj narod. Da nije bilo Darka, bila bih čak i zahvalna Braudu što me otjerao. Da nisam otišla iz Plemena nikad ne bih našla čovjeka koji će me voljeti i do koga će mi biti tako stalo. - Nismo mi tako različiti, Ejla. Ni ja se nikada nisam nadao da ću naći nekoga koga ću voljeti, iako sam poznavao mnogo žena među Zelandonkama, a mnogo smo ih Tonolan i ja upoznali i na svom Putovanju. Tonolan je vrlo lako sklapao prijateljstva, pa je to olakšavalo i meni. - Na jedan tjeskobni trenutak on sklopi oči bježeći od te uspomene, a duboka mu tuga zasjeni lice. Rana je još bila svježa i Ejla je mogla osjetiti bol svaki put kad god je govorio o svome bratu. Ona pogleda Džondalara, njegovo osobito visoko, mišićavo tijelo, njegovo fino i lijepo oblikovano lice. Nakon svega što se dogodilo na Ljetnom saboru nije joj se činilo da mu je za sklapanje prijateljstva potrebna bratova pomoć. Osobito ne kod žena, a znala je i zašto. Više od njegove tjelesne građe ili zgodnog lica, pozornost su privlačile njegove oči, uzbuđujuće žive, pune, duboke, plave, izražajne oči koje kao da su otkrivale unutarnju jezgru tog posebnog čovjeka i davale mu magnetsku privlačnost i uvjerljivu pojavu da je bio gotovo neodoljiv. Već i zbog načina kojim ju je gledao u tom trenutku, osjećala je kako njezino tijelo odgovara već na sam njegov pogled. Pomisli na ke-stenjastu mamuticu dok je onako uporno odbijala ostale mužjake čekajući da se pojavi veliki riđi mužjak, a kad se on pojavio, više nije željela čekati, no zadovoljstva je bilo i u odgodi i iščekivanju. Voljela ga je promatrati. Ispunjavao ju je i sam pogled na njega. Prvi put kad ga je vidjela, pomislila je kako je lijep, iako ga nije imala s kime usporediti. Poslije je shvatila da se i drugim ženama sviđa; da ga smatraju neodoljivo privlačnim. Njemu je bilo neugodno kad su mu o tome govorili. Vjerovao je da mu je izvanredna privlačnost donijela isto toliko boli koliko zadovoljstva, a isticanje vrlina koje nije osobno zaslužio nije mu donosilo zadovoljstvo poput nekog postignuća. Bili su to darovi Majke, a ne plodovi njegova truda.
- 39. Ali Velika seMajka Zemlja nije zadovoljila pukima vanjskim izgledom. Obdarila ga je prirodnom spretnošću i bogatim i živim umom koji je naginjao osjećanju i razumijevanju prirodnih osobina svijeta u kojem je živio. Potaknut podukom koju je primio od čovjeka s kojim se njegova majka družila u vrijeme kad je rođen, i komu su svi priznavali da je u svom poslu najbolji, Džondalar je stekao veliku vještinu u izradi kamenog oruđa, a zanat je izbrusio i na svom velikom putovanju, učeći tehnike ostalih kalatelja kremena. Ejli, međutim, nije bio lijep samo zato što je bio osobito privlačan po mjerilima njegova naroda, nego i zato što je on prvi od ljudi kojih se sjećala bio njoj sličan. On je bio od Drugih, a ne iz Plemena. Kada se prvi put pojavio u Dolini, ona je potanko, iako pazeći da je ne primijeti, proučavala njegovo lice, čak i dok je spavao. Bilo je tako čudesno nakon tolikih godina u kojima je samo ona bila različita, samo ona nije imala izbočenu čeonu kost, unatrag zakrivljeno čelo i širok, visoko usađen i oštro oblikovan nos na izbočenom licu i čeljust bez brade, vidjeti lice s izrazom srodnim njezinu. Poput njezina, Džondalarovo se čelo uzdizalo strmo i ravnomjerno, bez izbočenih obrva. Nos, pa i zubi bijahu mu razmjerno mali, i imao je, baš kao i ona, koštanu izbočinu ispod usta, bradu. Tek vidjevši njega, mogla je shvatiti zašto Pleme o njoj misli da ima ravno lice i nabreklo čelo. Iako je viđala svoj odraz u mirnoj vodi, vjerovala je što su joj govorili. Unatoč činjenici da je Džondalar nadvisivao nju jednako koliko je ona nadvisivala njih i da su joj odonda mnogi ljudi govorili da je lijepa, duboko u sebi ona se još uvijek doživljavala prevelikom i ružnom. No, Džondalar kao muškarac, s grubljim crtama lica bio je sličniji Plemenu nego ona. S njima je odrasla, oni su bilo njezino mjerilo za procjene i za razliku od ostalih pripadnika njezine vrste, ona ih je držala lijepima. Džondalar, čije je lice bilo poput njezina, a ipak sličnije licima iz Plemena, bio joj je lijep. Džondalarovo se visoko čelo izravna dok se smješkao. - Drago mi je što misliš da bih joj se svidio. Šteta što nisam upoznao tvoju Izu - reče on - i ostale iz tvog Plemena, ali morao sam najprije upoznati tebe, ili nikad ne bih shvatio da su oni ljudi i da se s njima mogu upoznati. Prema onome što pričaš o Plemenu, mora biti da su to dobri ljudi. Rado bih kojega jednom upoznao. - Mnogi su ljudi dobri. Pleme me prihvatilo poslije potresa, kad sam bila mala. Kad me Braud protjerao iz Plemena više nisam imala nikoga. Bila sam Ejla Ničija dok me Lavlji tabor nije prihvatio, dao mi mjesto kojem ću pripadati i učinio me Ejlom Mamutonkom.
- 40. - Mamutonci iZelandonci i nisu tako različiti. Mislim da će ti se moji ljudi svidjeti i da ćeš se ti svidjeti njima. - Nisi uvijek bio tako siguran u to - reče Ejla. - Sjećam se kada si se bojao da me oni neće htjeti jer sam odrasla s Plemenom i imam sina, Darka, miješanih duhova. Džondalar osjeti kako mu obrazi crvene od neugodnosti. - Moga bi sina smatrali nečim sramnim, nakazom, poluživotinjom - ti si ga i sam jednom nazvao takvim - a budući da sam ga ja rodila, o meni bi govorili još gore. - Ejla, prije nego što smo otišli s Ljetnog sabora, natjerala si me da ti obećam da ću ti govoriti istinu i da ništa neću zadržati u sebi. Istina je da sam na početku bio zabrinut. Htio sam da dođeš samnom, no nisam htio da ljudima govoriš o sebi. Htio sam da prikriješ svoje djetinjstvo i da o njemu lažeš, iako sam mrzim laži a ti nikad nisi naučila lagati. Bojao sam se da bi te oni odbili. Znam kakav je to osjećaj i nisam htio da time budeš pogođena. A strahovao sam i za sebe. Bojao sam se da će me odbaciti zato što te dovodim, a nisam htio iznova prolaziti kroz sve to. Ali ne mogu ni pomisliti na život bez tebe. Nisam znao što da radim. Ejla se i predobro sjećala svoje zbunjenosti i očaja za vrijeme njegove borbe sa samim sobom prije nego što je odlučio. Koliko je god bila sretna s Mamutoncima, toliko je bila jadna i nesretna zbog Džondalara. - Sad znam, iako me to moglo stajati i toga da te izgubim - nastavi Džondalar. - Nitko mi nije važniji od tebe. Želim da budeš takva kakva jesi, da radiš i govoriš ono što sama misliš da treba, jer to je ono što volim na tebi i, sada, mislim da će te većina prihvatiti. Vidio sam to. Nešto sam važno naučio u Lavljem taboru i od Mamutonaca. Neki će biti protiv tebe, neki će biti za tebe, ponekad i oni od kojih to najmanje očekuješ, a neki ljudi imaju toliko sućuti da vole i odgajaju djecu koju drugi zovu nakazama. - Ne sviđa mi se kako su se ponašali prema Ridagu na Ljetnom saboru - reče Ejla. - Neki su čak bili protiv toga da ga se pristojno sahrani - Džondalar je osjetio bijes u njezinu glasu, a vidio je i kako se iza tog bijesa skrivaju suze. - Ni meni se to nije svidjelo. Neki ljudi ne žele otvoriti oči i vidjeti ono što je očigledno. I meni je dugo trebalo. Ejla, ne mogu ti obećati da će te Zelandonci prihvatiti, ali ako te ne prihvate, otići ćemo dalje. Da, ja se želim vratiti. Želim se vratiti mojim ljudima, želim vidjeti svoju obitelj i prijatelje. Želim reći svojoj majci što se dogodilo s Tonolanom i reći Zelandoncima da očekuju njegova duha ako još nije našao put do drugog svijeta. Nadam se da će nas Zelandonci prihvatiti. Ali i ne bude li,
- 41. meni to višenije tako važno. To je ono drugo što sam naučio. Zato sam ti i rekao da bi bio spreman ostati s tobom kod Mamutonaca, ako ti to želiš. Ozbiljno sam to i mislio.
- 42. 4 Objema je rukamadržao njezina ramena, gledajući joj u oči s čvrstom odlučnošću, i željom da se uvjeri kako ga je razumjela. Vidjela je njegovo predanost i ljubav, no sada se pitala jesu li trebali poći. - A kamo ćemo ako me tvoji ne prihvate? On joj se osmjehnu. - Bude li potrebno, naći ćemo drugo mjesto za dom, ali mislim da nećemo morati nikuda ići. Kažem ti, Zelandonci nisu jako različiti od Mamutonaca. Voljet će te kao što te i ja volim. Više u to ne sumnjam. I pitam se zašto sam uopće sumnjao. Ejla mu se nasmiješi, zadovoljna što je tako siguran da će ju njegovi prihvatiti. Poželje da je i ona tako sigurna u to. Možda je zaboravio, ili možda nije ni bio svjestan kako je snažan i trajan dojam na nju ostavila njegova prva reakcija kad je doznao o njezinu sinu i prošlosti. Tad se trgnuo pogledavši je gadljivo kao da je prljava i gadna hijena. Krenuvši, Ejla se i dalje pitala što bi ih moglo čekati na kraju putovanja. Istina, ljudi se mijenjaju. Džondalar se potpuno promijenio. Znala je da u njemu nije ostalo nimalo onog osjećaja odbojnosti, no što je s ljudima koji su ga toj odbojnosti naučili? Morali su ga tome naučiti dok je bio vrlo mali kad je njegova reakcija bila tako brza i snažna. Koliko god htjela biti s Džondalarom i.koliko god joj bijaše drago što ju je htio povesti sa sobom kući, ipak nije bila baš jako nestrpljiva da upozna Zelandonce. Džondalar je pretpostavljao da su, prateći rijeku, stigli do mjesta koje su tražili. Putem je bilo nekoliko mjesta na kojima su mogli zastati i prenoćiti, ali ono o kojem je Talut govorio, osim što je bilo prenoćište u češćoj uporabi i s posebno spremljenom opremom, priborom i ponešto sušenog mesa za nuždu, bilo je i orijentir. Od toga je mjesta rijeka skretala jugoistočno, a oni su putovanje trebali nastaviti prema jugu, do ušća Velike Majke Rijeke u Bersko more. Pogledavajući često improvizirani primitivni zemljovid koji je na brzinu Talut urezao na pločicu bjelokosti, pokušavao se snaći. Crtež, u najmanju ruku neprecizan, s ucrtanim samo općim pravcima i glavnim orijentirima i nije bio zamišljen kao točan prikaz puta već samo kao pomoć uz verbalno Talutovo objašnjenje. Pitajući se nije li to možda samo širok zaokret u njezinu općem krivudanju, sjetio se Talutovih savjeta neka dobro pripazi da ne napusti rijeku prekasno, jer će ga odvesti previše istočno. Ako rijeka doista skreće, onda je ovo pravo mjesto da je napuste - napuštajući je napuštaju i sigurnost koju daje praćenje lako prepoznatljivog puta. Kad
- 43. se obala počelauzdizati, krenuše prema uzvišici. Iako ih je to ponešto udaljilo od rijeke, pogled s uzvišice pružao se mnogo dalje. Ispod njih, blizu rijeke, jedno se jezerce pokraj riječne okuke sušilo, pretvarajući se u močvaru. Počelo je kao isprepleteni mrtvi rukavac rijeke koja je vijugala naprijed - natrag, kao i svaka tekuća voda kada protječe ravnicom. Petlja se na kraju zauzlala sama oko sebe, napunila vodom i pretvorila u jezerce koje je ostalo izolirano kad je rijeka promijenila tok. Zaokružena nizina pretvorila se u vlažnu udolinu gdje buja močvarna trska i šaš. S vremenom će se vlažna udolina pretvoriti u zelenu livadu, još bogatiju nakon ove močvarne faze. Džondalar već posegnu za kopljem ugledavši losa kako izlazi iz šume i ulazi u vodu, no velika je rogata životinja bila izvan dometa čak i njegovog bacača koplja. Osim toga, sjetio se da bi tako krupnu lovinu bilo preteško izvući iz treseta. Ejla je gledala kako životinja nespretna izgleda, s groteskno ovješenom njuškom i velikim dlanastim rogovljem još uvijek pokrivenim baršunastim pokrovom, ulazi u močvaru. Los je ulazeći u baru visoko podizao duge noge i široka stopala, koja su ga držala da ne utone u mulj. Kad je zašao dovoljno duboko, uronio je glavu i izronio je sa zalogajem vodene leće i volujskog zelja. Ptice koje su se gnijezdile okolo u trski držale su se kao da ga nema. Iza močvare, na suhim strminama s klancima, obroncima, i vododerinama kojima je voda mogla oteći, bilo je zaštićenih usjeka u kojima su svoj zaklon našle biljke poput špinata i koprive. Ejla skine svoju praćku i izvadi iz vrećice nešto okrugloga kamenja. Na drugoj strani njezine doline postojalo je slično mjesto, na kojem je često viđala i lovila osobito velike stepske vjeverice. Nekoliko tih vjeverica dostajalo bi za večeru i doručak. Stepskim vjevericama je najdraže stanište bilo neravno zemljište koje vodi na otvorenu travnatu livadu. Prva proljetna hrana nakon zimskog sna bilo je hranjivo zrnje skupljeno ujesen s obližnjih travnatih ravnica i marljivo pospremljeno u skrovišta. Uz takvo obilje hrane mogle su na svijet donijeti mladunčad baš u vrijeme izrastanja novih biljaka. Hrana bogata bjelančevinama omogućavala je da mladunčad ojača prije dolaska zime. Nisu imali sreće. Nijedna se stepska vjeverica nije pojavila dok su prolazili, a činilo se da ih ni Vuk ne može istjerati iz skrovišta. Kako su napredovali prema jugu tako se velika granitna ploča, ispod široke visoravni koja se prostirala daleko na istok, sve više nabirala u valovita brda. U davnoj prošlosti kraj kojim su putovali bio je planinski, no s vremenom su se planine izglodale. Tvrdokorne grbe od stijenja, jedini ostaci
- 44. prastarih planina, izdržalesu neizmjerne tlakove koji su gužvali zemlju u mlađe planine ili pak stravične unutarnje sile koje su tresle i trgale manje stabilno zemljište. Na starome masivu nastale su nove stijene, no ostaci prvobitnih planina još su se uvijek probijali kroz nataložerm koru. U tom prastarom kraju, u vrijeme dok su mamuti još uvijek pasli po stepama, biljni je i životinjski svijet obilovao raznovrsnošću, i odlikovao se neobičnim udruživanjima. Za razliku od kasnijih travnatih ravnica, u prastarim stepama vegetacija nije bila raspoređena u široka područja vrsta prilagođenih različitim temperaturama i klimama. Stepe su bile složen mozaik s mnogo različitih vrsta trava i obiljem drugog bilja i grmlja. Dobro natopljena dolina, visoravan, vrh ili udubina, svako je za sebe udomljivalo svoju biljnu zajednicu koja je rasla u susjedstvu druge, nesrodne vegetacije. Južni, prisojni obronak mogao je udomiti raslinje koje traži toplu klimu, potpuno različito od na hladnoću prilagođene vegetacije sjevernoga dijela istog brda. Tlo krške visoravni kojom su Ejla i Džondalar prolazili bilo je posno, a biljni pokrov tanak i nizak. Vjetar je odnio zemlju iz dubljih vododerina, a u gornjemu toku jednog starog pritoka proljetnih bujica korito je presušilo i, lišeno raslinja, utonulo u pješčane dine. Iako ih se u kasnijim vremenima moglo naći samo u visokim planinskim predjelima, pike i zviždave voluharice ovdje su marljivo skupljale travu koju će osušiti i spremiti. Umjesto da zimi utonu u zimski san, one su pod snježnim nanosima u usjecima i šupljinama i na zaklonjenoj strani stijena, gradile gnijezda i hranile se nakupljenim sijenom. Vuk je tražio male glodavce pokušavajući ih loviti, no Ejla se nije potrudila dohvatiti praćku. Bili su premali da bi im mogli poslužiti kao hrana. U proljeće bi arktičke trave, koje su dobro uspijevale u tresetu i močvarama vlažnijih sjevernijih krajeva, zahvaljujući dodatnoj vlazi nastaloj topljenjem snježnih nanosa, počele rasti i u neobičnom društvu niskoga, na mraz otpornog, planinskoga grmlja na vjetrometini nižih planinskih obronaka. Arktička petoprstica s malim žutim cvjetićima našla je zaštitu od vjetra u istim onim zaštićenim džepovima i nišama koje su za sebe birale pike. Na izloženim površinama zaštitu od hladnih suhih vjetrova našli su u vlastitim zaštitnim humcima od lisnatih peteljki jastuci močvarne rumenike s ružičastim ili ljubičastim cvjetićima. Pokraj njih, prastare su planinske ruže zaklon potražile uz usamljene izbočene stijene i oštra brda tog negostoljubivog nizinskog krajolika. Jednako kao i na planinama, njihove su se niske zimzelene grane sa sitnim listovima na
- 45. kojima je rastaosamo po jedan žuti cvijet, godinama širile kao gusti i zamršeni grmovi. Ejla je osjetila prodorni miris ružičaste muholovke koja je upravo počinjala otvarati svoje cvjetove. To ju je potaklo da se sjeti kako je već kasno, pa ona pogleda prema suncu koje se spuštalo zapadnom obzoru, ne bi li tako potvrdila ono što joj je otkrio njuh. Ljepljivi su se cvjetovi otvarali noću, nudeći kukcima -moljcima i muhama - zaklon u zamjenu za prenošenje peluda. Ti cvjetovi nisu imali neku osobitu vidarsku ili prehrambenu vrijednost, no sviđao joj se njihov miris i osjetila je želju da ih nekoliko ubere. Međutim, bilo je već kasno i nije se htjela zaustavljati. Uskoro bi se trebali zaustaviti, podignuti šator i pripremiti se za noćenje, pomisli ona, a osobito ako prije mraka žele pripremiti večeru o kojoj je razmišljala. Ugledala je uspravne i lijepe ljubičaste šumarice koje su rasle iz široko postavljenih listova pokrivenih finim dlačicama. Nesvjesno, pomisli na vidarsku primjenu - osušena, ta je biljka pomagala pri glavobolji i ženskim grčevima - no ona ju je cijenila zbog ljepote jednako kao zbog iskoristivosti. Kad je ugledala alpske astre s dugim tankim žutim i ljubičastim laticama koje su rasle iz rozeta svilastih, dlakavih listića, ona razigrano poželi ubrati ih nekoliko. Mogla bi nabrati i nešto drugoga cvijeća, i uživati u njihovoj ljepoti i mirisu. Ali kamo bi ih stavila? Ionako bi cvijeće vrlo brzo uvenulo, pomisli ona. Džondalar se poče pitati nisu li prošli pokraj mjesta označenog za noćenje, a da ga nisu primijetili ili su od njega dalje no što je mislio. Već se nevoljko počeo priklanjati odluci da će se uskoro morati zaustaviti, a opisano mjesto potražiti sutradan. Tako bi, zajedno s lovom, vjerojatno izgubili još jedan dan. Bio je uvjeren da ne smiju izgubiti toliko vremena. Duboko zamišljen, još uvijek zabrinut je li dobro što je odlučio da idu južnim putem, zamišljao je moguće i nemoguće teške posljedice i nije dovoljno pozorno pratio komešanje na brdu desno od mjesta kojim su prolazili. Pretpostavio je da je kretanje koje je podsvjesno zamijetio krajičkom oka ustvari čopor hijena koje su nešto ulovile. Iako su se obično bavile strvinarenjem, a u slučaju prave gladi zadovoljavale se i najlošijim komadima trulih lešina, hijene su sa svojim snažnim raljama bile i uspješni lovci. Komešanje koje su primijetili zaista su bile hijene koje su srušile godinu dana starog bizonskog junca, velikoga gotovo kao odrasli, ali bez iskustva koje donose godine. Glavom je platio to neiskustvo s načinom kako postupaju grabežljiva. Nekoliko bizona koji su stajali u blizini ponašali su se, nakon što je junac pao, prividno sigurno, a jedan od njih gledajući hijene, nesigurno je rikao na miris svježe krvi.
- 46. Za razliku odmamuta i stepskih konja, koji nisu bilo osobito veliki za mjerila svojih kasnijih srodnika, bizoni su bili golemi. Onaj najbliži bio je gotovo dva metra visok oko grebena i snažno građen u grudima i ramenima, iako su mu slabine bile vrlo nježne. Imao je vrlo male papke, prilagođene vrlo brzom trčanju po suhom tlu, i zbog toga je morao izbjegavati močvare u kojima bi mogao zaglibiti. Veliku su mu glavu štitili dugi čvrsti crni rogovi, raspona gotovo dva metra, zakrivljeni prema naprijed, pa zatim uvis. Tamnosmeđe je krzno bilo teško, osobito u grudima i ramenima. Bizoni su se obično licem okretali prema ledenim vjetrovima, pa su zato bolju zaštitu od hladnoće imali sprijeda. Krzno im je tu bilo obogaćeno dugim resama koje su mjestimično dosezale i do tričetvrt metra, a krznom mu je bio pokriven čak i kratki rep. Iako su i bizoni bili biljožderi i hranili se travom, razne vrste biljoždera nisu pasle potpuno jednaku hranu. Kako su imali potpuno različite probavne sustave i različite navike, i vrsti hrane prilagođavali su se pomalo različito. Vlaknaste stabljike koje su bile dobra hrana za konje i mamute, nisu bile dovoljno dobre za bizone i ostale preživače. Njima su bile potrebne biljke bogatije bjelančevinama, a bizoni su najradije jeli nižu, hranjiviju kratku travu suhih predjela. U krajeve sa srednjom i višom stepskom travom uputili bi se samo kad bi tražili mlade biljke, obično u proljeće, kad je svako zemljište obilovalo svježim biljem - ujedno u doba rasta svojih kostiju i rogova. Dugo, vlažno i zeleno proljeće priledenjačkih stepa osiguravalo je bizonima i još nekim životinjama dovoljno vremena za rast, što je i dovelo do njihova golema rasta. U mračnom i sumornom raspoloženju, Džondalaru je trebalo nekoliko trenutaka da ga događanja na brdu prizovu u stvarnost. Dok je dohvatio bacač i kopije, želeći također ubiti bizona kao što su to učinile hijene, Ejla je već preuzela stvar u svoje ruke, iako s ponešto drukčijim planom. - Haj! Haj! Gubite se odavde! Mičite se, gadne zvijeri! Gubite se odavde! - vikala je vodeći Njisku prema hijenama i gađajući ih kamenjem iz svoje praćke. Vuk je samozadovoljna izgleda trčao uz nju, režeći i lajući na čopor koji se povlačio. Nekoliko bolnih štektaja pokaza da je Ejlino kamenje pogodilo cilj. Nije kamenje bacala punom snagom i nije ciljala u vitalne organe, a da je to htjela, njezino bi kamenje bilo smrtonosno; ne bi joj to bilo prvi put da ubije hijenu. - Što to radiš, Ejla - upita Džondalar jašući prema njoj dok se vraćala prema bizonu kojega su priklale hijene. - Tjeram te gadne prljave hijene - reče ona, iako je to bilo očigledno. - Da, ali zašto? - Jer će s nama podijeliti svoju bizonsku lovinu - odgovori ona.
- 47. - Mislio samuloviti jednoga od onih što su stajali okolo -reče Džondalar. - Ne treba nam cijeli bizon, osim ako meso kanimo osušiti, a ovaj ovdje je mlad i mekan. Oni okolo uglavnom su žilavi stari mužjaci - reče ona, skliznuvši s Njiske da udalji vuka od mrtve životinje. Džondalar bolje pogleda goleme bikove koji su se također povukli pred Ejlinom vikom, a zatim pogleda mladoga bizona na zemlji. - U pravu si. Ovo je muško krdo, a ovaj im se mladi junac pridružio tek nedavno, nakon što je napustio krdo svoje majke. Još je trebao mnogo toga naučiti. - Svježe je ubijen - reče Ejla, pregledavši lešinu. - Samo su mu rastrgali grlo, iščupali crijeva i otrgnuli komad boka. Možemo uzeti što nam se svidi i ostatak im ostaviti. Tako nećemo gubiti vrijeme na lov: Bizoni brzo trče i mogli bi nam pobjeći. Čini mi se da sam dolje pokraj rijeke ugledala mjesto koje tražimo. Ako je to doista to mjesto imat ću još vremena pripremiti nam nešto fino od mesa i svih ovih koje smo prikupili. Dok je Džondalar shvatio sve što je rekla, ona je već razrezi-vala kožu od želuca prema slabinama. Sve što se dogodilo, dogodilo se tako brzo, a još brže su se raspršile sve njegove strepnje da će izgubiti još jedan dan loveći i tražeći prenoćište. - Ejla, ti si divna! - reče Džondalar, osmjehujući se dok je sja-hivao s mladoga pastuha. On, iz tvrdih kožnatih konca pričvršćenih uz remen kojim se opasao, izvuče oštar kremeni nož na kojem je bila drška od bjelokosti, i pomogne joj izrezati odabrane komade mesa. - To volim kod tebe. Prepuna si iznenađenja koja se poslije pokažu kao dobre ideje. Mogli bismo odrezati i jezik. Šteta što su već načeli jetru, no, napokon, to je njihova lovina. - Sasvim mi je svejedno je li njihova - reče Ejla, - sve dok je svježe. Dovoljno su mi toga otele i nemam razloga za obzir prema njima. Mrzim hijene! - Stvarno ih mrziš, zar ne? Nikad te nisam čuo tako govoriti o drugim životinjama, čak ni o žderonjama ili volverinima koji se ne ustručavaju "čistiti" niti potpuno trulo meso, a zlobniji su i gadnije smrde. Nezadovoljno se glasajući, čopor hijena okrenuo se prema juncu kojim su se kanili gostiti. Da bi ih udaljila, Ejla hitne još nekoliko kamena. Dok su se hijene opet odvažile suočiti s njezinom praćkom, Ejla i Džondalar su već uzeli što su kanili uzeti. Zatim odjahaše niz vododerinu prema rijeci, ostavivši ostatak lešine režećim hijenama koje su se mahnito vratile i nastavile je trgati i razvlačiti.
- 48. Ono što jeEjla primijetila nije bilo opisano prenoćište, nego gomila kamenja koja je služila kao orijentir. Pokraj nje, također pod kamenjem, bilo je nešto sušene hrane, nekoliko alatki i ostalog pribora, drvena ploča s nešto suhe gube i štap za potpaljivanje po načinu uporabe sličan svrdlu, te prilično uništeno krzno s mjestimično olinjalim cijelim čupercima dlaka. Iako je u nuždi još uvijek moglo donekle zaštititi od hladnoće, već bi ga trebalo zamijeniti novim. Pri vrhu gomile stajao je, čvrsto uglavljen među teškim kamenjem, odlomljeni kraj mamutove kljove, čiji je vrh ukazivao na veliku stijenu dijelom uronjenu u riječnu maticu. Na njoj je vodoravno bio naslikan crveni romb s dva puta ponovljenim desnim kutom, što je izgledalo kao putokaz koji je pokazivao niz rijeku. Vrativši sve na mjesto gdje su i našli, slijedili su rijeku sve do druge gomile kamenja s malom kljovom vrhom okrenutom prema proplanku koji je od rijeke bio zaklonjen i okružen brezama, johama i ponekim borom. Opazili su i treću gomilu, a kad su stigli do nje nađoše uz nju mali izvor svježe i čiste zapjenjene vode. I tu je bilo hrane za nuždu, pribora i alata te veliki kožni pokrivač, također star, ali kojega se moglo pretvoriti u šator ili dodatak šatoru. Iza gomile ukrug naslaganog kamenja nalazila se plitka rupa puna ugljena, a kraj nje je stajala hrpa naslaganoga granja i naplavljenog drveća. - Dobro je znati za ovo mjesto - reče Džondalar. - Drago mi je da nam ove zalihe nisu potrebne, ali da živim u ovom kraju i da mi takvo nešto zatreba, bilo bi mi veliko olakšanje znati da su ovdje. - Dobra je to namisao - reče Ejla, diveći se dalekovidnosti onih koji su zamislili i opskrbili ovo prenoćište. Brzo skinuše košare i držače s konja, namotaše remenje i veliku užad kojom su stvari bile pričvršćene i pustiše životinje da slobodno pasu i odmore se. S osmijehom su gledali kako se Trkač odmah baca na travu i prevrće na leđa, kao da ga svrbi nešto što ne može dočekati da očeše. - I meni je vruće i svrbi me - reče Ejla, razvezujući remenje oko mekanih gornjih dijelova svoje obuće i odbacujući je. Ona opusti svoj remen, o kojem su bile korice za nož i vrećice, skinu ogrlicu od bjelokosnih kuglica na kojoj je bila ukrašena vrećica, i skinu svoju tuniku i ovoje oko nogu, a zatim se, s Vukom koji je skakutao uz nju, zatrči prema vodi. - Ideš? - Poslije - reče Džondalar. - Najprije ću donijeti drva, kako ne bih unio blato u šator. Ejla se brzo vrati, presvuče u drugu, večernju tuniku i nogavice, i stavi opet na sebe pojas i ogrlicu. Džondalar je raspremio stvari i ona mu se pridruži pri podizanju šatora. Već su bili toliko uigrani da im nije trebalo
- 49. mnogo dogovaranja. Nakonšto su postavili šator, prostriješe na tlo ovalni prostirač, pa u zemlju zabiše tanke drvene kolce koji će držati iskrojeni kožni pokrov od nekoliko zajedno zašivenih koža. Stožasti je šator imao zaobljene rubove i na vrhu otvor kao ispust za dim, zatreba li im unutra, što je bilo rijetko, vatra, te dodatno krilo našiveno unutra kako bi, ako požele, mogli zatvoriti otvor za dim i zaštititi se od nevremena. Oko dna šatora bili su pričvršćeni konopci koji su ga vezali s kolčićima zabijenima u zemlju. U slučaju jakog vjetra, prostirač su mogli dodatnom užadi privezati za dno, a ulazno je krilo također bilo moguće snažno učvrstiti. Sa sobom su ponijeli još jednu kožu kako bi mogli šator opskrbiti i dvostrukim stjenkama, no dosad je još nisu imali prilike uporabiti. Raširili su krzna za spavanje i položili ih na dulji dio ovala, što im je ostavilo upravo toliko mjesta koliko je trebalo košarama i ostalim stvarima te Vuku uz noge, bude li loše vrijeme. Krenuli su s odvojenim kožama za spavanje, no uskoro su ih uspjeli spojiti, improvizirajući tako jednu veliku vreću za spavanje, pa su nadalje mogli spavati zajedno. Kad su podigli šator, Džondalar pođe po još drva za vatru, kako bi zamijenili ona koja potroše, a Ejla poče pripremati večeru. Znala je kako zapaliti vatru pomoću šila i ognjila, pribora koji su našli pod kamenjem. Pribor se sastojao od dugog tvrdog štapa zvanog šilo, i podloge od komada tvrdog i suhog drveta s utorom na sredini, takozvanog ognjila. Kad su palili vatru, u i oko utora stavili bi trud, usitnjeno suho trulo drvo; pomiješano s brezinom korom i suhom travom, a zatim je trebalo dugo i uporno među dlanovima vrtiti šilo pritišćući ga na ognjilo. Nakon dugog i mukotrpnog posla, iz truda bi se pojavio stupić dima nastao zbog povišene temperature uslijed trenja. Laganim puhanjem ali što brže trebalo je raspuhati ga u vatru dodajući sitnijih suhih drva. Ejlin pribor za paljenje vatre bio drukčiji i mnogo djelotvorniji. Otkrila ga je slučajno, živeći sama u Dolini. Pogreškom, ne gledajući, umjesto kamena kojim se služila za izradu kremenog alata, iz hrpe kamenja kraj potoka uzela je komad željeznog pirita. Cesto je prije palila vatru šilom i ognjilom i znala je što znači kad je, udarajući pirit o kremen, izazvala dugožareću iskru koja ju je opekla po nozi. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja uspjela je ponoviti iskru, a s vremenom je razradila najbolji način kresanja kamena za najveću i najdugotrajniju iskru. Sad je mogla vatru zapaliti brže no što je itko tko zna paliti samo sa šilom i ognjilom uz uloženi veliki napor, mogao i zamisliti. Kad je to Džondalar prvi put vidio, nije mogao povjerovati svojim očima.
- 50. Njezin način paljenjavatre pridonio je da je, u Lavljem taboru nakon što je Talut predložio da je usvoje, prime bez pogovora. Mamutonci su mislili da je to postigla čarolijom. I Ejla je mislila da je to čarolija, no ona je vjerovala da je čarolija u vatrenom kamenu, a ne u njoj. Prije nego što su konačno napustili Dolinu, ona i Džondalar nakupili su sivožutog metalnog kamenja toliko koliko su mogli ponijeti, ne znajući hoće li ga drugdje naći. Nešto su dali Lavljem taboru i ostalim Mamutoncima, no još im je uvijek dovoljno ostalo. Džondalar ga je želio podijeliti sa svojim narodom. Mogućnost brzog paljenja vatre mogla je biti jako korisna. Unutar kamenoga ognjišta, mlada žena složi hrpicu vrlo suhih strugotina kore drveća i vlakna nagorjele trave, što će poslužiti kao trud. Pokraj toga položi drugu hrpicu grančica i triješća za raspaljivanje vatre. Blizu je bila i poveća hrpa suhoga granja. Kleknuvši i nagnuvši se vrlo nisko da bude što bliže trudu, Ejla postavi komad pirita pod kutom za koji je iz iskustva znala da će biti najbolji, a zatim komadom kremena udari čarobni žućkasti kamen po udubini nastaloj od česte uporabe. Velika, sjajna, dugožareća iskra poleti s kamena i pade na trud, a za njom se u zrak podigne perce dima. Stavivši brzo ruke oko truda, ona oprezno puhnu. U trudu se zažari sićušno crveno svjetlo i poleti kiša sitnih, poput sunca žutih iskrica. Drugi je dah izazvao plamičak i ona doda grančice i triješće, a kad se vatra primila, i nekoliko većih grana. Do Džondalarova povratka Ejla je već za kuhanje zagrijavala nekoliko okruglastih kamena, prikupljenih s isušenog korita rijeke, a lijep je komad junčeva mesa na ražnju iznad vatre već cvrčao i mirisao. Oprala je i izrezala korijenje trske i spremala se da ga zajedno s bijelim korijenom smeđe kore koji su zvali zemljani orah, stavi u gusto ispletenu vodonepropusnu košaru dopola napunjenu vodom, u kojoj je već čekao masni jezik. Pokraj toga je već čekala hrpica divlje mrkve. Visoki muškarac odloži tovar drva. - Već dobro miriše - reče on. - Što pripremaš? - Pečem bizona, ali to je više za put. Zgodno je na putu jesti hladnu pečenku. Za večeras i ujutro kuham juhu od jezika i povrća i ono malo što nam je ostalo iz Koviljskog tabora - reče Ejla. Ona štapom izvadi vrući kamen iz vatre i lisnatom grančicom obriše pepeo s njega. Zatim dohvati još jedan štap i, služeći se njima kao kliještima, podiže kamen i spusti ga u košaru s vodom i jezikom. Dok je kamen svoju toplinu predavao vodi, iz posude se podigao oblak pare i zašištalo je. Ona brzo u posudu spusti još nekoliko oblutaka, doda još nešto lišća koje je narezala i poklopi je. - Što to stavljaš u juhu?
- 51. Ejla se usebi nasmija. Uvijek je volio znati sve potankosti o njezinu kuhanju, pa i o travama kojima se služila da napravi čaj. Bila je to još jedna od njegovih značajki koje su je iznenadile već u početku, kad ga je upoznala. U Plemenu nijedan muškarac ne bi ni u snu pokazao toliko zanimanja za bilo što čime se bave žene, čak i ako ga to doista zanima. - Uz ovo korijenje dodat ću zelene vrške ove trske, gomolje, lišće i cvijeće zelenog luka, kriške oljuštenih stabljika češljike, graškaste plodove iz mahuna mliječne grahorice, a već sam stavila malo kadulje i lišća majčine dušice radi arome. I možda ću staviti malo podbelja, jer je slankast. Budemo li prolazili kraj Berskog mora; nabavit ćemo tamo soli. Imali smo je dok sam živjela s Plemenom - spomenu ona. - Mislim da ću uz pečenku nadrobiti malo hrena koji sam jutros našla. Naučila sam to na Ljetnom saboru. Hren je ljut i ne treba ga stavljati mnogo, ali daje mesu zanimljiv okus. Mogao bi ti se svidjeti. - A čemu služi ovo lišće? - upita on, pokazujući na svežanj koji je nabrala, ali nije spomenula. Volio je znati što ona uzima i što misli o hrani. Volio je njezinu kuhinju, iako je bila neobična. Bilo je nekih okusa i mirisa koji nisu bili slični okusima hrane s kojom je odrastao, a ona ih je postizala svojim posebnim načinom kuhanja i začinjavanja. - To je špinat. U njega ću umotati pečenku kad je gotova. Dobro idu zajedno hladni. Ona zamišljeno ušuti. - Mogla bih posuti malo drvnog pepela po pečenki, i on je slankast. A mogla bih radi boje i okusa dodati i nešto pečenke u juhu, no tek kad posmeđi. Juha bi s jezikom i pečenim mesom trebala biti krepka, a za jutro će dobro biti i nešto ovoga kuhanoga zrnja što smo donijeli sa sobom. Ostat će i jezika, pa ću ga zamotati u suhu travu i staviti u košaru za meso za poslije. Ima dovoljno mjesta, čak i s ostatkom sirova mesa, pa i s onim komadom koji smo ponijeli za Vuka. Sve dok su noći ovako hladne, meso se neko vrijeme ne bi smjelo pokvariti. - - Zvuči slasno. Jedva čekam večeru - reče Džondalar, osmjehujući se s nestrpljenjem. I ja, pomisli Ejla, ali i nešto nakon vecere. - Usput, imaš li koju praznu košaru koju bih mogao uporabiti? - - Imam, a što će ti? - - Reći ću ti kad se vratim - reče on tajanstveno se smješkajući. Ejla okrenu pečenku, a zatim izvadi kamenje i doda još vrućih oblutaka u juhu. Dok se juha kuhala, ona letimice pregleda bilje koje je pripremila za odbijač vuka i ukloni biljku koju je ubrala za svoju uporabu. Zatim nadrobi nešto hrenova korijena ubranim za začin, a zatim poče drobiti ostatak ljutoga korijena i gnječiti ostale ljute, trpke i aromatične biljke, nastojeći razviti najzloćudniju kombinaciju okusa kakvu je mogla
- 52. zamisliti. Vjerovala jeda će ljuti hren biti najdjelotvorniji, no pomoći će i kamforasti miris artemizija. U mislima joj je stalno bila biljka koju je ostavila sa strane. Drago mi je što sam je našla, pomisli ona. Znam da nemam dovoljno trave za svoj jutarnji čaj do kraja putovanja. Morat ću ih usput naći još kako bih se osigurala da neću dobiti dijete. Osobito kad se toliko družim s Džondalarom. Nasmiješi se na tu pomisao. Sigurna sam da djeca nastaju tako, bez obzira na ono što ljudi pričaju o duhovima. Mislim da zato muškarci stavljaju svoj ud u ono mjesto odakle izlaze djeca i da je to razlog zašto ih žene žele umio. I da je zato Velika Majka napravila Dar Užitka. I Dar Života je Njezin, i Ona želi da sva njezina djeca uživaju začinjući novi život, osobito kad već nije tako lako rađati. Žene možda ne bi htjele rađati da im Majka nije dala svoj Dar Užitka pri začinjanju. Djeca jesu divna, ali ne znaš kako su divna dok ih nemaš. Ejla je svoje nepravovjerne ideje o začinjanju života u sebi razvijala prošle zime u Lavljem taboru, dok ju je stari Mamut učio o Mut, Velikoj Majci Zemlji, iako joj se izvorno pojam o tome javio još davno. Ali Braud mi nije činio zadovoljstvo, sjeti se ona. Bilo mi je grozno kad me prisiljavao, ali sada sam sigurna da je Dark tako nastao. U Plemenu nitko nije vjerovao da ću ikada imati dijete. Rekli su mi da je moj totem Špiljskog Lava prejak da bi ga mogao nadjačati duh totema bilo kojeg muškarca. Svi su bili iznenađeni. A to se dogodilo tek kad me Braud počeo prisiljavati. Osim toga, moje je dijete imalo njegov pogled. Mora biti da je to on napravio da Dark počne rasti u meni. Moj je totem znao koliko želim imati vlastito dijete - a možda je to znala i sama Majka. Možda je to bio jedini način. Mamut kaže kako je to što su Užici tako morati znak da su Dar Majke. Vrlo im se teško oduprijeti. Rekao je da je to muškarcima teže nego ženama. Tako je bilo i s onom kestenjastom ženkom mamuta. Svi su je mužjaci željeli, ali ona nije htjela njih. Čekala je svoga velikog mužjaka. Je li to razlog zašto me Braud nije puštao na miru? Zar je Majčin Dar Užitka bio jači od njegove mržnje? Možda, ali čini mi se da to nije radio samo radi Užitaka. Mogao ih je dobiti od svoje družice ili bilo koje žene koju bi poželio. Mislim da je znao kako je to meni bilo ružno i da je to pojačalo njegov Užitak. Mora biti da je Braud začeo dijete u meni - ili ga je moj Špiljski Lav pustio da pobijedi znajući koliko želim dijete - ali Braud mi je mogao dati samo svoj ud. Nije mi mogao dati Majčin Dar Užitka. To mi je dao samo Džondalar.
- 53. Mora biti dau Njezinom Daru ima još nešto osim Užitaka. Da je htjela svojoj djeci dati samo Dar Užitka, zašto bi ga stavila na mjesto odakle se rađaju djeca? Mjesto za Užitak moglo je biti bilo gdje. Moja nisu baš tamo gdje su Džondalarova. Njegov Užitak dolazi kad je u meni, a moj je na onome drugom mjestu. Kad mi tamo daje Užitak, sve je predivno, unutra i svuda drugdje. Tad ga želim osjetiti u sebi. Ne bih htjela da mjesto mog Užitka bude unutra. Kad sam vrlo osjetljiva, Džondalar mora biti vrlo nježan ili me boli, a rađanje nije nimalo nježno. Kad bi ženino mjesto Užitka bilo unutra, rađati bi bilo znatno teže, a već je ionako dovoljno teško. I kako to da Džondalar uvijek zna što treba učiniti? Znao mi je pružiti Užitke i prije nego sam znala što su. Mislim da je i veliki riđi mamut znao kako dati Užitak onoj lijepoj kestenjastoj ma-mutici. Mislim da je ona ispuštala one glasne, a skoro nečujne zvukove zato što joj je on dao da osjeti Užitak, i da je zato cijela njezina obitelj bila tako sretna. Ejline su misli izazivale osjećaj da ju tamo dolje nešto svrbi i pecka, zažarila se i zagrijala. Pogledala je prema šumovitom kraju kamo je Džondalar otišao, pitajući se kad će se vratiti. Ali dijete se ne začinje svaki put kad se dijele Užici. Možda su potrebni i duhovi. Bili to duhovi totema ljudi iz Plemena ili bit muškarčeva duha koju Majka uzme i daje ženi, svejedno se dijete začinje kad muškarac stavi svoj ud unutra i ostavi tamo svoj životni sok. Tako Ona ženi daje dijete, ne pomoću duhova, nego pomoću svog Dara Užitka. Ali Ona odlučuje kojega će muškarca srž pokrenuti novi život i kad će život početi. Ali ako Majka odlučuje, kako to da Izin lijek čuva žene od začinjanja male djece? Možda tako što ne pušta muškarčevu srž, ili duh, da se pomiješa sa ženinim. Iza nije znala zašto lijek tako djeluje, ali on je uglavnom djelovao. Htjela bih da se dijete začne kad budem s Džondalarom dijelila Užitke. Tako želim imati dijete, i to dijete koje je dio njega. Njegove srži ili duha. Ali on ima pravo. Moramo čekati. Bilo mi je tako teško roditi Darka. Da nije bilo Ize, što bih učinila? Htjela bih biti sigurna da blizu ima ljudi koji će znati pomoći. I dalje ću svakoga jutra piti Izin čaj i neću ništa govoriti. Ne bih trebala mnogo pričati ni o tome kako se djeca začinju iz muškarčeva uda. Kad sam to spomenula, Džondalar se tako zabrinuo; pomislio je da bismo morali prestati dijeliti Užitke. Ako još ne mogu s njime imati dijete, onda bar mogu s njime dijeliti Užitke. Poput onih kakve su imali oni mamuti. Je li to radio onaj veliki mamut? Činio da u onoj kestenjastoj začne mladunče? Drago mi je što smo to ostali vidjeti. Stalno sam se pitala
- 54. zašto ona bježiod svih onih ostalih, a oni joj nisu bili zanimljivi. Htjela je sama izabrati svoj par, a ne poći s bilo kojim koji bi to poželio. Čekala je onoga velikog riđeg mužjaka i čim je on došao, ona je znala da je to taj. Više nije mogla čekati, potrčala je baš prema njemu. I predugo je čekala. Znam kako je to. Vuk utrči na čistinu ponosno noseći staru trulu kost da bi joj se pohvalio. Ispustio ju je pred njezine noge i s iščekivanjem pohvale pogledao prema njoj. - Fuj! To smrdi po truleži! Gdje si to našao, Vuče? Sigurno negdje gdje su zakopani ostaci nečije hrane. Znam da voliš trulež. Možda je sad pravi čas da vidimo kako će ti se svidjeti ljuto - reče ona, podiže kost i namaze po njoj nešto mješavine koju je pripremila za takav slučaj, a zatim je baci na proplanak. Mlada zvijer gorljivo skoči za njom, no oprezno je ponjuši prije nego je podignu. Još je uvijek imala onaj divni truli vonj koji je obožavao, ali onaj drugi miris nije mu bio tako drag. Napokon uhvati kost zubima, ali je odmah naglo ispusti i poče frktati i puhati i tresti glavom. Ejla si nije mogla pomoći; njegov je ples bio tako smiješan da se glasno nasmijala. Vuk iznova ponjuši kost, a zatim odskoči, frknu vrlo nezadovoljno i potrči prema izvoru. - Ne sviđa ti se to, je li, Vuče? Baš dobro. Ne bi ti se ni trebalo sviđati - reče ona, osjećajući kako, dok ga je promatrala, u njoj kipi smijeh. Činilo se da mu voda baš i nije pomogla. Podigao je šapu i protrljao njome njušku, pokušavajući je obrisati kao da misli da će se tako osloboditi toga groznog okusa. I kad je otrčao u šumu, još je frktao, puhao i tresao glavom. Džondalar ga je susreo, a izlazeći na proplanak našao je Ejlu kako se tako jako smije da su joj suze išle na oči. - Sto je tako smiješno? - upita on. - Trebao si ga vidjeti - reče ona, još se smijući. - Jadni Vuk, bio je tako ponosan na staru, trulu kost koju je našao. Nije znao što se s njom dogodilo i sve je pokušao da izbaci taj okus iz usta. Ako možeš izdržati miris hrena i kamfora, mislim da smo našli način kako Vuka odučiti od natezanja naših stvari. Pokaže mu drvenu zdjelu u kojoj je miješala sastojke. - Evo ga. Odbijač vukova. - Drago mi je da djeluje - reče Džondalar. I on se osmjehivao, no veselo titranje u njegovim očima nije izazvao Vuk. Ejla napokon shvati da su mu ruke iza leđa. - Imaš nešto iza leđa? - upita ga ona, odjednom radoznala. - Pa, tako, kad sam tražio drva, slučajno sam našao nešto drugo. I ako obećaš da ćeš biti dobra, možda ću ti malo dati. - Dati malo čega?
- 55. On joj pružikošaricu: - Velikih, sočnih, crvenih malina. Ejline oči bljesnuše. - O, volim maline. - Misliš da ne znam? A što ću dobiti za njih? - upita on s iskrom u očima. Ejla ga pogleda, i, polazeći prema njemu, osmjehnu se, širokim osmijehom, a oči joj zaiskriše od ljubavi prema njemu. - Mislim da sam to upravo dobio - reče on, ispuštajući uzdah za koji je tek sada shvatio koliko dugo ga je zadržavao. – Tako mi Majke, prekrasna si kad se smiješ. Lijepa si uvijek, no osobito kad se smiješ. Odjednom, posta je potpuno svjestan. Svake crte lica i svake pojedinosti. Njezina duga, gusta, tamnijeplava kosa sa svjetlijim preljevima tamo gdje ju je sunce posvijetlilo, bila je straga privezana remenčićem. No bila je prirodno valovita i prameni koji su se izvukli od sputavanja, kovrčali su se oko njezina preplanula lica, a jedan joj je padao preko čela pred oči. On se odupre porivu da ga pomakne u stranu. Bila je visoka i odgovarala je njegovoj visini od preko metar i osamdeset, a gipki, vitki i žilavi mišići puni prave tjelesne snage jasno su joj se isticali na nogama i rukama. Bila je jedna od najsnažnijih žena koje je ikad vidio, snažna poput mnogih muškaraca koje je poznavao. Oni kod kojih je rasla bili su obdareni poprilično većom tjelesnom snagom nego što je uobičajeno za ljude njihove visine. I iako Ejlu dok je živjela u Plemenu nisu držali osobito snažnom, razvila se mnogo više nego što bi se inače razvila, jer je morala održavati korak s njima. Nakon godina izviđanja, slijeđenja tragova i šuljanja u lovu, tijelom je upravljala s lakoćom i neobično skladno. Kožna tunika bez rukava pritegnuta pojasom, dužinom je prelazila preko nogavica i bila je prostrana, ali nije skrivala neobično čvrste i pune dojke, niti ženstvene bokove koji su zavijali do njezine zaobljene i čvrste stražnjice. Na dnu njezinih nogavica, vrpce su bile razrezane i bila je bosa. Oko vrata je nosila malu, lijepo izvezenu i ukrašenu kožnu vrećicu sa ždralovim perjem na dnu, a kroz nju su se nazirali oblici tajanstvenih predmeta u njoj. S pojasa su visjele korice za nož od krute očišćene i ostruga-ne kože, ali ne i uštavljene, kože koja se zato osušila i stvrdnula u obliku koji je sama poprimila, iako ju je temeljito štavljenje moglo opet smekšati. Praćku je zataknula za desnu stranu pojasa, pokraj vrećice u kojoj je bilo nešto oblutaka za nju. S lijeve je strane visio neobičan vrećasti predmet. Iako stara i iznošena, bilo je očito da je to bila cijela vidrina koža, uštavljena zajedno sa stopalima, repom i glavom. Vrat je bio prerezan i kroz taj je rez izvađeno tijelo vidre, a zatim je kroz raspor provučena i čvrsto stegnuta uzica kojom je sve opet čvrsto zatvoreno. Sploštena je glava pretvorena u poklopac. Bila je to njezina vidarska
- 56. torba s ljekovitimbiljkama koju je ponijela sa sobom iz Plemena, a dobila ju je od Ize. Ona nema lice zelandonske žene, pomisli Džondalar; oni će primijetiti njezin izgled strankinje, ali njezina je ljepota bila nepobitna. Oči su joj bile sivoplave - boje kremena, pomisli on -i široko razmaknute, naglašene trepavicama za nijansu tamnijim od kose; obrve su joj bile nešto svjetlije, po boji negdje između kose i trepavica. Lice joj je bilo srcoliko, prilično široko, s visokim jagodičnim kostima, istaknutom čeljusti i ravnom bradom. Nos joj je bio ravan i lijepo uobličen, a pune su joj usne, zakrivljene na rubovima, bile otvorene i raširene, ne skrivajući zube u osmijehu koji joj je palio žar u očima i otkrivao zadovoljstvo samim osmjehivanjem. Iako su je nekad osmijesi i smijeh izdvajali od ostalih i naveli je da ih skriva, Džondalar je volio kad se osmjehivala, a radost njezina smijeha, šale i razigranosti čarobno je preoblikovala njezine ionako skladne crte lica; kad se osmjehivala postajala je doista još ljepša. On iznenada osjeti kako ga je shrvala svojom ljepotom i ljubavlju i u sebi opet zahvali Majci što mu ju je vratila. - Što hoćeš da ti dam za maline? - reče Ejla. - Samo reci i dobit ćeš. - Hoću tebe, Ejla - reče on, glasom koji je od siline osjećaja iznenada ohrapavio. On odloži košaru i u trenutku je uhvati u zagrljaj, ljubeći je s divljim žarom. - Volim te, ne želim te nikada izgubiti - reče on do šapta promuklo, ljubeći je i opet. Opojna toplina prostruji kroz nju i ona uzvrati jednako snažnim osjećajima. -I ja tebe volim - reče ona - i želim te, ali mogu li najprije skinuti meso s vatre? Ne bih htjela da izgori dok smo... zauzeti. Džondalar pogleda prema njoj kao da je ne razumije, a onda se opusti, zagrli je i odmakne se s pokajničkim osmijehom. - Nisam htio biti tako nasrtljiv. To je samo zato što te tako jako volim da mi se ponekad teško obuzdati. Možemo pričekati. Ona opet osjeti vruće peckanje kao odgovor na njegov žar i više nije bila sigurna želi li stati. Načas je i požalila što je upadicom prekinula slijed događaja. - Ne moram maknuti meso - reče ona. Džondalar se nasmijao - Ti si Ejla, nevjerojatna žena - reče on nasmijano vrteći glavom. - Shvaćaš li ti koliko si posebna? Uvijek si spremna za mene, kad god te poželim. Oduvijek si takva. Nisi samo spremna prepustiti se, sviđalo ti se ili ne, nego si uvijek tu, spremna prekinuti što god radila, ako ja to hoću. - Kad te želim svaki put kad ti mene poželiš. - Ti i ne znaš kako je to neobično. Većina žena traži da ih se nagovara, a ako nešto rade uglavnom se ne daju prekidati.
- 57. - Žene skojima sam ja odrastala uvijek su bile spremne, svaki put kad bi im muškarac dao znak. Ti si mi dao znak, poljubio si me i tako mi pokazao da me želiš. - Možda ću požaliti što ovo kažem, ali možeš me odbiti, znaš? Njegovo se čelo nabora od napora da joj objasni. - Nadam se da ne misliš da baš moraš biti pripravna svaki puta kad sam ja za to. Više ne živiš s Plemenom. - Nisi me razumio - reče Ejla tresući glavom u naporu da mu objasni. - Ne mislim da moram biti spremna. Kad mi daš svoj znak, ja jesam spremna. Možda je to tako jer su se žene u Plemenu uvijek tako ponašale. Možda je tako jer si me ti naučio kako je divno zajedno dijeliti Užitak. Možda je to zato što te tako jako volim da, kad mi daš svoj znak, o tome i ne mislim, nego osjetim u sebi. Tvoj znak, tvoj poljubac koji mi kaže da me želiš, učini da i ja tebe poželim. Džondalar se opet osmjehnu s olakšanjem. - I ti mene činiš spremnim. Već i sam pogled na tebe. On prikloni svoju glavu njezinoj, a ona se protegnu prema njemu, privijajući se uz njega u njegov snažni zagrljaj. On ukroti neobuzdanu gorljivost koja ga je uhvatila, iako mu je glavom prošao nejasan osjećaj zadovoljstva što Ejla još uvijek pali strast u njemu. Nekih se žena zasitio već nakon prvog pokušaja, no s Ejlom je to uvijek izgledalo novo. Osjećao je njezino čvrsto tijelo uza svoje i njezine ruke oko svoga vrata. On skliznu rukama i dohvati je pri prsima, saginjući se da poljubi njezin vrat. Ejla skinu ruke s njegova vrata i odveže pojas, puštajući ga da, zajedno sa svim stvarima koje je imala za njim, padne na zemlju. Džondalar posegnu pod tuniku, i podigne je do oblih obrisa s tvrdim, ispupčenim bradavicama. Podiže tuniku dalje i oslobodi tamnoružičastu aureolu oko uzdignute i osjetljive bradavice. Osjećajući u ruci toplinu i puninu, on jezikom dodirnu bradavicu, a zatim je uze u usta i povuče. Vatreni trnci pojaviše se od nekud iz njene dubine i prođoše joj čitavim tijelom, a tiho stenjanje prijeđe joj preko usana. Jedva je mogla povjerovati koliko je spremna. Poput kestenjaste mamutice, osjećala se kao da je čekala cijeli dan i teško joj je bilo čekati još i samo trenutak duže. Slika velikog riđeg mamuta s dugim, zakrivljenim udom, bijesnu joj kroz glavu. Džondalar je pusti, a ona uhvati vratni otvor svoje haljine i jednim je pokretom skinu preko glave. Videći to, on zadrži dah, pogladi njezinu glatku kožu i posegnu za punim grudima. Stišćući i trljajući, milovao je jednu napetu bradavicu, a drugu je usisavao, uvlačio i grickao. Osjećajući zanosne potrese uzbuđenja, Ejla im se prepusti sklopljenih očiju. Nije ih otvarala niti kad ju je prestao milovati i maziti, i kad je zatim,
- 58. osjetila njegove poljupce.Otvori usta da pripusti njegov jezik koji je nježno istraživao. Kad joj je obavio ruke oko vrata, osjetila je nabore njegove kožne tunike na svojim još uvijek osjetljivim bradavicama. On joj rukom prođe po glatkoj koži na leđima i osjeti pokrete čvrstih mišića. Njezin brzi odgovor raspirio mu je žar, a njegova tvrda, napeta muškost propne se pritišćući mu odjeću. - O, ženo! - uzdahnu on. - Kako te želim! - Spremna sam za tebe. - Čekaj samo da ovo skinem - reče on, odveže pojas, a zatim podiže tuniku uz leđa i preko glave. Ejla ugleda napregnutu izbočinu, pogladi je i poče razvezivati vrpcu na njegovim nogavicama. Oboje istupiše iz improviziranih hlača i posegnuše jedno za drugim, stojeći jedno uz drugo u dugom, sporom poljupcu punom strasti, no Ejla se spusti na ruke i koljena i pogleda ga razigranim pogledom. - Krzno ti je žuto, a ne riđe, ali ipak biram tebe - reče ona. On joj uzvrati osmijehom i spusti se pokraj nje. - Tvoje krzno nije kestenjasto, nego boje zrelog sijena, no ono skriva nešto poput crvena cvijeta s mnogo latica. A ja nemam krznatu surlu da te njome diram. Morat ću se poslužiti nečim drugim - odgovori on, lagano je gurnu naprijed, razmaknu noge kako bi otvorio njezin vlažni ženski otvor, a onda se prignu i okusi toplu slanost njezina otvora. Ispruži jezik i pronađe tvrdu i nabreklu kvržicu skrivenu duboko u naborima. Ona uzdahnu i pomaknu se da mu olakša dohvat, a on je preo i njuškao, a zatim prodro duboko u njezin spremni otvor, kušajući ga i istražujući. Uvijek ju je rado kušao jezikom. Ejla se pokretala na valu osjećaja, jedva svjesna ičega osim vrućih valova osjeta koji su prolazili kroz nju. Bila je osjetljivija nego obično i sa svakog mjesta gdje ju je dirnuo ili poljubio krenula bi vatra koja bi se probila do onoga krajnjeg mjesta unutra, koje je gorjelo vatrom žudnje. Sama nije čula svoje ubrzano disanje i uzvike zadovoljstva, no Džondalar ih je čuo. On se ispruži iza nje, stisne se uz nju još tješnje i svojom požudnom ukrućenom muškošću pronađe njezin duboki izvor. Čim je počeo prodirati, ona se protegnu unatrag, gurajući se na njega dok ga nije cijelog uzela. On uzviknu na njezinu nevjerojatno toplu dobrodošlicu, a zatim, držeći je za bokove, malo se povuče. Potraži rukom i začas pronađe njezinu malu i tvrdu kvržicu zadovoljstva i protrlja je gurajući se natrag u nju. Njegovo je uzbuđenje došlo gotovo do vrhunca. On se opet
- 59. izvuče i, osjećajućinjezinu spremnost, uze nabijati sve jače i jače, prodirući do kraja. Ona jeknu svoje olakšanje, a njegov ju je glas pratio. Ejla je ležala s licem u travi i ugodnom Džondalarovom težinom na sebi, i osjećala njegov dah na lijevoj strani svoga vrata. Ona otvori oči i, bez želje da se pomakne, stade gledati mrava koji se vukao po tlu oko jedne travke. Osjeti kako se muškarac pomiče i prevrće, s rukom oko njezina boka. - Džondalare, imaš li ti uopće pojma koliko si nevjerojatan? - upita ona. - Nisam li te riječi već negdje čuo? Čini mi se da sam ih ja rekao tebi - odgovori on. -Ali one su točne. Kako me tako dobro poznaješ? Ja izgubim kontrolu nad sobom, osjećajući što mi radiš. - Mislim da si bila spremna. -Jesam. Uvijek je čudesno, no ovaj put... ne znam. Možda zbog mamuta. Cijeli dan mislim na onu zgodnu kestenjastu mamuticu i njezina čudesno velikog mužjaka - i na tebe. - Možda bismo se opet trebali igrati mamuta - reče on sa širokim osmijehom prevrćući se na leđa. Ejla ustane. - Dobro, ali sad ću se poigrati u rijeci prije nego se smrači - ona kleknu i poljubi ga, osjećajući okus sebe na njemu - čim provjerim hranu. Ona potrči do vatre, okrene bizonovu pečenku, izvadi ohlađeno kamenje iz juhe i doda ih još nekoliko vrućih, sa žara, doda još nekoliko komada drva u vatru i potrči prema rijeci. Bilo je hladno kad je pljusnula u vodu, ali to joj nije smetalo. Naviknula je na hladnu vodu. Džondalar joj se brzo pridruži noseći veliku mekanu jelenju kožu. Spustio ju je na tlo i polakše ušao u vodu do pasa, duboko udahnuo i zatim se bacio. - Hladno je! - reče on. Ona se pojavi uz njega i nestašno se smijući poprska ga. On joj uzvrati i nasta bučna vodena bitka. Posljednji udarac vodom zadala je Ejla izlazeći iz vode, dohvatila meku kožu i počela se brisati. Kad je Džondalar izašao iz vode, dodala je kožu njemu, a zatim požurila prema šatoru i brzo se odjenula. Kada se Džondalar popeo do nje, već je grabila juhu u zdjele.
- 60. 5 Posljednje zrake ljetnogasunca koje se spuštalo preko ruba povišenoga zemljišta na zapadu svjetlucale su kroz granje. Zadovoljeno se osmjehujući Džondalaru, Ejla posegnu u svoju zdjelu za posljednjom zrelom malinom i ubaci je u usta. Zatim ustane kako bi počistila i sve pripremila za brz i lak odlazak ujutro. Vuku je dala ostatke iz njihovih zdjela, stavila zdrobljeno i osušeno zrnje - divlju pšenicu, ječam i špinatovo sjeme koje joj je Nezija dala kad su odlazili - u vruću juhu i sve to ostavila to na rubu ognjišta. Bizonovu pečenku i jezik stavili su u sirovu kožu u kojoj je Ejla čuvala hranu. Ona presavije veliki zamotuljak čvrste kože, zaveže ga čvrstim uzetom i objesi ga na središte piramide od tri duga kolca, kako bi ostao izvan dohvata noćnih grabljivaca. Kolci su bili napravljeni od dugih, tankih i ravnih stabala s kojih je zguljena kora i granje, a Ejla ih je nosila u posebnim držačima tako da su stršali iz stražnjega dijela Njiskinih košara, jednako kao što je Džondalar nosio kraće štapove za šator. Duge su štapove upotrebljavali i kad bi im zatrebale saonice koje bi vukli konji kako bi mogli prenijeti veće terete. Ponijeli su ih sa sobom jer je drveće od kojeg bi ih mogli napraviti na otvorenim stepama bilo rijetko. Čak i blizu rijeka bilo je teško naći išta što je više od isprepletenog šiblja. Dok je večer postajala sve mračnija, Džondalar doda još drva u vatru, a zatim uze pločice bjelokosti na koju je bio urezan zemljovid kako bi je proučio uz vatru. Kad je Ejla završila i sjela uz njega, opazila je njegov odsutni pogled prepun tjeskobne zabrinutosti koju je u proteklih nekoliko dana često primjećivala. Neko ga je vrijeme gledala, a onda stavi nešto kamenja u vatru kako bi se zagrijalo za kuhanje uobičajenog večernjeg čaja. Umjesto aromatičnih, ali ne posebno jakih trava koje je obično koristila, uze nekoliko zamotuljaka iz svoje vidarske torbe od vidrine kože. Tražila je nešto umirujuće, možda malo krizanteme ili kandiljke u čaju od lazarkinje, a zapravo je željela znati što ga muči. Htjela ga je pitati, ali zbog plemenskog odgoja nije znala smije li to učiniti. Na kraju se ipak odluči. - Džondalare, sjećaš li se prošle zime kad nisi znao kakvi su moji osjećaji, a ja nisam znala što ti misliš? - reče ona. Bio je tako zamišljen da mu je trebalo nekoliko trenutaka kako bi shvatio njezino pitanje. - Naravno da se sjećam. Valjda ne sumnjaš koliko te volim? Ja ne sumnjam u tvoje osjećaje prema meni.
- 61. - Ne, nesumnjam u to, no nesporazuma može biti oko mnogo čega, a ne samo oko toga voliš li me ili volim li ja tebe. Mislim da više ne bih mogla izdržati kad bi se opet pojavili onakovi ili slični problemi samo zato što o njima nismo na vrijeme razgovarali. Prije nego što smo napustili Ljetni sabor, obećao si da ćeš mi reći ako te išta bude mučilo. Džondalare, nešto te muči i hoću znati što je to. - Ništa, Ejla. Ništa o čemu bi ti trebala brinuti. - A ima li nešto o čemu bi ti trebao brinuti? Ako te nešto muči, ne misliš li da bih ja o tome trebala znati? - reče ona. Iz kutije od vrbova šiblja u kojoj je držala razni pribor uze dvije male mrežice za čaj fino ispletene od kalene trske. Šutjela je na trenutak, razmišljajući, a onda se ipak odluči za osušeno lišće krizanteme i lazarkinje i doda ih kamilici za Džondalara, a za sebe uze samo kamilicu i sve to stavi u mrežice za čaj. - Ako to zabrinjava tebe, mora se ticati i mene. Zar ne putujemo zajedno? - Putujemo. Ali odluku moram donijeti ja, a ne želim te nepotrebno uznemiravati - reče Džondalar ustajući kako bi dohvatio mješinu s vodom koja je visila s kolca kod ulaza u šator postavljen u nekoliko koraka od ognjišta. Nalije nešto tekućine u malu zdjelicu za kuhanje i doda vruće kamenje. - Ne znam je li nužno ili ne, ali već me uznemiravaš. A da mi kažeš zašto? - Ona stavi mrežice u njihove drvene šalice, prelije kipućom vodom i ostavi sa strane da čaj odstoji. Džondalar podiže obilježeni komad kljove i pogleda ga poželjevši od njega saznati je li ispravno odlučio. Dok se radilo samo o njemu i njegovu bratu nije to bilo toliko važno. Bili su na Putovanju, u pustolovini, i sve što se pritom dogodilo bilo je dijelom te pustolovine. Tada nije znao hoće li se ikada vratiti; nije bio siguran niti želi li se vratiti. Žena koju nije smio voljeti izabrala je put koji ih je još više razdvojio, a ona s kojom se trebao spariti nije... jednostavno, nije bila ona koju je htio. A ovo je putovanje bilo drugo. Našao je ženu koju je zavolio više nego svoj život. Više se nije htio samo vratiti kući, htio je dovesti i nju i to potpuno sigurno. Sto je više razmišljao o opasnostima koje su ih putem čekale, to mu je na pamet padalo više novih i većih, no te neodređene brige nije bilo lako objasniti. - Samo me brine koliko će ovo putovanje potrajati. Moramo do kraja one ledenjačke visoravni doći prije proljeća - reče on. - To si mi već rekao - reče ona - A zašto? Što će se dogoditi ako do tada ne stignemo? - U proljeće se počinje topiti led i bilo bi preopasno tad ga pokušati prijeći.
- 62. - Pa dobro,ako je preopasno, onda nećemo pokušati. A ako ne možemo prijeći, što onda? - upita ona, prisiljavajući ga da razmišlja o mogućnostima o kojima je izbjegavao misliti. - Ima li drugog puta? - Nisam siguran. Led koji bismo morali prijeći samo je mala ledenjačka visoravan sjeverno od Visokih planina. Sjevernije od nje ima još nezaleđenih pojasa zemlje, ali nitko nikad ne ide tim putem. To bi nas skrenulo još više s puta, a osim toga puno je hladnije. Tamo je Veliki sjeverni led puno bliži, prostire se vrlo daleko prema jugu, skoro do samih Visokih planina. Zemlja između Visokih planina na jugu i Velikog sjevernog leda najhladnija je. Tamo nikad nije toplo, čak ni ljeti. - reče Džondalar. - Pa nije li hladno i na ledenjačkoj visoravni koju moramo prijeći? - Dakako, hladno je, ali to je kraći put, a osim toga, to je samo nekoliko dana o Dalanarove špilje. - Džondalar odloži zemljovid da bi uzeo šalicu vrućeg čaja koju mu Ejla pruži i na neko se vrijeme zagleda u vruću tekućinu. - Zakasnimo li na prelazak Ledenjačke visoravni, možda bismo mogli pokušati tim sjevernim putem, iza nje. Ne bih to volio, to je, uostalom, zemlja zbitoglavaca - pokuša Džondalar objasniti. - Hoćeš reći da sjeverno od te Ledenjačke visoravni koju bismo trebali prijeći žive ljudi Plemena? - upita Ejla na trenutak zastavši s vađenjem mrežice čaja iz šalice. Osjetila je pritom čudnu mješavinu straha i oduševljenja. - Oprosti, možda bi ih trebao zvati ljudima iz Plemena, ali oni nisu jednaki onima koje ti poznaješ. Oni žive vrlo daleko; ne bi povjerovala kako daleko. Uopće nisu jednaki. -Jesu, Džondalare - reče Ejla i popije gutljaj vruće i mirisne tekućine. - Njihov svakodnevni jezik i običaji možda se malo razlikuju, ali svi ljudi iz Plemena imaju ista sjećanja, osobito ona starija, pradavna. Čak i na Zboru Plemena svi su znali prastari jezik znakova kojim se obraća svijetu duhova i tim su se jezikom sporazumijevali jedni s drugima - reče Ejla. - Ali oni nas ne žele na svojoj zemlji - reče Džondalar. – Već su nam to pokazali kad smo se Tonolan i ja našli na pogrešnoj strani rijeke. - Vjerujem. Ljudi iz Plemena ne vole se družiti s Drugima. Dakle, ako ne možemo prijeći Ledenjačku visoravan kad do nje dođemo, a ne možemo je zaobići, što ćemo onda? - upita Ejla, vraćajući se izvornom problemu. - Ne možemo li čekati dok se led opet ne zaledi i ne bude siguran za prijelaz? - Možemo. Mislim da ćemo to morati, ali čekanje bi moglo potrajati gotovo godinu dana, sve do druge zime.
- 63. - A akočekamo godinu dana, hoćemo li moći prijeći? Imamo li gdje čekati? - Pa imamo, znam tamo ljude kod kojih bismo mogli boraviti. Lozadunci su oduvijek prijateljski raspoloženi. Ali ja želim što prije stići kući - reče on s glasom u kojem je bilo toliko tjeskobe da nije mogla ne shvatiti koliko mu je to važno. - Želim da se smirimo. - To je i moja želja, Džondalare, i mislim da moramo učiniti sve što bude moguće da do Ledenjačke visoravni stignemo dok je još moguće prijeći. Ali zakasnimo li, ne znači da nećemo stići tvome domu. Znači samo da ćemo dulje čekati. No, bit ćemo zajedno. - Istina - reče Džondalar, smirenije, ali ne još potpuno zadovoljan. - Neće biti strašno ako zakasnimo, ali ne želim negdje gubiti čitavu godinu - reče on, a zatim se opet snuždi. - A možda bismo, da smo pošli onim drugim putem stigli na vrijeme. Još nije kasno. - Poznaješ li drugi put? - Ne poznajem. Talut mi je rekao da treba ići okolo prema sjevernom rubu planinskog lanca do kojega ćemo stići, a Rutan iz Koviljskog tabora kaže da je put sjeverozapadno odavde. Mislio sam da bismo možda trebali krenuti onuda, no želio sam opet posjetiti Saramudonce. Ako se s njima ne vidim sada, bojim se da više nikad neću. Oni žive uz južni rub gorja, uz Veliku Majku Rijeku. - objasni Džondalar. Ejla klimnu razmišljajući. - Razumijem, Saramudonci su ljudi s kojima si neko vrijeme živio; tvoj se brat spario s jednom od njihovih žena, zar ne? - Da, oni su mi kao rodbina. - Onda naravno da moramo poći na jug. Moraš ih još jednom posjetiti. To su ljudi koje voliš. Ako i ne stignemo do ledenjaka na vrijeme, pričekat ćemo dok opet ne bude vrijeme za prelazak. Čak i ako to odgodi dolazak tvome domu za godinu dana, ne misliš li da bi vidjeti tvoju drugu obitelj bilo toga vrijedno? Ako je jedan od razloga zašto želiš kuci to sto želiš reći majci što se dogodilo tvome bratu, ne misliš li da bi i Sarmundonci htjeli znati što je s njim. I njemu su oni bili obitelj. Džondalar se namršti, a onda opet razvedri. - Imaš pravo, Ejla. Zanimat će ih što je s Tonolanom. Bio sam toliko zabrinut je li odluka ispravna, da jednostavno nisam sve dobro promislio. - On se osmjehnu s olakšanjem. Zatim se zagleda u plamičke kako u ludom ritmu plešu oko nagorjelih drva, poskakujući u svom kratkom zanosu otpora mraku koji je sve pokrivao. Pijuckao je čaj, još uvijek razmišljajući o dugom Putovanju koje ih je čekalo, no ne više s tolikim osjećajem tjeskobe kao prije. Opet pogleda Ejlu. - Dobro si se sjetila da o tome treba razgovarati. Valjda još uvijek nisam navikao da je uz mene netko s kim mogu razgovarati o... ozbiljnim temama. A glede južnog puta, mislim da možemo stići u pravo
- 64. vrijeme za prelazakpreko leda, ili ga ne bih niti odabrao. Iako je put duži, barem ga poznajem. Ne poznajem sjeverni put. - Mislim da si dobro odlučio, Džondalare. Da nisam pod smrtnom kletvom, i ja bih posjetila Brunovo pleme - reče Ejla i zatim doda tako tiho da ju je jedva čuo: - Kad bih mogla, kad bih bar mogla, pošla bih još jednom, posljednji put, vidjeti Darka. Očajno beznadan i prazan zvuk njezina glasa pokaza mu jačinu njezine boli zbog gubitka sina. - Ejla, želiš li ga pokušati naći? - Da naravno da želim, ali ne mogu. To bi svakome samo izazvalo nevolje. Ja sam izopćena. Kad bi me vidjeli mislili bi da sam zao duh. Za njih sam mrtva i ničim što bih mogla učiniti ne bi ih mogla uvjeriti da sam živa. - Ejla kao da se zagledala nekamo daleko, no zapravo je gledala u svoja sjećanja. - Osim toga, Dark više nije dijete koje sam ostavila. On je sad već blizu muškosti. No, kako sam ja, za mjerila žena iz Plemena, kasno došla do svoje ženske zrelosti, tako bi i moj sin mogao kasniti za ostalim dječacima. Ali uskoro će Ura doći živjeti s Brunovim plemenom - ne, sada je to Braudovo pleme - reče Ejla, mršteći se. - Ovo je ljeto Zbora Plemena, dakle ove će jeseni Ura napustiti svoje pleme i doći živjeti s Brunom i Ebrom, a kad oboje budu dovoljno odrasli, ona će postati Darkov par. Ona zasta, a onda doda: - Kad bih mogla, htjela bih biti tamo da ju dočekam, no samo bih je preplašila, a ona bi možda pomislila da Darka prati nesreća ako duh njegove čudne majke ne ostaje tamo "dje pripada, na drugom svijetu. - Ejla, jesi li sigurna? Naći ćemo vremena da ih potražimo, ako želiš - reče Džondalar. - Čak i kad bi ih htjela naći ne bih znala gdje da ih tražim - reče ona. Ne znam gdje im je nova špilja i ne znam gdje je Zbor Plemena. Nije mi suđeno da ga vidim. On više nije moj sin. Dala sam ga Ubi. On je sada Ubin sin. - Ejla podiže pogled prema Džondalaru. On vidje kako joj naviru suze. -Kad je Ridag umro, znala sam da više nikad neću vidjeti Darka. Pokopala sam Ridaga u ovoju u kojem sam nosila Darka i u svom srcu tada pokopala Darka. Znam da ga više nikad veću vidjeti. Za njega sam mrtva i bolje je da i on za mene bude mrtav. Suze su joj natapale lice, iako se činilo da ih ona nije svjesna i kao da ne primjećuje da su potekle. - Stvarno imam sreće, znaš? - Pomisli na Neziju. Ridag je bio njezin sin ona ga je othranila iako ga nije rodila, i znala je da će ga izgubiti. Znala je da on, čak ni ako pozivi, nikad neće živjeti normalnim životom. Druge majke koje ostanu bez sinova mogu ih samo zamisliti na drugome svijetu, među duhovima, a ja mogu zamišljati
- 65. Darka na ovomesvijetu, kako ga prati sreća i kako je uvijek sretan. Mogu zamišljati da živi s Urom, ima djecu na svome ognjištu... čak i ako ga više nikad ne vidim. Dugo potiskivana bol napokon je prevlada i oslobodi se i Ejla grčevito zajeca. Džondalar je uze u naručje i zagrli. Pomisao na Ridaga i njega je rastužila. Imao je slabo srce. Nezija je rekla da je tako bilo oduvijek. Nije mu bilo pomoći, iako su svi vidjeli da se Ejla posebno trudila. No Ejla mu je dala nešto što nije mogao nitko drugi. Kad je došla i počela njega i ostatak Lavljeg tabora podučavati govoriti jezikom Plemena, pokretima i gestama, on je bio sretniji no ikad prije. Prvi put u svome mladom životu mogao je komunicirati s ljudima koje je volio. Mogao je drugima pokazati svoje želje i potrebe i mogao im je kazati što osjeća, osobito Neziji, koja se brinula o njemu otkad je njegova prava majka umrla rađajući ga. Napokon joj je mogao reći da je voli. Bilo je to iznenađenje za sve iz Lavljeg tabora, ali kad su napokon shvatili da on nije samo prilično pametna životinja, koja nema dar govora već da je samo drukčiji čovjek s drugim načinom govora, počeli su shvaćati da je inteligentan i počeli su ga prihvaćati kao osobu. I za Džondalara je to bilo iznenađenje, iako mu je Ejla to već pokušala objasniti kad ju je naučio verbalnom govoru. Džondalar je znakove naučio prepoznavati kad i ostali i tad je počeo cijeniti nježni humor i dubinu razumijevanja u malome dječaku iz prastare rase. Džondalar je grlio voljenu ženu, a ona se oslobađala boli snažnim jecajima. Znao je da Ejla potiskuje svoju tugu od smrti poluplemenskog djeteta koje je Nezija usvojila i koje je Ejlu toliko podsjećalo na njezina vlastitog sina; razumio je da ona tuguje i za Darkom. Ali nije sve bilo ni Ridagu ili u Darku. Ejla je oplakivala sve što je izgubila: prave roditelje u davnom djetinjstvu kojih se nije ni sjećala, voljene ljude iz Plemena i gubitak samog Plemena. Brunovo je pleme bilo njezina obitelj, Iza i Kreb su je odgojili, brinuli za nju i, usprkos tome što se razlikovala od njih, nekad je i sama mislila o sebi kao o ženi Plemena. Iako je odlučila poći s Džondalarom jer ga je voljela i htjela biti s njim, razgovarajući, tek je sad shvatila kako daleko on živi; trebat će im godina ili dvije samo da tamo stignu. A što to znači, napokon je shvatila: nikad se više neće vratiti. Nije napuštala samo život s Mamutoncima, koji su joj ponudili mjesto među sobom; napuštala je istodobno i najmanju nadu koja je možda mogla postojati da će opet vidjeti ljude iz svog Plemena, ili sina koji je ostao s njima. Sa svojim je starim tugama proživjela toliko toga da ih je već pomalo i preboljela, no Ridag je umro u tako bliskoj prošlosti, tek
- 66. nekoliko dana prijeno što su otišli s Ljetnog sabora i njegova je smrt još bila presvježa, a tuga još prebolna. Ta je bol pobudila bol ranijih gubitaka, a shvativši kolika će se udaljenost ispriječiti, morala se pomiriti s tim da mora pokopati i svaku nadu u povratak tom dijelu svoga života. Već je jednom izgubila svoj raniji život; nije znala tko joj je prava mati i tko je bio njezin narod, oni među kojima se rodila. Osim slabih prisjećanja - više osjećaja nego ičeg drugog - nije se mogla sjetiti ničega iz vremena prije potresa niti ikakvih ljudi prije Plemena. Ali Pleme ju je izopćilo; Braud je bacio na nju smrtnu kletvu. Za njih je bila mrtva i sad je doista spoznala da je taj dio svoga života izgubila kad su je izopćili. Odsad joj se više nikad neće pružiti prilika doznati odakle je došla, nikad više neće susresti prijatelja iz djetinjstva, nikad više neće upoznati nekoga tko bi poznavao njezino podrijetlo... Morala je prihvatiti gubitak svoje prošlosti, no tugovala je za njom. Ostala joj je samo ona prošlost koja je živjela u njezinu srcu i sjećanju. Pitala se što je čeka kad stignu na kraj Putovanja. Što god ju je čekalo, kakov god Džondalarov narod bio, ona neće imati ništa drugo; samo svoje uspomene... i budućnost. Na šumom okruženom proplanku bilo je potpuno mračno. Ni najslabiji znak nekog obrisa ili sjene nije bilo moguće razlučiti od okolne pozadine, osim nešto slabog crvenila od žara u ložištu i blještave i nezemaljske svjetlosti zvijezda. Samo je lagan povjetarac prodirao kroz gustu dubravu, pa su svoje krznene vreće za spavanje iznijeli pred šator. Ejla je budna ležala pod zvjezdanim nebom, zureći u zvijezde i slušajući noćne šumove-, kako vjetar šumi kroz krošnje, tihi žubor rijeke, zrikanje zrikavaca, grubi ba-rump žaba. rikača... Odjednom se začu glasni štropot i pljusak vode, a zatim jezovito sovino hu-hu. Nešto kasnije u daljini odjeknu duboka rika lava i glasno mamutovo trubljenje. Malo prije toga Vuk je sav uzdrhtao od oduševljenja na zvuk vučjeg zavijanja i zatim otrčao. Nedugo zatim opet se začula vučja pjesma i kao odgovor, znatno bliže zavijanje. Čekala je da se zvijer vrati. Opustila se kad je začula njegovo dahtanje i kad ga je osjetila kako se privlači uz njezine noge. Sigurno je trčao, pomisli ona. Tek je zadrijemala kad se iznenada bez razloga probudi. Napeta i pozorna ostala je mirno ležati, pokušavajući otkriti što ju je probudilo. Najprije začu gotovo nečujno rezanje koje je kroz njezine pokrivače dopiralo s vrućeg mjesta uz njezine noge. Zatim začu tiho šuškanje. Pojavio se uljez! - Džondalare? - javi se ona tiho.
- 67. - Mislim daje meso nekoga privuklo. Mogao bi biti medvjed, ali vjerojatnije je da je ili žderonja ili hijena- odgovori Džondalar jedva čujnim šaptom. - Sto ćemo? Ne dam naše meso! -Još ništa. Što god to bilo ne može do mesa. Čekajmo. No, vuk je točno znao što je to njuškalo i nije htio čekati. Gdjegod su noćili, on bi to mjesto proglasio svojim teritorijem i preuzeo na sebe zadaću branitelja. Ejla osjeti kako Vuk odlazi i trenutak kasnije začu ga kako prijeteći reži. Odgovorila mu je potpuno drukčija rika koja kao da je došla odozgo. Ejla sjede i posegnu za praćkom, no Džondalar je već stajao, a njegovo koplje već je spremno ležalo na izbacivaču. - Medvjed je - reče on. - Mislim da se uspravio na stražnje noge, ali ništa ne vidim. Začuju kako se nešto miče, zvuk komešanja odnekud između ognjišta i kolaca na kojima je bilo obješeno meso, a zatim prijeteće rezanje životinja koje su se suočavale prije napada. Iznenada, s druge strane, Njiska zarže, a za njom, još glasnije, Trkač obznani svoju uznemirenost. Čulo se još šumova od pokreta po mraku, a zatim Ejla začu poznato uzbuđeno duboko rezanje koje je označavalo početak Vukova napada. - Vuče! - zazva Ejla, nastojeći spriječiti opasni susret. Odjednom se usred divljeg rezanja zaori prodorna rika, za njom bolno cviljenje, a kiša sjajnih iskrica poleti oko velikog tijela koje se svali u ognjište. Ejla začu fijuk nečeg što munjevito proleti zrakom. Odjeknu jasan dung, i odmah zavijanje, a zatim se začu krš i lom nečeg što se probijalo kroz šikaru, brzo uzmičuči. Ejla zazviždi poziv Vuku. Nije željela da on pođe u potjeru. Kad je mladi vuk stigao do nje, ona kleknu da ga s olakšanjem zagrli, a Džondalar razgori Vatru. Na svjetlu ugledaše krvavi trag koji je ostao za životinjom u bijegu. - Siguran sam da ga je moje koplje pogodilo - reče Džondalar - ali nisam vidio gdje je pogođen. Potražit ću ga ujutro. Ranjeni medvjed može biti opasan, a ne znamo neće li se još netko zadržavati na ovom prenoćištu. - Ejla priđe pogledati trag. - Gubi mnogo krvi. Neće stići daleko - reče ona - no, brinula sam se za Vuka. Medvjed je velika zvijer. Mogao ga je raniti. - Mislim da Vuk nije trebao tako napasti. Mogao je izazvati medvjeda da napadne nekoga drugog, ali hrabar je to čin i drago mi je što te tako odlučno brani - reče Džondalar. - I meni je drago. Medvjed je uzbudio Njisku i Trkača. Idem vidjeti kako su. I Džondalar je to htio provjeriti. Ustanoviše da su se konji približili vatri. Njiska je odavno naučila da vatre koje potpale ljudi uglavnom znače
- 68. sigurnost, a Trkačje to učio iz svog iskustva, kao i od starije ženke. Umirivali su ih utješne riječi i dodiri ljudi u koje imaju povjerenja, no Ejla se osjećala uznemireno i znala je da će joj dugo trebati da opet zaspi. Odlučila je skuhati si neki umirujući čaj te uđe u šator i uze svoju torbu od vidrine kože s ljekovitim travama. Dok se kamenje za kuhanje čaja zagrijavalo, gladila je trošno krzno prisjećajući se kako joj je tu torbu dala Iza. Prisjećala se uspomena na svoj život s Plemenom, a osobito na njihov zadnji zajednički dan. Zašto se Kreb morao vratiti u špilju, pomisli ona. Iako je već ostario i oslabio, mogao je još uvijek biti živ. A nije bio slab večer prije toga kada je Guva proglasio novim Mog-urom. Bio je opet jak, pravi Mog-ur, kao i prije. Guv nikad neće imati Krebovu moć. Džondalar je primijetio njezinu potištenost. Misleći kako ona još uvijek misli na Ridaga i Darka koje više nikad neće vidjeti, nije znao što joj želi reći. Želio joj je pomoći, no nije se htio nametati. Dok su tako sjedili uz vatru pijući čaj, Ejla slučajno pogleda prema nebu. Zaustavila je dah. - Gle, Džondalare - reče ona. - Na nebu. Crveno, kao vatra, ali visoko i daleko. Sto je to? - Ledena vatra - reče on. Tako je zovemo kad je ovako crvena ponekad kažemo sjeverna vatra. Neko su vrijeme gledali veličanstveni prizor kako Sjeverna ocila lelujaju po nebu kao paučinasti plašt na nebeskom vjetru. - Prošarano je bijelim prugama - reče Ejla - i miču se, kao da će dim ili zapjenušena bijela voda. Ima i drugih boja. - Zvjezdani dim - reče Džondalar. - Neki ljudi to i tako zovu. Zvjezdani oblaci, kad je bijelo. Ima raznih naziva, a većina ljudi odmah zna o čemu govoriš čim spomeneš bilo koje takvo ime. - Kako to da nisam ovo svjetlo vidjela nikad prije? - upita Ejla osjećajući divljenje s primjesom straha. - Možda si živjela južnije. Zovu je sjeverna vatra zato što se vidi samo daleko na sjeveru. Nisam ih često viđao i nikad ih dosad nisam vidio tako jake niti tako crvene, no ljudi koje su Putovanja odvela daleko na sjever tvrde da su, što ideš više prema sjeveru, sve veća, jača i ljepša. - Ali na sjever možeš ići samo do Ledenog zida. - Možeš na sjever putovati i dalje od njega, ako putuješ vodom. Nekoliko dana hoda prema zapadu od mjesta gdje sam rođen, ovisno od godišnjem dobu, zemlja završava na rubu Velikih voda. Vrlo su slane i nikad se ne smrzavaju, iako se u njima ponekad vide veliki komadi leda. Priča se da su neki ljudi putovali i iza Ledenog zida čamcima loveći neke morske životinje koje žive u vodi - reče Džondalar.
- 69. - Hoćeš reći,kao zdjelasti kožnati čamci u kakvima Mamutonci prelaze preko rijeka? - Poput njih, mislim, ali veći i jači. Nisam ih nikad vidio i nisam vjerovao u te priče, dok nisam vidio Saramudonce i čamce kakve oni prave. Mnogo vrlo velikog drveća raste oko Velike Majke Rijeke blizu njihove nastambe. Od njega prave čamce. Kad to vidiš, Ejla, nećeš povjerovati. Ne samo što prelaze rijeku, oni po rijeci u tim čamcima i putuju. I uzvodno i nizvodno. Ejla zapazi njegov zanos. Sad kad je njegova dvojba riješena, doista je jedva čekao da ih opet posjeti. Ejla nije razmišljala o susretu s njegovom drugom obitelji. Pozornost joj je privlačila neobična svjetlost na nebu. Željela je znati što ona znači, uznemirivala ju je no nije ju ispunjavala strahom onako kako se to događa sa zemaljskim poremećajima. Grozila se svakog pokreta zemlje, osobito potresa. Ne smo zato što je trešnja onoga što bi inače moralo biti čvrsto tlo već i samo po sebi zastrašujuće, nego i zato što su potresi uvijek najavljivali drastične, bolne i nasilne promjene u njezinu životu. Potres ju je otrgnuo od njezina naroda i uveo je u djetinjstvo strano svemu što je prije toga poznavala; potres je doveo do njezina izopćenja iz Plemena, ili bar Braudu dao izgovor za to. Čak i erupcija vulkana koja ih je zasula sitnim prahom vulkanskog pepela, kao da je bila slutnjom njezina odlaska od Mamutonaca, iako je to bio njezin, a ne nametnuti izbor. Ali nije znala što znače znaci na nebu, pa niti je li to uopće kakav znak. - Kreb bi sigurno mislio da je ovakvo nebo znak nečega - reče Ejla. - On je bio najmoćniji mog-ur svih plemena, a nešto poput ovog izazvalo bi ga da meditira dok ne shvati što to znači. Mislim da bi i Mamut mislio da je to znak. Što ti misliš, Džondalare? Je li to znak čega? Možda nečeg... lošeg? - Pa... ja ne znam, Ejla - Oklijevao joj je reći da se među njegovima vjeruje da crvena boja u sjevernom svjetlu često znači upozorenje, ali ne uvijek. Ponekad najavljuje nešto važno. -Ja nisam Onaj koji služi Majku. Moglo bi biti i znak nečeg dobrog. - Ali ta Ledena vatra je moćan znak nečega, zar ne? - Obično da. Bar tako vjeruje većina ljudi. Ejla je u svoj čaj od kamilice umiješala nešto korijena kandiljke i pelina, čime je dobila nešto više od umjereno umirujućeg pića, no nije se osjećala sigurno nakon medvjedova upada i neobične svjetlosti na nebu. Čak i nakon umirujućeg čaja, osjećala se kao da joj se san odupire. Pokušala je zaspati u svim mogućim položajima, najprije na boku, pa na leđima, pa na drugom boku, pa čak i na trbuhu, i bila je sigurna da
- 70. njezino bacakanje iokretanje smeta Džondalara. Kad je napokon zaspala, često su joj se javljali zastrašujuće plastični snovi. Bijesni urlik propara tišinu i ljudi koji su gledali popadaše na zemlju od straha. Golemi špiljski medvjed gurnu vrata kaveza i razbije ih u komadiće. Pobješnjeli je medvjed bio slobodan! Braud mu je stajao na ramenima, još dva čovjeka visjela su mu na krznu. Jedan se iznenada nađe u stisku čudovišne životinje, no njegov krik brzo bi prekinut kad mu je snažni medvjedov zagrljaj slomio vrat. Mog-uri pokupiše tijelo i, svečano i uzvišeno, odnesoše ga u špilju. Na čelu je šepao Kreb u svome medvjeđem plastu. Ejla je zurila u bijelu tekućinu u napukloj drvenoj zdjeli. Tekućina posta krvavocrvena i zgusnu se dok su se bijele svjetlucave pruge polako mreškale kroz nju. Ona osjeti tjeskobnu zabrinutost; nešto je pogriješila. Nije bilo za očekivati da je u zdjeli ostalo tekućine. Ejla prinese zdjelu usnama i isprazni je. Sad joj se vidik promijeni, bijelo se svjetlo nađe unutar nje, ona počne rasti i s velike visine gledati na zvijezde koje označavaju stazu. Te se zvijezde pretvore u mala titrava svjetlašca koja vode kroz dugu, beskrajnu špilju. Crveno svjetlo na kraju poraste, ispuni joj vidik, i osjećajući se kao da vrtoglavo propada, ona vidje mog-ure kako sjede u krugu, napola skriveni stalagmitima. Još je dublje propadala u crni bezdan, okamenjena od straha. Odjednom, tu je, s bijelim svjetlom u njoj, bio Kreb. Pomagao joj je, podržavao ju je, olakšao njezine strahove. Poveo ju je na čudno putovanje unatrag prema njihovim zajedničkim počecima, kroz slanu vodu i bolno hvatanje zraka, pjeskovitu zemlju i visoko drveće. Zatim se nađoše na tlu, hodajući na dvije noge, hodajući daleko, prema zapadu i velikom slanome moru. Dođoše do strmog zida pred rijekom i ravnicom, s dubokom udubinom pod velikom nadnesenom stijenom; bila je to špilja njegova davnog pretka. Ali dok su se približavali špilji, Kreb poče iščezavati i nestajati. Prizor postade maglovit, a Kreb se rasplinjao sve brže; već je gotovo potpuno nestao. Ona se uspaniči. - Krebe, molim te, ne odlazi! - Pregledavala je krajolik očajnički tragajući za njim. A onda ga opazi na vrhu litice iznad špilje njegova pretka, nedaleko velike gromade, dugačka, neznatno zaravnjena stupa koji se naginjao preko ruba kao zamrznut upadu. Ejla opet pozva, ali on utonu u kamen. Obuze je očaj; Kreb je otišao, a ona je ostala sama, sva bolna od tuge i želje da ima bar nešto njegovo za uspomenu, nešto što bi mogla dirati i držati, no sve što joj je ostalo bijaše golema tuga. Iznenada, trčala je, trčala stoje brže mogla; morala je pobjeći, morala je pobjeći.
- 71. - Ejla! Ejla!Probudi se! - vikao je zabrinuto Džondalar, tresući je. - Džondalar - progovori ona sjedajući. A onda se, još uvijek očajna, baci na njega, sva u suzama. - Nema ga više... O, Džondalare. - Sve je u redu - reče on grleći je. - Sigurno je to bio ružan san. Vikala si i plakala. Bi li ti pomoglo da mi ga ispričaš? - Kreb je bio, sanjala sam Kreba, i ono kada sam za vrijeme Zbora Plemena ušla u onu špilju i kad su se dogodile sve one čudne stvari. Dugo poslije toga bio je ljut na mene. A onda, tek što smo se počeli opet približavati, on je poginuo prije nego što smo stigli više porazgovarati. Rekao mi je da je Dark sin Plemena. Nikad nisam potpuno shvatila što je time htio reći. Toliko je toga o čemu bih sada s njim htjela razgovarati. Neki su o njemu govorili samo kao o moćnom Mog-uru, a bez oka i ruke mogao im je izgledati ružan i strašan. Ali nisu ga poznavali. Kreb je bio blag i mudar. Razumio je svijet duhova, ali je razumio i ljude. U snu sam htjela razgovarati s njim, i mislim da je on htio razgovarati sa mnom. - Možda i jest. Nikad nisam znao tumačiti snove - reče Džondalar. - Je li ti sada bolje? - Sad mi je dobro - reče Ejla - ali žao mi je što ne znam više o snovima. - Mislim da ne bi trebao sam ići tražiti onog medvjeda - rekla je Ejla nakon doručka. - Sam si rekao da ranjeni medvjed može biti opasan. - Pazit ću. - Ako pođem s tobom, možemo paziti oboje, a ostanem li ovdje, neću biti ništa sigurnija. Medvjed se može vratiti dok te nema. - Točno. Dobro, dođi sa mnom. Krenuvši u šumu, slijedeći medvjedove tragove, Vuk je odlučio pronaći medvjeda i probijao se kroz nisko grmlje, uzvodno uz rijeku. Malo više od kilometra uzvodno, začuše komešanje, rezanje i tuljenje. Požuriše i nađoše Vuka, kako nakostriješen prijeteći reži, ali s nisko spuštenom glavom i repom među nogama, držeći se dalje od manjeg čopora vukova koji su čuvali tamno-smeđu medvjedovu lešinu. - Sad bar ne moramo brinuti o opasnom ranjenom medvjedu - reče Ejla, držeći izbacivač i koplje spremne. - Nego samo o čoporu opasnih vukova -I on je bio spreman hitnuti koplje. -Jesi li htjela njegova mesa? - Ne, mesa imamo dovoljno. Nemamo ga više u čemu ponijeti. Ostavimo medvjeda njima. - Svejedno mi je za meso, ali rado bih imao šape i velike zube - reče Džondalar.
- 72. - Onda ihuzmi. Imaš pravo na njih. Ti si ubio medvjeda. Mogu praćkom tjerati vukove dovoljno dugo da možeš uzeti trofeje. Džondalar to sam ne bi pokušao. Potjerati čopor vukova od mesa na koje polažu pravo činilo mu se opasno, no sjećao se njezinog jučerašnjeg tjeranja hijena. - Hajde - reče on, uzevši oštar nož. Vuk se jako uzbudio kad je Ejla počela bacati kamenje i goniti čopor vukova i stajao je i čuvao medvjedovu lešinu dok je Džondalar hitro rezao pandže. Zube je bilo nešto teže izvaditi, no, ubrzo je imao svoje trofeje. Ejla je s osmijehom promatrala Vuka. Čim je njegov "čopor" otjerao divlji čopor, cijelo se njegovo držanje i ponašanje promijenilo. Podigao je glavu, ispružio rep i zauzeo položaj vuka predvodnika, a njegovo je rezanje postalo agresivnije. Predvodnik divljeg čopora pažljivo ga je gledao i činilo se da bi ga ubrzo mogao napasti. Nakon što su medvjedovu lešinu prepustili čoporu vukova i krenuli, vođa čopora zabaci glavu i poče zavijati. Imao je dubok i snažan glas. Vuk podiže glavu i zaurla mu odgovor, ali njegovoj je pjesmi nedostajalo zvučnosti. Bio je mlađi, tek odrastao, i to se čulo - Hajde, Vuče. On je veći od tebe, a da i ne govorimo koliko je stariji i mudriji. Dok trepneš okom bacio bi te na leđa - reče Ejla, no Vuk zaurla opet, ne toliko kao izazov, koliko zato što se našao među svojom vrstom. Ostali se vukovi pridružiše i Džondalar osjeti kako je okružen zborom tuljenja i zavijanja. Odjednom, tek tako, zato što joj se to svidjelo, Ejla podiže glavu i zaurla. Od tog urlika Džondalaru leđima prođu trnci i sav se naježi. Njegovu uhu to je bila savršena imitacija vučjeg zavijanja. Čak je i Vuk nakrivio glavu prema njoj i ispustio novi, znatno samouvjerljiviji, urlik. Ostali vukovi slično odgovoriše i šuma se opet ispuni jezovitom vučjom pjesmom. Vrativši se u prenoćište, Džondalar uze čistiti medvjeđe pandže i zube derače, a Ejla natovari Njisku, tako brzo da on još nije bio spreman za polazak kad je ona već završila. Ona se naslonila na kobilu i odsutno je češkala, osjećajući kako se opušta u dodiru s njom. Pogled joj pade na Vuka i ona primijeti da je našao još jednu staru, trulu kost. Ovog puta držao ju je daleko od ruba proplanka, zaigrano mumljajući oko svog vrijednog plijena, motreći ženu, ali ne pokušavajući donijeti joj ga. -Vuče! Dođi, Vuče - zovnu ga ona. On ispusti kost i priđe joj. - Mislim da je vrijeme da te počnem učiti nešto novo - reče ona. Htjela ga je naučiti da ostane na mjestu kad mu to kaže, pa čak i ako ga ostavi samog. Bilo je važno da on nauči takvu naredbu iako se bojala da će mu dugo trebati. Sudeći prema dosadašnjim reakcijama ljudi koje su
- 73. sretali, i premaVukovim reakcijama, bojala se da bi mogao nasrnu ti na strance iz drugog "čopora" ljudi. Ejla je jednom Talutu obećala da će sama ubiti Vuka ako on ikome u Lavljem taboru učini išta nažao i još je uvijek osjećala svojom odgovornošću osigurati da vuk kojeg je dovela među lju de nikome ne naudi. Uostalom, bojala se i za njegovu sigurnost. Njegov je prijeteći nastup odmah izazvao obrambeni odgovor i bojala se da bi neki uplašeni lovac mogao pokušati ubiti neobičnog vuka koji bi se učinio prijetnjom njegovu taboru, prije no što bi to ona stigla spriječiti. Ona odluči da ga pokuša privezati uz drvo, reći mu da ostane tamo i ode, no uže oko njegova vrata bilo je previše labavo. Drugi put je privezala čvršće, no bojala se da ga ne uguši. Kao što je i mislila, kad je otišla, on je cvilio, zavijao i skakao u zrak pokušavajući je dostići. S udaljenosti od nekoliko koraka nastavila mu je zapovijedati da ostane gdje jest, pokazujući mu znak zaustavljanja i rukom. Kad se napokon smirio, ona mu priđe i pohvali ga. Nakon još nekoliko pokušaja, ona vidje da je Džondalar spreman i pusti Vuka. Za taj dan je bilo dovoljno vježbe no nakon napora da olabavi čvor koji je Vuk u borbi da ga se oslobodi stegnuo još jače, nije joj se više sviđalo da mu veže uže oko vrata. Prvo ga je morala stegnuti upravo koliko treba, ni prečvrsto ni prelabavo, a poslije je otkrila da je takve čvorove teško odmrsiti. Morat će o tome još razmisliti. - Vjeruješ li ti doista da ćeš ga uspjeti naučiti da ne prijeti strancima? - upita Džondalar, vidjevši prve, po svemu sudeći neuspjele pokušaje. - Nisi li rekla da je prirodno da ljudi budu ne povjerljivi prema drugima? Kako se možeš nadati da ćeš ga naučiti nečemu što je protivno njegovim prirodnim sklonostima? Popeše se na konje. -Je li konju prirodno da dopusti da mu jašeš na leđima? - upita ona. - Mislim da to nije baš isto - reče Džondalar, dok su polazili jašući jedno uz drugo. - Konji se hrane travom, ne jedu meso, i mislim da su po svojoj prirodi skloniji izbjegavanju neprilika. Kad vide strance ili nešto što izgleda opasno, požele pobjeći. Pastuh se možda ponekad bori s drugim pastuhom ili možda s nečim što ga izravno ugrožava, ali Trkač i Njiska nastoje se udaljiti od nepoznatih situacija. Vuk ne bježi, on se pripremi za obranu. On je mnogo borbeniji. - Džondalare, i on bi pobjegao kad bi vidio da i mi bježimo s njim. On se priprema za obranu jer nas štiti. I točno je da je on mesožder i da bi mogao ubiti čovjeka, ali on to ne čini. Ne vjerujem da bi to ikad učinio, osim ako pomisli da je jedno od nas ugroženo. Životinje uče, baš kao što
- 74. i ljudi uče.Nije sve u njegovoj prirodnoj sklonosti da ljude i konje drži svojim "čoporom". I Njiska je naučila neke stvari koje ne bi naučila da je živjela s drugim konjima. Je li konju prirodno da vuka smatra prijateljem? A ona se sprijateljila i sa špiljskim lavom. Je li to prirodna sklonost? - Možda i nije - reče Džondalar - ali teško mi je i reći kako me zabrinulo kad se Macan pojavio na Ljetnom saboru, a ti si pojahala na Njiski prema njemu. Kako si znala da će te se sjećati? Ili da će se sjećati Njiske? Ili da će se Njiska sjećati njega? - Oni su zajedno rasli - odvrati ona - Macan... mislim... Macan... Riječ koju je izgovorila značila je "macu" ili "mladunče", no čudno je zvučalo i čudno ju je modulirala, ne kao u nekom od jezika kojim su ona i Džondalar obično govorili, s nekim grubim grlenim zvukom kao iz grkljana. Džondalar je nije mogao izgovoriti, jedva je mogao i približno oponašati taj zvuk; bila je to jedna od relativno rijetkih izgovaranih riječi u jeziku Plemena. Iako ju je ona dovoljno često izgovarala da ju je mogao prepoznati, Ejla je već razvila naviku da odmah prevede svaku plemensku riječ koju bi upotrijebila, kako bi njemu bilo lakše. Kad je Džondalar spomenuo lava kojeg je Ejla odgojila još od prve mladosti, poslužio se prevedenim oblikom imena koje mu je ona dala, no uvijek mu se činilo neskladnim da golemom špiljskom lavu ime bude "Macan". - ... Macan je bio mladunče kad sam ga našla, dojenče. Nije još čak bio ni odbijen od sise. Nešto ga je udarilo u glavu, mislim srna u trku, i bio je gotovo mrtav. Zato ga je majka i ostavila. I Njiski je bio kao njezino mladunče. Pomogla mi je da ga othranim - a bilo je tako smiješno kad su se počeli zajedno igrati, osobito kad bi se Macan prišuljao i pokušao uhvatiti Njiskin rep. I znam da mu je ponekad namjerno mahala repom pred nosom. Ili bi svatko od njih uhvatio za jedan kraj neke kože i navlačili je. Mnogo su mi koža uništili, ali su me doista i mnogo nasmijali. Ejlino lice poprimi sjetni izraz. - Prije toga nisam se znala smijati. Ljudi iz Plemena nisu se nikad glasno smijali. Nisu voljeli nepotrebnu buku i glasni zvukovi služili su im uglavnom za upozoravanje na opasnost. A onaj izraz lica koji zoveš osmjehom, koji se Drugima sviđa, kad se pokazuju zubi, njima je to bio znak nervoze ili pripreme za zaštitu i obranu, ili bi s nekim pokretima ruku značio i prijetnju. Njima to nije bio izraz sreće. Nije im bilo drago kad sam se ja kao mala osmjehivala ili smijala, pa sam naučila pred njima to ne raditi. Jahali su neko vrijeme uz riječnu obalu po ravnom i širokom pojasu šljunčanog tla. - Mnogi se smiju kad su nervozni ili kad susretnu strance - reče Džondalar. - Ali to ne znači zauzimanje položaja za obranu, niti prijetnju. Mislim da je osmijeh znak da se ne bojiš.
- 75. Jašući ispred njega,Ejla se nagnu u stranu kako bi povela kobilu oko nekog grmlja koje je raslo pokraj potočića-pritoka rijeke. Kad je Džondalar napravio remenje kojim je vodio Trkača, Ejla se također počela time služiti da ponekad lakše povede Njisku ili da je zadrži vezanu na jednom mjestu, no, čak ni kad bi povodac bio na kobili, Ejla ga nikad nije rabila jašući. Nije namjeravala krotiti životinju kad se prvi put našla na kobilinim leđima, i njihovo je učenje bilo uzajamno i, u početku, nesvjesno. Iako je, shvativši napokon što se događa, žena doista počela učiti kobilu da radi neke stvari, to je uvijek ostajalo u sklopu dubokog razumijevanja koje se među njima razvilo. - Ali ako osmijehom pokazuješ kako te nije strah, ne znači li to kako misliš da se nemaš čega bojati. Da se osjećaš jakim i da te ničega nije strah? - upita Ejla kad su se opet našli jedno uz drugo. - Nisam nikad o tome ozbiljno razmišljao. Tonolan se uvijek osmjehivao i uvijek izgledao tako samouvjereno kad bismo sreli nepoznate ljude, a nije uvijek bio tako siguran kakvim se činio. Pokušavao je navesti ih da povjeruju kako ga nije strah, pa dakle mislim da bi se moglo reći kako je to obrambena grimasa, način da kažeš "Ja sam tako jak da se od tebe nemam čega bojati." - A nije li pokazivanje zubi prijetnja? Kad Vuk strancima pokaže zube, nije li to pokazivanje snage? - nastavljala je Ejla. - Možda u tome ima nešto što je jednako, ali ipak je velika razlika između osmijeha za dobrodošlicu i Vukova keženja i rezanja. - Istina - složi se Ejla. - Smijeh ti daje onaj divan osjećaj sreće. - Ili barem olakšanja. Kad sretneš nekog nepoznatog, i on ti se nasmiješi, to obično znači dobrodošlicu, pa znaš na čemu si. Nije svaki osmijeh zato da se osjetiš sretnim. - Možda je osjet olakšanja početak sreće - reče Ejla. Neko su vrijeme jahali šuteći, a onda žena nastavi: - Mislim da ima neke sličnosti u onome kad se netko smješka jer se osjeća nesigurno pred strancima i toga što ljudi iz Plemena imaju u svom jeziku gestu u kojoj pokazivanje zuba znači nervozu ili čak prijetnju. A kad Vuk pokazuje zube nepoznatima, on im prijeti jer osjeća uznemirenost ili se osjeća zaštitnički. - Znači kad pokazuje zube nama, vlastitom čoporu, to je osmijeh - reče Džondalar. - Ponekad sam uvjeren da se osmjehuje i znam da se s tobom šali. Znam i da te voli, ali problem je u tome što je u njegovoj prirodi da kesi zube i prijeti neznancima. Ako te on štiti, kako ćeš ga naučiti da ostane tamo gdje mu kažeš da ostane dok te nema. Kako ćeš ga naučiti da ne napada strance ako on to hoće? - Džondalarova je
- 76. zabrinutost bila ozbiljna.Nije bio uvjeren da je bilo pametno povesti životinju sa sobom. Vuk je mogao izazvati mnogo problema. - Sjeti se, vukovi napadaju da se domognu hrane; Majka je ih takvima stvorila. Vuk je lovac. Mnogo ga toga moraš naučiti, ali kako ga naučiti da ne bude lovac? Da ne napada ljude? - I ti si bio stranac kad si došao u Dolinu. Sjećaš se kad je Macan došao da me posjeti i našao te tamo? - upita Ejla, dok su se opet razdvajali kako bi jedno za drugim krenuli uz vododerinu koja je vodila od rijeke naviše. Džondalar osjeti da će pocrveniti, ne toliko od nelagode koliko od prisjećanja na snažne osjećaje tog susreta. Nikad u životu nije se tako uplašio; nikad prije nije bio tako siguran da neće preživjeti. Trebalo im je neko vrijeme da nađu put do plitke gudure oko stijenja nanesenog u proljetnim poplavama i na prvi pogled mrtvih, pocrnjelih i osušenih stabljika artemizijina grmlja koje će s dolaskom prvih kiša planuti životom. Džondalar se sjećao vremena kad se Macan vratio u dolinu, na mjesto gdje ga je Ejla othranila, i tamo, na širokoj izbočini ispred njezine malene špilje, pronašao stranca. Ni on sam nije bio malen, no Macan je bio najveći špiljski lav kojeg je ikada vidio, visok gotovo kao Njiska i krupniji od nje. Džondalar se još uvijek oporavljao od rana koje mu je isti lav, ili neki od njegovih, zadao kad su on i Tonolan glupo ušli u njihovu jazbinu. Tonolanu je to bilo posljednje što je učinio u životu. Džondalar je bio siguran da je i njemu došao kraj kad je špiljski lav zarikao i pripremio se za skok. Odjednom se Ejla našla između njih, podigla ruku i lav je stao! Da nije bio tako skamenjen, činilo bi mu se komično kako se golema zvijer skupila i svinula da ju zaobiđe. I prije nego što je došao k sebi, već je češkao divovskog mačka i igrao se s njim. - Da sjećam se - reče on kad su stigli na uzvisinu i opet pojahali jedno kraj drugog. -I još uvijek ne razumijem što ga je zaustavilo usred napada na mene. - Kad je Macan još bio mladunče, igrao se napada na mene, ali kad je porastao postao je prevelik da bih se s njim mogla igrati takvih igara. Bio je pregrub. Morala sam ga naučiti da prestane kad ja to želim - objasni Ejla. - Sad moram naučiti Vuka da ne napada strance i da ostane iza nas ako to od njega zatražim. Ne samo zato da ne ugrozi ljude, nego i zato da oni ne ugroze njega. - Ako ga itko može tomu naučiti, onda to možeš ti - reče Džondalar. Uvjerila ga je, i kad bi to doista i mogla učiniti, s vukom bi bilo lakše putovati, no još se uvijek pitao koliko će im još neprilika taj vuk donijeti. Zadržao ih je pri prelasku preko rijeke, žvakao im sve stvari od kože,
- 77. iako je Ejla,čini se, taj problem riješila. I nije se moglo reći da mu životinja nije draga. Volio ga je, bilo je zadivljujuće gledati vuka tako izbliza i iznenadilo ga je kako je Vuk društven i topao, ali za njega je trebalo i vremena i brige i hrane. I o konjima se trebalo brinuti, no Trkač je bio tako poslušan, i konji su bili stvarna pomoć. Povratak će im sam po sebi biti dovoljno težak; nije im trebalo dodatno breme, životinja koja je izazivala gotovo jednako toliko problema koliko i dijete. Dijete bi doista bilo problem, mislio je Džondalar jašući. Samo da Velika Majka ne obdari Ejlu djetetom prije kraja putovanja. Da smo već tamo i da smo se sredili, bilo bi to drugo. Tada bismo mogli razmišljati o djeci. A ne možemo poduzeti ništa, nego samo moliti Majku. Kako bi to izgledalo da je s nama i jedno malo? A što ako je Ejla u pravu? Ako se djeca začinju Užicima? Ali mi smo već zajedno neko vrijeme, a nema nikakvih znakova o djeci. Mora biti da Đoni stavlja dijete u ženu, no što ako Majka odluči da ne da Ejli dijete? Već je rodila dijete, obično ih daje još. A možda je stvar u meni. Može li Ejla imati dijete od mog duha? Može li ijedna žena? Dijelio sam Užitke i častio Đoni mnogo puta. Je li ikoja od njih rodila dijete koje sam ja začeo? Kako da to muškarac zna? Renek je znao. Njegova je boja bila tako snažna i crte njegova lica tako neobične da se njegov duh mogao vidjeti u mnogo djece na Ljetnom saboru. Ja nemam tako prepoznatljive boje ni takvo lice... ili ipak? A ono kada su nas Hadumanci zaustavili dok smo putovali ovamo? Stara Haduma htjela je da Norija ima dijete s plavim očima poput mojih i poslije svojih Obreda Prvih užitaka Norija mi je rekla da će roditi sina od moga duha s mojim plavim očima. Haduma joj je tako rekla. Tko zna je li ikada rodila to dijete? Kad sam odlazio, Serenija je mislila da je možda trudna. Pitam se je li dobila dijete s plavim očima poput mojih. Serenija je imala jednog sina, ali poslije toga nije imala djece, a Darvo je bio gotovo odrastao čovjek. Što li će ona misliti o Ejli, i što će Ejla misliti o njoj? A možda i nije zatrudnjela. Možda Majka još nije zaboravila štu sam učinio i možda je to Njezin način da mi kaže da ne zaslužujem dijete na ovom ognjištu. Ali vratila mi je Ejlu. Zelandoni mi je uvijek govorila da mi Đoni nikad neće odbiti što god od Nje trazim, ali me upozorila da i pazim što tražim, jer ću to, rekla je, dobiti. Zato je i tražila da joj obećam da nikad neću tražiti nju dok je još bila Zolena. A zašto bi netko tražio nešto što ne želi? Nikad nisam dobro ni razumio one koji razgovaraju sa svijetom duhova. Oni uvijek imaju sjene na jeziku. Uvijek su govorili da je Tonolan Donin ljubimac misleći na njegov smisao za odnose s ljudima. A govorili su i "Čuvaj se Majčine
- 78. naklonosti". Ako tije tako naklonjena, onda ne voli kad si predugo daleko od nje. Je li zato Tonolan umro? Je li ga Velika Majka Zemlja uzela k sebi? Što zapravo, znači kad kažu da je Đoni nekome naklonjena? Ne znam je li meni naklonjena ili nije, ali sad znam da je Zolena dobro odlučila kad je odlučila prihvatiti položaj visoke zelandonske svećenice, Prve Među Onima Koji Služe Majci. I za mene je to bilo dobro. Pogriješio sam, ali da ona nije postala Zelandoni, nikad ne bih pošao na Putovanje, i nikad ne bih pronašao Ejlu. Možda mi je doista malo naklonjena, no, ne želim zlorabiti Doninu dobrotu. Već sam ju zamolio da nas sigurno dovede kući; ne mogu od nje tražiti da Ejli podari dijete moga duha, osobito ne sada. Ali pitam se hoće li ikada?
- 79. 6 Okrenuvši prema zapadu,Ejla i Džondalar napustili su rijeku koju su do tada pratili. Iako je cilj njihova putovanja, Zelandonija, bio na zapadu, kako bi bili sigurni da prate Veliku Majku Rijeku, bili su prisiljeni kretati se prema jugu do njezina ušća u Bersko more. Samo što su skrenuli na zapad, naišli su na široku dolinu s blagom travnatom kosinom okrenutom prema hitroj rijeci koja je brzala njezinom sredinom prema istoku. Rijeka će se nešto niže uliti u rijeku koju su prestali pratiti. Dolina kojom su prolazili bila je, ustvari, široka naplavna ravnica posuta kamenjem raznih veličina - od sitnog pjeskovitog šljunka do glomaznih stijena. Osim nekoliko čuperaka trave i pokoje rascvjetane biljke, kameniti je pojas bio gol, proljetnim potopom očišćen od biljaka. Nekoliko cijelih stabala bez lišća i kore, nalazilo se na prebrisanoj ravnici, a isprepleteno johino šiblje i grmlje sa sivkastim dlakavim lišćem nakupilo se sa strane. Malo krdo divovskih jelena, megacerosa uz čije bi razmetljivo rogovlje i veliki rogovi sobova izgledali mali, paslo je u vlažnoj udolini blizu vode, uz vanjski rub vrbika čupavih vrba. Vuk je bio vrlo razigran i stalno se zalijetao pod noge konja. Njiska je uspijevala zanemariti njegove ispade, no Trkač je na njih bio osjetljiv. Ejla je mislila da će mladi konj igrom odgovoriti na Vukovu igru, no kako ga je Džondalar vodio, Vukove šale sama su ga ometale. I Džondalaru je to smetalo jer je morao više paziti na konja. Bivao je sve uznemireniji i razmišljao kako Ejlu upitati može li Vuka držati dalje od Trkača. Iznenada, na njegovo veliko olakšanje, Vuk otrči nekud. Nanjušio je jelena i pošao u izviđanje. Prvi pogled na duge noge bio je neodoljiv; Vuk pomisli da je to još jedna dugonoga životinja s kojom će se igrati, ali kad je jelen kojem se približio spustio glavu, Vuk se zaustavi. Veličanstveni razgranati rogovi snažnoga jelena bili su dugi i do četiri metra! Golema je životinja pasla širokolisnu travu, a mesoždera nije bila nesvjesna, nego nezainteresirana za njega, kao da zna da se nema čega bojati od jednog jedinog vuka. Ejla se nasmija vidjevši taj prizor. - Pogledaj ga, Džondalare, Vuk je mislio da je i taj jelen neki konj kojega može gnjaviti. I Džondalar se osmjehnuo. - Čini se da ga je iznenadilo. Ti u rogovi nešto što nije očekivao. Polako su pojahali prema vodi, bez riječi se sporazumjevši da ne žele poplašiti velike jelene. Oboje su u susretu s golemim stvorovima, višim od njih čak i zajedno s konjima, osjetili neko strahopoštovanje. S
- 80. otmjenom lakoćom krdose, vidjevši konje i ljude, udaljilo i to ne uplašeno, nego oprezno, brsteći usput vrbovo lišće. - I meni se čine malo veći nego što sam očekivala - reče Ejla. - Nikad ih dosad nisam vidjela iz ovakove blizine. Iako samo malo veći od losova, divovski su jeleni, s golemim i razgranatim rogovljem koje im se širilo oko i iznad glava, izgledali doista golemi. Te su fantastične rogove svake godine odbacivali, a na njihovu bi mjestu izrastao novi par, koji bi postao još razgranatiji. Događalo se da na starijim mužjacima u samo jednoj godini rogovi izrastu i preko četiri metra, no čak i kad su bili bez njih, najveći bi pripadnici krda divovskih jelena bili puno veći u usporedbi s ostalim jelenima. Kovrčavo krzno i snažni rameni i vratni mišići, razvijeni kako bi mogli nositi težinu golemim rogova, pridonosili su impresivnosti njihova stasa. Divovski su jeleni inače bili ravničarske životinje. Čudesni su im rogovi bili veliko opterećenje u šumovitom kraju, pa su izbjegavali svako drveće koje je veće od grmlja; neki su čak uginuli od gladi kad bi im veličanstveno rogovlje zapelo u granje drveća. Stigavši do rijeke, Ejla i Džondalar stadoše kako bi proučili okolicu i izabrali najbolje mjesto za prijelaz. Rijeka je bila duboka, a veliko je stijenje ponegdje stvaralo brzice. Pogledali su dio uzvodno i nizvodno, no izgledalo je nadaleko jednako. Na kraju odlučiše prijeći na mjestu na kojem im se učini da ima razmjerno malo stijenja. Sjahali su, privezali bočne putne košare konjima više na leđa i u njih stavili toplu odjeću koju su ujutro odjenuli. Džondalar skine svoju košulju bez rukava, a Ejla je namjeravala sa sebe skinuti sve, kako poslije ne bi morala brinuti o sušenju odjeće, no osjetivši hladnoću vode predomislila se. Naviknula se na hladnu vodu, no ova brza rijeka bila je zaista ledena, otprilike kao voda koju je prethodne večeri ostavila vani i ujutro je našla s ledenom korom na vrhu. Čak i kad se smoče, tunika i nogavice od mekane jelenje kože zadržat će nešto topline. Oba su konja bila uznemirena i uzmicali su od mokrog ruba, propinjući se i njišteći, ržući i mašući glavama. Kako bi joj olakšala prelazak preko rijeke, Ejla Njiski stavi oglav s kožnatim povocem. Zatim, osjećajući da je kobila sve nemirnija, mlada je žena zagrli oko vrata i poče je umirivati samo njima dvjema poznatim jezikom koji je sama stvorila još dok su njih dvije bile jedini stanovnici Doline. Jezik je stvorila nesvjesno, gradeći ga na složenim znacima, no najviše na onih nekoliko riječi iz jezika Plemena dodavši im besmislene ritmične zvukove kojima su značenje određivali ona i njezin sin kako su ih stvarali. Bilo je tu konjskih glasanja kojima je uhvatila značenje i uspjela ih oponašati, te poneki lavlji glas, i ptičji zvižduk.
- 81. Iako se naviknuona takav njezin razgovor sa životinjom, Džondalar nije imao pojma o čemu ona to govori. Imala je tajanstvenu sposobnost oponašanja životinjskih glasanja - naučila je to živeći sama i prije nego što je naučila verbalno govoriti - a njemu se činilo da u tom jeziku ima nešto čudnovato i ne baš ovozemaljsko. Trkač je toptao nogama i tresao glavom, napeto cvileći. Džondalar mu je nešto umirujuće šaputao, gladeći ga i češući. Ejla je gledala kako čudesno osjetljive ruke visokoga čovjeka u trenutku uspijevaju umiriti plahovitoga mladog pastuha. Drago joj je bilo vidjeti bliskost nastalu među njima. Na trenutak joj misli odlutaše na osjećaje koje te ruke pobuđuju u njoj, i ona lagano pocrveni. Nju nisu umirivale. Naprotiv. Konji nisu bili jedine uznemirene životinje. Vuk je shvaćao što se događa i nije se veselio hladnoj kupki. Cvileći i trčkarajući po obali, on napokon sjede i podiže njušku oglašavajući svoj prigovor tužnim zavijanjem. - Dođi, Vuče - reče Ejla, prignuvši se i zagrlivši mladu zvijer. -I tebe je malo strah? - Hoće li nam opet stvarati nevolje pri prijelazu? - upita Džondalar, još uvijek pomalo ljut na Vuka zbog nedavnog ometanja Trkača. - Neće. Samo je malo nervozan kao što su i konji, reče Ejla, pitajući se zašto Vukov potpuno razumljivi strah smeta Džondalaru, kad ima toliko razumijevanja za mladog pastuha. Rijeka je bila hladna, no konji su snažno plivali i kad su ih jednom natjerali unutra nije im bilo teško doplivati na drugu obalu. Ni Vuk nije imao teškoća. Isprva je malo plesao i cvilio na obali, prilazeći nekoliko puta hladnoj vodi i udaljavajući se od nje, a onda je napokon skočio unutra. Visoko držeći nos, plivao je za konjima natrpanim svežnjevima i košarama, dok su ljudi plivali uz njih. Stigavši na drugu obalu, zastadoše kako bi se presvukli i lišili životinje, a zatim nastaviše dalje. Ejla se sjeti svojih nekadanjih prelazaka preko rijeka, nakon što je napustila Pleme, i bila je sretna što sad ima te snažne konje. Prijeći s jedne obale na drugu nikad nije bilo lako. Ako ništa drugo, putujući pješice i značilo smočiti se. S konjima su pliće rijeke mogli prejahati i ostati gotovo suhi, a i dublje je i veće rijeke bilo znatno lakše prijeći. Dalje prema jugozapadu, krajolik se promijenio. Brda na prilazu planinama na zapadu koja su postupno postajala sve viša, bila su ispresijecana duboko usječenim uskim dolinama rijeka koje su morali prelaziti. Džondalar bi ponekad pomislio da su previše vremena izgubili penjući i silazeći, te da su premalo napredovali no doline su u zavjetrini pružale dobro zaštićena prenoćišta, .i rijekama je stizala toliko potrebna voda u tom, inače sušnom, kraju.
- 82. Zaustavili su sena vrhu visokog brijega u središnjem područni valovite visoravni koja se protezala usporedno s rijekama. Široki vidokrug otvarao se na sve strane i ništa mu nije smetalo osim nekoliko slabašnih sivih obrisa visokih planina daleko na zapadu. Iako sušni vjetroviti kraj i nije mogao biti raznolikiji, stepe su se protezale pred jahačima u jednoličnosti beskrajnih lelujavih trava nad blago zaobljenim brežuljcima, podsjećale su na more i njegovu jednoličnu pravilnost. Usprkos toj jednoličnosti, prastara stepa koja se mreškala na vjetru bila je bogata i raznolika, i, poput mora, uzdržavala je obilan i neobičan niz životinjskih i biljnih vrsta. Egzotična stvorenja koja su na sebi izlagala blještave, biološki skupe društvene urese u obliku luksuznih rogova i parožaka, griva, perjanica i grba, dijelila su velike stepe sa životinjama koje su narastale do veličanstvenih mjera. Krznati divovi, dugodlaki mamuti i vunasti nosorošci prelijevali su se u debelim dvostrukim krznima s dugim vijugavim strunama koje su se širile preko toplih slojeva kože s debelim naslagama hranjive masti, imali su raskošne kljove i razmetljive rogove na nosu. Divovski jeleni, s raskošnim krošnjama golemih rogova, pasli su pokraj turova, veličanstvenih divljih prethodnika stada pripitomljene domaće stoke, velikih poput golemih bizona koji su se razmetali golemim rogovima. Čak i manje životinje narasle bi na veličinu primjerenu bogatstvu stepa; bilo je velikih skoči-miša, divovskih hrčaka i stepskih vjeverica najvećih među svojim vrstama u cijeloj povijesti svijeta. Prostrane travnate doline hranile su i mnoštvo drugih životinja, ponekad posebno velikih. Kao što su prakonji, stepski magarci i onagre među sobom dijelili životni prostor i hranu u dolinama; tako su divlje ovce, divokoze i kozorozi dijelili prostor na brdovitom zemljištu. Antilope su trčale po ravnicama. Sume uz doline rijeka i jezera te mjestimično šumovite stepe i tundre bile su dom jelenima svih vrsta, od pjegavih jelena lopatara i nježnih srna do losova, crvenih jelena i sobova. Zečevi i kunići, miševi i voluharice, stepski svisci, velikouhi zviždari i lemnizi živjeli su posvuda u velikom broju; a svoj životni prostor nalazile su i žabe, vodozemci, zmije i gmazovi. Ptice svih mogućih boja i veličina, od velikih ždralova do malih rusogrlih trepteljki, nadopunjavale su taj kolaž svojim glasovima i bojama, a, svoj prilog općem šarenilu davali su svojim postojanjem i mnogobrojni kukci. Kako se ne bi previše namnožile životinje koje su u nepreglednim krdima brstile i pasle, kao i one koje su se hranile sjemenkama, brinuli su mesožderi. Oni su u izboru okoliša bila prilagodljiviji, od biljoždera, živjeti su mogli svuda gdje im živi lovina. Zbog obilja i kakvoće hrane i oni su narasli do divovskih mjera. Golemi špiljski lavovi, čak i dvostruko veći od
- 83. svojih kasnijih nasljednika,lovili su mladunčad pa i starije primjerke čak i najvećih biljoždera. Jedino ih se mamut u najboljim godinama nije morao plašiti. Najčešći izbor tih velikih grabežljivaca bili su bizoni, turovi i jeleni, a čopori velikih hijena, i vukova birali su svoj plijen među srednje velikom divljači. Za obilnu su lovinu konkurirali s risovima, leopardima i manjim divljim mačkama. Golemi špiljski medvjedi, vegetarijanci, koji bi samo povremeno nešto ulovili, bili su dvaput teži od običnih smeđih ili crnih medvjeda, sveždera, na čijem se jelovniku najčešće nalazila trava. Bijeli medvjedi s ledenih obala živjeli su od riba i morskih životinja. Podli žderonje i stepski tvorovi lovili su manje životinje, mnogobrojne i raznovrsne glodavce, a pridruživale su im se i spretne, lasice, vidre, kune, nerčevi i zerdavi koji su zimi, prilagodbom snježnom okolišu, postajali hermelinima. I neke su lisice također zimi dobijale bijelo ili ono gusto sivo krzno koje se naziva plavim, kako bi se mogle prikriti u zimskom krajoliku i neopažene loviti. Smeđi, zlatni stepski orlovi, sokoli, jastrebi, vrane i sove, iz visina su grabili neoprezne ili nesretne manje životinje, a lešinari su kupili sve ono što za drugima ostane na tlu. Velika raznolikost i rast životinja s prastarih stepa i prenaglašenost i razmetljivost njihovih suviše bogatih uresa i dodatnih izraslina, mogli su se održati samo u iznimno kvalitetnom okolišu. A bila je to hladna, suha i zahtjevna zemlja, okružena golemim ledenim zaprekama i pustim vjetrovitim oceanima ledene vode. Činilo se nemogućim da tako gruba okolina može dati sve što je potrebno za tako rastrošan rast životinja, no bila je zapravo kao stvorena za to. Hladna i suha klima razbuktavala je rast trave i potiskivala rast drveća. Drveće poput hrasta ili smreke raskošne su biljke ali im je za život potrebno puno vremena i vlage. Sume mogu hraniti i udomiti mnogo drugog bilja i životinja, no drveću, da bi se prehranilo, treba dosta toga, a ono pritom ne podržava razvoj mnoštva velikih životinja. Neke životinje mogu jesti plodove, a druge mogu brstiti lišće, ili čak i vrhove grančica. No, kora i drvo uglavnom su nejestivi, a kad se jednom unište dugo im treba da opet narastu. Jednaka količina energije i hranjivih tvari iz zemlje može, sadržana u istoj težini drveća i trave, ovim potonjim prehraniti neusporedivo više životinja, a uz to trava se stalno i brzo obnavlja. Šuma može biti najčišći primjer bogata i produktivna biljnog života, no trava je ta koja je podigla neobičan i bogati životinjski svijet i upravo su složene travnate ravnice bile te koje su ga othranile i održale. Ejla se osjećala nelagodno, a nije znala zašto. Nije to bilo ništa određeno, samo neki neobični osjećaj nadraženosti. Prije no što su se počeli spuštati s visoka brda, opazili su kako se olujni oblaci skupljaju
- 84. iznad planina nazapadu, ugledali bljesak munje i začuli daleku grmljavinu. Nebo nad njima bilo je, međutim, čisto i jasno, a sunce još uvijek visoko iako je već bilo prošlo zenit. Nije se činilo da će kišiti, no Ejla nije voljela grmljavinu. Duboko valjanje grmljavine uvijek ju je podsjećalo na potrese. Možda je to samo zato što će moja mjesečna kletva početi za dan ili dva, pomisli Ejla nastojeći odagnati taj osjećaj. Bolje da kožnate vrpce i onu muflonovu vunu koju mi je Nezija dala, držim pri ruci. Rekla je da su to najbolji upijači za putovanja i bila je u pravu. Krv se brzo ispere čak i s hladnom vodom. Ejla nikad prije nije vidjela onagre i zadubljena u misli silaze-ći niz kosinu nije na njih obratila pozornost. Pomisli da su životinje koje je vidjela u daljini konji, ali kad su se približile počela je primjećivati razlike. Bile su neznatno manje, s dužim ušima, a repovi im nisu bili dugački pramenovi od mnogih dugih struna, nego kraći i tanki, pokriveni dlakom istovjetnom onoj na tijelu, s tamnijim čuperkom na vrhu. I jedni i drugi imali su uzdignute grive, no onagrine su bile neravnije. Krzna životinja u malom krdu bila su sa strane i na leđima pastelne crvenosmeđe boje, dok je s donje strane, na nogama i na njuškama krzno bilo mnogo svjetlije, gotovo bijelo. Niz kralježnicu se protezala tamna pruga. Slična takva pruga nalazila im se i na ramenima, a još nekoliko takvih tamnijih pruga bilo je i po nogama. Mlada ih žena usporedi s bojama konja. Iako je Njiskina smeđa boja bila svjetlija od prosjeka, s bogatim zlatnim preljevima, većina je prakonja bila u neutralnim sivkastosmeđim tonovima i općenito su bili slični Njiski. Trkačeva izrazito smeđa boja bila je neobična za njegovu vrstu. Kobilina oštra debela griva bila je tamnosiva, a ta se boja nastavljala sredinom njezinih leđa sve do dugog raščupanog repa. I donji dijelovi nogu bili su joj tamni, gotovo crni, a iznad toga, na gornjim dijelovima nazirale su se samo naznake pruga. Crvenkastosmeđa pastuhova boja bila je pre- tamna da bi se dobro vidjela tamna pruga što mu se spuštala leđima, ali njegova crna griva, rep i noge bili su tipični. Nekome tko se razumije u konje građa onagri bila bi ponešto neobična, ali ipak su izgledali kao konji. Ejla primijeti da čak i Njiska pokazuje više zanimanja nego pri susretu s drugim životinjama, a i stado prestade pasti i zagleda se u njih. I Vuka je to počelo zanimati, pa se postavio u položaj za prikradanje, spreman krenuti na njih, no Ejla mu znakom zapovjedi da stane. Htjela ih je promotriti. Jedna od onagri iznenada se oglasi i žena opazi još jednu razliku. Nije to bilo ni njištanje ni cviljenje, nego prodorniji zvuk njakanja. Trkač zatrese glavom i odnjišti svoj odgovor, a zatim polako spusti glavu da ponjuši veliku hrpu svježe balege. Njiska je također zastala i onjušila
- 85. gomilicu, i kadje vonj malo dulje isparavao prema njoj, Ejla kojoj je to izgledalo i vonjalo kao konjska balega, osjeti i slabašan dodatak još nečega, vjerojatno od ponešto različite prehrane. - Jesu li to konji - upita ona. - Ne baš. Slični su konjima kao što su losovi slični jelenima ili sobovi divovskim jelenima. Zovu se onagre - objasni Džondalar. - Pitam se kako to da ih nikad prije nisam vidjela. - Ne znam, ali čini se da im se sviđa ovakav okoliš - reče on, naginjući glavu tako da pokaže prema stjenovitim brdima i škrtoj vegetaciji sušnih, polupustinjskih visoravni kroz koje su jahali. Iako se činilo da su onagre križanci između konja i magaraca, nisu to bile. Bili su zasebna, vitalna i ekstremno otporna vrsta, koja je imala neke osobine i jednih i drugih. Mogle su opstati i na škrtijoj hrani nego konji, pa i na kori, lišću i korijenju drveća. Približivši se stadu, Ejla ugleda par mladunčadi i nasmiješi se. Podsjetili su je na Njisku kad je bila mala. I baš u tom časn Vuk zalaje kako bi privukao njezinu pozornost. - Dobro, Vuče. Ako želiš goniti te... onagre - riječ na koju još nije naviknula, izgovorila je polako, privikavajući se na njezino zvučanje - samo izvoli. - Bila je zadovoljna napretkom koji je postigla u njegovom učenju i odgoju. Još je bio pun mladalačke radoznalosti i zanesenosti. Vuk je štektao i trčao prema stadu. Iznenada se raspršivši, životinje potrčaše velikom brzinom koju nadobudni lovac nije mogao slijediti. Sustigao je Ejlu i Džondalara na prilazu širokoj dolini. Iako su ga presijecale doline rijeka koje su nosile pijesak planina što su sporo erodirale, zemljište se postupno spuštalo prema dolini u kojoj je bilo ušće Velike Majke Rijeke u Bersko more. Dok su oni putovali prema jugu, ljeto je sazrijevalo i vrući vjetrovi, uzrokovani prijenosom atmosferske depresije preko mora, dodavali su još topline ljetnim vrućinama i nestabilnosti vremena. Dvoje putnika prestali su nositi gornju odjeću čak i rano ujutro čim bi se probudili. Ejla je hladni i bistri ranojutarnji zrak smatrala najboljim dijelom cijeloga dana. Kasno je poslijepodne bilo vruće, toplije no obično, pomislila je, poželjevši Zaplivati u hladnoj vodi. Pogleda muškarca koji je jahao nekoliko koraka ispred nje. Bio je gol do pojasa i bos, a nosio je samo pregaču oko bokova. Njegova duga plava kosa, povezana otraga u rep, bila je prošarana svjetlijim, od sunca izblijedjelim pramenima, a na mjestima gdje ju je vlažio znoj bila je tamnija. Ispod oka je pogledala njegovo obrijano lice. Sviđalo joj se što vidi njegove snažne vilice i jasno ocrtanu bradu, iako je još osjećala ostatke čuđenja nad odraslim muškarcem bez brade. Jednom joj je objasnio da
- 86. mu se sviđapustiti bradu zimi, kako bi zagrijao lice, ali da ljeti uvijek brije bradu, jer je tako svježije. Brijao se svakoga jutra posebno oštrim kremenim sječivom koje je sam kalao i zamjenjivao novim kad bi otupjelo. I Ejla je svukla sve osim kratkoga komada odjeće sličnog pregači oko Džondalarovih bokova. Bili su to zapravo duži komadi mekane kože koja se nosila između nogu i pridržavala uzicom oko pojasa. Stražnji slobodni kraj on je preklopio prema unutra, a prednji je kraj slobodno visio kao kratki pokrov.. I ona je nosila pregaču pričvršćenu uzicom, no kod nje su oba kraja bila izvana, tako da su sprijeda i straga zaista visjeli poput pregače. Tako je dobila kratku suknju, otvorenu sa strane, ali s mekanom i propusnom jelenjom kožom na kojoj je sjedila, postigavši time da dugotrajno jahanje na znojnom konju bude udobnije. Džondalar je s visokoga brda provjerio gdje su. Bio je zadovoljan napretkom i Ejla primijeti da je opušteniji. Dijelom je to, znala je, bilo i zbog toga što je sve vještije upravljao konjem. Iako je mladoga pastuha i prije često jahao, putovanje na konju ostvarilo je među njima stalnu vezu koja mu je pomogla da shvati Trkačeve potrebe, sklonosti i navike te da konj nauči njegove. I njegovi su se mišići naučili prilagođavati pokretima konja i sada je na konju sjedio puno udobnije. A Ejli se činilo da njegovo lakše i opuštenije jahanje ukazuje i na nešto više od veće spretnosti na konju. U pokretima mu je sada bilo manje napetosti, i osjećala je da su se njegove brige ublažile. Iako mu nije mogla vidjeti lice, imala je dojam kako je bora od zabrinutosti nestala i da bi mogao biti raspoložen i za osmijehe. Bila je sretna kad se razigrano osmjehivao. Gledala je kako mu se pod preplanulom kožom mišići pomiču dok se malim pokretima gore-dolje usklađivao s Trkačevim korakom. Osjetivši toplinu koja nije potjecala od vanjske vrućine... nasmiješila se u sebi. Voljela ga je gledati. U daljini, na zapadu, još uvijek su se u žućkastom odsjaju visoko uzdizali vrhunci, pokriveni blještavo bijelim ledom koji je stršao iznad tamnih oblaka. Rijetko su viđali zaleđene vrhove i Džondalar je uživao u tom jedinstvenom prizoru. Najčešće su vrhunci bili zakriveni niskim maglovitim oblacima koji su poput mekanog bijelog krzna ovijali svjetlucavu tajnu, otvarajući se tek toliko da pruže zamamne prizore i učine ih još primamljivijima. I njemu je bilo vruće i poželio je da su bliže tim snježnim i ledenim vrhuncima, bar onoliko blizu koliko su šaramudonska naselja. No, primijetivši odsjaj vode u dolini pod njima i provjerivši položaj sunca odlučio je, ranije nego obično, kako je vrijeme za zaustaviti se i podignuti
- 87. prenoćište. Dobro sunapredovali, putujući brže nego što je procijenio, a nije znao koliko će im vremena trebati do sljedeće vode. Na kosini je raslo mnoštvo različitih trava. Najviše je bilo stepskih trava, vijuka i zelenja pomiješanog s nekim jednogodišnjim travama. Debeli sloj prapora pokriven tankim tamnim površinskim pokrovom bogatim crnicom nastalom od istrunulog bilja poticao je na rast i drveće, koje je, osim pokojeg kržljavog bora u pokušaju da korijenom dospije do vode u dubljim slojevima tla, bilo rijetko u stepama na ovom području. Mješovita šuma breza i ariša, prostirala se pred njima, a u nižim su područjima primat preuzele johe i vrbe. Na dnu kosine, gdje se zemlja, nedaleko od klokotave vode, izravnala, Ejlu ponegdje na otvorenijim proplancima iznenadila i pojava patuljastih hrastova, bukvi, i lipa. Otkad je napustila tadašnju špilju Brunova plemena smještenu na dobro navodnjenom južnom dijelu poluotoka koji se prostirao u Bersko more, nije vidjela mnogo bjelogoričnog drveća. Mala se rječica probijala krivudajući kroz grmlje na ravnu tlu, jedan je zavijutak skretao nedaleko od visokih vitkih vrba koje su bile nastavak šumovitije kosine s druge strane rijeke. Ejla i Džondalar obično su radije prelazili rijeke prije no što bi se pripremili za noćenje, kako se ne bi morali smočiti ujutro čim krenu. Zbog toga su odlučili prenoćiti kod tih vrba. Jašući nizvodno i tražeći mjesto za prijelaz, naiđoše na širok i kamenit gaz, a zatim pojahaše natrag. Postavljajući šator, Džondalar uhvati samoga sebe kako promatra Ejlu, svjestan njezina topla preplanula tijela i pomisli kako je sretan što je s njom. Uz to što je lijepa - sviđala mu se njezina snaga, gipka skladnost, i sigurnost pokreta - bila je i dobar suputnik i ravnopravno pridonašala njihovoj dobrobiti. Osjećao se odgovornim za njezinu sigurnost i htio ju je zaštititi od svakoga zla, no bilo je utješno znati da se i on u nju može pouzdati. Na neki način, putovanje s Ejlom sličilo je putovanju s njegovim bratom. I prema Tonolanu se držao zaštitnički. Bilo mu je u prirodi da se brine za one koji su mu dragi. Kad je mlada žena podigla ruke da protrese podni pokrov, on vidje da joj je koža svjetlija na donjem dijelu oblih grudi i nešto ga navede da tu boju usporedi s njezinim preplanulim rukama. Nije pomislio da se zagledao u nju, no primijetio je to kad je ona prestala raditi i okrenula se prema njemu. Kad im se oči susretoše, Ejla se lagano osmjehnu. Odjednom, on osjeti jaku želju za nečim više od uspoređivanja nijansi kože. Drag mu je bio osjećaj da bi ona bila raspoložena dijeliti Užitak s njim i kad bi on toga časa to poželio. Bilo je to i umirujuće iako nije bilo nužno iskoristiti baš svaku priliku. Osjećaji su još bili jednako jaki, a
- 88. ponekad je maloiščekivanja samo raspirivalo žar. Osim toga, uživati je mogao i u očekivanju. Džondalar joj uzvrati osmijeh. Kad su postavili šator, Ejla poželje istražiti dolinu. Bilo je neuobičajeno naći tako veliko šumovito područje usred stepa. Godinama nije vidjela takvu šumu. I Džondalar je htio u istraživanje. Nakon iskustva s medvjedom prije nekoliko dana, htio je pregledati tragove i ostale znakove prisutnosti životinja u okolici. Ejla uze praćku i košaru za skupljanje, a Džondalar svoj izbacivač s nekoliko kopalja i uputiše se među vrbe. Konji su pasli, a Vuk ih je s radošću pratio. I njemu su šume bile neobično mjesto, puno uzbuđujuće čudnih mirisa. Podalje od vode vrbe su ustupile mjesto johama, a zatim su primat preuzele breze pomiješane s arišima, uz iznimku nekoliko stasitih srebrnih borova. Ugledavši ih, Ejla gorljivo pokupi nekoliko češera radi ukusnih sjemenki. Neobičnije joj je bilo bjelogorično drveće koje se povremeno pojavljivalo. Na jednom mjestu, još uvijek u ravnoj dolini, ali već blizu dna kosine koja je vodila prema otvorenoj stepi, bio je čisti bukvik. Ejla je pažljivo promatrala bukve, uspoređujući ih s drvećem koje je raslo nedaleko od špilje u kojoj je živjela dok je još bila dijete. Kora je bila glatka i siva, ovalni su se listovi, oštro nazubljeni na rubovima, na jednome kraju sužavali u vršak, a imali su svilenasto bijelo naličje. Mali smeđi plodovi, oklopljeni bodljikavim ljuskama nisu još bili zreli, no gomila lanjskih ljusaka ukazivala je na bogat rod. Sjetila se da je te bukvice teško polomiti. Drveće nije bilo onako visoko kao ono kojega se sjećala, no bilo je veliko. Ona primijeti neobične biljke koje su rasle pod drvećem i kleknu da ih bolje pogleda. - Zar ćeš to skupljati? - upita Džondalar - Izgledaju mrtve. Nemaju lišća. - Nisu mrtve. Tako one rastu. Evo vidi kako su sočne -reče Ejla, odlomivši desetak centimetara s vrha pola metra visokih stabljika bez lišća s vitkim grančicama koje su rasle cijelom dužinom. Biljka je, zajedno s pupoljcima, bila skromne crvenkaste boje bez ijedne naznake zelenila. - Rastu iz korijenja drugih biljaka - objasni Ejla - kao ona biljka čiji je sok Iza stavljala na moje oči kad bih plakala, samo što je ona biljka bila bijela i nekako sjajna. Neki su ih se ljudi bojali jer ih je njezina boja podsjećala na kožu mrtvaca. Čak su ih i nazvali... - ona zastade da razmisli - nekako kao mrtvačeva biljka, ili lešinska biljka.
- 89. Prisjećajući se, zurilaje u prazno. - Iza je mislila da su mi oči bolesne jer su suzile, i to ju je zabrinjavalo - osmjehnu se Ejla sjećajući se toga. - Uzela bi takvu svježu mrtvačevu biljku i iscijedila mi sok iz stabljike ravno u oči. A ako su mi oči bile nadražene od previše plača, uvijek bih se od toga bolje osjećala. Niko je vrijeme šutjela, a onda lagano potrese glavom. - Nisam sigurna da bi ove bile dobre za oči. Iza ih je rabila za male ranice ili modrice, i za neke izrasline. - A kako se zovu? - Mislim da bi se zvale... kako zoveš ovo drvo? - Nisam baš siguran. Mislim da ih u nas nema, a šaramudon- da je ime "bukva"? - Mislim da bi se onda to moglo zvati "bukvine kapi", reče ona, listajući i otirući ruke jednu o drugu. Najednom se Vuk ukoči, okrenuvši nos dublje prema šumi. Dondalar opazi njegovo borbeno držanje i, sjetivši se kako je Vuk ono bio nanjušio medvjeda, posegnu za kopljem. Postavi ga u žlijeb na svom izbacivaču. Bio je to oblikovani komad drva dug otprilike kao pola koplja, a držao se vodoravno u desnoj ruci. I postavi udubinu na kraju koplja na zubac na stražnjem dijelu izbacivača. Zatim progura prste kroz dva uzla na njegovom prednjem dijelu, nešto kraćem od pola koplja, čime je koplje zadržao u njegovu ležištu na gornjem dijelu izbacivača. Napravio je to brzo, uvježbanim pokretima, i stao lako povinut u koljenima, spreman izbaciti koplje. Ejla je također dohvatila kamenje i pripremila praćku, žaleći što nije i ona ponijela svoj izbacivač. Kroz nisko prizemno raslinje Vuk se zatrči prema jednom stablu. Začu se komešanje među ljuskama bukvica, a zatim se neka mala životinja zaleti uz glatko deblo. Stojeći na stražnjim nogama kao da se i sam pokušava popeti uz drvo, Vuk zalaje na krznato stvorenje. Iznenada, pozornost im privuče komešanje u krošnji. Ugledaše gusto smeđe krzno i dugi vijugavi obris kune u potjeri za vjevericom koja se poveselila da je penjući se na drvo umakla opasnosti. Nije samo Vuk mislio da je vjeverica vrijedna pozornosti; no, znatno je veće izglede za uspjeh imala velika kuna, pola metra duga s čupavim repom koji je njezinoj dužini dodao još tridesetak centimetara. U trku kroz granje bila je jednako okretna i žustra kao njezina lovina. - Mislim da je ta vjeverica skočila iz lonca na žar - reče Džondalar dok se gore razvijala drama. - Možda pobjegne - reče Ejla. - Sumnjam. Ne bih se ni za slomljenu oštricu kladio da će pobjeći.
- 90. Vjeverica je uplašenoskvičala, iz krošnje se čulo komešanje, Vuk je lajao, a toj se kakofoniji pridružio uzbuđeni krik praćen promuklim graktanjem. Malo kasnije i sjenica prodorno oglasi svoju prisutnost. Vuk, čuvši sve to i ne mogavši izdržati, uzdigne glavu i oglasi se dugim zavijanjem. Vjeverica se uspne do kraja najviše grane, a zatim, na iznenađenje ljudi, skoči u zrak. Raširivši noge, ona razvi širok kožni preklop koji se protegnu uz njezino tijelo, spajajući prednje i stražnje noge, i vinu se kroz zrak. Ejla zadrža dah gledajući kako leteća vjeverica zaobilazi granje i stabla. Čupav joj je rep služio kao kormilo, a mijenjajući položaj nogu i repa, mijenjao se i nagib njezine jedreće opne, i tako je vjeverica upravljala oko drveća, klizeći u dugoj i glatkoj krivulji. Naciljala je na jedno malo udaljenije drvo i približivši mu se ona podiže rep i skupi noge, nisko se spusti, zatim se uhvati za drugo stablo i brzo se uzvere gore. Stigavši do visokih grana, krznata se životinjica okrenu i opet spusti niže, naglavce, zabijajući izvrnute stražnje pandžice u koru kako ne bi skliznula. Osvrnu se uokolo i nestade u maloj rupi. Dramatični skok i jedrenje po zraku spasili su je od sigurne smrti, iako ni tako zadivljujuća mogućnost letenja nije uvijek donosila spas. Vuk je još stajao pod stablom propet na stražnje noge, gledajući za životinjicom koja mu je tako lako pobjegla. On se spusti, poče njuškati po niskom raslinju i iznenada odjuri za nečim drugim. - Džondalare! Nisam znala da vjeverice znaju letjeti - reče Ejla s iznenađenim i začuđenim osmijehom. - Nisam se trebao kladiti, ali nikad ih prije nisam vidio da lete. Čuo sam o njima, ali nisam vjerovao u te priče. Ljudi su pričali da su noću viđali vjeverice kako lete, pa sam pomislio da su ih zamijenili sa šišmišima. Ali ovo nikako nije bio šišmiš. Sad ću ja biti jedan od onih kojima nitko, zapravo, ne vjeruje kad pričaju da su vidjeli leteću vjevericu - doda on s kiselim smiješkom. - Drago mi je da je to bila samo vjeverica - reče Ejla i, osjetivši neku iznenadnu hladnoću, pogleda uvis. Jedan je oblak zaklonio sunce. Ona osjeti trnce po ramenima i niz leđa, iako nije ozbiljno zahladilo. - Nisam znala što to vuk stvarno lovi. Osjetivši da je ispao malo blesav što je tako naglo reagirao na opasnost koju je samo umislio, Džondalar popusti stisak oko iz-bacivača i koplja, no nije ih odložio. - Pomislio sam da bi to mogao biti medvjed. Osobito u ovoj gustoj šumi. - Uvijek ima drveća oko rijeka, ali drveće poput ovoga nisam vidjela još otkad sam napustila Pleme. Nije li ovo čudno mjesto za takvo što?
- 91. - Neobično je.Podsjeća me na kraj u kojem žive Šaramudoni no oni su još južnije od onih planina koje vidimo na zapadu, I blizu su Dunavu, Velikoj Majci Rijeci. Iznenada Ejla zasta na mjestu i gurnuvši Džondalara laktom, bez riječi pokaza pred sebe. On u prvi trenutak ne shvati što ih je to prekinulo, a onda primijeti mali pokret crvenkastog krzna i vidje srndaćeve rogove. Komešanje i miris vuka natjerali su ga da se ukoči. Stajao je nepomično, skriven u grmlju, gledajući ima li se čega bojati. Kad se četvoronožni lovac udaljio, on se oprezno poče povlačiti. Džondalar je još uvijek imao izbacivač i koplje u desnoj ruci. On polako podigne ruku, i naciljavši, hitnu koplje prema životinjinu vratu. Srndaća je opasnost sustigla s neočekivane strane. Snažno izbačeno koplje pogodilo je cilj. Pogođeni srndać pokuša pobjeći, napravi nekoliko posrćućih koraka i sruši se na zemlju. Nakon ovog uspješnog lova, vjeveričin let i neuspjeh s kunom brzo su zaboravljeni. U nekoliko koraka Džondalar priđe pogođenoj životinji, a Ejla ga je u stopu pratila, ali je okrenula glavu dok je on kleknuo uz životinju koja se još trzala i oštrim joj sječivom prerezao vrat. Zatim on ustane. - Srno, kad tvoj duh stigne do Velike Majke Zemlje, zahvali Joj što nam te je poslala za hranu - reče on tiho. Ejla ozbiljno klimnu stojeći pokraj njega, a zatim se pripremi da mu pomogne oderati srndaća i izrezati meso za večeru.
- 92. 7 - Nije midrago što ostavljamo kožu. Srneća je koža tako mekana - reče Ejla, umotavajući zadnji komad mesa u zamotuljak. - A jesi li vidio krzno one kune? - Da, ali niti imamo vremena za obradu kože, niti možemo ponijeti mnogo više nego što već nosimo - odgovori Džondalar podižući tronožac od motki na kojem će visjeti zamotuljak s mesom. - Znam, ali mi je svejedno žao to ostaviti. Objesili su zamotuljak od sirove kože, a Ejla baci pogled prema ložištu, misleći na hranu koju je tamo pripremala, iako se ništa nije vidjelo. Kuhalo se, ustvari peklo, u zemljanoj pećnici, rupi iskopanoj u zemlji i obloženoj užarenim kamenjem. U improviziranu je pećnicu stavila srnetinu s gljivama, začinjenu i obloženu travama i rogozovim korijenjem koje je nakupila. Na to je dodala još užarenoga kamenja i sve pokrila zemljom. Potrajat će dok meso na taj način ne bude pečeno, ali bilo joj je drago što su se zaustavili dovoljno rano - i imali sreće tako brzo uloviti svježe meso. Bio joj je to jedan od najdražih načina pripremanja hrane; meso pripremljeno tim načinom uvijek bi bilo mekano i ukusno. - Vruće mi je, zrak je težak i sparno je. Idem se osvježiti. I kosu ću oprati. Vidjela sam tamo nizvodno sapuniku. Hoćeš li se i ti okupati? - Mislim da hoću. Nakupiš li dovoljno korijena sapunike i za mene, i ja bih mogao oprati kosu. - odgovori on, i podiže pramen masne plave kose koji mu je padao na čelo, a oči mu se stisnu s osmijehom. Zajedno su hodali širokom pješčanom obalom. Vuk je trčkarao za njima zalijećući se u grmlje i iz njega, istražujući nove mirise. Zatim se zaleti naprijed i nestane iza okuke. Džondalar primijeti trag konjskih kopita i vučjih šapa koji je ranije ostao za njima. - Pitam se što bi netko zaključio iz ovakvih tragova - reče on s osmijehom. - A što bi ti iz njih zaključio? - upita Ejla. - Da su Vukovi tragovi čišći, pomislio bih da vuk slijedi konje, no na nekim se mjestima jasno vidi da je konjski trag preko njega, što znači da vuk nije bio iza njih. Hodao je s njima. To bi bunilo svakog čitača tragova. - Čak i da su Vukovi tragovi čisti, pitala bih se zašto vuk slijedi ta dva konja. Po tragovima se vidi da su oba konja snažna i zdra-.i, i gledaj kako je otisak dubok i kako su kopita položena. Vidi K da su opterećeni - reče Ejla.
- 93. - I tobi zbunilo tragača. - Ah, evo ih, tu su - reče Ejla, pokazujući prilično visoke, ponešto nepravilno razrasle biljke sa svijetloružičastim cvjetovima i listovima oblikovanim poput vršaka kopalja. Šiljkom za kopanje ona brzo okopa nekoliko korijena i izvuče ih iz zemlje. Na povratku je potražila tvrd komad drveta ili ravan kamen, te jedan zaobljen kamen kako bi zdrobila korijen sapunike i tako došla do saponina lako topivog u vodi i s blagom pjenom koju je lako ispirati. Na zavoju rijeke, nešto uzvodno od prenoćišta mala je rijeka stvorila bazen dubok do pojasa. Voda je bila svježa i oni su poslije kupanja istražili kamenito korito, plivajući i gazeći protiv struje sve dok ih nije zaustavio zapjenjen slap i hitre brzice na mjestima gdje su oko rijeke obale postajale uže i strmije. To je, a osobito zapjenjeni i zamagljeni slap, podsjetilo Ejlu na rječicu u njezinoj dolini, iako ju je sve ostalo u okolici više podsjećalo na obronke planina oko špilje gdje je odrasla. Bio je i tamo, sjećala se, slap. Taj mali, pjenušavi slap odveo ju je do špilje koju je proglasila svojom i koja joj je ne samo jednom, bila utočištem. Pljuskajući se i smijući, prepustili su se struji da ih odnese natrag. Ejla je voljela zvuk Džondalarova smijeha. Često se osmjehivao, ali ne i smijao. Pokušavao se prikazati ozbiljnijim, no kad bi se nasmijao, bio bi to snažan izljev smijeha koji bi svakoga iznenadio. Kad su izašli iz vode i osušili se, još je uvijek bilo toplo. Tamni oblak koji je Ejla ranije vidjela, više nije visio nad njima. Sunce se sada spuštalo prema tamnoj masi oblaka turobno nagomilanih na zapadu. Ta se masa teško valjala mimoilazeći se s otrgnutim slojem koji je nešto niže glatko plovio u suprotnom smjeru. Kad sunce zapadne iza tmastih oblaka nagomilanih na zapadu, brzo će zahladiti. Ejla pogledom potraži konje i ugleda ih na kosoj livadi podalje od prenoćišta, ali dovoljno blizu da ih se može dozvati zviždukom. Vuka nije bilo na vidiku; vjerojatno još istražuje tamo nizvodno, pretpostavljala je. Ejla izvadi dugozubasti češalj od bjelokosti i četku od ma mutovih čekinja koju joj je dala Digija, a zatim iz šatora izvuče vreću za spavanje i rasprostre ju na tlo da na nju sjedne dok se češlja. Džondalar sjede iza nje i počne se češljati trozubim češljem, boreći se s čvorovima zamršene kose. - Pusti, ja ću ti to učiniti - reče Ejla podigavši se na koljena iza njega. Raščešljala je čvorove u njegovoj dugoj izrazito žutoj kosi, uživajući u njezinoj boji. Dok je bila mlađa, njezina je kosa bila gotovo bijela, no poslije je malo potamnila, skoro poput Njiskina krzna s pepeljastozlatnim tonovima.
- 94. Dok ga jeEjla češljala, Džondalar je zatvorio oči, no postajao bi svjestan njezine tople blizine kad bi se gola i topla koža ponekad očešala o njegovu. Kad je završila s češljanjem toplina koju je osjećao više nije potjecala samo od sunca. - Sad ću ja počešljati tebe - reče on ustajući kako bi se prebacio iza nje. Na trenutak je pomislila odbiti ga. Nije željela da je češlja samo zato što je ona češljala njega. Kad je podigao njezinu gustu kosu s vrata i kroz nju provukao prste kao da je miluje, Ejla se primiri. Njezina je kosa bila sklona kovrčanju i lako se mrsila, no on je bio pozoran, oslobađajući zapletaje samo nježnim povlačenjem. Potom je nastavi češljati dok se nije gotovo potpuno osušila i postala podatna. Ejla je zatvorila oči, osjećajući neobično, drhtavo uzbuđenje. Kad je bila djevojčica, Iza ju je češljala, nježno povlačeći zapletene dijelove dugim, glatkim zašiljenim štapićem, no nikad joj to nije radio muškarac. Od Džondalarova je češljanja stekla osjećaj da je voljena i da se on za nju brine. I on je otkrio kako uživa u češljanju i četkanju njezine kose. Tamnozlatasta boja podsjećala ga je na suhu travu, s gotovo potpuno izbijeljenim pramenima. Njena je kosa bila tako lijepa i gusta i mekana, a diranje te kose bilo mu je tako ugodno da je poželio i više od toga. Završivši s češljanjem, on spusti četku, podiže još pomalo vlažne uvojke i, razmaknuvši ih, prignu se i počne joj ljubiti ramena i vrat. Ejla je još uvijek oči držala zatvorene, osjećajući trnce od njegova toplog daha i mekanih usana kojima joj je lagano prelazio po koži. Grickao joj je vrat i milovao ruke, a zatim posegnuo za dojkama, te podižući ih osjećao ugodnu težinu njihove punoće s čvrstim, ispupčenim bradavicama na svom dlanu. Kad je posegnuo oko nje da je poljubi po vratu, Ejla podiže vrat i malo se okrenu, a onda osjeti kako joj je njegov ukrućeni ud prislonjen uz leđa. Ona se okrene i uze ga u ruke, osjećajući mekoću kože koja je pokrivala toplu polugu. Ona ovije ruke oko njega i počne ih čvrsto pomicati gore- dolje, a Džondalar osjeti navalu strasti koja se neizmjerno pojača kad je osjetio kako ga obuhvaća topla vlažnost njezinih usta. Ispustivši prodoran uzdah, on zatvori oči, osjećajući kako mu uzbuđenje kola cijelim tijelom. Zatim malo proviri i nemogavši idržati, posegne za divnom mekanom kosom koja mu je padala u krilo. Kad ga je još jače povukla, na trenutak je pomislio da više neće moći izdržati i da će toga trenutka prsnuti, ali htio je pričekati, htio je Užitak i za nju. Volio je to raditi, volio je znati da joj ga može pružiti i gotovo bi bio spreman odustati od svog Užitka da ga pruži njoj... gotovo spreman.
- 95. I ne znajućikako se tamo našla, Ejla je ležala na leđima, na vreći za spavanje, a Džondalar se protezao kraj nje. Ljubio ju je. Ona malo otvori usta, tek toliko da pusti njegov jezik, i zagrli ga. Voljela je osjećaj koji su joj davale njegove usne čvrsto priljubljene uz njezine, dok njegov jezik nježno istražuje. Zatim se on izvuče i pogleda prema njoj - Ženo, imaš li ti pojma koliko te volim? Znala je da je to istina. Vidjela je to u njegovim očima, njegovim sjajnim, živim, nevjerojatno plavim očima koje su pogledom milovale i koje su mogle i iz daljine izazvati neponovljive trnce u njoj. Njegove su oči zrcalile osjećaje koje je s toliko truda pokušavao obuzdati. - Znam koliko me voliš - reče ona. - Još uvijek ne mogu povjerovati da si ovdje, sa mnom, a ne na Ljetnom saboru, sparena s Ranekom. - Na pomisao kako je bio blizu tome da ona ode s privlačnim tamnoputim rezbarom bjelokosti, on se naglo i pun želje tijesno privije uz nju. Ona ga zagrli, sretna što je duga zima njihovih nesporazuma napokon prošla. Iskreno je voljela Raneka - bio je dobar čovjek i bio bi joj dobar muškarac - ali on nije bio Džondalar i njezina ljubav prema visokom čovjeku koji ju je sada grlio bila je veća od ičega što bi mogla objasniti. Njegov veliki strah da će je izgubiti polako je nestajao i zamijenila ga je, dok je njezino toplo tijelo držao uza se, snažna želja za njom. Naglo joj poče ljubiti vrat i ramena i grudi, kao da je se ne može dovoljno nauživati. Zatim zastane i duboko udahne. Htio je da to potraje i htio je u to uložiti svu svoju sposobnost i pružiti joj sve što može - a znao je i mogao. Učila ga je žena koja je znala kako se to radi i radila je to s više ljubavi nego što je smjela. Htio ju je zadovoljiti i bio je spreman učiti. Naučio je to tako dobro da je u njegovom kraju kružila šala koja se često ponavljala: da je on majstor u dva zanata, te da je uz prvi još i izvrstan kalatelj kremenog alata. Džondalar pogleda Ejlu, promatrajući kako diše, uživajući u pogledu na njezine pune ženstvene obline i oduševljavajući se samim njezinim postojanjem. Njegova sjena pade preko nje, zasjenivši je od vrućega sunca. Ejla otvori oči i pogleda ga. Sjajeći kroz njegovu kosu, blistavo je sunce okružilo njegovo zasjenjeno lice zlatnom aurom. Željela ga je, bila je spremna za njega, no kad se nasmiješio i prignuo da poljubi njezin pupak, ona opet zatvori oči i potpuno mu se prepusti, znajući što je nakanio i kakav će to užitak biti. Držao joj je grudi, a onda polako, bočno prošao rukom po njoj, do udubine struka i raskošne izbočine njezina boka, pa niz bedro. Trzala se na dodir. Njegova se ruka vraćala unutarnjom stranom njezinih bedara, u prolazu osjećajući njihovu mekoću, i nastavljajući preko mekanih zlatnih
- 96. kovrča na njezinubrežuljku. Milovao joj je trbuh, sagnuo se i poljubio joj pupak i opet posegnuo za grudima, ljubeći bradavice na njima. Njegove su ruke bile nježna vatra, tople i čudesne i u njoj su palile strast. Opet ju je ljubio, a njezina je koža pamtila svako mjesto koje je dodirnuo. Poljubio joj je usne, a zatim nježno i polako ljubio oči i obraze i bradu, disao joj u uho. Njegov je jezik slijedio udubinu njezina grla, i nastavio među grudi. Uzeo je obje dojke u ruke i držao ih zajedno, uživajući u njihovoj punini, njezinu lagano slankastom okusu i dodiru kože i želja mu je rasla. Njegov je jezik draškao jednu pa drugu bradavicu, a zatim, kad ju je uvukao u usta, ona osjeti kako negdje duboko u njoj bujaju valovi. Istraživao je jezikom po bradavici, gurajući, vukući, nježno grickajući, a zatim rukom posegnuo za drugom. Ona se privije uz njega, gubeći se u osjećajima koji su joj strujali kroz tijelo i stremili prema sjedištu užitka koje je osjećala duboko u sebi. Dok joj je povjetarac hladio kožu, vrućim je jezikom iznova pronašao njezin pupak, zaokružio oko njega i zatim krenuo niže, do mekanog kovrčavog krzna na njezinu brežuljku. Zatim načas otkrije prolaz u njezin vrući prorez i tu naiđe na tvrdu kvržicu njezina Užitka. Ona podiže kukove prema njemu i kriknu. On se ugnijezdi među njezinim nogama i rastvori je rukom kako bi vidio vruću ružu njezinih latica i nabora. Uroni se da okusi - poznavao je njezin okus i volio ga - a onda se prestane uzdržavati i baci se u istraživanje. Njegov jezik pronađe poznate nabore, zavuče se u duboki izvor i potom pođe naviše, tražeći tvrdu kvržicu.I dok je jezikom obrađivao kvržicu, sišući je i grickajući, ona je uživala i vikala, dah joj se ubrzavao, a bujica je u njoj rasla. Svi su joj se osjeti preselili unutra; nije više bilo ni sunca ni vjetra, samo najjači osjećaji. On je znao što se sprema i, iako mu je bilo teško prestati, usporio je i povukao se, nadajući se da će izdržati, no ona ga nije mogla čekati i privukla ga je. Sve se više približavalo, i .išlo i pritiskalo s nestrpljenjem, i čuo je njezino stenjanje.i, odjednom, to se dogodi; obuhvatili su je snažni valovi drhtnja, a zatim, s grčevitim krikom, u njoj kao da nešto pukne, rasprsnu se trzaj olakšanja, a s njim se pojavi neopisiva želja da u sebi osjeti njegovu muškost. Ejla posegnu za njim, da ga uvede u sebe. Osjetivši vlažne mlazove i njezinu potrebu, podigao se i uhvatio svoju motku uvodeći je u njezin duboki ulaz. Ona je spremno dočekala njegov ulazak podigavši mu se ususret. Zagrljaj njezinih toplih nabora obuzeo ga je i on prodre duboko, bez straha da ona neće moći izdržati njegovu veličinu. Dio njezine čudesnosti bio je i u tome kako su si međusobno odgovarali.
- 97. On se izvuče,osjećajući slasno zadovoljstvo tog pokreta i, potpuno izašavši, opet se baci unutra, duboko, dok se ona podizala prema njemu. Došao je gotovo do vrhunca, no onda se napetost smanji i on se opet povuče, pa opet gurnu i opet i opet i opet, sve jače sa svakim udarom. Tresući se od strasti, ona je osjećala ispunjavanje, pa povlačenje i opet ispunjavanje, i nije više mogla osjetiti ništa drugo. Čula je njegovo glasno disanje, i svoje, dok su im se krici miješali, a onda on uzviknu njezino ime, ona se podiže da ga dočeka i u prolomu koji je sve zapljusnuo, oni osjetiše pražnjenje sjajno kao sunce koje je izbacilo posljednje strelice svojih zraka u dolinu i potonulo za tamne i uskomešane, blistavim zlatom opisane oblake. Nakon nekoliko posljednjih trzaja, on se opusti na njoj, osjećajući njezine obline pod sobom. Ejla je uvijek voljela taj trenutak i taj osjećaj njegove težine na sebi. Nije joj bio težak; bio je to ugodan pritisak i bliskost ih je zagrijavala dok su se opuštali. Odjednom topli jezik liznu njezino lice i osjeti kako je dodiruje hladan nos. - Gubi se, Vuče! - reče ona dajući mu znak da ode. - Hajde, odlazi odavde. - Odlazi, Vuče! - oštro će Džondalar, pridružujući se njezinoj zapovijedi i odgurujući hladni i vlažni nos. No ugođaj je već bio razbijen. Podižući se s Ejle i prevrćući na svoju stranu, on se osjeti malo pogođenim, ali se nije mogao doista naljutiti; previše se čudesno osjećao za takvo što. Nalaktivši se, Džondalar pogleda vuka koji se povukao nekoliko koraka i sad je isplažena jezika sjedio i gledao ih, daščući. Mogao se zakleti da im se zvijer smješka. On se kiselo osmjehnu voljenoj ženi. - Učila si ga da ostane. Što misliš, hoćeš li ga moći naučiti da ode kad mu kažeš? - Mislim da ću pokušati. - Mnogo je posla oko vuka - reče Džondalar. - Istina, treba za to nešto napora, osobito jer je tako mlad. Tako je i s konjima, ali vrijedi truda. Drago mi je što su tu. Oni su nešto kao osobiti prijatelji. Konji, pomisli muškarac, bar daju nešto zauzvrat. Njiska i Trkač su nosili njih i njihove stvari. Ali činilo se da vuk, osim što povremeno nasrne na poneku životinju, ne pridonosi mnogo. No Džondalar odluči ne izgovoriti te svoje misli. Čim se sunce skrilo iza tamnih oblaka koji su se valjali na obzoru, razbijajući mu boju u živocrvenu i ružičastu, u maloj šumovitoj dolini brzo je zahladilo. Ejla ustane i baci se još jedanput u rijeku, a Džondalar ju je slijedio. Davno prije toga, dok je još bila djevojčica, Iza, koja je u Plemenu bila vidarica, naučila ju je ritualima ženskog očišćenja, iako je sumnjala da će njezinoj čudnoj i - čak je i sama to priznavala - ružnoj
- 98. usvojenoj kćeri ikadazatrebati. Bez obzira na to, osjećala je svojom dužnošću objasniti joj, pa ju je poučila i kako se pobrinuti za sebe nakon što je bila s muškarcem. Osobito je naglasila da je očišćenje vodom posebno važno za duh ženina totema. A pranje vodom, bez obzira kako hladna bila, ostalo je obredom koji Ejla nikad nije zaboravila. Osušili su se i obukli, vratili krzna za spavanje natrag u šator i opet razbuktali vatru. Ejla skinu zemlju i kamenje s mesa i drvenim kliještima, improviziranima od dvije grane očišćene od lišća, izvadi hranu. Poslije večere, dok je Džondalar preraspoređivao prtljagu, ona pripremi sve za odlazak, uključujući i uobičajeni hladan jutarnji obrok od hrane preostale nakon večere, osim vrućega čaja. Zatim opet stavi na vatru zagrijavati kamenje za kuhanje; čaj je kuhala često, mijenjajući sastojke prema želji ili potrebama. Konji su došetali natrag kad su počele nestajati posljednje zrake zalazećeg sunca. Obično su pasli i dijelom noći, jer danju su najčešće putovali bez odmora pa im je, kako bi se prehranili, trebalo mnogo grube stepske trave. Ali trava s ove livade bila je izrazito hranjiva i zelena, a oni su noću rado ostajali u blizini vatre. Čekajući da se kamenje zagrije, Ejla je razmišljala o dolini slabašno osvijetljenoj posljednjim ostacima sutona, dodajući ranije zapaženom ono što je tijekom toga dana primijetila: strme su stijenke okruživale široko dno doline čijom je sredinom vijugavo tekla rječica. Ta bogata dolina pomalo ju je podsjećala na djetinjstvo s Plemenom, no nešto joj se u njoj nije sviđalo. Bilo je tu nešto što ju je činilo napetom i taj je osjećaj bivao sve jači i jači što se više spuštala noć. Osjećala je i neku nadutost i laku bol u leđima, pa je svoj nemir, pripisala nelagodama koje je ponekad osjecala kad bi joj dolazila mjesečna kletva. Rado bi se prošetala, kretanje je obično pomagalo, ali bilo je već doista pretamno. Slušala je kako vjetar jauče hučeći kroz lelujave krošnje vrba, koje su se orisavale pred srebrnastim oblacima. Puni mjesec, okružen svjetlim vijencem, ponekad se skrivao iza njih, a zatim sjajno osvjetljavao mekano obloženo nebo. Ejla se sjeti kako bi čaj od vrbove kore mogao olakšati njezinu nelagodu i brzo ustane krenuvši narezati svježu. Radeći to, odluči narezati i nešto savitljivih vrbinih šiba. Kad je čaj bio pripremljen i Džondalar joj se pridružio, noćni se zrak već ohladio, bio je vlažan i dovoljno hladan za topliju odjeću. Sjeli su uz vatru, zadovoljni što mogu piti topli čaj. Cijelu se večer Vuk vrzmao oko Ejle, slijedeći svaki njezin korak, no izgledalo je kako se zadovoljava time da se, kad je sjela blizu topla plamena, sklupča uz njezine noge, kao da mu je za taj dan dosta istraživanja. Ona uze duge i tanke šibe i počne ih plesti.
- 99. - Što radiš?- upita Džondalar. - Pokrov za glavu. Sjenom će štititi od sunca. Po danu je vrlo vruće - objasni Ejla. Zatim malo pričeka pa doda: - Mislim da bi ti mogao biti koristan. - Zar ga radiš za mene? - upita on s osmijehom. - Kako si znala da sam baš danas poželio nešto što će me štititi od sunca? - Žene Plemena nauče unaprijed predviđati želje svojih muškaraca. - Ona se nasmiješi. - A ti jesi moj muškarac, zar ne? On joj uzvrati osmijeh. - Nema sumnje, moja ženo iz Plemena. I to ćemo objaviti svim Zelandoncima na Svadbenim svečanostima prvoga Ljetnog sabora na koji dođemo. Ali kako možeš predosjetiti potrebe? I zašto to žene Plemena moraju naučiti? Nije to teško. Samo misliš na nekoga. Danas je bilo vruće i pomislila sam da bi bilo dobro napraviti pokrivalo za glavu koje će štititi od sunca... za sebe, pa sam shvatila da je i tebi vruće - reče ona, dohvaćajući još jednu šibu i dodajući je širokom stošcu koji je već počinjao poprimati oblik. - Muškarci iz Plemena ne vole tražiti, osobito za svoju udobnost. Drži se nemuškim brinuti se o vlastitoj udobnosti, pa zato žena mora osjetiti što muškarcu treba. On ju štiti od opasnosti; a ovo je njezin način zaštite i osiguranja odgovarajuće odjeće i dobre hrane. Ona ne želi da mu se nešto dogodi. Tko bi štitio nju i njezinu djecu kad bi mu se nešto dogodilo? - Znači to je? Ti štitiš mene kako bih ja štitio tebe? - nasmija se on. -I tvoju djecu? - Njegove su oči na svjetlu vatre poprimile duboko ljubičast ton i veselo svjetlucale. - Pa ne baš tako - reče ona, gledajući u ruke. - Mislim da je to zapravo način kojim žena iz Plemena pokazuje svom muškarcu koliko joj je do njega stalo, imala ona djece ili ne. - Gledala je brze pokrete svojih ruku, no Džondalaru se učini kako joj i nije potrebno gledati što radi. Šešir je mogla napraviti i u mraku. Uzela je još jednu dugu šibu i pogledala ga. - Ali ja želim imati još jedno dijete dok još nisam prestara. - Do toga je još dugo - reče on, dodajući još jedno drvo na vatru. -Još si mlada. - Nisam, počinjem stariti. Već mi je... - ona sklopi oči kako bi se bolje usredotočila i pritisnu prste uz nogu, izgovarajući riječi za brojeve koje ju je on naučio, ne bi li tako sama sebi potvrdila kako je to prava riječ za broj godina koje je dosad živjela. - ... osamnaest godina. - Tako si stara! - nasmija se Džondalar. - Pa meni su dvadeset i dvije godine. Ja sam onda starac.
- 100. - Ako namputovanje potraje godinu dana, kad stignemo do tvoga doma bit će mi devetnaest godina. U Plemenu je to već gotovo prekasno za imati djecu. - Mnoge Zelandonke rađaju u toj dobi; možda ne prvo dijete, ali drugo ili treće da. Zdrava si i snažna. Ne vjerujem da si prestara da bi rađala. Ali reći ću ti ovo: zadivljuješ me svojim znanjem i ponekad tvoje oči izgledaju stare, kao da si u tih svojih osamnaest godina proživjela mnogo života. To su za njega bile neobične riječi, i ona zastane kako bi ga pogledala. Osjećaj koji je pobudila u njemu gotovo ga je zastrašivao. Bila je tako lijepa na svjetlosti vatre i tako ju je volio da nije znao što bi učinio kad bi joj se nešto dogodilo. Pogođen time, on skrenu pogled. Zatim, pokuša navesti razgovor na neku lakšu temu. -Ja sam taj koji bi se trebao brinuti o starosti. Mogao bih se kladiti kako ću biti najstariji muškarac na Svadbenim svečanostima - reče on i nasmija se. - Dvadeset i tri godine je mnogo za prvo sparivanje. Većina muškaraca mojih godina već ima po nekoliko djece na svom ognjištu. On je pogleda i ona u njemu iznova spazi onaj pogled goleme ljubavi i straha. - Ejla i ja želim da dobiješ dijete, ali ne dok putujemo. Ne dok ne budemo na sigurnom. Ne još. - Ne, ne još. Neko je vrijeme šuteći radila, misleći na sina kojeg je ostavila s Ubom i na Ridaga, koji ju je toliko podsjećao na njezina sina. Obojicu je izgubila. Čak i Macana, koji joj je na neki neobičan način bio poput sina - ako ništa drugo, bio je prva muška životinja koju je našla i othranila - no i on ju je napustio. Više ga nikad neće vidjeti. Ona pogleda Vuka, iznenada se uplašivši kako bi mogla izgubiti i njega. Zašto moj totem uvijek odnese sve moje sinove? Mora biti da nemam sreće sa sinovima. - Džondalare, imaju li tvoji kakve posebne želje u pogledu djece? Žene Plemena obično žele sinove. - Ne baš. Mislim kako muškarci žele da im žene donesu sinove na ognjište, no čini mi se da žene više vole dobiti djevojčice. - A što bi ti želio? Jednoga dana? On se okrenu da je promotri na svjetlosti vatre. Činilo se kako je nešto uznemiruje. - Ejla, meni to nije važno. Što ti želiš, ili što ti Majka odluči dati. Sada je ona proučavala njega. Htjela je biti sigurna da to ozbiljno misli. - Onda mislim da ću htjeti kćer. Ne želim izgubiti još jedno dijete. Džondalar nije potpuno shvatio što to znači i kako odgovoriti. - Ni ja ne želim da izgubiš još koje dijete.
- 101. Neko su vrijemešutjeli, a Ejla je dalje radila šešir. Odjednom, on upita: - Ejla, a što ako si u pravu. Ako nije Đoni ta koja daje? Što ako se djeca začinju dok dijelimo Dar Užitka? Možda već nosiš dijete, a da to i ne znaš. - Ne, Džondalare. Ne vjerujem. Mislim da mi dolazi moja mjesečna kletva - reče ona, - a znaš kako to znači da nije začeto dijete. Obično je nerado govorila o tako osobnim stvarima pred muškarcima, no Džondalar nije bio poput muškaraca iz Plemena i s njom se slobodno ponašao i dok je bila u tom stanju. Žena iz Plemena morala je posebno paziti da ne gleda izravno u muškarca dok joj traje mjesečna kletva, no čak i kad bi to htjela, ne bi se na ovakvom putovanju mogla povući u samoću ili ga izbjegavati, a osjećala je kako mu treba potpora. Na trenutak je pomislila da mu kaže o Izinu tajnom lijeku koji je uzimala kako bi pobijedila duhove od kojih je mogla začeti, no brzo je odustala. Nije mu to mogla reći. Ejla nije mogla lagati ništa bolje nego Iza, no mogla se, ako je ne pitaju izravno, barem uzdržati od spominjanja. A, nije bilo vjerojatno da će muškarac upitati radi li ona nešto kako bi izbjegla Majčin blagoslov. Većina ljudi ne bi niti povjerovala kako uopće postoji tako snažna čarolija. - Jesi li sigurna? - upita on. - Da, sigurna sam - reče ona, - U meni nije začeto dijete. On se opet opusti. Dovršavajući šešire za sunce, Ejla osjeti prve kapi kiše. Požurila je završiti. U šator su unijeli sve osim kožnatog zavežljaja koji je ostao visjeti na motkama, a činilo se da se i pokislom Vuku svidjelo sklupčati uz Ejline noge. Ostavila je ulazni preklop šatora nepričvršćen kako bi on mogao izaći ako mu zatreba, no kad je kiša počela jače padati zatvorili su poklopac dimnog odvoda na vrhu. Kad su legli privili su se jedno uz drugo, a zatim se okrenuli, no oboma im je bilo teško zaspati. Ejla je bila napeta i sve ju je boljelo, no trudila se što manje se okretati i prevrtati, kako ne bi smetala Džondalaru. Slušala je bubnjanje kiše po šatoru, ali je to nije uljuljkalo u san kao inače, a nakon dugo vremena konačno je poželjela da dođe jutro i da može ustati i otići s tog mjesta. Nakon svih briga i Ejlinog uvjeravanja da nije primila Donin blagoslov, opet se počeo pitati nije li pogreška u njemu. Ležao je budan, razmišljajući. Pitao se je li njegov duh ili što god to bilo i što mu je Đoni uzela, sada dovoljno jako; pitao se i je li mu Majka oprostila mladenačke grijehe. Možda je ipak stvar u Ejli. Govorila je da želi dijete, ali za sve ovo vrijeme koje su proveli zajedno, Majka ju nije blagoslovila i možda i ne može imati djece. Serenio nije više imala djece, osim ako nije nosila
- 102. dijete kad jeon odlazio. Zureći u mrak zatvorenog šatora i osluškujući kišu nije mogao ne zapitati se je li ijedna od žena s kojima je dijelio Dar Užitka ikad primila Majčin Blagoslov i je li se gdje rodilo dijete s njegovim plavim očima. Ejla se penjala i penjala uz strmu stazu sličnu stazi koja je vodila od njezine špilje u dolini, no ova je bila mnogo duža. Morala je žuriti. Pogledala je na rječicu koja je ispod nje vijugala, no to nije bila rijeka; bio je to vodopad koji je širokim oblacima kapljica padao i prelamao se preko izbočenih gromada omekšanih gustom debelom zelenom mahovinom. Ona pogleda gore i vidje Kreba! Domahivao joj je i znacima je požurivao. Okrenuo se i počeo se i sam penjati teško se oslanjajući na štap i vodeći je uz strm, ali prohodan prolaz iza slapa do male špilje u zidu skrivene za grmovima lijeske. Iznad špilje, na vrhu klisure, njihala se velika ravna gromada. Činilo se da će svaki čas pasti. Iznenada se našla duboko u špilji, na dugom i uskom prolazu. Unutra je bilo svjetlo." Baklja s titravim svjetlom i još jedna i zatim zlokobna grmljavina potresa. Neki je vuk zatulio. Obuze je mučna vrtoglavica i sve se kao u vrtlogu poče okretati oko nje, a onda u sebi začu Kreba. - Van! Izlazi! - naredio joj je. - Brzo, izlazi smjesta! Ona naglo sjedne, odbacujući krzna sa sebe i baci se prema otvoru šatora. - Ejla, što ti je? - reče Džondalar, zgrabivši je. Iznenada, sjajan se bljesak probije kroz kožu šatora i obrubi dimni otvor i preklop koji su ostavili za Vuka. Gotovo u istom trenutku začu se oštar i bučan tresak. Ejla vrisnu, a Vuk vani zatuli. - Ejla, Ejla, sve je u redu - reče muškarac, držeći je u naručju. - Samo grmi i sijeva. - Moramo van! Rekao je da požurim. Brzo, van! - reče ona uskačući u odjeću. - Tko? Tko je rekao. Ne možemo van. Mrak je i kiša pljušti. - Kreb. U snu. Opet sam sanjala Kreba. Govorio mi je. Hajde, Džondalare! Moramo požuriti. - Smiri se, Ejla. Bio je to samo san i možda je od oluje. Slušaj, zvuči kao vodopad. Nećeš valjda izlaziti na tu kišu. Pričekajmo jutro. - Džondalare! Moram ići. Kreb mi je to rekao i ne mogu ovdje izdržati - vikala je. - Molim te, požuri. - Suze su joj se slijevale niz lice, no ona se nije obazirala na njih; samo je trpala stvari u košare. On joj učini po volji i pridruži joj se. Bilo je očigledno da Ejla neće čekati jutro, a on ionako više ne bi mogao zaspati. Džondalar posegnu za svojom odjećom, a Ejla otvori ulazni preklop. Kiša se slije unutra kao da ju je netko prolio iz mješine. Ejla izađe i zazviždi glasnim i dugim zviždukom, popraćenim novim vučjim zavijanjem. Nakon stanke
- 103. Ejla zazviždi iznova,a zatim počne čupati kolčiće kojima je šator bio pričvršćen. Začu se topot kopita i ona zaplače od olakšanja, a sol njezinih suza potpuno nestane u potopu kiše. Ona posegnu za Njiskom, prijateljicom koja joj je pritekla u pomoć i zagrli snažan vrat potpuno mokre kobile, osjećajući njezino uplašeno drhtanje. Njiska je trzala repom i nervozno pocupkivala, okrećući glavu i strižući ušima naprijed - natrag, pokušavajući otkriti nepoznati izvor onoga što ju je uzbunilo. Strah konja pomogao je ženi da svlada svoj vlastiti strah. Njiska ju je trebala. Nježnim je glasom govorila životinji, gladeći je i pokušavajući je smiriti, a zatim osjeti da se i Trkač prislonio uz njih, još uplašeniji od Njiske. Ejla ga pokuša smiriti, no on je uzmicao, poskakujući. Ona ih ostavi i požuri do šatora po ormu i teret. Džondalar je već bio smotao vreće za spavanje i složio ih u svoj zavežljaj, još prije nego što su se začula kopita i već je pripremio ormu. - Konji su jako uplašeni - reče Ejla ulazeći u šator. – Mislim da je Trkač već na rubu bijega. Njiska ga umiruje, ali i ona je uplašena, a on ju samo još više uznemiruje. Džondalar uze povodac i izađe. Vjetar i kiša rušili su se na njega u naletima koji su ga gotovo srušili na zemlju. Tako je kišilo da se osjećao kao da stoji usred slapa. Bilo je znatno gore nego što je mislio. Još malo i šator bi promočio i kiša bi natopila zemljani pod i kože na kojima su spavali. Sad mu je bilo drago što je Ejla inzistirala da ustanu i pođu. U sljedećem bljesku munje vidio je kako se Ejla muči s pričvršćivanjem košare na Njisku. Mladi je pastuh bio s njima. - Hajde, Trkaču, dođi! Ovamo! - dozivao je. Strašan tresak prolomi se, kao da će samo nebo pasti. Pastuh se prope i zarže, a zatim se ritnu i počne se vrtjeti nasumce u krug. Oči su mu bile razrogačene tako da su se vidjele i bjeloočnice, nosnice širom otvorene, silovito je mahao repom i ušima strizao na sve strane, tražeći izvor svoga straha. No bilo je neobjašnjivo i posvuda, i baš je to bilo najstrašnije. Visoki je muškarac posegnuo za konjem, nastojeći ga zagrliti kako bi ga spustio, i govorio mu je ne bi li ga tako smirio. Vezalo ih je jako povjerenje i poznate ruke i glas uvijek su unosile sigurnost. Džondalaru je uspjelo staviti mu povodac i dok mu je stavljao ormu nadao se da će sljedeći zastrašujući udar stići bar malo kasnije. Ejla se vrati do šatora po njihove preostale stvari. Vuk ju je pratio, iako ga prije toga nije vidjela. Kad se izvukla iz stožastog kožnatog skloništa,
- 104. Vuk zacvili ipotrči prema vrbiku, a zatim se okrenu, vrati k njoj i opet zacvili. - Idemo, Vuče - reče ona i obrati se Džondalaru. - Prazan je, požurimo. - Potrčala je do Njiske i istresla naramak stvari koje je donijela u košaru. Ejla nije krila svoju uznemirenost i Džondalar se uplaši da ni neće dugo moći ostati miran. Nije se brinuo za skidanje šatora. Izvukao je potporne kolce kroz dimni otvor, otrgnuo ulazni poklop, smotao teške natopljene kože i ubacio sve to u košaru. plahoviti je konj kolutao očima i uzmakivao, i Džondalar posegnu za remenjem da se uhvati prije no što će se popeti na njega. iako mu je skok bio pomalo nespretan, uspio se održati ali ga je konj odmah gotovo zbacio naglo se propevši. No on čvrsto zagrli konja i zadrži se. Ejla začu Vuka; jedanput je otegnuto zatulio i zarežao neobično, dubokim glasom. Popela se na Njisku i okrenuvši se ugleda Džondalara kako se bori da se održi na pastuhu koji se propinjao. Čim se Trkač malo smirio, ona se nagnu naprijed i pokrene Njisku. Kobila jurnu naprijed u brzom galopu, kao da je nešto goni. Ni ona, kao ni Ejla, nije više mogla izdržati na tom mestu. Vuk se zaleti naprijed kroz nisko grmlje, a Trkač ga je s Džondalarom na leđima u stopu pratio. Uto se začu zastrašujuća Tutnjava koja je postajala sve glasnija. Njiska se probijala kroz šumu na ravnom dnu doline, obilazeći drveće i skačući preko prepreka. Sagnuvši se nisko, s rukama ko konjskog vrata, Ejla pusti kobilu da sama nađe put. U mraku i kiši ništa se nije vidjelo, ali osjećala je da se približavaju padini koja vodi gore, prema stepama. Iznenada još jedna munja sinu, ispunjavajući dolinu trenutnim bljeskom. Bili su među bukvama i uzvišica više nije bila daleko. Ona se osvrnu prema Džondalaru i ostade bez daha. Iza njega drveće se micalo. Prije no što je svjetlo zamrlo, nekoliko se visokih borova nagnulo; potom je sve progutao mrak. Nije primijetila da tutnjava postaje sve glasnija, ali sada, očekujući da će čuti zvuk drveća koje pada, shvati da je taj zvuk prekrila još zaglušnija buka. Čak se i prasak groma gubio u strašnoj tutnjavi. Stigli su na uzvisinu. Po promjeni Njiskina koraka znala je da se penju, iako se još uvijek ništa nije vidjelo. Preostalo joj je samo da se prepusti instinktu svoje kobile. Osjetila je kako se životinja spotiče, a zatim iznova uspostavlja korak. A zatim izađoše iz šume i nađoše se na čistini. Jasno je vidjela kako se oblaci komešaju kroz kišno nebo. Sigurno smo sada na onoj povišenoj livadi gdje su konji pasli. Trkač i Džondalar priđoše im. I on se privio uz pastuhov vrat, iako je bilo premračno, pa su se orisivali samo njihovi obrisi, crna sjena na crnoj sjenci. Njiska je usporavala i Ejla osjeti njezino teško disanje. Drveće je na drugoj strani livade bilo rjeđe i
- 105. Njiska više nijebezglavo jurila obilazeći ga. Ejla je sada uspravno jahala, ali ruke je još uvijek držala, oko vrata svoje kobile. U naletu brzine, Trkač je izbio naprijed, ali je ubrzo usporio i Njiska ga je sustigla. Kiša se smirivala. Drveće je polako uzmicalo pred niskim raslinjem, potom travom, i napokon se pred njima ispruži stepa. Tamu su smekšavali samo oblaci obasjani mekanom svjetlošću mjeseca koja se probijala kroz kišni zastor. Stali su i Ejla sjaše da bi se Njiska odmorila. Džondalar joj se pridruži i stadoše tako jedno kraj drugoga, gledajući dolje u tamu. Munje su bljeskale, ali sada dalje, grmljavina bi došla kasnije i s tišom tutnjavom. Kao omamljeni, zurili su u crni bezdan gdje je bila dolina. Iako se još uvijek ništa nije vidjelo, znali su da se dolje događa veliki lom. Shvatili su da su jedva izbjegli strašnu nesreću, ali još nisu bili potpuno svjesni njezine veličine. Ejla osjeti čudne trnce na glavi i začu pucketanje. Ona frknu nosom i osjeti jedak miris ozona. Bio je to poseban miris, kao po paljevini, ali ne od vatre, ni od čega tako zemaljskog. Iznenada joj sinu da to mora biti miris vatrenog bljeska s neba. U čudu i strahu ona otvori oči i u nastupu panike posegnu za Džonda-larom. Visoki bor koji je rastao na dnu padine, zaštićen od jakih vjetrova stjenovitim izbojem i koji se uzdizao visoko nad stepama sada je sjao nezemaljskim plavim svjetlom. Džondalar je zagrli; htio ju je zaštititi, ali i sam je bio jednako uzbuđen i prestrašen i znao je da su te nezemaljske vatre nešto njemu nedokučivo. Mogao ju je samo privinuti uza se. Tada se ukaza fantastičan prizor: izlomljena praskava strijela vinu se kroz osvijetljene oblake, razbije se u mrežu vatrenih strelica i sa zasljepljujućim bljeskom sjuri se i raskoli visoki bor, osvjetljavajući dolinu i stepu kao usred dana. Ejla se trgnu od oštrog praska, tako glasnog da joj je u ušima zazvonilo. Tresla se dok je razorna tutnjava odjekivala nebom. U tom trenutku providnosti oni vidješe razaranje kojemu su tako tijesno izbjegli. Zelena je dolina bila uništena. Cijelo je ravno dno postalo veliki kružni vir. Nasuprot njima na udaljenijoj padini blatna je lavina nanijela gomile stijenja i srušenog drveća kao branu nabujalim vodama, ostavljajući za sobom živu crvenu ranu otvorene zemlje. Uzrok tom naletu bujice bio je splet ne baš rijetkih okolnosti. Počelo je u planinama na zapadu i s poljima niskog tlaka nad kontinentalnim morem. Topli vlažni zrak podigao se i kondenzovao u velike uskomešane oblake čije je bijele vrhove raznosio vetar. Nepokretno su stajali nad stjenovitim planinama. Topli zrak napala hladna zračna, fronta, pa je tako nastalo vrtloženje koje je stvorilo ovu oluju neobične snage. Kiša je lijevala iz nabreklog neba, prelijevajući se iz udubina i lokava, utapala u potocima,
- 106. preplavljujući preko kamenjai bujala u jarcima preplavljavajući ih u divljoj žurbi. Prikupljajući zamah podivljala je voda, potpomognuta stalnim pljuskom, divljala niz strme padine, prelijevala se preko prepreka, sudarala s pokrajnim bujicama, tvoreći zajedno s njima zidove neukrotive razorne snage. Kad je munjevita poplava došla do zelene doline, provalila je preko slapa i uz strahovitu grmljavinu progutala cijelu dolinu, ali bujna zelena udolina čuvala je iznenađenje za zapjenjenu bujicu. U to vrijeme snažni su pokreti zemlje podizali tlo, podižući tako razinu maloga kontinentalnog mora na jugu i otvarajući prolaz do većeg mora još dalje na jugu. U nekoliko posljednjih desetljeća to je uzdizanje zatvorilo plitku udolinu koju je ispunila rijeka, stvarajući malo jezero iza prirodne brane. No prije nekoliko godina nastao je ispušni otvor i isušio taj bazen, ostavljajući mu dovoljno vlage da se u njemu usred suhih stepa razvije šuma. Drugi je blatni odron, dalje nizvodno, stvorio novu branu na odvodnom kanalu, zadržavajući divlje vode poplava unutar rubova doline i stvarajući uzvratni val. Džondalar mišljaše da je prizor tamo dolje došao iz neke noćne more. Jedva su mogli povjerovati svojim očima. Čitava je dolina postala podivljala uzvitlana luda bujica blata i kamenja koja je zapljuskivala na sve strane, noseći grmlje i čitavo drveće, iščupano zajedno s korijenjem i rastrgano silovitim naletima. Nijedno živo biće ne bi moglo preživjeti na tom mjestu i nije se usuđivao ni pomisliti što bi im se dogodilo da se Ejla nije probudila i ustrajala na odlasku. Sumnjao je da bi se bez konja uspjeli dokopati sigurnosti. Pogledao je oko sebe: konji su stajali spuštenih glava, raširenih nogu, umorni kako je samo mogao zamisliti. Vuk je stajao uz Ejlu i, primijetivši da Džondalar gleda prema njemu, podigao glavu uspravno uvis i zatulio. Muškarcu u sjećanju bijesnu kako je u snu čuo Vukovo zavijanje upravo prije nego što ga je Ejla probudila. Novi trak munje bijesnu uz zvuk groma i on osjeti kako Ejla snažno drhti u njegovu naručju. Još nisu potpuno izbjegli opasnosti. Bili su mokri i promrzli, sve je bilo promočeno; stajali su usred otvorene livade u oluji i nisu imali pojma gdje bi mogli naći zaklon.
- 107. 8 Visoki bor kojije pogodila munja sada je gorio, ali vruća smola koja je hranila vatru bila je izložena kiši i praskavi plamen nije davao mnogo svjetla. Bilo ga je međutim dovoljno da orise opće obrise okolnoga krajolika. Nije bilo skloništa na otvorenoj ravnici, osim nešto niska raslinja kraj obližnjega, gotovo potpuno potopljenog jarka, inače suhog tijekom većeg dijela godine. Ejla je zurila u mrak doline, kao začarana prizorom koji je dolje vidjela. Dok je stajala, kiša se opet pojačala, oblijevajući ih, namačući im već natopljenu odjeću i na kraju pobjeđujući vatru na drvetu. - Dođi, Ejla - reče Džondalar. - Moramo naći neko sklonište od kiše. Hladno je i mokri smo. Ona je još trenutak gledala dolje, a zatim se strese. - Bili smo tamo dolje. - Pogledala je prema njemu. - Džondalare, tamo bismo poginuli da smo se u tome našli. - Ali smo se na vrijeme izvukli. Sad moramo naći sklonište. Ne nađemo li nešto gdje ćemo se moći zagrijati, bit će svejedno što smo se izvukli iz doline. On uze Trkačev povodac i krenu prema grmlju. Ejla pozove Njisku i pođe za njim, a Vuk je išao uz nju. Stigavši do jarka, vidješe da nisko grmlje vodi do višega raslinja, gotovo poput malog drveća, koje se prostiralo prema stepi i oni krenuše onamo. Progurali su se u središte gustog vrbika. Tlo oko vitkog šiblja srebrnastih iva bilo je mokro i kiša je curila kroz usko lišće, ali više ne onako jako. S malog su prostora počistili drvenasto šiblje i zatim skinuli prtljagu s konja. Džondalar izvuče teški zamotani šator i pretrese ga. Ejla dohvati kolce i postavi ih, a zatim mu pomogne rasprostrijeti kožnata šatorska krila, još uvijek svezana s podnim pokrovom. Bila je to improvizirana konstrukcija, no sad im je trebao zaklon od kiše. Donijeli su stvari u zaklon, očupali nešto lišća, prostrli ga po vlažnom podu i rasprostrti mokra krzna za spavanje. Zatim su skinuli mokru vanjsku odjeću, pomogli jedno drugome izažeti natopljenu kožu i objesili odjeću na grane. Na kraju se, dršćući, sklupčaše i navukoše krzna na sebe. Vuk je ušao i pretresao se, prskajući vodu uokolo, no sve je bilo tako mokro da je bilo gotovo svejedno. Stepski konji, prekriveni debelim čupavim krznom, znatno su više voljeli hladnu i suhu zimu nego ovakve ljetne pljuskove, no naviknuli su na život na otvorenom. Ostali su zajedno uz rub grmlja i strpljivo podnosili kišu koja je lila po njima.
- 108. U mokrom zaklonu,premokrom i za pomisliti na vatru, Ejla i Džondalar čvrsto su se stisnuli. Vuk se sklupča na krznima kojima su se pokrili, pritišćući se tijesno uz njih. Na kraju ih je povezivanje njihovih udruženih tjelesnih toplina zagrijalo. Čovjek i žena odrijemali su, iako nisu ni mogli mnogo spavati. Tek pred zoru kiša se smirila i njihov san produbio. Prije no što je otvorila oči, Ejla posluša, smješkajući se u sebi. U lijelom koncertu ptičjega pjeva koji ju je probudio, jasno se razlikovao složeno razrađeni zov rusoglave trepteljke. Zatim je začula veseli pjev koji je postajao sve glasniji, no kad je pokušala naći njegov izvor, morala je jako dobro pogledati, i tek tad je spazila neuglednu, smeđu, nimalo impresivnu malu ševu koja je upravo slijetala. Ejla se okrenu na bok da je bolje vidi. Ševa je hodala po zemlji lakim i brzim koracima, održavajući ravnotežu svojim velikim stražnjim čaporcima. Ona tržnu svojom kukmastom glavom, kljucnu i podiže se s glistom u kljunu. Brzim trzavim koracima požurila je prema komadu gologa tla blizu grmlja, gdje gnijezdo s upravo izleženim ptićima naglo oživi od kljunova koji se pružiše prema slasnom zalogaju. Odmah se pojavi i druga ptica, slične, ali još neprimjetnije boje i gotovo nevidljiva na stepskoj pozadini. U kljunu je nosila nekakvog krilatog kukca. Dok je ta ptica gurala kukca u otvoreni kljunić, druga se, mužjak, već vinula u nebo i kružno se uspinjala sve dok nije gotovo nestala iz vida. Ali sam mužjak nije nestao; ostao je tu u spirali nevjerojatno poletnog pjeva. Ejla tiho zazviždi oponašajući zvuke tako uvjerljivo da je ptica majka prestala prebirati po zemlji i okrenula se prema njoj. Ejla opet zazviždi, žaleći što nema zrnja koje bi im dala, kao što je imala u svojoj dolini kad je naučila oponašati ptičji pjev. Ptice su tada dolazile na njezin zviždukavi poziv, imala ona zrnja ili ne, i bile su joj društvo u tim danima kad je bila tako usamljena. Majka ševa priđe joj, tražeći drugu ševu koja se umiješala ne njezin teritorij, no ne našavši je, vrati se hranjenju svoje ptičadi. Drugo ritmično zviždanje bilo je veselije i svaki je zov završavao zvukom sličnim hihotanju, a to je Ejlu još više privuklo. Pješčana lještarka bila bi im dovoljno velika za pristojan objed, kao i velika grlica, pomisli ona i pogleda ima li punašnih ptica, veličinom i oblikom sličnih manjim smeđim tetrijebima. U niskim granama opazi jednostavno gnijezdo od šiblja s tri bijela jaja, a zatim i punašnu pticu s malom glavom i kukastim kratkim nogama. Njezino kratko i gusto perje bilo je blijedosmeđe, gotovo ružičasto, a išarana leđa i krila, uzorka donekle slična kornjačinu oklopu, prelijevala su se u duginim bojama.
- 109. Džondalar se prevrnuu snu dišući ritmom duboka sna i Ejla se okrenu da ga pogleda. Ona osjeti da bi morala ustati i olakšati se, ali se bojala da bi ga njezini pokreti mogli probuditi. Nije ga htjela buditi, no što se više trudila zaboraviti, to ju je nužda više pritiskala. Možda mi uspije ako se pomaknem polako, pomisli ona, pokušavajući se iskrasti iz toplih, još uvijek pomalo vlažnih krzna kojima su se umotali. Dok se izvlačila, on počne puhati i mumljati, ali probudio se tek kad je posegnuo za njom i osjetio da je nema. - Ejla? A, tu si - promumlja on. - Samo ti spavaj, Džondalare. Ne moraš još ustajati - reče ona izvlačeći se iz njihova gnijezda u grmlju. Bilo je sjajno i svježe jutro, s bistrim i vedrim nebom na kojem nije bilo ni oblačka. Vuk je nekamo nestao, vjerojatno u lov ili istraživanje, pomisli ona. I konji su se odmaknuli; vidjela ih je kako pasu na rubu doline. Iako je sunce još bilo nisko, para se već dizala iz zemlje. Čučnuvši da se pomokri, Ejla osjeti kako je zrak vlažan, a zatim opazi crvene mrlje po nogama. Shvati da joj je došlo vrijeme mjesečne kletve; očekivala ju je. Sad će se morati isplahnuti i oprati donje rublje, no prije svega trebala joj je muflonova vuna. Jarak je bio samo napola ispunjen vodom, no potočić koji je kroza nj tekao bio je bistar. Sagnula se, oprala ruke, popila nekoliko gutljaja hladne vode i požurila do mjesta u vrbiku gdje su spavali. Džondalar je bio budan i nasmiješio joj se kad se uvukla unutra po stvari. Izvukla je jedan od svojih zavežljaja i počela po njemu prekopavati. Džondalar je izvukao obje svoje košare i vratio se po ostatak stvari; htio je vidjeti koliku je štetu napravila voda koja ih je natopila. Uto dotrči Vuk i baci se na Ejlu. - Izgledaš zadovoljno - reče ona, kuštrajući krzno na njegovu vratu, koje je bilo tako debelo i gusto da je podsjećalo na grivu. Čim ga je pustila on skoči i položi svoje prljave prednje šape na njezine grudi, gotovo do ramena. Iznenadio ju je i gotovo izbacio iz ravnoteže, no uspjela se zadržati na nogama. - Vuče! Gle kako si me zablatio - reče ona. Vuk se baci na nju i počne je lizati po vratu i licu, a zatim tiho režeći zinu i zubima obuhvati njezinu bradu. No njegovo impresivno vučje zubalo ne napravi nikakvu štetu; njegov je ugriz; bio mekan i nježan kao da hvata mladunče. Zubi mu nisu probili njezinu kožu, jedva da su e i pritisnuli. Ona opet uhvati njegovo krzno, podiže mu glavu i zagleda se u vučje oči s jednakom ljubavlju koju je on iskazao njoj, a onda ona uhvati njegovu bradu svojim zubima i uz tiho rezanje ugrize ga jednakim takvim nježnim ugrizom kao on nju.
- 110. - A sadadosta, Vuče. Gle kako si me zaprljao! Sad ću morati i to oprati. - Ona očetka široku tuniku bez rukava koju je nosila preko nogavica. - Da ga ne poznajem, uplašio bih se kad ovako skoči na tebe - reče Džondalar. - Narastao je velik, a osim toga ipak je on lovac. Mogao bi nekoga ubiti. - Ne brini, to je samo vučji način pozdrava i izražavanja ljubavi. Mislim da je i on sretan što smo se probudili na vrijeme da pobjegnemo iz one doline. - Jesi li pogledala tamo? - Nisam još... Pusti to, Vuče - reče ona odgurujući životinju koja joj je počela njuškati među nogama. - Došlo mi je vrijeme mjesečne kletve - reče ona lagano pocrvenjevši. - Došla sam po vunu i nisam još stigla pogledati u dolinu. Dok je Ejla u potočiću prala sebe i odjeću, vezala vrpce koje su držale vunu na mjestu, i dok se presvlačila, Džondalar je otišao do ruba doline pogledati dolje i mokriti. Od mjesta gdje je bio šator nije ostalo ni traga. Prirodno je korito bilo napola ispunjeno vodom, a balvani, drveće i ostale naplavine komešale su se, tonule i izranjale u vodi koja je i dalje rasla. Rječici je još uvijek bio zapriječen prolaz i još su se uvijek stvarali povratni valovi, iako više nisu onako silovito zapljuskivali naprijed - natrag kao sinoć. Ejla se tiho primaknu Džondalaru koji je zamišljen stajao gledajući u dolinu. Osjetivši je kraj sebe, pogleda je. - Ova se dolina sigurno tamo niže izravnava, a nešto je zapriječilo rijeku. Možda stijenje ili odron zemlje. To zadržava vodu. Vjerojatno je tamo dolje zato i bilo tako bujno zelenilo. To se sigurno događalo i prije. - I sama nas je bujica mogla odnijeti da nas je dohvatila- reče Ejla. - U mojoj je dolini svake godine nastajala poplava, i to je već bilo gadno, a ovo... - Nije mogla naći riječi kojima bi izrazila misli, pa je i nesvjesno završila pokretima plemenskoga znakovnog jezika koji su mogli snažnije i preciznije izraziti njezin osjećaj straha i olakšanja. On ju je razumio. I njemu je ponestalo riječi i osjećao je što i ona. Oboje su šuteći stajali i gledali što se dolje događa; tada Ejla primijeti kako se njegovo čelo nabire od brige i koncentracije. Na kraju on progovori. - Ako se taj odron, ili što god to bilo, prebrzo razmakne, voda koja će pljusnuti bit će jako opasna. Nadam se da dolje nema ljudi. - Neće biti ništa opasnije nego što je bilo sinoć - reče Ejla.- Zar ne? - Sinoć je kišilo, pa su ljudi još i mogli očekivati nešto kao što je poplava, no ako provali iznenada, bez takve najave kao što je provala oblaka, zateklo bi ljude nespremne, i to bi moglo biti fatalno - objasni on.
- 111. Ejla klimnu, -Ali ako su ljudi uz tu rijeku, ne bi li primijetili da je prestala teći i pokušali ustanoviti zašto? On se okrenu k njoj. - Mi smo stranci u ovom kraju, Ejla, i ne bismo mogli nikako znati da je rijeka prestala teći. Mogli bismo biti tamo dolje i ništa nas ne bi upozorilo. Ejla opet pogleda vodu u dolini. Nije odmah odgovorila. - U pravu si - reče ona. - Mogli smo se naći u takvom potopu nepripremljeni. A ona munja mogla je pogoditi nas umjesto onoga drva. Ili je potres mogao u zemlji otvoriti rupu koja bi progutala sve osim jedne djevojčice, koja bi ostala sama na svijetu. Ili se netko može razboljeti ili roditi s nekom bolešću ili deformacijom. Mamut je jednom rekao da nitko ne može znati kad će Majka pozvati neko od svoje djece da joj se vrati. Ništa nećemo postići brinući o takvim stvarima. Ne možemo ništa učiniti. To je Njezina volja. Džondalar ju je slušao još uvijek namršten od zabrinutosti, a zatim se opusti i zagrli je. - Previše brinem; to mi je i Tonolan govorio. Samo sam se sjetio što bi se dogodilo da smo bili dolje u toj dolini, i sjetio sam se onoga prošle noći. A tada sam se sjetio kako bi bilo ostati bez tebe i... - Njegov stisak postao je čvršći: - Ejla ne znam što bih učinio ako te kada izgubim - reče on, s iznenadnim žarom, stišćući je uza se - Nisam siguran da bih htio dalje živjeti. Ona se malo zabrinu videći kako je jaka njegova reakcija. - Džondalare, nadam se da bi nastavio živjeti, i da bi zavolio neku drugu. Kad bi se tebi što dogodilo, dio mene, dio moga duha otišao bi s tobom, jer te volim, no ja bih nastavila živjeti i dio tvoga duha zauvijek bi živio sa mnom. - Ne bi bilo lako naći drugu ljubav. Nisam se nadao ni da ću naći tebe. Ne znam bi li i tražio – reče. Krenuli su natrag. Ejla je neko vrijeme šutjela i razmišljala, a onda progovori: - Pitam se je li to ono što se događa kad neko- i liš i taj te isto tako voli. Možda tad međusobno razmijenite dijelove svojih duhova. Možda zato tako boli kad izgubiš onoga koga voliš? - Zastala je, a onda nastavi. - Kao ljudi iz Plemena. Oni su braća u lovu i oni razmijene po dio duha, osobito kad jedan spasi drugome život. Nije lako živjeti kad ostaneš bez dijela duha i svaki lovac zna da će dio njegovog duha otići na drugi svijet ako drugi lovac ode, pa će zato čuvati i štititi brata i učiniti gotovo sve da mu spasi život. - Ona zastane i pogleda ga. - Što misliš, jesmo li i mi razmijenili po dio duha. Mi zajedno lovimo, zar ne? - I ti si mi jednom spasila život, ali si mi mnogo više nego samo brat u lovu - reče on, osmjehujući se na tu ideju. -Volim te. Sada razumijem
- 112. zašto Tonolan višenije htio živjeti kad je Tamio umrla. Ponekad pomislim da se želio preseliti na drugi svijet, kako bi tamo potražio Tamio i dijete koje se nije rodilo. - Ali kad bi se meni nešto dogodilo, ne bi htjela da me slijediš u neki svijet duhova, nego da ostaneš ovdje i potražiš drugu - uvjereno će Ejla. Nije joj se svidjelo to što je govorio o drugim svjetovima. Nije znala kako bi ti svjetovi poslije ovog izgledali i, u dubini duše nije bila sigurna niti postoje li. Znala je samo da za odlazak na neki drugi svijet moraš najprije umrijeti na ovome, a ona nije htjela ni pomisliti na to da bi Džondalar umro, prije ili poslije njezine smrti. To ih je razmišljanje o drugim svjetovima odvelo do drugih misli. - Možda se to dogodi kad ostariš - reče Ejla. - Ako si razmijenio mnogo dijelova duha s onima koje voliš, i toliko dijelova tvoga duha ode, ne ostane ih dovoljno da te održi među živima. Kao da u tebi nastaje sve veća rupa tako da poželiš poći na drugi svijet gdje je veći dio tvoje duše s onima koje voliš. - Odakle ti sve to? - upita Džondalar osmjehujući se. Usprkos njezinu slabom poznavanju svijeta duhova, dosjetljive i samonikle primjedbe činile su mu se smislenima i pokazivale su nepatvoreno i smisleno razumijevanje, iako on nije mogao procijeniti jesu li točne. Kad bi Zelandoni bila ovdje, mogao bih je upitati, pomisli i odmah shvati da se vraćaju kući i da će uskoro doista doći dan kada će to moći pitati. -Ja sam ostala bez dijela duha kada sam bila mala i kada je potres odnio ljude kojima sam se rodila. Iza je uzela dio kad je umrla, pa Kreb, i Ridag. I Dark, iako nije mrtav, isto nosi dio mene, dio mojega duha koji više nikad neću vidjeti. Nije li i tvoj brat odnio dio tvojega duha? - Jest - reče Džondalar - odnio je. Uvijek će mi nedostajati i uvijek će me njegov nestanak boljeti. Još uvijek često pomislim da sam ja kriv i da sam trebao nešto učiniti da ga spasim. - Mislim da nisi mogao učiniti ništa. Majka ga je htjela, i to je njezina odluka. Vrativši se u vrbik gdje su prenoćili, počeše prekopavati stvari. Gotovo sve je bilo bar vlažno, a mnoge su stvari još uvijek bile potpuno mokre. Razvezaše nabrekle čvorove kojima je pod šatora još uvijek bio spojen s krovom, zavrćući u suprotnim smjerovima, pokušaše izravnati dijelove, no previše je savijanja prenapreglo šavove. Odlučiše pokušati podići šator ne bi li se tako osušio; otkriše da su izgubili nekoliko potpornih kolčića. Podni su pokrov raširili po grmlju, a zatim uzeše pregledavati odjeću koja je još uvijek bila prilično mokra. Stvari u košarama prošle su nešto bolje. Mnoge su bile mokre, no mogle su se osušiti ako nađu toplo i suho
- 113. mjesto gdje ćeih prozračiti. Na otvorenoj je stepi danju bilo toplo, no danju su morali putovati. Noću je blizu tla bilo hladno i vlažno. Nije ih veselila pomisao na spavanje u mokrom šatoru. - Mislim da nam je vrijeme za vrući čaj - reče Ejla obeshrabreno. Već je bilo mnogo kasnije no što su naviknuli. Ona upali vatru i stavi u nju kamenje, razmišljajući što će pripremiti za doručak. I tad shvati da im od večere nije ostalo ništa. -Jao, Džondalare, pa mi danas nemamo što jesti. Sve je ostalo u dolini. Ostavila sam zrnje u onoj dobroj vreći za kuhanje kod vatre. I ta je vreća otišla. Imamo drugih, ali ona je bila najbolja. - Ali bar mi je ostala torba s ljekovitim biljkama - reče ona s očitim olakšanjem kad ju je pronašla. -A vidrina koža otporna je na vodu čak i ovako stara. Sve je u njoj ostalo suho. Sad bar mogu napraviti čaj. Imam u njoj nekih ukusnih trava. Idem po vodu. - Ona se osvrnu oko sebe. - A gdje mi je mrežica za čaj? Jesam li i nju izgubila? Mislila sam da sam je unijela u šator kad je počela kiša. Sigurno nam je negdje u žurbi ispala. - Ostalo je još stvari za kojima ćeš žaliti - reče Džondalar. - Sto? - uzbuđeno upita Ejla. - Tvoja koža za meso i duge motke na kojima je stajala. Ona u očaju sklopi oči. - Jao, ne, bila je to tako dobra koža za meso i puna dobra srnećega mesa. A kolci! Bili su veliki baš koliko je trebalo. Neće biti lako naći druge. Bolje sada odmah pogledati što je još nestalo i jesu li nam zalihe sušene hrane sačuvane. Ejla posegnu za košarama s onih nekoliko osobnih stvari i odjećom i opremom pripremljenom za kasnije. Iako su sve košare bile mokre i olabavljene, njihov je sadržaj ostao uglavnom relativno suhim i neoštećenim. Hrana koju su trošili tijekom putovanja bila je blizu vrha; zamotuljak hrane za nuždu ispod nje bio i još uvijek dobro umotan i uglavnom suh. Ona procijeni da je vida pravi trenutak za pregled zaliha, provjeru što se pokvarilo i procjenu koliko će potrajati zalihe hrane. Izvadila je sušenu hranu koju su ponijeli sa sobom i rasprostrta je po koži. Bilo je tu raznih bobica - kupina, malina, borovnica, bazgovih bobica i drugih - pojedinačno ili miješano zgnječenih, osušenih, i uobličenih u kolačiće. Slatko voće bilo e skuhano, pa osušeno dok nije poprimilo konzistenciju kože, i nekima od tih kolačića dodani su komadići malih tvrdih jabuka, trpkih, ali bogatih pektinom. Cijele bobice i divlje jabučice, i ostalo voće poput divljih bresaka i šljiva, razrezano ili ostavljeno u komadu, sušenjem na suncu postalo bi slađe. Sve se to moglo jesti takvo kakvo jest ili natopiti u vodi, kuhati, ili, što su često radili, dodati juhama ili mesu. Bilo je i zrnja i sjemenja; neko je bilo djelomice kuhano pa zatim sušeno; bilo je oljuštenih i pečenih lješnjaka i
- 114. bili su tuoni češeri s velikim sjemenkama koje je pokupila dan prije u dolini. I povrće je bilo sušeno - stabljike, pupoljci i gomolji i osobito škrobno korijenje trske, češljike, razne lukovice. Nešto od toga bilo je prije sušenja kuhano, a drugo su samo iskopali, oljuštili i odmah nanizali na konopčiće spletene od vlaknaste kore nekih biljaka ili žila i tetiva raznih životinja. Gljive su nizali i sušili, radi okusa na dimu. Neke su jestive lišaje sušili, uobličavajući ih u kompaktne hljepčiće. U njihovim namirnicama bio je i velik izbor sušenog i dimljenog mesa i ribe, a u posebnom zamotuljku odvojenom od ostalih, za slučaj krajnje potrebe, bila je mješavina usitnjenog mesa, čistog topljenog sala i sušenog voća, sve to uobličeno u male kolačiće. Sušenu je hranu lako bilo nositi i čuvati; dobar dio toga bio je već stariji od godinu dana i ostao je od zaliha za prošlu zimu, no nekih je namirnica bilo samo u manjim količinama. Nezija je to prikupila od raznih prijatelja i rođaka na velikom Ljetnom saboru i dala Džondalaru i Ejli. Iz tih zaliha Ejla je uzimala vrlo štedljivo; najvećim su se dijelom hranili onim što su pronašli. Bila je i sezona, pa ako nisu mogli preživjeti iskorištavajući obilje onoga što im je Velika Majka Zemlja poklanjala sada, u bogatim vremenima, ne bi se mogli ni nadati da će preživjeti na putovanju u posnije doba godine. Ejla je sve spremila natrag. Nije htjela za doručak uporabiti nešto od te suhe hrane, pa je stepa nakon njihovog doručka prehranjivala nekoliko debelih ptica manje. Praćkom je ubila par tetrijeba i ispekla ih na ražnju; nekoliko golubljih jaja lako je lupnula i zajedno s ljuskama stavila u vatru. Zasitnom doručku pridonio je i sretni nalaz zalihe lukovica koje si je neki stepski svizac spremio za zimu. Našli su ih u rupi ispod njihovih vreća za spavanje, punoj slatkih i sočnih lukovica koje je životinjica prikupila u proljeće, kad su bile najbolje. Ejla ih je ispekla zajedno s borovim sjemenjem koje je vatrom oslobodila iz češera i smrvila kamenom. Doručak su zaokružili svježim bobicama ostružice. Napustivši poplavljenu dolinu Ejla i Džondalar nastavili su prema jugu lagano skrenuvši prema zapadu, neprimjetno se približavajući planinskom lancu. Iako to nije bio osobito visok lanac, njegovi su najveći vrhovi bili trajno pokriveni snijegom i često zastrti maglom i oblacima. Bili su u južnom dijelu hladnoga kontinenta i ćud stepe malo se promijenila. Nije samo bogatstvo trava i raslinja omogućilo bogatstvo životinjskog svijeta koji je rastao na hladnim visoravnima. I same su se životinje razvijale mijenjajući svoje navike u prehrani i čestim selidbama, te razdvojenošću u prostoru, kao i sezonskim navikama. Sve je to doprinosilo raznolikosti živoga svijeta. Kao što je i kasnije bilo na velikim
- 115. visoravnima oko ekvatoradaleko južnije - koje je jedino mjesto bar donekle slično obilju stepa iz ledenog doba - mnoštvo različitih životinja živjelo je i dijelilo plodove bogatog zemljišta na složen način, međusobno se hraneći i podupirući. Neke su se specijalizirale za prehranu baš određenim biljkama, neke su jele samo neke dijelove biljaka; neke su pasle iste biljke, ali u različitim fazama razvoja; neke su se hranile na mjestima kamo druge nisu zalazile ili su dolazile u drugo vrijeme. Ta je raznolikost mogla trajati dugo, jer su se prehrambene i životne navike jedne vrste uklapale u sukladne oblike s drugim vrstama. Dugodlaki vunasti mamuti trebali su goleme količine vlaknaste paše, čvršće trave, trske i stabljičica, a budući da su u dubokom snijegu, močvarama ili potopljenim livadama mogli zaglibiti, držali su se čvrsta, vjetrom izravnana tla blizu ledenjaka. Išli su na duge nomadske paše duž ledenog zida, otiskujući se na jug samo u proljeće i ljeto. I stepskim je konjima također trebalo mnogo hrane; kao i mamuti brzo su probavljali trave i bilje, no bili su izbirljiviji i radije pasli srednje visoke trave. Mogli su prokopati i snijeg kako l i našli hranu, no za to im je trebalo više energije nego što bi je tako prikupili, a i teško su se kretali u snježnim nanosima. Kako nisu dugo mogli opstati u dubokom snijegu, radije su se zadrža-I .ili na čvrstom tlu vjetrovitih visoravni. Za razliku od mamuta i konja, bizonima je trebalo više bjelančevina, lišća i vlati trave, pa su bili skloniji niskoj travi, dok bi se u područjima viših i srednjih trava zadržavali samo dok je bilje bilo mlado, uglavnom u proljeće. Ljeti su, međutim, ostvarivali nesvjesnu simbiozu. Konji su zubima presijecali tvrđe stabljike. Nakon njihovog prolaska iz gustoga bi korijena trave počele na površinu izbijati nove vlati. Tako bi nakon konja za nekoliko dana došli veliki bizoni kojima su se sviđali novi izdanci. Zimi bi se bizoni preselili u južnije krajeve, promjenljivije klime i s više snijega, koji je nižim travama davao više vlage i održavao ih svježijima nego hladne sjeverne ravnice. Vješto su gubicama odgrnjivali snijeg pod kojim se skrivala njihova najdraža hrana - niska trava. No, snježne stepe na jugu nisu bile tako bezopasne. Teška i gusta krzna bizona i sličnih životinja, dobro su grijala po suhom i hladnom vremenu, ali bi postajala opasna, pa i smrtonosna po vlažnijem vremenu s čestim i naglim promjenama između smrzavanja i otapanja. Kad bi se takvo čupavo i debelo krzno za vrijeme otapanja natopilo vodom, životinja bi podlegla smrzavanju, osobito ako bi je nova hladnoća uhvatila dok leži na zemlji. Ako bi se njihova duga dlaka brzo zamrznula, događalo bi se da ne mogu brzo ustati. Vrlo dubok snijeg i ledena kora
- 116. nad njim, takođerbi mogli biti smrtonosni, kao i zimske snježne oluje ili tanka ledena kora nad jezercima i poplavljenim dolinama oko rijeka. Mufloni i sajge, male vunaste antilope, također su se množili izbirljivo pasući biljke prilagođene vrlo sušnoj klimi, sitnije zelenje i nisku širokolisnu travu, no za razliku od bizona, sajga nije dobro prolazila na tlu ispresijecanom vododerinama ili u dubokom snijegu. Ti su brzi trkači na duge staze mogli pobjeći svojim progoniteljima samo na čvrstim i ravnim površinama vjetrovitih stepa. Muflon, divlja ovca, bio je vješt penjač i spretno se služio strminama, no nije se mogao probiti kroz nagomilani snijeg. Zato se radije zadržavao na visokom, vjetrom šibanom zemljištu. Muflonovi rođaci sličniji kozama, kozorog i divokoza, podijelili su svoja područja po kriteriju visine i razlika u zemljištu. Kozorog, antilopa srodna divokozi, opredijelio se za viša područja s najstrmijim liticama, na malo manjim visinama živjela je manja i vrlo žustra divokoza, a muflon je ostajao najniže. Ali ih je bilo moguće naći i na manjim visinama sušnih stepa, jer im hladnoće nisu smetale sve dok su suhe. Mošusna goveda također su bila kozolike životinje, samo veće, a njihova debela dvoslojna krzna, slična krznu mamuta i vu-nastog nosorošca, činila su ih prividno većima i sličnijima govedima. Brstila su nisko grmlje i šaš i osobito su se prilagodila najhladnijim krajevima, a najdraže im je bio na najhladnijim, vjetrovitim, otvorenim visoravnima blizu ledenjaka. Iako im se ljeti donje krzno linjalo te su životinje teško podnosile velike vrućine. Divovske srne i jeleni držali su se otvorenijih krajeva ostajući u krdima, a većina ostalih srna hranila se brsteći lišće s drveća. Rjeđi su bili usamljeni šumski losovi. Oni su voljeli lišće bjelogoričnog drveća, sočne močvarne trave i vodene biljke po močvarama, barama i jezerima, a njihove duge noge i široka stopala omogućavala su im prilagođavanje močvarnom tlu. Zimi su se prehranjivali teže probavljivom travom ili vrbovim šibljem u nizinama rijeka gdje su ih široka stopala i duge noge s lakoćom nosili kroz snježne zapuhe. Jelenima je zima također odgovarala. Hranili su se lišajima, a svoju najdražu hranu mogli su nanjušiti izdaleka, čak i kroz snijeg. Njihovi su papci bili prilagođeni čak i kopanju dubokog snijega. Ljeti su jeli i travu i lisnato nisko grmlje. I losovi i jeleni više su voljeli planinske pašnjake u proljeće i ljeto, a los je radije pasao travu nego brstio grmlje. Magarci i onagre birali su sušnija i viša brda, dok se bizon zadržavao nešto niže, ali ipak više od konja. Konji su opet imali veći izbor zemljišta nego mamuti i nosorošci.
- 117. Te su ravnicei njihovi složeni i raznoliki pašnjaci hranili fantastičnu mješavinu i golem broj životinja. Nikada kasnije u povijesti nijedno se područje svijeta nije ni približilo takvoj raznolikosti. Hladni i suhi okoliš visokih planina nije se s time mogao ni usporediti, iako je sličnosti bilo. Planinske ovce, koze i antilope znale su se spustiti i niže, no, kad se klima u nižim krajevima promijenila, velika krda ravničarskih životinja nisu mogla opstati u strmim, stjenovitim područjima visokih planina. Gnjecave sjeverne močvare nisu bile takve. Bile su previše vlažne da bi tamo moglo rasti mnogo trava, a njihova su škrta kisela tla u ponekim biljkama potakla proizvodnju toksina zbog čega ih životinje nisu mogle previše pasti. Neumjerena paša uništila bi tako osjetljivu i spororastuću vegetaciju. Broj vrsta bio je manji jer tlo nije moli prehraniti mnoštvo životinja koje žive u krdima. Tamo su moli preživjeti samo životinje sa zvonastim, širokim kopitima. Golemi stvorovi sa širokim stupastim nogama ili brzi trkači s tankim l papcima zaglibili bi u mekom vlažnom zemljištu. Kasnije se u travnatim ravnicama toplijih krajeva razvio niz pojasa s ograničenijom vegetacijom koju je regulirala klima. To je značilo manje raznolikosti ljeti i previše snijega zimi. U snijeg su propadale životinje kojima bi trebalo čvršće tlo, a mnogima je bilo teško razgrnuti ga kako bi dohvatili hranu. Srne su mogle preživjeti u šumama i po dubokom snijegu samo zato što su brstile lišće i šiblje s drveća koje raste nad snijegom. Jeleni su mogli prokopati snijeg i dohvatiti lišaje kojima su se prehranjivali zimi. Bizon i tur opstali su, no smanjili su se i više nisu postizali nekadašnje veličine, a ostale životinje, poput konja, prorijedile su se kad im se smanjio životni prostor. Jedinstveni spoj mnogobrojnih elemenata stepa iz ledenog doba omogućio je to fantastično mnoštvo životinja, a za to je bio nužan svaki pojedini element, pa i oštre hladnoće, brišući vjetrovi, čak i sam led. A kad su se golemi ledenjaci opet povukli u polarne krajeve i nestali s južnijih područja, nestala su i golema krda, a divovske su se životinje smanjile ili potpuno nestale iz promijenjenog krajolika, s tla koje ih više nije moglo prehraniti. Dok su putovali, zamotuljak za meso i duge motke bez kojih su ostali stalno su se vrzmali po Ejlinoj glavi. Bili su i više nego korisni. Mogli su biti nužni na dugom putu koji ih je još čekao. Htjela ih je što prije zamijeniti, no za to je trebalo više od običnog zadržavanja preko noći, a Džondalar je bio nestrpljiv. Džondalar je međutim bio nezadovoljan što je šator mokar i nije mu se sviđalo da im takav šator bude jedino sklonište. Za mokre kože nije bilo dobro da budu smotane i tako tijesno stegnute; od toga su mogle
- 118. istrunuti. Trebalo biih rasprostrijeti da se osuše te za to vrijeme i obrađivati da ostanu savitljive. Dimljenjem, kojim su prvobitno bile obrađene, bojao se, neće biti dovoljno. A bio je siguran da za to neće biti dovoljan jedan dan. Poslijepodne su se približili dubokom koritu još jedne široke rijeke na granici ravnice i planina. Sa zaravanka gdje su stali vidjela se široka dolina, široka rijeka i zemljište preko nje. Brda preko rijeke bila su razlomljena suhim usjecima preostalim nakon poplava i mnogim brzim pritocima. Bila je to velika rijeka kroz koju su se slijevale vode cijele istočne strane planinskog lanca u kontinentalno more. Dok su se spuštali preko sljemena i silazili niz strminu Ejlu je to podsjetilo na područje oko Lavljeg tabora, iako je ovdje krajolik oko rijeke bio razlomljeniji. S ove su strane kiša i otopljeni snijeg izrovali jednake vododerine u praporastom tlu, a visoka se trava sušila u uspravno sijeno. U naplavnoj ravnici pod njima nešto je borova i smreka stršalo iz lisnatoga grmlja, a šaš i trska pokrivali su riječnu obalu. Došavši do rijeke zastali su. Bila je to velika rijeka, široka i duboka i nabujala od nedavnih kiša. Nisu imali pojma kako će preći preko nje. Morat će o tome malo razmisliti. - Šteta što nemamo čamac - reče Ejla, misleći na okrugle kožnate čamce kojima su se ljudi iz Lavljeg tabora služili pri prelasku preko rijeke koja je tekla blizu njihova tabora. - U pravu si. Mislim da će nam za prelazak preko rijeke trebati nekakav čamac, ako se ne želimo smočiti do kože. Ne znam zašto, ali ne sjećam se da nam je prelaženje preko rijeka stvaralo tako velike probleme kada sam putovao s Tonolanom. Jednostavno bismo poslagali stvari na dvije - tri klade i preplivali - reče Džondalar. - Ali mislim da nismo imali toliko stvari, nosili smo samo što nam je stalo na leđa. A s konjima možemo ponijeti više stvari, pa onda moramo i brinuti o više stvari. Dok su jahali nizvodno i razgledavali, Ejla primijeti lug visokih i vitkih breza nedaleko od vode. Mjesto joj se učini tako poznatim, da je gotovo počela očekivati kako će se sada pokazati dugačka zemunica Lavljeg tabora, onako napola ukopana u padinu s travom koja raste iz opkopa, okruglim krovom i savršeno simetričnim ulaznim lukom koji ju je onako iznenadio kad ga je prvi put vidjela. A kad je stvarno ugledala takav luk sva se naježi. - Džondalare! Gle!!! On pogleda na kosinu kamo je pokazala. Tamo je stajao ne jedan, nego nekoliko lukova, svaki kao ulaz u jednu kružnu kupolastu građevinu.
- 119. Oboje sjahaše i,našavši stazu koja je vodila od rijeke, popeše se do tabora. Ejla je i sama bila iznenađena svojim nestrpljenjem da upozna ljude koji tu žive i to joj bude objašnjenje koliko je prošlo otkad su zadnji put nekoga susreli i porazgovarali s njim. Ali tu nije bilo nikoga, a ispod dviju mamutovih kljova spojenih vrhova koje su nadsvođivale ulaz u jednu od nastambi, stajao je u zemlju usađeni mali kipić ženskoga lika s velikim grudima i bokovima. - Sigurno su otišli - reče Džondalar - ostavili su kipiće da čuvaju svaku zemunicu. Možda su u lovu ili na Ljetnom saboru ili u posjetu – reče Ejla razočarana što nema nikoga. - Šteta. Nadala sam se da ćemo nekoga naći. - Ona se okrenu da pođe. - Čekaj, Ejla, kamo ćeš? - Natrag do rijeke. - Izgledala je zbunjena. - Ali ovdje je savršeno. Možemo ostati ovdje. - Ostavili su Mut - ili Đoni - da čuva zemunice. Duh Majke ih čuva. Ne možemo biti ovdje i smetati Njezinu duhu. To bi nam donijelo nesreću - reče ona, i dobro znajući da i on to zna. - Možemo tu ostati ako nam to treba. Samo ne smijemo uzeti ono što nam nije potrebno. To se uvijek podrazumijeva. Ejla, i treba nam zaklon. Šator nam je mokar. Moramo ga pustiti da se osuši. Dok čekamo, možemo loviti i ako ulovimo odgovarajuću životinju možemo napraviti čamac od kože i u njemu prijeći rijeku. Ejlina namrštenost polako prijeđe u osmijeh kad je shvatila sto on kaže i što to znači. Doista im je trebalo nekoliko dana odmora da se oporave od nesreće koju su tako tijesno izbjegnuti da nadoknade dio onoga što su izgubili. - Možda nabavimo dovoljno kože da možemo napraviti i novi zamotuljak za meso - reče Ona. - Kad se očisti i ukloni dlaka, sirova se koža brzo uobliči, nije joj potrebno nimalo više vremena nego za sušenje sirovoga mesa. Mora se samo raširiti i pustiti da se stvrdne. - Ona opet pogleda prema rijeci. - A gledaj one breze. Mislim da bi se od njih dali napraviti kolci. U pravu si. Moramo ovdje ostati nekoliko dana, Majka će to razumjeti. Ljudima koji tu žive možemo i ostaviti i nešto sušena mesa kao znak zahvalnosti za to što smo se poslužili njihovim taborom... bude li sreće s našim lovom. U koju ćemo zemunicu? - Mamutovo ognjište. Tamo gdje gosti obično odsjednu. - Misliš da imaju Mamutovo ognjište? Misliš da je to mamutonski tabor? - Ne znam. Ovo nije jedna velika zemunica u kojoj žive svi, kao u Lavljem taboru - reče Džondalar, gledajući skupinu od sedam okruglih zaklona pokrivenih glatkim slojem stvrdnute zemlje i riječne gline.
- 120. Umjesto jedne velikezemunice za više obitelji, poput one u kojoj su njih dvoje živjeli prethodne zime, ovo je naselje imalo nekoliko manjih nastambi, okupljenih zajedno, no namjena im je bila ista. Bijaše to naselje zajednice, rodbinskim vezama više ili manje povezanih, nekoliko obitelji. - Ne, ovo je više poput Vučjeg tabora, gdje je bio Ljetni sabor - reče Ejla, zaustavljajući se pred ulazom jedne od zemunica, još uvijek oklijevajući odgurnuti teški zastor i ući u dom nepoznatih ljudi koji je nisu pozvali, usprkos općeprihvaćenih običaja razvijenih iz nužde, radi preživljavanja u teškim vremenima. - Neki su mlađi ljudi na Ljetnom saboru govorili da su velike zemunice zastarjele - reče Džondalar. - Sviđa im se ideja da žive u odvojenim zemunicama za jednu ili dvije obitelji. - Misliš da žele živjeti sami? Svaka zemunica samo s jednom ili dvije obitelji? Kao zimski tabor? - upita Ejla. - Ne - odgovori on. - Nisu htjeli živjeti sami cijele zime. Nigdje nećeš naći takvu malu zemunicu samu; uvijek ih je bar pet ili šest, ponekad i više. U tome je stvar. Oni s kojima sam o tome razgovarao kažu da je lakše izgraditi manju zemunicu za obitelj ili dvije, nego se gurati u jednoj velikoj dok ne dođe vrijeme za izgraditi drugu- Ali, htjeli su ih graditi blizu svojih obitelji, ostati sa svojim taborima, sudjelovati u svemu i dijeliti hranu koju svi prikupljaju i spremaju za zimu. On odgurnu tešku kožu koja je visjela sa spojenih kljova na ulazu, prignu se i uđe. Ejla je ostala vani, držeći zastor da bi svjetlo moglo ući. - Sto misliš, Ejla? Izgleda li ti to kao mamutonska zemunica? - Možda. Teško je reći. Sjećaš se sungajskog tabora gdje smo stali kad smo putovali na Ljetni sabor? Nije se jako razlikovao od mamutonskog. Njihovi su običaji bili malo drukčiji, no u mnogome su bili slični Lovcima na mamute. A Mamut je rekao da su im i pogrebni obredi vrlo slični; mislio je da su nekad bili u rodu s Mamutoncima. A uzorci uresa ipak im nisu bili isti. - Zastala je prisjećajući se drugih razlika. - I neki dijelovi odjeće, kao onaj prekrasni šal od mamutove vune i vune od ostalih životinja na onoj mrtvoj djevojci. A čak i mamutonski tabori imaju različite uzorke. Nezija je uvijek znala iz kojeg je tko tabora po malim razlikama među uzorcima njihovih tunika, čak i tako malim razlikama koje ja nisam prepoznavala. Svjetlo s ulaza osvijetlilo je glavnu konstrukciju. Zemunica nije bila obložena drvetom, iako je bilo nekoliko smišljeno raspoređenih brezovih kolaca; bila je obložena mamutovim kostima. Velike i čvrste kosti golemih životinja bile su najizdašniji i najlakše nabavljivi graditeljski materijal u stepama s malo drveća.
- 121. Većina za gradnjuupotrebljavanih mamutskih kostiju nije bila od životinja koje bi lovili i ubili baš za tu svrhu. Bile su od životinja koje bi uginule prirodnom smrću i uzeli bi ih s mjesta gde bi one pale, ili, najčešće, s hrpa naplavljenih kostiju. Trajne nastambe često su gradili uz rijeke i blizu takvih naplavina jer mamutske su kosti i kljove bile vrlo teške. i obično bi po nekoliko ljudi trebalo kako bi podigli jednu i nisu ih rado nosili daleko; ukupna težina mamutovih kostiju uporabljenih za izgradnju jedne manje nastambe bila je oko tonu i pol, pa i više. Gradnja takve zemunice nije bila laka ni za jednu obitelj, nego združeni napor cijele zajednice; vodio ih netko s velikim znanjem i iskustvom, a organizirao netko sposoban svakoga nagovoriti na pomoć. Mjesto koje su nazvali Taborom bilo je stalno selo i ljudi koji su tamo živjeli nisu bili nomadi koji slijede divljač, nego stalno naseljeni lovci i skupljači. Tabor bi ponekad napustili ljeti, kad bi stanovnici otišli loviti ili skupljati plodove koje bi onda opet donijeli natrag i spremili u skladišta iskopana u zemlji. Ponekad bi otišli i u druge tabore posjetiti rodbinu i prijatelje i s njima i izmijeniti vijesti i dobra, no tabor bi im bio trajni dom. - Ne bih rekao da je ovo Mamutovo ognjište ili kako ga već ovdje zovu - reče Džondalar, spustivši opet za sobom zastor i podigavši time prašinu. Ejla uspravi malu žensku figuricu, čije su potkoljenice namjerno napravljene samo kao naznaka, zašiljene da bi se figurica mogla ugurati u zemlju i čuvati ulaz, a zatim pođe s Džondalarom u sljedeću zemunicu. - Ovo mora biti ili vođin ili Mamutovo ognjište, a možda je i jedno i drugo - reče Džondalar gledajući nešto veću zemunicu s bolje izrađenim ženskim kipićem pred njom. Ejla klimnu glavom. - Mamutova, čini mi se, ako su to Mamutonci ili ljudi poput njih. I glavarica i glavar Lavljeg tabora imali su ognjišta manja od Mamutovog, ali njegovo je bilo veće i zato da se mogu smjestiti gosti i svi ostali kad se skupe. - Čekajući da im se oči naviknu na tamu, oboje su stajali na ulazu, držeći zastor. Unutra su se žarila dva svjetalca. Vuk zareži, a Ejlin nos otkrije neki uznemirujući miris. - Ne ulazi, Džondalare! Vuče! Miruj! - uzviknu ona dajući i znak rukom. - Sto je to? - upita Džondalar. - Ne osjećaš? Unutra je neka životinja i to neka koja može ispustiti jak smrad, čini mi se jazavac. Ako ga uplašimo ispustit će smrad koji će ostati. Nećemo moći ovdje prenoćiti, a i ljudi koji tu žive namučit će se dok rastjeraju smrad. Pokušaj držati zastor, možda će sam izaći. Oni svoje jazbine kopaju zaklonjene od svjetla, iako ponekad love i danju.
- 122. Vuk opet zarežii bilo je očito da se kani ušuljati i napasti čudesnu životinju. Poput većine svojih srodnika iz porodice kuna, i jazavac je mogao poprskati napadača snažnim i prodornom izlučevinom svojih analnih žlijezda. Ejli se nimalo nije sviđala pomisao o druženju s vukom koji bi još dugo zaudarao tim snažnim mošusnim zadahom, ali nije bila sigurna hoće li ga moći zadržati od napada. Ako jazavac uskoro ne izađe, možda će morati naći drastičniji način istjerivanja iz zemunice. Jazavac nije mogao dobro vidjeti svojim malim očima, no ne trepnuvši gledao je prema osvijetljenom ulazu, a kad se pokazalo da očito ne namjerava otići, Ejla posegnu za praćkom, omotanom oko svoje glave i u vrećicu koja joj je visila oko pojasa, za kamenjem. Stavila je oblutak u džepić praćke, naciljala na sjajne svjetle točkice i brzim i vještim zamahom izbacila kamen. Čuo se udarac, a dva se mala svjetla ugasiše. - Mislim da si ga pogodila - reče Džondalar, ali ipak su prije ulaska pričekali da se uvjere kako se unutra ništa ne miče. Kad su ušli, zapanjiše se. Prilično velika životinja, metar dugačka od njuške do repa, raširila se po tlu s krvavom ranom na glavi; no bilo je očito da je u zemunici provela neko vrijeme nasilno istražujući čega sve tu ima. Napravio je strašan nered. Tvrdo utabani zemljani pod bio je sav izgreben, a u njemu su bile i iskopane rupe. Neke je napunio izmetom. Pletene prostirke koje su pokrivale pod rastrgao je, a isto je učinio i s raznim pletenim posudama. Kože i krzna na podignutim ležajima sažvakao je i iz-grizao, a perje, vunu i travu kojima su ležaji bili podstavljeni razbacao je posvuda. Čak je i dio debelog i nabijenog zida bio prokopan; jazavac je prokopao ulaz kroz zid. - Gle ovo! Bilo bi mi strašno vratiti se i naći nešto ovakvo - reče Ejla. - Pa to se uvijek može dogoditi kad odeš i ostaviš zemunicu praznu. Velika Majka ne štiti nastambe od drugih svojih stvorenja. Njezina djeca moraju se obratiti svojim totemima i sama se pobrinuti za životinje ovoga svijeta - reče Džondalar. - Mogli bismo malo počistiti ovu zemunicu da im smanjimo štetu, iako je ne možemo potpuno ukloniti. - Oderat ću jazavca i ostaviti im kožu da vide tko je svu tu štetu napravio. A koža će im dobro doći - reče Ejla podižući mrtvu životinju za rep i iznoseći je. Na boljem svjetlu vidjela je siva leđa s oštrim čekinjama, tamnim donjim dijelom i prepoznatljive crno-bijele pruge na licu, što i potvrdilo da je to stvarno jazavac. Prerezala mu je vrat oštrim i remenim nožem i pustila ga da iskrvari. Zatim krenu prema ženi miči, no prije toga zasta pogledavši ostale kupolaste zaklone. i pokušala je zamisliti kako bi naselje izgledalo da su ljudi tu i kao udar osjeti žaljenje što ih nema. Bez
- 123. ljudi izgledalo jepusto. Bila sretna što ima Džondalara i na trenutak je bila gotovo shrvana ljubavlju koju je osjećala za njega. Posegnula je za vrećicom s amajlijama koju je nosila oko vrata i opipala utješno poznate stvari, razmišljajući o svom totemu. Nije više razmišljala o svom zaštitniku, Duhu Špiljskog Lava, kao nekad. Bio je to totem koji je pripadao Plemenu, iako joj je Mamut rekao da će njezin totem zauvijek ostati s njom. Džondalar je uvijek spominjao Veliku Majku Zemlju kad je govorio o svijetu duhova, i sada je i ona više mislila na Majku, osobito nakon učenja koje joj je Mamut pružio, no stalno je osjećala da joj je Džondalara donio njezin totem Spiljskog Lava i osjećala je potrebu da mu se obrati. Služeći se prastarim svetim jezikom nijemih znakova rukama, kojim su se ljudi iz Plemena obraćali svijetu duhova, a ponekad i drugim plemenima čije su svakodnevne riječi i običniji znakovi bili drukčiji, zatvori oči i uputi misli prema svom totemu. - Veliki Duše Špiljskog Lava - gestikulirala je, - ova je žena zahvalna što si je našao dostojnom; sretna je što ju je izabrao moćni Špiljski Lav. Mog- ur je uvijek govorio ovoj ženi da je teško živjeti s moćnim duhom, ali da je vrijedno truda. Mog-ur je bio u pravu. Iako su kušnje znale biti teške, nagrada je vrijedila njihove težine. Ova je žena vrlo zahvalna za darove koje je dobila, darove učenja i razumijevanja. Ova je žena zahvalna i za muškarca kojeg joj je Veliki Duh Totema doveo, i koji vodi ovu ženu svome domu. Taj čovjek ne poznaje duhove Plemena i nije svjestan da je i njega izabrao Duh Velikog Špiljskog Lava, ali ova je žena zahvalna što je i njega ocijenio dostojnim. Već je htjela otvoriti oči, kad se sjeti još nečega. -Veliki Duše Špiljskog Lava - nastavi ona svojim nijemim jezikom, - Mog-ur je rekao ovoj ženi da totemski duhovi uvijek traže dom, mjesto gdje će se vratiti i gdje su uvijek dobrodošli i žele ostati. Ovo će putovanje završiti, ali rođaci ovoga čovjeka ne poznaju duhove Plemenovih totema. Novi dom ove žene neće biti isti, ali muškarac časti duha svake životinje i njegov narod sigurno zna i časti Duha Špiljskog Lava. Ova žena želi reći da će Veliki Duh Špiljskog Lava uvijek biti pozdravljen i uvijek će imati dom, gdje god ova žena bude dobrodošla. Otvori oči i vidje da je Džondalar promatra. - Izgledala si mi... zauzeta - reče on. - Nisam ti htio smetati. - Mislila sam... o svom totemu, o Spiljskom Lavu - reče ona - i o tvom domu. Nadam se da će mu tamo biti dobro. - Totemske životinje dobro se osjećaju blizu Đoni. Velika Majka Zemlja sve ih je stvorila i rodila. Legende to kažu - reče on. - Legende? Priče o prošlom vremenima?
- 124. - Mislim dase može reći da su to priče, ali priča ih se na određeni način. - I Pleme je imalo legende. Voljela sam gledati kako ih Dorv priča. Mog-ur je i mom sinu dao ime po jednoj od meni najdražih legendi, "Legendi o Darku" - reče Ejla. Pomalo iznenađeno i s nešto nevjerice Džondalar primi tvrdnju da Pleme, zbitoglavci, imaju legende i priče. Još mu je uvijek bilo teško zaboraviti neke predrasude s kojima je odrastao, no već je shvatio da su zbitoglavci znatno razvijeniji nego što je mislio; pa zašto onda ne bi imali i priče i legende. - Znaš li koju legendu o Majci Zemlji? - upita Ejla. - Pa, mislim da ću se dijela jedne od njih sjetiti. Pričaju se tako da ih bude lakše zapamtiti, ali samo ih posebni Zelandoni znaju sve. - On zasta da se prisjeti, a zatim zapjeva pjevnu pjesmu: Izliše plodne se vode, puneći rijeke i mora, Zemlja se natopi, zazeleni gora. Iz svake kapi rasla je travka i gaj Dok zelenilo ne ispuni sav zemaljski kraj. Ejla se nasmiješi: - Prekrasno! Baš lijepim zvukom i lijepim osjećajem priča tu priču. Slično je ritmu pjesama Mamutonaca. Lako se pamti. - Često se pjeva ta pjesma. Neki ponekad promijene melodiju, ali riječi uglavnom ostaju iste. Neki ljudi čak znaju cijelu priču sa svim legendama. - Znaš li još? - Znam još malo. Čuo sam ih sve i znam opću priču, ali stihovi su dugi i teško ih je zapamtiti. Prvi dio priča kako je Đoni bila usamljena i rodila sunce, ali, majčinu veliku radost, sjajnoga blistavog sina, a zatim priča kako ga je izgubila i opet ostala sama. Ljubavnik joj je mjesec, Lumi; i njega je stvorila. To je više kao ženska legenda; priča o mjesečevim mijenama i nastanku žene. A ima i drugih priča, kako je rodila sve životinjske duhove, sve do duha žene i muškarca, sve duhove Zemljine djece. Uto Vuk zalaje djetinjastim zovom, kakav je za privlačenje njihove pozornosti zadržao i kad više nije bio mladunče. Oboje pogledaše i vidješe razlog njegova uzbuđenja. Ispod njih, na naplavnim livadama s rijetkim drvećem blizu rijeke lutalo je krdo turova. Išli su golemi, s teškim rogovima i čupavim krznom, uglavnom tako duboko crvenkaste boje da su izgledali gotovo crni. A među njima bilo je i nekoliko životinja s velikim bijelim pjegama, osobito oko njuške i na sapima, što je bila blaga genetska anomallja kakva se ponekad pojavljivala osobito među turovima.
- 125. U istom trenutkuEjla i Džondalar pogledaše se, klimnuše si i pozvaše konje. Brzo su skinuli prtljagu i unijeli je u zemunicu, uzeli izbacivače i koplja, te uzjahali i krenuli prema rijeci. Približvajući se krdu, Džondalar stade proučavajući položaj i odluči odakle bi bilo najbolje prići. Slijedeći ga i Ejla se zaustavi. Ona je dobro poznavala mesoždere, osobito one manje, iako je znala loviti i veće poput risa i goleme i snažne špiljske hijene; s njom je živio i lav, pa sada i vuk, no nije baš poznavala biljoždere kakve su ljudi obično lovili za hranu. Iako je, dok je živjela sama otkrila načine njihova lova, Džondalar je odrastao loveći ih i bio znatno iskusniji. Možda zato što je upravo prije toga razgovarala sa svojim totemom i svijetom duhova, Ejla je bila u neobičnom raspoloženju. Pojava krda goveda gotovo se preočito podudarila s njihovom ocjenom da se Majka neće ljutiti ako ostanu nekoliko dana, dok ne zamijene što su izgubili i ne ulove životinju s čvrstom kožom i mnogo mesa. Ejla se pitala nije li to znak, možda od Majke ili od njezina totema. A nije to bilo ni tako čudno. Cijele godine, osobito u toplijem dobu, razne su životinje, u krdima i pojedinačno selile po šumama i obilnim pašnjacima velikih riječnih dolina. Bilo gdje uzduž većih rijeka bilo je normalno barem svakih nekoliko dana susresti razne životinje, a ponekad su i cijele procesije životinja prolazile svaki dan. Ovoga puta slučajno je to bilo krdo turova, baš onakvih kakva su im trebala, iako bi poslužile i neke druge životinje. - Ejla, vidiš li onu veliku ženku tamo? - upita Džondalar.- Onu s bijelom mrljom na njušci i preko lijevog ramena? - Vidim. - Mislim da bi trebalo pokušati uhvatiti nju - reče Džondalar. - Odrasla je, ali sudeći po veličini rogova vjerojatno nije prestara, a sama je i odvojena od drugih. Ejla protrnu. Sada je bila uvjerena da je to znak. Džondalar je izabrao neobičnu životinju; životinju s bijelim pjegama. Kad god se suočavala s teškim odlukama u životu i kad god bi nakon dugog razmišljanja domislila ili zamislila put do odluke, njezin bi totem potvrdio da je odluka ispravna time što bi joj poslao znak, neki neobičan predmet. Kad je bila mala, Kreb joj je objasnio takve znake i rekao joj da ih čuva za sreću. Većina malih stvari koje je nosila u ukrašenoj vrećici oko vrata bili su znaci koje joj je poslao njezin totem. Iznenadna pojava krda turova baš kad su odlučili ostati ovdje i Džondalarova odluka da će loviti baš neobično govedo izgledali su joj čudno srodni znacima koje šalje totem. Iako njihova odluka o kraćem zadržavanju u ovom taboru nije bila jako teška, bila je ipak važna i zahtijevala je ozbiljno promišljanje. Bio je to
- 126. stalni zimski domljudi koji su zažvali Majčine moći da ga čuvaju dok ih nema. Iako je životna potreba dopuštala strancu da se tu skloni u slučaju nužde, morao je za to postojati opravdani razlog. Nitko nije volio samo tako izazivati Majčinu srdžbu. Zemlja je bila gusto napučena živim bićima. Na svojim su putovanjima vidjeli nebrojeno mnogo najrazličitijih životinja, a malo ljudi. U svijetu gdje je ljudi tako malo bilo je utješno znati da nevidljivi svijet duhova znade za njihovo postojanje, zanima se za njihove postupke, a možda ih i vodi. Čak i neki hladni ili neprijateljski raspoloženi duh koji bi tražio da mu se ugađa, bio je bolji nego bezdušno zanemarivanje u nezainteresiranom svijetu u kojem bi njihovi životi bili samo u vlastitim rukama bez ikoga kome bi se mogli obratiti u teškim vremenima, pa makar i samo u mislima. Ejla zaključi da će uspjeh njihova lova biti znak da se smiju poslužiti zaklonima; ne uspije li, trebat će otići. Poslan im je znak, neobična životinja, i da bi dohvatili dobru sreću, morat će zadržati dio te životinje. Ne uspiju li, i bude li im lov bezuspješan, to će značiti zlu sreću, znak da Majka ne želi da tu ostanu i da moraju odmah otići. Mlada se žena pitala kakav će biti ishod. Džondalar je promatrao krdo turova. Goveda su se raširila od dna padine do same obale pasući po livadi hranjive zelene trave ispremiješane s grmljem i drvećem. Pjegava je krava bila sama u malom lugu gusto raspoređenih ariša i grmlja, odvojena od ostalih goveda iz krda. Grmlje se nastavljalo niz dno padine, ustupajući na kraju prostor trski i oštrom šašu na močvarnom tlu s druge strane, gdje se nastavljala močvara pretrpana visokim trskama. On se okrenu Ejli i pokaže prema močvari. - Ako pojašeš niz rijeku do onih trski i šaša, a ja joj priđem kroz onaj otvor u grmlju, naći će se između nas i lako ćemo je uloviti. Ejla pogleda i klimnu, a zatim sjaše. - Htjela bih privezati tobolac prije no što krenemo - reče ona privezujući dugi, cjevasti kožnati tobolac za remenje koje je držala na pokrivaču od mekane jelenje kože postavljenom na leđa kobile. U tobolcu je bilo nekoliko lijepo izrađenih skladnih kopalja s vitkim i zaobljenim uglačanim i dobro naoštrenim koštanim vršcima, rascijepljenim na spoju s dugim drvenim štapom. Na stražnjem dijelu svakoga koplja čiji su krajevi bili udubljeni, bila su učvršćena po dva ravna pera. Dok je Ejla vezala tobolac, Džondalar posegnu za kopljem iz svoga tobolca na leđima. Prije, dok nije putovao jašući već je svu prtljagu nosio na leđima, koplja je držao u posebnom držaču sa strane. Stavio je koplje na izbacivač i čekao.
- 127. Džondalar je otkrioizbacivač koplja onoga ljeta dok je s Ejlom živio u Dolini. Bila je to jedinstvena i velika inovacija, djelo njegove nadarenosti i intuitivnog razumijevanja fizikalnih načela koji još stotinama stoljeća neće biti opisani i objašnjeni. Iako je ideja bila genijalna, sam je izbacivač bio nevjerojatno jednostavan. Napravljen od jednog komada drveta, bio je oko stopu i pol dugačak i širok oko četiri centimetra, sužen na prednjem dijelu. Držalo ga se vodoravno, a nedaleko od sredine imao je udubinu predviđenu za koplje. Jednostavna kuka urezana u stražnji dio izbacivača ušla bi u udubinu na stražnjem dijelu koplja, zadržavajući ga dok se izbacuje. To je pomoglo preciznosti oružja u lovu. Na prednjem dijelu izbacivača bile su pričvršćene po dvije očice od jelenje kože. Koplje se polagalo tako da stražnji dio sjedne na kuku. Kažiprst i srednjak provukli bi se kroz kožnate očice na vrhu izbacivača, malo iza središta koplja, blizu težišta. Tako su držali koplje da ne spadne. Ali važnija je funkcija nastupala u trenutku kad bi se koplje izbacivalo, čvrsto držanje izbacivača tada bi dovelo do podizanja stražnjeg dijela. Učinak je bio kao da se ruka produžila. Time su se povećali krak poluge i jačina zamaha, pa tako i snaga i domet bačenoga koplja. Koplje se pomoću izbacivača izbacivalo slično kao rukom. Razlika je bila u posljedicama. S izbacivačem se duga motka s oštrim vrhom mogla izbaciti mnogo puta snažnije i više nego dvostruko dalje nego iz ruke. Džondalarov je izum iskoristio mehanička sredstva za prijenos i pojačanje sile mišića, no nije to bila prva primjena mehaničkih načela. Njegov je narod već dugo razvijao izume i sličnim se idejama poslužio i na druge načine. Primjerice, oštri komad kremena u ruci bio je spretan alat za rezanje, no kad su mu dodali držak, čovjek je dobio znatno više snage i lakše upravljao nožem. Prividno jednostavna ideja stavljanja držaka na stvari - noževe, sjekire i druge alate za struganje, rezanje i bušenje, te dužih ručaka na lopate, pa i dodatne ručke za izbacivanje koplja - umnogostručili su njihovu djelotvornost. Nije to bila samo jednostavna ideja, bio je to važan izum koji je olakšao rad i povećao vjerojatnost preživljavanja. Iako su i njihovi prethodnici razvijali različita oruđa i alate, ljudi poput Džondalara i Ejle bili su prvi koji su smišljajući poboljšanja išli toliko naprijed. Njihovi su mozgovi već lakše apstraktno razmišljali. Bili su sposobni zamisliti nešto i isplanirati kako to provesti. Počevši od jednostavnih predmeta koji su funkcionirali na jednostavnim, intuitivno shvatljivim načelima, izvlačili su zaključke i primjenjivali ih u novim okolnostima. Nisu izumili samo korisna oruđa, izumili su i znanost. A iz istog izvora kreativnosti, služeći se istom moći apstrahiranja, postali su
- 128. prvim ljudima sposobnimasvijet oko sebe vidjeti u simboličnom obliku, izvući iz njega bitno i reproducirati to; tako su začeli umjetnost. Završivši privezivanje tobolca, Ejla opet uzjaše. Vidjevši da je Džondalar već pripremio koplje, ona također stavi koplje na svoj izbacivač i držeći ga pažljivo, ali bez pritiska, krenu u pravcu koji joj je Džondalar pokazao. Turovi su se polako kretali pokraj rijeke pasući u prolazu, a krava koju su izabrali već je bila u novom položaju ne tako daleko od ostalih. Muško tele i još jedna krava bili su sada prilično blizu nje. Ejla nastavi niz rijeku vodeći Njisku koljenima, bedrima i nagibom tijela. Približivši se izabranoj lovini vidjela je kako se visoki muškarac na svom konju približava s druge strane livade kroz prolaz u grmlju. Tri su tura bili imeđu njih. Džondalar podiže ruku u kojoj je držao koplje nadajući se da l Ejla shvatiti da joj daje znak da pričeka. Možda je s njom prije i istanka trebao dublje proraditi strategiju, no bilo je teško planini taktiku u detalje kad se radi o lovu. Previše je toga ovisilo o situaciji koju zateknu i ponašanju divljači. Druge dvije životinje koje su sada pasle blizu pjegave krave značile su teškoću, ali nije bilo potrebe za žurbom. Činilo se da životinje nisu uznemirene njihovom prisutnošću, a on je htio razraditi plan prije nego što napadnu. Iznenada dvije krave digoše glave i njihova ravnodušnost pretvori se u napetu zabrinutost. Džondalar pogleda preko njih i ugleda izvor njihove uznemirenosti koja je polako prelazila u pravu ljutnju. Bio je to Vuk; došao je i približavao se govedima s isplaženim jezikom što mu je davalo istodobno prijeteći i šaljivi izgled. Ejla ga još nije primijetila, a Džondalar se borio sa željom da joj vikne neka ga zadrži. No povik bi samo uplašio krave, koje bi se možda dale u bijeg. Zato je, kad je pokret njegove ruke skrenuo njezinu pozornost, samo pokazao kopljem na Vuka. Ejla je tada primijetila Vuka, no iz Džondalarovih pokreta nije shvatila što želi i pokušala mu je plemenskim gestama reći da joj to objasni. Iako je znao ponešto od jezika Plemena, Džondalar se u tom trenutku nije sjetio njenu gestikulaciju tako protumačiti i nije prepoznao njezine znakove. Zanimalo ga je samo kako spasiti situaciju koja se pogoršavala. Krave počeše mukati, a za njima i tele na koje je prešao njihov strah. Činilo se da će svaki čas pobjeći. Ono što je u početku izgledalo kao lak ulov, postajalo je propala stvar. Prije nego što se stvari još više pokvare, Džondalar potjera Trkača naprijed, baš u trenutku kad je pjegava krava krenula u trk, bježeći od čovjeka na konju prema grmlju i drveću. Tele ju je slijedilo. Ejla je pričekala samo dok se nije uvjerila na koju će životinju Džondalar napasti, a onda i ona pojuri prema pjegavoj kravi. Približavali su se
- 129. turovima koji sujoš uvijek stajali na pašnjaku i sada ih gledali s uznemirenim mukanjem, a tad krava iznenada potrči prema močvari. Pojurili su za njom, ali čim su se približili krava se iznenada okrenu i pojuri natrag promaknuvši između konjanika prema drveću na drugoj strani livade. Ejla se nagnu i Njiska brzo skrene. Kobila je bila naviknuta na nagle promjene. Ejla je i prije lovila jašući na njoj, iako je to obično bio lov na manje životinje koje se dalo uloviti praćkom. Džondalaru je bilo nešto teže. Povodac nije tako brzo prenosio njegove zapovijedi kao Ejlino premještanje, a muškarac i njegov mladi pastuh imali su znatno manje iskustva u zajedničkom lovu; ipak nakon nešto početnog oklijevanja i oni su trčali za pjegavom kravom. Krava je srljala prema nizu drveća i gustog grmlja. Ako se uspije tamo skloniti, bit će je teško slijediti i imala je dobre šanse da pobjegne. Ejla na Njiski i, za njima, Džondalar i Trkač, približavali su se kravi u bijegu, ali kako su svi stepski biljožderi spašavali život od grabežljivaca bijegom, tako su i turovi u nuždi znali biti gotovo jednako brzi kao konji. Džondalar je poticao Trkača i konj mu je odgovorio trčanjem iz sve snage. Pokušavajući smiriti izbacivač koplja kako bi mogao pokušati naciljati kravu, kad se približio Ejli, Džondalar malo uspori, a zatim opet navali naprijed. Na diskretni Ejlin znak, kobila pođe ukorak s Trkačem. I Ejla je pripremila koplje za izbačaj, no čak i u galopu njezino je jahanje bilo lako i bez napora, što je bio rezultat vježbe i nekadašnjeg nesvjesnog dresiranja kobile. Mnoge od Ejlinih znakova kobila je osjećala više kao produžetak misli nego svjestan čin vođenja. Ejli je bilo dovoljno pomisliti kamo i kako želi, i Njiska bi to učinila. Razvile su tako blisko međusobno razumijevanje da joj se činilo kao da mali pokreti koji su pratili njezine misli nisu signal inteligentnoj i osjetljivoj životinji. Dok je ciljala kopljem, Vuk se iznenada zatrči uz kravu. Govedo je bilo zbunjeno pojavom poznatijeg napadača i malo usporivši skrenulo je u stranu. Vuk se baci na veliku pjegavu kravu, i ona se okrenu kako bi odbacila četveronožnog grabežljivca svojim dugim, oštrim rogovima. Vuk pade, no odmah se podiže i tražeći ranjiva mjesta zagrize mekani izloženi nos. Golema krava riknu, podiže glavu dižući Vuka u zrak i poče tresti njome, nastojeći se osloboditi uzroka boli. Lamatajući kao prazna krznena vreća mlada se zvijer čvrsto držala. Džondalar je odmah shvatio kako iskoristiti promjenu. Pojahao je u galopu i snažno zavitlao koplje izbliza. Oštri koštani vrh probio je kravlju kožu klizeći između rebara prema vitalnim organima. Ejla je u stopu slijedila Džondalara i njezino koplje do cilja samo trenutak poslije. Duboko je prodrlo s druge strane odmah iza grudnog koša. Vuk je i dalje
- 130. visio držeći seza kravlji nos sve dok životinja nije pala. s njegovom težinom koja ju je vukla prema zemlji, ona se teško stropošta na bok lomeći pod sobom Džondalarovo koplje. ' Pomogao nam je - reče Ejla. - Doista je zaustavio tu kravu i pre nego što je mogla pobjeći među drveće. Pokušavali su prevrnuti golemu kravu da bi tako došli do njezinog trbuha; pri tom su gazili po gustoj krvi koja se izlila kad joj je Džondalar presjekao vrat. - Da ju nije počeo goniti, krava vjerojatno ne bi ni počela bježati dok mi ne bismo stigli do nje. Bilo bi ju lakše uloviti – reče Džondalar. On podiže svoje slomljeno koplje i zatim ga opet baci msleći kako ga je možda mogao spasiti da Vuk nije navukao kravu da padne preko njega. Nije bilo lako napraviti novo koplje. - Ne možeš to znati. Krava je bježala i od nas, a dobro je trčala. - Te se krave uopće nisu osvrtale na nas dok Vuk nije stigao. Pokušao sam ti reći da ga pozoveš u stranu, ali nisam htio viknuti i poplašiti ih. - Nisam znala što hoćeš. Zašto mi to nisi rekao na jeziku Plemena? Pitala sam te, ali ti se nisi osvrtao - reče Ejla. Na jeziku Plemena? Nije mu palo na pamet da mu ona nešto želi reći jezikom Plemena. A bio bi to dobar način. Zatim ipak zatrese glavom. - Ne vjerujem da bi pomoglo. On vjerojatno ne bi stao ni da si ga pokušala dozvati. - Možda i ne bi, ali mislim da bi mogao naučiti biti koristan. On mi već dotjeruje sitnu divljač. i Macan je naučio loviti samnom i bio je dobar pomoćnik u lovu. Ako špiljski lav može naučiti loviti s ljudima, moći će i vuk - reče Ejla braneći životinju. Uostalom, ipak su ubili kravu i stvarno je Vuk pomogao. Džondalaru se činilo da je Ejlina procjena vukove sposobnosti za učenje nerealna, ali nije bilo smisla s njom se o tome prepirati. Ona se prema toj životinji ponašala kao prema djetetu i samo bi ga još jače branila. - Bolje da rasporimo kravu prije nego što se nadme. Morat ćemo ju oderati ovdje, razrezati u komade, i tako je prenijeti u tabor - reče Džondalar, a zatim se sjeti drugog problema. - A što ćemo s tim vukom? - Kako što ćemo s Vukom? - Ako razrežemo govedo i nosimo komade u tabor, on će navaliti na meso koje ovdje ostane - reče muškarac sve razdraženiji. Ubili su pjegavu kravu, pa makar s Vukovim miješanjem Ejla se n na nagle pro obično bio li Džondalaru njegove zape mladi pastuh ipak nakon n kravom.Krava je s pije tamo skl pobjegne. Ejli su se kravi život od grab gotovo jedna Džondala iz sve snage, gao pokušati uspori, a zati; bila
- 131. pođe ukc nočak i u ga je bio rezultai Mnoge od Ej tak misli nege ti kamo i kak međusobno i koji su pratili životinji. Dok je cilj do je bilo zbi rivši skrenulo i ona se okn svojim dugim, tražeći ranjiva riknu, podiže tojeći se oslol vreća mlada s Džondalai jahao je u gal vrh probio je organima. Ejla i s - a kad se vratimo moći će ukrasti meso koje smo odnijeli gc ivm pomoći - dakle smjeli su prenoćiti u zemunici. Možda Jedno od nas morat će ostati ovdje i čuvati kravu, a drugo " I"-, uostalom, providnost dovela ovamo. morati biti tamo, no kako ćemo onda prenijeti meso? Zato odjednom se pojavi Džondalar. Pokuša joj uzeti sjekiru. -A mo morati postaviti šator ovdje i sušiti meso tu, umjesto da l" "tražiš drugo drvo, a meni prepustiš da završim ovo? - upita smjestimo u taboru, a sve to zbog Vuka! - Bio je ljut zbog problema za koje je krivnju pripisivao vuku i to mu je već zamući iako ne više ljuta kao prije, Ejla odbije njegovu pomoć. – Rek lo misli. i "i ti da ću dovući tu kravu do tabora. Mogu to i bez tvoje Time je naljutio Ejlu. Možda bi Vuk i nasrnuo na meso da nje nema, ali dok je ona tu on ga neće ni taknuti. Bilo je dovoljno Znam da možeš, onako kako si mene prenijela do svoje spi se pobrine da Vuk ostane s njom. Nije on takav problem. I za U dolini. Ali ako radimo zajedno, motke ćemo napraviti brže se Džondalar ustremio baš na njega? I rekao je. - I da, moram priznati, u pravu si. Vuk nam je doista Već mu je htjela odgovoriti, no zatim se predomisli, preš""ngao_ doda. odgovor i zviznu Njiski. Glatkim skokom zajaše je i okrenu Ona zastane usred udarca i pogleda ga. Njegova je obrva prema Džondalaru. -Ne brini. Ja ću donijeti kravu u tabor -n" "-"vala iskrenu zabrinutost, no njegove su izražajne plave oči odavale unutarnju borbu. Iako nije imala razumijevanja za njego- ona i odjaše pozvavši Vuka da je prati. Dojahala je natrag do zemunice, skočila s kobile i požui"- predrasude o Vuku, snažna ljubav koju je osjećao za nju unutra. Vratila se noseći kamenu sjekiru s kratkim drškom kobila mu je iz očiju. Privlačile su je njegove oči; osjećala je joj je Džondalar napravio, zatim opet uzjaše i potjera Njisku pn.ignetsku privlačnost njegove muškosti, privlačnost čije gole ma breziku. ne snage on nije bio potpuno svjestan, i osjetila je kako njezin. Džondalar je gledao kako odlazi gore i vidio kako se vraćllPor slabi, ulazi u šumu, pitajući se što to namjerava učiniti. Počeo je rez - Ali znaš, i ti si u pravu - rekla je, osjećajući se pomalo po kravlji trbuh da bi izvadio crijeva, no dok je radio po glavi su Mjnički - on ih je natjerao u trk prije nego što smo mi bili sprem se motale zbunjujuće misli. i mogao nam je upropastiti lov. Bio je uvjeren da je njegova sumnja u mladog vuka opravi Džondalarova namrštenost povuče se pred osmijehom,
- 132. na, no žalioje što je to iznio pred Ejlom. Znao je što ona osj 1 akle, oboje smo u pravu - reče on. Ona mu uzvrati osmijehom, za tu zvijer. Znao je da njegovi prigovori neće ništa promijenit kimah zatim nađoše se u zagrljaju, a njegove usne pronađoše morao je priznati da je već uspjela vuka odgojiti znatno više ne"li"zine. Grlili su se s olakšanjem jer im je prepirka gotova i sa što je mislio da je moguće. 1 Ijom da udaljenost koja se među njima ispriječila izbrišu tjeles- Začuvši kako ona cijepa drva, on iznenada shvati što je smiuin bliskošću. la, pa se i sam uputi u brezik. Našao je Ejlu kako odlučno čije Kasnije, kad su prestali izražavati svoje svesrdno naglo olak- visoko i ravno drvo u središtu skupine tijesno raspoređenih s-""je, ali još uvijek u zagrljaju, Ejla progovori: - Mislim da bi Vuk bala, rastjerujući tim udarcima svoj bijes.itvarno mogao naučiti pomagati nam u lovu. Morali bismo ga sa- Vuk nije tako loš kao što Džondalar kaže," mislila je. "Mož" podučiti, je doista poplašio to govedo, ali je poslije i stvarno pomoga - Ne znam. Možda. Ali kad već putuje s nama, mislim da bi Zastala je načas da predahne i namrštila se. A što bi bilo da mW morala poučiti koliko bude išlo. Ako ništa drugo, mogla bi ga ulovili kravu, ne bi li to značilo da ovdje nisu dobrodošli? Da MM naučiti da ne smeta u lovu - reče on. čin duh ne želi da ostanu u taboru? Da je Vuk pokvario njih - Pomozi mi, pa će slušati oboje. lov, ona sada ne bi razmišljala kako da prenese kravu, nego - Sumnjam da će slušati mene - odgovori on, no vidjevši da se spremali na odlazak. A ako je bilo određeno da će ostati,"" ona s time neće složiti, doda: -Ali pokušat ću, ako ti to hoćeš, ionako ne bi mogao pokvariti njihov lov, zar ne? " " joj uze kamenu sjekiru iz ruke, i skrene razgovor na njezinu Opet se bacila na cijepanje. Stvar je postajala previše slo"lrugu ideju. ??? - Rekla si nešto o znacima iz jezika Plemena koje bismo mogli upotrijebiti u lovu kad se ne smijemo dovikivati. I to bi moglo biti korisno. A Ejla se osmjehnu okrenuvši se da potraži drugo stablo. Džondalar pregleda drvo na kojemu je ona radila kako bi mogao procijeniti koliko će još morati sjeći. Nije bilo lako srušiti tvrdo drvo kamenom sjekirom. Krhko kremeno sječivo kamene sjekire moralo je biti prilično tvrdo kako ne bi puklo od udaraca. Zbog toga se jednim udarcem nije moglo odsjeći mnogo, nego odbiti samo jedan komadić. Drvo je
- 133. izgledalo više kaoda ga je netko nagrizao, nego da ga je sjekao. Slušajući ritmični zvuk udaranja kamena u drvo, Ejla je pažljivo pregledavala dubravu, tražeći prikladno drvo. Našavši ga, označila je koru i pošla tražiti treće. Posjekavši stabla, dovukoše ih na proplanak te noževima i sjekirom skinuše grane i poslagaše stabla na tlo. Ejla odmjeri i označi, a zatim ih skratiše na jednaku dužinu. Dok je Džondalar vadio iznutrice iz krave, Ejla ode do zemunice po užad i konstrukciju koju je napravila od povezanog i upletenog kožnatog remenja. Ponijela je i jednu od podnih prostirki koje je jazavac uništio, a onda pozove Njisku i pričvrsti ormu na nju. Uzevši dvije duge motke - treća im je trebala samo za stalak na koji će spremiti hranu od proždrljivih životinja - ona pričvrsti tanje strane za ormu koju je postavila na kobilu, prekriživši ih iznad njezina grebena. Deblji su se dijelovi vukli po tlu, svaki sa svoje strane. Užadima su privezali prostirku na široko razmaknute krajeve blizu tla, a zatim su tu privezali još užadi koja će pridržavati kravu. Gledajući kolika je, Ejla se upita neće li biti preteška čak i za snažnu stepsku kobilu. Oboje su se namučili vukući kravu na saonice. Prostirka nije jako držala kravu, no kad su je dobro privezali, nije se vukla po zemlji. Nakon tolika posla, Ejli se učini da će sve to biti preteško za Njisku i gotovo se predomislila. Iako je Džondalar već uklonio crijeva, želudac i ostale iznutrice, možda bi bolje bilo oderati kožu odmah i rasjeći meso u manje, praktičnije komade. Više nije morala dokazivati da može kravu donijeti u tabor, no kad su već sve natovarili, ona odluči da će pokušati. I samu je Ejlu iznenadilo kako je kobila počela povlačiti teški teret preko neravnog zemljišta, a Džondalara to iznenadi još i više. Krava je bila veća i teža i od Njiske, no kako su se po zemlji vukla samo dva kraja i kako je na njima počivao veći dio tereta, išlo je. Na strmini je bilo teže, no žilavi je stepski konj izdržao i taj teret. Na neravnom tlu bilo kakve neobrađene površine saonice pokazale najpraktičnijim sredstvom za prijevoz tereta. Saonice su bile Ejlin izum, plod potrebe, prilike i intuitivnog li. Živeći sama, bez ikoga tko bi joj pomogao, često je morala i ticati stvari preteške kako bi ih sama nosila i vukla - primjeri-odrasle životinje - i obično ih je morala rasjeći u manje komade i smišljati načine zaštite od lešinara. Priliku joj je pružila kobila koju je uzgojila, i čija joj je snaga mogla pomoći. No glavnu joj je pomoć pružio mozak koji je znao odrediti potrebe i razviti vodstvo. Stigavši do zemunice, Ejla i Džondalar odvezaše kravu i nakon i reči i zagrljaja zahvale, povedoše kobilu natrag po iznutrice, koje su također
- 134. bile korisne. Stigavšido proplanka, Džondalar podiže slomljeno koplje. Prednji se dio odlomio, šiljak je još uvijek bio u kravi, no dugi stražnji dio još je uvijek bio čitav. Možda će mu se naći neka svrha, pomisli Džondalar, noseći ga sa sobom. Vrativši se u tabor, skinuše ormu s Njiske. Vuk je njuškao po iznutricama; crijeva su mu bila najdraža poslastica. Ejla je na trenutak oklijevala. Crijeva su se mogla korisno upotrijebiti na razne načine, od spremanja loja, do brtvljenja, no nisu mogli ponijeti mnogo više nego što su već imali. Zašto mi se čini da, samo zato što imamo konje i možemo ponijeti više, sve više toga i trebamo, pomisli ona. Sjetila se kako kad je pješice otišla od Plemena, sve što je imala stalo u jednu košaru koju je nosila na leđima. Istina, njihov je šator bio znatno udobniji od niskog kožnatog zaklona koji je tada imala, a sada su imali odjeću za presvlačenje, pa i zimsku odjeću, i više hrane i alata, i... sve se to više ne bi moglo nositi samo na leđima. Korisna, no sada nepotrebna crijeva bacila je Vuku, a onda se zajedno s Džondalarom prihvati razrezivanja goveda. Napravivši nekoliko glavnih rezova, počeše vući kožu, što je bilo brže nego deranje nožem. Oštro im je oruđe trebalo samo da poderu nekoliko spojenih mjesta. Uz nešto napora, opne između kože i mišića čisto su se razdvajale i na kraju su samo dvije rupe od kopalja kvarile savršenu kožu. Smotali su je da se ne bi prebrzo osušila, a zatim odvojiše glavu. Jezik i mozak bili su mekani i izdašni, pa su njih odlučili pojesti odmah za večeru. Lubanju s velikim rogovima ostavit će ljudima iz tabora. Nekome bi mogla nešto značiti, a ako ne, na njoj je bilo mnogo korisnih dijelova. Zatim Ejla odnese želudac i mjehur isprati na potočiću kojim je u tabor stizala voda, a Džondalar ode potražiti šiblje i savitljiva stabalca koja će upotrijebiti pri izradi okrugloga, zdjelasto uobličenog okvira za čamac. Potražili su i triješće i suho gm ovdje u taboru. A možda se i vrate prije no što odemo, vatre koje će tjerati kukce i grabežljivce od mesa, a trebaUlar osjeti sjetu u n™S™u, . d bila sama u i vatra koju će zapaliti u zemunici. icdostaju ti ljudi? - upita""ij 8 Radili su dok se nije gotovo potpuno smračilo. Rasj mislio sam da si se navSfUOSUtoi1adw kravu u veće komade, a zatim ih razrezali u male jezicasteiozda bas zato. Dostami ,e sam . de i objesili ih da se suše na improviziranim okvirima oC-ijeme, ponekadlm.i se uviđaaut g nekim no posao još nije bio gotov. Unijeli su okvire u zemunic, Pomislila sam J ti sa mnom. Bez je još uvijek bio vlažan, no složili su i unijeli i njega.
- 135. Sutra,na i pogledaga. - Tako sam sretna sto ga, kad iznesu meso opet postaviti kako bi se sušenje zavi mi bilo tako Prazno" š ne moram vraćati. . ;a i ia sam sretan. 3reid.11 suu "" "-. .v etru 1 suncu. Ila l A bMn s L, mnom da to ne znam ni iz- Kad su ujutro završili narezivanje mesa, Džondalar pako sam sretan sto si pošla sa mnom diti čamac. Za savijanje drvenog okvira poslužio se paro"a jedva čekam daa™° n " sresti. Dosad smo pu- ćim kamenjem zagrijanim u vatri. Ejlu je to jako zanimalo,ijke Rijeke v"ero!atn°TrrandeSvbiizu vode, rijeka ili la je znati i gdje je naučio kako se to radi. 30 P™1™™™" gmnu gkvom pridržavajući još - Od brata, Tonolana. On je bio izrađivač kopalja - obj; a ne na otvorenom. Ejla ™m™ Sia mćem kamenju, dok Džondalar, držeći na tlu jedan kraj ravnog malog drveta mladicu kou e "f mu pomože da je priveže savio i vezivao u kružni oblik tetivom sa stražnje noge kramdalar mtnukrug atim p pokri. SU Kakve veze ima izrada kopalja s izradom čamaca?ra upotbiti ™rZ - Tonolan je znao postići da koplje bude savršeno ipica koje neće biti dovoljne zaP™1 lavi glatko. A da bi znao kako izravnati savijeno drvo, moraš no kojim bi nadomjesti1 ona, ko 1 ,e netao p p Lati kako ga savinuti, pa je on znao i to. Bio je u tome ,mac će im trebati kako PZLz pomogla, spretniji nego ja. Imao je za to pravi osjećaj. Moglo bi se c" za meso smis ti nešto drug. J p. da njegov pravi zanat nije bio izrada kopalja, nego obrada i ona, duguljasta, gutopletena i Pr Znao je napraviti najbolje krplje, a za to moraš uzeti ravmlo je trske 1 vrbina šiblja, obilje materija nu i potpuno je saviti. Možda se zato kod Šaramudonaca ci košara poslužiti? Droblem što se krv iz njega kao kod svoga ognjišta. Oni su bili pravi majstori za obnujd se nosi LLLi košara to jednostavno ta. Toplom vodom i parom uspijevali su zakriviti svoje ta, bez obzira kako gusto bila pletena, oblikLjibipoželjeli. UpI -Ubijen iz cijelog debla. Prednji , on nekog vremenaK uobličavao u oštar vrh, stražnji kraj isto tako, pa kanubalo joj je nešto sto ce se ponašati slično
- 136. kroz vodu klizititako lako kao da je režeš oštrim nožem,e je morala razrmshtL krasni čamci. Ovaj koji mi ovdje radimo znatno je nezgr,blem zamjene za aj"Lgk. odaro ali ovdje nema velikog drveća. Vidjet ćeš kanue kad stigne glave 1 kako bi nakupila Šaramudonaca. osuše 1 ™" Džondalar ju je pratio, ali sa- - Koliko nam još treba do tamo? materijala za izradu kosare Dzonaai J V -Još su prilično daleko. Iza onih planina - reče on pok2 brezika. Kad se vec baviradom d h na zapad prema visokim vrhovima koji su se gubili u ljeMti i nekoliko kopalja koja ce poslužiti umjes g Ona razočarano uzdahnu. - Nadala sam se da neće bLmu je prije PJS daleko. Bilo bi mi drago da susretnemo neke ljude. Voljela nih tako da ih se moglo lako dovršiti kao s j Prije nego što su napustili Ljetni sabor, Džondalar je napravio i nekoliko koštanih vršaka za koplja, pokazavši im kako ih se izrađuje. Takvim su se šiljcima služili ljudi iz njegova naroda, no on je naučio i kako Lovci na mamute izrađuju koplja s kremenim šiljcima, a kao spretnom kalatelju kremena njemu je takve vrške bilo i lakše napraviti nego oblikovati i izbrusiti koštane. Popodne se Ejla prihvati izrade košare za meso. Živeći u Dolini provela je mnoge noći olakšavajući si samoću pletenjem prostirki i košara, a to ju je učinilo vrlo brzom i spretnom pletaricom. Mogla je plesti i u gotovo potpunom mraku, pa je nova košara za meso bila gotova prije no što je otišla na spavanje. Košara je bila izvrsno napravljena, dobro je odredila i veličinu i oblik, i materijale i gustoću, no unatoč tome, nije bila potpuno zadovoljna. Izašla je u sve gušći mrak pošavši na potočić promijeniti upijače od vune i oprati onaj koji je sada koristila. Ostavila ga je blizu vatre da se suši, no tako da ga Džondalar ne vidi. Zatim, i ne gledajući ga, ona legnu u krzna do njega. Žene iz Plemena učili su da, dok im traje mjesečna kletva, koliko je god moguće, izbjegavaju muškarce i da ih za to vrijeme ne gledaju u oči. Muškarce iz Plemena znalo je jako razgnjeviti ako su žene bile s njima u tom razdoblju. Ejlu je iznenadilo što Džondalar nije time opterećen, no još se uvijek nije slobodno osjećala i jako se trudila da svoje potrebe oko toga obavlja neupadljivo.
- 137. Džondalar je, zavrijeme njezine mjesečne kletve, uvijek bio obziran prema njoj, i osjećao je njezinu uznemirenost, no kad se našla zajedno s njim na ležaju, on se okrenu i poljubi je. Ona zadrži sklopljene oči, no toplo mu uzvrati. Kad se on opet okrenuo ležali su jedno uz drugo, gledajući ples vatre na stropu i zidovima udobne nastambe i razgovarali su, no ona je još uvijek izbjegavala njegov pogled. - Volio bih nečim premazati tu kožu kad je navučemo na okvir. Kad bih skuhao kopita i ostatke kože i nešto kostiju u vodi, i kad bi to dugo kuhalo, dalo bi vrlo gustu juhu koja bi se osušila i stvrdnula. Imamo li što u čemu bih to mogao skuhati? - Sigurna sam da ćemo se nečega sjetiti. Mora li se kuhati dugo? - Mora. Mora se potpuno raskuhati da bi se zgusnulo. - Onda bi možda bilo najbolje da se kuha izravno na vatri, kao juha... možda na komadu kože. Morat ćemo paziti i dolijevati vode, ali dok je vlažno, koža neće progorjeti... Čekaj! A što kažeš na želudac toga goveda? U njemu sam držala vodu da se ne osušii i ga bude lakše skuhati i oprati, no mogao bi poslužiti i kao posuda za kuhanje - sjeti se Ejla. Ne bih rekao - reče Džondalar. - Ne možemo stalno doli- viti vodu. Želimo da se zgusne. - Onda će biti najbolje da uzmemo dobru nepropusnu košaru i vruće kamenje. Napravit ću je ujutro - reče Ejla, no dok je žmurijeći ležala, nije mogla usnuti. Stalno je razmišljala kako naći bolji način skuhanja mješavine koju Džondalar želi napraviti. Jednostavno se nije mogla sjetiti kako. Već je gotovo zaspala kad joj je sinulo. - Džondalare! Sjetila sam se! I on je već padao u san. Njezin ga je trzaj probudio. - Ha? Što je? - Ništa. Sjetila sam se kako je Nezija topila mast i mislim da to najbolji način kako skuhati to što želiš. Iskopaš plitku jamu, u obliku zdjele, i obložiš ju komadom kože - vjerojatno nam je ostao dovoljno veliki komad. Smrviš nešto kostiju i razbacaš ih po dnu, a onda staviš vodu i papke i što ti još treba. Možeš to kuhati sve dok grijemo kamenje, a komadići kostiju spriječit će vrelo kamenje da dodirne i progori kožu. - Dobro. Tako ćemo učiniti - reče Džondalar, još uvijek napola u snu, a zatim se okrenu i zaspi. Ali još se nešto vrzmalo Ejlinom glavom. Namjeravala je ostaviti goveđi želudac domaćinima za mješinu za vodu, no za to je morao biti stalno vlažan. Kad se osuši, stvrdnut će se i neće se više vratiti u svoje izvorno, savitljivo, gotovo potpuno nepropusno stanje. Čak i ako ga napuni
- 138. vodom, s vremenomće voda ishlapiti i propustiti, a nije mogla znati kada će se ljudi vratiti. Iznenada se sjetila. Gotovo je opet uzviknula, no na vrijeme se stišala. Džondalar je spavao i ona ga nije htjela buditi. Želudac će pustiti da se osuši i poslije će njime obložiti novu kutiju a meso. Oblikovat će ga dok je još vlažan, tako da se potpuno poklopi. U san je tonula zadovoljna što je smislila kako zamijeniti lako važnu stvar bez koje je ostala. U sljedećih nekoliko dana, dok se meso sušilo, oboje su imali mnogo posla. Dovršili su zdjelasti čamac i premazali ga ljepilom koje je Džondalar napravio kuhajući papke, kosti i ostatke kože. Dok se čamac sušio, Ejla je napravila košare za meso koje će ostaviti na poklon ljudima iz ovog tabora, za kuhanje, kako bi im zamijenili ono što su izgubili, i za skupljanje biljaka. Dio skupljenoga bilja odlučila je ostaviti. Svakoga je dana skupila nešto povrća i ljekovitih biljaka, a dio toga osušila bi da ponesu sa sobom. Jednoga dana krenuli su potražiti nešto od čega bi mogli napraviti vesla. Brzo po polasku nađoše lubanju golemog jelena koji je uginuo prije no što je odbacio svoje velike lopataste rogove, pa su mu tako ostala dva roga jednake veličine. Iako je još bilo rano, Džondalar osta s Ejlom ostatak jutra. Učio je prepoznavati hranjive biljke, a tako je ujedno shvatio i koliko Ejla stvarno zna. Njezino znanje o biljkama i načinima kako ih upotrijebiti bilo je nevjerojatno. Poslije je, u taboru, Džondalar skinuo paroške s rogova i pričvrstio ih na čvrste kratke štapove, čime je dobio sasvim dobra vesla. Sutradan odlučiše s onim istim uređajem kojim su svijali okvir za čamac sada izravnati motke za koplja. Iako su sa sobom imali posebne alate koje je Džondalar nosio u kožnatom zamo-tuljku, privezanom remenjem, na uobličavanje i uglačavanje ko-palja potrošili su najveći dio idućih nekoliko dana. Dok su to radili, svaki put kad bi prošao pokraj mjesta gdje ga je odbacio, Džondalar bi opazio slomljeni držak koplja koje je ponio iz doline i svaki bi put osjetio nezadovoljstvo. Šteta što se sada od tog ravnog štapa ne može napraviti ništa drugo doli skraćeno i neuravnoteženo koplje, pomislio bi i sjetio se da se jednako tako lako može slomiti i bilo koje od kopalja koja sada rade. Zadovoljan što nova koplja dobro lete, on uze još jedan komad alata, tanko kremeno sječivo s vrškom kao u dlijeta pričvršćeno uz držak od jelenjega roga, i njime izdubi dubok utor u debljem stražnjem dijelu motki. Od pripremljenih komada kre-mena koje je donio sa sobom, Džondalar napravi nove vrške i pričvrsti ih na štapove svježim žilama i gustim ljepilom koje je napravio za premazivanje čamca. Sušeći se, žilave će se tetive stisnuti i čvrsto vezati vršak na koplje. Na kraju je
- 139. pričvrstio i dvaduga pera, nađena pokraj rijeke, gdje ih je bilo mnogo poispadalih s bjelorepih orlova, sokola i crnih lunja koje su ovdje živjele i hranile se glodavcima. Napravili su metu, a za to im je poslužila poderana debela prostirka koju je jazavac rastrgao i učinio neupotrebljivom. Pokrpana ostacima goveđe kože, primala je pogotke ne oštećujući vrške kopalja. Svakoga dana oboje su vježbali gađanje. Ejli je to trebalo kako bi održala točnost svojih pogodaka, a Džondalar je isprobavao razne kombinacije duljine koplja i težine vršaka, kako bi našao koplje koje će se najbolje složiti s izbacivačem. Kad su koplja bila dovršena i suha, Džondalar i Ejla odnijeli su ih na svoju streljanu da ih probaju s izbacivačem i izaberu koje će koplje kome pripasti. Iako su oboje bili vrlo vješti s kopnu, neki od njihovih izbačaja morali su promašiti obloženi cilj iako bi tada koplje palo na tlo bez štete. No kad je jednom džondalar snažnim zamahom izbacio upravo završeno koplje i .mio promašio cilj, nego pogodio veliku mamutovu kost koja i ani stajala kao klupa, ustuknuo je. Kako se koplje savilo i od-bllo, začuo se prasak. Drvena se motka raspala na slabome mjes-i ko stopu od vrška. Pregledavajući koplje vidio je da je i kremeni šiljak također i u pukao s jedne strane i da je prilično velik komad otpao, od I ega je postao neupotrebljiv i nije ga vrijedilo popravljati. Bio i" lijesan na sebe što je tako upropastio koplje u koje je uložio n diko truda, a da ga nije korisno upotrijebio. U nagloj provali bi- sa, on prelomi slomljeno koplje preko koljena i baci ga. Podigavši glavu vidio je da ga Ejla promatra i okrenu se, cr-VCneći od zbunjenosti zbog svog ispada, a zatim se sagnu i podiže slomljene dijelove, nastojeći ih se neopazice riješiti. Kad ju i opet pogledao, Ejla je bacala novo koplje kao da ništa nije videla. On ode do zemunice i baci slomljeno koplje blizu onoga koje se slomilo dok su lovili, a zatim se zagleda u dijelove, osjećajući se blesavo. Bilo je doista smiješno tako se razbijesniti zbog slomljenog koplja. Ali ipak, izrada koplja odnosi mnogo vremena, mislio je gledajući dugu motku s odlomljenim vrškom i dio drugoga koplja s napuklim šiljkom. Šteta što se ti dijelovi ne mogu spojiti u novo koplje, pomislio je. Gledajući tako, on se poče pitati bi li ih možda ipak mogao spojiti. Podiže slomljene dijelove, pažljivo ih pregledavajući. Sklopio ih je i neko su vrijeme rascijepljeni dijelovi ostali zajedno, no onda se opet raspadoše. Pregledavši opet slomljeno dugo koplje, on primijeti utor koji je urezao na kraju, za kuku bacača, a zatim okrenu koplje da vidi odlomljeni dio.
- 140. "Ako na ovomkraju izdubim dublju rupu", pomisli on, "a ubacim ovaj slomljeni dio u udubinu na ovom kraju, pomisli on, bi li se to držalo?" Preplavljen oduševljenjem, Džondalar uđe u zemunicu i izvuče svoj kožnati svežanj. Sjeo je na zemlju, odmotao ga, i, rasprostrvši mnogo pažljivo izrađena alata, izabere dlijeto. Odloživši ga, on iz korica izvadi nož i poče sjeći krhotine kako bi dobio glatku površinu. Ejla je prestala vježbati izbacivanje koplja i stavila ga, zajedno s izbacivačem u tobolac koji je postavila tako da joj visi s jed nog ramena, onako kao Džondalaru. Dok je išla prema zemunici noseći biljke koje je nabrala, on istrči pred nju sa širokim osmijehom na licu. - Gle, Ejla! - reče, podižući jedno koplje. Komad prvoga koplja s još uvijek pričvršćenim šiljkom uklapao se u gornji dio dugoga koplja. - Popravio sam. Sad ću ga isprobati. Pošla je za njim do mete i gledala ga kako postavlja koplje na izbacivač, podiže ga i cilja, a zatim snažno izbacuje koplje. Dugački projektil pogodio je metu, a onda se odbio. No, prišavši da provjeri pogodak, Džondalar je pronašao malu strjelicu čvrsto zabijenu u cilj. U srazu se duga motka opustila i odbila, no pregledavši je, on vidje da je neoštećena. Dvodjelno je koplje uspjelo. - Ejla! Shvaćaš li što to znači? Džondalar je od uzbuđenja vikao. - Nisam sigurna.. - Gle, šiljak je pogodio i oslobodio se koplja, a nije se slomio. To znači da će drugi put biti dovoljno da napravim novi vršak i pričvrstim ga na ovakav kratki štap. Ne moram raditi cijeli novi štap. Mogu napraviti dva takva šiljka, pa i više, a trebat će mi samo nekoliko dugih motki. Moći ćemo nositi više šiljaka, nego štapova, a ako koji šiljak i izgubimo, neće ga biti tako teško zamijeniti. Evo, pokušaj ti - reče on, oslobađajući šiljak iz mete. Ejla pogleda. - Meni baš ne ide izrada dugih ravnih kopalja, a ni moji vršci nisu tako lijepi kao tvoji - reče ona. - Ali mislim da bih ovo čak i ja mogla napraviti. - Oduševila se kao Džondalar. Dan prije polaska još jednom provjeriše svoje popravke štete koju je napravio jazavac, postaviše njegovu kožu na način za koji su se nadali da će jasno pokazati tko je kriv za nered i postaviše ostale darove. Košaru sušena mesa objesiše na gredu od mamutove kosti, kako bi grabežljivcima otežali pristup. Ejla izloži i druge košare i objesi nekoliko naramaka ljekovitih trava i jestivih biljaka, osobito onakvih kakve su Mamutonci često brali. Džondalar je vlasniku zemunice ostavio jedno osobito dobro izrađeno koplje.
- 141. Napola osušenu lubanjutura nabili su na kolac kako grabežljiva ne bi mogli do nje. Rogovi i ostale kosti lubanje bili su korisni, a glava je bila i objašnjenje kakvo je meso u košari. Činilo se da mladi vuk i konji osjećaju da se nešto sprema. Vuk je trčkarao oko njih, pun ushita i volje, a i konji su bili neumorni; Trkač se ponašao dostojno svome imenu, zalijećući se u kratke galope, a Njiska je ostajala blizu tabora, pogledom prateći Ejlu i snažno mašući repom. Prije počinka sve su složili za polazak, osim svojih krzna za čuvanje i onoga što im je trebalo za doručak. Spremili su i sada i i osušeni šator, koji je bilo nešto teže saviti i složiti. Kože su i i Ije nego što je od njih napravljen šator bile dimljene, pa su zadržale određenu savitljivost i poslije namakanja, no prenosivi je Uklon ipak bio pomalo krut. Tek će s uporabom opet smekšati. Posljednje noći udobna boravka u zemunici Ejla je gledala kako titravo svjetlo vatre koja se gasi skakuće po zidovima njihovog skloništa, osjećajući kako i njezini osjećaji titraju u sličnoj igri svjetlosti i sjene. Bila je orna za nastavak putovanja, no bilo joj je i žao što napušta mjesto koje je dok su tu kratko boravili, počela i sjećati kao dom, iako su mu nedostajali drugi ljudi. Proteklih se dana često zatekla kako gleda prema vrhu padine, nadajući se da će vidjeti kako se ljudi koji tu žive vraćaju u svoj tabor. Iako je još uvijek željela da se oni iznenada pojave, prestala se nadati i počela je iščekivati dolazak na Veliku Majku Rijeku ili možda susret s nekim dok putuju tamo. Voljela je Džondalara, ali čeznula je i za drugim ljudima, ženama i djecom i starcima, za smijehom i razgovorima. Ali nije htjela misliti mnogo dalje od sutrašnjega dana ili sljedećega tabora. Nije htjela razmišljati o Džondalarovom narodu ili o tome koliko još moraju putovati prije no što dođu do njegova doma, a nije joj se razmišljalo ni o tome kako će u malom okruglom čamcu prijeći tu široku i brzu rijeku. I Džondalar je ležao budan, zabrinut glede njihova Putovanja i nestrpljiv da krenu dalje, iako je njihov boravak ovdje smatrao veoma korisnim. Šator se osušio, obnovili su zalihe i opremu koja im je propala ili oštećena, a bio je oduševljen i otkrićem dvo dijelnoga koplja. Bilo mu je drago što imaju zdjelasti čamac, no ipak je brinuo kako će prijeći rijeku. Bila je to široka, brza i živa rijeka. Ali vjerojatno više nisu daleko od mora i rijeka sigurno više neće postati manja. Svašta se još moglo dogoditi i on je znao da će mu biti drago kad prijeđu preko.
- 142. 10 Eijla se tenoći često budila i oči su joj bile otvorene kad se prva jutarnja svjetlost ušuljala kroz otvor za dim i polako svojim tankim svjetlucavim prstima ušla u guste sjene, raspršila mrak i donijela oblike stvarima dotad skrivenima u mraku. Do vremena kad se noć povukla pred polusvjetlom, već je bila potpuno budna i više nije mogla zaspati. Tiho se izvukla iz Džondalarove topline i kliznula van. Noćna hladnoća od povjetarca koji je stizao s golemih naslaga leda sjeverno od njih obujmi njezinu golu kožu i ona se naježi. Pogled preko zamagljene doline otkrio joj je nejasne oblike još uvijek neosvijetljene zemlje na drugoj strani, kako se ističu prema nebu. Jedva je čekala da budu tamo. Grubo toplo krzno očeše se o njezinu nogu. Odsutno je češkala grivu vuka koji se pojavio pokraj nje. On je onjušio zrak i, osjetivši nešto zanimljivo, pojurio niz padinu. Ejla pogledom potraži konje i primijeti žućkasto krzno svoje kobile na jednom od pašnjaka blizu vode. Tamnosmeđeg konja nije vidjela, no znala je da je negdje u blizini. Tresući se od hladnoće, pošla je kroz orošenu travu prema potočiću i vidjela kako se sunce diže na istoku. Gledala je kako se boja zapadnog neba mijenja s jedva malo svjetlije od crne do pastelnoplave, a raščupani ružičasti oblaci odsjajivali su sjaj jutarnjeg sunca još uvijek skrivenog iza vrha kosine. Ejla osjeti želju da ode pogledati kako sunce izlazi, no zaustavilo ju je treperenje nečeg sjajnog s druge strane. Padine preko rijeke još su uvijek bile u polumraku, no one zapadne, okupane jasnim svjetlom mladoga sunca isticale sii se u živom reljefu, tako detaljno da joj se činilo kako bi mogla pružiti ruku i dodirnuti ih. Sjajna kruna koja je pokrivala niži južni planinski lanac reflektirala je blistavu svjetlost s ledenih vrhova. Ejla je gledala s čuđenjem kako se prizor polako mijenja, potpuno obuzeta njegovom veličanstvenošću. Dok je stigla do bistrog potočića koji je žurio i klizio niz padinu jutarnja hladnoća već se povukla. Ona spusti mješinu koju je ponijela iz zemunice i pregleda svoju vunu. Bilo joj je drago vidjeti kako je njezina mjesečna kletva prošla. Odvezala je remenje, skinula amulet i ušla u plitki prošireni deo potoka. Okupavši se, na malom slapu koji se ulijevao u to i u i isirenje napunila je mješinu, a zatim iziđe i odgrnu vodu jednom pa drugom rukom. Stavivši amulet oko vrata i pokupivši opranu vunu i remenje, požurila je natrag. Kad je ušla u zemunicu, Džondalar je upravo zavezivao čvor " lito smotanih koža u kojima su spavali. Pogledao ju je i osmjehnuo se. Primijetivši da ne nosi svoje remenje, osmijehnu se vragolasto.
- 143. - Možda nisamtrebao požuriti sa spremanjem krzna - reče on. Ejla pocrvenje shvativši da on zna da je mjesečna kletva prošla. Zatim ga pogleda izravno u oči pune zadirkujućeg osmijeha prepunog ljubavi i rastuće želje i uzvrati mu osmijehom. - Uvijek ih možeš ponovno odmotati. I tako propadaju moji planovi o ranom odlasku - reče on povlačeći jedan kraj remenčića koji je oslobodio čvor na zamotanim krznima. On odmota krzna i ustade dok mu je ona prilazila. Nakon doručka im je vrlo malo vremena trebalo da završe slaganje opreme za put. Pokupivši sve stvari i čamac te dozvavši životinje, krenuli su prema rijeci. Najteže je bilo odlučiti gdje je najbolje mjesto za prelazak. Rijeka je bila tako široka da se pojedinosti na drugoj obali nisu jasno vidjele. Gledali su kako matica rijeke žuri pokraj njih. Brza struja koja se prevrtala oko i unutar sebe u prigušenim valićima i virovima, otkrivala je zvukom duboke rijeke gotovo više nego sam pogled. Govorila je o snazi rijeke promuklim klokotavim glasom. Izrađujući kružno plovilo, Džondalar je često razmišljao o rijeci i načinima kako najlakše čamcem prijeći na drugu stranu. Nikada prije nije napravio zdjelasti čamac, a samo se nekoliko puta vozio u takvom plovilu. Dok je još živio sa Saramudoncima, stekao je priličnu vještinu u upravljanju dugim i vitkim kanuima, no kad se kod Lovaca na mamute okušao u upravljanju okruglim čamcima, učinili su mu se vrlo nespretni. Bilo ih je teško prevrnuti, ali još teže upravljati njima. Dva su naroda ne samo rabila različite materijale za izradu plovila, nego su im ona i služila za različite svrhe. Mamutonci su prije svega bili lovci na otvorenim stepama; ribolovom su se bavili samo povremeno. Čamci su im služili uglavnom za prelazak preko vodenih tokova, od malih pritoka, do rijeka koje su prolazile preko cijeloga kontinenta, od sjevera do zatvorenih mora na jugu. Ramudonci, riječni odvjetak Saramudonaca, ribarili su po Velikoj Majci Rijeci loveći desetmetarske jesetre, dok su Šamudonci lovili koze i druge životinje koje su živjele na visokim klisovima u planinama iznad rijeke koju su stijene blizu njihovog doma zatvarale u veliki tjesnac. Ramudonci su u toplim godišnjim dobi ma živjeli na rijeci, iskorištavajući njezino bogatstvo, pa i velike hrastove koji su rasli na njezinim obalama i od kojih su radili svoje dobro izrađene i vrlo spretne čamce. - Mislim da bi trebalo jednostavno sve staviti u čamac – reče Džondalar podižući jednu od svojih košara. On spusti tu košaru i uze drugu. - Vjerojatno je najbolje staviti teže stvari na dno, a u ovoj je moje kremenje i alat. - Ejla klimnu. I ona je dugo razmišljala kako prijeći preko rijeke, a ne namočiti stvari. Pokušavala je predvidjeti sve moguće
- 144. probleme, prisjećajući seonih nekoliko izleta iz Lavljeg tabora u zdjelastim čamcima. - Trebali bismo ostaviti mjesta za sebe na suprotnim stranama, tako da čamac ostane uravnotežen. A Vuka ćemo smjestiti pokraj mene. Džondalar se pitao kako će se vuk ponašati u krhkom čamcu, ali odluči ne reći ništa. Ejla vidje da mu se čelo nabralo, no ostade mirna. - Morali bismo imati svatko po jedno veslo - reče on dodajući joj jedno od vesala. - Nadam se da će sve to stati - reče Ejla unoseći šator u čamac i nadajući se da će ga moći iskoristiti kao sjedalo. Iako su ga pretrpali, uspjeli su u čamac staviti gotovo sve, osim velikih motki. - Bojim se da ćemo ih morati ostaviti. Nema mjesta za njih - reče Džondalar opet se namrštivši. Upravo su ih napravili umjesto onih koje su izgubili. Ejla se osmjehnu i podiže uže koje nije stavila u čamac. - Nećemo. Plutat će. Privezat ću ih uz čamac i tako neće otplutati- reče ona. Džondalar baš nije bio uvjeren da je to dobra zamisao i upravo je uobličavao prigovor no Ejlino ga sljedeće pitanje prekinu. - Nego, što ćemo s konjima? - Kako što s konjima? Zar ne mogu preplivati? - Mogu, ali znaš kako se znaju uznemiriti, osobito kad se radi o nečemu što nikad ranije nisu napravili. Što ako ih nešto uplaši u vodi, pa se odluče vratiti? Neće više htjeti sami preko rijeke. Neće znati čak ni da smo mi na drugoj strani. Morali bismo se po njih vraćati i voditi ih preko, pa zašto ih onda ne bismo odmah poveli? - objasni Ejla. Bila je u pravu. Konji bi se vjerojatno zbunili i stvarno bi se mogli vratiti, pomisli Džondalar. - Ali kako ćemo ih voditi kad smo u čamcu? - upita. Stvar se komplicirala. Dovoljno je teško upravljati čamcem i bez potrebe da se upravlja uspaničenim konjima. Postajao je sve zabrinutiji glede prelaska rijeke. Stavit ćemo im oglave i na njih privezati još užadi koje ćemo .vezati za čamac - reče Ejla. Ne znam baš... Možda to i nije najbolji način. Možda bismo I tome trebali razmisliti - reče on. - O čemu to razmisliti? - upita ona, vežući motke uzetom.izmjerila je dužinu konopca i privezala ga za čamac. - Tebi se- doda ona, vežući Njiski povodac i pričvršćujući ga na čamac sa suprotne strane od one na koju su bili vezani štapovi.i bacivši ostatak užeta, ona stade kraj čamca i okrenu se Džondalaru. - Spremna sam za polazak. On je malo oklijevao, a zatim odlučno klimnu. - Dobro reče on vadeći Trkačev oglav. Pozvao je konja, a mladi pastuh podiže glavu i zanjišti
- 145. kad mu jepokušao navući remenje, no nakon što ga je malo smirio govoreći mu i češkajući ga po gubici i Vratu, Trkač se smiri i popusti. Džondalar priveže uže na čamac i okrene se prema Ejli. - Pođimo - reče. Ejla pozove vuka u čamac. Još uvijek držeći povoce, kako bi konji ostali mirni, gurnuše čamac u vodu i baciše se u njega. Odmah su počele teškoće. Brza struja uhvati malo plovilo i povuče ga, no konji još uvijek nisu bili spremni ući u vodu. Vukli su natrag dok je brod vukao od obale. Zbog svega toga čamac se gotovo prevrnuo, a to je uznemirilo Vuka i prisililo ga da se ustoboči. No teret je bio toliko težak da se čamac sam ispravio duboko zagazivši u vodu. Motke su otplutale pred njim nošene snažnom strujom. Povlačenje s čamca i riječi kojima su ih Ejla i Džondalar ohrabrivali, napokon uvjeriše tvrdoglave životinje da uđu u vodu. Njiska je prva oprezno stavila kopito i napipala dno, Trkač je slijedio za njom, a onda, stalno vukući, oboje napokon skočiše unutra. Tlo im je brzo nestajalo pod nogama i uskoro su plivali. Ejla i Džondalar nisu imali izbora i morali su pustiti da ih struja nosi sve dok cijela čudna kompozicija sastavljena od tri duge motke, okruglog, teško natovarenog čamca s muškarcem, ženom i vrlo nervoznim vukom, i dvoje konja na kraju, nije došla u nešto stabilniji položaj. Tada su pustili povoce i uzeli vesla pokušavajući promijeniti smjer kako bi krenuli preko rijeke. Ejla je u čamcu sjedila licem okrenuta prema suprotnoj obali. Kako nije imala iskustva s veslima, trebalo je nekoliko pokušaja prije nego što joj je krenulo. Džondalar joj je davao savjete i napokon su uspjeli uhvatiti ritam i usmjeriti čamac. Ipak i tada je to išlo prilično sporo s motkama ispred i konjima čije su oči kolutale od straha iza čamca. Iako ih je struja vukla mnogo brže nizvodno, ipak su uspjeli nešto napredovati i prema drugoj obali. Ali pred njima se široka rijeka na putu prema moru počela zaokretati na istok. Povratna struja podignuta od naslaga pijeska s bliže obale, dohvatila je motke koje su žurile pred čamcem. Motke su se okrenule i udarile kožnati čamac blizu Džohdalara tako da se uplašio da su ga probušile. Udarac je pretresao čamac i zavrtio ga, a to je opet povuklo konopce kojima su bili vezani konji. Ovi u panici zanjištaše, gutajući vodu i očajnički pokušaše otplivati, no neumorna ih je struja vukla za čamcem. Ipak njihovo koprcanje nije prošlo bez posljedica. Čamac se opet zanjiše i zavrnu, što ponovo povuče motke privlačeći ih da opet udare u čamac. Uzvrtložena struja i njihanje prenatovarenog plovila doveli su do toga da je voda počela zapljuskivati preko rubova, od čega čamac postade teži i poče prijetiti da će potonuti.
- 146. Uplašeni se vuksav ukočio podvinuvši rep među stražnje noge, dok se Ejla uporno trudila smiriti čamac nespretno baratajući veslom, dok joj je Džondalar dovikivao upute koje nije znala primijeniti. Njištanje uspaničenih konja privuče njezinu pažnju i videći kako su uplašeni, ona shvati da ih mora osloboditi. Odloživši veslo na dno čamca ona dohvati nož i, znajući da je Trkač nervozniji, najprije prereze njegovo uže oštrim kremenim sječi-vom. Njegovo oslobađanje dovelo je do novog trzanja i okretanja i vuk to više nije mogao podnijeti. Skočio je s čamca u vodu. Gledajući ga kako panično pliva ona brzo prereze i Njiskino uže i baci se za njom. - Ejla! - vikriu Džondalar, dok se iznenada oslobođeni i olakšani čamac počeo okretati i opet sudarati s motkama. Kad ju je opet ugledao, Ejla se borila protiv vode, ohrabrujući vuka koji je plivao prema njoj. Njiska i Trkač za njom krenuše prema drugoj obali, a struja je odnosila čamac s Džondalarom još dalje nizvodno. Ona se okrenu i ugleda čamac s Džondalarom kako nestaje iza zavoja rijeke. Osjeti kako joj srce zastaje od straha da ga više nikada neće vidjeti. Glavom joj projuri misao da nije smjela napustiti čamac, no nije imala vremena za takve misli. Vuk joj se približavao boreći se sa strujom. Ona mu se primaknu u nekoliko zaveslaja, no kad ga je dostigla, on pokuša staviti šape na njezina ramena i liznuti je po licu i tako je u svojoj radosti nehotice potopi. Ona izroni pljujući vodu, zagrli ga jednom rukom i pogledom potraži konje. Kobila je plivala prema obali udaljavajući se od Ejle. Ona duboko udahne i zviznu dugim i glasnim zviždukom. Njiska strignu ušima i okrenu se prema izvoru zvuka. Ejla opet zviznu i kobila poče plivati prema njoj dok joj se Ejla približavala snažnim zamasima. Bila je dobra plivačica. Plivajući niz struju, ali dijagonalno ipak preko nje, trebalo joj je dosta napora da dosegne mokru čupavu životinju. Kad joj je to napokon uspjelo gotovo je vrisnula od veselja. Vuk ih je uskoro dostigao, no nastavio je plivati. Ejla se kratko odmorila, držeći se za Njiskin vrat, i tek tada osjeti koliko je voda zapravo hladna. Tada opazi kako se po vodi vuče uže privezano uz Njiskin oglav i sinu joj kako bi to moglo biti opasno za konja ako se uže zaplete za neku naplavinu što pluta rijekom. Kratko je pokušavala odvezati čvor, no čvor je bio čvrst, a njezini prsti promrzli. Duboko udahnu i opet zapliva, kako više ne bi opterećivala konja i nadajući se da će je napor plivanja zagrijati. Kad je napokon došla do druge obale, Ejla istetura iz vode, iscrpljena i dršćući, i pade na tlo. Kobili i vuku bilo je lakše. Oboje su se snažno pretresli, prskajući vodu na sve strane, a onda se i Vuk baci na tlo, teško dišući. Njiskino je krzno bilo teško i ljeti,
- 147. a zimi je,kad bi naraslo gusto donje krzno, postajalo i deblje. Stala je neprirodno raširenih nogu, tresla se cijelim tijelom; glava joj je visjela s ramena, a i uši su joj se spustile. Ipak, ljetno je sunce već bilo visoko, dan se već zagrijao i kad se malo odmorila, Ejla je prestala drhtati. Ustala je i pogledom potražila Trkača, sigurna da će i on sigurno uspjeti prijeći rijeku. Ona zazviždi, najprije istim onim zviždukom kojim je obično dozivala Njisku, jer Trkač bi obično dotrčao čim bi ona pozvala kobilu, a zatim zazviždi onako kako je Džondalar obično dozivao Trkača i odjednom osjeti kako je obuzima briga za Džondalara. Je li uspio prijeći rijeku u tom slabašnom čamcu? I, ako jest, gdje je onda? Ejla opet zazviždi, nadajući se da će je on čuti i odgovoriti joj, no nije bila nezadovoljna ni time što je na njezin poziv dotrčao tamnosmeđi pastuh, još uvijek s oglavom i uzetom koje je visjelo s njega. - Trkaču! - pozva ga ona. - Uspio si. Znala sam da ćeš uspjeti. Njiska zarza u znak doborodošlice, a Vuk ga dočeka zanesenim cviljenjem koje se pretvori u glasno zavijanje. Trkač odgovori glasnim njištanjem, u kojem Ejla prepozna olakšanje što je našao prijatelje. Kad je ona stigla do njih, Trkač i Vuk su se gurkali nosovima, a onda je stao uz kobilu, prebacio glavu preko njezina vrata, tražeći, nakon zastrašujućeg prelaska preko rijeke, bliskost. Ejla im se pridruži i zagrli pastuha, poče ga tetošiti i češkati, a zatim mu skine oglav. Navikao je na to da ga nosi i nije mu smetao pri paši, no Ejla se bojala da bi uže koji je s njega visijelo moglo izazvati probleme, a znala je i da se njoj samoj ne bi sviđalo stalno nositi takvo što na sebi. Zatim je skinula Njiskin oglav izataknula oba za uže oko pojasa svoje tunike. Pomislila je da bi mogla skinuti mokru odjeću, no žurilo joj se, a odjeća se ionako sušila na njoj. Dobro, sad smo našli Trkača. Vrijeme je da nađemo i Džondalara - reče ona glasno. Vuk s iščekivanjem pogleda prema njoj, a ona mu reče: - Vuče, idemo potražiti Džondalara! - Ona uzjaše Njisku i svi zajedno krenu nizvodno,. Nakon mnogo okretanja, vrtnje i udaranja, mali okrugli kožnati čamac napokon se uz Džondalarovo upravljanje smirio i počeo opet mirno slijediti struju. Tri su se motke sada vukle za njim. Jednim jedinim veslom i uz mnogo napora, počeo je pokretati plovilo preko rijeke i otkrio da to što se drva vuku za čamcem stabilizira plutajuću zdjelu, sprečavajući je da se vrti i olakšavajući upravljanje. Cijelo to vrijeme, u borbi da se domogne kopna koje je brzo promicalo, kajao se što nije skočio za Ejlom. No to se dogodilo tako brzo... Prije nego što se snašao, ona je već iskočila iz čamca i brza ju je struja već odnosila. Bilo je besmisleno skočiti u rijeku kad je nje već nestalo s vidika. Do nje ne bi
- 148. mogao doplivati, izgubilibi čamac i sve što je na njemu bilo. Tješilo ga je to što je ona bila dobar plivač, no zabrinutost ga je natjerala da se još jače potrudi prijeći rijeku. Kad se napokon dokopao druge obale, daleko nizvodno od mjesta odakle supošli, i kad je osjetio da dno čamca grebe po stjenovitoj plaži koja se pojavila na unutarnjem dijelu riječnog zavoja, duboko je udahnuo i izdahnuo. Iskrcao se i povukao teško natovareni čamac na obalu, a onda klonu, popustivši pred iscrpljenošću. Ipak, brzo je ustao i pješice pošao uz rijeku potražiti Ejlu. Ostao je blizu rijeke i jednostavno pregazio mali pritok koji se na jednom mjestu ulijevao u rijeku; no kad je nešto kasnije stigao do veće rijeke, više nije bio tako odlučan. Takvu rijeku nije mogao pregaziti, a ako je pokuša preplivati tako blizu glavne matiče, mogla bi ga struja povući u nju.Morao je uz tok manje rijeke poći uzvodno do boljeg mjesta za prelaz. Na Njiski, Ejla je do iste te rijeke stigla ne mnogo kasnije i ona je krenula uzvodno kako bi se udaljila od glavne rijeke. Tražeći mesto gdje će prijeći rijeku, kako je bila na konju, imala druge kriterije. Nije ni izdaleka otišla tako daleko uzvodno uzvodno kao Džondalar, kad je ušla u vodu. Trkač i Vuk slijedili nakon kratkog plivanja preko sredine, već su bili prijeko. Krenu niz veliku rijeku, no, okrenuvši se, vidje da se Vuk uputio u drugom smjeru. - Hajde, Vuče, ovuda! - viknula je za njim. Nestrpljivo je zajahala, i dala Njiski znak da nastavi. Vuk je malo oklijevao, a onda uputio prema njoj i opet vratio prije nego joj se priključio. Stigavši do velike rijeke, ona potjera Njisku u galop. Srce joj je počelo brže udarati kad joj se učini da vidi zdjelasti smet na stjenovitoj obali daleko pred sobom. - Džondalare, Džondalare! - viknula je i pojahala tamo punom brzinom, skočila je s kobile prije nego što se zaustavila i odmah je prišila čamcu. Činilo se da je sve tu, pa i tri motke, sve osim Džondalara. Tu je čamac, ali ne znam gdje je Džondalar - reče ona naglas. zacvili kao da joj odgovara. - Zašto nema Džondalara? Gdje le li čamac ovamo doplutao sam? Je li uspio prijeći? - A onda sjeti. Možda me pošao potražiti, pomisli. Ali ako sam ja išla nizvodno, a on uzvodno, kako smo se mogli mimoići... - Pa da, rijeka! - gotovo je uzviknula. Vuk opet zacvili. Ona sjeti njegova oklijevanja kad su prelazili preko šireg pritoka.Vuče! – pozva ona. Veliki se četveronožac zatrči prema njoj i stavi joj šape na ramena. Ona ga objema rukama zgrabi za debelo krzno na vratu, pogleda njegovu duboku njušku i pametne oči i sjeti se malog "Usnog dječaka koji ju je toliko podsjećao na njezina vlastitog sina. Ridag je jednom poslao Vuka da je potraži i vuk je dugo putovao, ali ju je našao. Znala je da bi mogao pronaći i Džondalara, mio kad bi mu uspjela objasniti što želi. Vuče, nađi
- 149. Džondalara! - reklaje. Vuk skoči s nje i poče njuškati oko čamca, a zatim se zatrči putem kojim su i došli, uzvodno. Džondalar je bio do pojasa u vodi pažljivo birajući put preko manje rijeke, kad mu se učini da čuje tiho ptičje zviždanje koje zazvuča nekako poznato - i nestrpljivo. On zastane i zatvori oči pokušavajući dokučiti odakle dolazi, a zatim protrese glavom jer nije bio siguran ni da je to stvarno čuo, i nastavi dalje. Stigavši do druge strane rijeke počeo je ići prema većoj rijeci, no nije mogao prestati misliti na to. Na kraju je briga za Ejlom počela istiskivat i zvižduk iz njegovih misli, ali ne potpuno. Prilično je dugo hodao u mokroj odjeći, znajući da je i Ejla mokra kad mu sinu da je možda trebao ponijeti šator ili barem nešto što bi poslužilo kao sklonište. Već je bilo pomalo kasno, a svašta joj se moglo dogoditi; možda je i ranjena. Ta ga pomisao natjera da dobro razgleda okolinu. Iznenada ponovno začu isti zvižduk, no ovaj put mnogo glasniji i bliži, a za njim brzi cvilež i lajanje te pravo glasno vučje zavijanje praćeno topotom kopita. Okrenuvši, sav se pretvori u veliki osmijeh videći Vuka kako trči prema njemu, Trkač ga slijedi, i što je najbolje, za njima jaše Ejla na Njiski. Vuk skoči na njega, stavi svoje velike šape na njegova prsa i protegnu se da ga poliže po licu. Džondalar uhvati njegovu grivu, onako kako je viđao da to čini Ejla i snažno zagrli četveronošca. Zatim odgurnu vuka videći kako Ejla skače s kobile i trči prema njemu. - Džondalare, Džondalare! - reče ona ulijećući u njegov zagrljaj. - Ejla, moja Ejla - reče on čvrsto je stišćući uza se. Vuk opet skoči i poče ih lizati po licima no sad ga više nisu odgurivali. Široka rijeka koju su dvoje jahača s konjima i vukom prešli izlijevala se u bočato kontinentalno more koje su Mamutonci zvali Berskim, nešto sjeverno od golema deltastog ušća Velike Majke Rijeke. A kako su se putnici približavali višestrukom ušću rijeke koja je u dužini od gotovo dvje tisuće milja provijugala cijelom širinom kontinenta, pad zemljišta postajao je blaži. Veličanstvene stepe ravnih južnih predjela iznenadile su Ejlu i Džondalara. Nova je vegetacija, neobična za tako kasni dio godine, razrasla širom otvorenog krajolika. Krivac za tu neobičnu vegetaciju bilo je veliko nevrijeme s provalom kiše koja je sve poplavila. Kiša je stepama donijela buđenje ne samo trave, nego i šarenog cvijeća: patuljastih ljubičastih i žutih perunika, tamnocrvenih petunija, pjegavih ružičastih ljiljana i ostalog cvijeća i grahorica u svim mogućim bojama. Glasno zviždanje i kreštanje privuče Ejlinu pažnju na glasne crnoljubičaste ptice, čvorke koji su letjeli ukrug i nisko se spuštali, razdvajajući se i opet se skupljajući u velikim jatima, stvarajući gužvu
- 150. neprestanog komešanja. Mnoštvobučnih nagolh ljubičastih mladunaca okupljenih u blizini, zbunilo je mladu ženu. Iako su se gnijezdili u kolonijama, a hranili u jatima i bili zajedno, nije se sjetila da ih je ikada vidjela toliko na jednom mjestu. Ejla primijeti da se tu okupljaju i vodeni sokoli i druge ptice. Vika je postajala sve jača s prodornim zujanjem punim iščekivanja. U daljini primijeti golemi tamni oblak iako je nebo svuda bilo vedro. Činilo se da se oblak približava jašući na vjetru. Iznenada se golema horda čvoraka još više uznemiri. - Džondalar - pozove ona - pogledaj taj čudni oblak. On pogleda i zastane dok je Ejla opet polazila. Oblak je postao sve veći ili bliži. - Ne bih rekao da je to kišni oblak - reče Džondalar. - Ni meni se ne čini, ali ako nije, što je? - reče Ejla. Osjećala je neopisivu potrebu potražiti nekakvo sklonište. - A da postavimo šator i pričekamo da prođe? - Radije bih nastavio. Možda ga ostavimo za sobom ako požurimo - reče Džondalar. Potjeraše konje brže preko zelenih polja, no i ptice i čudni oblak brzo su ih slijedili. Prodorni je zvuk postajao sve glasniji, nadglasavajući čak i bučne čvorke. Odjednom Ejla osjeti da ju je nešto pogodilo u ruku. - Što je to? - izgovori ona, no i prije nego što su se njezine riječi začule, pogodilo ju je opet i opet. Nešto je skočilo na Njisku i odbilo se, no bilo je toga sve više i više. Pogledavši prema Džondalaru koji je jahao pred njom ona vidje te leteće skakutave životinje. Jedna se spusti baš pred nju i prije no što je uspjela odskočiti, Ejla je poklopi rukom. Podigla ju je da je pobliže razgleda. Bio je to kukac velik otprilike kao njezin prst srednjak, debela tijela s dugim stražnjim nogama. Izgledao je kao veliki skakavac, ili nije bio prigušene zelene boje koja bi se utapala u pozadini poput onih koje su viđali kako skaču kroz suhu travu. Ovaj je kukac imao upadljive crne, narančaste i žute pruge. I njih je donijela kiša. U ljetno doba koje je obično bilo sušno, bilo je skakavaca, skromnih usamljenih stvorenja, koji su se s drugim pripadnicima svoje vrste družili samo zato da bi se parili, no nakon snažne kišne oluje došlo je do velike promjene. Kad je izrasla mlada trava, ženke su iskoristile obilje hrane ostavljajući više jajašaca, a više je larvi i preživjelo. Dok su postajali sve brojniji, mnogo se toga promijenilo. Mladi su skakavci poprimili upadljive nove boje i počeše se družiti. Više to nisu bili skakavci, to je bila pošast skakavaca. Ubrzo su se skupine šarenih skakavaca udružile s drugim skupinama, a kad su iscrpili hranu na jednom mjestu masovno su se vinuli u zrak. Roj od pet milijardi skakavaca nije bio rijetkost, a takav je
- 151. mogao pokriti šezdesetčetvornih milja i pojesti osamdeset tisuća tona bilja u jednoj jedinoj noći. Dok su se oni s prednjeg kraja oblaka spuštali kako bi se nahranili mladom zelenom travom, Ejla i Džondalar nađoše se okruženi kukcima koji su se rojili svuda oko njih, odbijajući se od njih i njihovih konja. Nije bilo teško natjerati Njisku i Trkača u galop; ionako bi ih bilo gotovo nemoguće zadržati. Dok su jurili koliko su god mogli zasuti potopom skakavaca, Ejla pokuša potražiti Vuka, no sve je bilo zastrto letećim insektima koji su skakali i odbijali se posvuda. Zviždala je koliko je god mogla, nadajući se da će Vuk čuti zvižduk preko prodornog zuja. Gotovo se zaletjela u ružičastog čvorka koji se bacio kroz zrak i uhvatio skakavca upravo pred njezinim nosom. Tu ona shvati zašto su se ptice okupile u tako velikom broju. Privukao ih je beskrajni izvor hrane čije je upadljive boje bilo lako vidjeti. Jake boje koje su privlačile ptice omogućile su i samim skakavcima da se međusobno lakše prepoznaju kad bi trebalo poletjeti na nove pašnjake, ali čak i golema jata ptica nisu mogla dovoljno smanjiti rojeve skakavaca, sve dok ima dovoljno zelenila za prehranu novih naraštaja. Tek s prestankom kiša i povratkom stepa u uobičajeno suho stanje u kojem hrane ima samo za manji broj skakavaca, oni će opet postati dobro prikriveni i ne toliko štetni obični primjerci svoje vrste. Vuk im se pridružio brzo nakon što su ostavili roj za sobom. Do vremena kad su se brzi proždrljivi insekti smirili na zemlji gdje će prenoćiti, Ejla i Džondalar već su se pripremili za noćenje daleko odande; Kad su ujutro opet krenuli, uputili su se prema sjeveru i malo istočno do visokog brda kakp bi mogli vidjeti preko ravnog krajolika i steći neki dojam o udaljenosti koja im je preostala do velike rijeke. Neposredno ispod vrha brda ugledaše rub područja koje su oblaci skakavaca prošli prije nego što ih je snažan vjetar otpuhao na more. Razaranje ih je zgrozilo. Prelijepi proljetni krajolik pun šarenog cvijeća i mlade trave nestao je. Koliko je pogled dosezao, tlo je bilo potpuno ogoljeno. Ni lista, ni travke, ni traga zelenila na goloj zemlji. Horda je požderala svaki komad bilja. Jedini znaci života bili su čvorci koji su tragali za zadnjim zaostalim skakavcima. Zemlja je bila opustočena, i prostirala se nepristojno gola. Od tog će se poniženja oporaviti i uzdići će ju njezina stvorenja u svojim prirodnim živim ciklusima; skriveno korijenje i sjemenje doneseno vjetrom opet će ju odjenuti u zeleno. Kad su se okrenuli na drugu stranu dočekao ih je potpuno drukčiji pogled od kojega su im brže zakucala bila. Na istoku je blještala golema ploha vode, Bersko more. Pogledavši ga Ejla shvati da je to isto ono more koje je poznavala kad je bila dijete. Na južnom kraju poluotoka koji se prostiralo i sa sjevera u tu
- 152. golemu vodenu masubila je špilja gdje je, kao Riala, živjela s Brunovim plemenom. Živjeti s ljudima iz Plemena . često je bilo teško. Pa ipak, imala je mnogo lijepih uspomena na djetinjstvo, iako ju je pomisao na sina kojeg je morala ostaviti s njima neizbježno rastužila. Znala je da se sada nalazi najbliže što će se ikada približiti sinu kojeg više nikada neće vidjeti. Za njega je bilo bolje da živi s Plemenom. S Ubom kao majke im i starim Brunom koji će ga naučiti loviti kopljem i bolama i praćkom i objasniti mu običaje Plemena, Dark će biti voljen i prihvaćen, ne ponižen i izrugivan kao Ridag, ali nije se mogla prestati pitati kako mu je. Živi li njegovo pleme još uvijek na poluotoku ili su se preselili bliže drugim plemenima na kopnu ili u visokim istočnim planinama? - Ejla! Pogledaj dolje! To je ušće i možeš vidjeti Dunav ili bar manji njegov dio. Vidiš li s druge strane onog širokog otoka smeđu blatnjavu vodu? Mislim da je to glavni sjeverni tok. To je to kraj Velike Majke Rijeke! - reče Džondalar glasom punim uzbuđenja. I on je bio shrvan uspomenama prožetim tugom. Prošli put kad je vidio tu rijeku, bio je sa svojim bratom, a sad je Touolan u svijetu duhova. On se sjeti kamena svjetlucave površine koji je uzeo s mjesta gdje je Ejla zakopala njegova brata. Ona mu je rekla da je u tom kamenu srž Tonolanova duha i namjeravao ga je dati ga majci i Zelandoni kad se vrati. Možda bi ga trebao izvaditi i nositi na sebi, pomislio je. - Džondalare! Tamo pokraj rijeke, nije li to dim? Žive li ljudi kraj rijeke? - upita Ejla uzbuđena tom mišlju. - Moglo bi ih biti - reče Džondalar. - Požurimo. - Ona krene niz brdo, a Džondalar pojase uz nju. - Tko bi to mogao biti? - upita ona. - Netko poznat? - Možda. Saramudonci ponekad dolaze i dovde sa svojim čamcima radi trgovine. Tako je Markeno upoznao Toliju. Ona je bila s mamutonskim taborom koji je tražio sol i školjke. - On za sta i pogleda uokolo, osobito na ušće i otok neposredno preko uskog kanala, a zatim prouči zemlju nizvodno. - U stvari, mislim da nismo daleko od mjesta gdje su prošloga ljeta bili Brecija i Vrbov tabor... Je li to bilo prošle godine? Ona i ljudi iz njezina tabora spasili su Tonolana i mene iz živog pijeska... Džondalar sklopi oči, no Ejla je vidjela bol u njima. - Bili su to zadnji ljudi koje je moj brat vidio... osim mene. Još smo neko vrijeme putovali zajedno. Nadao sam se da će zaboraviti, ali on nije htio živjeti bez Tamio. Htio je da ga Majka uzme - reče Džondalar i, spustivši pogled, doda - a onda smo sreli Macana.
- 153. Džondalar podiže pogledprema Ejli i ona vidje kako se njegov izraz mijenja. Bol je još bila tu, ali ona je poznavala taj poseban pogled koji je pokazivao da je njegova ljubav prema njoj gotovo veća nego što on može izdržati i veća nego što ona može izdržati. No tu je bilo i nešto drugo, nešto što ju je plašilo. - Nikad nisam shvatio zašto je Tonolan želio umrijeti... tada. - On se okrenu i potjera Trkača bržim korakom i pozove ju. - Hajde. Rekla si da želiš požuriti. Ejla navede Njisku na brzi trk, nastojeći biti pažljivija i krenu tragom muškarca na zadihanom konju koji je jurio prema rijeci. Jurnjava je bila uzbudljiva i uspjela je potjerati čudno tužno raspoloženje koje je to mjesto pobudilo u njima. Vuk ih je uzbuđen brzim korakom slijedio, a kad su napokon stigli do obale i stali, podigao je glavu i ispustio raspjevanu vučju pjesmu dugih i razvučenih zavijanja. Ejla i Džondalar pogledaše se i osmjehnuše; oboje su se sjetili da je to baš primjeren način najave svog dolaska na rijeku koja će ih pratiti većim dijelom ostatka njihova putovanja. -Je li to to? Jesmo li stigli do Velike Majke Rijeke? - upita Ejla sa zažarenim očima. -Jesmo. To je ono - reče Džondalar i pogleda uzvodno, prema zapadu. Nije htio narušiti Ejlino oduševljenje što su stigli do rijeke, no on je znao koliko ih još čeka. Morat će se vratiti cijelim njezinim tokom sve do kraja, cijelom širinom kontinenta do ledenjačke visoravni na vrhu velike rijeke, i zatim dalje, gotovo do samih Velikih voda na rubu zemlje, daleko na zapadu. Po svom krivudavom tisućuosamstotina milja dugom putu Dunav - rijeka Đoni zelandonske Velike Majke Zemlje - bujala je vodama koje su donijeli njezinih više od tri stotine pritoka, prikupljena voda dvaju zaleđenih planinskih lanaca i ponijela goleme taložne nanose. Krivudajući po ravnijim predjelima svoga puta, velika se rijeka prosto dijelila na manje kanale, noseći u svojim golemim koritma vode velike nakupine promiješana mulja. No prije kraja njenoga toka, sitna pješčana masa sjela je u golemi lepezasti nanos, muljevitu divljinu niskih otoka i sprudova okruženih plitkim jezerima i vijugavim brzicama, kao da je Velika Majka svih rijeka tako iscrpljena dugim putovanjem da je ispustila teški teret pijeska neposredno pred ciljem i zatim polako, poput iznurene starice oteturala u more. -Široka delta do koje su došli, oko dva puta duža od svoje širine , počela je daleko od mora. Previše napunjena kako bi se dala .zadrzati u jednom koritu u ravnici ispod prastarog masiva nastalih na čvrstoj stjenovitoj podlozi na istoku i mekanih zaobljenih hirda koja su se spuštala sa
- 154. zapadnih planina, rijekase podijelila na četiri glavne grane, a svaka je krenula svojim putem. Među glavnim granama isprepleli su se kanali; to je proizvelo labirint krivudavih tokova koji su se razlijevali i stvarali brojna jezera i lagune. Golema polja trske okruživala su kopno kojega je bilo u rasponu od golih hrpa pijeska do velikih otoka s pravim šumama i stepama, gdje su živjeli turovi, jeleni i oni koji su se njima hranili. - Odakle je došao taj dim? - pitala je Ejla. - Tu negdje mora biti neki tabor. - Možda s onog velikog otoka koji smo vidjeli nizvodno, tamo preko onoga kanala - reče Džondalar, pokazujući smjer. Kada je Ejla pogledala, najprije je vidjela samo zid visoke trske čije su perjanice lepršale na povjetarcu, više od četiri metra nad natopljenim tlom iz kojeg su rasle. Zatim vidje prekrasno srebrnastozeleno lišće ive iznad trske. Prošao je još trenutak dok nije primijetila još nešto što ju je zbunilo. Ive su uglavnom rasle kao grmlje, tako blizu vode da im je korijenje u kišnim razdobljima često bilo pod vodom. Podsjećalo je na neke ive, no iva ne raste visoko kao drveće. Je li se zabunila? Je li to možda vrbovo lišće? Rijetko je griješila u prepoznavanju bilja. Krenuli su nizvodno i, našavši se nasuprot otoku, uputiše se prema kanalu. Ejla se okrenula da provjeri nisu li motke sao-nica, među kojima je bio privezan čamac, slomljene; zatim provjeri mogu li se prekriženi vrhovi na konjima slobodno pokretati slijedeći pokrete motki iza kobile. Odlazeći od velike rijeke bili su prvobitno namjeravali ostaviti čamac. Poslužio im je, prenio je njih i stvari preko rijeke, i, iako prelazak nije išao baš kako su zamislili, namučili su se izrađujući ga i nije im ga se napuštalo. Džondalar je shvatio da će tako ipak lakše prelaziti rijeke, a ideja da ga vežu na motke bila je Ejlina, iako je to značilo da će Njiska morati nositi ormu i stalno sve to vući. Međutim, mogli su prtljagu staviti u čamac, pa se tako ne bi smočila, ali sada su, umjesto da konje vode za sobom pomoću užadi privezanih uz čamac, puštali da Njiska prepliva rijeku vukući laki plutajući teret. Na sljedećoj rijeci koju su morali prijeći pokazalo se da joj ne moraju skidati ormu. Struja je mogla povući čamac i motke, što je Ejlu zabrinjavalo, osobito kad je vidjela kako su se Njiska i Trkač uspaničili gurnuti u situaciju u kojoj se nisu znali snaći. Zato je odlučila postaviti kožnato remenje tako da ga može odrezati odmah čim joj se učini da je kobila u opasnosti. No Njiska se uspješno odupirala struji i prihvatila je breme bez većih teškoća. Ejla joj je dala vremena da se privikne na novinu, a kobila je već navikla na saonice i vjerovala je ženi.
- 155. Ali velika jezdjela naprosto zvala da ju se stalno popunjava. Počeli su je rabiti i da u njoj prenesu drva, suhi gnoj i ostalo gorivo za vatru, a ponekad su u čamcu nakon prelaska preko vode ostavljali i košare s prtljagom. Nekoliko je vodenih tokova različitih veličina teklo prema moru i Džondalar je znao da će im mnogo pritoka presjeći put u nastavku Putovanja uz Veliku Majku Rijeku. Dok su gazili bistru vodu vanjskoga kanala ušća, pastuh se uznemirio i nervozno zarzao. Trkač se u rijekama osjećao nesigurno od onih zastrašujućih događaja na velikoj rijeci, no Džondalar je osjetljivoga mladog pastuha vrlo strpljivo vodio preko manjih voda na koje su putem nailazili, pa je Trkač već pomalo prerastao svoj strah, što je Džondalaru bilo drago jer ih je čekalo još mnogo rijeka koje će morati prijeći prije no što stignu. Voda je tekla sporo, a bila je tako bistra da su se vidjele ribe kako plivaju oko vodenih biljaka. Probivši se kroz visoki šaš, stigoše do dugog uskog otoka. Do kopna je prvi stigao Vuk. Brzo se otresao, a zatim otrčao uz nagnutu obalu od zbijenog pijeska pomiješanog s ilovačom, koja je vodila do šume lijepih srebrna-stozelenih iva visokih kao drveće. - Znala sam - reče Ejla. - Što si znala? - upita Džondalar, osmjehnuvši se njezinu samozadovoljnom izrazu. - Ovo je drveće jednako kao ono grmlje u kojem smo spavali one noći kada je onako jako kišilo. Mislila sam da je iva, no nikad prije nisam vidjela tako visoke ive. Iva je uglavnom grm, a ovo bi mogle biti i vrbe. Sjahali su i pustili konje na pašu u hlad rijetke šume. Hodali u i bez riječi, gledali su sjenke lišća koje je titralo na povjetarcu, lijući pokretnim pjegama tlo obraslo gustom travom, a kroz umu odjednom vidješe u daljini krdo turova kako pase. Bili su niz vjetar i kad im je povjetarac donio njihov miris, turovi se počeše brzo odmicati. Već su ih ljudi lovili, zaključi Džondalar. Konji su prednjim zubima trgali zalogaje zelenog bilja hodajući kroz prelijepi šumoviti kraj, što je Ejlu podsjetilo da stane i počne odvezivati Njiskin ular. - Zašto si stala? - upitao je Džondalar. - Konji bi htjeli pasti. Mislim da bismo mogli malo stati. Džondalar je izgledao zabrinuto. - Mislim da bismo trebali poći malo dalje. Siguran sam da ovdje ima ljudi i htio bih znati tko su prije no što stanemo. Ejla se osmjehnu. - Tako je. Stvarno si rekao da je onaj dim dolazio odavde. Ovdje je tako lijepo da sam gotovo zaboravila.
- 156. Zemljište se pomalopodizalo, a iza ivine šume počeše se pojavljivati i biljke iz unutrašnjosti kopna, johe, jablani i žalosne vrbe, čime su dodali nove preljeve svijetloj sivozelenoj vegetaciji. Nešto dalje tom je mozaiku svoj tamniji zeleni ton dodalo nekoliko jela i vrsta prastarog bora, koja je tu bila otkad je planina, dok je ariš dodavao nešto svjetliju nijansu, a na svemu su se isticale zlatastozelene rese vjetrom uzgibanih zrelih stepskih trava. Bršljan se penjao po deblima, a povijuše spuštale s grana gustih krošnji. U sunčanim udolinama niski grmići nedoraslih hrastova i više grmlje lješnjaka svojim su tonovima kontrapunktirali živom krajoliku. Ne više od dvadeset i pet stopa nad vodom, otok se izravnao u dugu ravnu livadu, umanjenu stepu čije su se trave zlatile na suncu. Prešli su je po širini i zagledali se naniže niz znatno strmiju padinu pješčanih dina, u čijem je podnožju rasla obalna trava, božikovina i prokulica. Pješčane su padine vodile prema dubljoj uvali, gotovo laguni, ocrtanoj visokim trskama, rogozom, šašom i mnogim drugim vodenim biljkama. Lopoči u uvali bili su tako gusto raspoređeni da se voda jedva vidjela, a na njima su sjedile bezbrojne čaplje. Iza otoka bio je širok, blatnjavosmeđ rukavac, najsjeverniji krak velike rijeke. Stajali su na obali i gledali kako se struja bistre vode ulijeva u glavni kanal. Ejla se čudila prizoru dviju struja, jedne prozirne, a druge smeđe od mulja; pritjecale su jedna drugoj, a razlika u boji je ostala. Poslije je, međutim, smeđa voda prevladala jer je glavni tok zamućivao čistu struju. - Pogledaj to, Džondalare - rekla je Ejla, pokazujući kako dvije vode ostaju odvojene iako teku usporedo. - Po tome možeš znati da si na Velikoj Majci Rijeci. Taj će nas rukav dovesti do mora - reče on. - Ali pogledaj ono. Iza maloga gaja, po strani od uvale, mala se perjanica dima vila prema nebu. Ejla se osmjehnu u nadi da će sresti ljude, no Džondalar je polazeći prema dimu bio suzdržan. Ako je to dim nekoga ognjišta, zašto nisu nikoga vidjeli? Dosad su ih ljudi morali opaziti. Zašto im nisu izašli ususret? Džondalar stegnu konopac koji mu je služio kao uzda i potapša Trkača. Vidjevši stožaste obrise šatora, Ejla shvati da je to tabor, no pitala se tko su ti ljudi. Mogli bi to biti i Mamutonci, pomislila je, dajiići Njiski znak da se približi. Zatim vidje kako se Vuk drži kao spreman za borbu i zazviždi znak kojemu ga je naučila. Vratio se k njoj i zajedno su prišli malome taborištu. Njiska je išla korak za Ejlom koja je ulazila u tabor, gdje se s ognjišta još uvijek dizao lepršavi snopić dima. Pet je šatora bilo i ispoređeno u polukrug, a ispred središnjega bilo je plitko iskopano ognjište. Vatra je
- 157. živahno gorjela, utaboru su još malo prije bili ljudi, no nitko se nije pojavio kao domaćin i izašao im u susret. Ejla je malo razgledala, zavirujući u otvorene šatore, no nije vidjela nikoga. Zbunjena zagonetkom pažljivije je razgledala šatore i tabor ne bi li tako doznala nešto o tim ljudima i zašto su otišli. Glavni dio svake nastambe bio je sličan stožastim šatorima kakve su Mamutonci koristili na svojim ljetnim taborovanjima, no bilo je i primjetnih razlika. Umjesto dodatnih polukružnih predšatora kakve su Lovci na mamute dodavali svojim šatorima ne bi li si tako povećali korisni prostor, šatori u ovom taboru imali su dodatke napravljene od trske i močvarnih trava. Neki od tih dodataka bili su tek kosi krovići postavljeni na tanke kolce, no bilo je i potpuno zatvorenih okruglih proširenja od slame i trstike s pletenim prostirkama. Ispred ulaznog preklopa najbližega šatora Ejla vidje na slamnatoj prostirci hrpu smeđih korijena trske. Pokraj prostirke bile su dvije košare; u jednoj, vrlo gusto ispletenoj, bila je blago zamućena voda, a druga je bila napola ispunjena sjajno bijelim, svježe oguljenim rogozovim korijenjem. Ejla priđe i uze iz košare jedan korijen. Bio je još vlažan i sigurno je tamo stavljen prije samo nekoliko trenutaka. Vratila je korijen u košaru, a zatim primijetila neobičan predmet na zemlji. Bio je napravljen od trskinog lišća, tako upletenog da je podsjećao na čovjeka; sa strane su se isticale dvije ruke i dvije noge, a oko njega je bio zamotan komadić mekane kože kao neka tunika. Dvije su kratke crte nacrtane ugljenom na licu prikazivale oči, a još se jedna crta zakrivila u osmijeh. Čuperak vlakana od kovilja bio je pričvršćen na glavu kao kosa. Ljudi s kojima je Ejla odrasla nisu izrađivali crteže, osim jednostavnih znakova pojedinih totema, kao što su bili urezi na njezinoj nozi. Kad je bila mala djevojčica, špiljski ju je lav duboko ogrebao i ostavio joj na lijevom bedru ožiljke četiriju paralelnih rana. Sličan je znak u Plemenu označavao totem Špiljskog Lava. Zato je Kreb bio tako siguran da je Špiljski Lav njezin totem, usprkos tome što ga se općenito držalo muškim totemom. Duh Špiljskog Lava izabrao ju je i označio je za sebe, pa će je dakle i štititi. Druge se toteme u Plemenu označavalo na slične načine, jednostavnim znakovima najčešće izvedenim iz pokreta ili gesta njihova nijemog jezika. Prva stvarno figurativna slika koju je vidjela bila je gruba skica neke životinje koju je Džondalar bio nacrtao na komadu kože koji im je služio kao meta za vježbe u gađanju. Predmet koji je našla na tlu isprva ju je iznenadio, a onda joj je u trenutku sinulo i prepoznala ga je. Ona
- 158. sama nije imalalutku kad je bila mala, no sjetila se sličnih stvari kojima su se igrala djeca Lovaca na mamute i shvatila da je i ovo dječja igračka. Ejli odjednom postade očigledno da je malo prije ovdje sjedila neka žena s djetetom. Sada je nema i sigurno je otišla u najvećoj žurbi, kad je ostavila hranu, a nije ponijela ni djetetovu igračku. Zašto li je tako žurno pobjegla? Ejla se okrenu vidje Džondalara, koji je, još uvijek držeći Trkačevo uže, kleknuo na jedno koljeno da razgleda rasute kreme-ne krhotine i baš je pregledavao jedan komadić. On je pogleda. - Netko je lošim završnim udarcem uništio vrlo dobar šiljak. Trebalo je samo kucnuti, no udareno je na pogrešno mjesto i prejako... kao da je onoga tko je kalao nešto iznenada prekinulo. A i čekić je tu! Samo je tako ostavljen! - Tragovi na tvrdom oval nom kamenu pokazivali su da je dugo u uporabi, a iskusnom je kalatelju bilo nezamislivo da bi tko ispustio i ostavio dobar komad alata. Ejla opet malo pogleda oko sebe i vidje na rešeci ribe postavljene za sušenje, a bilo ih je i na zemlji, nenačetih. Jedna je bila rasporena i ostavljena na zemlji. Bilo je još tragova nedovršenih poslova, no ni traga ljudima. - Džondalare, ovdje je još nedavno bilo ljudi, no otišli su u velikoj žurbi. Čak i vatra još gori. Gdje su nestali? - Ne znam, ali tako je. Otišli su u žurbi. Jednostavno su sve ostavili i... pobjegli. Kao da su se... nečega uplašili. - Čega? - upita Ejla, pogledom pretražujući tabor. - Ne vidim ništa čega bi se trebalo bojati. Džondalar zatrese glavom, a onda vidje kako Vuk njuška oko napuštenog tabora, gurajući njušku u ulaze šatora i njuškajući ostavljene stvari. Zatim Džondalarovu pažnju privuče kobila koja je pasla u blizini i još uvijek vukla neobičnu konstrukciju od motki i zdjelastog čamca, nimalo zbunjena blizinom vuka i drugih ljudi. Čovjek se okrenu da pogleda i tamnosmeđeg mladog konja koji ga je tako voljno pratio. Bio je prekriven putnim sarama i pokrivačem za jahanje, i strpljivo je stajao kraj njega, koga je držalo samo uže učvršćeno na glavi kožnatim remenjem. - Mislim da bi ovo moglo biti razlog. Mi to ne vidimo – reče Džondalar. Vuk naglo prekinu svoje njuškanje i zagleda se u šumu, a zatim tamo i potrči. - Vuče! - zazva ga čovjek. Zvijer zastai pogleda ga, mašući repom. - Ejla, bolje je da ga dozoveš, jer će inače naći ljude iz ovog tabora i još ih više poplašiti. Ona zazviždi i vuk joj pritrči. Pogladila ga je i namrštila se. Džondalaru. - Kažeš da se boje nas? Da su pobjegli jer su se uplašili nas?
- 159. - Sjećaš seKoviljskog tabora i kako su se ponašali kad su nas vidjeli? Ejla, pomisli kako moramo izgledati ljudima kad nas prvi put vide. Mi putujemo s dva konja i vukom. Životinje ne putuju s ljudima, uglavnom ih izbjegavaju. Čak je i Mumutoncima na letnjem saboru trebalo neko vrijeme kako bi se naviknuli na nas, lako smo došli s Lavljim taborom. I pomisli kako je hrabro bilo Od Taluta što nas je pozvao u svoj tabor kad nas je prvi put susreo I konjima - reče Džondalar. -I što ćemo sad? - Mislim da bi trebalo otići. Ljudi iz ovog tabora vjerojatno se skrivaju u šumi i promatraju nas; misle da smo sigurno došli iz svijeta duhova. I ja bih to pomislio da vidim nenajavljen dolazak takvih stranaca. - A ja sam se tako nadala susretu s ljudima - tužno će Ejla, pogođena razočaranjem i usamljenošću usred napuštenog tabora. Ona se opet osvrnu po uokolo i potvrdno klimnu glavom. - U pravu si. Ako su ljudi otišli i nisu se pojavili da nas dočekaju, morali bismo otići. A tako bih rado porazgovarala sa ženom koja je s djetetom otišla i ostavila ovu igračku. Ona krenu prema Njiski, koja je bila odmah na rubu tabora. - Ne želim da me se ljudi boje - reče ona okrećući se prema Džondalaru. - Hoćemo li s ikim moći porazgovarati za cijeloga ovog Putovanja? - Ne znam kako će biti s nepoznatima, no siguran sam da ćemo moći razgovarati sa Šaramudoncima. Mogli bi u početku biti malo nepovjerljivi, ali oni me poznaju. A znaš kakvi su ljudi. Poslije prvoga straha jako se zainteresiraju za životinje. - Žao mi je što smo uplašili ove ljude. Možda bismo im mogli ostaviti poklon, iako ne uživamo njihovo gostoprimstvo – reče Ejla i poče pretraživati svoje putne košare. - Mislim da bi hrana bila primjeren poklon. Možda nešto mesa. - Da, dobro si se sjetila. A ja imam nekoliko suvišnih šiljaka. Mogao bih ostaviti jedan od svojih umjesto onoga koji je upropašten. Ništa nije gore nego kad uništiš dobar komad alata kad si ga već gotovo dovršio. Tražeći svoj smotak s alatom, Džondalar se sjeti kako je bilo kad je pješice putovao sa svojim bratom i kako su ih ljudi obično rado dočekivali i često im pružili pomoć. Nekoliko su im puta neznanci spasili i život. A ako se ljudi budu bojali njega i Ejle zbog njihove životinjske pratnje, što će biti ako im nekad zatreba pomoć? Napustili su tabor i popeli se uz pješčane dine do zaravanka na vrhu dugog i uskog otoka. Stali su stigavši do trave i pogledali tanki stup dima koji se vio iz tabora i muljevitu smeđu rijeku čija je vidljiva matica tekla prema plavom prostranstvu Berskoga mora. Bez riječi dogovora
- 160. uzjahaše i krenušeprema istoku, da posljednji put pogledaju veliko kontinentalno more. Došavši do istočnoga kraja otoka, bili su, iako još uvijek unutar riječnoga korita, tako blizu bočata mora da se vidjelo kako morski valovi pjenom zapljuskuju pješčane plaže. Ejla pogleda preko vode i učini joj se da vidi daleke obrise poluotoka. Spilja Brunova plemena, mjesto gdje je odrasla bilo je na južnom vrhu tog poluotoka. Tu je rodila sina i morala ga napustiti kad je izopćena. "Koliki li je sad?" pitala se u sebi. "Sigurno viši od ostalih dječaka svoje dobi. Je li jak? Zdrav? Je li sretan? Pitam se sjeća li me se? Kad bih ga mogla vidjeti, samo još jedanput," pomislila je, i sjetila se da je, ako ga kani potražiti, ovo posljednja prilika. Odavde Džondalar kani skrenuti prema zapadu. Više se nikad neće toliko približiti svome plemenu i Darku. Zašto ne bi pošli prema istoku? Samo malo skretanje prije nastavka putovanja? Ako krenu sjevernom obalom, za nekoliko bi dana mogli doći do poluotoka. Džondalar je rekao da bi bio voljan poći s njom ako ona poželi potražiti Darka. - Gle, nisam znao da u Berskom moru ima tuljana! Nisam ih vidio još otkad sam bio momčić, kad sam išao na istraživanje s Vilomarom - reče Džondalar glasom punim uzbuđenja i sjete. - Poveo je Tonolana i mene da vidimo Veliku vodu, a ljudi koji žive blizu ruba kopna poveli su nas čamcem prema sjeveru. Jesi li ih ti ikada vidjela? Ejla opet pogleda prema moru, ali sada bliže, tamo gdje je pokazao rukom. Nekoliko je tamnih, glatkih, aerodinamičnih stvorenja svijetlosivih trbuha nespretno šepalo po pješčanom nanosu nastalom oko nekih, gotovo potpuno potopljenih stijena. I dok su ih gledali, većina se tuljana bacila u vodu, loveći jato riba. izranjali su glavama iz vode i gledali prema obali dok i posljednji, najmanji i najmlađi nisu skočili u vodu, a zatim su nestali, jednako brzo kao što su se bili pojavili. Samo izdaleka - reče Ejla, - u zimsko doba. Sviđao im se i luiajući led. Brunovo ih pleme nije lovilo. Nitko ih nije mogao uhvatiti, iako je Brun jednom pričao da ih je vidio nekoliko na i urnama blizu jedne špilje. Neki su mislili da su to zimski vodeni duhovi, a ne životinje, no ja sam vidjela mladunčad na ledu, I mislim da vodeni duhovi nemaju djece. Nikad nisam saznala kamo idu ljeti. Vjerojatno su dolazili ovamo. - Kad dođemo kući, odvest ću te do Velikih voda. Nećeš povinovati. Ovo ovdje je veliko more, znatno veće nego ijedno jezero koje sam vidio, i kažu da je slano, ali u usporedbi s Velikim Vodama, ovo je ništa. Ono tamo je kao nebo, nikad nitko nije došao do druge strane. Ejla je u Džondalarovom glasu čula želju i nestrpljivost da se vrati kući. Znala je da on neće oklijevati da pođe s njom u potragu za Brunovim
- 161. plemenom i njezinimsinom ako mu ona kaže da to želi. Zato jer ju je volio. No i ona je njega voljela i znala je da mu ne bi bilo drago to odgađanje. Pogledala je valove koji su se lomili na obali, a zatim zatvori oči pokušavajući zadržati suze. Pomislila je kako ionako ne bi znala gdje da potraži pleme. I to ionako više nije Brunovo pleme. Sada je to Braudovo pleme, i sada ne bi bila dobrodošla. Braud ju je prokleo smrću; za njih je bila mrtva, bila je duh. Kad su ona i Džondalar tako poplašili ljude iz tabora na ovom otoku svojim životinjama i prividno natprirodnom sposobnošću da njima upravljaju, koliko bi tek preplašili Pleme? Pa i Ubu i Darka? Za njih bi to bio njezin povratak iz svijeta duhova, a to što su životinje s njom u društvu bilo bi im dokaz za to. Vjerovali bi da je duh koji se vratio iz svijeta mrtvih da bi im učinio kakvo zlo. Ali, kad jednom krene prema zapadu, bit će to zauvijek. Od tada pa do kraja života Dark će biti samo još uspomena. Više neće biti nikakve nade da će ga ikada vidjeti. Morala je sama donijeti odluku. Mislila je da je odlučila još davno, no nije znala da će bol još uvijek biti tako jaka. Okrenuvši glavu da Džondalar ne bi vidio suze koje su joj punile oči dok je zurila u dubokoplavi beskraj mora, Ejla izreče posljednje nijemo zbogom svome sinu Bol je opet probode i ona shvati da će je zauvijek nositi u srcu. Okrenuli su se od mora i pješice krenuli kroz stepsku travu koja im je sezala do pojasa. Konje su pustili da se odmore i dali im vremena da pasu. Sunce je bilo visoko, blještavo i vruće. Titravi su se valovi topline podizali s prašnjavog tla, donoseći topli miris zemlje i biljaka u rastu. Išli su zaravnjenim proplankom na vrhu dugog i uskog pojasa zemlje i bili su pod sjenom svojih slamnatih šešira, no sparina od isparavanja rijeke oko njih vlažila je zrak i prašnjavom kožom tekli su im potočići znoja. Bili su sretni kad bi povremeni dašak povjetarca s mora donio miris života skrivenog pod dubokim vodama. Ejla se zaustavi i odvije svoju kožnu praćku s glave. Zatakla ju je za pojas da se ne bi previše navlažila. Umjesto nje, stavila je komad mekane kože, sličan onome koji je Džondalar nosio previjen oko čela i zavezan na zatiljku da upije vlagu koja je curila s čela. Nastavivši dalje, vidjela je blijedozelenkastog skakavca koji je skočio, pa pao i nestao kamufliran svojom bojom. Odmah zatim vidje i drugog. Jedan po jedan još ih je doskočilo, što ju je podsjetilo na roj proždrljivih skakavaca. No bili su samo jedni od mnoštva kukaca; bilo je leptira koji su titrali svojim blještavim bojama u isprekidanom letu oko vrhova trske, i bilo je bezopasnih muha koje su izgledale kao pčele s oštrim žalcima.
- 162. Iako je povišenopolje bilo znatno manje, ostavljalo je dojam poznatih suhih stepa, no kad su došli do drugoga kraja otoka i pogledali oko sebe, začudila ih je raznolikost golemog čudnog vlažnog svijeta prostranog ušća. Na sjeveru, njima zdesna, ležalo je kopno; iza pojasa obalnog grmlja bili su travnjaci prigušene zelenkastozlatne boje. A na jugu i zapadu, koliko se god vidjelo, i ostavljajući u udaljenosti dojam da je čvrsta i kruta kao zemlja, bila je močvarno ušće velike rijeke. Bilo je to prostrano polje zelenog močvarnog bilja i trske koja se u ritmu jakog vjetra ljuljala poput mora. Njegovu je ravninu prekidalo samo pokoje drvo koje je bacalo sjenu na lelujavo zelenilo i krivudava riječna korita. Prolazeći strminom kroz rijetku šumu, Ejla se sjeti da nikad nije vidjela toliko vrsta ptica na jednome mjestu, a mnoge nije poznavala. Vrane, kukavice, čvorci i grlice dozivali su se, svaka svojim zovom. Lastavica, u bijegu pred sokolom, obrušavala se i krivudala, a na kraju se strmoglavila u trstik. Crni vodeni sokoli visoko na nebu i jastrebi u brišućem letu tražili su mrtve ribe. l.iMiji i grmuše prelijetali su s grma na drvo, a vivci, svračci i crni epke zalijetali su se s grane na granu. Galebovi su lebdjeli na vazdušnim strujama, jedva ponekad pomičući tek koje pero, a teški pelikani, veličanstveni u letu, klizili su lagano mašući širokim krilima. Ejla i Džondalar do vode su došli na drugom dijelu rijeke, nedaleko od vrbika u kojemu je živjela miješana kolonija močvarnih ptica - crne, bijele i ružičaste čaplje, kormorani i sjajni ibisi zajedno su se gnijezdili; ponekad su gnijezda jedne vrste bila samo Inu granu daleko od gnijezda druge, a u nekima je bilo jaja ili uginulih ptica. Ptice su bile jednako nezainteresirane za ljude kao što su bile za druge ptice, no gužva je na tom mjestu bila nešto Čemu mladi vuk nije mogao odoljeti. Polako se približavao, pokušavajući se prikrasti, no zbunila ga je velika mogućnost izbora. Napokon se zatrči prema jednom mladom drvetu. S glasnim kričanjem i lepetom krila najbliže se ptice vinuše u zrak, a za njima su slijedile druge koje su prepoznale njihovo upozorenje. Močvarne ptice zastrle su nebo i začas je zrakom kružilo i kovitlalo se više od deset tisuća ptica raznih vrsta. Podvivši rep, Vuk se zatrči natrag prema drveću, cvileći i skvičeći, uplašen gužvom koju je izazvao. Strku su povećali i uznemireni i preplašeni konji koji se počeše vrtjeti i rzati, a zatim se zatrčaše u vodu. Saonice su usporile kobilu koja je ionako bila mirnija. Ona se razmjerno brzo smirila, no Džondalar je imao daleko više posla da smiri mladog pastuha. Potrčao je za njim, plivajući na dubljim mjestima, i uskoro ga više nije mogla vidjeti. Bjla je uspjela prevesti Njisku preko vode na kopno. Umirivši i utješivši kobilu, ona otkopča motke i skinu joj ular kako
- 163. bi mogla slobodnotrčati i smiriti se na svoj način, a zatim zazviždi Vuku. Morala je to ponoviti još nekoliko puta prije no što se on pojavio, i to s drugog mjesta, nizvodno od ptičje kolonije. Ejla skine mokru odjeću i presvuče se u suhu koju je izvadila iz svoje putne košare, a zatim skupi nešto drva za vatru čekajući Džondalara. I on će se morati presvući, ali na sreću, njegove su košare bile u čamcu i ostale su suhe. Uspio se vratiti tek nakon nekog vremena; prema Ejlinoj je vatri dojahao sa zapada. Trkač je napredovao daleko uzvodno prije no što ga je Džondalar uspio stići. Muškarac se još uvijek ljutio na Vuka i to nije primijetila samo Ejla, nego i sama zvijer. Vuk je pričekao da se Džondalar presvuče i sjedne uz vatru sa šalicom vrućeg čaja, pa mu se tek onda privukao, puzeći na prednjim nogama i mašući repom poput šteneta koje bi se htjelo igrati i molećivo cvileći. Kad mu se dovoljni i približio pokušao ga je liznuti po licu. Džondalar ga je najpi n odgurnuo, a kad je napokon pripustio upornu životinju bliže, Vuk se pokaza tako sretnim da je i Džondalar morao omekšati - Kao da nam pokušava reći da se ispričava; no to je nemoguće. Kako bi se ispričavao? On je životinja. Ejla, je li moguće da Vuk zna da je pogriješio i da se kaje? - upita Džondalar. Ejlu to nije iznenadilo. Već je to vidjela ranije dok je učila loviti i promatrala mesoždere koje bi izabrala kao lovinu. Vukovo ponašanje prema Džondalaru sličilo je ponašanju mlada vuka prema mužjaku predvodniku čopora. - Ne znam što on zna i misli - reče Ejla. - Mogu prosuđivati samo po onome što radi. No nije li tako i s ljudima? Nikad ne znaš što netko misli ili zna. Moraš prosuđivati po djelima, zar ne? Džondalar klimnu, još uvijek ne znajući što bi o tome mislio. Ejla nije sumnjala da se Vuk kaje, no mislila je i da to nije važno. Vuk se jednako tako ponašao kad ga je učila da se kloni kožne obuće ljudi iz Lavljega tabora. Dugo joj je trebalo da ga nauči da je ne dira i mislila je da još ne treba od njega očekivati da će prestati ganjati ptice. Sunce je preko visokih stjenovitih vrhova na južnom dijelu dugoga gorja klizilo prema zapadu dodajući svjetlucavi sjaj ledenim pokrovima. Lanac s visina južnih hridi prema sjeveru, a oštri su se vrhovi zaglađivali u oble krune i sljemena. Dalje na sjeverozapadu vrhovi su nestajali, zastrti oblacima. Ejla se uputi prema čistini na šumovitom rubu riječnoga ušća i stane. Džondalar je išao za njom. Mali je travnjak bio proširenje u zgodnom pojasu šume koji je vodio prema mirnoj uvalici.
- 164. Iako su glavnitokovi velike rijeke bili puni mulja, složena mreža rukavaca, kanala i pokrajnjih brzica koji su krivudali kroz trsku u golemom ušću bili su bistri i pitki. Rukavci su se mjestimice širili u široka jezera ili tihe uvale, okružene raznim trskama, šašom, rogozom i ostalim vodenim biljkama i često prekrivene lopočima. Listovi lopoča bili su dovoljno čvrsti da su na njima mogli stajati manje čaplje i bezbrojne žabe. - Ovo izgleda kao dobro mjesto, rekao je Džondalar. - Prebacio je nogu preko Trkačevih leđa i lagano se spustio na zemlju. Skinuo je s konja putne košare, pokrovac i oglav i pustio ga. Trkač se uputi ravno prema vodi, a Njiska mu se odmah pridruži. Ona u vodu uđe prva i počne piti, a zatim počne kopitima biti po vodi, pljuskajući tako snažno da se potpuno smočila i ima i zalila mladoga pastuha koji je pio vodu pokraj nje. i vođu spustila je glavu i ispružila uši. Zatim, svinuvši noge i ..., ona se spusti niže, a zatim izvali na bok, pa na s glavom iznad vode i kopkajući po zraku, oduševljeno se i kala, trljajući se o šljunčano dno, a onda se okrenula na u stranu. Trkač više nije mogao gledati kako se ženka valja u i na sličan se način izvali u plićaku. A čovjek bi pomislio da im je dosta vode za danas - reče On se okrenu, još uvijek nasmiješen od prizora s konjima. ni se doista vole valjati u vodi, da i ne govorimo o blatu i i .1 si ni. Nisam znao da se tako vole valjati. - Znaš kako vole češkanje. Mislim da im je i to svojevrsno češkanje - reče žena. - Ponekad se međusobno češkaju, i jedno drugome kaže gdje češati. - Ejla, pa kako bi si mogli reći? Ponekad mi se učini da ih zamišljaš kao ljude. - Ne, konji nisu ljudi. Oni su konji, ali pogledaj ih jednom stanu jedno drugome glavom do repa. Jedno će zubima češkati drugo, a ovo će uzvratiti po istome mjestu - reče Ejla. - Mogla bih poslije dobro pročešljati Njisku suhim češljem. Sigurno joj je vruće cijeli dan na suncu pod svim tim remenjem i sigurno je to žulja. Ponekad pomislim da bi trebalo ostaviti čamac... noi i u istan nam je. - I meni je vruće i žulja me. I ja bih se okupao, sad bez odjeće reče Džondalar. - I ja ću, ali ću najprije raspremiti stvari. Ona odjeća koja se močila još je vlažna. Objesit ću stvari na grmlje neka se suše. Iz jedne od svojih košara ona uze vlažni zavežljaj i poče vješati Odjeću po granju grmlja. - Nije mi žao što se odjeća smočila - reče Ejla, šireći jednu od pregača. - Našla sam nešto korijena Mpunike i oprala sam stvari dok sam te čekala.
- 165. Pomažući joj daobjesi odjeću, Džondalar protrese jedan komad i vidje da je to njegova tunika. Pokaže ju Ejli. - Rekla si da si prala svoju odjeću dok si me čekala. -Tvoju sam oprala kad si se presvukao. Od previše znoja koža može istrunuti, a i mrlja je već bilo previše - objasni mu ona. On se nije sjećao da se toliko brinuo o mrljama i znoju kad je putovao s bratom, no bilo mu je drago da se Ejla pobrinula. Kad su se oni spremili da uđu u vodu, Njiska iziđe. Stala je na obalu široko razmak nutih nogu, a onda poče tresti glavom. Snažna trešnja prenosila se cijelim njezinim tijelom, sve do repa. Džondalar podiže ruke štiteći se od kapljica. Smijući se, Ejla otrči u vodu i poče objema rukama pljuskati prema njemu dok je gazio u plićak. Čim mu je voda bila do koljena, uzvratio joj je istom mjerom. Trkač, koji je završio s kupanjem i sada je stajao u blizini također se našao na udaru i ustuknuo je, a zatim se uputio na obalu. Volio je vodu, ali ne tako da mu se nameće. Zamorivši se od igre i plivanja, Ejla primijeti nešto što bi moglo biti dobro za večeru. Iz vode su rasli šiljasti listovi i bijeli cvjetovi s tri latice koje su prema sredini postajale tamnije i ljubičastije, a znala je da je gomolj te biljke zasitan i ukusan. Nekoliko ih je prstima izvukla iz mulja, stabljike su bile previše lomljive da bi ih se moglo iščupati. Gazeći prema obali, ubrala je i nešto vodenog trpuca koji će skuhati i potočarke koju će pojesti sirovu. Pažnju joj je privukao pravilni sloj malih širokih listova koji su rasli iz središta koje je plutalo na površini. - Džondalare, pazi da ne staneš na vodene kestene - reče mu, pokazujući bodljaste plodove na pješčanoj plaži. On uze jednoga da ga bolje promotri. Četiri su bodlje bile raspoređene tako da se jedna uvijek zabila u zemlju, a ostale su stršale uvis. On protrese glavom i ispusti plod, no ona ga podiže i uze još nekoliko. - Nije ugodno stati na njih, ali su dobri za jelo - odgovori ona na njegov upitni pogled. Na obali, u sjenici blizu vode vidjela je poznatu visoku biljku s plavozelenim listovima. Potražila je i druge biljke kojima će zaštititi ruke dok ih bere. Iako se s njima moralo postupati oprezno dok su sirove, kuhani bodljikavi listovi koprive bili su vrlo ukusni. Zatim ugleda močvarnu kiselicu i sjeti se da su kuhani dobri i njeni metar dugi listovi. Bilo je tu i podbelja i nekoliko raznih vrsta paprati s ukusnim korijenjem. Ušće je obilovalo dobrom hranom. Nešto dalje od obale, Ejla vidje otok zelene trske s rogozom koji je rastao oko rubova. Činilo joj se da će im rogoz uvijek biti koristan. Bilo ga je svuda i u obilnim količinama, a mnogi su mu dijelovi jestivi. I staro
- 166. korijenje, smrvljeno dabi se vlakna odvojilo od škroba koji se upotrebljavao za tijesto ili za zgušnjavanje juhe, i mlado korijenje, koje se jelo sirovo ili kuhano, a da se i ne govori o obilnom peludu od kojega se također moglo napraviti pogače; sve je to bilo izvrsna okusa. Mladi cvjetovi, pri vrhu visoke stabljike slične dijelu dlakava mačjeg repa, također su bili ukusni. Ostali dijelovi biljke bili su korisni na druge načine: od lišća moglo plesti košare i prostirke, a pahuljaste kovrče cvjetova i ostale nakon što bi sjemenje dozrelo i otpalo, izvrsno su gorile i bile su jako dobar trud za vatru. Iako ih sa svojim kresiima od željeznog pirita nije trebala, Ejla je znala da suhe prošlogodišnje drvenaste stabljike trljanjem između dlanova mogu poslužiti za paljenje vatre ili kao gorivo. - Džondalare, uzmimo čamac i pođimo do onog otočića da tu beremo rogoza - reče Ejla. - Ima tamo i mnogih drugih jestivih biljaka koje rastu u vodi, mahune onih lopoča i korijenje. Ni donji dio stabljike onih trski nije loš. Pod vodom je, ali kad smo U" ionako mokri od kupanja, možemo nabrati i njega. Možemo sve to ukrcati na čamac i lako donijeti na obalu. - Nikad nisi bila ovdje. Kako možeš znati da su te biljke jestive? - upita Džondalar odvezujući čamac sa saonica. Ejla se osmjehnu. - Bilo je močvara blizu mora poput ove nedaleko od naše špilje na poluotoku. Nisu bile tako velike, ali i tamo je ljeti bilo toplo i Iza je poznavala biljke i znala ih je pronaći. Nezija mi je pričala o ostalima. - Ti poznaš sve biljke koje postoje. - Mnoge poznajem, a neke i ne, osobito ovdje. Voljela bih kad bih mogla koga pitati. Ona žena na velikom otoku koja je pobjegla i ostavila korijenje koje je čistila vjerojatno bi znala. Šteta sto se s njima nismo upoznali. Njezina je razočaranost bila vidljiva i Džondalar je znao koliko joj nedostaju drugi ljudi. I njemu su nedostajali i rado bi posjetio ove s otoka. Dovukli su čamac do obale i uvukli se u njega. Struja je bila spora, no u okruglom se čamcu jače osjećala i morali su jako veslati da ih ne bi odnijela. Dalje od obale gdje su zamutili vodu svojim kupanjem voda je bila tako bistra da su se vidjela riblja jata kako kruže oko vodenog bilja. Neke su ribe bile prilično velike i Ejla pomisli kako bi ih poslije mogli nekoliko uloviti. Zaustavili su se među lopočima koji su bili tako gusti da se od njih nije vidjelo dno. Kad je Ejla skliznula s čamca u vodu, Džondalaru nije bilo lako samome zadržati čamac na mjestu. Kad bi pokušao veslati, okrugli bi se čamac okrenuo, no smirio se kad je Ejla nogama pronašla dno i uhvatila se za rub čamca. Slijedeći stabljike nožnim je prstima
- 167. pronalazila korijenje ioslobađala ga s meke podloge, a korijenje bi onda isplutalo na površinu okruženo oblacima mulja. Kad se Ejla uzverala natrag, čamac se opet zavrtio, ali sada kada su oboje veslali lako su ga umirili i usmjerili prema otočiću gusto obraslom u trsku. Prišavši bliže, Ejla vidje da rogoz koji tako gusto raste oko otoka, zajedno s vrbovim grmljem, pripada manjoj sorti. Doveslali su do gustog raslinja i potražili kakvu obalu ili pješčani nanos, teško se probijajući kroz bilje, ali razmaknuvši stabljike nisu našli čvrsto tlo, pa čak ni podvodni pješčani prag, a kad bi prošli kroz bilje, prilaz bi se za njima odmah zatvorio. Ejlu uhvati neka zla slutnja, a Džondalara sablastan dojam da ih je netko nevidljiv uhvatio u džunglu visoke trske koja ih je okruživala. Vidjeli su kako nad njima lete pelikani, no uhvatio ih je čudan dojam da se njihov ravni let nekako zavinuo, a kad su kroz trsku pogledali u smjeru iz kojeg su došli, učinilo im se kao da se obala okreće. - Ejla, pa mi se mičemo! Okrećemo se! - reče Džondalar, shvativši da se ne okreće obala, nego oni i čamac koji se okretao s cijelim otokom. - Idemo odavde - reče ona i posegnu za veslom. Otoci u ušću bili su u najmanju ruku nestalni, uvijek podložni hirovima Velike Majke svih rijeka. Čak i oni na kojima je rasla bogata vegetacija mogli bi se isprati ili bi raslinje s niskog otoka počelo rasti u vodi, izvan ruba otoka. Koji god bio početni razlog, korijenje plutajućih trski splelo bi se i stvorilo podlogu od trulih tvari - iz vode kao i od samih biljaka - koja je hranila brzi rast novih biljaka. S vremenom bi tako nastali plutajući otoci na kojima bi rasle i mnoge druge biljke. Razne trske, manje podvrste rogoza s užim listovima, razne trave i šaš, pa čak i vrbove mladice koje bi mogle izrasti u stabla, rasle su na rubovima, a ekstremno duge trske, duge i do četiri metra, bile su glavno bilje. Neke od tih močvarnih formacija poprimile bi oblik otoka s krajolikom koji bi zavaravao svojim lažnim prikazom stalnosti i čvrstine. Svojim su malim veslima s mnogo muke uspjeli natjerati čamac iz plutajućeg otoka. No dosegnuvši rub močvarnog trstika, otkriše da obala više nije pred njima. Pred njima se otvorilo široko jezero, a na njemu tako spektakularan prizor da im je zastao dah. Na tamnozelenoj podlozi ocrtavalo se mnoštvo bijelih pelikana; okupile su ih se stotine i tisuće; stajali su, sjedili i ležali na grmastim gnijezdima od plutajuće trske. Nad njima su u mnogim slojevima letjela golema jata, kao da je mjesta na gnijezdima premalo i da zato lebdeći na velikim krilima čekaju da se oslobodi neko mjesto.
- 168. Pretežno bijeli, sblagim preljevom ružičaste i tamno obrubljenim letnim perima na krilima, velike su ptice s dugim kljunovima i labavim vratnim vrećama njegovale jata s malim paperjastim pelikančićima. Bučna ptičad cvilila su i mrmljala. Odrasli su im odgovarali dubokim, prodornim krikovima, a svega je toga bilo toliko da je bilo zaglušno. Napola zaklonjeni trstikom, Ejla i Džondalar zadivljeno su gledali golemu koloniju. Začuvši dubok krik, pogledaše gore i vidješe kako jedan pelikan u niskom letu jedri na tri metra širokim krilima i spušta se da bi sletio. Došavši negdje blizu sredine jezera skupio je krila i pljusnuo u vodu kao kamen, pljuskajući oko sebe nakon nespretnog i neelegantnog slijetanja. Nedaleko od njega, drugi se pelikan s raširenim krilima zalijetao, pokušavajući se vinuti u zrak. Ejla poče shvaćati zašto se pelikani gnijezde na jezeru. Da bi se mogli podići trebalo im je mnogo prostora i tek kad bi se našli u zraku njihov je let postajao elegantan. Džondalar je takne po ramenu pokazujući prema plitkoj vodi blizu otoka gdje je nekoliko velikih ptica plivalo, sporo se mičući. Ejla ih je neko vrijeme gledala, a onda mu se osmjehnu. Svakih nekoliko trenutaka čitav bi niz pelikana istodobno zaronio glave u vodu, a zatim bi svi zajedno, kao na zapovijed, izronili, a voda bi im se slijevala iz vreća. Nekoliko ih je, ne svi, ulovilo ribe koje su u toj hajci gonili. Drugi će se put nahraniti drugi, no svi su istodobno uranjali, savršeno usklađeni jedni s drugima. Pojedinačni parovi druge vrste pelikana s ponešto drukčijim mrljama i nešto ranije izleženim, zrelijim ptićima, gnijezdili su se na rubovima velike kolonije. Tu su se gnijezdile i druge vodene ptice: močvara je vrvjela od ptica koje su živjele od lova na bezbrojne ribe. Cijelo je prostrano ušće bilo razmetljiv prikaz prirodnog obilja; bogatstva životnih oblika ponosno izloženog bez ustručavanja. Nedirnuta i neoštećena, vođena samo vlastitim prirodnim zakonima i podložna samo svojoj vlastitoj volji - i velikoj praznini odakle je potekla - Velika Majka Zemlja uživala je u stvaranju i održavanju života u svoj njegovoj bujnoj raznolikosti. Ali grabežljivi dio tog života mogao bi je orobiti, oteti joj bogatstvo i upropastiti ga neobuzdanim zagađivanjem, ukaljati i izopačiti svojom neumjerenošću, što bi poništilo njezinu plodnu sposobnost za stvaranje i održavanje života. Iako bi je razorno podjarmljivanje moglo učiniti neplodnom i iscrpiti njezinu golemu stvaralačku plodnost, ona će biti ta koja će se zadnja smijati. I opljačkana i ogoljena, čak i svega lišena, Majka zadržava, sposobnost da uništi što je stvorila. Njoj se ne može nametnuti jaram; njezino joj se bogatstvo ne može uzeli a da se ne zatraži njezin pristanak, zazove njezina suradnja i ne poštuju njezine potrebe. Njezina
- 169. se želja zaživotom ne može nekažnjeno gušiti. Bez nje, preuzetni život koji je stvorila ne bi mogao opstati. Ejla bi mogla još dugo gledati pelikane, no na kraju je počela brati rogoz i stavljati ga u čamac, jer zato su i došli. Odmah zatim stadoše veslati natrag oko plutajuće trske. Kad su opet ugledali kopno, bili su već znatno bliže svome prenoćištu. Odmah ih je pozdravilo dugo razvučeno zavijanje puno tuge i jada. Nakon svog lovačkog ispada, Vuk je, tragajući za njihovim mirisom, lako našao šator, no njih tu nije bilo i mlada se zvijer snuždila. Žena mu uzvrati ohrabrujućim zviždukom. On potrči na obalu i uzdignute glave opet stade zavijati, a potom njuškati njihove tragove i trčati naprijed - natrag po obali, te konačno skoči u vodu i zapliva prema njima. Približivši se, skrenuo je od čamca i usmjerio se prema plutajućoj trski, zamijenivši je s otokom. Baš kako se to prije dogodilo i Ejli i Džondalaru, Vuk je pokušavao stati na nepostojeću obalu, no samo je pljuskao i mučio se među trskama, ne nalazeći tla pod nogama. Napokon je zaplivao prema čamcu. Njih dvoje dohvatiše njegovo natopljeno krzno i s mukom izvukoše vuka u kožnati čamac. Vuk je bio tako oduševljen da je skakao na Ejlu i lizao joj lice, a zatim je to ponovio i na Džondalaru. Kad se napokon smirio, stao je usred čamca i otresao se, a onda opet zaurlao. Na njihovo iznenađenje, kao odgovor se začulo vučje zavijanje, pa nekoliko puta lavež i još jedan odgovor. Okružio ih je još jedan niz vučjih urlika, koji su sada zvučali vrlo blisko. Ejla i Džondalar zagledaše se naježeni od crne slutnje. Bili su goli u malom čamcu i slušali zavijanje vučjeg čopora, ne s obale nego s plutajućeg otoka bez tla! - Otkud tamo vukovi? - upita Džondalar. - To nije otok, nema zemlje, čak ni pješčanog nanosa. - Možda to i nisu vukovi, pomisli on i zadrhti. Možda su... nešto drugo... Pažljivo gledajući kroz trsku prema mjestu odakle je došao zadnji vučji zov, Ejla načas vidje vučje krzno i par žutih očiju koje su gledale u nju. A onda primijeti pokret iznad toga. Ona podiže pogled i vidje vuka, djelomice zaklonjenog lišćem, kako ih isplažena jezika gleda s račvaste grane na stablu. Ali vukovi se ne penju na drveće! Odnosno, bar se nijedan vuk kojega je dotad vidjela nije penjao na drveće, a ona ih je tu vidjela mnogo. Dodirnula je Džondalara i pokazala mu. O osta bez daha. Izgledalo je kao pravi vuk, ali kako se popeo na drvo? Džondalare - prošapta ona, - Idemo. Ne sviđa mi se taj. koji nije otok s vukovima koji se penju na drveće i hodaju po tlu kojega nema. l on je bio jednako nervozan. Brzo su preveslali preko kanala Blizu obale Vuk skoči s čamca, a ljudi se iskrcaše, brzo povukoše mali čamac na
- 170. suho i dohvatišekoplja i izbacivače kopali .i I konji su gledali prema plutajućem otoku, naćulivši uši, a u Miliovu se držanju osjećala napetost. Vukovi su obično bili plahi i i usu im smetali, osobito zato što su im pomiješani mirisi ljudi, i konja i još jednoga vuka davali neobičnu sliku; ali s ovim se vukovima nisu osjećali tako sigurno. Jesu li to obični, pravi vukovi ili nešto... neprirodno? Da njihova prividno natprirodna moć nad životinjama nije poplašila stanovnike velikoga otoka, možda bi od njih, dobro upoznati s močvarom, doznali da čudni vukovi nisu nimalo neprirodniji no oni sami. Natopljeno zemljište velikoga ušća bilo je lom mnogim životinjama, pa tako i močvarnim vucima. Živjeli su uglavnom u šumama na otocima, no u tisućljećima razvoja svome su se potopljenom okolišu prilagodili toliko da su s lakoćom prolazili plutajućim naslagama trske. Naučili su se i penjati na drveće, što im je u promjenljivom krajoliku dalo strahovitu prednost kad bi ih poplave odvojile od kopna. Okolnost da su vukovi uspijevali živjeti u krajoliku koji je bio gotovo potpuno pod vodom samo je još jedan dokaz njihove velike prilagodljivosti. Ta im je prilagodljivost omogućila da s vremenom nauče živjeti s ljudima te da se, zadržavajući mogućnost stvaranja potomaka sa svojim divljim precima, tako udomaće da su počeli izgledati kao druga vrsta, a neki su izgubili i gotovo sve sličnosti s vukovima. Na plutajućem otoku sada se vidjelo nekoliko vukova, a dvoje ih je bilo na drveću. Vuk je nestrpljivo pogledavao na Ejlu, pa na Džondalara, kao da očekuje upute od vođa svoga čopora. Jedan od močvarnih vukova oglasi se još jednim urlikom, a ostali mu se pridruže, od čega Ejli niz leđa pođoše trnci. Taj se zvuk jako razlikovao od vučjeg zova koji je navikla čuti, iako nije mogla točno reći zašto i kako. Možda je stvar u tome što odjeci od vode mijenjaju zvuk, no u svakom slučaju to je samo još pojačavalo osjećaj nelagode koji su u njoj izazivali tajanstveni vukovi. Mjerkanje je naglo završilo nestankom vukova, koji su otišli jednako tiho kao što su se pojavili. U jednom su trenutku ljudi s izbacivačima i kopljima i Vuk bili pred čoporom čudnovatih vukova na drugoj strani rukavca, a u drugom vukova više nije bilo. Još uvijek držači oružje, Ejla i Džondalar nađoše se kako napeto zure u bezazlenu trstiku i šaš, zbunjeni i osjećajući se blesavo. Svježi povjetarac od kojeg im se naježila gola koža, podsjeti ih da je sunce zašlo sa planine na zapadu i da dolazi noć. Odložili su oružje, na brzinu se obukli, brzo upalili vatru, a zatim završili postavljanje prenoćišta, no raspoloženje im je ostalo pomračeno. Ejla je često pogledavala konje i bilo joj je drago što su za pašu izabrali istu livadu na kojoj je bio šator.
- 171. Mrak je okruživaozlatni sjaj njihove vatre, a par je bio čudno tih. Slušali su kako noćni zvukovi riječnoga ušća ispunjavaju zrak. Kreštave noćne čaplje pokrenule su se u suton, a za njima su slijedili zrikavci. Jedna se sova oglasi nizom turobnih hukova. Iz šume Ejla začu puhanje i frktanje i pomisli da će to biti divlja svinja. Pogodilo ju je daleko, smijehu slično, glasanje špiljske hijene, a zatim uvrijeđeni krik velike pramačke kojoj je pobjegla lovina. Ejla se u sebi upita je li to ris ili snježni leopard. I dalje je iščekivala vučje zavijanje, no nije ga čula. Dok se baršunasta tama uvlačila u svaku sjenu i obris, ostalim se zvukovima pridružila pratnja koja se tako pojačavala da je popunila sve razmake među zvucima. Iz svakog rukavca, i sa svake obale jezera, i lopočima pokrivene lagune, zbor žaba pjevao je serenadu svojoj nepoznatoj publici. Basovi močvarnih i jestivih žaba razvijali su zvuk zbora vodozemaca, a napuhnuti mužjaci drugih žaba dodavali su svoju zvonku isprekidanu melodiju. Tome su kontrapunktirale treće, šarene pjevajuće žabe, čije se glasanje miješalo s finim pjevušenjem kopljonogih žaba, što je sve prelazilo u kadencu oštroga kreke-kreke- kreke žaba s drveća. Do vremena kad su se Ejla i Džondalar uvukli u svoja krzna za spavanje, neprestana žablja pjesma utopila se u moru sličnih zvukova, a očekivano vučje zavijanje, kad se napokon začulo iz daljine, još je uvijek u Ejli izazivalo trnce. Vuk sjede i odgovori im. - Pitam se nedostaje li mu vučji čopor - reče Džondalar grleći Ejlu. Ona mu se privije radujući se njegovoj toplini i blizini. - Ne znam, ali ponekad me to brine. Macan me napustio kako bi si našao družicu, ali muški lavovi ionako uvijek napuštaju svoj rodni kraj tražeći družicu iz drugog čopora. - Misliš da će nas i Trkač poželjeti napustiti? - upitao je on. - Njiska je na neko vrijeme otišla i živjela sa stadom. Ne znam brico su se ostale kobile ponašale prema njoj, no vratila se kad I njen pastuh poginuo. Ne žive svi mužjaci sa ženskim stadima. žensko stado izabere jednoga, a on se onda mora potruditi da otera ostale mužjake. Mladi i stariji pastusi obično žive zajedno u svojim stadima, no svi budu privučeni kobilama kad dođe doba dijeljenja Užitaka. Sigurna sam da će se to dogoditi i s Trkačem. Morat će se boriti s izabranim pastuhom - objasnila je Ejla. - Možda bih ga za to vrijeme mogao držati na uzici – reče Džondalar. - Mislim da još neko vrijeme ne treba brinuti. Konji obično dijele Užitke u proljeće, kad kobile odbiju ždrebad. Više me brinu ljudi s kojima bismo se mogli sresti na putu. Oni ne znaju da su Njiska i Trkač nešto
- 172. posebno. Netko biih mogao napasti. A čini se da ljudi nisu raspoloženi ni da prihvate nas. Ležeći u Džondalarovom naručju, Ejla se pitala što će njegovi misliti o njoj. On je primijetio da je Ejla šutljiva i snuždena. Poljubio ju je, no ona nije reagirala voljko kao obično. Možda je umorna, pomisli on, bio je ovo naporan dan. I sam je bio umoran. Zaspao je slušajući zbor žaba. Probudilo ga je bacakanje i povici žene koju je držao u zagrljaju. - Ejla! Ejla! Probudi se! Sve je u redu. - Džondalare! - viknu Ejla privijajući se uz njega. - Sanjala sam... o Plemenu. Kreb mi je pokušavao reći nešto važno, no bili smo duboko u špilji i bilo je mračno. Nisam dobro vidjela što hoće reći. Vjerojatno si danas mislila na njih. Govorila si o njima kad smo s onog velikog otoka gledali more. Izgledala si mi uzbuđeno. Jesi li mislila na to kako ih zauvijek napuštaš? Sklopila je oči i klimnula, jer nije bila sigurna hoće li moći govoriti a da ne brižne u plač; nije htjela spomenuti svoju zabrinutost kako će je njegovi prihvatiti i ne samo nju, nego i konje i vuka. Za nju su Pleme i sin izgubljeni, pa nije htjela izgubiti i svoju životinjsku obitelj, ako životinje uspiju doći do kraja s njima. Jedino ju je mučilo što joj je to Kreb pokušavao reći u snu. Džondalar ju je grlio, tješio svojom toplinom i ljubavlju, razumio njezinu tugu, no nije znao što bi rekao. Mogao joj je dati samo svoju blizinu.
- 173. 12 Sjeverna grana VelikeMajke Rijeke i njezina krivudava mreža kanala i rukavaca bila je gornja granica širokog deltastog ušća. Grmlje i drveće raslo je blizu vanjskog ruba rijeke, no iza uske granice, udaljavajući se od neposrednog izvora vlage, drveće je brzo uzmicalo pred stepskim biljem. Jašući suhim livadama gotovo ravno na zapad, blizu šumovitog pojasa, ali izbjegavajući vijugave riječne zavoje, Ejla i Džondalar išli su uzvodno uz lijevu obalu. Često su ulazili u močvarne dijelove i obično su noćili blizu rijeke, gdje bi ih zadivila raznolikost koju su tu našli. Golema usta rijeke koja im je tako jednolično izgledala s velikog otoka sad im je izbliza otkrila širok raspon krajolika i vegetacije, od golih pješčara do guste šume. Jednoga su dana jahali uz polja rogoza čiji su smeđi krajevi poprimali oblik kobasica s vrhovima pokrivenim žutim peludom. Drugoga bi dana vidjeli velike gustiše visokih trski, dvostruko, pa čak i još viših od Džondalara, koje bi rasle zajedno s kraćim i nježnijim trskama; tanke su trske rasle bliže vodi i bile su gušće. Otoci nastali nanošenjem mulja, uglavnom dugi i uski jezici pješčanog i muljevitog tla, borili su se sa strujama nabujale rijeke i suprotnim strujama iz mora. Tako je nastao šarolik mozaik trstika, močvara, stepa i šuma, različito razvijenih, u stalnim promjenama i punih iznenađenja. To se bogatstvo raznolikosti protezalo i podalje od rijeke. Putnici su iznenada naišli na polukružna jezera potpuno odvojena od ušća i nastala od riječnih okuka koje bi zatvorili otoci nastali taloženjem iz rijeke. Mnogi su se otoci učvrstili time što bi naraslo vodeno bilje i bujna trava visoka poput čovjeka. Tu su travu konji osobito voljeli - bila je slana, a slanost je privlačila i druge biljoždere. Krajolik se mijenjao tako brzo da su unutar granica velikog ušća viđali otoke na kojima bi vodeno bilje živjelo na dinama pokraj potpuno odraslog drveća obraslog u povijuše. Putujući uz veliku rijeku često su morali prelaziti manje pritoke. Potoke su, jašući na konjima, jedva primjećivali, a manje rijeke nije bilo teško pregaziti. Teže je bilo s razmočenim koritima rukavaca koji su promijenili tok. Džondalar ih je najčešće obilazio. Bio je itekako svjestan opasnosti blatnjavih tresetišta i mekog i tog tla koje je često pokrivalo takva mjesta. Prolazeći tuda tlom stekao je o njima loša iskustva, no nije poznavao opasti koje se ponekad skrivaju i u dubokom zelenilu. Bio je dug i vruć dan. Vidjevši mjesto koje im se učini jednim i mogućih izbora za prenoćište, Džondalar i Ejla skrenuli su ka rijeci. Krenuli su niz padinu prema privlačnoj sjenovitoj čistini s visokim ivama oko osobito zelenog
- 174. travnjaka. I kljednomse s druge strane polja na vidiku pojavi veliki smete. Ejla potjera Njisku za njim, posežući za praćkom, no kad su došli do zelene trave, Njiska stade oklijevati jer je tlo pod njenim kopitima postalo meko. Ejla je gotovo odmah osjetila promjenu koraka i srećom je njena prva nagonska reakcija bila da se prepusti kobilinu vodstvu iako je krenula za večerom. Upravo kad se izvukla natrčali su Trkač i Džondalar. I pastuh je osjetio kako se tlo omekšava, no i ijegov je zalet bio jači i zanio ga je nekoliko koraka dalje. Trkačeve noge propale su u žitki mulj, i Džondalar je gotovo pao s njega, no snašao se i skočio pokraj konja. Prodorno ržući i u Luli se pastuh snažno trzao i, održavši stražnje noge još uvijek na čvršćem tlu, uspio izvući jednu nogu iz živog pijeska. Povukavši se još malo natrag, Trkač je vukao dok mu se i druga noga nije malo oslobodila uz klokotavi prasak. Uspio se povući za korak natrag i naći čvršću podlogu, a onda je vukao sve dok mu se, uz bukutavi prasak, nije napokon naglo izvukla i druga noga. Mladi se konj tresao, a jahač je zastao i položio mu ruku na prignuti vrat da bi ga umirio. Zatim je s jednoga grma odlomio granu i pokušao njome napipati dno. Kad je blato progutalo granu uzeo je dug štap, onaj koji nisu upotrijebili za saonice, i pokušao njime. Pokazalo se da je polje pokriveno trskom i šaši zapravo duboka kaljuža razvodnjene gline i mulja. Pastuhov brzi uzmak otklonio je moguću nesreću, no otada su prilazili rijeci s više opreza. Njezina je hirovita raznolikost mogla skrivati još takvih neželjenih iznenađenja. I dalje su u delti glavni oblik živih bića bile ptice, osobito nekoliko vrsta čaplji i pataka, te mnogo pelikana, labuda, gusaka, ždralova, te ponešto crnih roda i šarenih sjajnih ibisa koji su se gnijezdili u drveću. Svaka se vrsta gnijezdila u svoje doba, no sve su to činile u toplijem dijelu godine. Jaja svih tih ptica bila su lako i brzo dostupna hrana - čak je i Vuk naučio kako razbiti ljuske - i putnici su ih skupljali i navikli se na blago riblje obojen okus nekih vrsta. S vremenom su se navikli na ptice, stanovnice velikoga ušća. Sada, kada su znali što očekivati, iznenađenja su bila manja, no jedne večeri, jašući blizu vrbika pokraj rijeke, naiđoše na divan prizor. Suma se otvorila oko široke bare, gotovo jezera koje je iz daleka izgledalo kao čvršće tlo jer je cijelo bilo pokriveno lopočima. Prizor koji im je privukao pažnju bile su stotine manjih čaplji koje su sve stajale - s dugim vratovima u obliku slova s i dugim kljunovima pripremljenima da njima probodu ribu - na gotovo svakom od lopočevih listova kojima su bili okruženi mirisni rascvjetali bijeli cvjetovi.
- 175. Neko su vrijemegledali, očarani tim prizorom, a onda odlu-čiše krenuti dalje, bojeći se da bi Vuk mogao dojuriti i poplašiti ih. Pošli su dalje i nedaleko od tog mjesta počeli postavljati šator, kad odjednom ugledaše kako se stotine dugovratih čaplji dižu u zrak. Džondalar i Ejla prestali su raditi kako bi mogli promatrati ptice, koje su se, mašući širokim krilima, pretvarale u tamne siluete na ružičastoj pozadini oblaka istočnoga neba. Tada odnekud dotrči Vuk i Ejla shvati da ih je on poplašio. Iako ih Vuk nije pokušavao hvatati, uživao je u naganjanju jata močvarnih ptica tako da se Ejla pitala ne radi li to možda samo zato kako bi uživao u prizoru njihova uzlijetanja. Taj je prizor i nju zadivio. Idućega se jutra Ejla probudila sva znojna. Već je postajalo vruće i nije joj se dalo ustajati. Uhvatila ju je želja da se bar jedan dan odmore. Nije bila toliko umorna, koliko joj je bilo dosta putovanja. I konjima bi trebao odmor, pomislila je. Džondalar je stalno požurivao da krenu dalje i dalje i ona je shvaćala što ga to goni naprijed, no, mislila je, ako jedan dan može biti toliko važan pri prelasku ledenjačke visoravni o kojoj je stalno govorio, onda su već zakasnili. Da bi bili sigurni da će prijeći trebalo im je više od jednoga dana. No kad je on ustao i počeo se pripremati za put, ustala je i ona. Kako je jutro odmicalo, vrućina i sparina postajali su, čak i na otvorenoj ravnici preteški i kad je Džondalar predložio da stanu i okupaju se, Ejla se odmah suglasila. Skrenuli su prema rijeci i sa zadovoljstvom ugledali sjenovitu čistinu koja se otvarala prema rijeci. Tuda su povremeno tekle bujice i čistina je još uvijek bila malo blatnjava i pokrivena razbacanim lišćem pa je pod travom ostalo samo malo zemlje, no bio je to ugodan sjenovit komad okružen borovima i vrbama. Čistina je vodila prema blatnjavom mrtvom rukavcu, no malo dalje, na okuci rijeke, bila je ravna šljunčana obala izbočena u mirno jezerce, prošarano pjegama sunca koje se probijalo kroz krošnje vrba. - Savršeno, - široko se osmjehnula Ejla. Misliš da to baš moraš? - upitao ju je Džondalar vidjevši je da ispreže saonice. - Nećemo se ovdje dugo zadržati. I konjima je potreban odmor, i možda se žele provaljati ili plivati - reče ona skidajući košare i prekrivač s Njiske. - A ja bih pričekala i da nas Vuk sustigne. Nisam ga vidjela cijelo jutro. Mora biti da je nanjušio nešto čudesno i sada to lovi. - Dobro - reče Džondalar i poče odvezivati remenje Trkačevih košara. Stavio ih je u okrugli čamac pokraj Ejlinih i prijateljski mlatnuo pastuha po plećima, dajući mu time znak da može poći s kobilom. Ejla brzo odbaci ono malo odjeće što je imala na sebi i zagazi u vodu, a Džondalar se zaustavi da bi se pomokrio. Dohvatio ju je pogledom i više
- 176. nije mogao prestatigledati u nju. Stajala je u ljeskavoj vodi do koljena, osvijetljena zrakom sunca koja se provlačila kroz otvore u krošnjama i kupala se u sjaju koji je njezinu kosu pretvorio u zlatnu aureolu i naglasio blistavu golu preplanulu kožu njezina gipkog tijela. Džondalar se iznova iznenadi njezinom ljepotom. Na trenutak ga je snažna ljubav prema njoj shrvala i činilo mu se da ga je stegnula za vrat. Ona se prignu da šakama zahvati vodu i izlije je na sebe, što je naglasilo zaobljenu puninu njezine stražnjice i otkrilo svjetliji ten s unutarnje strane njezinih bedara, a to ga je cijeloga preplavilo željom. Spustio je pogled na ud koji je još držao u ruci i nasmiješio se jer mu je na um dolazilo više od samog kupanja. Gledala ga je kako ulazi u vodu, vidjela njegov osmijeh i poznati uvjerljivi pogled njegovih jasno plavih očiju, a zatim vidje da se oblik njegova uda mijenja. Na to osjeti kako u njoj nešto vrije, a zatim se opusti i napetost koje prije nije bila svjesna poče popuštati. Ako to o njoj bude ovisilo, oni danas više neće putovati. Oboma je trebalo malo usporavanja i doživljavanja nekog ugodnog i uzbudljivog skretanja. On je primijetio kako ga njezine oči pregledavaju i u jednom trenutku opazi malu promjenu u njezinom držanju i nešto kao povoljni odgovor. Nije se stvarno pomakla, samo je u njezinom držanju sada bilo nešto kao poziv. Njegova je reakcija bila očita. Ne bi je mogao sakriti niti da je pokušao. - Voda je predivna - reče ona. - Dobra ti je bila ta ideja da se okupamo. Sva sam se zagrijala. - I ja sam se zapalio - odgovorio je, gazeći prema njoj s lukavim osmijehom na licu. - Ne znam kako to postižeš, ali ja nemam moći nad tobom. -A zašto bi ti to trebalo? Nemam je ni ja nad tobom. Dovolj no je da me ovako pogledaš i ja sam spremna za tebe - Osmjehnula se onim širokim osmijehom koji je tako volio. - O, ženo - uzdahnu on, hvatajući je u zagrljaj. Ona se protegne prema njemu i on se prignu k njenim mekim usnama u dodir koji ih je spojio u čvrsti poljubac bez žurbe. Rukom je prelazio preko njezinih leđa, pipajući kožu koju je zagrijalo sunce. Uživala je u njegovom dodiru i na milovanje odgovorila naglom i iznenadnom nestrpljivošću. On posegnu niže za njezinim oblinama i privuče ju k sebi. Na trbuhu je osjetila u punoj dužini njegovu toplinu i tvrdoću, no taj ju je pokret izbacio iz ravnoteže. Pokušala se zadržati, no kamen joj je izmakao pod nogom. Objesila se za Džondalara i tako i njega izbacila iz ravnoteže. S pljuskom su pali u vodu i sjeli smijući se jedno drugom.
- 177. - Nisi seudarila? - upita Džondalar. - Nisam - reče ona, - ali voda je hladna i nadala sam se polako ući u nju. A sad kad sam već mokra, mogla bih i zaplivati. Nismo li zato i došli? - Jesmo, ali to ne znači da ne možemo raditi i nešto drugo - reče on. Voda joj je dosezala do pazuha i njezine su pune dojke plutale, što ga je podsjetilo na zaobljene pramce čamaca s ružičastim vrhovima. Prignu se i jezikom liznu bradavicu, osjećajući kako je topla u hladnoj vodi. Na to ona protrnu i podigne glavu puštajući da ju cijelu preplavi taj osjećaj. On posegne za drugom bradavicom, dohvati je, a zatim rukom zahvati Ejlin bok i privuče je bliže. Bila je tako nadražena da je čak i sam dodir njegova dlana, koji je klizio preko njezine nabrekle bradavice, širio kroz nju nove trnce užitka. On je sisao drugu bradavicu, a zatim ju pustio i ljubio ju po cijelim grudima, pa zatim naviše, po vratu; nježno joj je puh- nuo u uho, a zatim pronašao njezine usne. Lagano je otvorila usta i osjetila dodir njegovog jezika i poljubac. - Dođi - reče on kad su im se usne razdvojile. Ustao je i pružio joj ruku da joj pomogne ustati. - Idemo plivati. Poveo ju je dublje u jezerce dok joj voda nije bila do pojasa, a zatim ju je privukao bliže i opet poljubio. Među nogama je osjetila njegovu ruku i hladnoću vode dok joj je otvarao nabore, te snažni osjet kad je našao njezinu malu kvržicu i počeo je trljati. Pustila je da ju taj osjećaj preplavi, ali pomislila je, ovo je prebrzo. Već sam spremna. Duboko je uzdahnula, kliznula iz njegova zagrljaja i smijući se polila ga. Trebalo bi se okupati - reče ona i odmaknu se nekoliko zaveslaja. Mjesta za plivanje bilo je malo, jer je prostor bio ograničen potopljenim otočićem, prekrivenim gustom trskom. Stigavšii tamo, ona ustade i pogleda ga. On se nasmiješi, a ona osjetii moć njegove privlačnosti, želje i ljubavi i poželi ga. On zapliva prema njoj, a ona zapliva natrag prema žalu. Kad su se susreli, on se okrenu i zapliva za njom. Stigavši do plićaka, on reče: - Dobro, naplivali smo se i dohvati njezinu ruku i izvede je van na obalu. Opet ju je poljubi osjetio kako ga ona privlači k sebi, kao da se topi u njegovim rukama dok su joj se grudi, trbuh i bedra privijali uz njegovo telo. - Sada je vrijeme za druge stvari - reče on. Njoj je zastao dah i skrenula je pogled. Glas joj je lagano treperio. - Kakve druge stvari? - upitala je smijuljeći se. On se spusti na tlo i pruži joj ruku. - Dođi, pokazat ću ti.
- 178. Ejla sjede krajnjega. Okrenuo ju je na leđa, poljubio i bez dugih priprema nadvio se nad nju, razmaknuo joj noge i prošao i učim jezikom po njezinim hladnim i mokrim naborima. Njezine se oči na trenutak široko otvore, i ona se strese od iznenadnog bujanja koje projuri kroz nju i koje je osjećala svuda duboko u sebi. Zatim osjeti nježno povlačenje; on je sisao njezinu točku užitaka. Htio ju je okusiti, piti, i znao je da je spremna. I njegovo je uzbuđenje raslo s njezinim odgovorima i slabine su ga boljele od nje, a njegov je veliki, malo zakrivljeni organ nabrekao do kraja. Njuškao je, pipao i sisao, vodeći je jezikom, a zatim pođe da je i okusi iznutra i uživao je. Volio bi da tako može zauvijek. Volio joj je pružati Užitak. Osjećala je kako u njoj sve jače mahnita uzbuđenje i stenjala e, a zatim i vikala dok se penjalo prema vrhuncu i stiglo gotovo do kraja. Da je to pustio, mogao se olakšati čak i ne ulazeći u nju, no Volio ju je osjećati i kad je u njoj i bio bi sretan da je to mogao sve odjedanput. Privila mu se i podigla da ga dočeka, a snažna je oluja u njoj rasla i izbila iznenada, gotovo bez najave. Osjećao je njezinu ovlaženost i toplinu, podigao se i privukao, pronašao njezin otvor i, snažno gurajući, potpuno ga ispunio. Njegova je nestrpljiva muškost bila tako spremna da više nije znao koliko će još moći izdržati. Ona izviknu njegovo ime, privijajući mu se, želeći ga i svijajući se pod njegovim pritiskom. On je opet prodro i osjetio kako ga ona obuhvaća. Drhteći i stenjući izvukao se, osjećajući kako ga u slabinama vuku osjećaji koje je osjetljivi organ uzburkao duboko u njemu. I odjednom je stigao, više nije mogao čekati i iznova je gurnuo, osjećajući kako ga sustiže prodor Užitka. Ona uzviknu s njim dok ju je preplavljivalo divlje oduševljenje. On upre još nekoliko puta, a zatim se opusti na njoj. Oboje su se opuštali nakon uzbudljiva uspona i olujnog oslobađanja. Nešto poslije, podigao je glavu, a ona se privuče k njemu da bi ga poljubila, svjesna svog mirisa i okusa na njegovu licu, što ju je uvijek podsjećalo na čudesne osjećaje koje je u njoj znao probuditi. - Tako me dobro poznaješ. Mislila sam da ću htjeti da to sada dugo potraje, no bila sam tako spremna. - Znaš da to ne znači da ne može potrajati - reče on, gledajući kako joj se na licu polako širi osmijeh. Džondalar se prevrnu s nje i sjede. - Ova šljunčana plaža nije baš najudobnija - reče on. - Mogla si me upozoriti. - Nisam primijetila, no kad već spominješ, neki me kamen žulja pod bokom, a drugi pod ramenom. Trebalo bi potražiti mekše mjesto... da možeš leći - reče ona s potajnim nestašnim osmijehom i iskricom u oku.
- 179. -Ali najprije bihpošla malo stvarno proplivati. Možda tu ima neki dublji rukavac. Odgazili su natrag do rijeke, preplivali malo jezerce i nastavili uzvodno, krčeći si put kroz plitki i blatni nasad trske. Na drugoj je strani voda bila hladnija, a tlo pod njihovim nogama nestalo je i našli su se u otvorenom rukavcu koji je krivudao kroz trsku. Ejla je požurila i odmakla pred Džondalarom, no on se napregnuo i sustigao je. Oboje su bili dobri plivači i počeli su se natjecati u utrci otvorenim rukavcem koji se svijao i krivudao kroz visoku trsku. Bili su tako izjednačeni, da je i mala prednost za jedno ili drugo mogla značiti vodstvo. Ejla je slučajno bila malo odmakla kad su stigli do mjesta gdje se kanal račvao, a oba nova rukavca bila su tako zakrivljena da je Ejla, kad ju je Džondalar pogledom potražio, već nestala s vidika. - Ejla! Gdje si? Ejla! - dozivao ju je. Nije bilo odgovora. Opet je viknuo i pošao jednim od kanala koji se savijao u krug tako da je Džondalar mogao vidjeti samo trsku; kud god se okrenuo, samo zidovi od visoke trske. U napadu panike opet je zazvao. - Ejla, gdje si tako ti tvoga Majčina hladnog podzemnog svijeta? Iznenada se začu zvižduk, onaj kojim je Ejla dozivala Vuka. Preplavio ga je val olakšanja, no zvuk je dolazio iz znatno veće i i ličnosti nego što je očekivao. Zazviždao je odgovor i začuo mu se ona odaziva, a zatim počeo plivati natrag. Doplivao do mjesta gdje se rijeka račvala i krenuo niz drugi rukavac. I taj je zavijao oko sebe i u drugi kanal. Džondalar osjeti kako i i K si snažna struja i nađe se kako pluta niz nju. No sada je pred I m vidio Ejlu kako se snažnim zaveslajima bori protiv struje On zapliva prema njoj. Kad se približio, ona je i dalje plivala totiv struje, da je ne bi odnijelo opet u krivi kanal. On se okre-11 i zapliva uzvodno pokraj nje. Stigavši do mjesta gdje se rijeka vala, stadoše da se odmore gazeći po vodi. - Ejla! Što si htjela? Zašto se nisi pobrinula da vidim kuda h aš? - glasno ju je grdio. Ona mu se osmjehnu, znajući da je njegova srdžba samo os-il tadanje napetosti izazvane njegovim strahom i brigom za nju. samo sam nastojala ostati pred tobom. Nisam znala da se ruka-ic tako brzo vraća ukrug natrag niti da će struja biti tako jaka. Unijelo me prije nego što sam shvatila što se događa. Kako to I a je tako jaka? Džondalarova je napetost popustila i nakon olakšanja kad se asao na sigurnom njegov je bijes brzo popuštao. - Ne znam reče. - Čudno je to. Možda smo blizu glavnoga toka ili se ovdje dno naglo spušta. - Pa, pođimo sad natrag. Voda je hladna i jedva čekam da se
- 180. vratimo na onajsunčani žal. Puštajući da ih struja nosi, natrag su plivali opuštenije. Iako nije bila tako jaka kao u drugom kanalu, struja ih je ipak nosila sa sobom. Ejla se okrenu na leđa plutajući i istovremeno gledajući veliku modru prazninu nad njima i kako pokraj nje promiču trske. Sunce je još uvijek bilo na istočnom dijelu neba, no već je bilo visoko. - Sjećaš li se gdje smo ušli? - upitao ju je Džondalar. - Meni sve to izgleda jednako. - Bila su na obali u nizu tri visoka bora. Srednji je bio najviši. Bili su iza nekih žalosnih vrba - reče ona okrećući se natrag na trbuh. - Mnogo je ovdje borova uz rijeku. Možda bismo se trebali uputiti prema obali. Možda smo ih već prošli - reče Džondalar. - Ne bih rekla. Onaj bor nizvodno od velikog bio je čudno svijena oblika. Još ga nisam vidjela. Čekaj... tamo naprijed... eno ga, vidiš? - upita ona, pokazujući prema trstiku. - Tako je - reče Džondalar. - A tuda smo prošli. Trska je svijena. Probili su se kroz trsku do malog jezerca, koje se sada već U grijalo. Na mali pojas šljunka izišli su s osjećajem kao da se vraćaju kući. - Mogla bih upaliti vatru i napraviti malo čaja - reče Ejla, u ljajući dlanove o nadlaktice ne bi li ih osušila. Skupila je kosu i ižmikala vodu iz nje, a zatim pošla prema košarama, skupljajući i usput suhe grančice. - Želiš se obući? - upita Džondalar, dodajući još nešto drva. - Najprije bih se još malo osušila - odgovori ona, gledajući konje koji su pasli na obližnjoj livadi. Od Vuka nije bilo ni tragu Za njega se malo zabrinula, no nije to bilo prvi put što bi nekamo otišao i ne vratio se pola dana. - Mogao bi raširiti prostirke na onaj osunčani travnjak. Tamo možeš leći dok skuham čaj. Džondalar je donio vode, a Ejla je naložila lijepu vatru. Iz svoje je zbirke izabrala nekoliko suhih trava, dobro razmislivši o njima. Čaj od lucerne mogao bi biti dobar, pomislila je, jer stimulira i osvježuje, s nešto cvjetova i lišća boražine koji daju osvježavajući napitak, i uz dodatak klinčića radi slatkoće i ljutkasta okusa. Za Džondalara je izabrala nešto tamnocrvenih muških resa koje je s johina drva ubrala u vrlo rano proljeće. To ju je sjetilo kako je tada bila zbunjena i rastrgnuta sukobom osjećaja jer je dala Obećanje da će se spariti s Ranekom, a cijelo vrijeme mislila samo kako bi to trebala učiniti s Džondalarom. Dodajući johine rese osjetila je toplu sreću. Skuhavši čaj, odnijela je dvije pune posudice na travnjak gdje se odmarao Džondalar. Dio prostirke koju je prostro već je bio u hladu, no bila je zadovoljna, jer je topli zrak s nje već otjerao hladnoću od kupanja. Dodala mu je posudicu i sjela pokraj njega. Neko su vrijeme sjedili
- 181. zajedno i pijuckalibez mnogo riječi, gledajući kako konji stoje jedan uz drugog, glavom uz rep i repovima jedno drugome tjeraju muhe s glava. Popivši čaj, Džondalar je legao na leđa, s rukama pod glavom. Ejli je bilo drago što ga vidi kako se opušta i ne tjera je da odmah nastave put. Spustila je posudicu i legla na bok pokraj njega, stavivši mu glavu pod ramena, a ruku preko njegovih prsa. Ejla zatvori oči udišući njegov muški miris i osjeti kako ju je jednom rukom obujmio, a drugom joj počeo prelaziti po boku, nesvjesno je nježno gladeći. Ona se okrene i poljubi mu toplu kožu, toplim mu dahom dišući za vratom. Prođu ga lagani trnci i on zatvori oči. Ona ga opet poljubi, a zatim se podiže i utisne mu seriju sitnih poljubaca na ramena i vrat. Njezini su ga poljupci škakljali gotovo više no e mogao podnijeti, no to ga je tako nemoguće dražilo da se morao prisiliti kako bi i ostao miran. Ona mu je ljubila vrat, grlo i bradu, osjećajući na usnama čekinje njegove brade, zatim se pridigla da dosegne njegove usne i sitnim mekim poljupcima s jedne na drugu stranu prekrila njegove usne. Stigavši do drugoga kuta njegovih usana povukla i pogledala ga odozgor. Oči su mu bile zatvorene, no lice mu je imalo izraz iščekivanja..na kraju je otvorio oči i vidio kako se Ejla s raznježenim osmjehom nadnijela nad njega, s još uvijek vlažnom kosom koja joj visjela preko jednog ramena. Htio ju je obuhvatiti i prignječiti .na se, no samo se nasmiješio. Ona se nagnula nad njega i jezikom mu istraživala po usnama ako nježno da je dodir jedva osjećao, no dašak preko vlažnih sana širio je po njemu nevjerojatne trnce. Napokon, kad je već pomislio da to više neće moći izdržati, ona ga čvrsto poljubi. Osjetio je kako njezin jezik traži ulaz i otvorio usta da je pusti unutra. Polako je istraživala za njegovim usnama i po njegovu jeziku i po rebrastom nepcu, dirajući, pipajući i draškajući, a zatim mu je opet poljubila usne svojim malim poljupčićima tako da to više nije mogao izdržati. Dohvatio joj je glavu i dovukao je k sebi, i, podigavši svoju glavu, dao joj čvrst i snažan poljubac. Kad je pustio da mu glava klone, ona se lukavo smješkala. Izazvala je reakciju, oboje su to znali. Gledajući kako je zadovoljna svojim uspjehom, i sam je bio zadovoljan. Bila je puna ideja i razigrana i on se pitao što mu još sprema. Na tu pomisao ispuni ga struja osjećaja. Moglo bi to biti zanimljivo. Nasmiješio se i čekao, gledajući je svojim prodornim plavim očima. Ona se opet nagne nad njega i poče ga ljubiti u usta, vrat i ramena, pa grudi i bradavice na njima, a zatim naglo skrene, nagne se nad njim na drugu stranu i dohvati njegov povećani ud. Uzela je u usta koliko je stalo, a on osjeti kako njezina vlažna toplina obuhvaća osjetljivi dio njegove muškosti i ide dalje. Polako se povlačila, što je izazivalo sisanje i on je
- 182. osjećao kako neštoduboko iznutra vuče i širi se svakim dijelom njegova tijela. Sklopio je oči i prepustio se uživanju, a ona je rukama i toplim ustima koje su uvlačile, išla gore-dolje po njegovom dugom kolcu. Jezikom je kušala vrh, pa brzo kružila oko njega i on ju je sve jače želio. Dohvatila je mekanu vrećicu pod njegovim udom i nježno - rekao je da s tim uvijek bude nježna - pipala dva tajanstvena, meka oblutka. Zanimali su je, pitala se čemu služe i imala je dojam da su za nešto važni. Dok su njezine tople ruke obuhvaćale njegovu nježnu torbicu, on je osjećao neki no i osjećaj, ugodan, ali praćen i nekim strahom za osjetljivo mjesto. za koje je osjećao da ga nekako stimulira. Ona se povuče i pogleda ga. Na licu i u očima mu se vidjeli i veliko uživanje u njoj i onome što mu je radila. Osmjehnuo se ohrabrujući ju. Uživala je tako mu pružajući Užitak. Nju je to po ticalo na drugi, ali dubok i uzbudljiv način, i donekle je razum jela zašto on tako voli pružati Užitak njoj. Poljubila ga je dugim i polaganim poljupcem, a zatim se podigla i prebacila nogu preko njega, zajahujući ga tako da se okrenula prema njegovim nogama. Sjela mu je na prsa, nagnula se i uzela njegov tvrdi i pulzirajući ud u ruke, jednu nad drugom. Bio je tvrd i napet, ali koža mu je bila meka i u ustima je osjećala kako je gladak i topao. Stigavši do dna, posegnula je niže za njegovom vrećicom i nježno je gurnula u usta, osjećajući one pune oblutke. Trzaji neočekivanog Užitka kovitlali su po njemu. Bilo mu je gotovo previše. Nije to bilo samo zbog neobuzdanih osjeta koje je izazivala, nego i od pogleda na nju. Podigla se da ga dohvati i raskrečenih nogu otvorila mu pogled na ovlažene ružičaste nabore i latice i sam otvor. Pustila je njegovu vrećicu i povukla se da uzme u usta njegovu uzdrhtalu muškost i iznova je počne sisati, no odjednom osjeti kako ju on straga malo odguruje. S iznenadnim zadovoljstvom osjetila je kako njegov jezik nalazi njezine nabore i mjesto njezinih Užitaka. Prelazio je gorljivo i potpuno, rukama i ustima, sišući, trljajući, osjećajući radost davanja Užitaka i, istodobno, strast koju je ona izazivala trljajući ga goredolje i sišući ga istodobno. Brzo je bila spremna i nije više mogla zadržavati, no on je još pokušavao izdržati i trudio se da još ne popusti. Lako je mogao odustati, no htio je još, pa mu je bilo drago kad je ona stala jer su je osjeti preplavili, pa se izvinula uvis i kriknula. Osjećao je kako je vlažna i stiskao zube boreći se da zadrži vlast nad sobom. Da nije bilo onih ranijih Užitaka, sigurno ne bi mogao izdržati, no sada se držao i došao na sam rub, blizu vrhunca. - Ejla, okreni se! Želim te cijelu! - rekao je.
- 183. Ona shvati štoon hoće i klimnu. I ona je htjela njega i zato se digla i zajahala ga na suprotnu stranu. Podigavši se, pustila ga je u sebe i spustila se. Stenjao je i zazivao njezino ime, osjećajući kako ga njezin duboki topli otvor obuhvaća. Gibajući se gore - dolje, ona je osjećala pritiske na nekoliko osjetljivih mjesta i pokretima usmjeravala tvrdo puno tijelo u sebi. Sada na rubu koji je dostigao, njegova potreba više nije bila iko žurna. Mogao je malo pričekati. Ona se prignula u novi ili i.aj, a on je povuče bliže da može dohvatiti njezine zamamne grudi. Uhvatio je jednu dojku u usta i snažno ju sisao, a zatim dohvatio drugu i na kraju obje zajedno. Kao i uvijek kad joj je sisao prsa, duboko i nisko u sebi osjećala je ustreptalo ubuđenje. Njišući se gore-dolje i naprijed-natrag po njemu, osjećala je l.iko se opet podiže. On je prelazio preko ruba i osjećao kako u njemu opet skuplja snažna potreba i kad je ona opet sjela na njega, zgrabio je njezine kukove i počeo je voditi, gurati gore i povlačiti dolje. Dok se dizala, osjećao je strujanje i, iznenada, Migao je. Opet se spustila na njega i on kriknu od potresnog drhtanja koje se iz dubina u njegovim slabinama podiglo u visoki proboj; ona je stenjala i tresla se od bujice koja je bijesnila u njoj. Džondalar ju je još nekoliko puta potaknuo gore-dolje, a zatim privukao i poljubio joj bradavice. Ejla se još jedanput protrese, a onda pade na nj. Ležali su nepomično, teško dišući i pokušavali su doći do daha. Ejla je upravo počela mirnije disati, kad iznenada osjeti nešto vlažno na licu. Na trenutak je pomislila da je to Džondalar, no bilo je hladno i donijelo je drugi, ali poznati miris. Otvorila je oči i vidjela iscerene vučje zube. Njuškom je opet gurnuo nju, pa među njih. - Vuče! Gubi se odavde! - rekla je, odgurujući njegovu vlažnu njušku i vučji dah. Prevrnula se na svoju stranu pokraj Džondalara i dohvatila Vukovu grivu, provlačeći prste kroz gustu dlaku. - Ali mi je drago da si se vratio. Gdje si cijeli dan? Već sam se počela brinuti. - Sjela, je, objema rukama uhvatila njegovu glavu i spustila čelo na njegovo, a zatim se okrenula prema Džondalaru. - Pitam se kako je dugo ovdje? - Pa sad, dobro da si ga naučila da nam ne smeta. Da nas je prekinuo usred onoga, ne znam što bih mu učinio - reče on. Ustao je i pružio joj ruku. Zagrlio ju je i prešao pogledom po njoj. - Ejla, ovo je bilo... što da kažem? Nedostaje mi riječi da ti kažem to što ti želim reći. Ne znam uopće ima li riječi za to. U njegovim je očima vidjela toliko ljubavi i obožavanja da je treptanjem morala otjerati suze. - Ja sam sretnica, Džondalare. Meni bi trebale riječi, ali ne znam čak niti znakove iz jezika Plemena koji bi ti mogli pokazati što osjećam. Čak ne znam postoje li.
- 184. - Upravo simi pokazala, više nego riječima. Svaki dan mi to pokazuješ, na mnoge načine - Naglo ju je privukao k sebi i zadržao u zagrljaju, osjećajući kako mu se grlo steže. - Moja ženo, Ejlo moja. Ako te ikad izgubim... Ejla osjeti trnce straha koje su izazvale njegove riječi, no samo mu se jače privila. - Kako to da uvijek znaš što trebam? - upitala je Ejla. Sjedili su u zlatnom bljesku vatre, pijuckajući čaj i gledajući iskre koje su iz smolaste borovine skakutale i letjele po noćnom zraku. Džondalar se osjećao odmorenijim i zadovoljenim i opuštenijim nego što je to bio već dugo. Popodne su bili u ribolovu - Ejla mu je pokazala kako rukom istjerati ribu iz vode - a onda su pronašli sapuniku, okupali se i oprali kosu. On je napravio čudesno jelo od ribe, čemu su dodali nešto jaja močvarnih ptica koja su imala pomalo riblji okus, nešto povrća, tjestasti biskvit koji su ispekli na vrućem kamenju i nekoliko slatkih bobica. On joj se osmjehnu. -Jednostavno, pratim ono što mi pokazuješ - reče. - Ali, Džondalare, prvi put sam mislila da želim da to potraje, a ti si bolje no ja znao što stvarno želim. I poslije si znao da ti želim pružiti Užitak i puštao si me sve dok nisam opet bila spremna za tebe. Ništa ti nisam rekla. - Rekla si, samo ne riječima. Naučila si me jeziku kakvim se služi Pleme, znakovima i pokretima, a ne riječima. Jednostavno se trudim da shvatim i ostale tvoje znakove. - Ali nisam te naučila takvim znakovima. Čak ih ni ne znam. A ti si znao kako da mi pružiš Užitak i prije no što si naučio jezik Plemena. Namrštila se od napora da shvati, a to je izazvalo smiješak na njegovom licu. - Tako je. Ali postoji i neizgovoreni jezik, koji ljudima koji govore kaže više nego što su oni toga svjesni. - Da, primijetila sam to - reče Ejla misleći kako je mogla razumjeti ljude koje su susretali samim time što je pazila na znakove koje su oni i nesvjesno davali. A ponekad naučiš kako... kako neke stvari raditi jednostavno zato što želiš znati, pa onda promatraš - reče on. Gledala je u njegove oči i u njima vidjela ljubav koju je on osjećao za nju i radost s kojom je prihvaćao njezina pitanja, a vidjela je i rastreseni izgled koji mu se pojavljivao na licu dok govori. Gledao je u prazno kao da negdje daleko na trenutak nešto vidi i ona shvati da on govori o nekoj drugoj. - Osobito kad te onaj od koga učiš želi naučiti - rekla je.
- 185. Zolena te dobronaučila. On je pocrvenio i iznenađeno se zagledao u nju, a zatim zbunjeno skrenuo pogled. - I ja sam naučila mnogo od tebe - dodala je, znajući da mu je tom primjedbom izazvala neugodnost. Činilo se da je on ne može izravno pogledati. Kad je napokon podigao pogled, čelo mu je bilo naborano. - Ejla, kako znaš o čemu sam mislio? - upita. - Hoću reći, sigurno imaš neki posebni Dar. Zato te Mamut posvojio na Mamutovo ognjište kad su te Mamutonci prihvatili, a ponekad mi se čini da čitaš moje misli. Jesi li te misli uzela iz moje glave? Osjećala je njegovu zabrinutost i nešto još nezgodnije, gotovo strah od nje. Sličan je strah doživjela na Ljetnom saboru kada su neki od Mamutonaca pomislili da ona ima neke natprirodne sposobnosti, no većina toga bio je nesporazum, kao kad su pomislili da ona ima neku posebnu moć nad životinjama, a ona ih je samo pronašla dok su bili mladunčad i odgojila kao vlastitu djecu. Ali još na Zboru Plemena nešto se promijenilo. Ona nije htjela piti onu posebnu mješavinu korijenja koju je napravila za mog-ure, no morala je; i nije namjeravala odlaziti u onu špilju gdje su bili mog-uri. To se jednostavno dogodilo. Kad ih je vidjela kako svi sjede u krugu u onoj dubini duboko u toj špilji, i kad je upala u onu crnu prazninu u sebi, pomislila je da je zauvijek izgubljena i da više nikad neće naći izlaz. Tada je Kreb nekako uspio ući u nju i progovoriti joj. Od tada se događalo da joj se učini kako zna neke stvari koje ne može objasniti. Tako je bilo kad ju je Mamut poveo sa sobom u Potragu i kad je osjetila kako se podiže i slijedi ga preko stepa. A sada kad je pogledala Džondalara i vidjela kako ju on čudno gleda, u njoj se podigao strah da bi ga mogla izgubiti. Pogledala ga je na svjetlu vatre i spustila pogled. Među njima nije smjelo biti neistine... nije smjelo biti laži. A ne zato što bi ona mogla reći nešto što nije istina, jer to ionako nije mogla, nego se čak ni prešutno "uzdržavanje od govora", koje je u Plemenu bilo dopušteno da bi se zaštitila intima, sada nije smjelo ispriječiti među njima. Čak i pod cijenu opasnosti da ga izgubi ako mu kaže istinu, morala mu je reći i morala je otkriti što ga muči. Pogledala ga je tražeći riječi kojima će početi. - Ne znam tvoje misli, ali mogu ih pogoditi. Zar nismo govorili o neizgovorenim znacima koje daju ljudi koji govore riječima? I ti daješ takve znake, znaš, i ja... Tražim ih i često znam što znače, Možda zato što te tako volim i želim poznavati, pa zato pazim na tebe cijelo vrijeme - Načas je skrenula pogled i dodala: - To žene Plemena moraju naučiti.
- 186. Ona ga pogleda.U njegovu je izrazu bilo nekog olakšanja i radoznalosti. Nastavila je: - Nije to samo s tobom. Odrasla sam s... sa svojim ljudima i navikla sam vidjeti značenje u znakovima koje ljudi daju. To mi je pomoglo da naučim mnogo o ljudima koje upoznajem, iako me to u prvo vrijeme jako zbunjivalo jer ljudi koji govore riječima često kažu jedno, a njihovi neizgovoreni znaci govore nešto drugo. I kad sam to napokon shvatila, počela sam bolje nego izgovorenim riječima shvaćati što ljudi govore. Zato me Kozija nije mogla pobijediti u onoj igri s kostima. Po načinu kako ih je držala uvijek sam znala u kojoj ruci ima označenu kost. - Tome sam se čudio. Smatralo se da je ona jako dobra u toj igri. - I bila je. - Ali kako si znala... i kako si mogla znati da mislim o Zoleni? Ona je sada Zelandoni. Obično se, kad pomislim na nju, sjetim toga, a ne imena koje je nosila u mladosti. - Gledala sam te i tvoje su mi oči govorile da me voliš i da si sretan sa mnom i divno sam se osjećala. A kad si govorio o želji da se nešto nauči, na trenutak me nisi vidio. Kao da si gledao nekamo daleko. I prije si mi govorio o Zoleni, o ženi koja te naučila... tvom daru... i onome što možeš učiniti da te žena osjeti. O tome smo upravo govorili i tako sam znala na koga sada misliš. - Ejla, pa to je jako važno! - reče on s velikim osmijehom punim olakšanja. - Podsjeti me da nikad ne pokušam nešto sakriti od tebe. Možda i ne možeš uzimati misli iz nečije glave, ali sigurno je da možeš učiniti nešto gotovo takvo. - Ima još nešto što bi trebao znati - reče ona. Džondalaru se vratiše bore. - Što? - Ponekad mislim da imam... neki Dar. Nešto mi se dogodilo kad sam bila na susretu Plemena, onda kad sam išla s Brunovim plemenom dok je Dark još bio dojenče. Učinila sam nešto što nisam smjela. Nisam htjela, ali popila sam napitak koji sam pripremila za mog-ure i poslije sam slučajno naletjela na njih u špilji. Nisam ih tražila. Ne znam čak niti kako sam se tamo našla. Bili su.. - protresla se i nije mogla završiti. - Nešto mi se dogodilo. Izgubila sam se u mraku, ne u špilji, nego u mraku unutar sebe. Mislila sam da ću umrijeti, no Kreb mi je pomogao. Stavio mi je u glavu svoje misli... - Što? - Ne znam kako da to drukčije objasnim. Stavio mi je svoje misli u glavu i od tada... ponekad... ponekad... kao da je nešto u meni promijenio. Ponekad pomislim da možda imam neki... Dar. I . gađaju se stvari koje ne razumijem i ne mogu objasniti. Mislim ,l.i je to Mamut shvaćao.
- 187. Džondalar je nekovrijeme šutio. - Znači, i zato te htio usvojiti na Mamutove ognjište, a ne samo zbog tvoje vidarske vještine. Klimnula je. - Možda. Mislim da jest. - Ali sada nisi znala moje misli? Jedino se nadam da Majka neće pokrenuti rast u tebi prije nego što stignemo. - Znam, Džondalare - reče Ejla. - I ja bih radije pričekala. Uzela je njihove posudice i isprala ih, a zatim dovršila pripreme za polazak, a Džondalar je složio u putne košare sve osim njihovih krzna za spavanje. Zavukli su se u njih, ugodno umorni. Zelandonac je gledao kako žena pokraj njega tiho diše, no san ga je prevario. Moja djeca, mislio je. Ejla je rekla da će njezina djeca biti moja djeca. Jesmo li pravili novi život kad smo danas dijelili Užitak? Ako je to pokrenulo novi život, onda će to biti neki posebni život, jer ti su Užici bili... bolji od ikojih... dosad... A zašto su bili bolji? Nije da to nisam radio i prije, no s Ejlom je to drukčije. Nikad je se ne zasitim... samo je želim još više i više... i sama misao na nju potiče me da je opet poželim... a i ona misli da znam kako joj dati Užitak. Ali što ako je Velika Majka obdari Blagoslovom? Još nije... možda i ne može. Neke žene ne mogu imati djece. Ali ona je imala sina? Je li stvar u meni? Dugo sam živio sa Serenijom. Nije primila Majčin Blagoslov cijelo to vrijeme dok sam bio tamo, a prije toga je rodila dijete. Da Ga je primila, možda bih ostao sa Šaramudoncima... Možda. I baš prije nego što sam otišao, ona je rekla kako misli da je možda primila Majčin Blagoslov. Zašto nisam ostao? Rekla je da se ne želi spariti sa mnom, iako me voli, jer da ja nju ne volim jednako. Rekla je da ja volim svoga brata više nego ijednu ženu. Ali bilo mi je stalo do nje, možda ne ovako kako volim Ejlu, ali da sam to doista tražio, mislim da bi se sa mnom sparila. I znao sam to. Jesam li se time poslužio kao izlikom da odem? Zašto sam otišao? Jer je Tonolan otišao, a ja sam bio zabrinut za njega? Je li to jedini razlog? Da je Serenio bila trudna kad sam odlazio i da je nosila drugo dijete, bi li to dijete nastalo iz soka moje muškosti? Bi li to bilo... moje dijete? Tako bi to Ejla rekla. Ne, to je nemoguće. Muškarci nemaju djece osim što možda Velika Majka uzima muškarčev duh da ih napravi. Dijete moga duha možda? Kad stignemo, bar ću znati je li rodila. Kako bi se Ejla osjećala ako Serenio ima dijete koje je na neki način možda dio mene? I što će Serenio reći kad vidi Ejlu? I što će Ejla misliti o njoj?
- 188. 13 Ejla je ujutronestrpljivo čekala da ustane i krene, iako nije bilo i.i manje sparno nego dan ranije. Izbijajući iskre kremenom i i i sivom, pomislila je kako bi radije izbjegla gnjavažu oko vatre. 111 .ma koju je pripravila sinoć i nešto vode bilo bi im dovoljno za doručak, a sjetivši se Užitaka koje su ona i Džondalar podijelili, M željela je odreći se Izinog čarobnog napitka. Da nije pila taj i" iscbni čaj, možda bi saznala da su potakli dijete. Ali Džondalar n bio toliko uplašen od pomisli da bi ona mogla ostati trudna dok su na putu, da je ipak morala piti čaj. Mlada žena nije znala kako taj napitak djeluje. Znala je samo da ako pije nekoliko gorkih gutljaja snažnog ekstrakta zlatne niti svakoga jutra do mjesečne kletve i malu zdjelicu kuhanog korijena 1111 i lopine kadulje svakoga dana dok krvari, neće ostati trudna. Ne bi bilo tako teško brinuti se za dijete dok putuju, no ona nije- htjela biti sama za vrijeme poroda. Nije znala bi li preživjela I arkovo rođenje da Ize nije bilo uz nju. Pljesnula je komarca koji joj je bio na nadlaktici i provjerila svoju zalihu trava dok se voda zagrijavala. Imala je dovoljno sastojaka svog jutarnjeg čaja da joj potraje još neko vrijeme, što je bilo dobro jer u ovim močvarama nije vidjela te biljke. Njima su odgovarale veće visine i suhlja klima. Provjeravajući vrećice i paketiće u svojoj iznošenoj vidarskoj torbi od vidrina krzna, uvjerila se da ima potrebne količine gotovo svih ljekovitih trava koje su joj mogle zatrebati u slučaju nužde, iako bi rado zamijenila neke koje su ubrane prošle godine svježijim biljkama. Srećom, dosad nije imala mnogo prigoda upotrijebiti svoje ljekovite trave. Ubrzo nakon polaska prema zapadu, došli su do prilično širokog i brzog vodenog toka. Skidajući putne košare koje su visjele niz Trkačeve slabine i tovareći ih u zdjelasti čamac, Džondalar je proučavao rijeke. Mala se rijeka ulijevala u Veliku Majku pod oštrim kutom, dolazeći iz uzvodnog smjera. - Ejla, vidiš li kako ovaj pritok ulazi u Majku? Jednostavno, teče ravno i ulijeva se nizvodno tako da se čak i ne prelijeva. Mislim da bi to moglo biti razlog brzine one struje u kojoj smo se našli jučer. - Mislim da si u pravu - rekla je, a zatim mu se osmjehnul.t - Ti baš voliš znati razloge zašto je nešto takvo kakvo jest, zar ne? - Pa, voda neće iznenada početi tako brzo teći bez ikakva razloga. Mislio sam da mora postojati neko objašnjenje. - Našao si ga - reče ona.
- 189. Ejli se činiloda je Džondalar osobito dobro raspoložen nakon što su prešli rijeku i to ju je veselilo. Vuk je ostajao blizu njih i nije više toliko lutao, a i to joj je bilo drago. Čak su se i konji doimali nešto srčaniji. Odmor im je dobro činio. I ona je bila svježa i odmorna i, možda zato što je upravo provjerila zalihu lijekova, bila je osobito raspoložena za promatranje biljaka i životinja deltastog ušća velike rijeke i obližnjih travnjaka kroz koje su putovali. Iako su promjene bile neznatne, primjećivala ih je. Ptice su još uvijek bile prevladavajući oblik životinjskog svijeta oko njih, i još uvijek su čaplje bile najbrojnije, no ostalih je ptica bilo manje samo u usporedbi s njima. Velika jata pelikana i prelijepih labudova letjela su nad njima, kao i mnoge grabljivice, kopči, škanjci, sokoli, jastrebi, bjelorepi orlovi i crne lunje. Vidjela je mnogo malih ptica koje su skakutale, letjele, pjevale i šepurile se u svojim živim bojama: slavuje, grmuše, zlatne vuge, crvenovrate muholovke i mnoge druge. I mali bukači bili su mnogobrojni u području ušća, no te su oprezne i dobro kamuflirane močvarne ptice češće čuli nego vidjeli. Cijeli su dan pjevali svoju prepoznatljivu, prilično muklu i gunđavu pjesmu, a još bi je pojačali pred večer. No čim bi im se tko približio, podigli bi svoje duge kljunove ravno uvis i tako se savršeno utopili u trski te bi se činilo da su nestali. Ejla ih je, međutim, mnoge vidjela kako lete u lovu na ribe. Bukače je lako prepoznati u letu. Njihovo pokrivno perje - ono malo koje na prednjem kraju krila i iznad repa pokriva letno i ravno repno perje - bilo je prilično svijetlo i jako se isticalo na crnom repnom perju i leđima. Ali močvarno je područje također bilo dom i nevjerojatno velikom broju životinja kojima su bili potrebni različiti okoliši: srne i divlje svinje u šumama; zečevi, veliki hrčci i veliki jeleni na rubovima. Jašući primijetili su mnoge životinje koje već neko vrijeme nisu vidjeli i pokazivali su jedno drugome: sajge koje su jurile pokraj turova; malu prugastu divlju mačku koja je lovila pticu dok ju je točkasti leopard gledao s drveta; obitelj lisica s mladunčadi; par debelih jazavaca i neke neobične mačke s bijelim, žutim i smeđim prošaranim krznima. U vodi su vidjeli vidre i zerdave, kao i njihovu omiljenu lovinu, bizamske štakore i bilo je kukaca. Veliki žuti vilin-konjici brzo su prelijetali poni i h, a zelena i sjajnoplava vretenca svojim su bojama ukraša-l liji đožućkaste cvjetove trpuca, no oni su bili lijepa iznimka lu nesnosnim rojevima što su se iznenada pojavili. Iako su Ima i vlaga u ustajalim bočnim rukavcima cijelo vrijeme uz-l.il.i jajašca, činilo se kao da su se pojavili u jednom danu. Prvi l.tci malih mušica pojavili su se ujutro; lebdjeli su nad vodom, još ih nije bilo na suhim travnjacima pa su ih već počeli zaboravljati. Ali navečer ih je
- 190. bilo nemoguće zanemariti.Mušice su se I lile u gusta, znojem natopljena krzna konja, zujale oko njihovih očiju i zalijetale im se u usta i nosnice. Ni Vuk nije prolazio ni malo bolje. Jadne su životinje bile izvan sebe od gnjavaže mini ma mušica. Dosadni kukci ulijetali su i u ljudsku kosu, pa su i Ejla i Džondalar morali pljuvati i brisati oči ne bi li se riješili lltnlh životinjica. Rojevi mušica bili su to veći kako su se bližili i is u, pa su se putnici već počeli pitati gdje će prenoćiti tu noć. Džondalar je ugledao travnati brežuljak na desnoj strani i ponadao se da će mu uzvisina omogućiti bolji pogled. Dojahali su do vrha i pogledali treperavu površinu jednog mrtvog rukavca. Nije bilo obraslo kao ostala jezerca u delti, no nešto drveća i grm-Ija raslo je na rubu omeđujući široki žal gostoljubiva izgleda. Vuk se tamo zatrčao, a konji su ga slijedili sami od sebe. Jahači su ih jedva zaustavili te skinuli saonice s Njiske. Svi su se za-letjeli u bistru vodu sa žurbom koju je samo otpor vode donekle usporavao. Čak je i Vuk, koji nije volio prelaziti rijeke, bez oklijevanja zaplivao u jezercu. - Misliš li da je napokon zavolio vodu? - upita Ejla. - Nadam se. Morat ćemo prijeći još mnogo rijeka. Konji su uranjali glave u vodu, pili, frktali i pljuvali vodu iz nosnica i usta, a zatim su se vratili u plićak. Bacili su se na blatnjavu obalu, valjali se i češali, a Ejla nije mogla ne nasmijati se vide-ći njihove glave i oči s izrazom čistog uživanja. Kad su ustali, bili su pokriveni blatom, no kad se blato osušilo, znoj, mrtva koža, jajašca kukaca i ostali uzroci svrbeža otpali su zajedno s blatom. Prenoćili su blizu obale i sutradan ujutro rano krenuli. Do večeri su već poželjeli još jedno takvo zgodno prenoćište. Val komaraca došao je za mušicama, a za njima su ostajale crvene kvr-ge koje su svrbjele. To je natjeralo Ejlu i Džondalara da navuku težu odjeću iako je, nakon što su se navikli na samo najnužnije, pod njom bilo neugodno vruće. Nisu bili svjesni kad su se muhe pojavile. Nekoliko ih je stalno bilo u blizini, no sada su se pojavile one manje koje grizu, i bilo ih je sve više. Iako je večer bila topla, u krzna za spavanje uvukli su se rano ne bi li tako pobegli letećim hordama. Šator i opremu nisu raspremili sve do kasnog jutra, sve dok Ejla nije potražila trave koje bi mogle olakšati ugrize i od kojih bi se moglo napraviti sredstvo koje će odbiti kukce. Na vlažni im i sjenovitom mjestu uz rijeku našla je biljku s klasastim smet lim cvjetovima; ubrala je nekoliko cijelih biljaka od kojih će napravu tekućinu kojom će ispirati nadraženu kožu. Vidjevši široko HM I trpuca, nabrala je i njega; dodat će ga u tekućinu, jer je lišće 11 puca izvrsno za sve, od ugriza do opekotina
- 191. pa i zateške čin i rane. Na suhljem dijelu stepa nabrala je pelina kojeg će dodan kao opći protuotrov. Razveselilo ju je kad je vidjela jarkožute nevene, dobre zbog antiseptičnih svojstava i zato što pomažu zarastanju; mogli su poslužiti da se iz ubodenih mjesta izvuče žalac, a i za tjeranje kukaca kad bi se jaka otopina poprskala na kožu. Na sunčanom rubu šume našla je divlji mažuran, koji nije samo dobar odbijač kukaca kad se otopina nanese izvana; znoj čovjeka koji bi ga popio dobio bi oštro-slatkasti miris koji je mušicama, muhama i većini drugih kukaca odbojan. Pokušala je navesti čak i Vuka i konje da popiju malo toga čaja, no nije vidjela je li bilo učinka. Džondalar ju je gledao, postavljao joj pitanja i sa zanimanjem slušao njezina objašnjenja. Kad je na ugrizenim mjestima popustio svrbež i kad se počeo osjećati bolje, sjetio se kako je sretan što putuje s nekim tko može učiniti nešto protiv kukaca. Da je sam, morao bi to jednostavno samo izdržati. Kad je jutro odmaklo, već su bili na putu, a promjene koje je Ejla već ranije zapazila, sada su se dramatično pojačale. Bilo je manje močvara, a više vode i manje otoka. Sjeverno krilo delte više nije bilo u mreži krivudavih tokova, nego se pretvaralo u jedan tok. Poslije toga, gotovo bez najave, sjeverno i jedno od srednjih krila velikog ušća spojila su se udvostručujući širinu korita, što je stvorilo golemu maticu vode. Malo dalje od toga rijeka se opet povećala, jer se i južno krilo spojilo s ostalim tokovima u veliku maticu, što je na kraju dovelo sva četiri toka u jedno duboko korito. Velika je rijeka prihvatila stotine pritoka i vodu s dvaju ledom prekrivenih planinskih lanaca na svom putu širom kontinenta, no granitne stijene starih planina zapriječile su njezin prolaz dalje na jug. Na kraju su morale popustiti neiscrpivim pritiscima rijeke koja se probijala i otvorile su se, ali čvrsta stijena popuštala je polako. Velika Majka, stiješnjena u uskom prolazu, skupila je sva krila neposredno prije no što je naglo skrenula i probila se diku deltu u more koje ju je čekalo. li je to bilo prvi put da vidi punu veličinu goleme rijeke, Džondalar je, iako je ovuda već prošao, ranije taj prizor vidio iz drugog kuta. Bili su zapanjeni pogledom. Strašna je širina pre izgleda kao tekuće more nego kao rijeka, a svjetlucava valovita ma odavala je samo malu naznaku goleme snage skrivene u tim dubinama. Ejla je vidjela kako jedna odlomljena grana promiče premani Bilo je to jedva nešto više od štapa nošenog dubokom nomjernom strujom, no nešto je privuklo njezinu pažnju. I ilo je nešto dulje nego što je očekivala da dođe do njih i kad i u ibližilo, zastao joj je dah. Nije to bila grana, bilo
- 192. je cijelo dr-iok je mirno plutalo pokraj njih, Ejla je začuđeno promatra- i Ino od najvećih stabala koje je ikad u životu vidjela. - To ti je Velika Majka - reče Džondalar. On je već proputovao cijelom dužinom rijeke i znao je koli-i c duga i kakvim je zemljištem prošla i koliko je još Putovanja cl njima. Premda Ejla nije potpuno shvaćala što sve to znači, razumjela da je, prikupljena na jednom mjestu na kraju svog dugog Puta u a uja, golema, duboka i moćna Majka Rijeka dosegla svoj vrhunac-, velika koliko uopće može biti. Nastavili su uzvodno uz Veliku Majku, ostavljajući za sobom ušće u Izmaglici, a s njom i većinu kukaca koji su ih opsjedali. Tu su napuštali i otvorene stepe. Široki travnjaci i ravne močvare prepustili su mjesto valovitim brežuljcima pokrivenim širokim šumama, prošaranim zelenim livadama. U sjeni šuma bilo je svježije. Tu su promjenu rado dočekali, toliko da.su došavši do širokog jezera, okruženog drvećem blizu predivne zelene livade, poželjeli stati i ulogoriti se iako je bila tek sredina poslijepodneva. Jahali su niz potok prema pješčanoj obali, no dok su se približavali, Vuk je počeo režati i nakostriješene grive pripremio se za borbu. I Ejla i Džondalar pogledom su pretraživali krajolik, pokušavajući vidjeti što je to uzbudilo životinju. - Ne vidim ništa opasno - reče Ejla, - ali tu je nešto što se Vuku ne sviđa. Džondalar je još jednom pogledao lijepo jezero. - Ionako je prerano da se zaustavimo radi noćenja. Samo nastavimo - rekao je skrećući Trkača i usmjeravajući ga natn prema rijeci. Vuk je još malo stajao iza njih, a zatim ih je sustigao. Jašući kroz ugodni šumoviti kraj, Džondalar je bio zadovoljan što su odlučili da neće rano stati na jezeru. Toga su pope "I neva prošli još nekoliko jezera raznih veličina, to ih je područje bilo puno. Pomislio je da je to i mogao očekivati, prošavši ovuda već ranije, no sjetio se da su Tonolan i on došli niz rijeku u ramu donskom čamcu, zaustavljajući se na obali samo povremeno. Ali uza sve to, imao je dojam da bi na tako idealnom mjestu moralo biti ljudi i pokušavao se sjetiti jesu li Ramudonci spominjali druge ljude s rijeke koji žive nizvodno. Međutim, ništa od toga nije spominjao Ejli. Ako se ne pokazuju, znači da ne žele biti viđeni. Morao se, međutim, upitati što je navelo Vuka da reagira tako borbeno. Je li to možda bio miris ljudskoga straha? Ili neprijateljstva? Dok se sunce počinjalo spuštati za planine koje su se širile pred njima, zaustavili su se blizu manjeg jezera u kojem se skupljalo nekoliko
- 193. rječica, što sudolazile s višeg zemljišta. Jedan je odvod vodio u rijeku, a velike pastrve i riječni lososi plivali su uzvodno prema jezeru. Još otkad su stigli do rijeke i stavili ribu na svoj redovni jelovnik, Ejla je povremeno plela mrežu sličnu onima koje je Bruno-vo pleme upotrebljavalo za lov na velike morske ribe. Najprije je morala napraviti niti, pa je isprobala nekoliko vrsta vlaknastih biljaka. Konoplja i lan bili su osobito dobri, iako je konoplja bila kruća. Mislila je da je sada već isplela dovoljno da može isprobati mrežu u jezeru, pa je uzela jedan kraj, a Džondalar drugi i malo su se razmaknuli i krenuli prema obali, vukući mrežu među sobom. Izvukli su dvije velike pastrve, pa je to Džondalara još više zainteresiralo, i pitao se bi li se moglo na mrežu pričvrstiti kakvu ručku, pa da i samo jedan čovjek može loviti ribu, čak i ne ulazeći u vodu. Ta mu je misao ostajala u glavi. Ujutro su nastavili prema planinama koje su se protezale pred njima. Išli su kroz rijetko bogatu i raznoliku šumu. Drveća je bilo svakakvog bjelogoričnog i zimzelenog i, kao i biljke u stepama, prostiralo se u mozaičnom uzorku jasno omeđenih šuma, ispresijecanih livadama i jezerima, a u nekim nižim krajevima tre-setištima i močvarama. Neke su vrste drveća negdje rasle u čistim staništima ili u zajednicama s drugim drvećem i biljem, ovisno o malim promjenama u klimi, visini, navodnjenosti ili sastavu tla, u moglo biti glinasto ili pjeskovito ili od pijeska miješanog u om, ili u nekoliko drugih kombinacija. Zimzeleno je drveće radije raslo na osojnim padinama i pjeskovitijim tlima, a tamo gdje je bilo vlažnije raslo je do velikih vi-i i usta šuma golemih smreka, koje su rasle i više od pedeset metara u visinu, zauzimala je nižu padinu koja se uzdizala do n i va koji su izgledali kao da su jednake visine i koji su, četr- uik metara visoki, rasli neposredno iznad njih. Visoke šume mnozelenih jela smjenjivale su se s gustim zajednicama viso- 111 debelih, breza bijele kore. Čak su i vrbe rasle više od dvade- i metara. Na prisojnim obroncima s vlažnijim i plodnijim tlom i široko-ii.i je bjelogorica također postizala zadivljujuće visine. Skupine Olemih hrastova sa savršeno ravnim deblima iz kojih nisu str-lie pojedine grane, osim krošnji sa zelenim lišćem na vrhu, rali su do gotovo pedeset metara. Nepregledne lipe i jaseni donali su gotovo iste visine, a veličanstveni javori nisu mnogo zaostajali za njima. Daleko pred sobom putnici su vidjeli srebrna-io lišće bijelih topola umiješanih među hrastove, a kad su tamo stigli vidjeli su da je u šumi sve puno šumskih vrabaca koji su se e. ni jezdili u svakoj pukotini. Ejla je čak nalazila njihova gnijezda u gnijezdima drugih ptica gdje su bili i mladi ptići i jaja domaćina. Bilo je i mnogo crvendaća, no njihovi su mladi već napustili gnijezda.
- 194. Na kosijim padinama,gdje su prorezi u lisnatom pokrovu propuštali više sunca do zemlje, i niže je raslinje bilo bogato. Kascvali klimatisi i ostale povijuše često su se spuštale s visokih krošanja. Jahači su prišli šumi brijestova i bijelih vrba, pokrivenih penjačicama koje su se uspinjale uz debla i puzavicama koje su visjele. Tu su bila gnijezda mnogobrojnih pjegavih orlova i crnih roda. Prošli su pokraj jasika koje su treperile nad grmljem ostružica i gustih iva pokraj jednog potoka. Miješana dubrava veličanstvenih brijestova, skladnih breza i mirisnih lipa penjala se uz jedan obronak, a u njihovoj sjeni rasla je šikara jestivog bilja koje su već bili prestali brati: maline, borovnice, lijeske s još uvijek ne baš zrelim lješnjacima, baš onakvima kakve je Ejla voljela, i pinije koje su imale hranjive tvrde sjemenke u češerima. Nešto dalje bio je šumarak graba koji je potisnuo bukvu, a bukva mu to vratila malo dalje - i jedno veliko srušeno stablo graba, pokriveno žutonarančastim pokrovom medenih gljiva, što je Ejlu potaklo da se najozbiljnije pozabavi branjem. Džondalar joj se pridružio u skupljanju ukusnih jestivih gljiva koje je 11 a on je otkrio i pčelinjak na jednom drvetu. S dimnom baklji i sjekirom popeo se improviziranim ljestvama napravljenim.! jednog palog jelinog drveta na kojem su još čvrsto stajali bati l grana i izložio se ponekom ubodu da bi došao do saća. Najveći dio te rijetke slastice posrkali su na licu mjesta, zajedno s pok jom pčelom, smijući se kao djeca ljepljivom neredu koji su ni pravili na sebi. Ti su južni krajevi odavno bili prirodni rezervat drveća, bilja i životinja umjerene klime, istisnutih iz ostatka kontinenta, gdje vladala hladna i suha klima. Neke su vrste borova bile tako stan da su vidjele kako planine rastu. Odnjegovane u malim prostori ma s povoljnim uvjetima za preživljavanje, preživjele su vrste hi le spremne da se, čim se klima opet promijeni, brzo prošire na krajeve koji im se otvore. Čovjek, žena, dva konja i vuk nastavili su u svom zapadnom smjeru uz široku rijeku prema planinama. Sada su pojedinosti već bile vidljivije, a snježni su vrhunci bili tako sveprisutan krajolik i njihovo napredovanje prema njima tako postupno da se jedva primjećivalo da se približuju. Ponekad su skretali u sjeverna brda šumovitoga kraja, koja su znala biti gruba i strma, no najvećim su dijelom ipak ostali blizu ravnice oko korita rijeke. Zemljišta su bila različita, no šumovite su ravnice dijelile mnogo zajedničkih biljaka i drveća s planinama. Stigavši do velikog pritoka koji je brzao s planina, putnici shvatiše da su došli do mjesta gdje se karakter rijeke znatnije mijenja. Pritok su prešli pomoću zdjelastog čamca, no uskoro zatim došli su do druge brze rijeke. Bilo je to baš na skretanju prema jugu, kamo je Velika Majka Rijeka stigla skrećući po rubu podnožja planinskog lanca. Ne mogavši se uspeti
- 195. na sjeverne visoravni,rijeka je naglo skrenula i izdubila stijenu da bi mogla doći do mora. Zdjelasti se čamac pokazao korisnim za prelazak drugog pritoka, iako su od utoka morali putovati uzvodno uz pritok do manje nemirnog mjesta za preveslavanje. Još se nekoliko manjih struja pridružilo Majci ubrzo ispod zavoja. Slijedeći lijevi zaokret, putnici malo skrenuše prema zapadu, a zatim opet natrag. Velika im je rijeka još uvijek bila s lijeve strane, no sada pred njima više nisu bile planine. Planinski im je lanac sada bio na desnoj strani i prema jugu su se pred njima otvarale suhe stepe. Daleko naprijed obzor su zatvarali daleki ružičasti vrhunci. Putujući uzvodno, Ejla je i dalje promatrala rijeku. Znala je 11 vode pritoka otišle niz struju i da je velika rijeka sada manje i nego što je bila. Široki tok tekuće vode nije se činio znat- drukčiji, no ipak je imala dojam da su se vode Velike Majke l ako smanjile. Bio je to osjećaj koji se nalazio negdje dublje nanja i ona je i dalje pokušavala vidjeti je li se golema rijeka unijenila na neki vidljiviji način. Nije dugo prošlo i izgled velike rijeke doista se promijenio. " nihoko ispod prapora, plodne zemlje koja je nastala od praha Oj I su sitno samljeli veliki ledenjaci, a raznijeli vjetrovi, i pod iinom, pijeskom i šljunkom koje je tisućama godina taložila tekuća voda, ležao je prastari masiv. Izdržljivi temelji starih plani- I.I oblikovali su se u čvrsti štit koji je bio tako nepomičan da se i initna kora koju su nemoljivi pokreti zemlje nagurali na njega, UH irala zgužvati i propeti u planine čiji su ledeni pokrivači sada hlc-.štali na suncu. Skriveni se masiv širio pod rijekom, no izloženi greben, s vre-iiu"nom ispran, ali još uvijek dovoljno visok da rijeci zapriječi iz-li na more, natjerao je Veliku Majku da skrene na sjever, traže- i ispust. Napokon je nepopustljiva stijena nerado predala uzak I irolaz, no prije no što se opet prikupila unutar uskih rubova, golema rijeka neko je vrijeme tekla usporedo s morem po ravnici, mlitavo se šireći u dva korita povezana mrežom krivudavih rukavaca. Ostaci šume ostali su iza Ejle i Džondalara koji su jahali prema jugu, u područje ravničarskog krajolika i niskih, zaobljenih brda pokrivenih suhom travom, blizu goleme močvare uz rijeku. Taj je krajolik podsjećao na široke stepe uz ušće, no bila je to toplija i suhlja zemlja, u kojoj je bilo i dijelova s pješčanim dinama koje su na mjestu držale izdržljive trave otporne na sušu i drveće, rijetko čak i blizu vode. Grmlje, najviše vrijesak, te kadulja i aromatični tarkanj bili su glavni među drvenastim biljem koje se trudilo izboriti opstanak na suhom tlu, ponekad istiskujući patuljaste borove i vrbe koji su se držali blizu obala.
- 196. Močvara, poplavno područjeizmeđu glavnih tokova rijeke, bila je velika gotovo kao ona u velikoj delti i jednako bogata trskom, vodenim biljem i životinjama. Niski otoci s drvećem i malim livadama bili su okruženi blatnjavim žutim rukavcima ili pak bočnim tokovima čiste vode, u kojima je bilo mnogo ribe, često i neobično velikih primjeraka. Jahali su otvorenim poljem prilično blizu vode kad je Džondalar naglo zaustavio Trkača. Ejla je stala pokraj njega. Na njezin zbunjeni izraz osmjehnuo se i prije nego što je stigla progovoriti utišao ju je stavivši prst na usta i pokazao bistro jezerce. Podvo dno bilje njihalo se u nevidljivim strujama. Na prvi pogled nije primijetila ništa neobično, no tada se, bez napora kližući iz zelenih dubina, pojavi golemi i prelijepi zlatni šaran. Jednoga drugog dana vidjeli su nekoliko jesetri u malom zaljevu, te su ribetine bile punih deset stopa duge. Džondalara je to podsjetilo na neugodan događaj koji je doživio s jednom strašno velikom ribom i pomislio je to ispričati Ejli, no prešutio je to. Trstici, jezerca i uvale uz krivudavi riječni tok bili su pticama dobro mjesto za gniježđenje. Velika jata pelikana klizala su na uzlaznim strujama toplog zraka, tek pomalo pomičući široka krila. Razne krastače i jestive žabe pjevale su u svojim večernjim zborovima i ponekad poslužile kao hrana. Putnici su zanemarivali male guštere koji su gmizali po blatnjavim obalama, a izbjegavali su zmije. Činilo se da u tim vodama ima više pijavica, zbog čega su morali opreznije birati mjesta na kojima će se kupati, iako su Ejli ti čudni stvorovi, koji su se hvatali za ljude i neprimjetno im sisali krv, bili zanimljivi. Najteže je bilo s najmanjim živim bićima. Blizina močvare značila je i mnogo kukaca. Činilo se da ih je više no prije i ponekad su ljudi i životinje morali ući u rijeku da ih se riješe. Dok su prilazili južnom rubu planinskog lanca, planine na zapadu povlačile su se, tako da se između velike rijeke koju su slijedili i niza bijelih vrhunaca na jugu sada prostirao širi pojas ravnica. Snijegom pokriveni lanac završavao je oštrim kutom, gdje se druga grana lanca u smjeru istok-zapad spojila s granom pokraj koje su jahali. Nedaleko od najizbočenijeg jugoistočnog ruba, dva su visoka vrhunca stršala iznad svega ostalog. Nastavljajući prema jugu uz rijeku i dalje se udaljavajući od većeg lanca, stekli su dojam o daljinama. Pogled unatrag otkrivao im je punu širinu dugoga niza visokih vrhova, koji su se prostirali prema zapadu. Na najvišima je blještao led, a snijeg im je prekrivao strme obronke i pokrivao bjelinom susjedne vrhove - što je stalno podsjećalo kako je kratko razdoblje ljetnih vrućina na južnim ravnicama samo kratak međučin u zemlji gdje vlada led. Ostavivši za sobom planine, pogled na zapad činio se praznim; neprekinute suhe stepe činile su ravnicu bez izdvojenih detalja koliko
- 197. god im jeoko moglo doseći. Bez šumovitih brežuljaka ili golih vrhunaca koji bi im razbili jednoličnost, jedan se dan prelijevao u drugi bez većih promjena dok su putovali lijevom obalom močvarom obrubljenog vodenog toka. Na jednom se mjestu rijeka opet spojila u jedno korito i s druge su strane videli stepe nešto bogatije drvećem, a u velikoj je struji još uvijek bilo otoka i trstika. No prije večeri toga dana, Velika Majka se Opet razdvojila. Putujući uz nju, putnici su nastavili prema jugu .krećući samo malo na zapad. Što su im bliže bili, to su im se I laički ružičasti vrhunci činili višima i počeli su pokazivati svoju i N isibnost. Za razliku od oštrih šiljaka na sjeveru, planine na ju-ii, iako visoke dovoljno da im pokrivač od snijega i leda ostane dugo u ljeto, bile su zaobljene i doimale se kao da su im na vrho- ima visoravni. 1 južne su planine utjecale na tok rijeke. Kad su im se putnici približili, vidjeli su da se velika matica mijenja na Bačin kakav su već vidjeli. Krivudavi rukavci spajali su se i izravnavali pa ulijevali u druge i na kraju u glavna korita. Otoci i trs-IK i nestajali su, a nekoliko se rukavaca uobličilo u duboko široko korito na mjestu gdje je prema njima skretala golema vodena masa. Džondalar i Ejla slijedili su korito oko zavoja i na kraju su i "pet jahali prema zapadu, prema suncu koje se spuštalo u jarko-crvenu izmaglicu. Nisu se vidjeli nikakvi oblaci i Džondalar se pitao što je izazvalo tu prodornu jednoličnu boju koja se odbijala od kršnih vrhunaca na sjeveru i krutih visoravni preko rijeke, dajući uskomešanoj vodi krvavi izgled. Nastavili su uzvodno, uz lijevu obalu, tražeći dobro mjesto za prenoćište. Ejla se opet zatekla u proučavanju rijeke, na što ju je navodila veličanstvena struja. Nekoliko se pritoka raznih veličina, pa i prilično velikih, već ulilo s obiju strana u široku rijeku i svaki je pridodao svoju masu vode. Ejla je shvaćala da je Velika Majka sada manja za veličinu svake rijeke koju bi prošli, no bila je lako velika da se još uvijek nije moglo vidjeti nikakvo smanjenje njezinih voda. A ipak, negdje u dubini, mlada je žena osjećala to smanjenje. Probudila se prije zore. Voljela je jutarnju svježinu. Napravila je svoj gorki čaj protiv trudnoće, a zatim čaj od estragona i kadulje za još uvijek usnulog muškarca i za sebe. Popila ga je gledajući kako sunce budi planine na sjeveru. Počelo je prvim ružičastim naznakama koje su ocrtale dva ledena vrhunca odsijavajući ružičasti sjaj s istoka. A onda odjednom, čak i prije no što je rub sjajne vatrene lopte poslao zrake preko obzora, blistavi su ga vrhunci najavili. Polazeći dalje, očekivali su vidjeti kako se rijeka opet račva; iznenadilo ih je što je ostala u jednom širokom koritu. U širokoj je matici nastalo nekoliko grmovitih otoka, no ona se nije razdijeli la u odvojena korita. Bili
- 198. su toliko naviklina prizor kako rijck.i u širokom i nepravilnom toku vijuga kroz ravničarske travnja!" da im je bilo neobično vidjeti tu veliku vodu sputanu makar ini manjem dijelu puta. Ali rijeka je nepogrešivo birala najniži prota krivudajući oko i između velikih planina širom kontinenta. Dok je tekla na istok kroz najjužnije ravnice svoga dugog putovanja, nisko je zemljište našla u podnožju erodiranih planina i to j ukrotilo i odredilo njezinu desnu obalu. Na lijevoj obali, između rijeke i oštro savijenih blještavih grebena od granita i škriljevca na sjeveru, ležala je ravna ploča, uglavnom od vapnenca, prekrivena pokrovom lesa. Bio je to grub kraj izložen burnim elementima. Oštri vjetrovi s juga sušili su zemlju ljeti; visoki tlak iznad sjevernog ledenjaka tjerao je hladni-mase ledenog zraka preko otvorenog prostora zimi, divlji olujni vjetrovi s mora često su se zalijetali s istoka. Povremene jake kiše i vjetrovi koji su brzo sušili dovodili su, zajedno s izmjenama temperaturnih krajnosti, do toga da se vapnenac pod propusnim lesom lomio, što je stvaralo strme škrape na ravnim otvorenim poljima. Otporne su trave uspijevale ipak opstati u suhom vjetrovitom kraju, no drveća gotovo da nije bilo. Jedini oblik drvenastog bilja bile su neke vrste grmlja koje su mogle izdržati i sušnu vrućinu i ledenu hladnoću. Tu i tamo moglo se vidjeti grm metljike s tankim grančicama i perjastim lišćem te sitnim bijelim cvjetićima, ili jelenje trnjike s crnim okruglim bobicama i oštrim trnjem, pa i ponešto malih grmova crnog ribiza. Najviše je, međutim, bilo raznih vrsta artemizija, među kojima je bio i jedan Ejli nepoznati pelin. Njegove su crne stabljike izgledale gole i mrtve, no kada je neke ubrala, htijući ih upotrijebiti za vatru, otkrila je da nisu suhe i krte, nego zelene i sočne. Poslije kratke kiše iz njih bi se otvorili nazubljeni listovi sa srebrnastim naličjem, a na oštrim grančicama pojavilo bi se mnoštvo žutih cvjetića. Izuzmu li se tamnije stabljike, biljka je bila slična poznatoj svjetlijoj vrsti, koja je često rasla uz stepske trave dok sunce ne bi isušilo ravnicu. Zatim bi opet poprimile beživotan izgled mrtvih biljaka. Svojim bogatstvom biljnog svijeta južne su ravnice hranile mnoštvo životinja. Nije ih bilo koje već nisu vidjeli u stepama na sjeveru, no omjeri su bili drukčiji, a neke vrste kojima je draža hladnoća, poput mošusnoga goveda, nisu silazile tako daleko na jug. Međutim, Ejla nikad nije vidjela toliko sajga na jednome mijestu. Bile su vrlo česte, viđalo ih se na gotovo svim otvorenim ravnicama, no obično nisu bile tako brojne. Ejla se zaustavila promatrajući krdo neobičnih životinja nespretnog izgleda. Džondalar je bio otišao istražiti jedan prilaz rijeci na kojemu je nekoliko panjeva virilo iz šljunka. Na ovoj strani ri-icke nije bilo drveća pa
- 199. se činilo daje netko te panjeve postavio namjerno. Kad ju je sustigao, izgledala je kao da gleda nešto da- jško. - Nisam siguran - reče on. - Te su panjeve mogli postaviti peki ljudi s rijeke; možda netko tu veže čamac. A moglo bi to biti i naplavljeno drvo. Ejla klimnu i pokaže prema stepi. - Pogledaj koliko je sajgi! U prvom ih trenutku Džondalar nije vidio, jer bile su boje prašine, no onda je vidio obrise njihovih uspravnih spiralnih rogova s vrhovima koji su se neznatno svijali prema naprijed. - Podsjećaju me na Izu. Duh sajge bio je njezin totem - reče ona, smješkajući se. Te su antilope nespretna izgleda uvijek u Ejli izazivale osmijeh svojim visećim nosovima i neobičnim hodom, koji ipak nije smetao njihovoj brzini. Vuk ih je rado gonio, no bile su tako brze da im se samo rijetko uspijevao približiti, a i tada ne zadugo. Činilo se da sajge osobito vole onaj crni pelin, a bilo ih je znatno više nego u običnim krdima. U običnom je krdu bilo deset do petnaest životinja, uglavnom ženki s po jednim ili dva mladunčeta; neke od majki ni same nisu bile starije od godinu dana; a ovdje ih je u krdu bilo i po pedeset. Ejla se pitala što je s mužjacima. U većem ih je broju viđala uglavnom samo u vrijeme rike, kad se svaki trudio pružiti Užitak što većem broju ženki i što više puta. Poslije toga uvijek bi se nalazile lešine mužjaka. Kao da su se mužjaci iscrpili Užicima i prepustili ono malo hrane ženkama i mladunčadi. Bilo je i nešto kozoroga i muflona, koji su obično radije ostajali blizu strmih škrapa i grebena, po kojima su se lako penjali. Golema krda turova raštrkala su se uokolo. Većina je imala jednobojna krzna tamne crvenkastocrne boje, no iznenađujuće mnogo ih je imalo i bijele pjege, koje su na nekima bile i prilično velike. Vidjeli su i sitno pjegave jelene lopataše šarenjake i mnogobrojne onagre. Njiska i Trkač promatrali su sve kopitare, no osobito su ih onagre privukle. Gledali su krda konjolikih magaraca i dugo njuškali kupčiće njihova izmeta. Tu je bio i uobičajeni raspon manjih stepskih životinja: su slika, svizaca, hrčaka, zečeva i jedna vrsta zamorca koja je Ejli bila nova. Na broju su ih održavali grabežljivci koji su ih lovili. Vidjeli su manje divlje mačke, veće risove i goleme špiljske lavove, a čuli su i hihotanje hijena. U danima što su slijedili rijeka je često mijenjala smjer. Krajolik je na lijevoj strani, onoj kojom su putovali, uglavnom ostajao nepromijenjen -
- 200. travnati niski brežuljcii ravnice s oštrim kamenim grebenima te planine u pozadini - primijetili su da druga obala postaje sve neravnija i raznolikija. Pritoci su duboko rovali dolinama, a drveće je raslo na ispranim planinama, često pokrivajući cijele padine, sve do obale. Usječena brda i neravno zemljište koje je određivalo južnu obalu, pridonijelo je krivudanju rijeke u svim smjerovima, pa čak i natrag, no opći je smjer ipak bio prema istoku odnosno prema moru. U širokim lukovima i vijuganjima velika se voda ponekad dijelila i razilazila u odvojena korita, no pritom više nisu nastajale močvare kao u delti. Bila je to jednostavno golema rijeka ili, na ravnijem zemljištu, vijugavi niz velikih paralelnih tokova uz koje je raslo gušće grmlje i zelenija trava. Iako ponekad dosadan, Ejli je sada nedostajao zbor žaba, iako se kreket šarenih krastača još uvijek čuo kao stalni pripjev u noćnoj kakofoniji. Bilo je i guštera i stepskih zmija, a s njima su tu bili i izrazito lijepi ždralovi koji su se hranili gmazovima, kukcima i puževima. Ejla je voljela promatrati kako par dugonogih ptica, modrikastosivih s crnim glavama i bijelim kukmicama iza očiju, hrani mladunčad. Međutim, komarči joj nisu nedostajali. Ostavši bez močvarnog tla u kojem su se množili, dosadni su insekti uglavnom nestali. Mušica, ipak, nije nestalo, još su uvijek u oblacima salijetali putnike, osobito one s krznima. - Gle, Ejla! - reče Džondalar, pokazujući joj jednostavnu konstrukciju od trupaca i kolaca na rubu rijeke. - Ovo je pristanište za čamce. To su napravili Ljudi s rijeke. lako nije znala što je to pristanište za čamce, bilo je očigledno da ovo nije bilo slučajno razmješteno drvo. Bilo je sagrađeno za ljudsku upotrebu. Žena osjeti kako kroz nju struji uzbuđenje. - Znači da tu negdje ima ljudi? - Vjerojatno ih nema baš sada - nema čamaca u pristaništu - ali sigurno nisu daleko. Ovo mjesto mora biti često u upotrebi. l hi se trudili napraviti ga ako se njime ne služe često, a ne bi uš često dolazili na mjesto koje im je daleko. I ondalar je još malo proučavao pristanište, a onda pogle-l.i u vodno i preko rijeke. - Nisam siguran, ali rekao bih da oni I oj i su izgradili ovo pristanište žive na drugoj strani rijeke i ovdje i u i staju kad prijeđu rijeku. Možda na ovu stranu dolaze u lov ili skupljanje korijenja ili nešto slično. Nastavljajući uzvodno, stalno su pogledavali na suprotnu stranu. Osim površno i općenito, dosad uglavnom nisu obraćali mnogo pažnje na drugu obalu i Ejli se činilo da je preko možda bilo ljudi koje prije nisu
- 201. vidjeli. Nisu sejako udaljili kad i iondalar na vodi opazi pokret, nešto uzvodno. Zastao je da provjeri. - Ejla, pogledaj ono - reče on kad se i ona zaustavila pokraj njega. - To bi mogao biti ramudonski čamac. Pogledala je i nešto vidjela, no nije bila sigurna što je to. Potakli su konje da požure. Prišavši bliže, Ejla vidje čamac koji nije lio sličan onima koje je ranije vidjela. Poznavala je samo mamu-tonske čamce, kožom pokrivene okvire u obliku zdjele poput onoga koji su vukli u saonicama. Čamac koji je sada vidjela bio ic od drva i na vrhu je imao šiljak. U njemu je bilo nekoliko ljudi iclan za drugim. Prilazeći bliže, vidjela je da na drugoj obali ima još ljudi. - Hojla! - pozva ih Džondalar, mašući rukom u pozdrav. Viknuo je još nekoliko riječi koje Ejli nisu bile poznate iako je postojala neka sličnost s mamutonskim. Ljudi u čamcu nisu odgovorili, a Džondalar se pitao jesu li ga čuli, iako je bio uvjeren da su ga vidjeli. Opet je zazvao, i sada je bio siguran da su ga čuli, no nisu mu odmahnuli. Stali su svom snagom veslati na drugu stranu. Ejla vidje i da ih je primijetio jedan od ljudi na drugoj obali. Pritrčao je drugima i pokazao preko rijeke, prema njima, a zatim on i još nekoliko drugih žurno odoše. Dvoje je ljudi ostalo dok čamac nije stigao do obale, a onda i oni odoše. - Opet zbog konja, zar ne? - rekla je Ejla. Džondalaru se učini da vidi titraj suze. Ionako ne bi bilo pametno ovdje prijeći rijeku. - Nastamba Šaramudonaca koje ja poznajem na ovoj je strani. - I meni se čini - reče ona dajući Njiski znak da krene. - Ali mogli su prijeći u tom čamcu. Mogli su barem odgovoriti na tvoj pozdrav. - Ejla, pomisli kako mi čudno izgledamo na konjima. Moramo im izgledati kao neki duh s četiri noge i dvije ruke - reče on. - Ne smiješ ih optuživati zato što se boje nečega što ne poznaju. Pred njima, preko vode, vidjela se prostrana dolina koja se spuštala s planina gotovo do razine silne rijeke. Prilično velika je rijeka tekla sredinom te doline i ulijevala se u Veliku Majku s vrtloženjem koje se prenosilo na obje strane. Rijeka se tu širila. U dolini, blizu ušća, ali na kosini, vidješe nekoliko nastambi od drveta, očito naselje. Oko njih su stajali ljudi, zureći u putnike koji su prolazili drugom obalom. - Džondalare - reče Ejla, - siđimo s konja. - Zašto?
- 202. - Da ljudibar vide da izgledamo kao ljudi i da su konji samo konji, a ne neki dvoglavi stvorovi s četiri noge - Ejla sjaše i poče hodati pred kobilom. Džondalar kininu, prebaci nogu i skoči. Slijedio ju je, držeći povodac u ruci. Ali žena je tek bila krenula kad se Vuk iznenada zaleti prema njoj i poče je pozdravljati na svoj način. Skakao je, stavljao joj šape na ramena, lizao i nježno joj grickao lice. Kad je napokon prestao, nešto, možda miris koji je doletio s druge strane, dojavi mu da su tamo ljudi koji gledaju. Otišao je do obale i, podigavši glavu, započeo niz urlika koji su se razvili u vučje zavijanje od kojega zastaje dah. - Zašto to radi? reče Džondalar. - Ne znam. Već dugo nikoga nije vidio. Možda im se veseli pa ih želi pozdraviti - reče Ejla. - I ja bih, ali ne bi nam bilo lako prijeći preko rijeke, a oni ne žele doći ovamo. Još otkada su prošli veliki zaokret rijeke koja je skrenula prema suncu na zalasku, putnici su skretali lagano južno u svom inače zapadnom smjeru. Ali iza doline gdje su se planine opet okrenule, pošli su ravno prema zapadu. Sada su bili najjužnije na svome Putovanju i bilo je najtoplije doba godine. Za najtoplijih ljetnih dana, dok je žarko sunce pržilo doline bez ijedne sjene, iako je led debeo kao planine pokrivao četvrtinu cijele Zemlje, vrućina je znala biti vrlo teška u južnim područjima kontinenta. Snažan i neprekidan vrući vjetar zamarao je živce i samo pogoršavao stanje. Jašući kroz sprženu stepu na konjima ili hodajući uz njih da bi se životinje odmorile, čovjek i žena upali su u svakodnevnu rutinu koja je putovanje učinila, ako već ne lakšim, onda barem podnošljivim. Probudili bi se s prvim odsjajima zore koji su se vidjeli na im sjevernim vrhuncima i poslije lakog doručka od vrućeg MI hladne hrane krenuli bi i prije punoga dnevnog svjetla. Uz- i K i se, sunce bi udaralo na stepu tako snažno da su se iz zem- i lizali titravi valovi vrućine. Naslaga osušenog znoja prekrivala u namnjelu kožu ljudi i natapala krzna Vuka i konja. Vukov je i k visio iz gubice i dahtao je od vrućine. Nije mu se dalo trčati i 11 i.ivati ili loviti, nego je držao korak uz Njisku i Trkača, koji su Upsali nisko oborenih glava. Njihovi bi jahači ravnodušno visjeli Hl njima, puštajući konje da idu svojim korakom; u zagušljivoj "dnevnoj sparini nisu govorili mnogo. Kad više ne bi mogli izdržati, potražili bi ravni žal, najradije I llizu nekog bistrog rukavca ili nekog sporijeg korita Velike Majke. Lak ni Vuk se nije odricao kupanja u mirnijoj vodi, iako je još uvijek izbjegavao plivanje na mjestima gdje bi rijeka brže tekla. Kad I "i ljudi s kojima je putovao skrenuli prema rijeci, sjahali i počeli skidati košare, zatrčao bi se i prvi
- 203. skočio u vodu.Ako je voda bila i leki pritok, obično bi ušli u vodu i najprije bi se bacili u hladnu u du, osvježili se i pregazili je, a tek bi onda skidali košare i ormu s konja. Preporodivši se poslije kupanja, Ejla i Džondalar potražili bi čega ima za jelo, ako im već nije ostalo otprije ili ako nisu našli nešto usput. Hrane je i u suhim i prašnjavim stepama bilo u izobilju, a osobito u vodi - za onoga tko bi je znao nabaviti. Gotovo uvijek kad bi to poželjeli uspijevali su uhvatiti ribu. Ponekad su lovili Ejlinim načinom, ponekad Džondalarovim, a ponekad su kombinirali obje metode. Kad bi to bilo zgodno s l"jlinom bi dugom mrežom uhodali u vodu i vukli je među sobom. Džondalar je napravio ručku za dio njezine mreže i tako dobio nešto poput hvatalice. Nije još bio zadovoljan tom napravom, ali u nekim je situacijama bila korisna. Također je lovio i svojevrsnim blinkerom - komadom kosti koji bi zašiljio s oba kraja i čvrsto svezao jakim konopcem. Kao meku stavili bi komadiće mesa, ribe ili crve. Kad bi riba progutala mamac, brzim trzajem kost bi se u njezinu ždrijelu postavila okomito i zabila. Tim je mamcem Džondalar znao uhvatiti prilično velike ribe, a izgubivši jednu takvu ribu, napravio je i kuku sličnu harpunu da ih lakše izvuče. Počeo je od račvaste grane koju je odrezao baš ispod račvi. Dulji krak upotrijebio je kao držak, kraći je zašiljio, pa mu je služio kao kuka za izvlačenje ribe. Uz rijeku je bilo manjega drveća i grmlja i prve kuke koje je izradio služile su svrsi, no nikako mu nije uspijevalo napraviti dovoljno čvrstu kuki koja bi mu dulje potrajala. Težina i koprcaji krupnijih riba česte bi ih lomile i stalno je tražio čvršće drvo. Pokraj rogova je najprije samo prošao, primjećujući da su tu i da ih je vjerojatno odbacio trogodišnji jelen, no nije obratit pažnju na njihov oblik. No rogovi su mu ostali u sjećanju i odjeci nom se sjetio zavrnutog čeonog paroška, pa se vratio po rogove Bili su čvrsti i tvrdi, bilo ih je vrlo teško slomiti, a bili su i pravi veličine i oblika. S malo oštrenja mogli su se pretvoriti u izvrsni. kuku. Ejla je još uvijek ponekad lovila ribu rukom, onako kako ji. je Iza naučila. Džondalar ju je s divljenjem gledao. Postupak ji jednostavan, stalno je u sebi ponavljao, no nije ga mogao savladati. Trebalo je samo vježbe, spretnosti i strpljenja - beskrajnoj strpljenja. Ejla bi potražila korijenje, naplavljeno granje ili stijeni koje bi se nadnijele nad obalu, i ribe koje su se na takvim mjesti ma rado odmarale. Uvijek bi se okrenule uz struju, pokrećući rer i peraje neznatno, zapravo samo koliko je trebalo da ostanu gdji jesu, da ih struja ne odnese. Kad bi vidjela pastrvu ili manjeg lososa, ušla bi u vodu iza ribe, puštajući da joj ruka visi u struji, i polako bi gazila uzvodno Još bi više usporila kad bi se primakla ribi, pazeći da ne podigne mulj i ne uzburka vodu, što bi
- 204. ribu natjeralo ustrelovit bijeg Oprezno bi, straga, uvukla ruku pod ribu i sasvim bi je lagane dirnula i škakljala, što ribe, čini se ne bi primijetile. Kad bi prišla do škrga, brzo bi ih uhvatila i izbacila ribu iz vode na obalu. Tada bi obično Džondalar skočio i zadržao je da se ne odbaci natrag u vodu. Ejla je otkrila i slatkovodne školjke, slične onima kakvih je bi lo u moru blizu špilje Brunova plemena. Tražila je i biljke poput lobode i podbelja, u kojima prirodno ima više soli, kako bi po punila već istanjene zalihe, a skupljala je i drugo korijenje, lišće i sjemenke koje su dozrijevale. U stepi i grmlju bilo je mnoge jarebica. Mala obiteljska legla okupljala su se u velika jata. Debele su ptice bile dobre za jelo, a nije ih bilo teško uloviti. Za najvećih vrućina, poslije podneva, dok bi se kuhao njiho glavni obrok, odmarali su se. Budući da je blizu rijeke bilo samo kržljavog drveća, obično bi razapeli šator kao tendu da im napra vi bar malo hlada od žarke vrućine u otvorenom krajoliku. Kasnije popodne, kad bi popustila vrućina, nastavljali bi put. Jašući prema suncu na zalazu, nosili su svoje stožaste slamnate šešire ne bi li oči zadržali u sjeni. Kad bi blještava kugla potonula za i ir počeli bi tražiti mjesto gdje će prenoćiti; mali logor podig-i u suton, a ponekad, kad bi puni mjesec osvjetljavao stepe ijim hladnim sjajem, nastavili bi jahati i noću. Večera im je obično bila prilično lagana, često ono što bi im i.ilo od podnevnog obroka, čemu bi dodali nešto sirova povr-i sjemenja ili mesa ako bi im se našlo na putu. Za jutro bi primili nešto što se može jesti brzo i hladno. Obično su hranili uka. Iako je noću tražio hranu za sebe, navikao se i na peče-" meso, a zavolio je i zrnje i povrće. Rijetko su postavljali šator, ko su im topla krzna za spavanje dobro došla, jer se noću zrak i hladio, a jutra su često donosila hladnu izmaglicu. Povremeni ljetni pljuskovi praćeni grmljavinom i prolomi oblaka donijeli bi im neočekivano i obično dobrodošlo osvježavajuće zalijevanje, iako bi ponekad zrak bio još teži, a Ejla nije podnosila grmljavinu, jer ju je previše podsjećala na potrese. Munja bljeskavica koja bi parala nebo osvjetljujući tamu uvijek ! u ih ispunila strahopoštovanjem, no Džondalara su više brinule ne- koje bi udarile u blizini. Nije volio biti na otvorenom kad je grmjelo i uvijek bi tada poželio uvući se u vreću za spavanje navući šatorsko krilo preko sebe, no tom bi se porivu uvijek iilupro i ne bi ga glasno priznao. S vremenom su, uz vrućinu, kukci postali najveći problem. i t puri, pčele, ose pa i muhe i nešto komaraca nisu im osobito i losađivali; ali oni najmanji od svih, oblaci sitnih mušica, izazivali MI najviše teškoća. Ljudima su dosađivale, a životinjama su bile propast. Uporne su mušice bile svuda, u ušima, njuškama i obrazima, i oznojenoj koži pod čupavim krznima.
- 205. Stepski su konjiljeti uglavnom selili na sjever. Njihovo debelo krzno i mala tijela bijahu prilagođena hladnoći. Vukova je bilo i na južnim ravnicama - nijedan mesožder nije bio tako rasprostranjen - no Vuk je bio od sjeverne pasmine. S vremenom su vukovi, koji su živjeli u južnim krajevima, razvili nekoliko prilagodbi klimatskim uvjetima tog područja, njegovim toplim i suhim ljetima i zimama koje su bile gotovo jednako hladne kao u krajevima bliže ledenjacima, a znale su donijeti i znatno deblji snijeg. Tako su ti vukovi linjali mnogo više krzna kad bi zagrijalo, I i dahtanje preko isplaženih jezika bolje ih je hladilo. Ejla je učinila što je god mogla da pomogne napadnutim životinjama, no ni svakodnevno kupanje u rijeci i razni lijekovi nisu im pomogli da se riješe sićušnih mušica. Nadražena mjesta, zaražena njihovim jajašcima, postajala su sve veća, bez obzira na Ejlinu terapiju. Konji i Vuk linjali su se u pregrštima dlake iza čega su ostajale mrlje gole kože, a njihova debela krzna izgubil.i su sjaj i punoću. Ispirući ublažujućom tekućinom jednu ljepljivu otvorenu ranu blizu Njiskina uha, Ejla je rekla: - Već mi je mučno od ove vrućine i tih užasnih mušica! Hoće li ikad zahladiti? - Mogla bi još poželjeti ovu vrućinu prije nego što stignemo - odgovorio joj je Džondalar. Postupno su se stjenovite visoravni i visoki vrhovi sa sjevera privukli bliže, a isprani lanac južnih planina postao je viši. Sva skretanja i zavijanja njihovog uglavnom zapadnog smjera vodila su ih samo neznatno prema sjeveru. Zatim su skrenuli prema jugu prije oštrog zaokreta koji ih je počeo voditi na sjeverozapad, a zatim u luku skrenuo prema sjeveru i na kraju na neko vrijeme čak i istoku, prije zaokreta koji ih je napokon usmjerio opet prema sjeverozapadu. Džondalar nije jasno znao zašto - jer nije bilo nikakvih orijentira koje bi mogao točno prepoznati - ali činilo mu se da mu je krajolik poznat. Slijedeći rijeku, otišli bi prema sjeverozapadu, no on je bio siguran da će rijeka opet skrenuti. Zato je prvi put od velikog ušća, odlučio napustiti sigurnost Velike Majke i krenuti na sjever uz jedan pritok, prema predgorju visokih planina s oštrim vrhovima koje su sada bile znatno bliže rijeci. Pritok kojeg su sada slijedili, postupno je skretao prema sjeverozapadu. Pred njima su se planine spajale; gorje koje se priključivalo dugom luku ledom prekrivenog sjevernog lanca, zatvaralo se na ispranim južnim visoravnima, koje su postajale sve više i ledenije, dok među njima nije preostao samo uski tjesnac. Taj je lanac nekad zadržavao duboko kontinentalno more, okruženo visokim planinama, ali u tisućljećima što su prolazila, taj ispust, kroz koji je izlazio godišnji višak vode, počeo je
- 206. derati vapnenac, pješčenjaki škriljevac. Razina tog bazena polako se smanjivala, koliko se spuštao prolaz progrizen u stijenju, sve dok na kraju more nije oteklo, ostavljajući za sobom ravno dno koje je postalo morem trave. Uski tjesnac ograničavao je Veliku Majku čvrstim i otpornim zidovima od kristalnog granita. Vulkansko stijenje, koje je nekad bilo samo dio umiješan u mekše i lakše derivo stijenje tih planina, sada se uzdizalo na objema stranama. Bio je to dugi prolaz kroz planine do južnih ravnica i napokon do Berskog mora, a Džondalar je znao da nema načina pješice proći pokraj same rijeke tamo gdje se ona probija kroz kanjon. Nije bilo drugog izbora nego zaobići ga.
- 207. 14 Kad su skrenulii počeli slijediti manju rijeku, zemljište je naj-i i Ije ostalo nepromijenjeno - suhi široki travnjaci s kržljavim gr- uljem blizu vode - samo što više nije bilo velike vode, no Ejla je imala dojam da nešto nedostaje. Široko korito velike rijeke pratilo ih je tako dugo da je sada bilo nelagodno ne vidjeti njezinu Utješnu prisutnost, koja im je pokazivala put. Nastavljajući pre-in,i predgorju i penjući se sve više, grmlje je jačalo, postajalo sve Hie i lisnatije i širilo se sve dalje u ravnicu. Nestanak velike rijeke pogodilo je i Džondalara. Dok su putovali pokraj njezinih plodnih voda u prirodnoj ljetnoj vrućini, Uni su se pretapali s jednoličnošću koja je ulijevala sigurnost. Pouzdanost njezinog obilja uljuljala ga je u samozadovoljstvo i otupjela njegove tjeskobne brige kako Ejlu sigurno dovesti kući. Skrenuvši s bogate Majke Svih Rijeka, njegova se zabrinutost vratila, a promjene u krajoliku natjerale su ga da razmisli sto ih još čeka. Počeo je procjenjivati zalihe i pitati se imaju li sa sobom dovoljno hrane. Nije više bio siguran da će u manjoj rijeci tako lako loviti ribu, a još je manje bio siguran kako će se prehraniti u šumovitim planinama. Džondalar nije tako dobro poznavao divljač u šumama. Životinje širokih ravnica običavale su se okupljati u krda i moglo ih se izdaleka vidjeti, a životinje u šumama živjele su zasebnije jer je bilo drveća i grmlja koje ih je skrivalo. Dok je živio sa Šaramudoncima, uvijek je lovio s nekim tko je bolje poznavao taj kraj. Jedan dio tog naroda, Šamudonci, rado je lovio divokoze po vrletnim stijenama. Dobro su poznavali medvjede, veprove, šumske bizone i ostalu šumsku divljač. Džondalar se sjećao kako je Tonolan zavolio lov s njima u planinama. Ramudonci su pak poznavali rijeku i lovili njezine stvorove, osobito goleme jesetre. Džondalara su više zanimali čamci i vještine života na rijeci. Iako se i sam penjao s lovcima na divokoze, nije mu baš bilo stalo do visina. Vidjevši malo krdo crvenih srna, Džondalar odluči da bi to mogla biti zgodna prilika za dopunu zaliha mesa koja će im poslužiti još nekoliko dana, dok ne dođu do Šaramudonaca, a možda i za trampu s njima. Kad je to predložio, Ejla je to gorljivo prihvatila. Uživala je u lovu, a već neko vrijeme nisu mnogo lovili, osim nešto jarebica i ostale sitne divljači koju je obično lovihi praćkom. Velika Majka Rijeka bila je tako izdašna da nisu morali mnogo loviti. Blizu rječice našli su mjesto za logor, gdje su ostavili putne košare i saonice, a zatim krenuše prema krdu noseći bacače kopalja i koplja. Vuk je bio oduševljen, nešto se novo događalo, a koplja i bacači najavili su
- 208. mu njihove namjere.Njiska i Trkač također su bili poletniji; ako ništa drugo, onda već i zato što više ne moraju nositi košare i vući motke. Ovo je krdo srna bilo sastavljeno od mužjaka bez ženki, a rogovlje starog predvodnika bilo je debelo pokriveno baršunastim pokrovom. Do jeseni i razdoblja rike, kad razgranati rogovi dostignu svoju punu veličinu za tu godinu, mekani pokrov od kože i krvnih žila koje su hranile taj rast, osušit će se i oguliti - čemu će pomoći i to što će ih srndaći trljati o drveće i stijenje. Žena i muškarac zastadoše da bi procijenili položaj. Vuk je gorio od nestrpljenja, cvilio i skakutao kao da će se zaletjeti. Ejla mu je morala zapovjediti da bude miran, kako se ne bi zatr-čao za krdom i poplašio ga. Zadovoljan što vidi kako se smirio, Džondalar se na trenutak zadivi kako ga je Ejla naučila, a zatim se okrenu da prouči srndaće. Visoko sjedeći na konju, imao je dobar vidik i to mu je pružilo još jednu prednost koje ne bi bilo da je u lov krenuo pješice. Nekoliko je rogatih životinja prestalo pasti, osjetivši prisutnost pridošlica, no konji im nisu bili prijetnja. Kao biljoždere obično su ih podnosili ili ignorirali, osim kad bi se ponašali uznemireno. Čak ni uz blizinu samo jednog vuka i ljudi, srne se nisu zabrinule toliko da bi pobjegle. Gledajući krdo i birajući kojega će napasti, Džondalar je došao u napast da izabere veličanstvenog mužjaka koji se doimao kao da ga gleda i također procjenjuje. Da je došao s grupom lovaca i da im treba hrana za cijelu špilju i trofej koji će pokazati njihovu vještinu, možda bi izabrao njega. No bio je siguran da će se, kad u jesen počne njihovo doba Užitaka, mnoge ženke htjeti pridružiti krdu koje je izabralo takvog vođu. Džondalar nije mogao odlučiti ubiti tako ponosnu i lijepu životinju samo zbog nešto mesa. Izabrao je drugog srndaća. - Ejla, vidiš li onoga pokraj visokoga grma? Na rubu krda? - Žene je kimnula. - Čini se da je u zgodnom položaju da ga odvojimo od ostalih. Pokušajmo na njega. Dogovorili su strategiju, a zatim se razdvojiše. Vuk je pažljivo gledao ženu na konju i, na njen znak, bacio se prema životinji koju je pokazala. Ejla ga je, jašući na kobili, slijedila u stopu. džondalar je obilazio s druge strane, sa spremnim kopljem i bani. Srndać je osjetio opasnost, a osjetio ju je i ostatak krda. Razmilili su se na sve strane. Onaj kojega su izabrali bježao je od Vuka i Ejle ravno prema jahaču na pastuhu. Dotrčao je tako blizu i n Trkač ustuknuo. Džondalar je bio spreman izbaciti koplje, no pastuhov mu je brzi pokret omeo izbačaj i skrenuo ga. Srndać promjeni smjer, pokušavajući pobjeći od konja i čovjeka koji su mu se našli na Mitu, no pred nogama mu se
- 209. našao veliki vuk.Uplašen, on skre-" u stranu, ne bi li izbjegao grabežljivca i zatrči se između Ejle i Džondalara. Dok je lovina skretala, Ejla ciljajući prebaci ravnotežu na dru-u stranu. Njiska, shvativši znak, zagalopira za njim. Džondalar l već uravnotežio i izbacio je koplje u isti čas kad je Ejla ispustila Veliki rogovi potresoše se, jednom pa još jednom. Oba su koplja pogodila snažno i istodobno. Veliki srndać pokuša opet i H ibjeći, no bilo je prekasno. Koplja su pogodila. Crveni srndać posrnu, a zatim padne. Dolina je opustjela. Krdo je nestalo, no lovcima to ništa nije značilo. Skočili su s konja pokraj lovine. Džondalar uze svoj nož s Drskom od kosti, uhvati baršunaste rogove, povuče glavu snažno natrag i prereze vrat starog, velikog mužjaka. Šutjeli su i gledali k.iko se krv skuplja oko njegove glave. Suha ju je zemlja upijala. - Kad se vratiš Velikoj Majci Zemlji, prenesi joj našu zahvalu - reče Džondalar mrtvom srndaću. Ejla kimnu. Bila je navikla na ovaj njegov obred. Svaki put kad bi ubio neku životinju, pa makar i malu, Džondalar bi izrekao slične riječi, a ona je imala dojam da to nikad ne kaže po navici, samo zato da bi to rekao. U njegovim je riječima bilo osjećaja i sućuti. Njegova je zahvalnost bila prava. Niske, zaobljene ravnice ustuknule su pred strmim brdima, a medu grmljem se pojavile breze i grab pa bukve pomiješane s hrastovima. U nižim dijelovima područje je podsjećalo na šumovita brda kroz koja su putovali blizu delte Velike Majke Rijeke. Penjući se, počeli su susretati jelu i smreku, ariš, te nešto borova među velikim listopadnim drvećem. Stigoše do proplanka, otvorenog, zaobljenog humka, nešto višeg od okolne šume. Džondalar zastane, a Ejlu je zaustavio pogled. Nalazili su se više nego što je mislila. Na zapadu se preko vrhova drveća u daljini vidjela Velika Majka Rijeka, opet u jedru MH koritu koje je krivudalo kroz duboki tjesnac golih, stjenovitih i dova. Sada je razumjela zašto je Džondalar skrenuo i potražio obilaznicu. - U tom sam prolazu bio u čamcu - reče on. - Zovu ga Vrata. - Vrata? Misliš kao vrata koja napraviš za zamku? Da zatvoriš otvor i unutra zadržiš životinje? - pitala je Ejla. - Ne znam. Nikad nisam pitao. Možda je ime nastalo po tome. Ali, sličnije je ogradi koju izgradiš s obiju strana koje vode prema vratima. Prilično je dugo. Volio bih da te tamo mogu povesti. - On se osmjehnu. - Možda to i učinim. Uputiše se prema sjeveru i planinama, neko vrijeme nizbrdo, a zatim po ravnom. Pred njima je, poput golemog zida, stajao dugi niz velikog drveća, početak duboke, guste, miješane šume velikog listopadnog i zimzelenog drveća. Istoga trenutka kad su stupili u sjenu visokog
- 210. pokrova od lišća,našli su se u drugom svijetu. Trebalo im je nekoliko trenutaka dok im se oči nisu prilagodile s blještavog sunca na prigušenu sjenu stare šume, no odmah su osjetili svježiji vlažni zrak i nanjušili guste i snažne mirise rasta i raspadanja. Debela je mahovina pokrivala tlo jednoličnim zelenim pokrovom, penjala se po deblima, širila po davno srušenim trupcima i oko natrulih panjeva kao i oko živog drveća. Veliki vuk zatrčao se naprijed i skočio na mahovinom prekriveni trupac. Slomio je staru, istrunulu tvar koja se polako pretapala u zemlju i otkrio mnoštvo bijelih ličinki, koje je iznenadila dnevna svjetlost. Jahači brzo sjahaše da bi se lakše snašli na tlu prepunom razbacanih ostataka života i njegovih novih izdanaka. Iz mahovinom prekrivenih, strunulih balvana izbijali su izdanci, a mladice su se borile za mjesto pod suncem na mjestima gdje bi gromom srušeno drvo sa sobom povuklo još nekoliko stabala. Muhe su zujale oko visećih, ružičastih cvjetnih resica zimzelena, osvijetljene sjajnim zrakama koje su se probijale kroz otvor u šumskom svodu. Tišina je bila nevjerojatna, i najsitniji zvukovi čuli su se pojačano. Bez pravog razloga, Ejla i Džondalar razgovarali su šaptom. Gljiva je bilo mnoštvo: najrazličitijih vrsta bilo je kamo god bi pogled skrenuo. Biljke bez lišća poput "bukvinih kapi", zupčastih parazita, lavande i raznih malih orhideja sa cvjetovima živih boja, a često bez zelenog lišća, rasle su svuda okolo iz korijenja drugih živih biljaka ili njihovih strunulih ostataka. Videći nekoliko malih, blijedih, mekanih, bezlisnih stabljičica s klimavim glavicama, zaustavila se da ih nekoliko ubere. Ovo će pomoći da Vuka i konje prestanu peći oči - objasni-.I Džondalar primijeti topao i tužan osmijeh na njezinu licu. e biljka koju je Iza stavljala na moje oči kad bih plakala. Kad već bere, Ejla je potražila i neke gljive za koje je bila sigurna da su jestive. Nije riskirala; uvijek je bila oprezna s gljivama. Mnoge su vrste bile slasne, mnoge ne baš ukusne, ali ni štet neke su bile dobre za lijekove, od nekih je čovjeku moglo liti, rijetke su mogle omogućiti čovjeku pogled u svijet duho neke su bile i smrtonosne. A neke je bilo lako zamijeniti s drugima. Nije im bilo lako vući sanjke sa široko razmaknutim motkama šumu. Stalno su zapinjale među gustim drvećem. Kada je Ejla prvi put smislila taj način da iskoristi Njiskinu nagu za prijevoz stvari koje bi njoj samoj bile prevelike ili pre-ke, riješila je i problem penjanja po strmoj i uskoj stazici koja idila do njezine špilje tako što je motke povezala bliže jednu Irugoj. No sa zdjelastim čamcem nisu mogli približiti motke, a bilo je teško obilaziti zapreke vukući ih tako.
- 211. Na neravnom zemljištusanjke su doista bile vrlo korisne, ni-I1 apinjale u rupama, lokvama ili blatu, no njihova je uporaba bila na žalost ograničena na otvoreni krajolik. Mučili su se cijelo poslijepodne. Džondalar je na kraju skinuo Čamac i sam ga vukao. Počeli su ozbiljno razmišljati da ga ostave. Bio je više nego koristan pri prijelazu mnogih rijeka i pritoka Veliki- Majke, no nisu više bili uvjereni da ga je korisno vući sa so-IN "m kroz gustu šumu. Iako je pred njima bilo još mnogo rijeka, llgurno su ih mogli prijeći i bez čamca koji ih je usporavao. Noć ih je zatekla još u šumi. Podigli su logor, no oboje su se osjećali nesigurno i izloženije nego usred širokih stepa. Na otvorenom su, čak i u mraku, mogli vidjeti bar nešto: oblake ili zvijezde, silhuete ili pokretne obrise. U gustoj šumi, među velikim deblima visokog drveća iza kojih su se mogli skrivati čak i ve-ii stvorovi, tama je bila potpuna. Tišina koja naglašava zvukove i koja je djelovala natprirodno i kad su ušli u šumu, u mraku im je bila jeziva, iako su se trudili to ne pokazati. I konji su bili napeti i držali su se zajedno blizu poznatog i utješnog svjetla vatre. I Vuk je ostao u logoru. Ejli je to bilo drago i, dok mu je davala obrok njihove hrane, pomislila je kako bi ga trebalo za svaki slučaj zadržati u blizini. Čak je i samom Džondalaru to bilo drago; veliki prijateljski raspoloženi vuk u blizini djelovao je ohrabrujuće. Njušio je i osjećao stvari koje čovjek nije mogao. Noć je u šumi bila hladnija, praćena ljepljivom vlagom, tak gustom da su je osjećali kao da je kiša. Rano su se uvukli u krzna za spavanje i, iako umorni, dugo su razgovarali, ne baš raspoloženi da se prepuste snu. - Više nisam siguran da se treba dalje mučiti s tim čamcem - rekao je Džondalar. - Konji mogu pregaziti manje vode i neće se mnogo toga smočiti. Na dubljim rijekama možemo podići košare na njihova leđa umjesto da ih pustimo da vise. - Ja sam jednom stvari privezala uz balvan. Kad sam napustila Pleme i tražila sebi slične ljude, došla sam na široku rijeku. Preplivala sam je gurajući balvan. - Moralo je biti teško, a možda i opasno, jer ti nije ostavljalo slobodne ruke. - Bilo je teško, no morala sam prijeći, a nisam mogla smisliti nikakav drugi način - rekla je Ejla. Neko je vrijeme šutjela i razmišljala. Muškarac pokraj nje već se pitao je li zaspala kad je ona otkrila kamo su joj otišle misli. - Džondalare, sigurno smo već stigli znatno dalje nego ja prije nego sam našla svoju dolinu. Prešli smo već velik put, zar ne?
- 212. - Jesmo, prešlismo dalek put - odgovorio je on pomalo oprezno. Okrenuo se na stranu i podbočio se tako da je može vidjeti. - Ali još smo daleko od mog doma. Jesi li se već umorila od putovanja? - Pomalo. Voljela bih se neko vrijeme odmoriti. Nakon toga moći ću dalje putovati. Dok sam s tobom nije mi važno kako daleko putujemo. I nisam znala, da je svijet tako velik. Ima li mu kraja? - Zapadno od moga doma zemlja završava u Velikim vodama. Nitko ne zna što je iza njih. Znam nekog čovjeka koji kaže da je putovao i dalje i da je i na istoku vidio velike vode, no mnogi mu ne vjeruju. Većina ljudi pomalo putuje, no samo rijetki putuju jako daleko pa im je teško povjerovati pričama o dugim Putovanjima, bar dok ne vide nešto što će ih uvjeriti. Ali uvijek ima i onih koji daleko putuju. - Pomalo se prezirno nasmiješio. - Ni sam nisam vjerovao da ću ikad biti jedan od njih. Vimez je putovao do Južnoga mora i pritom otkrio da ima kopna još dalje na jugu. - Našao je i Ranekovu majku i doveo je sa sobom. Teško je sumnjati u ono što Vimez kaže. Jesi li ikada vidio nekoga smeđe puti kao što je Ranekova? Vimez je morao putovati daleko da bi susreo takvu ženu - reče Ejla. Džondalar je gledao u njezino lice osvijetljeno vatrom i osetio veliku ljubav za nju i veliku brigu. Razgovor o Velikim Putovanjima doveo ga je do pomisli koliko je još puta pred njima. Na sjeveru zemlja završava ledom - nastavila je ona. - Nitko ne može dalje od ledenjaka. - Osim čamcem - reče Džondalar. - Ali pričali su mi da se ta- ni i nalazi samo zemlja snijega i leda, gdje žive bijeli duhovi me- l n"da, i kažu da ima riba većih od mamuta. Neki ljudi sa zapada i iu da ima vračeva tako moćnih da ih mogu dozvati na obalu. A l ni se nasuču više ne mogu natrag i... U šumi se začu iznenadna lomljava. Oboje uplašeno skočiše, a zatim legoše potpuno nepomično i bez glasa. Nije se čulo ni divnije. Duboko se rezanje začu iz Vukova grla, no Ejla mu je prebacila ruku preko vrata i nije ga htjela pustiti. Čulo se još lomljave, a zatim je sve utihnulo. Uskoro je i Vuk prestao režati. Džondalar nije bio siguran da će te noći uopće moći zaspati. Na kraju je ustao da stavi novu kladu na vatru, sretan što je bio našao nekoliko dobrih odlomljenih grana koje je svojom sjekirom s drškom od bjelokosti mogao nacijepati. - Ledenjak koji moramo prijeći nije na sjeveru? - upita Ejla, koja je još uvijek razmišljala o Putovanju kad se vratio na ležaj.
- 213. - Pa, odavdeje na sjeveru, ali ne tako daleko kao sjeverni ledeni zid. Zapadno od ovih planina ima još jedno gorje, a led koji moramo prijeći u planinama je sjeverno od njega. - Je li teško prelaziti preko leda? Vrlo je hladno i može biti strašnih mećava. U proljeće i ljeto malo se zagrije i led se topi. Otvaraju se velike pukotine. Ako upadneš u takvu pukotinu nitko te ne može izvući. Zimi se većina tih pukotina napuni snijegom i ledom, ali još uvijek može biti opasno. Ejla se strese. - Kažeš da postoji i obilazni put. Zašto onda moramo prijeći po ledu? - Samo tako možemo izbjeći zbi... zemlju Plemena. - Htio si reći zemlju zbitoglavaca. - Ejla, to je naziv koji sam oduvijek slušao - pokušao je objasniti. - Tako ih svi zovu. Znaš, morat ćeš se naviknuti na to ime. Tako ih većina ljudi zove. Ona ne odgovori, nego nastavi: - Zašto ih moramo izbjegavati? - Bilo je s njima problema. - Namrštio se. -I ne znam jesu li ovi sjeverni zbitoglavci isti kao tvoje Pleme. - Ušutio je, a zatim nastavio. - No nisu oni prvi počeli. Putem ovamo, čuli smo o nekim mladcima koji su ih... zlostavljali. To su Lozadunci, ljudi koji žive blizu one ledenjačke visoravni. - A zašto bi oni htjeli sukobe s Plemenom? - zanimalo je Ejlu. - Nisu to Lozadunci, nisu svi Lozadunci. Njima nije do sukoba. Samo ta banda mladića. Vjerojatno im se to činilo zabavnim ili je to bar počelo kao zabava. Ejla pomisli kako se njoj takva zabava baš i ne čini zabavnom, ali sada ju je najviše zanimalo njihovo putovanje i koliko im je još ostalo. Sudeći prema onome što je Džondalar rekao, nisu se još ni približili. Zaključila je da će biti najbolje da ne misli previše unaprijed. Pokušala je to izbaciti iz misli. Zagledala se u noć i poželjela vidjeti noć kroz visoki šumski svod. - Džondalare, čini mi se da vidim zvijezde. Vidiš li ih ti? - Gdje? - upitao je tražeći ih pogledom. - Tamo gore. Pogledaj ravno gore i malo natrag. Vidiš? - Da... da, mislim da vidim. Nije kao Majčina Mliječna Staza, ali vidim nekoliko zvijezda. - Sto je Majčina Mliječna Staza? - To je još jedan dio priče o Majci i njezinu djetetu - objasni on. - Pričaj mi. - Nisam siguran da ću se sjetiti. Da vidimo, ide nekako
- 214. ovako... - Počeoje ritmički pjevušiti bez riječi, a zatim poče usred stiha. Krv joj se zgrušala u crveno tlo no svijetlo je dijete jače no zlo. Majci je bio najljepši čin Taj lijepi sjajni sin S planina su vatra i iskre se rojile To Majčine grudi sina su dojile Tu vatru i iskre on sisao je jako Na nebu od mlijeka put nastade tako. - To je ta pjesma - završio je. - Zelandoni bi bilo drago kad bi znala da je se sjećam. - Divno je, Džondalare. Divno zvuči i divno se osjeća. Zatvorila je oči i naglas nekoliko puta ponovila stihove. Džondalara je to podsjetilo na brzinu kojom je pamtila. Ponovila je to bez greške odmah nakon što je to prvi put čula. Bio bi sretan da ima takovo pamćenje i uho za jezik. - Ali priča nije istinita? - upita Ejla. - Što nije istina? - Da su zvijezde Majčino mlijeko. - Mislim da u stvari nisu mlijeko - reče Džondalar. - No, mislim da u onom što priča znači ima istine. U cijeloj priči. - A što kaže priča? - Priča o početku svega i kako smo nastali. Da nas je napravila Velika Majka Zemlja od svoga tijela; da Ona živi tamo gdje žive Sunce i Mjesec i da je ona njima isto što je i nama; i da su zvijezde također dio Njezina svijeta. Ejla klimnu. - Moglo bi u tome biti istine - rekla je. Svidjelo joj se što je rekao i pomislila je kako bi voljela jednoga dana sresti tu Zelandoni i zamoliti je da joj ispriča cijelu priču. - Kreb mi je rekao da su zvijezde ognjišta ljudi koji žive u svijetu duhova, svih ljudi koji su se tamo vratili i onih koji se još nisu rodili. I da su dom totemskim duhovima. -I u tome bi moglo biti istine - reče Džondalar. Ti zbitoglavci doista moraju biti gotovo ljudi. Životinje ne bi tako razmišljale. -Jednom mi je pokazao gdje je dom duha moga totema, velikog špiljskog lava - reče Ejla i, prigušeno zijevajući, okrene se na svoju stranu. Pokušavala je vidjeti kuda ide, no veliki, mahovinom prekriveni trupci zaklanjali su joj vidik. Penjala se ne znajući kamo se i zašto uputila i jedino je željela stati i odmoriti se. Bila je tako umorna, kad bi samo smjela sjesti. Panj pred njom izgledao je kao stvoren za to, ako uspije doći do njega, no činilo se kao daje uvijek još korak dalje. Onda je bila na njemu, no panj je nestajao pod njom, raspadajući se u trulež i vijugave crve. Propadala je u to i pokušavala se nekako uspeti natrag. Odjednom je gusta šuma nestala i penjala se poznatom stazom kroz rijetku šumu uz strmu planinu. Na vrhu je bila visoka planinska livada na kojoj je paslo malo krdo srna. Pred okomitom stijenom rasle su Ijeske.
- 215. Bojala se, aiza Ijeski bila je sigurnost, no nikako nije mogla naći prolaz. Otvor je bio zakrčen Ijes kovim grmljem, a to je grmlje raslo dok nije postalo veliko kao drveće, s mahovinom prekrivenim deblima. Pokušala je pogledati gdje je otvor, no vidjelo se samo drveće, a padala je već i tama. Bila je uplašena, no tada, u daljini, vidje kako netko ide kroz duboku sjenku. Bio je to Kreb. Stajao je pred otvorom male špilje, no zatvtk rao je prolaz, a rukom joj je davao znak da tu ne smije bili l nije bilo njezino mjesto. Morala je otići i naći neko drugo mjet to, mjesto gdje joj je mjesto. Pokušavao joj je reći kuda treba po ći, no bio je mrak i nije dobro vidjela što joj pokušava reći, osim da mora dalje. Zatim je ispružio zdravu ruku i pokazao. Kad se osvrnula, šume više nije bilo. Iznova se počela penja ti prema otvoru druge špilje. Iako je bila sigurna da je nikad prije nije vidjela, ta joj je špilja bila čudno poznata, a nad njom je prema nebu stršala neobična glatka stijena. Kad se okrenula, Kreb je već odlazio. Zvala gaje i molila ga. - Krebe Krebe! Po-mozi mi! Ne idi! - Ejla! Ejla! Probudi se! Sanjala si! - govorio je Džondalar, nježno je tresući. Otvorila je oči, ali vatra se bila već ugasila i bilo je mračno. Privila se uz njega. - O, Džondalare, bio je to Kreb. Zapriječio mi je put. Nije me htio pustiti unutra, nije htio da ostanem. Pokušavao mi je nešto reći, ali bilo je mračno i nisam vidjela. Pokazivao je prema špilji i nešto je tu izgledalo poznato, no nije ga više bilo. Džondalar je osjećao kako se ona trese. Držao ju je u naručju i pokušavao utješiti svojom blizinom. Naglo je sjela. - Ta špilja! Ona koju mi je zapriječio, to je bila moja špilja. Tamo sam otišla kad sam rodila Darka i kad sam se bojala da mi neće dati da ga zadržim. - Snove je teško razumjeti. Ponekad ti zelandoni može reći što znače. Možda ti je još teško, jer si ostala bez sina - reče on. - Možda - reče Ejla. Bilo joj je teško što napušta Darka, no ako je to značenje toga sna, zašto je to sanjala sada? Zašto to nije sanjala onda kada je stajala na onom otoku kod mora i pokušavala vidjeti poluotok, onda kada je isplakala posljednje zbogom za njega? Nešto joj je davalo dojam da u snu ima i još nečeg. Na kraju se smirila i oboje su malo odrijemali. Kada se opet probudila, u sjenovitom šumskom polumraku već je bio dan. Ejla i Džondalar krenuli su prema sjeveru pješice. Motke su svezali jednu uz drugu, a čamac privezali na sredinu. Držali su motke za krajeve i tako su lakše zaobilazili zapreke nego kad su ih skretali za konjima. I konjima je to olakšalo teret, jer su sada nosili
- 216. samo košare ibrinuli samo za svoj prolaz. Nakon nekog vremena bez ruke jahača na svojim leđima, Trkač je počeo skretati i lutati brsteći tu i tamo mlado lišće na drveću, I i ijim je nadoknađivao nedostatak paše. Nanjušivši travu na mali mi proplanku gdje je snažni vjetar nekad bio srušio nekoliko " 11 kih stabala i pustio nešto sunčeva svjetla, Trkač je skrenuo i ti istao. Džondalaru je već dosadilo stalno trčanje za njim i neko ga je 1111 cme pokušao voditi držeći njegov povodac zajedno s motka-in.i, no nije bilo lako slijediti Ejlu, pazeći gdje će ona podići svoj kraj preko neke zapreke, paziti kuda sam hoda, i paziti da le navede konja u neku rupu ili što gore. Volio bi da ga Trkač može slijediti bez uzde ili povodca, onako kako je Njiska slijedila Ejlu. Na kraju, kad je slučajno jače gurnuo svoju motku i njome prilično jako bocnuo Ejlu, ona se dosjeti i predloži: - Kako bi bilo da vežeš Trkačev konop uz Njisku? Ona će slijediti mene i paziti kuda hoda; neće voditi Trkača u stranu, a on je ionako navikao da je slijedi. Tako ne bi morao brinuti hoće li on odlutati ili upasti u kakvu nepriliku, a ostala bi ti samo briga o tvom kraju tereta. On je načas zastao, namrštio se, a zatim se široko nasmiješio. - Zašto se ja toga nisam sjetio? Penjali su se polako, no kad je zemljište postalo znatno strmije, šuma se počela naglo mijenjati. Drveće se promijenilo i ubrzo su za sobom ostavili veliko listopadno drveće. Jela i smreka sada su bili pretežito drveće, a ostatak znatno niža stabla bjelo-gorice. Došli su na vrh jednoga grebena i s njega pogledali široku visoravan koja je blago padala, a zatim se prilično daleko protezala gotovo vodoravno. Uglavnom crnogorična šuma tamnozelene jele, smreke i bora prošarane pojedinim arišima čije su iglice poprimale zlatasti sjaj. Na toj su se podlozi isticale svijetle, zlat-nozelene livade i modro-bijela jezerca u kojima se zrcalilo vedro nebo i daleki bijeli oblaci. Brza rijeka sa slapovima koji su padali s planine na drugom kraju visoravni tekla je sredinom toga kraja. Nad ravnim dijelom u nebo se dizao prizor od kojeg je za-stajao dah: planina s bijelim vrhuncima koje su djelomice pokrivali oblaci. Činila se tako bliska da je Ejli izgledalo da bi je mogla dohvatiti. Sunce je osvjetljavalo raznolike boje i oblike planinskoga kamenja; svijetlosmeđe stijene stršale su iz blijedosivih zidova; gotovo bijele plohe isticale su se u kontrastu s tamnosivim uspravnim i neobično pravilno raspoređenim stupovima koji su izbili iz užarene Zemljine jezgre i ohladili u oštre oblike svojih temeljnih kristalnih struktura. Nad time je blistao prelijepi mo- drozeleni led pravog ledenjaka, s bijelim snijegom kojega je još uvijek bilo na višim dijelovima.
- 217. A dok sugledali, kao nekom čarolijom, sunce i kišni oblaci stvorili su blistavu dugu koja se u velikom luku raširila oko planine. Čovjek i žena zadivljeno su gledali, upijajući ljepotu i vedrinu prizora. Ejla se pitala nije li ta duga tu zato da im nešto kaže, ako ništa drugo, onda bar da su dobrodošli. Shvatila je da je zrak koji udiše odjednom tako svjež i ugodan, i disala je s olakšanjem što je daleko od umrtvljujuće vrućine iz doline. A onda je iznenada shvatila da više nema ni rojeva dosadnih mušica. Kad bi se nju pitalo, ne bi više morala napraviti ni korak izvan ove visoravni. Sto se nje tiče, mogla bi podići dom odmah i ovdje. Nasmiješena se okrenula prema Džondalaru. On je na trenutak bio zapanjen sirovom snagom njezinih osjećaja, njenom uživanju u ljepoti prizora i željom da bude tu, no osjetio je to kao uživanje u njezinoj ljepoti i želji za njom. Poželio ju je odmah i to se vidjelo i njegovim duboko plavim očima i njegovom pogledu punom ljubavi i žudnje. Ejla je osjetila tu silu, odraz svoje sile, no u njemu prerađen i pojačan. Jašući na konjima, gledali su se u oči, sleđeni nečim što nisu mogli objasniti, no čiju su snagu osjećali: bila je to snaga njihovih tako usklađenih osjećaja, karizme koju su oboje posjedovali i moć njihove obostrane ljubavi. Oboje, nesvjesno se nagnuše jedno prema drugome - a konji su to pogrešno shvatili. Njiska se uputi nizbrdo, a Trkač odmah pođe za njom. Njihov pokret vratio je muškarca i ženu natrag u stvarni svijet i svijest gdje su. Osjećajući neobjašnjivu toplinu i nježnost, ali i da su ispali malo blesavi jer nisu shvatili što im se dogodilo, oni se jedno drugome nasmiješiše s pogledom punim obećanja i zatim nastaviše niz brdo, skrećući prema sjeverozapadu za smjerom visoravni. Jutro onoga dana, za koji je Džondalar mislio da bi mogli stići do šaramudonskog naselja, donijelo je oštar dah mraza, najavljujući promjenu godišnjeg doba, a Ejla je to radosno dočekala. Dok su jahali kroz šumovite obronke, gotovo bi bila povjerovala da je tu već bila, no znala je da nije. Ali, tko zna zašto, stalno je očekivala da će se pojaviti neko poznato mjesto. Sve je bilo tako poznato: drveće, biljke, obronci, raspored zemljišta. Što je više toga vidjela, to se više osjećala kao kod kuće. Vidjevši lješnjake koji su još uvijek visjeli na granama omotani u svoje zelene ovoje, ali gotovo zrele, onakve kakve je najviše voljela, jednostavno je morala stati i ubrati ih. Krčkajući ih zubima, odjednom je osjetila zašto. Razlog zašto je imala dojam da l u i.na taj kraj i zašto ga je osjećala kao svoj dom, bilo je to što je A e podsjećalo na brdoviti kraj na vrhu poluotoka oko špilje Bru-i M ivog plemena. Odrasla je na mjestu vrlo sličnom ovome kraju. I Džondalaru je taj kraj postajao sve poznatiji,
- 218. a za toje bilo dobrih razloga. Našavši jasno označeni trag koji je prepoznao, a koji je vodio naniže, prema stazi u smjeru vanjskog ruba jedne klisure, znao je da više nisu daleko. Osjećao je kako u njemu raste uzbuđenje. A kad je Ejla pronašla veliki, trnoviti grm s dugim granama koje su se povijale pod težinom zrelih i sočnih kupina, osjetio je laganu nadraženost, kao da ona želi odgoditi njihov dolazak time što će sada brati. - Stani, Džondalare, gle, kupine! - rekla je bacajući se s Njis-ke i trčeći prema grmlju. - Ali već smo gotovo stigli. - Možemo i njima odnijeti kupina - govorila je punim ustima. - Ovakve kupine nisam jela otkad sam otišla iz Plemena. Kušaj! Jesi li ikada kušao išta tako slatko i dobro? - Usta i ruke bile su joj crvene od soka kupina koje je skupljala i cijele pregršti tiskala u usta. Vidjevši to, Džondalar se nasmije. - Morala bi se vidjeti - rekao je. - Izgledaš kao mala djevojčica puna mrlja od kupina i tako uzbuđena. - Zavrtio je glavom i nasmijao se. Ona nije mogla odgovoriti; usta su joj bila prepuna. Džondalar je ubrao nekoliko kupina, ocijenio da su slatke i dobre i zatim ubrao još nekoliko. Nakon još nekoliko pregršti, stao je. - Rekla si nešto o tome da skupimo kupina za njih. Ali, nemamo ih kamo staviti. Ejla načas zastane, a zatim se osmjehne. - Imamo - reče skidajući svoj pleteni, stožasti šešir. Uzela je malo lišća i njime podstavila šešir. - Evo, imamo šešire. Napunili su po gotovo tri četvrtine šešira, a tada Vuk poče režati. Podigli su poglede i vidjeli visokog, gotovo odraslog momka koji je došao stazom, kako očiju razrogačenih od straha, gleda u njih i vuka koji im je tako blizu. Džondalar ga bolje promotri. - Darvo? Darvo, jesi li to ti? To sam ja, Džondalar od Zelandonaca - reče, grabeći prema njemu. Džondalar je govorio jezikom koji Ejla nije poznavala premda su je neke riječi i naglasci ipak podsjetili na mamutonski. Gledala je kako se izraz mladićeva lica postupno mijenja od straha, preko zbunjenosti, do prepoznavanja. - Džondalar? Džondalare! Što radiš ovdje? Mislio sam da si otišao i da se nikad nećeš ovamo vratiti - rekao je. Pritrčali su i bacili se u zagrljaj, a zatim Džondalar odstupi korak i pogleda ga, držeći ga za ramena. - Da te vidim! Ne mogu H i vjerovati koliko si narastao! - I Ejla je gledala u mladića, privm i na pogledom na prvo ljudsko biće nakon dugog vremena.
- 219. Džondalar opet zagrlimomka. Vidjelo se da se njih dvojica doista vole, no nakon prve provale pozdrava, Ejli se učini da Darvu malo neugodno. Džondalar odmah shvati njegovu naglu suzdržanost. Darvo je sada bio gotovo odrastao čovjek. Službeni zagrljaj kao znak pozdrava bio je jedno, a plameni iskaz neobuzdanih osjećaja, čak i prema nekome tko je neko vrijeme bio članom tvoga ognjišta, bilo je drugo. Darvo pogleda Ejlu, a zatim opet primijeti vuka kojeg je zadržavala i oči mu se opet razrogače. A onda vidje kako u blizini mirno stoje konji s košarama i štapovima, pa mu se oči otvore još šire. - Trebao bih te upoznati s mojim... prijateljem - reče Džondalar. - Darvo od Saramudonaca, ovo je Ejla Mamutonka. Ejla prepozna zvuk službenog predstavljanja, pa i veći dio riječi. Znakom zapovijedi Vuku da ostane miran, pa krene prema mladiću, ispruženih ruku i podignutih dlanova. - Ja sam Darvalo od Saramudonaca - reče mladić uzimajući njezine ruke i govoreći mamutonski. - Dobro mi došla, Ejlo od Mamutonaca. - Tolija te dobro naučila. Govoriš mamutonski kao da si se među njima rodio. Odnosno, moram li te sada zvati Darvalo? - upita Džondalar. - Sada se zovem Darvalo. Darvo mi je dječje ime - reče momak, a onda pocrvenje. - Ali ti me možeš zvati Darvo. Mislim, pod tim me imenom poznaješ. - Mislim da je Darvalo lijepo ime - reče Džondalar. - Drago mi je da si nastavio učenje jezika kod Tolije. - Dolando misli da bi to moglo biti korisno. Rekao je da bi mi znanje jezika moglo trebati kad idućeg proljeća pođemo trgovati s Mamutoncima. - Bi li se htio upoznati s Vukom, Darvalo? - upitala je Ejla. Mladićeve se obrve skupe od zbunjenosti. Cijeloga života nikad nije očekivao da će izbliza vidjeti vuka i nikad to nije ni poželio. Ali Džondalar ga se ne boji, pomisli Darvalo, ni žena... a ona je nekako neobična... i govori čudno. Ne govori pogrešno, ali ne govori baš ni kao Tolija. - Staviš li mu ruku ovamo i pustiš ga da te onjuši, Vuk će te upoznati - reče Ejla. Darvalu se baš nije dalo stavljati, ruku tako blizu vučjih čeljusti, no nije vidio kako se iz toga časno povući. Oprezno je pružio ruku. Vuk je ponjuši i iznenada je lizne. Jezik mu je bio topao i vlažan, no ni u kom slučaju to nije boljelo. Zapravo je bilo ugodno. Mladić pogleda zvijer, pa ženu. Bezbrižno je i mirno držala ruku oko vučjeg vrata, a drugom je rukom gladila njegovu glavu. Kako li je to gladiti živoga vuka po glavi, pitao se. - Hoćeš li mu opipati krzno? - upita Ejla.
- 220. Darvalo je izgledaoiznenađen; ipak, pružio je ruku da ga dodirne, no Vuk makne glavu da ga onjuši i on povuče ruku. - Ovako - reče Ejla, uzevši njegovu ruku i stavljajući je na Vukovu glavu. - Voli kad ga se češe - reče, pokazujući mu kako. Vuk iznenada osjeti buhu, ili ga je možda češkanje podsjetilo na buhe. Sjeo je na bok i naglim se trzajem stražnjom nogom počeše iza uha. Darvalo se osmjehnu. Nikad prije nije vidio vuka kako se, u tako smiješnom položaju, tako brzo i zdušno češe. - Rekla sam ti da voli češkanje. I konji to vole - reče Ejla, pozivajući Njisku. Darvalo baci pogled na Džondalara, koji je samo stajao i smješkao se, kao da nema ničega čudnog u ženi koja češka vukove i konje. - Darvalo od Saramudonaca, ovo ovdje je Njiiiska. – Njiskino je ime Ejla izgovorila kao tiho njištanje, onako kako je prvobitno bila nazvala kobilu, a kad je to izgovorila, zvučalo je baš kao konjsko glasanje. - To joj je pravo ime, no obično je jednostavno zovemo Njiska. Džondalaru je to jednostavnije izgovoriti. - Ti razgovaraš s konjima? - Darvalo je bio potpuno zbunjen. - Svatko može govoriti konjima, ali konji neće slušati svakoga. Najprije se morate upoznati. Zato Trkač sluša Džondalara. Upoznali su se kad je Trkač još bio mladunče. Darvalo se osvrnu i pogledom potraži Džondalara te ustukne. - Ti sjediš na konju! - uzvikne. - Da, sjedim na konju. To je zato što me on dobro poznaje, Darvo... hoću reći, Darvalo. On mi dopušta da mu sjedim na leđima i kad trči, i tako možemo putovati vrlo brzo. Mladić je izgledao kao da će se svaki čas baciti u bijeg, pa Džondalar prebaci nogu i skoči na zemlju. - Darvo, ti bi nam mogao pomoći s tim životinjama, ako hoćeš - reče on. Dječak je bio skamenjen i spreman da nestane. - Već dugo putujemo i jedva čekam vidjeti Dolanda i Rošariju i sve vas, no gotovo svi se bar malo uznemire kad prvi put vide ove naše životinje. Nisu navikli na njih. Bi li ti pošao s nama? Ako svi vide da se ti ne bojiš, mislim da se ni oni tada neće toliko zabrinuti. Mladić se malo opusti. To ne bi trebalo biti osobito teško. Uostalom, već je bio blizu njih, i zar se neće svi začuditi kad ga vide kako dolazi s Džondalarom i životinjama. Osobito Dolando i Rošario... - Gotovo sam zaboravio - sjeti se Darvalo. - Rekao sam Rošariji da ću joj donijeti kupina, jer ih ona više ne može sama brati. - Mi imamo kupine - reče Ejla istoga časa kada je i Džondalar upitao - Zašto ih ne može brati?
- 221. Darvalo pogleda Ejlu,pa Džondalara. - Pala je sa stijene na pristanište za čamce i slomila ruku. Mislim da se to više neće dati izliječiti. Ruka nije pravilno namještena. - Zašto nije? - upitaše oboje. - Nije ju imao tko namjestiti. - A gdje je Samud? I tvoja majka? - pitao je Džondalar. - Šamud je umro prošle godine. - Žao mi je što to čujem - uskoči mu Džondalar u riječ. - A moja je majka otišla. Jedan je Mamutonac došao posjetiti Toliju kratko nakon što ste vi otišli. On joj je rođak, bratić. Mislim da mu se moja majka svidjela, pa ju je pitao hoće li biti njegova družica. Sve je iznenadilo kad nas je ona napustila i otišla Mamutoncima. Htjela je da i ja pođem s njom, ali Dolando i Rošario su me zamolili da ostanem s njima, pa sam i ostao. Ja sam Saramudonac, a ne Mamutonac - objasni Darvalo, a zatim pogleda Ejlu i pocrveni. - Nisam htio reći da ima išta lošega u tome što je netko Mamutonac - brzo je dodao. - Dakako - reče Džondalar kojemu na čelu iskoči zabrinuta bora. - Razumijem te, Darvalo. I ja sam još uvijek Džondalar od Zelandonaca. A koliko je prošlo otkad je Rošario pala? - Kada je bio Ljetni mjesec, kao sada. Ejla baci Džondalaru upitni pogled. - Otprilike u ovoj mijeni prošloga mjeseca - objasni joj on. - Hoće li to biti prekasno? - Ne znam dok je ne pregledam - reče Ejla. - Darvalo, Ejla je vidarica, i to vrlo dobra vidarica. Možda bi joj mogla pomoći. - Mislio sam da bi mogla biti šamud, vrač. Mislim, životinje i sve to... - Darvalo zastane, gledajući životinje i klimnu. - Sigurno je dobra vidarica. - Ustao je. Ovako uspravan bio je visok za svojih trinaest godina. - Ući ću s vama da se ljudi ne poplaše životinja. - Bi li ponio i ove kupine, pa da mogu ostati uz Njisku i Vuka? Ponekad se i oni uplaše ljudi.
- 222. 15 Darvalo ih jepoveo nizbrdo stazom kroz šumski kraj. Na dnu i idine došli su do još jedne staze i skrenuli desno, blažom nizbrdicom. Nova je staza bila i odvod za višak vode tijekom proljetni g otapanja leda i u kišnije doba godine, i iako je sada na kraju vrućega ljeta korito bilo suho, bilo je kamenito, zbog čega je njime bilo teže hodati. Iako su konji bili ravničarske životinje, Njiska i Trkač sigurno su hodali po planinskom zemljištu. Rano su naučili svladavati strine i uske stazice do Ejline špilje u dolini. Ali Ejla se još uvijek brinula da bi se konji mogli ozlijediti zbog neravna oslonca po kojem su hodali i obradovala se kad su stigli do nove staze, koja se pojavila odnekud odozdo i nastavljala dalje. Novi je put bio usto u upotrebi i gotovo posvuda dovoljno širok da je njime jedno uz drugo moglo ići dvoje ljudi, iako nije bilo mjesta da rame uz rame idu dva konja. Prošavši rubom jedne strme kosine pa zaobišavši udesno, došli su do okomite stijene. Došavši do kose plazine, Ejla opet osjeti nešto poznato. Takve je nakupine oštrih krhotina stijena u podnožju velikih litica često viđala u planinama gdje je rasla. Poznati su joj bili i ljevkasti cvjetovi otporne biljke sa zupčastim listovima. Mamuti s Mamutova ognjišta koje je upoznala zvali su tu biljku neugodna mirisa trnoplodom, zbog njezina trnovita zelenog ploda, no ona je se sjećala iz djetinjstva. Bila je to datura. I Kreb i Iza rabili su tu biljku za različite namjene. Mjesto je bilo poznato i Džondalaru, jer je s te rastresite gomile skupljao šljunak za posipanje staza i oblaganje ognjišta. Osjećao je kako ga preplavljuje iščekivanje jer je sada znao da su blizu. Nakon stjenovite padine, put je bio uravnjen i posut lemljenim kamenom; svijao se oko podnožja uspravne stijene. Pred sobom su kroz drveće i grmlje vidjeli nebo i Džondalar je znao da su se približili rubu stijene. - Ejla, mislim da ćemo ovdje morati skinuti motke i košare s konja - reče on. - Put oko ove klisure nije širok. Možemo se po njih vratiti kasnije. Kad su sve skinuli, Ejla je slijedila mladića po stijeni. Džondalar, koji je išao za njima, nasmiješio se kad je ona došla do ruba stijene i pogledala dolje - i naglo odstupila. Uhvatila se za zid da se oslobodi vrtoglavice koja ju je uhvatila, a onda se opet vrati na rub i pogleda. Zinula je od čuda. Daleko dolje, ispod okomite litice, tekla je ista ona Veliki Majka Rijeka koju su slijedili, no Ejla je nikad prije nije vidjela iz ove perspektive. Već je vidjela sve grane te rijeke skupljene u jednom koritu, no uvijek je to
- 223. bilo s razineobale, koja nikad nije bila znatno iznad same vode. Pozivu pogleda s ove visine bilo se nemoguće oduprijeti. Rijeka koja se drugdje često širila i krivudala, sada je bila za tvorena između zidova stijena koje su se nad vodom uzdizale u duboko ukopanih temelja. Duboka struja jurila je svom silom gurajući stijene, a stiješnjena sila Velike Majke Rijeke tekla je tiho i moćno, valjajući se, prevrćući i bujajući gusta kao ulje. Iako će se još mnogo pritoka uliti u veličanstvenu rijeku prije nego što dostigne svoju punu veličinu, čak i ovako daleko od ušća već je bila tako velika da se jedva primjećivalo da je manja nego niže, osobito kad se pogleda s visine i vidi kolika je masa te vode u pokretu. Usred struje povremeno bi vrh nekog kamena zaparao površinu vode, ostavljajući za sobom zapjenjeni trag, a dok je Ejla gledala, jedan je trupac kojemu je takvo stijenje zakrčilo put, udarao po kamenu tražeći prolaz. Dolje se, blizu litice, jedva vidjela drvena konstrukcija. Pogledavši napokon gore, Ejla promotri planine na drugoj strani. I ove su bile zaobljene, ali više i strmije nego one u nižem toku, gotovo jednako visoke kao oštriji vrhovi s ove strane rijeke. Dva lanca, sada razdvojena samo rijekom, bila su spojena dok zub vremena i plime nisu prokopali prolaz među njima. Darvalo je strpljivo čekao da Ejla upije svoje prve poglede na dramatični ulaz u mjesto koje mu je bilo dom. On je tu bio od rođenja i njemu je sve to bilo prirodno, no već je i ranije vidio reakcije stranaca. Videći kako to svladava ljude, osjećao je nekakav ponos, a poznate je prizore i sam počeo gledati pažljivije videći ih iznova kroz oči drugih ljudi. Kad se žena napokon okrenula k njemu, osmjehnuo se i poveo je oko ugla planinskog zida, putom koji su ljudi napravili s mnogo truda šireći usku izbočinu koja je tu nekad bila. Na stazi je sada bilo mjesta da dvoje ljudi može proći jedno uz drugo, ako se drže blizu, što je značilo dovoljno širine da se razmjerno lako moglo nositi drva, ulovljene životinje i ostalo. Prišavši rubu stijene, Džondalar je osjetio poznato stezanje u mama od pogleda u prazninu, stezanje kojeg se nije riješio . IH lo ono vrijeme dok je tu živio. Nije bilo osobito neugod-,i on je stvarno osjećao ljepotu veličanstvenog pogleda i goni rad koji su ljudi morali uložiti da, služeći se samo kamenim itom, isklešu makar i mali dio čvrste stijene, no sve to nije bit-promijenilo osjećaj koji ga je pratio. Ali i tako, ovo je bilo borni bilo kojeg drugog ulaza. Vodeći Vuka uz sebe i Njisku odmah za sobom, Ejla je slijedi mladića po stijeni. S druge je strane bio ravan, prilično velik11 "tor, u obliku slova "U". Nekada davno, kada je velika dolina Iila more koje se počinjalo
- 224. prazniti kroz uzakprolaz progri-11 kroz planinski lanac, razina vode bila je znatno viša i nastao zatvoreni zaljev. Sada je to bio zaklonjeni zaton visoko nad rjekom. Na prednjem dijelu, gotovo do ruba padine rasla je zelena I iva. Otprilike na polovini razvilo se grmlje koje se stiskalo goto-0 do stijene i prelazilo u malo drveće koje je raslo dalje sve do u mine. Džondalar je znao da se po stražnjoj stijeni može penjati, iako u to samo rijetki činili. Bio je to nezgodan i zaobilazan izlaz. Na bližem dijelu u zaobljenom kutu stršala je poveća izbočina 1.1 pješčenjaka, dovoljno velika da dobro zakloni nekoliko drve-mli nastambi u udobnom i zaštićenom naselju. Na drugoj strani, na mahovinasto zelenom daljem kraju ležalo je ono najvrednije što je to mjesto imalo. Bistra voda izvirala C u čistom izvoru visoko gore, žuborila preko kamenja, pljuska-l i niz stijene i prelijevala se kao mali uski slap preko nižeg pješ-. cnjačkog grebena u zdenac, a odatle se prelijevala uz suprotni iđ do ruba klisure i niz stijene u rijeku. Nekoliko je ljudi prekinulo svoje poslove kad je povorka s konjima i vukom naišla iz stijene. Kad je naišao i Džondalar, vidio je zbunjene izraze na svim licima. - Darvo! Što nam to dovodiš? - doviknuo je jedan glas. - Hojla! - reče Džondalar, pozdravljajući te ljude njihovim jezikom. Videći Dolanda, dodao je Trkačev povodac Ejli i, s rukom na Darvovu ramenu, krenu prema vođi te Spilje. - Dolando, to sam ja, Džondalar - reče, prilazeći mu. - Džondalar? Zar si to doista ti? - reče Dolando, prepoznajući ali još uvijek oklijevajući. - Odakle dolaziš? - S istoka. Zimu sam proveo s Mamutoncima. - A tko je ovo? - pitao je Dolando. Džondalar je shvatio da čovjek mora biti krajnje uzbuđen kad je zanemario uobičajenu formu pristojnosti. - Ime joj je Ejla, Ejla od Mamutonaca. I životinje putuju s nama. Slušaju nju i mene i nikome neće nanijeti zlo - reče Džondalar. - Ni vuk? - upita Dolando. - Ja sam dirao ovoga vuka, dirao sam ga po glavi i pipao mu krzno - reče Darvalo. - Nije me ni pokušao napasti. Dolando pogleda momka. - Dirao si ga? -Jesam. Ona kaže da ih moraš upoznati. - Točno kaže, Dolando. Ne bih došao ovamo ni s kim ili čim tko bi vam učinio što nažao. - Dođi, upoznaj se s Ejlom i životinjama. Vidjet ćeš. Džondalar ga povede do sredine polja. Nekoliko ljudi pođe s njima.
- 225. Konji su većbili počeli pasti, no prestali su kad su se ljudi približili. Njiska se približi Ejli i stane uz Trkača, čiji je povodac Ejla držala u ruci. Druga joj je ruka bila na Vukovoj glavi. Veliki sjevernjački vuk stajao je pokraj nje i spremno promatrao, no nije se držao previše prijeteći. - Kako je postigla da se konji ne boje vuka? - pitao je Dolando. - Znaju da se od njega nemaju čega bojati. Poznaju ga još otkad je bio mladunče - objasni Džondalar. - A zašto ne bježe od nas? - upita poglavica, prilazeći bliže. - Oduvijek su s ljudima. Ja sam bio s njima kad se pastuh okotio - objasni Džondalar. - Bio sam teško ranjen i Ejla mi je spasila život. Dolando naglo stane i pogleda ga. -Je li ona šamud? - Ona je s Mamutova ognjišta. Niska i prilično bucmasta žena umiješa se u razgovor. - Ako je Mamutova, kako to da nije tetovirana? - Otišli smo prije no što je završila obuku, Tolijo - odgovori Džondalar, smješkajući joj se. Mlada se Mamutonka nije promijenila. Bila je izravna i neposredna kao i prije. Dolando sklopi oči i protrese glavom. - Šteta - reče, s očajem u očima. - Rošario je pala i ozlijedila se. - Darvo mi je rekao. Kaže da je i Šamud umro. - Da, umro je prošle zime. Šteta što ta žena nije izučeni vidar. Poslali smo glasnika do druge Špilje, no njihov je šamud otišao na put. Drugi je glasnik otišao do druge Špilje, uzvodno, no oni su daleko i bojim se da je prekasno. - Ejlina vidarska sprema nije nepotpuna. Ejla jest vidarica, i to vrlo dobra. Učio ju je... - i tu se Džondalar sjeti nekoliko Do-l.mdovih slabih točaka - ... čovjek koji ju je odgajao. Duga je to l iriča, ali vjeruj mi, ona je sposobna. Stigli su do Ejle i životinja. Ejla je pažljivo slušala što govore. Imeđu jezika kojim su govorili i mamutonskog bilo je mnogo sličnosti, no značenje razgovora više je shvatila gledanjem nego razumijevanjem riječi. Shvatila je da Džondalar pokušava poglavicu uvjeriti u nešto. Džondalar se okrenu njoj. - Ejla od Mamutovih, ovo je Dolando, poglavica Šamudona- i a, kopnenog dijela Šaramudonaca - reče on na mamutonskom. Zatim se prebaci na Dolandov jezik. - Dolando od Šaramudonaca, ovo je Ejla, kći Mamutova ognjišta u Mamutonaca. Dolando je kratko oklijevao, promatrajući konje i vuka. Vuk je bio lijepa životinja i mirno je i budno stajao pokraj visoke žene. To ga je zainteresiralo. Nikad prije nije bio tako blizu vuka, zanemari li se nekoliko vučjih koža. Njegovo pleme rijetko je lovilo vukove i nije ih često viđao,
- 226. osim izdaleka iliu bijegu, kad su tražili zaklon. Vuk ga je pogledao na takav način da je Dolando pomislio da sad vuk njega procjenjuje, a zatim se okrenuo i pogledao ostale. Čini se da životinja nije opasna, pomislio je Dolando, a žena koja ima takvu moć nad životinjama mogla bi biti sposoban šamud, bila doučena ili ne. On pruži ženi obje ruke, otvorenim dlanovima prema gore. - U ime Velike Majke Mudo, pozdravljam te, Ejlo od Mamutonaca. - U ime Mut, Velike Majke Zemlje, zahvaljujem ti, Dolando od Šaramudonaca - reče Ejla, prihvaćajući njegove ruke. Ta žena ima čudan naglasak, pomisli Dolando. Ona govori mamutonski, ali joj govor zvuči čudno. Ne zvuči baš kao Tolijin. Možda je iz drugog kraja. Dolando je znao dovoljno mamutonskoga da bi ga razumio. Nekoliko je puta putovao na kraj velike rijeke i tamo s njima trgovao, a pomogao je i da dovedu Toliju, koja je bila Mamutonka. Kao vođa Ramudonaca morao je pomoći sinu svoga ognjišta da se spari sa ženom koju je poželio. Tolija je naučila mnoge ljude svom jeziku i to im je bilo vrlo korisno na kasnijim trgovačkim putovanjima. Dolandovo prihvaćanje Ejle potaklo je sve ostale da pozdrave Džondalarov povratak i upoznaju se sa ženom koju je doveo sa sobom. Tolija istupi i Džondalar joj se nasmiješi. Na neki složen način putem sparivanja njegovog brata, bili su u rodu i ona mu je bila draga. - Tolijo! - reče on, sa širokim osmijehom i uzimajući obje njezine ruke, - ne mogu ti niti reći kako mi je drago što te vidim. - I meni je drago što tebe vidim. I vidim da si dobro naučio govoriti mamutonski. Moram priznati da sam ponekad sumnjala da ćeš ikada tako tečno govoriti. Pustila je njegove ruke, protegnula se i zagrlila ga. On se sag-nu i nagonski podiže nisku ženu u zrak i čvrsto je zagrli. Pomalo zbunjena, lagano je pocrvenjela. Učinilo joj se da se taj visoki, zgodni i često sjetni muškarac promijenio. Od prije se nije sjećala da bi on ikada bio tako spontano i otvoreno izrazio osjećaje. Kad ju je spustio na zemlju dobro je promotrila njega i ženu koju je doveo sa sobom, sve uvjerenija da je to i ženino djelo. - Ejla iz Lavljeg tabora Mamutonaca, ovo je Tolija od Šaramudonaca, rođenjem Mamutonka. - U ime Mut ili Mudo, kojim ju god imenom zvala, dobro mi došla, Ejlo od Mamutonaca. - U ime Majke svega, zahvaljujem ti, Tolija od Šaramudonaca i vrlo mi je drago što sam te upoznala. Mnogo sam čula o tebi. Nemaš li ti neke rodbine u Lavljem taboru? Čini mi se da je Talut rekao da ste u
- 227. rodu - rečeEjla. Imala je dojam da je druga žena proučava. Ako Tolija još ne zna, uskoro će otkriti da Ejla nije rođena među Mamutoncima. - Da, u rodu smo, iako ne bliskom. Ja sam iz jednog južnog tabora, a Lavlji tabor je više na sjeveru - reče Tolija. - Ali poznam ih. Svi znaju Taluta. Teško je ne poznavati ga, a i njegovu sestru Tuliju mnogi jako poštuju. To nije mamutonski naglasak, mislila je, a ni Ejla nije mamutonsko ime. I nije to baš niti strani naglasak, nego više neobični način izgovora nekih riječi, iako dobro govori. Talut je uvijek bio sklon prihvaćanju ljudi; prihvatio je čak i onu staricu koja je uvijek prigovarala i njezinu kćer koja se sparila daleko ispod svog položaja. Rado bih znala više o toj Ejli i životinjama, mislila je, a zatim pogledala Džondalara. -Je li Tonolan kod Mamutonaca? - upita Tolija. I prije nego što je izgovorio riječi, bol u njegovim očima odgovorila joj je. - Tonolan je mrtav. - Žao mi je Što to čujem. I Markeno će žaliti. A ipak ne mogu reći da to nisam očekivala. Njegova želja za životom umrla je s Tamijom. Neki se ljudi mogu oporaviti nakon nesreća, a neki ne - reče Tolija. Ejli se svidio njezin način izražavanja, ne bez osjećaja, ali ipak otvoren i izravan. Još uvijek je bila prava Mamutonka. I ostali stanovnici Špilje pozdravili su Ejlu. Osjetila je suzdržano prihvaćanje i radoznalost. Njihovi pozdravi Džondalaru bili ii manje ukočeni; on je bio rođak i nije bilo sumnje da ga srna-nju jednim od svojih i da pozdravljaju njegov dolazak kući. Darvalo je još uvijek držao šešir pretvoren u košaru punu kupina, čekajući da prestane pozdravljanje. Dodao je kupine Do-l.mdu. - Evo, tu su kupine za Rošariju - reče on. Dolando primijeti neobičnost tih košara; nisu bile spletene inako kako ih oni pletu. - Ejla mi ih je dala - reče Darvalo. - Brali su kupine kad sam l.i došao, i već su bile nabrane. Gledajući mladića, Džondalar se odjednom sjeti Darvalove majke. Nije očekivao da će Serenio otići i bio je razočaran. Na ne-i i ju je način stvarno volio i sada je shvaćao da ju je stvarno želio opet sresti. Je li nosila dijete kad je on otišao? Dijete njegova duha? Možda bi mogao pitati Rošariju; ona će znati. - Odvedimo ih k njoj - reče Dolando, kimanjem glave zahvaliujući Ejli. - Bit će joj drago. Mislim da je budna i znam da te želi vidjeti, Džondalare. Dovedi i Ejlu, rado će je upoznati. Teško loj je. Znaš kakva je, uvijek na nogama i uvijek u poslu, uvijek je Iiiva pozdravljala goste.
- 228. Džondalar je topreveo Ejli, a ona kimnu u znak pristanka. Konje su ostavili da pasu na livadi, a Vuku je dala znak da ostane s njom. Znala je zvijer još uvijek zaplašiti ljude. Pitomi konji su čudna stvar, no ne izgledaju opasno, a vuk je lovac i može nanjeti zlo. - Džondalare, mislim da bi bilo najbolje da Vuk zasad ostane sa mnom. Bi li pitao Dolanda smijem li ga povesti sa sobom? Reci mu da je Vuk navikao na zatvoren prostor - reče Ejla. Džondalar prevede njezinu molbu iako ju je Dolando već razumio, a videći njegove sitne reakcije, Ejla je i pomislila da je razumio. Morat će to zapamtiti. Otišli su do stražnjeg dijela doline i pod nadnesenu stijenu, pokraj središnjeg ognjišta koje je očito bilo okupljalište, prema drvenoj građevini koje je izgledala kao kosi šator. Prilazeći mu lijla je promatrala kako je građen. Noseća motka bila je zabijena u zemlju na stražnjem dijelu, a sprijeda ju je podržavao štap. S toga su se spuštale zašiljene hrastove daske, koje su dobili kosim asjecanjem stabla, a bilo ih je raznih veličina, od kraćih otraga, do dugih sprijeda. Prišavši bliže, Ejla vidje da su pričvršćene tako sto su kroz rupe vezane tankim vrbovim granama. Dolando odmakne žuti zastor napravljen od meke kože i pridrži ga dok su ulazili, a zatim ga priveže da bi bilo svjetla. Unutra su se kroz neke razmaknute ploče vidjeli tanki prorezi dnevnog svjetla, a na nekim su mjestima zidove obložili kožom da spriječe propuh, iako nije bilo mnogo vjetra u toj niši urezanoj u planini. Blizu ulaza bilo je malo ognjište, a na krovu iznad njega bila je rupa bez kišnog zaklona. Nadsvođena stijena štitila je nastambu od kiše i snijega. Uz jedan zid u stražnjem dijelu bio je ležaj, široka drvena ladica, s jedne strane pričvršćena uz stijenu, a s druge nošena na drvenim nogama. Ležaj je bio pokriven jastucima od punjene kože i krznima. Na slabom svjetlu Ejla je jedva vidjela ženu na ležaju. Darvalo kleknu kraj ležaja i pruži ženi kupine. - Ovo su kupine koje sam ti obećao, ali nisam ih ja ubrao, nego Ejla. Žena otvori oči. Nije spavala, nego se samo pokušavala odmoriti, no nije primijetila njihov dolazak. Nije dobro shvatila ime koje joj je Darvalo izgovorio. - Tko ih je ubrao? - upita slabim glasom. Dolando se nagnu nad krevet i stavi ruku na njezino čelo. - Rošario, vidi tko je došao! Džondalar se vratio - reče. - Džondalar? - reče ona gledajući čovjeka koji je kleknuo uz njezin ležaj pokraj Darvala. Gotovo se trznuo, vidjevši bol koja joj se urezala na licu. -Jesi li to stvarno ti? Ponekad sanjam i pomislim da vidim svog sina
- 229. ili Tamiju, ondaotkrijem da nisu stvarni. Jesi li to ti, Džondalare, ili je to san? - Nije san, Roso - reče Dolando, a Džondalaru se učini da u njegovim očima vidi suze. - Doista je ovdje i doveo je nekoga sa sobom, Mamutonku. Zove se Ejla - On joj namignu da pristupi. Ejla zapovijedi Vuku da ostane gdje je i pristupi ženi. Odmah se vidjelo da je muče veliki bolovi. Pogled joj je bio ukočen, a oko očiju su joj bili veliki tamni podočnjaci; lice joj je bilo rumeno od groznice. Čak i izdaleka i pod lakim pokrovom vidjelo se da joj je ruka između ramena i lakta savijena pod neobičnim kutom. - Ejla od Mamutonaca, ovo je Rošario od Saramudonaca - reče Džondalar. Darvalo se makne i Ejla zauze njegovo mjesto pokraj kreveta. - U ime Majke, dobro došla, Ejlo od Mamutonaca - reče Rošario. Pokušala se podići, no odustala je i pala natrag na krevet. - Oprosti što te ne mogu propisno pozdraviti. - U Majčino ime, hvala ti - reče Ejla. - Nije potrebno da ustaješ. Džondalar je prevodio, no kako je Tolija svakome prenijela nešto svog jezika, postavila je dobar temelj za razumijevanje mamutonskog. Rošario je razumijela značenje Ejlinih riječi i kimnula je. - Džondalare, ona strašno trpi. Bojim se da joj je jako zlo. Htjela bih pregledati tu ruku - reče Ejla na zelandonskom, kako žena ne bi shvatila kako ozbiljno shvaća njezinu ranu. Ali to nije sakrilo zabrinutost u njezinu glasu. - Rošario, Ejla je vidarica, kći Mamutova ognjišta. Htjela bi pogledati tvoju ruku - reče Džondalar i pogleda Dolanda da vidi hoće li se on usprotiviti, no ovaj je bio spreman pokušati bilo što ako to može pomoći i ako je Rošario suglasna. - Vidarica? - upita žena. - Šamud? - Da, kao Šamud. Smije li pogledati? - Bojim se da je prekasno, ali neka pogleda. Ejla otkrije ruku. Očito su je pokušali izravnati, a rana je bila očišćena i zarastala je, no ruka je bila otekla, a pod kožom se vidjelo da je kost pod čudnim kutom. Ejla popipa ruku, nastojeći da bude što nježnija. Žena se trznula samo kad je podigla ruku da popipa ispod nje, no nije se žalila. Ejla je znala da je to bolno, no morala je opipati kost pod kožom. Pogledala je ženine oči, ponjušila joj dah, popipala bilo na vratu i na zapešću, zatim opet čučnu. - Kosti zarastaju, ali nisu pravilno namještene. Možda će se s vremenom oporaviti, no bojim se da će ta ruka ostati neupotrebljiva, i
- 230. uvijek će jeboljeti - reče Ejla govoreći jezikom koji svi donekle razumiju. Pričekala je da Džondalar ipak prevede. - Možeš li što učiniti? - upita Džondalar. - Mislim da mogu. Možda je prekasno, ali prebila bih kost na mjestu gdje loše zarasta i ispravno bih je postavila. Nevolja je što kad slomljena kost zaraste, obično sraste čvršće nego prije. Mogla bi se krivo slomiti i tada bi nastala dva prijeloma i velika bol, a sve nizašto - Kad je Džondalar preveo nastala je tišina. Napokon Rošario progovori. - Ali ako se loše slomi, može li biti gore nego sada? - Bila je to više tvrdnja nego pitanje. - Hoću reći, tom se rukom kakva je sada i onako neću moći služiti; dakle od još jednog prijeloma neće postati gora - Džondalar je preveo njezine riječi, no Ejla je već počela hvatati glasove i ritam šaramudonskog jezika uspoređujući ga s mamutonskim. Ženin glas i izraz prenijeli su i više. Ejla je razumjela bit Rošarijine izjave. - Ali mogla bi doživjeti još veću bol, a nizašto - reče Ejla, već znajući što će Rošario odlučiti, no htjela je da žena potpuno shvati sve posljedice. - Sada nemam ništa - reče žena, ne čekajući prijevod. - Ako uspiješ namjestiti kako treba, hoću li se moći služiti rukom? Ejla pričeka da Džondalar prenese njezine riječi u poznat jezik, da bi bila sigurna da je dobro razumjela. - Možda ne potpuno, ali mislim da ćeš moći barem donekle. Ali ne mogu biti sigurna, Rošario nije oklijevala. - Ako ima ikakva mogućnost da ću se moći služiti rukom, želim da to učiniš. Ne brinem za bol. Bol je ništa. Saramudoncima su potrebne dvije zdrave ruke da bi se spustili do rijeke. Kakva je šamudonska žena, ako se ne može ni spustiti do ramudonskog pristaništa? Ejla posluša prijevod njezinih riječi, a zatim gledajući joj u oči reče: - Džondalare, reci joj da ću joj pokušati: pomoći, ali reci joj i da nije najvažnije ima li netko dvije zdrave ruke. Poznavala sam čovjeka koji je imao samo jednu ruku i jedno oko, no živio je korisnim životom i njegovo ga je pleme voljelo i poštivalo. Mislim da bi tako bilo i s Rošarijom, toliko o tome znam. Ona nije žena koja bi se brzo predala i što god se dogodilo ona će i dalje živjeti i biti korisna. Snaći će se i uvijek će je voljeti i poštivati. Slušajući kako Džondalar prenosi te riječi, Rošario se zagleda, u Ejlu. Zatim stisnu usne i klimnu, duboko udahne i sklopi oči. Ejla ustane, već smišljajući što joj treba. - Džondalare, donesi moju košaru, onu desnu. I reci Dolandu da trebam nekoliko manjih komada drva, za udlage. Trebat će mi drva za potpalu i veća zdjela za kuhanje,
- 231. ali koja imneće nedostajati. Poslije ovoga više neće biti dobra za kuhanje, jer ću u njoj napraviti jaki lijek protiv bolova. Misli su joj brzale dalje. Trebat će mi nešto što će je uspavati dok lomim kost, mislila je. Iza bi se poslužila kužnjakom. Snažan je, ali bio bi najbolji za bolove i uspavao bi je. Imam sušenog, ali bolji bi bio svježi... Čekaj... Nisam li ga malo prije vidjela? Sklopila je oči pokušavajući se sjetiti. Tako je! Jesam! - Džondalare, dok mi ti donosiš košaru ja ću potražiti nešto od onih trnoplodova koje sam vidjela putem ovamo - reče ona, brzo hodajući prema izlazu. -Vuče, dođi -Već je bila na pola polja kad ju je Džondalar stigao. Dolando je stajao na ulazu u nastambu i gledao Džondalara, ženu i vuka. Iako ništa nije rekao, stalno je gledao vuka. Primijetio je da životinja stalno stoji uz ženu i prati njezin korak dok hoda. Primijetio je male znakove rukama koje je Ejla pokazala primičući se bolesničinu krevetu i vidio kako vuk liježe, zadržavajući podignutu glavu i naćuljene uši, i prateći svaki ženin pokret. Kad je krenula, odmah ju je spremno pratio. Gledao je za njima sve dok Ejla i vuk kojeg je vodila tako sigurno nisu zamakli za stijenu, a zatim pogleda ženu na ležaju. Prvi put nakon onog strašnog trenutka kad je Rošario skliznula i pala, Dolando se usudio osjetiti tračak nade. Vrativši se s putnom košarom i biljkama koje je već oprala u potoku, Ejla je pronašla četvrtastu drvenu zdjelu za kuhanje. Odlučila je da će je pažljivije pogledati poslije. Tu je bila još jedna posuda s vodom, i već je gorjela vatra u kojoj se grijalo nekoliko glatkih oblutaka, a čekale su je i daščice. Zahvalno je klimnula Dolandu. Pretražila je košaru i našla nekoliko zdjela i svoju iznošenu vreću od vidrine kože. U maloj zdjeli izmjerila je vodu i izlila je u zdjelu za kuhanje, zatim dodala nekoliko cijelih kužnjaka, zajedno s korijenjem i bacila nekoliko kapi vode na užareno kamenje, koje je ostavila da se dalje grije. Otvorila je svoju vreću s lijekovima i izabrala nekoliko zamotuljaka. Dok je vraćala ostatak natrag, ušao je Džondalar. - Konjima je dobro, sviđa im se trava, no zasad sam zamolio ljude da ih se klone - Okrenuo se Dolandu. -Ponekad se uznemire kad vide nepoznate ljude, a ne bih htio da nekoga slučajno ozlijede. Poslije ćemo ih već navići na ljude - Poglavica je kimnuo. I onako nije znao što bi rekao. - Čini mi se da vuk tamo vani nije baš presretan, a neki ga se ljudi i boje. Mislim da bi ga trebala dozvati ovamo. - I ja bih radije da bude ovdje, no mislila sam da bi Dolando i Rošario radije da ostane vani.
- 232. - Čekaj dapitam Rošariju. Mislim da ga možemo uvesti - reče Dolando ne čekajući prijevod i govoreći mješavinom šaramudonskog i mamutonskog koju je Ejla lako razumijela. Džondalar ga iznenađeno pogleda, no Ejla jednostavno nastavi razgovor. - Moram na njoj izmjeriti ove daščice za udlage - reče ona, - i molim te da ih uglačaš da ne bude treščica - Uzela je komad hrapavog kamena koji je stajao pokraj ognjišta. - Trljaj ih ovim pješčanikom dok ne bude glatke. Imaš li meke kože koju bih mogla izrezati u remenje? Dolando se osmjehnu, pomalo tužno. - Po tome smo poznati. Obrađujemo divokozinu kožu i nitko ne radi mekšu kožu nego Šamudonci. Videći ih kako razgovaraju i potpuno se razumiju, iako nesavršenim jezikom, Džondalar pretrese glavu. Sigurno Ejla znade da Dolando razumije mamutonski, a i ona već govori nekoliko šaramudonskih riječi - riječ "daska" i "pješčanik"? - Donijet ću ti čim porazgovaram s Rošarijom - reče Dolando. Prišli su ženi na ležaju. Dolando i Džondalar objasniše joj da Ejla putuje s vukom - zasad nisu spomenuli konje - i da bi ga htjela dovesti u zaklon. - Ona potpuno upravlja tim vukom - reče Dolando. - On ju sluša i nikome neće nanijeti zlo. Džondalar opet baci iznenađen pogled na njega. Između Dolanda i Ejle bilo je više razumijevanja nego što je očekivao. Rošario je brzo pristala. Činilo se da joj stvar izgleda čudno, ali i da ju ne iznenađuje što ta žena ima moć nad vukom. To je samo pomoglo uklanjanju njena straha. Džondalar je očito doveo moćnog šamuda koji zna da joj je potrebna pomoć, baš kao što je i njihov stari Šamud prije mnogo godina znao da Džondalarovu bratu treba pomoć kad ga je nosorožac bio nabio na rogove. Nije mogla shvatiti kako to Oni koji služe Majku znaju, no bilo joj je dovoljno što znaju. Ejla pođe do ulaza i pozove Vuka, a zatim ga dovede do ležaja, da ga upozna s Rošarijom. - Zove se Vuk - reče ona. Pogledavši u oči te lijepe divlje životinje, bolesnici se učini da vuk razumije njezinu bol i ranjivost. Podigao je šapu na njezin krevet, a zatim ničim je ne plašeći, pomaknuo glavu k njoj i liznuo joj lice, cvileći kao da osjeća njezinu bol. Ejlu je to odmah podsjetilo na Ridaga i čvrstu vezu koja se razvila između bolesna djeteta i mladog vuka. Je li ga to naučilo razumijevanju ljudskih potreba i patnji? Svi su bili iznenađeni Vukovim izrazima nježnosti, a Rošariju su potpuno svladali. Imala je dojam da se dogodilo nešto čudesno što najavljuje
- 233. samo dobro. Zdravomga je rukom potražila i pogladila. - Hvala ti Vuče - reče ona. Ejla položi daščice pokraj Rošarijine ruke i pruži ih Dolandu, označivši koliko duge moraju biti. Kada je Dolando izišao, odvela je Vuka u kut i provjerila kamenje u vatri. Procijenila je da je dovoljno vruće. Uzela je dva komada drveta da ih izvadi iz vatre, no pojavio se Džondalar s drvenim oruđem koje je bilo posebno napravljeno za sigurno vađenje kamenja. Pokazao joj je kako da se posluži tim oruđem. Stavljajući nekoliko oblutaka u posudu za kuhanje, pogledala je tu neobičnu kutiju izbliza. Nikad nije vidjela ništa slično. Kutija je bila napravljena od jedne jedine daske, savijene oko utora koji nisu bili prosječeni do kraja na tri kuta; četvrti je bio spojen klinovima. Pri savijanju dno je bilo prerezano cijelom dužinom daske. Izvana je posuda bila ukrašena crtežima, a na vrhu je bio pričvršćen poklopac s ručkom. Ti su ljudi radili od drveta mnogo neobičnih stvari. Ejla je pomislila kako bi bilo zanimljivo vidjeti kako se izrađuju. Dolando se vratio sa žutim kožama. Dao ih je Ejli. - Hoće li ti ovo biti dovoljno? - upitao ju je. - Ove su kože predobre - reče ona. - Trebam meku kožu koja upija, ali ne mora to biti baš najbolja koju imate. Džondalar se osmjehne zajedno s Dolandom. - Nije to naša najbolja koža - reče Dolando. - Ovu nikad ne bismo ponudili za trampu. Ima previše malih nepravilnosti. Ovo je koža za svakodnevnu upotrebu. Ejla se razumjela u obradu kože ali ovo je bila glatka i podatna kože nevjerojatno meka i pravilna. Zadivila se, no sada nije bilo pravo vrijeme za to. Kremenim nožem s oštrim sječivom i drškom od mamutove kljove, koji joj je Džondalar napravio, razrezala je divokozinu kožu u široko remenje. Zatim je otvorila jedan od svojih zamotuljaka i u malu zdjelu nasula grubi prah od sušena korijena lavande. Dodala je nešto vruće vode. Za oblog koji bi trebao pomoći da slomljena kost brže zaraste neće smetati ni malo kužnjaka, čija bi omamljiva svojstva mogla dobro doći. Dodala je i praha od stolisnika, dobrog za bolove i zarastanje. Izvadila je kamenje i dodala novo u posudu, kako bi se otopina nastavila kuhati, a.povremeno je to pomirisala da provjeri koncentraciju. Utvrdivši da je otopina dovoljno jaka, prekinula je kuhanje i stavila zdjelu da se ohladi, a zatim je odnese Rošariji, pokraj koje je sjedio Dolando. Ejla zamoli Džondalara da točno prevede njezine riječi, da ne bi došlo do kakva nesporazuma. - Ovaj će ti lijek olakšati bol i uspavat će te - reče. - ali vrlo je jak i opasan je. Neki ne mogu podnijeti ovoliku dozu. Opustit će ti mišiće, pa
- 234. ću moći opipatikost, ali možda ćeš se pomokriti, jer ti se mišići opuštaju. Neki čak prestanu disati. Ako se to dogodi, Rošario, umrijet ćeš. Ejla pričeka da Džondalar prevede njezine riječi i još malo da se uvjeri jesu li je dobro shvatili. Dolando se vidljivo uznemirio. - Moraš li to upotrijebiti? Ne možeš li joj slomiti ruku bez toga? - Ne mogu. Mišići su joj prečvrsti. Odupirali bi se i bilo bi znatno teže prelomiti na pravom mjestu. Nema ničega što bi moglo tako dobro prigušiti bolove. Ne mogu prelomiti i namjestiti kost bez toga, ali morate znati kakve su opasnosti. Dolando, ako ništa ne učinim, ona će vjerojatno preživjeti. - Ali ću biti beskorisna i živjeti u bolima - reče Rošario. - To nije život. - Boljet će te, ali to ne znači da ćeš biti beskorisna. Ima sredstava protiv boli, iako ti ona ponekad nešto oduzmu. Možda ti oduzmu tako jasno razmišljanje. - Dakle, bit ću ili beskorisna ili bezumna - reče Rošario. - Ako umrem, hoće li to biti bezbolno? - Zaspala bi i ne bi se probudila, ali nitko ne zna što se događa u tim snovima. Može te u njima jako boljeti. Možda te bol prati i u drugom svijetu. - Misliš da bol može pratiti ljude na drugi svijet? Ejla protrese glavom. - Ne, mislim da ne može, ali ne znam. - Misliš da ću umrijeti ako to popijem? - Ne bih ti to nikad ponudila kad bih mislila da ćeš od toga umrijeti. Ali možda ćeš imati neobične snove. Na drugi način pripremljen, taj se napitak rabi za putovanje u druge svjetove, u svijet duhova. Iako je Džondalar prevodio, toliko su se razumjeli da su riječi samo dodatno pojašnjavale. Ejla i Rošario osjećale su se kao da razgovaraju neposredno. - Možda ne bi trebala riskirati, Rošario - reče Dolando. - Ne bih htio izgubiti i tebe. Ona ga pogleda s ljubavi i nježnošću. - Majka će jedno od nas pozvati prije drugoga. Ili ćeš ti izgubiti mene ili ću ja izgubiti tebe. To ne možemo spriječiti. Ali, ako mi Ona želi dopustiti da još ostanem uz tebe, moj Dolando, ne želim to vrijeme provesti u boli ili kao teret. Radije bih onda otišla u miru već sada. A čuo si Ejlu, nije vjerojatno da ću umrijeti. Čak i ako liječenje ne pomogne i ako mi ne bude bolje, bar ću znati da sam pokušala i to će mi dati snage da nastavim. Sjedeći na ležaju kraj nje i držeći njezinu zdravu ruku, Dolando je gledao ženu s kojom je u životu toliko toga podijelio. U očima joj je vidio odlučnost. Na kraju on kimnu i pogleda Ejlu.
- 235. - Bila siiskrena. Sada ja moram biti iskren. Neću ti zamjeriti ako joj ne uspiješ pomoći, ali ako umre, morat ćeš brzo otići odavde. Ne mogu biti siguran da ću biti sposoban da te ne okrivim za to i ne znam što bih ti tada učinio. Razmisli o tome prije no sto počneš. Džondalar je, prevodeći te riječi, znao što je sve Dolando pretrpio: Rošarijin sin, sin njegova ognjišta i dijete njegova srca, poginuo je upravo kada je trebao stići u punu zrelost, a Jetamio, djevojka koja je Rošariji bila kao kći, također je nestala. Kad joj je mati umrla odrasla je i popunila prazninu koja je ostala za prvim djetetom. Njezina borba da prohoda i pobijedi paralizu koja je uzela tolike druge prije nje, dala joj je značaj zbog kojega su je svi, pa i Tonolan zavoljeli. Bilo je tako nepravedno što je baš ona morala podleći pri porođaju. Džondalar bi imao razumijevanja kad bi Dolando okrivio Ejlu u slučaju da Rošario umre, ali ubio bi ga radije nego da mu dopusti da joj nanese zlo. Pitao se nije li Ejla preuzela prevelik rizik. - Možda bi trebala bolje razmisliti - rekao joj je na zelandonskom. - Džondalare, Rošario pati. Moram joj pomoći ako ona to želi. Ako ona prihvaća opasnosti, moram to učiniti. Uvijek postoji opasnost, ali ja sam vidarica. Ne mogu to promijeniti, kao što ni Iza nije mogla. Pogledala je ženu na ležaju. - Rošario, ako hoćeš, ja sam spremna.
- 236. 16 Ejla se nagnenad ženu koja je ležala na ležaju. U ruci je držala, zdjelu tekućine koja se hladila. U nju je uronila mali prst provjeravajući je li se dovoljno ohladila, a zatim je spusti i spretno se prebacivši na tlo u sjedeći položaj s prekriženim nogama; neko je vrijeme šutjela. Misli su joj poletjele u prošlost i život s Plemenom, a osobito na ono što ju je učila vješta i mudra vidarica koja ju je odgojila. Iza je sama rješavala većinu običnih bolesti i manjih rana, no kada bi se radilo o većem problemu - o nekom osobito teškom ranjavanju u lovu ili bolesti koja bi mogla ugroziti život - pitala bi Kreba kao mog-ura, i zamolila bi ga da zazove više sile u pomoć. Iza je bila vidarica, no u Plemenu Kreb je bio čarobnjak, sveti čovjek koji ima pristup u svijet duhova. U Lovaca na mamute i, sudeći prema onome što je Džondalar pričao vjerojatno i u njegovom narodu, funkcije vrača i vidara nisu nužno bile razdvojene. Oni koji su liječili često su se obraćali svijetu duhova, iako Oni koji služe Majci nisu uvijek bili jednako tako spretni u svakom svojstvu. Mamut iz Lavljeg tabora bio je sličniji Krebu. Njega su najviše zanimale stvari duha i duše. Iako je imao nešto znanja o lijekovima i postupcima liječenja, njegove su vidarske sposobnosti bile razmjerno nerazvijene i obično je liječenje manjih bolesti i rana bilo dužnost Talutove družice Nezije. Na Ljetnim saborima Ejla je međutim upoznala mnoge Mamute koji su bili vični liječenju i s njima je razmjenjivala znanje. Ejlina je vještina bila praktične naravi. Poput Ize i ona je bila vidarica i ljekarica. Sama o sebi nije mislila da ima mnogo znanja o svijetu duhova, i u tom je trenutku žalila što ne može zamoliti nekog poput Kreba da zazove duhove. Željela je pomoć svih sila jačih od sebe koje bi htjele pomoći i imala je dojam da joj je to potrebno. Iako ju je Mamut počeo poučavati o duhovnom kraljevstvu Velike Majke, još uvijek se bolje snalazila s duhom Velikog Špiljskog Lava. Bio je to duh iz svijeta Plemena i znala je da je moćan, a Mamut je rekao da su duhovi svih životinja, odnosno baš svi duhovi, dio Velike Majke Zemlje. On je uključio i njezin totem Špiljskog Lava u svečanost kad su je usvajali, a ona je znala kako zazvati pomoć svog totema. Iako nije rođena u Plemenu, možda bi duh Špiljskog Lava ipak htio pomoći Rošariji, mislila je Ejla. Sklopila je oči i počela izvoditi lijepe valovite pokrete najstarijeg svetog nijemog jezika Plemena, jezika koji su poznavala sva plemena i njime se služila za obraćanje svijetu duhova.
- 237. - Veliki ŠpiljskiLave, ova žena koju je izabrao tvoj moćni totemski duh zahvalna je što je izabrana. Ova je žena zahvalna za Darove koji su joj dani, i osobito za one Darove unutra, pouku i stečeno znanje. Pa opet, Veliki Moćni Zaštitnice, ti koji si znan da biraš muškarce koji to zasluže i kojima je potrebna moćna zaštita, ali si izabrao ovu ženu i označio ju svojim totemskim znakom kad je još bila dijete, ova ti žena zahvaljuje. Ova žena ne zna zašto je duh Velikog Špiljskog Lava našega Plemena izabrao žensko dijete, i to dijete Drugih, no ova je žena zahvalna što si je našao vrijednom toga i zahvalna je za zaštitu velikog totema. - Veliki Totemski Duše, ova žena koja je prije tražila savjete, sada će zamoliti pomoć. Veliki Špiljski Lav vodio je ovu ženu i učio ju postupcima žene koja liječi. Ova žena umije liječiti. Ova žena zna lijekove za bolesti i rane; poznaje čajeve i ljekovite tekućine i kupke i obloge i ostale lijekove od biljaka, ova žena zna postupke i vještine. Zahvalna je za znanje i zahvalna je za neznano znanje u kojemu je Totemski Duh vodi. Ali ova žena ne snalazi se u svijetu duhova. - Veliki duše Špiljskog Lava, koji živiš u zvijezdama i u svijetu duhova, žena koja ovdje leži nije iz Plemena; ona je od Drugih, kao i žena koju si izabrao, a molim te za pomoć toj ženi. Ona trpi strašne boli, a unutarnje boli su najgore. Ta žena spremna je prihvatiti bol, no boji se da će bez služenja objema rukama biti beskorisna. Ta žena želi biti dobra i korisna žena. Ova vidarica želi joj pomoći, no ta bi pomoć mogla biti opasna. Ova žena želi zamoliti pomoć Duha Velikog Špiljskog Lava, kao i svih duhova koji bi Veliki Totem htio pozvati da je povedu i da pomognu ženi koja tu leži. Dok je Ejla izvodila svoje neobične pokrete, Rošario, Dolando i Džondalar netremice su to gledali. Samo je Džondalar znao što radi, i gledao je kako nju, tako i njih. Iako je njegovo znanje jezika Plemena bilo slabo, a jezik složeniji no što je zamišljao, shvatio je da ona zaziva pomoć iz svijeta duhova. Džondalar jednostavno nije mogao razlikovati neke finije pojedinosti znakova tog načina komuniciranja koji se razvio na temeljima potpuno različitim od bilo kojeg verbalnog jezika. Ionako ga je bilo nemoguće potpuno prevesti. U najboljem slučaju prijevod bi zvučao pojednostavljeno. No u svakom slučaju njezini su mu se skladni pokreti učinili prelijepima. Sjećao se vremena kad su ga takve stvari uznemiravale i sada se zbog toga osjećao glupo, no zanimalo ga je kako će Rošario i Dolando protumačiti njezino ponašanje. Dolando je bio zbunjen i pomalo uznemiren time što su njezini postupci bili potpuno nepoznati. Brinuo je za Rošariju i sve neobično, čak i ako je
- 238. za dobru svrhu,osjećao je donekle kao prijetnju. Kad je Ejla završila, Dolando je upitno pogledao Džondalara, no ovaj se samo nasmiješio. Ozljeda je bolesnicu jako oslabila, učinila je slabom i izazvala groznicu, ne toliku da bi izgubila razum, no učinila ju je zbunjenom i otvorenijom tuđoj sugestiji. Usredotočila se na nepoznatu ženu i bila je neobično dirnuta. Nije imala pojma što Ejlini pokreti znače, no sviđali su joj se njihova dražest i sklad. Činilo se kao da žena pleše rukama, odnosno ne samo rukama. Svojim je pokretima prizivala profinjenu ljepotu. Ramena i cijelo tijelo činili su se neodvojivim dijelom njenih ruku koje su plesale i sve je išlo u nekom ritmu koji je bio obilježen jasnom svrhom. Iako nije razumjela pokrete kao što nije razumjela ni kako Ejla zna da joj je njezina pomoć potrebna, Rošario je znala da je to važno i da ima neke veze sa zazivanjem. Bila je šamud, njoj je to bilo dovoljno. Imala je znanje veće no što su obični ljudi mogli shvatiti, a sve što je izgledalo tajnovito samo je pojačavalo dojam njezine uvjerljivosti. Ejla podiže šalicu i uspravi se na koljenima uz ležaj. Iznova provjeri tekućinu malim prstom, a zatim se osmjehnu bolesnici. - Neka te čuva Velika Majka Sviju - reče Ejla, podiže ženu da može popiti i prinese joj zdjelicu. Bio je to gorak napitak i Rošario napravi gadljivu grimasu, no Ejla je potaknu da pije, dok nije popila sve. Ejla nježno spusti ženu na ležaj i opet se osmjehnu da je ohrabri, promatrajući prve znake učinka svog napitka. - Reci mi kad osjetiš pospanost - reče ona, iako će to samo potvrditi ostale znake koje je već viđala, poput promjena u veličini njezinih zjenica i disanju. Vidarica ne bi mogla reći da je zapravo propisala lijek koji in-hibira parasimpatički živčani sustav i paralizira živčane završetke, no već je mogla prepoznati učinak, a imala je dovoljno iskustva da zna je li povoljan. Vidjevši da se Rošarijini kapci pospano puštaju, popipala joj je grudni koš i trbuh da provjeri opuštanje glatkih mišića probavnog sustava - iako to, naravno, ne bi tako objasnila - a zatim izbliza posluša njezino disanje da vidi kako i eagiraju pluća i bronhi. Uvjerivši se da bolesnica mirno spava i da nije u vidljivoj opasnosti, Ejla ustane. - Dolando, bit će najbolje da sada odeš. Džondalar će ostati i pomoći mi - reče ona tihim, čvrstim i mirnim glasom, a njezino sigurno držanje i stručno ponašanje učiniše je uvjerljivom. Glavar se pripremio prigovoriti, no sjeti se da ni Šamud nikad nije dopuštao bliskima da budu blizu, pa bi čak i odbijao pomagati sve dok
- 239. ne bi otišli.Možda su svi takvi, pomisli Dolando i baci dugi pogled na uspavanu ženu, a zatim iziđe iz zaklona. Džondalar je i prije viđao kako Ejla uzima stvar u svoje ruke U sličnim prigodama. Djelovalo je kao da se potpuno prepušta koncentraciji na bolesnika i ni ne razmišljajući od ostalih je tražila da rade što bi zatrebalo. Nije joj se činilo da bi ikome moglo pasti na pamet da posumnja u njezinu sposobnost da pomogne onome tko zatreba pomoć, pa to dakle nitko nije ni pokušao. - Iako je uspavana, nije lako gledati kako nekome koga voliš lome kosti - reče Ejla visokom muškarcu koji ju je volio. Džondalar klimnu, pitajući se nije li možda zato Šamud njemu zabranio da gleda liječenje kad je Tonolana nabo nosorožac. Bila je to užasna rana, duboka i nepravilna rupa od koje je Džon-dalaru gotovo pozlilo kad ju je prvi put vidio. Iako je želio ostati, vjerojatno bi mu bilo teško gledati kako Šamud radi što je potrebno. Zapravo nije bio siguran da želi ostati i pomagati Ejli, no nije joj imao tko pomagati. On duboko udahnu. Bude li mogao, bar će pokušati pomoći. - Što želiš da radim - upita on. Ejla je pregledavala Rošarijinu ruku i provjeravala koliko se može izravnati i kako se ponaša na takve dodire. Bolesnica je mumljala i pomicala glavu, no činilo se da je to više neki san ili nešto iznutra, nego izravna posljedica boli. Zatim Ejla duboko stisnu pipajući kroz omekšale mišiće gdje je slomljena kost. Završivši, pozvala je Džondalara, bacivši kratak pogled na Vuka koji je sa svog mjesta u kutu pažljivo promatrao što se zbiva. - Najprije ćeš morati pridržati lakat, a ja ću pokušati slomiti ruku na mjestu gdje je krivo srasla - reče ona. - Kad se slomi, morat ću je jako povući da se izravna i opet pravilno nalegne na mjesto. Sada kad su joj mišići tako opušteni, kosti bi se u nekom zglobu mogle razdvojiti i mogla bih lako iščašiti rame ili lakat, pa ćeš je zato morati držati čvrsto i možda povlačiti na drugu stranu. - Razumio sam - reče on; odnosno bar pomisli da je razumio. - Pazi da budeš u čvrstom, stabilnom i udobnom položaju; podigni joj ruku i pridrži lakat otprilike ovoliko od tijela i reci mi kad budeš spreman - uputi ga ona. Uhvatio je ruku i napregnuo se. - U redu, spreman sam - reče. Ejla objema rukama, po jednom sa svake strane prijeloma koji je savio kost u neprirodni kut, uhvati Rošarijinu nadlakticu, stišćući je pokusno na nekoliko mjesta i pipajući gdje su oštri rubovi pogrešno spojene kosti pod mišićima i kožom. Ako su pre dobro zacijeljeni, neće ih moći slomiti golim rukama i morala bi pokušati na neki drugi, znatno
- 240. manje pouzdan način,a možda ih uopće ne bi mogla prelomiti kako treba. Stala je nad ležajem u najstabilniji položaj, duboko udahnula i zatim svojim snažnim rukama brzo i snažno pritisnula savijeni dio. Osjetila je pucanje. Džondalar začu prasak od kojeg mu je moglo pozliti. Rošario je refleksno grčevito poskočila i opet se smirila. Ejla popipa slomljenu kost kroz mišiće. Novo tkivo još nije prečvrsto spojilo kost, vjerojatno zbog toga što neprirodni položaj u kojem se kost spojila nije poticao srastanje. Prijelom je bio dobar i čist. Ejla uzdahnu s olakšanjem. Taj je dio posla bio gotov. Nadlanicom je obrisala znoj s čela. Džondalar ju je zadivljeno gledao. Čak i tako samo djelomice zaraštenu kost moglo se slomiti samo vrlo snažnim rukama. Uvijek je volio njezinu zdravu tjelesnu snagu, još od vremena kad je prvi put spoznao, još u Ejlinoj dolini. Shvaćao je da joj snaga treba za usamljenički život kakvim je živjela, i pomislio je da je potreba da sama učini sve što joj je trebalo vjerojatno utjecala na snažniji razvoj mišića, no dotad nije shvaćao koliko je doista snažna. Ejlina snaga nije potjecala samo od toga što se morala naprezati da preživi sama u dolini; razvijala se još od vremena kad ju je Iza tek usvojila. Od nje se očekivalo da obavlja neke stalne poslove koji su je poticali na sazrijevanje. Već i samo da bi mogla raditi ono što se očekuje od žene iz Plemena, morala je postati, kao žena Drugih, neobično snažna. - Uspjelo je, Džondalare. Sada ćeš se opet napregnuti i uhvatiti joj ruku ovdje, kod ramena - reče Ejla i pokaže mu. - Ne smiješ popuštati, a ako osjetiš da gubiš ravnotežu, odmah mi reci. - Ejla je shvaćala da se kost odupirala srastanju u pogrešnom položaju, što joj je donekle olakšalo lomljenje, no mišići i tetive prirasli su jače. - Kad izravnam ruku, dio mišića možda će se potrgati, baš kao i kad se prvi put slomila, a tetive će se rastegnuti. Mišići i tetive odupirat će se i kasnije će je boljeti, no to se mora učiniti. Reci kad budeš spreman. - Odakle sve to znaš? - Iza me naučila. - Znam da te naučila, no odakle ti ovo? Kako si naučila iznova lomiti kost koja je počela srastati? - Brun je jednom poveo lovce u lov nekamo daleko. Dugo ih nije bilo, ne sjećam se točno koliko dugo. Jedan od lovaca slomio je ruku uskoro nakon polaska, no nije se htio vratiti. Privezao ju je uz tijelo i lovio jednom rukom. Kad su se vratili, Iza ju je morala izravnati - objasni Ejla. - A kako je izdržao, tako sa slomljenom rukom? - upita Džondalar s nevjericom u očima. - Moralo ga je strašno boljeti.
- 241. - Naravno daga je boljelo, no na to se nije osvrtalo. Muškarci iz Plemena radije bi umrli nego priznali da ih boli. Takvi su, tako ih odgajaju - reče Ejla. - Spreman? Htio je pitati još, no sada nije bilo pravo vrijeme. - Da, spreman sam. Ejla čvrsto uhvati Rošarijinu ruku odmah iznad lakta, a Džondalar je prihvati ispod ramena. Polako ali snažno, Ejla poče vući, ali ne samo ravno nego i okrećući, da se kost ne bi trla o kost i dalje oštećivala, te da bi istodobno spriječila deranje zglobnih veza i okolnoga tkiva. Morala ju je rastegnuti malo više nego u normalnom položaju da bi je dobila na željeno mjesto. Džondalar nije mogao shvatiti kako joj uspijeva održati tu snažnu, ali ne pretjeranu silu, kad on jedva drži. Ejla se sva napregnula, od napora joj se znoj slijevao niz lice, ali sada nije mogla odustati. Da bi se kost ispravila, trebalo ju je ravnati polaganim i stalnim snažnim pokretom. Ali prešavši slomljeni kraj, ruka se gotovo sama od sebe smjesti u pravilan položaj. Osjetila je kako kost sjeda, polako spustila ruku na krevet i konačno pustila. Kad je Džondalar polako podigao pogled, ona se tresla, oči su joj bile sklopljene i teško je disala. Upravljanje vlastitom snagom pod pritiskom bilo je najteže u cijelom poslu i ona je s mukom obnavljala vlast nad svojim mišićima. - Mislim da si uspjela - reče Džondalar. Ona još nekoliko puta snažno udahnu, a zatim ga pogleda, nasmiješi se širokim i sretnim pobjedničkim osmjehom. - Mislim da jesam - reče ona. - A sada moram staviti udlage - Pažljivo je opipala sada ravnu ruku. - Ako dobro zaraste i ako nisam što oštetila dok je ona bila u nesvijesti, mislim da će se tom rukom opet moći služiti, ali sada će biti jako podlivena krvlju i oteći će. Ejla namoči remenje od divokozine kože u vruću vodu, stavi lavandu i stolisnik na nju i omota ga oko ruke, a zatim reče Džondalaru da pita Dolanda jesu li udlage gotove. Kada je Džondalar izišao iz nastambe, dočekalo ga je mnoštvo ljudi. Ne samo Dolando, nego i svi članovi tog tabora, kako Samudonci, tako i Ramudonci, svi su stajali na okupljalištu oko velikog ognjišta. - Ejla treba udlage - reče on. - Je li uspjelo? - upita poglavica, dodajući mu komade uglačanog drveta. Džondalar je mislio da će biti bolje da pričekaju da to Ejla kaže, no osmjehnuo se. Dolando sklopi oči, duboko udahne i protrese se od olakšanja.
- 242. Ejla namjesti udlagei omota oko njih još nekoliko remena od divokozine kože. Ruka će oteći, a oblog će trebati promijeniti. Udlaga će držati ruku tako da bolesničini pokreti ne pokreću svježi prijelom. Kasnije, kad otok prođe i Rošario ustane, stavit će brezovu koru namočenu u vruću vodu, a ona će se oblikovati prema ruci i osušiti u tvrdi oklop. Opet je poslušala ženino disanje i bilo na njezinu vratu i rukama, poslušala joj grudni koš i zavirila joj pod kapke, a zatim otišla do ulaza. - Dolando, sada možeš ući - reče ona poglavici koji je stajao kod ulaza. - Je li uspjelo? - Dođi i vidi. Ušao je i kleknuo pokraj usnule žene zureći joj u lice. Čekao je dok nije vidio nekoliko udaha, provjeravajući diše li, a zatim pogleda ruku. Obris ruke pod odjećom izgledao je ravan i normalan. - Izgleda savršeno! Hoće li se moći služiti rukom? - Učinila sam što mogu. Uz pomoć duhova i Velike Majke morala bi moći. Možda ruka neće biti kao prije, ali bit će upotrebljiva. A sada mora spavati. - Ostat ću ovdje uz nju - reče Dolando pokušavajući je uvjeriti svojim samouvjerenim držanjem, iako je znao da će, ako ona to zatraži, morati otići. - Očekivala sam da ćeš to htjeti - reče ona, - ali sada kad je gotovo i ja nešto želim. - Samo zatraži. Dat ću ti što god zatražiš - reče on bez oklijevanja, ali pitajući se što će zatražiti. - Htjela bih se oprati. Mogu li zaplivati na izvoru? Nije to očekivao i na trenutak je bio zatečen, a zatim prvi put opazi da joj je lice zamrljano sokom od kupina, ruke izgrebene od trnja, odjeća iznošena i prljava, a kosa raščupana. Bolnim pogledom i umornim osmjehom on reče: - Rošario mi nikad ne bi oprostila ovakav propust prema gostima. Nitko ti još nije ponudio ni malo vode. Sigurno si iscrpljena nakon dugog putovanja. Pozvat ću Toliju. Sve što poželiš, dobit ćeš, ako imamo. Ejla je u mokrim rukama trljala cvjetove bogate saponinom dok se ne pojavi pjena, a zatim je tu pjenu nanijela na kosu. Pjena nije bila tako bogata kao pjena korijena sapunike, no svjetloplave latice ostavljale su ugodan i blag miris. Okolno područje i biljke Ejli su bili tako poznati da je bila sigurna kako će naći neku biljku kojom će se poslužiti za pranje, i ugodno se iznenadila našavši i sapuniku kad su otišli po košare i saonice sa čamcem. Stali su i kod konja da vide kako im je i Ejla u sebi
- 243. odluči da ćeposlije iščetkati Njisku, dijelom da joj se pobrine za krzno, a dijelom i zato da joj pruži osjećaj sigurnosti. - Ima li još tih cvjetova? - pitao je Džondalar. - Eno ih tamo na stijeni gdje je Vuk - reče Ejla. - Ali to su zadnji. Drugi put ih možemo nabrati još i spremiti nešto za sušenje da ih možemo ponijeti sa sobom. - Uronila se u vodu da ispere kosu. - Donijela sam divokozinih koža kojima ćete se obrisati - reče Tolija prilazeći izvoru. U rukama je nosila nekoliko mekanih žutih koža. Ejla nije primijetila njezin dolazak. Mamutonka je nastojala zaobići Vuka u što širem luku, pa im je prišla s drugog kraja čistine. Za njom je išla djevojčica u dobi od tri ili četiri godine. Privila se uz majčinu nogu i velikim očima, s palcem u ustima, zurila u strance. - Unutra sam vam ostavila nešto hrane - reče Tolija odlažući kože. Džondalar i Ejla dobili su u zaklonu ležaj koji je pripadao njoj i Markenu. Bilo je to isto mjesto gdje su bili i Tonolan i Tamio, i kad su ušli Džondalaru je neko kraće vrijeme bilo teško, jer ga je podsjetilo na tragediju koja je navela njegovog brata da ode i pogine. - Ali pazite da se ne prejedete - dodala je Tolija. - Večeras imamo veliku proslavu u čast Džondalarova povratka. - Nije rekla da je proslava također i u čast Ejle koja je pomogla bolesnici. Rošario je još uvijek spavala i nisu htjeli izazivati sudbinu izričući to glasno prije nego što se jasno vidi da se probudila i da će se oporaviti. - Hvala ti, Tolija. Za sve - reče Džondalar i osmjehne se djevojčici koja spusti glavu i još se jače sakrije za majku, ali se nastavi navirivati prema Džondalaru. - Čini se da su i ostaci crvenila s opekotine na Šamijinom licu prošli. Više ih uopće ne vidim. Tolija podiže djevojčicu i pruži je prema Džondalaru da je bolje vidi. - Pogledaš li jako dobro, vidjet ćeš gdje je bila opečena, no sada se jedva vidi. Zahvalna sam Majci koja joj se smilovala. - Baš je lijepa djevojčica - reče Ejla smješkajući im se i gledajući djevojčicu s iskrenim divljenjem. - Sretna si. Htjela bih jednoga dana imati takvu kćer. Ejla iziđe iz izvora. Voda ju je osvježila, ali je bila gotovo prehladna da bi se u njoj moglo dulje ostati. - Nisi li rekla da joj je ime Samio? - Jesam. I sretna sam što je imam - reče mlada majka spuštajući dijete. Tolija nije mogla odoljeti tom komplimentu koji je izrečen njezinu djetetu i toplo se osmjehnula visokoj lijepoj ženi koja, međutim, nije bila ono čime su je predstavljali. Tolija odluči da će prema njoj biti oprezna i uzdržana, dok ne dozna više. Ejla podiže jednu od koža i poče se brisati. - Ova je koža tako meka i ugodna za brisanje - reče ona omotavajući
- 244. kožu oko sebei privezujući na jednom kraju. Zatim dohvati još jednu i obriše kosu. Opazila je da Samio promatra Vuka s vidljivim zanimanjem, ali držeći se majke. I ona je Vuku bila zanimljiva i on je cvileći od nestrpljenja stajao na mjestu gdje mu je zapovjedila da bude. Dala mu je znak da joj priđe i stane uz nju, a zatim je kleknula i zagrlila ga oko vrata. - Želi li se Šamio upoznati s Vukom? - upita Ejla djevojčicu. Dijete kimne, a Ejla pogleda njezinu majku. Tolija je oprezno gledala golemu životinju oštrih zubiju. - Neće joj učiniti ništa nažao, Tolijo. Vuk voli djecu, odrastao je s djecom Lavljeg tabora. Samio se već odvojila od majke i oprezno stupila prema njima, zadivljena životinjom koja ju je gledala s jednakim zanimanjem. Vuk je cvilio od nestrpljenja, a dijete ga je gledalo ozbiljnim očima. Napokon, napravi još korak naprijed i ispruži ruke prema njemu. Tolija uzdahnu, no taj se zvuk utopi u Šamijinom hihotanju; vuk ju je liznuo po licu. Ona odgurne njegovu nestrpljivu njušku i ščepa ga za krzno, no izgubi ravnotežu i padne na njega. Vuk je strpljivo čekao, dok se djevojčica nije podigla, a zatim joj opet liznu lice i izazove novo hihotanje. - Dođi, Vučiću - reče djevojčica držeći ga za grivu i povlačeći da pođe za njom. Već ga je prisvojila kao vlastitu živu igračku. Vuk pogleda Ejlu i zacvili kao štene. Ona ga još nije pustila. - Možeš poći s njom, Vuče - reče ona, dajući mu znak koji je čekao. Gotovo joj se učinilo da je u pogledu koji joj je uzvratio bila zahvalnost, a nepogrešivo se vidjelo da je oduševljen što može poći za djevojčicom. Čak se i Tolija nasmiješila. Sušeći se, Džondalar je sa zanimanjem gledao njihovo druženje. Pokupio je odjeću i krenuo sa ženama prema nadvješenoj stijeni. Tolija je za svaki slučaj stalno gledala dijete i vuka, no i nju je zvijer zainteresirala, i ne samo nju. Mnogo ljudi je promatralo djevojčicu i vuka. Kad im se pridružio i dječak, nešto stariji od Šamije, dočekao ga je vlažni poziv da im se pridruži. Odmah zatim iz jedne od nastambi iziđu još dva djeteta, natežući se oko nekakve drvene stvari. Manje dijete bacilo je tu stvar kako je veće ne bi dohvatilo, što vuk shvati kao znak da se djeca žele igrati jedne od njemu najdražih igara. Potrčao je za izrezbarenim štapom, donio ga natrag i položio na zemlju, dašćući isplažena jezika i mašući repom. Dječačić pokupi štap i iznova ga baci. - Mislim da si u pravu - on se igra s njima. Sigurno voli djecu - reče Tolija. - Ali zašto bi se volio igrati? Pa on je vuk. - U nekim stvarima vukovi su slični ljudima - reče Ejla. - Vukovi se vole igrati. Još kao mladunčad vučići se igraju u jazbini, a mladi i odrasli vukovi rado se igraju s malima. Kad sam ga našla, Vuk
- 245. nije imao braće;bio je jedini preživjeli, a tek je bio progledao. Nije rastao u vučjem čoporu, nego u igri s djecom. - Ali pogledaj ga, tako je strpljiv, čak i nježan, Sigurno ga boli kad mu Šamio onako čupa krzno. Zašto joj to dopušta? - Još uvijek je Tolija pokušavala shvatiti. - Odraslom je vuku prirodno da bude nježan s mladunčadi u čoporu, pa ga zato i nije bilo teško naučiti da bude pažljiv. Osobito je nježan prema dojenčadi i maloj djeci i od njih će otrpjeti gotovo sve. Nisam ga to učila, on je naprosto takav. Ako postanu pregrubi, on će otići, ali će se i vratiti. Od veće djece neće toliko podnijeti, a čini se da prepoznaje i razliku između slučajnog i namjernog nanošenja boli. Nikad nije nikome nanio nikakvu ozljedu, no malo će gricnuti - samo štipnuti zubima - ne bi li podsjetio starije dijete koje ga vuče za rep ili mu čupa krzno da su neke stvari bolne. - Ali teško je zamisliti da bi itko, a osobito djeca ikad i pomislio vući vuka za rep... ili je bar do danas bilo teško zamisliti - reče Tolija. - I ne bih povjerovala da ću ikada vidjeti da se Šamio igra s vukom. Ti si danas ... neke ljude navela na razmišljanje, Ejla... Ejla Mamutonka... - Htjela je nastaviti i postaviti još neka pitanja, no nije htjela izravno optužiti ženu da je lažljivica, osobito nakon onoga što je učinila za Rošario ili se bar čini da je učinila, jer zasad se još ne može znati sa sigurnošću. Ejla je osjetila Tolijine sumnje i nije joj bilo drago. To je među njih postavilo neizgovorene ograde, a njoj je niska i debeljuškasta Mamutonka bila draga. Nekoliko su koraka šutjele gledajući Vuka s djecom, a onda Ejla opet pomisli kako bi rado imala dijete kao što je njezino... ovoga puta kćer, a ne sina. Šamio je bila lijepa djevojčica i ime joj je dobro pristajalo. - Šamio je lijepo ime, i neobično. Zvuči kao šaramudonsko, a istodobno i kao mamutonsko - reče Ejla. Tolija se opet morala nasmiješiti. - Dobro si to rekla. Ne znaju to svi, ali upravo sam to htjela. Da je s Mamutoncima, zvala bi se Šamija, iako to ime vjerojatno ne bi susrela ni u jednom taboru. To je ime iz šaramudonskog jezika, pa dakle pripada oboma jezicima. Iako sam sada Šaramudonka, rođena sam u Srninom taboru i to u rodu visoka položaja. Moja je majka za mene od Markenovih tražila visoku cijenu, iako on nije od mamutonskog roda. Šamio se može ponositi i mamutonskim rodom jednako kao šaramudonskim naslijeđem. Zato sam i htjela da se i jedno i drugo vidi u njezinu imenu. Tolija se nečega sjeti i ušuti. Okrenula se gošći. - I Ejla je neobično ime. Uz koje si se ognjište rodila? - upita ona misleći kako će konačno saznati nešto o Ejli i tom čudnovatom imenu.
- 246. - Nisam serodila među Lovcima na mamute, Tolijo. Mamutovo me ognjište usvojilo - reče Ejla, radujući se što je druga žena pokrenula pitanje koje ju je očito mučilo. Sada je Tolija bila sigurna da je Ejlu uhvatila u laži. - Ali Mamutovo ognjište ne usvaja ljude - reče ona. - To je ognjište Mamuta. Ljudi se priklanjaju duhovima i Mamutova ih ognjišta mogu prihvatiti, ali ih ne usvajaju. - Tako to obično i jest, Tolijo, ali Ejlu su usvojili - upade Džondalar. - Talut ju je namjeravao prihvatiti u Lavlje ognjište, no Mamut je sve iznenadio i usvojio je k Mamutovom ognjištu kao da je njegova. Nešto je u njoj vidio, i zato ju je podučavao. On je rekao da je rođena za Mamutovo ognjište, bila rođena kao Mamutova ili ne. - Usvojena k Mamutovu ognjištu? Izvana - reče Tolija. Iako nije sumnjala u Džondalara, bila je iznenađena. Poznavala ga je i bili su rodbina, no ove su je riječi samo još više zainteresirale. Sada, kad više nije morala biti oprezna i pažljiva, njezina je prirođena radoznalost izbila na površinu. - Ejla, a u kojem ognjištu si se rodila? - Ne znam. Moji su poginuli u potresu kad sam bila mala, ne mnogo starija od Šamije. Odgojili su me u Plemenu - reče Ejla. Tolija nikad prije nije čula za ljude koji bi se nazivali Plemenom. To mora biti neko od onih istočnih plemena, pomislila je. To bi moglo objasniti mnogo toga. Nije čudno što ima tako čudan izgovor, iako govori dobro za strankinju. A Mamut Lavljeg tabora bio je mudar i dobar čovjek. Činilo se kao da je oduvijek star. Ni dok je bila mala, nitko ga se nije mogao sjetiti mladog i nitko nije sumnjao u oštroumnost i mudrost njegovih prosudbi. Prirodni majčinski instinkt naveo je Toliju da pogleda gdje joj je dijete. Vidjevši je s Vukom, opet se sjetila kako je čudno što se životinja rado druži s ljudima. Na drugoj su strani konji zadovoljno i mirno pasli tako blizu njihova naselja. Ejlina moć nad životinjama nije samo iznenađivala, bila je zanimljiva i zato što su joj životinje bile tako odane, a Vuk ju je očito obožavao. A Džondalar? Očigledno je da ga je ta lijepa mlada žena potpuno očarala, a Tolija pomisli kako to neće biti samo zbog ljepote. Serenio je bila lijepa, a bilo je i mnoštvo drugih privlačnih žena koje su se trudile da ga privuku u ozbiljniju vezu. Ali on je bio bliskiji s bratom i Tolija se sjeti kako se pitala hoće li neka žena ikada doprijeti do njegova srca. Ova žena svakako jest. Činilo se da i bez obzira na očiglednu vidarsku sposobnost ima neke posebne vrline. Stari je Mamut očito bio u pravu. Vjerojatno je sudbina odredila da bude na Mamutovu ognjištu.
- 247. U zemunici Ejlaje počešljala kosu, otraga je povezala komadom remena od meke kože i obukla čistu tuniku i kratke nogavice koje je pripremila kako bi, ako se susretnu s ljudima mogla obući nešto čisto umjesto prljave putne odjeće. Obukavši se, otišla je vidjeti kako je Rošario. Osmjehnula se Darvalu, koji je otupjelo sjedio pred ulazom i kimnula Dolandu prilazeći ženi na ležaju. Na brzinu ju je pregledala, tek toliko da se uvjeri je li sve u redu. -Je li u redu što još uvijek spava? - zabrinuto je upita Dolando. - Dobro joj je. Još će neko vrijeme spavati. - Ejla pogleda u svoju vreću s lijekovima i zaključi da bi bilo vrijeme da nabere neke svježe biljke za osvježavajući čaj koji će pomoći da Rošario brže dođe k sebi kad se probudi iz sna izazvanog čajem od kužnjaka. - Na putu ovamo vidjela sam lipu. Trebat će mi nešto lipo vih cvjetova i, ako ih bude, još nekih trava. Ako se Rošario probudi prije negoli što se vratim, možeš joj dati malo vode. Nemoj se iznenaditi bude li smetena i ako joj bude malo mučno. Udlage će joj držati ruku, no ne daj joj da se previše miče. - Hoćeš li se snaći sama? - upita Dolando. - Darvo bi mogao poći s tobom. Ejla je bila sigurna da se neće izgubiti, no odluči da svejedno povede momka sa sobom. U cijeloj strci oko bolesnice, njega su ponešto zanemarili, a i on je bio zabrinut za Rošario. - Hvala ti, povest ću ga - reče Ejla. Darvalo je čuo njihov razgovor i ustao je, spreman za polazak. Izgledao je zadovoljan što može biti koristan. - Mislim da znam gdje je ta lipa - reče. - U ovo doba godine uvijek je mnogo pčela oko tog stabla. - Ovo je najbolje doba za skupljanje cvjetova - reče Ejla, - baš u vrijeme kad mirišu na med. Znaš li gdje bih našla košaru? - Rošario drži košare tamo otraga - reče Darvalo i pokaže Ejli malo skladište iza nastambe. Izabrali su dvije košare. Izlazeći iz prostora pod stijenom, Ejla primijeti da je Vuk gleda i pozove ga. Nije joj bilo lako ostaviti Vuka samog s ljudima koji se na njega još nisu navikli, iako su djeca već prigovarala što ga odvodi. Poslije, kad se svi još malo zbliže sa životinjama, možda će ih i moći ostaviti. Džondalar je bio u polju kod konja s još dvojicom ljudi. Ejla im priđe da bi mu rekla kamo ide. Vuk se zatrči pred nju i svi su gledali kako prilazi Njiski i kako se njih dvoje trljaju njuškama, a kobila tiho rže u znak pozdrava. Vuk zatim poče poskakivati u čudnom položaju za igru i zacvili poput šteneta, gledajući prema mladom pastuhu. Trkač podiže glavu, zanjišti i zatopće kopitima, oponašajući Vukovo poskakivanje. Njiska priđe Ejli i položi joj glavu na rame, a žena rukama obujmi kobilin vrat.
- 248. Tako su sedržale u zagrljaju koji je značio utjehu i ohrabrivanje. Trkač priđe nekoliko koraka bliže i počne ih gurkati njuškom. Ejla zagrli i njega, potapša ga i počeše, a zatim shvati da to njihovo pozdravljanje gledaju i nepoznati ljudi. - Ejla, dođi da te upoznam - reče Džondalar. Okrenula se prema dvojici ljudi. Jedan je bio gotovo jednako visok kao Džondalar, ali mršaviji, a drugi je bio niži i stariji, no njihova je sličnost upadala u oči. Niži muškarac priđe joj prvi s ispruženim rukama. - Ejlo od Mamutonaca, ovo je Karlono, glavar ramudonskih Šaramudonaca. - U ime Mudo, Majke svega u vodi i na zemlji, pozdravljam te, Iijlo Mamutonko - reče Karlono uzimajući njezine ruke u svoje. Mamutonski je govorio još i bolje nego Dolando, što je naučio na nekoliko trgovačkih putovanja prema ušću velike rijeke, kao i uz Tolijinu poduku. - U ime Mut, zahvaljujem ti, Karlono Šaramudonče - odgovori ona. - Moraš uskoro sići do naše obale - reče Karlono pomišljajući kako je čudan njezin izgovor. Nije vjerovao da je ikada čuo takav izgovor. - Džondalar mi je rekao da ti je obećao provozati te u pravom čamcu, umjesto u onoj prevelikoj mamutonskoj zdjeli. - Bit će mi drago - reče Ejla s jednim od svojih sjajnih osmjeha. Karlonove se misli premjeste s njezina čudnog izgovora prema procjeni nje same. Dakle, ta je žena koju je Džondalar doveo prava ljepotica i izvrsno mu pristaje, pomislio je. - Džondalar mi je pričao o vašim čamcima i lovu na jesetre - nastavi Ejla. Obojica se nasmiju kao da je rekla neku šalu, a zatim pogledaju Džondalara, koji se također nasmiješio, ali i malo pocrvenio. -Je li ti ikada pričao kako je ulovio pola jesetre? - upita visoki. - Ejlo od Mamutonaca - upade Džondalar, - ovo je Markeno Ramudonac, sin Karlonova ognjišta i Tolijin sudrug. - Dobro došla, Ejla od Mamutonaca - reče Markeno ne opterećujući se formalnostima, jer je znao da su je već više puta potpuno pozdravili. - Jesi li se upoznala s Tolijom? Bit će joj drago što si ovdje. Ponekad joj nedostaju rođaci iz mamutonskih krajeva. Gotovo se savršeno služio jezikom svoje družice. - Da, upoznala sam se s njom, a upoznala sam i Šamio. Lijepa je to djevojčica. Markeno se osmjehne. - I meni se čini, iako to ne bih smio reći o kćeri vlastitog ognjišta. - On se okrene prema mladiću: - Kako je Rošario? - Ejla joj je namjestila slomljenu kost. - odgovori Darvalo. - Ona je vidarica.
- 249. - Džondalar namje rekao da je dobro namjestila kost - reče Karlono, trudeći se da ne iskaže previše odobravanja. Neka rana najprije zacijeli. Ejla je primijetila rezerviranost ramudonskoga glavara, no pomisli da je takvo držanje, u tim okolnostima, razumljivo. Bez obzira koliko oni voljeli Džondalara, ona je ipak bila stranac. - Darvalo i ja krenuli smo po neke trave koje sam vidjela putem ovamo - reče ona Džondalaru. - Rošario još uvijek spava, a htjela bih joj napraviti piće koje ću joj dati kad se probudi. Dolando je s njom. Trkačeve mi oči ne izgledaju dobro. Poslije ću potražiti nešto onih bijelih biljaka da mu pomognem; sada nemam vremena. Možeš ih pokušati isprati hladnom vodom, reče ona. Zatim, uputivši svima osmijeh, pozove Vuka, kimne Darvalu i oni krenu prema rubu čistine. Pogled sa staze na rubu klisure bio je i sada jednako uzbudljiv kao i kad ga je prvi put vidjela. Stao joj je dah kad je pogledala dolje, no nije se tome mogla oduprijeti. Pustila je da je Darvalo vodi i bila je zadovoljna što je tako odlučila, jer ju je poveo prečacem. Vuk je užurbano istraživao nepoznato područje i marljivo njuškao nove mirise, a zatim im se pridružio. Prvih nekoliko puta njegovo je iznenadno pojavljivanje iz šume uplašilo Darvala, no nakon nekog vremena mladić se navikao na njegove dolaske i odlaske. Veliko staro stablo lipe prepoznali su daleko prije no što su došli do njega. Najavio ga je miris meda i pčelinje zujanje. Stablo se pojavilo iza jednog zavoja na stazi i otkrilo izvor sočnog mirisa. Bili su to mali žućkastozeleni cvjetovi koji su visjeli s četvrtastih krilastih listića. Pčele su tako marljivo skupljale nektar da se nisu dale smetati time što su se pojavili ljudi i Ejla ih je morala stresati s cvjetova koje je brala. Pčele su tada jednostavno poletjele na drvo i pronašle nove cvjetove. - Zašto je to posebno dobro za Rošario? - upita Darvalo. - Čaj od lipe kuha se za svakoga! - I? Nije li ukusan? A još je i koristan. Ako si uznemiren, nervozan ili čak ljut, ovaj čaj može te opustiti; ako si umoran, budi te i potiče. Može potjerati glavobolju ili smiriti pokvareni želudac. Rošario će sve to trebati nakon pića kojim sam je uspavala. - Nisam znao da taj čaj može sve to - reče momak i iznova pogleda poznato razgranato drvo s glatkom tamnosmeđom korom, zadivljen što nešto tako obično ima neke osobine od kojih postaje toliko vrednije nego što se inače čini. - Htjela bih potražiti još jedno drvo, ali ne znam kako se na mamutonskom zove - reče Ejla. - To je omanje drvo koje češće izgleda kao grm. Na granju je trnje, a lišće je nekako oblika ruke s prstima. Početkom ljeta cvatu bijeli cvjetovi, a sada ima crvene okrugle bobice.
- 250. - Ne mislišna ružu? - Ne, ali je slično. Ono što tražim obično je veće od ruže, a cvjetovi su manji, i lišće je drukčije. Darvalo se namršti od napora da se sjeti, a zatim se iznenada osmjehnu. - Mislim da znam na što misliš. Ima ih ovdje nedaleko. U proljeće obično usput uberemo pupoljke listova i jedemo ih. - To bi moglo biti to. Možeš li mi pokazati? Vuka nije bilo na vidiku, pa Ejla zazviždi. Pojavio se gotovo odmah i gledao u nju s nestrpljenjem. Dala mu je znak da je slijedi. Neko su vrijeme hodali, a zatim se nađoše pred glogom. - Upravo sam to tražila! - reče Ejla. - Bojala sam se da nisam dovoljno jasno opisala. Čemu to služi? - pitao je Darvalo berući bobice i lišće. - Dobro je za srce, jača ga, oporavlja i stimulira, od njega srce jače kuca - ali nije jak, dobar je za zdravo srce. Nije za ljude sa slabim srcem; njima treba jači lijek - reče Ejla, trudeći se da to kaže riječima koje će mladiću objasniti ono što je naučila promatranjem i iz iskustva. Iza se, poučavajući je, služila jezikom i metodama koje nije lako prevesti. - Dobro se miješa s drugim lijekovima, pojačava ih i čini ih uspješnijima. Darvalo je zaključio da je s Ejlom zabavno skupljati bilje. Znala, je mnogo toga što nitko drugi nije znao, a nije svoje znanje skrivala od njega. Na povratku Ejla je zastala na osunčanoj suhoj padini i odrezala nekoliko cvjetova velenduha. Ugodno su mirisali. - A za što je to? - pitao je Darvalo. - Čisti prsa, olakšava disanje, a ovo - reče berući mekane, dlakave listiće vražje preslice, - stimulira sve. Jače je i nije tako dobrog okusa, pa ću staviti samo malo. Moram joj dati nešto što će joj biti ugodno, razbistriti joj misli i razbuditi je. Na povratku Ejla se još jedanput zaustavila i ubrala veliku kiticu lijepih ružičastih šeboja. Darvalo je pomislio da će i tu naučiti nešto ljekarničkog znanja, pa opet upita čemu to služi. - Lijepo mirišu i svemu dodaju slatkasti, ugodni okus. Malo ću staviti u čaj, a stavit ću ih i u vodu pokraj njezina kreveta da joj bude ljepše. Znaš, Darvalo, žene vole lijepe stvari koje ugodno mirišu, osobito kad su bolesne. On pomisli kako se i njemu sviđaju lijepe i mirisne stvari, a i Ejla. Sviđalo mu se što ga ona uvijek zove Darvalo, a ne kao svi ostali Darvo. Nije mu smetalo kad bi ga tako zvali Dolando i Džondalar, no bilo je ugodno čuti kako ga ona zove njegovim imenom odrasla čovjeka. I glas joj je tako lijepo zvučao, iako je zapravo neke riječi izgovarala pomalo čudno, ali to
- 251. je samo privlačilopažnju na nju dok govori i izazivalo pomisao na to kako ona ima ugodan glas. Svojedobno je više no išta na svijetu želio da se Džondalar spari s njegovom majkom i da ostane u šaramudskom taboru. Sudrug njegove majke umro je dok je Darvo još bio dijete i s njima, do dolaska tog visokog Zelandonca, nije živio nijedan muškarac. Džondalar je s njim postupao kao sa sinom svoga ognjišta - čak ga je bio počeo učiti obrađivati kremen - i Darvala je pogodilo kada je otputovao. Stalno se nadao da će se Džondalar vratiti, ali to više nije očekivao. Kada je njegova majka otišla s onim Mamutoncem, Gulekom, znao je da Zelandonac više neće imati razloga ostati, čak i ako se vrati; sada kad se pojavio, i to sa ženom, njegova majka više nije bila nužna da bi ga zadržala. Džondalar je svima bio drag, a, osobito nakon Rošarijine nesreće, svi su govorili kako im je nužno potreban vidar. Darvalo je znao da je Ejla dobra vidarica i pomislio je ne bi li njih dvoje mogli ostati. - Probudila se - reče Dolando čim se Ejla pojavila na ulazu. - Odnosno, bar mi se tako čini. Možda se samo prenula u snu. Zatim se umirila i sada opet spava. Laknulo mu je kad ih je vidio, no pokušavao je to prikriti. Za razliku od Taluta, koji je bio potpuno otvoren i vrlo društven, i čije se predvodništvo temeljilo na snazi njegova značaja, njegovoj spremnosti da sluša, prihvati tuđa mišljenja i dovede do kompromisa... te i na glasu dovoljno snažnom da se izbori za pozornost bučne posvađane gomile... Dolando ju je više podsjećao na Bruna. Bio je naime suzdržaniji i, premda je pažljivo slušao i razmatrao argumente, nerado je otkrivao što zapravo osjeća. Ali Ejla je znala protumačiti te nijeme znakove koje daju takvi ljudi. S njom je ušao i Vuk. I bez njezine zapovijedi otišao je u svoj kut. Ejla spusti svoju košaru s biljem i pregleda bolesnicu, a zatim se obrati zabrinutom Dolandu. - Uskoro će se probuditi, ali mislim da još ima vremena za pripravljanje čaja koji ću joj tada dati. Dolando je osjetio miris cvijeća čim je Ejla ušla, a vruća tekućina koju je od cvjetova napravila ispuštala je jak, cvjetni miris. I njemu je dala posudicu tog čaja. - Za što je to? - upita on. - Napravila sam to da razbudi Rošario, ali i tebe bi moglo osvježiti. Gucnuo je očekujući cvjetni okus, pa ga je iznenadilo kad mu je u ustima proširio nježni, slatki okus. - Ovo je izvrsno - reče on. - Što si stavila? - Pitaj Darvala. Mislim da će ti rado reći.
- 252. Kimnuo je razumjevšii ono što nije izgovorila. - Morao bih mu se više posvetiti. Toliko sam se brinuo za Rošario da nisam Migao misliti ni na što drugo. A znam da se i on zabrinuo za nju. Ejla se osmjehnu. Već je prepoznavala koje su ga vrline učinile predvodnikom ovog naselja. Sviđala joj se njegova oštroum-nost i postajao joj je sve draži. Rošario se oglasi i oni se okrenuše prema njoj. - Dolando? - rekla je slabim glasom. - Tu sam - reče on, a nježnost u njegovu glasu pogodila je i Ejlu. - Kako ti je? - Malo mi se vrti i sanjala sam čudan san. - Napravila sam ti nešto. Žena napravi grimasu, prisjećajući se posljednjeg pića koje joj je Ejla dala. - Ovo će ti se svidjeti. Pomiriši - reče Ejla, prino-seći joj posudicu. Grimase je nestalo i vidarica je podigla bolesnicima glavu i prinijela joj zdjelicu. - Fino je - reče Rošario nakon nekoliko gutljaja i popije još. Zatim se spusti na ležaj i sklopi oči, no ubrzo ih otvori. - A ruka? Sto mi je s rukom? - Sto osjećaš? - pitala je Ejla. - Malo me boli, ali više ne tako jako, i sada je drukčije - odgovori ona. - Da vidim. - Nagnula se da pogleda ruku, a zatim pokuša sjesti. - Pomoći ću ti, - reče Ejla pridržavajući je. - Ravna je! Ruka mi je ravna! Uspjela si - reče žena. Oči joj se ispuniše suzama. - Neću biti beskorisna starica. - Možda se njome nećeš moći potpuno služiti - upozori ju Ejla - ali sada je ispravno namještena i moći će pravilno zarasti. - Dolando, možeš li u to povjerovati? Sada će sve biti dobro - zajecala je, no bile su to suze radosti i olakšanja.
- 253. 17 A sad oprezno- reče Ejla pomažući bolesnici da se uspravi prema Džondalaru i Markenu koji su se postavili svaki sa svoje strane njezina ležaja. - Udlaga će ti učvrstiti ruku i držati je na mjestu, ali je moraš držati uz tijelo. - Jesi li sigurna da je dobro što tako brzo ustaje? - zabrinuto se namršti Dolando. -Ja sam sigurna - reče Rošario. - Ionako već predugo ležim. Ne bih htjela propustiti proslavu Džondalarova povratka. - Ako se ne bude previše zamarala, mislim da će joj dobro doći da ustane i malo druži s ljudima - reče Ejla i okrenu se k Rošario. - Ali ne predugo. Odmor ti je sada najbolji lijek. - Samo bih za promjenu htjela vidjeti vesela lica. Tko god bi me došao posjetiti, svi su izgledali kao da me žale. Neka svi znaju da mi je sada dobro - reče žena podižući se iz kreveta prema muškarcima koji su je čekali da je podrže. - Samo mirno, i pazite na udlagu - reče Ejla. Rošario zdravom rukom obuhvati Džondalarova ramena. - Dobro, a sada je zajedno podignite. Oni se podigoše i pomakoše malo naprijed da bi mogli podići glave pod niskim kosim krovom. Bili su otprilike jednake visine i s lakoćom su je nosili. Džondalar je bio vidljivo mišićav, a i Markeno je bio snažan. Njegovu je snagu donekle skrivala njegova vitkija građa, no veslanje i lov na goleme jesetre dali su njegovim ravnim i žilavim mišićima dovoljno posla. - Kako se osjeća? - upita Ejla. - Letim - reče Rošario, osmjehujući se muškarcima na koje se oslonila. - Odavde je bolji pogled. - I jesi li spremna? - Kako izgledam? - Tolija te lijepo očešljala. Mislim da izgledaš dobro - reče Ejla. - I poslije umivanja se bolje osjećam. Prije mi se nije dalo prati i češljati. Sigurno je i to znak da mi je bolje - reče Rošario. - Malo je stvar i u lijeku protiv bolova koji sam ti dala. Njegovo će djelovanje oslabiti. Ne zaboravi mi reći ako te bude jako boljelo. Nemoj se junačiti, i reci mi čim se umoriš - doda Ejla. - Dobro. Idemo. - Gle tko dolazi! - Rošario! - Bolje joj je! - čulo se dok su Rošario iznosili iz zaklona.
- 254. - Spustite jeovdje - reče Tolija. - Pripremila sam mjesto za nju. Nekada davno, velik se komad pješčenika odlomio i pao blizu mjesta za okupljanje. Pred taj kamen Tolija je stavila klupu i pokrila je krznima. Muškarci povedoše Rošario do tog mjesta i pažljivo je položiše na pripremljen ležaj. - Je li ti udobno? - upita Markeno smjestivši je na obloženo mjesto. - Da, da, dobro mi je - odgovori Rošario. Nije navikla da joj se posvećuje toliko pretjerane pozornosti. Vuk je pošao za njima i čim su je smjestili, legao je i on pokraj nje. Rošario je bila iznenađena, no vidjevši njegov pogled i način na koji promatra ljude koji bi se približili, stekla je neobičan, ali jasan dojam da on to nju čuva. - Ejla, zašto je taj vuk uz Rošario? Mislim da bi ga trebala potjerati od nje - reče Dolando, čudeći se što bi to životinja imala tražiti sa ženom koja je još uvijek slaba i ranjiva. Znao je da vučji čopori često love baš stare, bolesne i slabe životinje. - Ne, nemoj ga tjerati - javi se Rošario, tetošeći Vuka zdravom rukom po glavi. - Ne bih rekla da mi želi zlo. Mislim da me čuva. - I ja tako mislim - reče Ejla. - U Lavljem taboru bio je jedan dječak; slabo i bolesno dijete, no Vuk mu je bio osobito privržen i štitio ga je. Mislim da on sad osjeća da si slaba i želi te zaštititi. - Nije li to bio Ridag? - upita Tolija. - Onaj kojega je Nezija usvojila. Bio je... - ona zastade, sjetivši se Dolandovih snažnih i neracionalnih odbojnosti - stranac. Ejla osjeti njezino oklijevanje i shvati da nije izgovorila ono što je zapravo pomislila. Pitala se zašto nije. - Je li on još s njima? - upita Tolija neobjašnjivo zbunjena. - Nije - odgovori Ejla. - Umro je početkom ljeta, na Ljetnom saboru. - Ridagova ju je smrt još uvijek rastuživala i to se vidjelo. Tolijina se radoznalost borila sa željom da sačuva stvar za sebe; htjela je pitati još, ali sada nije bio pogodan trenutak za razgovor o tom djetetu. - Zar niste gladni? Idemo jesti - reče ona. Kad su se svi najeli, pa čak i Rošario, koja nije mnogo pojela, ali i to joj je već bilo više nego već dugo najedanput, okupiše se oko vatre s posudicama punim čaja ili lagano fermentiranog maslačkova vina. Sada su na red došle priče, prepričavanje pustolovina i, osobito, upoznavanje s gostima i njihovim neobičnim suputnicima. Okupili su se svi iz obaju šaramudonskih krila, osim onih nekoliko koji su bili na putu; Šamudonci, koji su cijele godine živjeli na kopnu, na visokoj usjeklini, i njihovi rođaci s rijeke, koji su sada živjeli na usidrenoj splavi, a zimi bi se preselili na zaravan i živjeli u službeno proglašenim udvojenim
- 255. parovima sa svojimrođacima. Unakrsno sparene sudruge držalo se jednako sparenima kao sudruge u običnom sparivanju, a djeca obiju obitelji smatrala su se braćom. Bio je to najneobičniji slučaj srođenosti bliskih skupina za koje je Džondalar ikada čuo, no zbog jedinstvene uzajamne korisnosti i srodnosti funkcioniralo je dobro. Između dviju krila bilo je mnogo praktičnih i ritualnih sveza. Uglavnom su Šamudonci prinosili svoje proizvode s kopna i zimsko sklonište, a Ramu-donci svoje proizvode s rijeke i svoje usluge vrsnih prijevoznika preko rijeke. Šaramudonci su i Džondalara smatrali rođakom, iako su s njim u rodu bili samo posredno, preko njegova brata. Kad se Tonolan zaljubio u Šamudonku, prihvatio je njihove običaje i odlučio im se pridružiti. Džondalar je živio s njima jednako dugo i doživljavao ih je kao rodbinu. Naučio je i prihvatio njihove običaje, no nije prošao nikakav ritual kojim bi postao jednim od njih. Nije se mogao odreći pripadnosti svome narodu i nije se mogao odlučiti stalno se naseliti kod njih. Njegov je brat postao Šaramudoncem, Džondalar je ostao Zelandoncem. Večernji je razgovor, dakako, počeo razgovorom o njegovu bratu. - Što se sve dogodilo nakon što si otišao odavde - upitao je Markeno. Džondalaru je o tome bilo teško govoriti, no držao je da Markeno ima pravo znati. Markeno i Tolija unakrsno su se sparili s Tonolanom i Tamijom; Markeno je bio u jednako bliskom srodstvu kao on, rođeni brat od iste majke. Džondalar ukratko ispriča kako su putovali niz rijeku u čamcu koji im je dao Karlono, o nekim posjetima i kako su susreli Breciju, glavaricu Vrbova tabora. - Mi smo u rodu! - reče Tolija. - Ona je gotovo rođakinja. - Doznao sam to poslije, kad smo živjeli s Lavljim taborom, no ona je prema nama bila dobra i prije no što je doznala da smo u rodu. - reče Džondalar. - To je navelo Tonolana da odluči krenuti na sjever i potražiti druge mamutonske tabore. Govorio je da bi htio s njima loviti mamute. Pokušao sam ga odgovoriti i uvjeriti da se vrati sa mnom. Došli smo do kraja Velike Majke Rijeke, a dotle je izvorno namjeravao stići. - Visoki čovjek sklopi Oči i protrese glavom kao da pokušava nešto nijekati, a zatim tužno spusti svoju glavu. Ostali su suosjećali s njegovim bolom i strpljivo čekali da nastavi. - Ali nije bila stvar u Mamutoncima - nastavi on. - Bio je to samo izgovor. Nije mogao preboljeti Tamio. Htio ju je pratiti na drugi svijet. Rekao je da će putovati dok ga Majka ne uzme. Rekao je da je spreman, no nije bio samo spreman. Toliko je htio otići da je svjesno srljao u opasnost. Zato je i poginuo. Ni ja se nisam čuvao. Bilo je glupo što sam pošao s njim
- 256. kad je krenuoza lavicom koja mu je otela lovinu. Da nije bilo Ejle, i ja bih poginuo s njim. Džondalarove su zadnje riječi potakle svačiju radoznalost, no nitko nije htio postavljati pitanja koja bi ga navela da iznova oživi tužne uspomene. Napokon Tolija prekinu šutnju. - Kako si se upoznao s Ejlom? Je li to bilo blizu Lavljeg tabora? Džondalar pogleda Tolija, a zatim Ejlu. Govorio je na šaramudonskom i nije bio siguran koliko je Ejla razumjela. Žalio je što ona ne zna dovoljno njihova jezika da im sama ispriča tu priču. Znao je da to neće biti lako objasniti, a kamo li objašnjenjima dati uvjerljivost. Što je više vremena prolazilo, to su nestvarnije ti događaji izgledali čak i njemu samome, no kad bi to Ejla pričala, bilo je lakše povjerovati. - Ne. Tada još nismo poznavali ljude iz Lavljeg tabora. Ejla je živjela sama u Dolini nekoliko dana hoda od Lavljeg tabora - reče on. - Sama? - upita Rošario. - Pa, ne baš potpuno sama. Živjela je u malenoj špilji s nekoliko životinja koje su joj tada pravile društvo. - Misliš, s još jednim ovakvim vukom? - upita žena, tetošeći Vuka. - Ne, tada još nije imala Vuka. On je došao tek kad smo već živjeli s Lavljim taborom. Tada je imala samo Njisku. - Što je to Njiska? - Njiska je konj. - Hoćeš reći da je imala i konja? - Da. Onoga konja tamo - reče Džondalar i pokaže rukom konje čiji su se obrisi tek orisivali na večernjem crvenilu. Rošario od iznenađenja razrogači oči, a svi se nasmijaše. Svi su već prošli kroz početni šok, a ona još nije vidjela konje. - Ejla je živjela s ovim konjima? - Ne baš; kad se pastuh rodio, ja sam već bio tamo.. Prije toga živjela je samo s Njiskom... i sa špiljskim lavom - završi Džondalar gotovo bezglasno. - I s čime? - Rošario se prebaci na mamutonski, kojim nije savršeno vladala. - Ejla, trebala bi nam ti reći. Mislim da se Džondalar zbunio. Neka nam Tolija prevodi. Ejla je uspijevala uhvatiti dijelove razgovora, no svejedno pogleda Džondalara da joj objasni. Činilo se da mu je laknulo. - Bojim se da nisam bio sasvim jasan. Rošario to želi čuti od tebe. Bolje će biti da im ispričaš o svom životu u Dolini s Njiskom i Macanom i kako si me tamo pronašla - reče on. - I zašto si živjela sama - doda Tolija.
- 257. - Duga jeto priča - reče Ejla, duboko uzdahnuvši. Ljudi se nasmiješiše i udobno smjestiše. Baš su to htjeli - dugu, zanimljivu, nepoznatu priču. Ejla otpije još čaja i razmisli odakle će početi. -Već sam rekla Toliji da ne znam tko su mi roditelji. Poginuli su u potresu dok sam bila mala. Pronašlo me Pleme i oni su me odgojili. Iza, žena koja me odgojila, bila je vidarica i počela me učiti viđanju i ljekarništvu još dok sam bila dijete. To objašnjava kako je tako mlada žena naučila tu vještinu, pomislio je Dolando, slušajući Tolijin prijevod. Ejla nastavi svoju priču. - Živjela sam s Izom i njezinim bratom, Kreboni; njezin je muškarac poginuo u istom onom potresu koji je odnio i moje roditelje. Ja nisam htjela otići, nisam to ni mogla... - Ejla je oklijevala, pokušavajući procijeniti koliko im može reći. - ...Tada još nisam htjela, no kada je... Kreb umro... morala sam otići. Tu Ejla opet počinu i uze još jedan gutljaj čaja dok je Tolija prenosila njezine riječi, mučeći se povremeno s čudnim imenima. Pripovijedanje je vratilo sjećanje na tužne uspomene iz onoga vremena i Ejla se morala pribrali. - Pokušala sam pronaći svoje ljude, kako mi je Iza bila i rekla- nastavila je, - no nisam znala gdje bi ih tražila. Tražila sam od ranog proljeća, sve do kasnog ljeta i nisam našla nikoga. Počela sam se pitati hoću li ikada ikoga naći i već sam se umorila od traganja. Tada sam našla malenu zelenu dolinu usred sušnih stepa. Kroz nju je tekao potok i bila je tu čak i lijepa mala špilja. Tu je bilo sve što mi je trebalo - osim ljudi. Znala sam da dolazi zima i da je neću preživjeti ako se ne pripremim. Odlučila sam ostati u Dolini do proljeća. Ljudi su se toliko uživjeli u njezinu priču da su počeli glasno odobravati, potvrdno klimati glavama i potvrđivati da je to jedini izbor. Ejla objasni kako je u zamku namamila konja, otkrila da je io kobila koja doji i vidjela kako poslije toga čopor hijena kreće U lov na mladunče. - Nisam se tomu mogla oduprijeti - reče Ejla, - bila je tako bespomoćno mladunče. Potjerala sam hijene i dovela je da živi sa mnom. Drago mi je što sam to učinila. Bila mi je društvo u samoći i olakšala mi da to preživim. Postala mi je prijateljica. Bar su žene mogle razumjeti kako je to kad te privuče bespomoćno mladunče, pa makar i konjsko. Iako nikad prije nitko nije čuo da bi netko posvojio i othranio životinju, Ejlino im se objašnjenje učini razumnim. Ali nisu samo žene bile privučene pričom. Džondalar je promatrao slušatelje; i muškarci i žene bili su podjednako očarani pričom i Džondalar shvati da je Ejla postala dobar pripovjedač. Uspjela je zainteresirati čak i njega, koji je poznavao tu priču. Gledao ju je pažljivo,
- 258. nastojeći shvatiti odaklejoj ta moć nad slušateljima i naposljetku shvati da se ona uz riječi služi i sitnim, ali rječitim pokretima. Nije to bilo svjesno, niti zato da bi izazvala pozornost. Ejla je odrasla u Plemenu i bilo joj je prirodno da, uz riječi, opisuje i pokretom, no kad je u priču uključila i ptičji zov i rzanje i njištanje konja, iznenadila je slušatelje. Samujući u dolini i slušajući samo životinjske glasove oko sebe, počela ih oponašati i uspijevala nevjerojatno točno. Nakon prvog iznenađenja, njezini zadivljujuće realistični zvučni prikazi životinja dodali su priči novu dimenziju. Kako se Ejlina priča razvijala, osobito kad je pričala kako je počela jahati i poučavati kobilu, čak je i sama Tolija jedva čekala da završi prijevod njezinih riječi i čuje što se događalo dalje. Mlada je Mamutonka vrlo dobro govorila oba jezika; nije mogla oponašati Ejlino konjsko njištanje i ptičji pijev no to nije bilo niti potrebno. Ljudi su shvaćali što Ejla hoće reći, dijelom zbog srodnosti jezika, a dijelom i zbog njezina izražajnog pripovijedanja. Shvaćali su zvukove, a čekali prijevod koji će popuniti što su propustili. Ejla je kao i svi drugi nestrpljivo čekala Tolijine riječi, no iz drugog razloga. Džondalar se njezinoj sposobnosti za brzo svladavanje novih jezika divio još otkada ju je počeo učiti svome jeziku, i čudio se kako joj to uspijeva. Nije bio svjestan da se njezina spretnost s jezicima razvila iz jedinstvenog spleta okolnosti. Da bi mogla preživjeti među ljudima koji su učili iz pamćenja svojih predaka, od rođenja pohranjenih u njihovim golemim mozgovima kao razvijeniji i svjesniji oblik instinkta, djevojčica Drugih morala je razviti vlastite sposobnosti pamćenja. Uvježbala je brzo pamćenje kako ne bi ispadala glupa pred ostalima iz Plemena. Prije usvajanja bila je normalno, razgovorljivo dijete, i, iako je, govoreći kako se govorilo u Plemenu, izgubila veći dio svoga glasovnog jezika, temelji su joj već bili položeni. Potreba da iznova nauči verbalni jezik kako bi mogla komunicirati s Džondalarom dodala je poticaj njezinoj prirodnoj sposobnosti. Postupak kojim se pritom služila još se jače usavršio kad su počeli živjeti s Lavljim taborom i kad je morala naučiti još jedan jezik. Riječi je uspijevala upamtiti već kad bi ih prvi put čula, a za sintaksu i strukturu trebalo joj je malo više vremena. Ali sintaksa šaramudonskoga jezika bila je srodna onoj u mamutonskome, a i mnoge su riječi bile slične. Ejla je pažljivo slušala Tolijin prijevod svojih riječi jer je, uspoređujući ga sa svojom pričom, učila njihov jezik. Koliko god začudna bila njezina priča o odgajanju konjskog mladunčeta, kad je počela pričati kako je pronašla mladunče špiljskoga lava, čak je i Tolija zastala i zamolila je da ponovi. Usamljenost bi mogla nekoga
- 259. navesti da živis biljožderom poput konja, ali živjeti s divovskim mesožderom? Stojeći na sve četiri noge odrasli mužjak špiljskog lava bio je visok gotovo kao manji stepski konj, a bio je i krupniji. Tolija je htjela znati kako joj je uopće palo na pamet prihvatiti lavlje mladunče. - Tada još nije bio velik; bio je manji od malog vuka, bio je mladunče... i bio je ranjen. Ejla je time htjela reći da je riječ o maloj životinji, no ljudi se okrenuše prema zvijeri koja je sjedila pokraj Rošario. Vuk je bio pripadnik veće, sjevernjačke vrste, i za nju je bio velik primjerak. Bio je najveći vuk kojeg su ikada vidjeli. Ideja o životu s lavom mnogima je bila neshvatljiva. - Ime koje mu je dala znači mladunče, i tako ga je zvala i kad je već odrastao. Bio je najveći Macan kojega sam ikada vidio - dodao je Džondalar, i sve ih nasmijao. I Džondalar se nasmiješi, no zatim ispriča tužniji dio priče. - Poslije sam i ja mislio da je to smiješno, no kad sam ga prvi put sreo nije u njemu bilo ničega smiješnog. Lav koji je ubio Tonolana i gotovo ubio mene bio je Macan. Dolando zabrinuto pogleda vuka kraj svoje žene. - Ali što bi se drugo i moglo očekivati kad uđeš u lavlji brlog? Iako smo vidjeli kad je njegova lavica otišla i nismo znali da je Macan tamo, bilo je glupo ulaziti. Poslije se pokazalo da je moja sreća bila u tome što je to bio baš taj, Ejlin lav. - Kako - sreća? - upita Markeno. - Bio sam gadno premlaćen i u nesvijesti, ali ga je Ejla zaustavila i nije me ubio - reče Džondalar. Svi se opet okrenuše prema njoj. - A kako je zaustavila špiljskog lava? - upita Tolija. - Jednako kao što zapovijeda Vuku i Njiski. reče Džondalar, - rekla mu je da prestane i on je prestao. Oni su od nevjerice vrtjeli glavama. - Pa kako to znaš? Sam si rekao da si bio u nesvijesti - javi se netko. Džondalar pogleda da vidi tko je to rekao. Bio je to jedan od mladića s rijeke; Džondalar ga je poznavao, ali ne jako dobro. - Tako što sam to isto vidio i poslije, Rondo. Macan ju je došao posjetiti dok sam se ja oporavljao. Znao je da sam stranac i možda se sjećao kako smo Tonolan i ja ušli u njegov brlog. Bilo kako bilo, nije mu se svidjelo što me vidi blizu Ejine špilje i pripremio se da me napadne, no ona je stala pred njega i rekla mu da stane. I on je stao. Bilo je gotovo smiješno vidjeti ga kako se skupio usred skoka, iako sam tada bio previše prestrašen da bi mi baš bilo smiješno.
- 260. - A gdjeje sada taj špiljski lav? - upita Dolando, gledajući vuka i pitajući se je li i lav s njima. Nije mu baš bilo do toga da ga posjeti lav, koliko god ga ona mogla kontrolirati. - On sada živi svojim životom - reče Ejla. - Ostao je sa mnom dok nije odrastao, a potom je, kao što to čine i neka djeca, otišao potražiti družicu i sada ih vjerojatno ima već nekoliko. I Njiska me bila napustila na neko vrijeme, no ona se vratila, i to trudna. - A vuk? Hoće li i on otići? - upita Tolija. Ejla uzdahnu. Bilo je to pitanje o kojem nije rado razmišljala. Više joj je puta palo na pamet, no uvijek ga je potiskivala, ne želeći to ni priznati. Sada je bilo izgovoreno i čekalo odgovor. - Kad sam ga našla, Vuk je bio tako mlad da mislim kako vjeruje da su ljudi iz Lavljeg tabora njegov čopor - reče ona. - Mnogi vukovi ostaju sa svojim čoporima, a neki odu i postanu samotnjaci dok ne nađu samotnjakinju s kojom će se spariti i osnovati novi čopor. Vuk je još mlad, tek je nešto odrasliji od mladunčeta. Izgleda stariji samo zato što je tako velik. Ne znam što će biti s njim, no ponekad se zabrinem. Ne bih htjela da ode. Tolija klimnu. - Odlazak je težak i za onoga koji odlazi i za one koji budu ostavljeni - reče ona, misleći na vlastitu odluku da ostavi svoju rodbinu i ode s Markenom. - Sjećam se kako sam se ja osjećala. Nisi li rekla da si i ti napustila ljude s kojima si odrasla? Kako ih ono zoveš? Pleme? Nikad nisam čula o njima. Gdje žive? Ejla baci brz pogled prema Džondalaru. On je sjedio potpuno nepomično, napet, s čudnim izrazom lica. Izgledao je vrlo uznemireno i ona se upita nije li još posramljen zbog njezine prošlosti i ljudi koji su je podigli. Nadala se da je već prerastao te osjećaje. Ona se nije stidjela Plemena. Usprkos Braudu i boli koju joj je nanio, ona je u njih osjetila ljubav i skrb, iako je bila različita od njih, i voljela je i ona njih. S malo ljutnje i nešto zajedljiva inata i ponosa, ona odluči da neće skrivati tko su ti ljudi koje je zavoljela. - Žive na poluotoku na Berskom moru - odgovorila je ona. - Na poluotoku? Nisam znala da tamo žive ljudi. To je područje zbitoglavaca... - Tolija zastane. Ne, nije valjda. Ili? Nije samo Tolija shvatila što bi to moglo značiti. Rošario se trgnu i kradom pogleda Dolanda, pokušavajući uočiti je li to s čime povezao, no pazila je da se ne vidi da je opazila išta neobično. Jesu li čudna imena koja je spomenula imena koja je dala drugim životinjama? Ali rekla je da ju je žena koja ju je odgojila naučila viđanju. Zar je s njima živjela neka žena? Kakva bi to žena odlučila živjeti s njima, a osobito žena koja se razumije u viđanje. Zar bi Samud živio sa zbitoglavcima?
- 261. Ejla je vidjelačudne reakcije nekih slušatelja, a kad je pogledala Dolanda protrnu od groze. Odjednom, kao da to više nije bio isti čovjek, vođa koji se s toliko nježnosti brinuo za svoju ženu. Nije je više gledao sa zahvalnim olakšanjem izazvanim njezinom vidarskom vještinom, pa čak ni s opreznim prihvaćanjem kao kad su se tek upoznali. Sada je u njemu osjetila duboko zakopanu bol i vidjela ga kako se zatvara; njegove se oči ispuniše prijetećom srdžbom, kao da ne vidi jasno, nego samo kroz crvenu maglu svoga bijesa. - Zbitoglavci! - prasnu on, - Živjela si s onim gadnim krvo ločnim zvijerima! Sve bi ih pobio! A ti si živjela s njima. Kako bi pristojna žena mogla živjeti s njima? Prišao joj je stisnutih šaka. Džondalar i Markeno priskočiše da ga zadže. Vuk ustane i pokaže zube, duboko režeći. Samio poče plakati, a Tolija je podiže i zaštitnički privije uza se. Inače se ne bi za nju bojala pred Dolandom, no on bi, kad bi se radilo o zbitoglavcima postajao nerazuman i činilo bi se kao da ga je potpuno zahvatilo nezadrživo ludilo. - Džondalare! Kako se usuđuješ dovesti nam takvu ženu! - reče Dolando pokušavajući se otresti čvrstog stiska visoka plavog čovjeka. - Dolando! Sto to govoriš? - reče Rošario, pokušavajući ustati. - Pomogla mi je! Što te se tiče gdje je odrasla? Pomogla mi je! Ljudi koji su se okupili na proslavi Džondalarova povratka bili su zaprepašteni i nisu se mogli snaći. Karlono ustade kako bi pomogao Markenu i Džondalaru u pokušaju da smire glavara. I Ejla je bila iznenađena. Dolandova bjesomučna reakcija bila je tako neočekivana da ju je zatekla nepripremljenu. Vidjela je kako se Rošario pokušava podići, odgurujući vuka koji se borbeno narogušio ispred nje, u cijeloj zbrci jednako zbunjen kao i svi drugi, ali odlučan da zaštiti ženu za koju je držao da mu je povjerena. Ona ne smije ustajati, pomisli Ejla i požuri prema njoj. - Gubi se od moje žene. Ne dozvoljavam da je zagadiš svojom gadošću - viknu Dolando, otimajući se muškarcima koji su ga pokušavali zadržati. Ejla zastane. Htjela je pomoći Rošario, ali nije htjela izazivati daljnje sukobe s Dolandom. Pitala se što mu je, i primijetila da je Vuk već spreman za napad i dala mu znak da joj priđe. Uza sve ostalo nije joj bilo još i do toga da vuk nekoga ozlijedi. A on se očigledno borio sam sa sobom. Htio je ili čuvati svoj položaj ili se ubaciti u gužvu, no nije se iz nje htio povlačiti; sve ga je zbunjivalo. Drugi je poziv Ejla popratila zviždukom i to ga je potaklo. Pritrčao joj je i zaštitnički stao pred nju. Iako je Dolando govorio šaramudonski, Ejla je shvatila da viče o zbitoglavcima i da svoje bijesne riječi upućuje njoj, no potpuno značenje
- 262. njegovih riječi nijejoj bilo jasno. Čekajući s vukom, ona je iznenada shvatila što njegovi bijesni ispadi znače počela se i sama ljutiti. Ljudi iz Plemena nisu bili gadni ubojice. Zašto se on toliko razbijesnio i na samu pomisao na njih? Rošario je ustala i pokušavala se približiti muškarcima koji su se natezali. Tolija preda Šamio u nečije ruke i pohrli joj pomoći. - Dolando! Dolando! Prestani! - Njezin glas kao da je ipak prodro do njega; prestao se tako jako otimati, no trojica su ga još uvijek držala. Dolando bijesno pogleda Džondalara. - Zašto si je doveo? - Što ti je, Dolando? Pogledaj mene! - reče Rošario. - Što bi bilo sa mnom da nije došla? Nije Ejla ubila Doralda. On pogleda Rošario. Činilo se kao da slabu i iscrpljenu ženu s rukom u udlazi prvi put vidi. Protrese ga nagli grč i iracionalni ga bijes napusti naglo, kao da se prolio. - Rošario, ne bi smjela ustajati - reče on i pokuša joj prići, no držali su ga. - Možete me pustiti, reče on Džondalaru glasom punim hladnog bijesa. Zelandonac ga pusti. Markeno i Karlono pričekaše dok se nisu uvjerili da neće napasti i ostadoše u blizini za svaki slučaj. - Dolando, nemaš pravo biješnjeti na Džondalara - rekla je Rošario. - Doveo je Ejlu jer je meni bila potrebna. Svi su uznemireni. Dođi, sjedi i pokaži im da je sve u redu. U Dolandovim se očima još vidio prkos, no ipak se vratio s njom i sjeo pokraj nje. Jedna im je žena donijela čaj, a zatim prišla mjestu gdje su stajali Ejla, Džondalar, Karlono i Markeno s Vukom. - Hoćete li čaja ili možda vina? - upita ona. - Imaš li malo onoga krasnog vina od borovnica, Karolio? - upita Džondalar. Ejli upade u oči njezina sličnost s Karlonom i Markenom. - Novog vina još nema, no možda je ostalo od prošle godine? Hoćeš li i ti? - upita ona Ejlu. - Da, ako Džondalar pije i ja bih kušala. Mislim da se nismo upoznale - dodala je. - Nismo - reče žena, dok se Džondalar pripremao da ih službeno upozna. - Ne moramo biti tako službene. Ja sam Karolio, njegova sestra. - Pokazala je Karlona. - Primijetila sam vašu... sličnost - reče Ejla, tražeći riječ i Džondalar iznenada shvati da je progovorila šaramudonski. Začuđeno ju je pogledao. Kako je uspjela tako brzo naučiti? - Nadam se da ćeš zanemariti Dolandov ispad - reče Karolio. - Sina njegova ognjišta, Rošarijina sina ubili su zbitoglavci i on ih zato mrzi. Doraldo je bio mladić, nekoliko godina stariji od Darva i bio je
- 263. pun života; tekje počinjao živjeti. Dolanda je to jako pogodilo i nikad to nije prebolio. Ejla klimnu, ali se i namršti. Nije bilo uobičajeno da ljudi iz Plemena ubijaju Druge. Pitala se što li je mladić učinio. Rošario joj je davala neke znakove. Iako je Dolandov pogled još uvijek bio odbojan, požurila je prema njoj. - Umorna si? - upita. - Treba ti odmor? Boli li te? - Malo, ne jako. Leći ću, ali ne odmah. Želim ti reći kako mi je žao zbog ovoga. Imala sam sina... - Znam, Karolio mi je rekla. Kaže da je ubijen. - Zbitoglavci... - poluglasno je mrmljao Dolando. - Možda smo svi malo previše požurili sa zaključcima - reče Rošario. - Rekla si da si živjela s... nekim ljudima na poluotoku. - Nastao je tajac. - Da - reče Ejla. Pogleda Dolanda i duboko uzdahnu. - S Plemenom. S onima koje zovete zbitoglavcima, no oni sami sebe zovu tako. - Ali kako? Pa oni ne govore - upade jedna mlada žena. Džondalar vidje da ona sjedi pokraj Kalona, još jednog mladića i i; je poznavao, a njezinog se imena toga časa nije mogao sjetiti. Bjla shvati i njezinu neizgovorenu tvrdnju. - Nisu oni životinje. Oni su ljudi i govore, samo što ne izgovaraju mnogo riječi, iko imaju i njih. Govore jezikom gesta i znakova. -Je li to ono što si ti radila prije no što si me uspavala? - upita Rošario. - Mislila sam da plešeš rukama. Ejla se osmjehnu. - Razgovarala sam sa svijetom duhova i pritom zamolila duh svoga totema da ti pomogne. - Svijet duhova? Govor rukama? Kakvih li besmislica! - frknu Dolando. - Dolando - reče Rošario i uhvati ga za ruku. - Istina je, Dolando - reče Džondalar. - I ja sam ga malo naučio, kao i svi u Lavljem taboru. Ejla nas je naučila kako bismo mogli razgovarati s Ridagom. Svi su se začudili vidjevši da on tako može govoriti, iako nije mogao pravilno izgovarati riječi. Tako su shvatili da on nije životinja. - Govoriš o dječaku kojeg je prihvatila Nezija? - upita Tolija. - Dječak? Misliš na onu nakazu pomiješanih duhova koju je posvojila ona luđakinja? Ejla prkosno dignu glavu. To ju je već ljutilo. - Ridag je bio dijete - reče ona. - Možda je i nastao od miješanih duhova, ali ne možeš dijete okrivljavati što je takvo. Zar se u vas ne kaže da duhove bira Majka? Znači da je on jednako toliko Majčino dijete kao i svi drugi. Odakle ti pravo da ga zoveš nakazom?
- 264. Ejla je prodornozurila u Dolanda. Svi su gledali u njih, iznenađeni žestinom Ejline obrane i iščekujući kako će na to odgovoriti Dolando. I on je izgledao jednako iznenađen kao ostali. -A Nezija nije luđakinja. Ona je topla, draga žena puna ljubavi koja je uzela siroče i nije brinula što će drugi reći - nastavi Ejla. - Bila je kao Iza, žena koja je posvojila mene kad sam ostala sama, iako sam bila drukčija od Plemena i pripadala sam Drugima. - Zbitoglavci su ubili sina moga ognjišta! - reče Dolando. - Možda, ali to nije njihov običaj. Pleme radije izbjegava Druge - tako oni zovu ljude kao što smo mi. - Ejla zastane, a zatim pogleda čovjeka koji je još uvijek teško trpio svoju bol. - Dolando, teško je kad izgubiš dijete, ali dopusti da ti ispričam i o nekome drugom tko je ostao bez djeteta. To je žena koju sam upoznala kad su se sastala mnoga Plemena - nešto kao Ljetni sabor, samo što se oni ne sastaju tako često. Ona i još nekoliko žena skupljale su hranu, a onda je na njih navalilo nekoliko muškaraca, muškaraca Drugih. Jedan od njih ščepao ju je da bi je prisilio na ono što vi zovete Užicima. Nekoliko je ljudi zinulo od čuda. Ejla je progovorila o temi o kojoj se nije otvoreno razgovaralo, iako su svi, osim najmlađih, načuli o tome. Nekoliko majki pomisli da bi trebalo skloniti djecu, no nikome se nije odlazilo. - Žene u Plemenu rade što muškarci požele, ne treba ih prisiljavati, no čovjek koji je nasrnuo na tu ženu nije htio čekati. Nije pričekao ni da ona spusti dijete. Zgrabio ju je tako grubo da je dijete palo, a on se nije ni osvrnuo. Tek poslije, kad ju je pustio i kad je ustala, ona je otkrila da je dijete u padu udarilo glavom u kamen. Njezino je dijete bilo mrtvo. U očima nekoliko slušatelja pojaviše se suze. Tada progovori Džondalar: - Znam da se takve stvari događaju. Čuo sam o nekim mladićima tamo na zapadu koji su rado zbijali takve šale sa zbitoglavcima; po nekoliko bi ih se udružilo i silovali bi koju ženu. - Ima toga i ovdje - prizna Kalono. Žene ga pogledaju začuđene što je to izgovorio, a gotovo svi muškarci skrenuše poglede s njega, osim Ronda koji ga je gledao kao da vidi crva. - To je jedna od stvari o kojima momci pričaju - reče Kalono, pokušavajući se obraniti. - Ali uglavnom to više ne rade, osobito nakon onog što se dogodilo Doral... - On naglo zasta, osvrnu se oko sebe, a zatim spusti pogled, kajući se što je progovorio. Šutnju koja je tada nastala prekinula je Tolija. - Rošario, djeluješ vrlo umorno. Ne bi li bilo vrijeme da pođeš spavati?
- 265. - Mislim dabi to bilo dobro - odgovori ona. Džondalar i Markeno požuriše da joj pomognu, a ostali to shvatiše kao znak da ustanu i odu. Nikome se više te noći nije ostajalo u razgovoru i igrama oko vatre. Dvojica mladića ponesoše bolesnicu u nastambu, a slomljeni se Dolando vukao za njima. - Hvala, Tolija, ali mislim da će biti bolje da noćas ostanem uz Rošario - reče Ejla. - Nadam se da Dolando neće imati ništa protiv. Mnogo je toga danas prošla, a noć će joj biti teška. I nekoliko će sljedećih dana biti teško. Ruka joj već otiče, i boljet će. Ne bih rekla da je dobro što je večeras ustajala, ali bila je toliko uporna da mislim da je ne bih ni mogla spriječiti. Stalno je govorila kako se dobro osjeća, no to je samo zato što piće koje ju je uspavalo zaustavlja bol, a još se nije sasvim povuklo. Dala sam joj još i nešto drugo, no i to će preko noći oslabiti, pa bih htjela biti uz nju. Ejla se upravo vratila nakon što je neko vrijeme bila s Njiskom. Češljala ju je i češkala na sve slabijem, obojenom svjetlu sutona. Kad bi bila uznemirena, njegovanje kobile uvijek ju je opuštalo i popravljalo joj raspoloženje. Tamo joj se bio pridružio i Džondalar, no osjetivši da bi radije bila sama, samo je malo počeškao pastuha i uputio mu nekoliko utješnih riječi, a zatim je otišao. - Darvo bi mogao prespavati kod vas - predloži Džondalar. - Vjerojatno će tamo bolje spavati. Teško mu je kad vidi kako se ona muči. - Naravno - reče Markeno. - Otići ću po njega. Rado bih nagovorio i Dolanda da na neko vrijeme dođe k nama, ali znam da neće htjeti, osobito nakon ovoga večeras. Nitko mu dosad nije rekao punu istinu o Doraldovoj smrti. - Možda je i bolje da je stvar napokon izbila na vidjelo. Možda to konačno uspije ostaviti za sobom - reče Tolija. - Dolando je u sebi dugo nosio pravu veliku mržnju prema zbitoglavcima. Činilo se da to nije tako opasno; zbitoglavce ionako nitko ne voli. - žalim, Ejla, ali tako je. Ejla potvrdi. - Znam. -A rijetko se i susrećemo s njima. Inače u svemu drugom on je dobar vođa - nastavi Tolija, - osim kad je riječ o zbitoglavcima, a onda mu je lako nagovoriti ljude protiv njih. Ali tako snažna mržnja ne može proći bez traga. I mislim da to uvijek teže pada onome tko mrzi. - Bilo bi vrijeme za počinak - reče Markeno. - Ejla, ti si sigurno iscrpljena. Džondalar, Markeno i Ejla prijeđoše još nekoliko koraka do druge nastambe, a Vuk ih je slijedio. Markeno zagrebe po koži na ulazu i
- 266. pričeka. Umjesto daih pozove, Dolando dođe na ulaz i odmaknu kožu, a zatim zastane u sjeni ulaza, gledajući ih. - Dolando, bojim se da Rošario čeka teška noć. Htjela bih biti uz nju - reče Ejla. On spusti pogled, a zatim pogleda unutra prema ženi na le-žaju. - Uđi - reče. - Htio bih ostati s Ejlom - reče Džondalar. Odlučio je da je neće ostaviti samu s čovjekom koji je bijesnio i prijetio joj, iako se sada činilo da se smirio. Dolando klimnu, i odmaknu se s ulaza. - Ja bih pitao Darva hoće li prenoćiti kod nas - reče Markeno. - Mislim da bi bilo dobro - odgovori Dolando. - Darvo, uzmi što ti treba za spavanje i pođi s Markenom. Dječak ustane, pokupi svoje prostirke i pokrivače i uputi se prema izlazu. Ejli se učini da mu je sada lakše, ali da još nije zadovoljan. Čim su ušli, Vuk se smjesti u svoj kut. Ejla pođe u zamračeni stražnji dio pogledati kako je bolesnici. - Dolando, imaš li svjetiljku ili baklju? Htjela bih više svjetla - reče ona. - I još malo stvari za ležaj - doda Džondalar, - ili da zamolim Toliju da mi da? Dolando bi radije bio sam i u mraku, no znao je da će, ako se Rošario probudi od boli, mlada žena pomoći bolje nego on. S jedne police uzeo je plitku kamenu zdjelu, napravljenu tako što su komad pješčenika kuckali drugim kamenom. - Stvari za ležaj su tamo - reče on Džondalaru. - U kutiji kod vrata ima loja za svjetiljku, ali da bi se upalila morat ću naložiti. Vatra se ugasila. - Ja ću naložiti - reče Ejla, - samo mi reci gdje je triješće i trud. Dao joj je što je tražila, i okrugli štap, s jedne strane nagoren, i ravni komad drveta s nekoliko rupa progorenih potpaljivanjem, no to nije upotrijebila. Iz vrećice za pojasom izvadila je dva kamena. Dolando je začuđeno gledao kako ona slaže hrpicu suhih opiljaka i zatim, nadnijevši se nad nju, udara kamenom o kamen. Na njegovo čuđenje, iz kamena skoči sjajna, velika iskra i pade na trud, podižući stupić dima. Ona se nagnu nad to i puhnu, a trud plane. - Kako ti je to uspjelo? - upita on, iznenađen i malo uplašen. Tako čudesne i nepoznate stvari morale su izazvati nešto straha. Pitao se ima li kraja šamudskom čarobnjaštvu te žene. - Iskra je pala iz vatrenog kamena, reče Ejla - dodajući nekoliko štapića da se vatra razgori.
- 267. - Otkrila jeto dok je živjela sama u svojoj Dolini - reče Džondalar. Bilo je toga kamenja posvuda na obali, pa sam skupio još nekoliko komada. Sutra ću ti pokazati kako se to radi, a dat ću ti i jedan kamen, da vidiš kakvi su. Možda ih ima u okolici. Kao što vidiš, pomoću njih se vatra pali znatno brže. - Gdje si ono rekao da je loj? - upita Ejla. - U kutiji kod ulaza. Donijet ću ti. I fltilji su tamo, reče Dolando. Donio je grumen mekog bijelog loja - sala istopljenog u ključaloj vodi i obranog kad se ohladilo - i stavio u kamenu zdjelu, u nj blizu ruba utaknuo uvijeni čuperak sušenog lišaja i upalio ga gorućim štapićem. Neko je vrijeme prštalo, a zatim se na dnu zdjelice poče skupljati lokvica ulja, lišaj ju je počeo upijati i uski se plamen umirio, a svjetlo ujednačilo. Ejla je stavila kamenje za kuhanje u vatru, a zatim provjeri koliko je vode u drvenoj posudi. Uzela ju je i krenula van, no Dolando joj uze posudu i donese vodu. Za to vrijeme Ejla i Džondalar staviše podmetače i krzna na ležaje, a zatim Ejla izabra nešto sušenih trava iz svojih svežnjića s ljekovitim biljkama i svima napravi čaj za opuštanje. Neke je druge tvari stavila u jednu svoju zdjelicu da bi bile spremne kad se Rošario probudi. Uskoro se vrati i Dolando s vodom i ona svima podijeli čaj. Neko su vrijeme sjedili, šutjeli i pili vrući napitak, što je Dolandu bilo olakšanje. Bojao se da će ga navoditi na razgovor, a za to sada nije bio raspoložen. Za Ejlu to nije bila stvar raspoloženja. Jednostavno nije znala što bi rekla. Došla je radi bolesnice, a radije ne bi bila tu. Ne bi baš bilo ugodno provesti noć s čovjekom koji je bjesnio na nju, pa je bila sretna što je Džondalar odlučio ostati s njom. I Džondalaru je ponestalo riječi, pa je čekao da netko drugi progovori, a kad se to nije dogodilo, učinilo mu se da je šutnja vjerojatno ipak najbolja. Kao po dogovoru, upravo dok su dovršavali ispijanje čaja, Rošario poče stenjati i okretati se na ležaju. Ejla uze svjetiljku i priđe joj. Spustila je svjetiljku na drvenu klupu koja je služila i kao noćni stolić i odmaknula navlaženu košaricu sa šebojima prodorna mirisa. Ženina je ruka bila natečena i vruća na dodir, čak i kroz zavoje koji su se stegnuli. Svjetlo i Ejlin dodir probudili su bolesnicu. Njezine oči, staklaste od boli, zaustaviše se na vidarici i ona joj se pokuša nasmiješiti. - Drago mi je što si se probudila - reče Ejla. - Moram ti skinuti udlagu i olabaviti povoje. Okretala si se u snu, a ruka ti mora biti mirna. Napravit ću ti novi oblog koji će smanjiti otok, a prije toga bih ti htjela dati nešto protiv boli. Hoćeš li moći izdržati neko vrijeme?
- 268. - Hoću, samoti idi i radi što moraš. Dolando će biti tu i razgovarat ćemo - reče Rošario, gledajući preko Ejlina ramena čovjeka koji je stao iza nje. - Džondalare, ne bi li pošao s Ejlom da joj pomogneš? On potvrdi glavom. Bilo je očito da Rošario želi nasamo porazgovarati s Dolandom i rado ih je ostavio same. Donio je drva za vatru, pa još vode i nekoliko glatkih oblutaka za kuhanje. Jedan od oblutaka bio je pukao kad su ga stavili u hladnu vodu koju je Dolando donio za čaj. Gledajući kako Ejla priprema lijekove, čuo je tihi žamor glasova iz pozadine nastambe. Bilo mu je drago što ne može čuti što govore. Kad je Ejla završila njegovanje bolesnice i postavila je u udobniji položaj, svi su već doista bili umorni i spremni za spavanje. Ejlu je ujutro probudio veseli zvuk dječjega smijeha i igre i Vukova vlažna njuška. Protegnula se, otrljala oči i bacila pogled na Rošario. Ova je još spavala; morala je nadoknaditi mnoge ne-prospavane noći. Dolando je, umotan u krzno, spavao na zemlji pokraj njezina ležaja. I on je proveo mnogo besanih noći. Kad se Ejla probudila, vuk se zatrčao prema ulazu i zastao tamo čekajući na nju. Pun nestrpljenja, mahao je cijelim tijelom. Ona odgurnu pokrov na ulazu i iziđe, no Vuku naredi da bude miran. Nije htjela da njegovo naglo i iznenadno utrčavanje među ljude nekoga uplaši. Pogledala je uokolo i ugledala nekoliko djece raznih dobi kako se, zajedno s nekoliko žena, kupaju u zdencu pod slapom. Prišla im je, a Vuk je išao uz nju. Samio zaciči kad ga je vidjela. - Dođi, Vučko, i ti bi se mogao okupati - rekla je djevojčica. Vuk zacvili gledajući u Ejlu. - Tolija, bi li ikome smetalo ako Vuk uđe u zdenac? Šamio bi se voljela poigrati s njim? - Ja baš izlazim - odgovori mlada žena, - ali ako se drugi ne protive, on može ostati i igrati se s njom. Vidjevši da se nitko ne buni, Ejla mu da znak. - Hajde, Vuče - rekla mu je. Vuk se s velikim pljuskom zatrči u vodu, ravno prema djevojčici. Jedna žena, koja je baš izlazila, zajedno s Tolijom, reče - Kad bi bar moja djeca bila tako poslušna kao taj vuk. Kako ti uspijeva da te tako sluša? - Treba za to vremena. Moraš mnogo ponavljati što želiš od njega i ispočetka ga je malo teže natjerati da shvati, no kad nešto nauči ne zaboravi više. Doista je prilično pametan - reče Ejla. Cijelim sam ga putem svaki dan poučavala. - Kao kad odgajaš djecu - reče Tolija, - ali zašto baš vuka? Nisam znala da ih se išta može naučiti, zašto to činiš?
- 269. - Znala samda bi mogao zastrašiti ljude s kojima se susretnemo, a nisam htjela da ih plaši - reče Ejla. Gledajući Toliju kako izlazi iz vode i briše se, Ejla vidje da je trudna. Nije bila u kasnoj trudnoći i njezina je punašnost to skrivala kad je bila odjevena, no ovako se jasno vidjelo. - I ja bih se oprala, ali se prije moram pomokriti. - Pođeš li onom stazom otraga, naći ćeš jarak. Prilično je visoko, tako da se, kad kiši, slijeva na drugu stranu, no bliže je nego da ideš okolo - reče Tolija. Ejla krenu pozvati Vuka, a zatim se predomisli. On je kao i obično podigao nogu na grmlju - naučila ga je da to ne čini u zatvorenom, no nije ga učila da traži posebna mjesta. Gledala je kako se djeca igraju s njim i znala je da bi htio ostati s njima, no nije bila sigurna je li pametno ostaviti ga. Znala je da će sve biti u redu, no nije bila sigurna što će reći druge majke. - Mislim da ga neko vrijeme možeš ostaviti - reče Tolija. - Vidim kako se igra s djecom i doista bi svi bili razočarani da ga tako brzo odvedeš. Ejla se osmjehnu. - Hvala ti. Odmah ću se vratiti. Krenula je stazom koja je koso presijecala najstrmiji nagib prema jednoj od okomitih stijena, a zatim skretala prema drugoj. Stigavši do dalje stijene, prešla je penjući se nizom stuba napravljenih od kratkih cjepanica. Bile su učvršćene klinovima zabijenim u zemlju, tako da se nisu mogle otkotrljati, a razmaci među njima bili su ispunjeni kamenjem i zemljom. Jarak i prostor pod njim, okružen niskom ogradom od okruglih trupaca preko kojih se moglo sjesti, bio je usječen u padini s druge strane okomite stijene. Smrad i zujanje muha jasno su odavali njegovu namjenu, no sunčeve zrake koje su se probijale kroz ogradu i ptičji pjev učinili su to mjesto ugodnim za opuštanje i Ejla je ispraznila i crijeva. Na zemlji je našla hrpu sušene mahovine i odmah pogodila čemu služi. Prilično je dobro upijala i nije grebla. Završivši, ona primijeti da je po jarku svježe nabacana zemlja. Staza se nastavljala nizbrdo i Ejla odluči poći dalje. Hodajući tuda, kraj joj se učini tako sličnim kraju oko špilje gdje je odrasla da ju je uhvatio jak dojam da je tu već bila. Naišla bi na poznato stijenje ili bi se na vrhu otvorio proplanak ili bi naišla na slično bilje. Zastala je da bi nabrala nekoliko lješnjaka s grma koji je rastao pred pećinom i nije se mogla oduprijeti nagonu da razmakne nisko granje ne bi li vidjela skriva li se za njim mala špilja. Našla je još jedan gustiš pun grmova kupine čije su duge trnovite grane stršale, otežale od zrelih sočnih plodova. Najela ih se i upitala što se dogodilo s kupinama koje je nabrala jučer. Sjetila se da ih je jela i na proslavi i odlučila da će se ovamo vratiti da ih
- 270. nabere još zaRošario. Iznenada se sjetila da se mora vratiti. Bolesnica bi se mogla probuditi i mogla bi joj biti potrebna pomoć. Šuma je djelovala tako poznato da je Ejla na trenutak zaboravila gdje je. Lutajući po brežuljcima opet se osjetila kao djevojčica koja je istraživala pod izgovorom da ide tražiti ljekovito bilje za Izu. Možda zato što joj je to već ušlo u krv, a dijelom i zato što je biljke uvijek pažljivije tražila na povratku sa svojih lutanja kako bi imala što pokazati kao rezultat pohoda, sada je pozornije promatrala bilje. Gotovo je viknula od oduševljenja i olakšanja kada je vidjela male žute penjačice sa sitnim listićima i cvjetićima kako se ovijaju oko mrtvih i osušenih biljaka, ugušenih zlatnim vlaknastim viticama. To je to! To je zlatna nit, Izina čarobna biljka, pomislila je. To mi treba u jutarnjem čaju da u meni ne bi počelo rasti dijete. A ima je mnogo. Već mi je počelo nestajali i nisam više bila sigurna da će mi potrajati do kraja putovanja. A bi li se možda našlo i korijena antilopine kadulje? Trebalo bi je biti. Morat ću se vratiti i potražiti. Našla je neku biljku sa širokim donjim lišćem od kojega je isplela improviziranu posudu, a zatim ubere malih biljaka koliko je god mogla, a da ih ipak ne istrijebi s tog prostora. Iza ju je odavno naučila da uvijek pri berbi ostavi nešto biljaka iz kojih će se iduće godine razviti nove. Na povratku malo je skrenula gušćim, sjenovitijim putem kroz šumu i potražila još malo vodenaste bijele biljke koja će konjima ublažiti nadraženost očiju, iako se već činilo da im je bolje. Pažljivo je pregledavala tlo pod drvećem. S toliko poznatom okolicom, to i nije trebalo biti neko iznenađenje, no kad je ugledala zeleno lišće još jedne biljke, zinula je i protrnula.
- 271. 18 Ejla se spustina vlažno tlo i sjedne, gledajući biljke i dišući svježi šumski zrak, a sjećanja je počnu preplavljivati. Čak ni u Plemenu tajna tog korijena nije bila svakome poznata. To je znanje pripadalo Izinoj nasljednoj liniji, i samo oni koji su potjecali od istih predaka - i oni koje je ona poučila - znali su složeni postupak koji je bio potreban željeni učinak. Ejla se sjećala kako joj je Iza objasnila neobični postupak sušenja biljke koji je omogućavao da se njezine osobitosti skupe u korijenu, a sjećala se i da su ta svojstva postajala jača što bi se biljka dulje sušila, uz uvjet da nije izložena svjetlu. Iza joj je više puta pomno objasnila kako napraviti napitak od sušenoga korijena, no nije joj mogla omogućiti vježbati pripremanje prije odlaska na Zbor Plemena. Korijen se nije smjelo rabiti bez posebnog rituala, a Iza je to svaki put isticala, bio je previše svet da bi ga se bacilo. Zato je Ejla, kad je napravila previše napitka za mog-ure, da ga se ne bi bacilo, popila ostatak nataložen na dnu Izine prastare zdjele, premda je to ženama bilo zabranjeno. Misli su joj bile pomućene. Previše se toga događalo, i ostala su joj pića zamaglila svijest, a piće od korijena bilo je tako snažno da je čak i ta mala količina koju je progutala pripremajući ga imala jak učinak. Lutala je uskim prolazima kroz duboke umrežene špilje, i vidjevši Kreba i ostale mog-ure, više se ne bi mogla povući ni da je pokušala. I tako se to dogodilo. Kreb je nekako shvatio da je ona blizu i poveo je sa sobom duboko u sjećanja. Da je nije poveo, bila bi zauvijek zalutala u tom crnom ponoru, no te se noći dogodilo nešto što ga je promijenilo. Poslije toga on više nije bio Veliki Mog-ur, više za to nije imao strasti sve do onoga posljednjeg puta. Ejla je ponijela nešto toga korijenja kad je otišla iz Plemena. Nosila ga je u svojoj vidarskoj torbi, u vrećici svete crvene boje. Mamut je pokazao veliko zanimanje kad mu je pričala o svojstvima toga korijena, ali on nije imao mog-ursku moć, ili je, možda, biljka drukčije djelovala na Druge. Ejla i Mamut upali su u crni ponor i gotovo se nisu vratili. Sjedeći na zemlji i gledajući prividno neopasnu biljku koja se mogla pretvoriti u nešto tako moćno, sjetila se tog doživljaja. Iznenada je protrnula i osjetila sjenu tame, kao da nad njom prolazi oblak, a zatim se više nije prisjećala, nego iznova proživljavala čudno Putovanje s Mamutom. Zelena šuma nestala je i izblijedjela i ona osjeti kako je nešto brzo uvlači u uspomenu na zamračenu zemunicu. Duboko u ždrijelu osjetila je okus tamne hladne zemlje i gljiva prastarih prašuma. Osjetila
- 272. je kako sevelikom brzinom pokreće prema čudnim svjetovima kojima je putovala s Mamutom i užas crnog ponora. A zatim, izdaleka, začuje Džondalarov glas, pun očajničkoga straha i ljubavi. Zvao ju je i privlačio natrag, a s njom i Mamuta, čistom snagom svoje ljubavi i želje. U trenutku se, promrzla do kosti, vratila na toplinu sunca kasnoga ljeta. - Džondalar nas je vratio - reče ona naglas. U vrijeme kada se to događalo nije toga bila svjesna. On joj je otvorio oči, ali je otišao i toplo joj je piće donio Ranek. Mamut je rekao da im je netko pomogao da se vrate. Dosad nije znala da je to bio Džondalar no odjednom je to shvatila, kao da joj je bilo suđeno da to dozna. Starac je rekao da više nikad neće kušati taj korijen i upozorio je i nju da to ne čini, no također je rekao da, ako ipak odluči svakako uz nju bude netko tko bi ju mogao prizvati natrag. Rekao joj je da je korijen više no samo pogibeljan; mogao bi joj oteti dušu; mogla bi se zauvijek izgubiti u crnom ponoru i nikad se ne vratiti Velikoj Majci Zemlji. Tada je već bilo svejedno, jer ionako više nije imala korijena, ostatak je potrošila s Mamutom. Ali sada je biljka stajala pred njom. To što je biljka ovdje ne znači da je mora uzeti, pomislila je. Ako je ostavi, neće je više moći uzeti i neće morati brinuti da će izgubiti dušu. Ionako joj je bilo rečeno da je ta biljka za nju zabranjena. Bila je za mog- ure koji su se družili sa svijetom duhova, a ne za vidarice čija je dužnost bila samo pripremiti napitak. No, ona ga je već pila, čak dvaput. Usto, Braud ju je prokleo; za Pleme je bila mrtva. Tko joj je to sada mogao zabraniti? Uzevši jednu odlomljenu granu i oprezno kopajući, pazeći da ne ošteti korijen, Ejla se nije ni upitala zašto to čini. Ejla je bila jedna od vrlo rijetkih ljudi na svijetu koja je znala svojstva tog korijena i kako ga pripremiti. Nije ga mogla ne uzeti; ne zato što bi imala jasnu namjeru da će ih upotrijebiti, što samo po sebi ne bi bilo neobično. Imala je mnogo biljaka koje možda nikad neće upotrijebiti, no ovo je bilo drugo. Ostale su biljke imale ljekovita svojstva. Čak i zlatne niti, Izin lijek koji odbija ono što izaziva Blagoslov Majke, bile su, kad bi ih se nanijelo izvana, dobre i pro-tiv ugriza i uboda; no ova biljka nije imala ljekovitih svojstava za koja bi ona znala. Taj je korijen bio čarolija za duhove. - A, evo te! Već smo se zabrinuli - dovikne Tolija vidjevši Ejlu kako dolazi stazom. - Džondalar je već rekao da će ako se ne vratiš uskoro za tobom poslati Vuka. - Ejla, gdje si se zadržala? - upita Džondalar, prije no što je ona mogla odgovoriti. - Tolija je rekla da ćeš se odmah vratiti. - I nesvjesno je govorio zelandonski, što joj je pokazivalo koliko se zabrinuo.
- 273. - Produžila samstazom dalje. Našla sam neke biljke koje sam tražila - reče Ejla, pokazujući prikupljeno bilje. - Ovdje je mjesto jako slično mjestu gdje sam rasla. Neke od ovih biljaka nisam vidjela još otkad sam otišla odande. - Sto je tako važno u tim biljkama da si ih morala odmah ubrati? Čemu ova služi? - upita Džondalar i pokaže prema zlatnoj niti. Ejla ga je poznavala dovoljno dobro da je shvatila kako je ljuti ton njegova glasa posljedica njegove zabrinutosti, no pitanje ju je zateklo nepripremljenu. - To je... za ugrize... i ubode - reče ona, zbunjena i smetana. Zvučalo je kao laž; iako je odgovor bio istinit, nije bio potpun. Ejlu je odgajala žena iz Plemena, a žene iz Plemena nisu mogle odbiti odgovor na izravno pitanje, osobito ako bi to pitanje postavio muškarac, no Iza je vrlo jasno istaknula da nikada nikome, a osobito muškarcu, ne kaže kakvu moć imaju te sitne zlatne niti. Iza se ni sama ne bi mogla oduprijeti da potpuno odgovori na Džondalarovo pitanje, no nikad ne bi ni morala, jer nijedan muškarac iz Plemena nikad ne bi ni pomislio ispitivati vidaricu o njezinim biljkama ili liječenju. Iza je zapravo htjela reći da Ejla nikada sama ne oda tu tajnu. Bilo je prihvatljivo suzdržati se od spominjanja, no Ejla je znala da je ta iznimka postojala zbog pristojnosti i da bi se bar donekle mogla održati neka privatnost, ona je sada prešla preko te granice. Namjerno je uskratila odgovor. Mogla je preporučiti ljekovitu biljku ako misli da je to potrebno, no Iza joj je rekla da bi bilo opasno ako ljudi, osobito muškarci, doznaju da ona zna kako pobijediti najjače duhove i spriječiti Blagoslov Majke. Bilo je to tajno znanje koje je pripadalo samo vidaricama. Iznenada se Ejli pojavi jedna pomisao. Ako ona može Nju spriječiti da blagoslovi ženu, može li Izin tajni lijek biti jači od Majke? Kako bi to moglo biti? Ali ako je Ona stvorila i sve biljke, sigurno je to učinila namjerno! Sigurno je htjela da se upotrijebi kao pomoć ženama kad bi im trudnoća mogla biti opasna ili jako teška. Ali zašto onda nije više žena doznalo za taj lijek? A možda i znaju. Kad im već biljka raste tako blizu, možda šaramudonske žene znaju? Mogla bi ih pitati, no hoće li reći? A ako ne znaju, kako da ih pita, a da im ne kaže? Ako je Majka tu biljku stvorila radi žena, ne bi li im trebalo reći? Pitanja su se rojila Ejlinom glavom, a ona nije nalazila odgovora. - Sto će ti sada biljka protiv uboda i ugriza? - pitao je Džon-dalar, a u njegovim se očima još uvijek vidjela zabrinutost. - Nisam te htjela zabrinjavati - reče Ejla i nasmiješi se. - Samo što mi se ovdje učinilo kao kod kuće i htjela sam istražiti. Sada se i on morao osmjehnuti. - A našla si i kupine za doručak, zar ne? Sada vidim što te tako dugo zadržalo. Nikada nisam vidjeo nikoga tko
- 274. tako jako volikupine. - Primijetio je njezinu nelagodu i razveselilo ga je kad je pomislio da je našao zašto tako nerado govori o svom zastranjenju. - Pa, jesam, pojela sam nešto kupina. Mogli bismo se poslije vratiti i nabrati još za sve. Tako su zrele i dobre. A ima i drugih stvari koje bih potražila. - Sve mi se čini da ćemo imati mnogo kupina dok si ti s nama - reče Džondalar i poljubi njezina usta umrljana ljubičastim sokom. Toliko mu je laknulo kad je shvatio da je s njom sve u redu, i bio je tako zadovoljan sobom što je otkrio njezinu slabost prema slatkim bobicama, da se ona samo osmjehnula i pustila ga u tom uvjerenju. Doista je voljela bobice, no njezina prava slabost bio je on, i odjednom je osjetila takvu snažnu ljubav prema njemu da je zažalila što nisu sami. Htjela ga je grliti i dirati i pružiti mu Užitak i osjetiti kako on njoj pruža Užitak onako dobro kako je samo on znao. To joj se vidjelo u očima, a njegove čudesne duboko plave oči uzvratile su joj isto i još više. U sebi je osjetila trnce i morala se okrenuti da se pribere. - Kako je Rošario? - upita ona. -Je li se probudila. -Jest, i kaže da je gladna. Karolio je došla s obale i priprema nam zajutrak, no prije nego njoj damo htjeli smo pričekati da se ti vratiš. - Idem vidjeti kako je, a onda bih na jedno jutarnje kupanje - reče Ejla. Krenula je prema zaklonu. Dolando, izlazeći, iznutra otvori zastor i Vuk izjuri van. Skočio je na nju, stavio joj sape na ramena i počeo je lizati po bradi. - Vuče, silazi! Pune su mi ruke - reče ona. - Čini se da mu je drago što te vidi - reče Dolando. Malo je oklijevao, a onda doda: - I meni je drago. Rošario te treba. Bilo je to svojevrsno priznanje ili bar znak da joj više ne kani braniti liječenje Rošarije, unatoč sinoćnjem bješnjenju. Znala je to kad ju je sinoć pustio u svoj dom, no tek sad je to izgovorio. - Treba li ti štogod? Mogu li ti što donijeti? - upitao je. Primijetio je da su joj ruke pune. - Htjela bih osušiti ove biljke i trebao bi mi okvir za sušenje - reče ona - Trebala bih nekoliko grana i remena ili tetiva. - Možda imamo i nešto bolje. Šamud je sušio bilje i mislim da znam gdje su njegovi okviri. Hoćeš li jedan od njih. - Mislim da bi to bilo savršeno, Dolando - reče Ejla. On se skloni u stranu dok je ona ulazila. Nasmiješila se vidjevši da Rošario sjedi na ležaju. Odloživši biljke, prišla je da je pregleda.
- 275. - Nisam znalada je Vuk ušao natrag ovamo - reče Ejla. - Nadam se da te nije gnjavio. - Ne. Sigurno me čuvao. Kad je ušao - a on se zna provući oko zastora - odmah je došao ovamo. Kad sam ga potapšala, otišao je i smirio se u onom kutu i samo je gledao ovamo. Znaš, sada je to njegovo mjesto - reče Rošario. - Kako si spavala? - upita Ejla ženu, namještajući joj ležaj i podmećući iza nje krzna i jastuke. - Bolje no ikad otkad sam pala. Osobito nakon dugog razgovora s Dolandom - reče ona. Pogledala je visoku plavu ženu, strankinju koju je Džondalar doveo sa sobom i koja im je svojim dolaskom u živote unijela tako mnogo promjena u tako malo vremena. - Dolando nije doista mislio ono što ti je govorio, ali on je nesretan. S Doraldovom smrću živi već godinama i nikako se toga ne može riješiti. Sve do sinoć nije znao sve okolnosti njegove pogibije. Sada pokušava pomiriti godine mržnje i nasilja prema onima za koje je bio uvjeren da su zle životinje, s onim što je o njima jučer saznao od tebe. - A ti, Rošario? Bio je i tvoj sin - reče Ejla. - I ja sam ih mrzila, no onda je Tamijina mati umrla i mi smo je posvojili. Nije baš zauzela njegovo mjesto, ali bila je tako bo-ležljiva i trebalo joj je toliko njege da mi nije ostalo mnogo vremena naricati za njim. Počevši osjećati kao da je ona moja rođena kći, mogla sam prepustiti uspomenu na svog sina spokoju. I Dolando je zavolio Tamio, no muškarcima su dječaci nešto posebno, osobito oni koji su rođeni na njihovim ognjištima. Nije mogao preboljeti što je Doralda izgubio baš kad je ušao u muškost i kada je pred njim život tek počinjao. - U njezinim očima zablistaju suze. - A sada je i Tamio mrtva. Gotovo sam se bojala primiti Darva od straha da će i on umrijeti mlad. - Nije lako ostati bez sina - reče Ejla, - ili kćeri. Rošario se učini da vidi kako sjena boli prelazi preko lica mlađe žene koja je ustala i prišla vatri da počne pripremati što je potrebno. Vrativši se, donijela je lijekove u svojim zanimljivim drvenim zdjelicama. Rošario nikad prije nije vidjela takve. Većina njihova alata, pribora i posuda bila je ukrašena rezbarenjem ili oslikana, ili oboje. Osobito Samudove stvari. Ejline su zdjele bile fino izrađene, glatke i dobro oblikovane, no potpuno jednobojne. Nije bilo nikakvih uresa, osim samoga uzorka drveta. - Boli li te sada jako? - upita Ejla, pomažući bolesnici da legne. - Boli, ali ni izdaleka kao prije - odgovori ova, dok joj je mlađa žena počinjala skidati ovoje. - Otok se smanjio - reče Ejla, pregledavajući ruku.
- 276. - To jedobar znak. Za sada ću opet staviti udlagu i zavoje, za slučaj ako poželiš malo ustati. Noćas ću staviti novi oblog. Kada otok splasne, omotat ću to brezovom korom koja mora ostati na tebi dok kost ne zaraste; bar još jedan mjesec i još pola - objasni Ejla, spretno skidajući vlažnu divokozinu kožu i pregledavajući veliki podljev koji je nastao njezinim intervencijama dan prije. - Brezovu koru? - upita Rošario. - Natopljena u vrućoj vodi, ona omekša i lako ju je oblikovati i namjestiti. Kad se osuši, postane tvrda i kruta i držat će ti ruku u ravnom položaju, a kost će ispravno zarasti čak i kad budeš na nogama i u pokretu. - Hoćeš reći da ću moći ustajati i nešto raditi, a ne samo ležati? - upita Rošario s oduševljenim osmijehom. - Moći ćeš raditi samo jednom rukom, ali nema razloga zašto ne bi mogla stati na obje noge. Ovdje te drži samo bol. Rošario kimne. - Tako je. - Prije nego što vratim ove ovoje, htjela bih još nešto pokušati. Ako možeš, pomakni prste; moglo bi malo boljeti. Ejla se trudila skriti svoju zabrinutost. Ako postoji kakva unutarnja ozljeda koja sada sprečava bolesnicu da miče prstima, to bi moglo biti znak da će se tom rukom moći služiti samo ograničeno. Obje su žene napeto gledale i obje su se s olakšanjem osmjehnule kada joj je uspjelo maknuti najprije srednjak, a onda i sve ostale prste. - Dobro je! - reče Ejla. -A možeš li ih skupiti. - Boli me malo - reče Rošario svijajući prste. - Boli li te previše kad skupiš šaku? - Ejla je pozorno gledala dok je ova polako sklapala šaku. - Boli me, ali mogu. - To je jako dobro. Koliko možeš micati šaku? Možeš li je okretati u zglobu. Rošario se namrštila od napora i disala kroz stisnute zube, ali je uspjela pomaknuti ruku naprijed. - To će biti dovoljno - reče Ejla. Obje su se okrenule kad je Vuk kratko zalajavši, kao da promuklo kašlje, najavio Džondalarov dolazak. Nasmiješile su mu se. - Došao sam vidjeti mogu li pomoći. Hoćeš li da pomognem Rošario da iziđe? - upitao je Džondalar. Pogledao je Rošarijinu ruku i brzo skrenuo pogled. Otečena i obojena nije mu dobro izgledala. - Ne sada, ali ovih dana trebat će mi svježe brezove kore. Vidiš li veće stablo, zasad samo zapamti gdje je da mi ga poslije možeš pokazati. Kora će joj držati ruku dok ne zaraste, odgovori Ejla zamatajući ruku u udlagu.
- 277. - Nisi mirekla što je značilo ono pomicanje prstiju - reče Rošario. Ejla se osmjehnu. - Znači da ćeš se, s nešto sreće, vjerojatno opet moći služiti tom rukom, potpuno ili gotovo potpuno. - To je stvarno dobra vijest - reče Dolando. Čuo je što je rekla ulazeći u nastambu. Nosio je jedan kraj rešetke za sušenje. Drugi kraj nosio je Darvalo. - Hoće li ti ovo odgovarati? - Hoće, i hvala ti što si donio unutra. Neke od ovih biljaka moraju se sušiti u mraku. - Karolio kaže da je hrana gotova - reče mladić. - Pitala je želite li jesti vani, kad je tako lijep dan. - Pa, ja bih - reče Rošario i okrenu se k Ejli, - ako ti misliš da mogu. - Samo da ti stavim ruku u udlagu pa možeš izići, a Dolando ti može pomoći - reče Ejla. Samudski se poglavica neobično široko osmjehnu. - A ako nitko nema ništa protiv, ja bih se prije jela okupala. - Jesi li siguran da je ovo čamac? - pitao je Markeno, pomažući Džondalaru da nasloni kožom obloženi okvir na stijenu uz motke. - Kako se upravlja tom zdjelom? - Nije lako kao vašim čamcima, ali uglavnom služi za prelazak preko rijeka i veslima ga se može prilično dobro tjerati naprijed. Naravno, sada s konjima, vezali smo ga uz njih i pustili da ga oni vuku - reče Džondalar. Obojica pogledaše u polje gdje je Ejla češala Njisku, dok je Trkač čekao. Njega je Džondalar već očetkao i vidio da se na ogoljenim mjestima s kojih je u vrućim ravnicama otpala dlaka, njegovo krzno već popunjava. Ejla je liječila oči oboje konja. Sada, kad su se našli u višim i svježijim krajevima, gdje više nije bilo dosadnih mušica, vidjelo se da im je bolje. - Baš me konji najviše čude - reče Markeno. - Nikad nisam ni pomislio da bi htjeli biti s ljudima, a čini se da ovo dvoje baš uživaju u tome. A na početku još me više iznenadio vuk. - Sada si se već navikao na Vuka. Ejla ga je držala u svojoj blizini jer se bojala da će ga se ljudi više bojati nego konja. Gledali su kako Ejli prilazi Tolija, oko koje su trčkarali Samio i Vuk. - Šamio je naprosto zaljubljena u njega - reče Markeno. - Gle, morao bih se bojati za nju, ta bi ju zvijer mogla rastrgati, a uopće joj nije opasan. Igra se s njom. - I konji se znaju igrati, no ne možeš ni zamisliti kako je jahati na leđima pastuha. Ovdje baš nema mnogo prostora za pravo trčanje, ali, ako hoćeš, možeš pokušati. - Ne smeta, Džondalare, mislim da ću se držati jahanja na riječnim valovima - odgovori Markeno. Na rubu litice pojavi se čovjek i Markeno doda: - Evo, stiže Karlono. Mislim da je vrijeme da Ejla doživi vožnju u čamcu.
- 278. Svi su sesastali kod konja i zatim zajedno otišli do klisure i stali na mjesto gdje se mali potok preko ruba izlijevao u Veliku Majku Rijeku. - Misliš da bi se trebala spustiti niz to? Velik je to pad i može biti zastrašujući - reče Džondalar. - Čak i mene malo uznemiruje. Već prilično dugo to nisam radio. - Rekao si da joj želiš pokazati vožnju u pravom čamcu - reče Markeno. - A možda će htjeti vidjeti i našu obalu. - Nije to tako teško - reče Tolija. - Ima užadi i udubina za noge. Ja ću joj pokazati. - Ona se i ne mora spuštati sama - reče Karlono. - Možemo je spustiti u košari, onako kako smo donijeli i tebe, Džondalare. - Možda bi to bilo najbolje - reče Džondalar. - Siđi sa mnom, pa ćemo poslati košaru. Ejla je slušala njihov razgovor gledajući s visine na rijeku i nesigurnu stazu kojom su silazili i s koje je Rošario pala iako ju je dobro poznavala. Vidjela je čvrstu pletenu užad pričvršćenu uz drvene klinove zabijene u uske procjepe u stijeni. Dio strmog puta bio je zaliven vodom potoka koji se obrušavao sa stijene na izbočinu. Gledala je kako Karlono prelazi preko ruba s uvježbanom lakoćom, jednom rukom držeći uže, dok je nogom tražio prvi uski klin. Primijetila je da je Džondalar malo problijedio i duboko udahnuo, a zatim ga slijedio, nešto sporije i opreznije. U međuvremenu su Markeno i Samio uzeli veliko klupko debelog užeta. Uže je završavalo petljom upletenom u njega. Petlju su nabili na velik kolac zabijen otprilike na pola puta između strmih stijena na rubu udoline. Ostatak dugog užeta bacili su sa stijene. Ejla se začudi od kakvog su to vlakna napravili užad. Bila su to najveća užad koju je ikada vidjela. Uskoro se Karlono vratio noseći drugi kraj užeta. Otišao je do drugog kolca, nedaleko od prvog, i počeo ga potezati, uredno spuštajući drugi kraj užeta u zamotaj naslagan pokraj sebe. Na rubu klisure između kolaca uskoro se pojavio široki, plitki, košari sličan predmet. Ispunjena radoznalošću, Ejla priđe da bi ga vidjela izbliza. Kao i užad, košara je bila jako čvrsta. Ravno upleteno dno ojačano i utvrđeno drvenim daskama, bilo je ovalno s ravnim stranicama oko ruba, poput niske ogradice. Bila je dovoljno velika da je u njoj mogao ležati čovjek ili jesetra srednje veličine kojoj bi se glava i rep ipak protezali preko rubova. Najveća jesetra, jedna od onih dviju vrsta koje su živjele samo u rijeci i njezinim najvećim pritocima, dosizala bi i deset stopa u dužinu i bila bi teža od stotinupedeset kilograma, pa bi je morali rasjeći na komade, jer je inače ne bi mogli dovući.
- 279. Košara je visilana dva rastegnuta užeta učvršćena pomoću četiri prstena načinjena od vlakana s kojima je uže bilo upleteno i koji su bili pričvršćeni na svaku stranicu. Svako je uže silazilo kroz jedan prsten i opet kroz prsten na suprotnoj strani, dijagonalno, križala su se potom ispod košare. Četiri kraja užeta bila su upletena u jedno i svezana u veliki čvor iznad košare, a uže prebačeno preko ruba bilo je provučeno kroz taj čvor. - Uđi unutra, Ejla. Mi ćemo košaru čvrsto držati i spustit ćemo te dolje - reče Markeno i stavi rukavice bez prstiju, a onda ovije dulji kraj užeta oko drugog kolca. Vidjevši da Ejla oklijeva, Tolija reče: - Ako bi se radije sama pješice spustila dolje, pokazat ću ti kako se to radi. Ja se ne volim spuštati u košari. Ejla iznova pogleda strmi spust. Ni jedan ni drugi način nije bio baš privlačan. - Za prvi put ću pokušati u košari - reče ona. Tamo kuda je išla staza, stijena je bila strma, ali upravo tijesno dovoljno nagnuta da se njome moglo penjati, a tamo, blizu sredine, gdje su bili kolci, vrh klisure nadnio se nad stijenu. Ejla se pope u košaru, sjede na dno i uhvati se rubova tako čvrsto da su joj zglobovi pobijeljeli. -Jesi li spremna? - upita Karlono. Ejla se okrenu prema njemu i klimnu glavom. - Spusti je dolje, Markeno. Markeno popusti uže, a Karlono je vodio košaru preko ruba. Dok je Markeno propuštao uže kroz svoje ruke u rukavicama, pomažući si dijelom užeta zategnutim oko kolca, petlja iznad košare klizila je debelim uzetom i Ejla se, viseći nad obalom, polako spuštala. Taj je uređaj za prenošenje stvari i ljudi između dubokog usjeka na visokoj stijeni i obale pod njim bio jednostavan, ali djelotvoran. Ovisio je o snazi mišića, no kako je sama košara bila razmjerno laka, čak je i samo jedan čovjek mogao prenositi prilično velike terete, a veće bi terete bi moralo prenositi više ljudi. Spuštena s ruba stijene, Ejla u prvi čas sklopi oči i čvrsto se uhvati košare, dok joj je bilo tutnjalo u ušima, no osjetivši kako se polako spušta, provirila je kroz spuštene kapke, a zatim se ogleda u čudu. Bio je to pogled kakav nikad prije nije vidjela, i vjerojatno više nikad i neće. Viseći nad golemom rijekom koja se valjala uz strmi zid klisure, Ejla je osjećala kako lebdi. Stijena s druge strane rijeke bila je udaljena nešto više od milje, no činilo se da je vrlo blizu, iako su se ponegdje dijelovi stijena uz tjesnac približavali i više. Bio je to prilično ravan tjesnac i, pogledavši prema istoku, pa prema zapadu, osjetila je snagu rijeke. Kad se već približila dnu, podigla je pogled i vidjela kako se nad klisurom pojavljuje bijeli oblak i dva ljudska lika, od koji je jedan bio prilično malen,
- 280. i Vuka, kakogledaju prema njoj. Mahnula im je. Prizemljila se s laganim udarom dok je još uvijek gledala gore. Vidjevši Džondalarovo nasmiješeno lice rekla je: - Bilo je uzbudljivo! - Prilično je dojmljivo, zar ne? - rekao je pomažući joj izaći. Čekalo ju je mnoštvo ljudi, no naselje joj je u tom trenutku bilo zanimljivije od njih. Kad je stala na drvene daske, osjetila je kako joj se po nogama nešto miče, i tad shvati da zapravo plutaju na rijeci. Bila je to velika splav, dovoljno velika da na nju stane nekoliko zaklona građenih slično onima gore, a bilo je i otvorenog prostora. Na velikoj ploči od pješčanika okruženoj stijenama gorjela je vatra. Uz plutajuću građevinu bilo je vezano nekoliko onih zanimljivih čamaca koje je već vidjela tamo nizvodno; - uskih i na krajevima suženih u oštri rub. Bili su raznih veličina, od takvih u koje je jedva mogao stati jedan čovjek, do dugih s nekoliko sjedala, i svi su se razlikovali jedan od drugog. Gledajući oko sebe, vidjela je dva vrlo velika čamca koja su je zaprepastila. Pramci su bili produženi i uobličeni kao glave čudnih ptica, a sami čamci bili su obojeni ornamentima koji su svi zajedno izgledali kao perje. Blizu crte do koje je čamac uranjao u vodu bile su naslikane oči. Veći čamac imao je iznad središnjeg dijela i pokrov. Pogledavši oduševljeno Džondalara, ona vidje da su mu oči sklopljene, a čelo namršteno od tjeskobe i shvati da je veliki čamac u nekakvoj svezi s njegovim bratom. Ali nisu imali vremena za sjećanja i odmor. Nestrpljivi da im pokažu svoje neobične zanatske vještine i spretnost u plovidbi, domaćini su ih vodili okolo. Ejla primijeti kako se ljudi penju između splavi i čamca po užadi povezanim prečkama. Kad su ju doveli do toga, shvatila je da se i od nje očekuje da učini isto. Većina ljudi hodala je po visećim prolazima spretno održavajući ravnotežu, iako su se čamac i splav s vremena na vrijeme pomicali u suprotnim smjerovima, i Ejla je bila sretna kad joj je Karlono pružio ruku. Sjela je između Markena i Džondalara, pod pokrov koji se protezao s jedne strane na drugu, na klupu na kojoj bi bilo mjesta za više ljudi. Drugi su sjeli na klupe ispred i iza nje, a neki su uzeli vesla s vrlo dugim ručkama. I prije nego što se snašla, već su skinuli konopce koji su ih vezivali uz splav i našli su se usred rijeke. Snažnim glasom, sjedeći na prednjem dijelu čamca, Karlonova sestra Karolio započe ritmični napjev koji se uzdizao nad šumnim pjevom Velike Majke Rijeke. Ejla je zadivljeno gledala kako veslači gone čamac protiv snažne struje.
- 281. Privučena načinom kakosu veslali u skladu s ritmom pjesme, iznenađivalo ju je kako su glatko i brzo napredovali uzvodno. Na zavoju rijeke rubovi stjenovitog klanca približili su se jedan drugom. Između tih visokih zidova koji su se uzdizali iz dubina goleme rijeke zvuk vode postajao je sve glasniji i bliži. Ejla je osjećala kako zrak postaje sve hladniji i vlažniji, a nosnice su joj se raširile od čistog, vlažnog mirisa rijeke i života i umiranja bića u njoj, toliko različitog od prodornih i suhih mirisa ravnice. Na mjestu gdje se tjesnac opet širio, na obje obale drveće je raslo gotovo do samog vodenog ruba. - Ovo mi izgleda poznato - reče Džondalar. - Nije li pred nama mjesto gdje izrađujete čamce? Hoćemo li tamo pristati. - Nećemo sada. Nastavit ćemo i okrenuti kod Pola-ribe. - Pola-ribe? - upita Ejla. - Što je to? Čovjek koji je sjedio pred njom okrenuo se i nacerio. Ejla se sjeti da je on Karolijin muškarac. - Trebala bi pitati njega - rekao je pogledom pokazujući čovjeka uz sebe. Ejla je vidjela kako se Džondalarovo lice crveni od neugodnosti. - Ovdje je postao napola Šaramudonac. Zar ti nije o tome pričao? - Nekoliko se glasova nasmijalo. - Barono, mogao bi joj ti ispričati - reče Džondalar. - Siguran sam da ne bi bilo prvi put. - Džondalar pravo kaže - reče Markeno. - Baronu je to jedna od najdražih priča. Karolio kaže da joj je već dosadila, no svi znaju da on ne može ne prepričati dobru priču, bez obzira koliko je puta već pričao. - A moraš priznati, bilo je smiješno - reče Barono. - Ali ti bi je trebao ispričati. Džondalar se nevoljko nasmiješio. - Drugima možda i jest smiješna. - Ejla mu se radoznalo smiješila. - Tada sam baš učio kako upravljati malim čamcima - reče on. - Imao sam harpun, koplje za ribu, i krenuo sam uzvodno. Primijetio sam da idu je-setre. Ponadao sam se da mi je to prilika da ulovim prvu i ne misleći kako ću sam dovući tako veliku ribu, niti što se može dogoditi u tako malom čamcu. - Ta ga je riba provozala kao nikad prije! - reče Barono, ne mogavši odoljeti. - Nisam bio siguran ni da ću pogoditi; nisam bio naviknut na koplje s konopcem - nastavi Džondalar. -A trebao sam se brinuti što će se dogoditi ako pogodim. - Ne razumijem - reče Ejla. - Kad loviš na kopnu i kopljem nešto pogodiš, recimo srnu, čak i ako je samo raniš, koplje će pasti, i ti je možeš slijediti - objasni Karlono. - Ali ne možeš slijediti ribu u vodi. Harpun ima šiljke koji su okrenuti prema natrag i vezan je jakim konopcem, pa kad pogodiš, šiljak i konopac
- 282. ostaju, da seriba ne izgubi u vodi. Drugi kraj konopca može se privezati za čamac. - Jesetra koju je pogodio povukla ga je uzvodno, njega, čamac i sve ostalo - opet upade Barono. - Bili smo na obali i vidjeli smo ga kako prolazi držeći konop koji je bio vezan uz čamac. Nikad prije nisam vidio da netko plovi tako brzo. Bila je to najsmješnija stvar koju sam ikada vidio. Džondalar je mislio da je ulovio ribu, no zapravo je riba ulovila njega! Ejla se smješkala zajedno sa svima. - Kad je riba napokon izgubila dovoljno krvi i uginula, već sam bio prilično daleko - nastavi Džondalar. - Čamac je bio gotovo potopljen i na kraju sam morao plivati do obale. U svemu tome, čamac je otplovio nizvodno, a riba se našla u mirnijoj vodi blizu kopna. Izvukao sam je na obalu. Već je prilično zahladilo i bilo mi je hladno, a izgubio sam nož i nisam mogao naći suhog drva, niti ičega drugoga za zapaliti vatru. Iznenada se pojavio jedan mladi zbitoglavac... jedan iz Plemena. Ejla razrogači oči od iznenađenja. Priča je dobila posve novo značenje. - Odveo me do svoje vatre. Kraj vatre je bila i starija žena, a ja sam se tako tresao da mi je dala vučje krzno. Kad sam se malo zagrijao, vratili smo se do rijeke. Mladi zbi... taj mladić tražio je pola ribe i ja sam mu je rado dao. Razrezao je jesetru napola, po dužini, i ponio svoju polovicu. Ostali koji su me vidjeli u prolazu pošli su me tražiti i uskoro su me našli. Iako su mi se svi smijali, bio sam presretan što ih vidim. - Pa teško je povjerovati da bi samo jedan zbitoglavac mogao sam odnijeti pola takve ribe. Sjećam se da nas je trebalo trojica ili četvorica da bismo donijeli onu polovicu koju je ostavio - reče Markeno. - Bila je to velika jesetra. - Plemenski muškarci su snažni - reče Ejla, - no nisam znala da ima Plemena u ovom kraju. Mislila sam da su svi na poluotoku. - Bilo ih je nešto na drugoj strani rijeke - reče Barono. - I što se dogodilo? - upita Ejla. Ljudi u čamcu iznenada se snuždiše i počeše skretati poglede. Napokon Markeno reče: - Kad je Doraldo umro, Dolando je skupio mnogo ljudi i... pošli su na njih. Za neko vrijeme većina je... otišla... Mislim da su otišli. - Pokaži mi to opet - reče Rošario žaleći što ne može pokušati svojim rukama. Toga je jutra Ejla na njezinu ruku stavila brezovu koru. Iako se još nije potpuno osušila, čvrsta i laka tvar već je bila dovoljno kruta da joj drži ruku nepomičnom i Rošario je uživala u većoj pokretljivosti koju joj je takav način učvršćenja omogućavao, no Ejla joj ipak nije dozvolila da tom rukom nešto radi.
- 283. Sjedile su sTolijom na suncu na nekoliko mekih divokozinih koža. Ejla je izvadila svoju kutiju za šivanje i pokazivala im provlakač koji je izumila uz pomoć ljudi iz Lavljeg tabora. - Najprije moraš šilom izbušiti rupe u obje kože koje želiš sašiti - reče Ejla. - Tako uvijek radimo - reče Toli. - Ali sada uzmeš ovo i time vučeš nit kroz rupe. Nit prođe kroz ovu malu rupicu na stražnjem dijelu i kad staviš šiljak u zareze u koži povučeš nit kroz oba dijela koja želiš spojiti. - Iznenada, dok je pokazivala iglu od bjelokosti, Ejli sinu jedna misao. Kad bi bio dovoljno oštar, tko zna bi li taj provlakač niti mogao sam napraviti i rupicu? Ali koža zna biti tvrda. - Daj da vidim - reče Tolija. - A kako provučeš nit kroz rupicu? - Ovako, vidi - reče Ejla i pokaže joj, a zatim vrati. Tolija napravi nekoliko šavova. - Tako je lako! - reče ona. - Gotovo bi se moglo jednom rukom. Pažljivo gledajući, Rošario pomisli da je Tolija u pravu. Iako se nije mogla služiti slomljenom rukom, kad bi njome mogla samo držati kožu, s takvim bi provlakačem mogla šivati zdravom rukom. - Nikad nisam vidjela nešto takvo. Kako ti je to palo na pamet - upita ona. - Ne znam ni sama - reče Ejla. - Toga sam se sjetila kad sam se mučila da nešto zašijem, a mnogi drugi su mi pomogli. Mislim da je najteže bilo napraviti kremeni probijač dovoljno malen da probuši tu rupicu na kraju. Džondalar i Vimez su to napravili. - Vimez je kalatelj kremena u Lavljem taboru - objasni Tolija. - Čujem da je vrlo dobar. - A znam da je Džondalar dobar - reče Rošario. - Razradio je toliko poboljšanja na našim alatima za izradu čamaca da su svi poludjeli za njim. Sitnice, ali značile su veliku promjenu. Podučavao je Darva dok nije otišao. Džondalar je dobar učitelj. Možda bi mu mogao pokazati još toga. - Džondalar kaže da je mnogo naučio od Vimeza - reče Ejla. - Možda, a čini se da ste oboje dobri u smišljanju boljih načina da se nešto uradi - reče Tolija. - Taj tvoj provlakač znatno će olakšati šivanje. Čak i kad znaš provlačiti niti kroz rupe šilom, to je uvijek teško, a Džondalarov bacač koplja svakog je oduševio. Kad ste pokazali kako njime dobro gađate, ljudi su pomislili da će to svatko moći; ali mislim da to nije tako lako kao što je izgledalo kad ste vi radili. Sigurno ste malo više vježbali. Džondalar i Ejla bili su pokazali bacače kopalja. Trebalo je mnogo spretnosti i strpljenja da se lovac približi divokozi dovoljno da bi je mogao pogoditi, pa su, vidjevši kako se daleko kopile moe baciti
- 284. bacačem, šamudonski lovcijedva dočekali da ga isprobaju na plahim planinskim antilopama. Neki od ramudon-skih lovaca na jesetre toliko su se oduševili bacačem da su mu odlučili prilagoditi harpune i pokušati hoće li ići. U raspravi je Džondalar spomenuo svoju ideju o dvodijelnom koplju, s dugom stražnjom motkom na kojoj bi bila dva do tri pera i manjim dijelom koji se da skinuti i koji ima šiljak. Odmah su shvatili mogućnosti koje to pruža i obje su skupine u idućih nekoliko dana isprobale nekoliko načina. Iznenada, na udaljenijem dijelu polja začuje se neki žamor. Tri žene podigoše pogled i ugledaše kako nekoliko ljudi podiže košaru. Pritrčalo im je nekoliko momaka. - Ulovili su! Ulovili su je bacačem harpuna - vikao je Darvalo približivši se ženama. - I to ženku. - Pogledajmo - reče Tolija. - Pođite, ja ću za vama čim spremim provlakač - reče Ejla. - Pričekat ću te - rekla je Rošario. Dok su one stigle do ostalih, prvi komad jesetre već je bio istovaren, a košara je već bila na putu dolje. Bila je to golema riba, prevelika da bi je mogli donijeti cijelu, no najprije su prenijeli najbolji dio: sto kilograma sitnih crnih jesetrinih jajašaca. To što su već pri prvom lovu novim oružjem napravljenim prema Džon-dalarovu bacaču kopalja ulovili veliku ženku činilo se kao dobar znak. Na kraj polja iznijeli su okvire za sušenje ribe i većina ih se bacila na rezanje velike ribe u manje dijelove. Veliku količinu ikre donijeli su, međutim, u stambeni dio. Dužnost nadgledanja raspodjele pripala je Rošario. Zamolila je Ejlu i Toliju da joj pomognu i svima je podijelila da kušaju. - Ovo godinama nisam jela - reče Ejla, uzimajući još jedan zalogaj. - Najbolje je kad se izvadi svježe, ali ovdje je toga tako mnogo. - Što je dobro, jer inače ne bismo smjeli mnogo pojesti - reče Tolija. - Kako to? - Zato što je jesetrina ikra jedna od stvari kojima se služimo da divokozina koža bude tako meka - objasni Tolija. - Najveći dio ikre ode na to. - Voljela bih jednom vidjeti kako postižete da koža tako omekša - reče Ejla. - Uvijek sam voljela obrađivati kožu i krzno. Kad sam živjela s Lavljim taborom naučila sam bojiti kože u crveno, a Krozija mi je pokazala kako napraviti bijelu kožu. Sviđa mi se i vaša žuta boja. - Čudi me što ti je Krozija to htjela pokazati - reče Toli. Značajno je pogledala Rošario. - Mislila sam da je bijela koža tajna Ždralova ognjišta.
- 285. - Nije mirekla da je tajna. Rekla mi je da je to naučila od svoje majke, a njezina kći nije se previše zanimala za obradu kože. Činilo mi se da joj je drago što nekome može prenijeti svoje znanje. - Pa, kao članice Lavljega tabora vjerojatno ste bile kao iz iste obitelji - reče Tolija, prilično iznenađena. - Ne vjerujem da bi to pokazala strancu kao što ne bismo ni mi. Saramudonski način obrade kože je tajna. Naše su kože cijenjene i mnogo vrijede u razmjeni. Kad bi svi znali kako ih obrađivati više ne bi toliko vrijedile, pa zato to znanje ne dajemo drugima - reče Tolija. Ejla kimnu, no njezina se razočaranost vidjela. - Pa da, lijepa je, a boja je tako svijetla i lijepa. - Žutilo je od mirte, no ne rabimo mirtu zbog boje. Boja se pojavljuje sama od sebe. Močvarna mirta pomaže da koža ostane meka i kad se namoči - oda joj Rošario. - Kad bi ostala s nama, naučili bismo te kako se radi žuta divokozina koža. - Kad bih ostala? Koliko dugo? - Koliko hoćeš Ejla; cijeli život - reče Rošario i pogleda je iskrenim pogledom. - Džondalar je naš rod; smatramo ga svojim. Ne bi mu mnogo trebalo da postane Saramudoncem. Čak je već sudjelovao u izradi čamca. Rekla si da još nisi sparena. Sigurna sam da bi se našlo nekoga tko bi se htio unakrsno spariti s vama i tada bi bila sparena ovdje. Znam da bismo te ovdje rado imali. Otkad je stari Samud umro, treba nam vidar. - Mi bismo se rado s vama unakrsno sparili - reče Tolija. Iako je Rošarijina ponuda došla nepripremljena, od trenutka kad ju je spomenula zvučala je potpuno primjereno. - Morat ću pitati Markena, no sigurna sam da će pristati. Nakon Jetamio i Tonolana bilo nam je teško naći par kojima bismo se htjeli pridružiti. A Tonolanov bi brat bio savršen izbor. Markeno je oduvijek volio Džondalara, a i ja bih rado stanovala s Mamutonkom. - Nasmiješila se Ejli. - I Samio bi voljela da njezin vučić bude stalno s njom. Ponuda je zatekla Ejlu. Kad je shvatila što to znači bila je shrvana. Osjetila je kako joj dolaze suze. - Rošario, ne znam što da kažem. Otkad sam ovdje činilo mi se kao da sam kod kuće. Tolija, bilo bi divno združiti se s vama... - Suze su je preplavile. Suzama je zarazila i šaramudonske žene, koje su počele namigivati i treptati, smješkajući se jedna drugoj kao sudionice neke čudesne urote. - Čim se Markeno i Džondalar vrate, reći ćemo im - reče Tolija. - Markenu će to biti tako drago...
- 286. - Nisam sigurnašto će reći Džondalar - reče Ejla. - Znam da je htio doći ovamo. Čak je odustao i od kraćeg puta, samo da vas vidi, ali ne znam hoće li htjeti ostati. On kaže da se želi vratiti svome narodu. - Ali i mi smo njegovi - reče Tolija. - Niste, Tolija. Iako je ovdje boravio jednako dugo kao njegov brat, Džondalar je još uvijek Zelandonac. Nikad se od toga nije odvojio. Možda i zato njegovi osjećaji za Serenio nisu bili tako snažni - reče Rošario. - To je bila Darvalova majka? - upita Ejla. - Da - reče starija žena, pitajući koliko joj je Džondalar rekao o Serenio, - ali kad se vidi kako voli tebe, možda ovoga puta njegove veze s njegovima nisu tako jake. Zar niste dosta putovali? Zašto tako dugo putovati kad dom možete imati ovdje. - K tomu, vrijeme je da Markeno i ja nađemo još jedan par... prije zime i prije... nisam ti rekla, ali Majka me opet blagoslovila... i morali bismo se spojiti prije nego se ovo dijete pojavi. - I to sam mislila. Divno, Tolija - reče Ejla. Pogled joj odluta u sjetu. - Možda ću i ja jednoga dana imati dijete koje ću moći privinuti uza se... - Ako se unakrsno sparimo, ono koje nosim bit će i tvoje. I bilo bi dobro znati da je tu netko tko može pomoći ako... iako nije bilo nikakvih teškoća kad sam rađala Samio. Ejla pomisli kako bi htjela jednoga dana roditi svoje vlastito dijete, Džondalarovo dijete; ali što ako ne bude mogla? Pazila, je da svaki dan popije svoj jutarnji čaj, ali što ako to nije stvar čaja? Sto ako jednostavno ne može začeti dijete? Ne bi li bilo divno znati da su Tolijina djeca i njezina i Džondalarova? I doista je kraj okolo bio toliko sličan području oko špilje Brunova plemena da se osjećala kao kod kuće. I ljudi su bili dobri, iako nije bila tako sigurna kako je s Dolandom. Hoće li on doista htjeti da ona ostane? I nije bila sigurna što s konjima. Bilo je lijepo što se mogu odmoriti, no hoće li tu biti dovoljno paše za zimu? I hoće li tu imati dovoljno mjesta za trčanje? I, što je najvažnije, što će Džondalar? Hoće li htjeti odustati od svog povratka u zemlju Zelandonaca da bi se nastanio ovdje?
- 287. 19 Tolija stane ispredvelikog ognjišta očarana crvenim sjajem žara i večernjega neba uokvirenog visokim zidovima usjeka. Većina ljudi još je bila na prostoru za okupljanja ispod nagnute stijene; jeli su preostale kupine i ispijali čaj ili blago pjenušavo, tek provrelo vino od bobica. Njihova je proslava svježe jesetre započela prvim i zadnjim kušanjem kavijara iz ženke ulovljene toga dana. Ostatak masnih ribljih jajašaca upotrijebit će za obradu divokozjih koža. - Dolando, želim nešto reći dok smo još svi ovdje - reče Tolija. On kininu, iako je i to već bilo nevažno, jer bi ona nastavila ne čekajući njegovo odobrenje. - Mislim da govorim u ime svih nas kad kažem kako nam je drago što su Džondalar i Ejla s nama - reče ona. Nekolicina to glasno potvrdi. - Svi smo se zabrinuli za Rošario, ne samo zbog boli koju je trpjela, nego i iz straha da se tom rukom više neće moći služiti. Ejla je to promijenila. Rošario kaže da je više ne boli i, s nešto sreće, dobri su izgledi da će joj se ruka potpuno oporaviti. Začu se zbor potvrdnih odgovora koji su izražavali zahvalnost i zazivali sreću. - I rođaku Džondalaru dužni smo zahvalnost - nastavi Tolija. - Kad je prošli put bio ovdje, njegove izmjene našeg alata pomogle su nam, a sada nam je pokazao svoj izbacivač; posljedak toga je i ova proslava. - Skupina ljudi opet glasno izrazi svoje slaganje. - Dok je živio s nama lovio je i jesetre i divokoze, ali se nikad nije izrazio što mu je draže, voda ili kopno. Mislim da bi bio dobar Čovjek s Rijeke... - Tako je Tolija! Džondalar je Ramudonac! - viknu jedan čovjek. - Ili u najmanju ruku napola! - doda Barono uz veliki smijeh. - Ne, ne, on je puno naučio o vodi, ali kopno poznaje puno bolje - reče jedna žena. - Tako je! Pitajmo njega. Bacao je koplje prije no harpun; on je Samudonac! - dodao je neki stariji čovjek. - On čak voli i žene koje love! Ejla pogledom potraži tko je to rekao. Bila je to mlada žena, neznatno starija od Darvala, imenom Rakario. Stalno se motala oko Džondalara, što je ovome smetalo. Žalio se da mu je stalno u.i putu. Džondalar se smješkao slušajući ovo prijateljsko natezanje. cijela ta zbrka bila je samo prijateljsko natjecanje između dijelova plemena; nadmetanje unutar obitelji koje je malo razbijalo rutinu, no nikad nije prelazilo određene granice. Šale, razmetanje i određena doza pogrda bili
- 288. su dopustivi, noodmah bi prekinuli sve što bi moglo neopravdano uvrijediti ili izazvati pravu ljutnju i obje bi se strane zajedno bacile na smirivanje duhova i ublažavanje uvrijeđenosti. - Rekla sam da bi Džondalar bio dobar Čovjek s Rijeke - nastavi Tolija budući su se smirili, - no Ejla se bolje snalazi na kopnu, pa bih radije potakla Džondalara da ostane s kopnenim lovcima, ako želi i ako bi ga oni prihvatili. Ako Džondalar i Ejla žele ostati i postati Saramudoncima, mi bismo im ponudili da se una krsno spare s nama, no kako smo Markeno i ja Ramudonci, oni bi morali biti Šamudonci. Među ljudima provali veliko oduševljenje, praćeno ohrabrujućim primjedbama, pa čak i čestitkama upućivanim i jednom i drugom paru. - Tolija, plan ti je divan - reče Karolio. - Rošario me potakla na to - reče Tolija. - A što misli Dolando o prihvaćanju Ejle? Nju su podigli oni koji žive na poluotoku? - upita Karolio, gledajući ravno u glavara Samudonaca. Nasta muk. Svi su znali što njezino pitanje znači. Hoće li nakon silovitog ispada htjeti prihvatiti Ejlu? Ejla se već ponadala da će njegovo divljanje u bijesu biti zaboravljeno. Pitala se zašto Karolio iznova pokreće tu temu, no ova je to morala; to joj je bila dužnost. Karlono i njegova družica bili su spareni s Dolandom i Rošario, i ovu su skupinu Saramudonaca osnovali zajedno, još onda kada su se s nekolicinom ostalih odselili iz svoga prenapučenog zavičaja. Glavarski se položaj obično dodjeljivao neformalnim konsenzusom, kao prirodan izbor. Obično bi glavareva družica preuzimala dužnosti suglavara, no Karlonova je družica umrla dok je Markeno još bio malen. Ramudonski vođa nije se više službeno spario i njegova je blizanka Karolio, koja je preuzela brigu o dječaku, počela preuzimati i dužnosti vođine družice, pa joj je, kao takvoj, bila dužnost i da postavi to pitanje. Svi su znali da je Dolando dopustio da Ejla nastavi liječiti njegovu ženu, no Rošario je trebala pomoć i Ejla joj je očigledno pomagala. Ali to nije moralo značiti da će on htjeti da ona tu ostane stalno. Moglo bi biti da se on samo privremeno suzdržava. Iako im je vidar bio potreban, Dolando je bio jedan od njihovih. Nisu htjeli primiti stranca koji bi mogao prouzročiti teškoće s njihovim glavarom i moguće razmirice među njima. Dok je Dolando smišljao odgovor, Ejla je osjećala kako joj se grlo steže. Imala je neugodan osjećaj da je nešto zgriješila i da joj se zbog toga sudi. No ipak, znala je da ona ništa nije skrivila. Uznemirila se i pomalo počela ljutiti. Došlo joj je da ustane i ode. Kad je ostala sama na svijetu, bez ikoga svoga, nije mogla birati tko će je posvojiti. Ista se stvar dogodila s Mamutoncima. Hoće li uvijek biti tako? Hoće li se isto dogoditi
- 289. i s Džondalarovimljudima? Pomislila je kako su se Iza i Brunovo pleme brinuli za nju i odlučila da se neće odreći onih koje je voljela. Osjećala se tako usamljenom i ranjivom. A tada osjeti kako joj se netko tiho približio. Okrenula se i zahvalno nasmiješila Džondalaru; odmah joj je bilo bolje, no znala je da joj još uvijek sude i da on čeka ishod. Pozorno ga je gledala znajući što će on odgovoriti, ali Džondalar je čekao Dolandov odgovor prije no što uobliči svoj. Usred tog napetog očekivanja prosu se smijeh male Šamio. Izjurila je iz jedne od nastambi s još nekoliko djece, a Vuk je trčao među njima. - Nije li zadivljujuće kako se taj vuk igra s djecom? - reče Rošario. - Još prije nekoliko dana ne bih mogla povjerovati da ću ikada vidjeti takvu životinju među djecom koju volim, a da se ne uplašim za njih. Možda bi to vrijedilo upamtiti. Kad upoznaš životinju koju si nekad mrzio i koje si se bojao, može ti postati vrlo draga. Mislim da je bolje pokušati upoznati nego slijepo mrziti. Dolando je u sebi dobro promislio kako će odgovoriti na Karolijino pitanje. Znao je što ga pitaju i koliko toga ovisi o njegovu odgovoru, no nije mu bilo lako uobličiti to što misli i osjeća. Osmjehnuo se voljenoj ženi, sretan što ga ona tako dobro poznaje. Osjetila je što mu treba i pokazala mu kako odgovoriti. - Slijepo sam mrzio - reče on, - i slijepo sam uzimao živote onih koje sam mrzio. Mislio sam da su to zle životinje i htio sam ih sve ubiti, no to mi nije vratilo Doralda. Sada sam shvatio da nisu zaslužili takvu mržnju. Bili životinje ili ne, bili su izazvani. S time moram živjeti, ali... Tu Dolando zastane i zausti da kaže nešto o onima koji su znali više no što su mu rekli, a ipak su sudjelovali u njegovim osvetama, ali se predomisli. - Ova žena - nastavi on, pogledavši Ejlu, - ova vidarica kaže da su je oni odgojili, da su joj znanje dali oni, koje sam ja držao zlim životinjama, oni koje sam mrzio. Čak i kad bih još imao mržnje za njih, ne bih mogao mrziti nju. Njezinom zaslugom dobio sam natrag Rošario. Bilo bi vrijeme da pokušam razumjeti. Mislim da je Tolijina ideja dobra. Bit će mi drago ako Šamudonci prihvate Ejlu i Džondalara. Ejla osjeti kako je preplavljuje olakšanje. Sada je u potpunosti shvatila zašto su ti ljudi izabrali baš njega za vođu. U svakodnevnom su ga životu dobro upoznali i znali su vrijednosti tog čovjeka. - Onda, Džondalare? - upita Rošario. - Sto kažeš? Ne misliš li da je vrijeme da konačno završiš to svoje Putovanje? Smjesti se, osnuj svoje ognjište, i dopusti Majci da blagoslovi Ejlu djetetom ili djecom. - Ne mogu naći riječ koje bi opisale kako sam zahvalan - progovori Džondalar, - što nas pozivate. Bilo bi lako ovdje s vama stvoriti dom i
- 290. vaša me ponudastavlja na kušnju. Ali ja se moram vratiti Zelandoncima... - kratko je oklijevao - ako ni zbog čega drugog, onda barem zbog Tonolana. Zastao je i Ejla se okrenu da ga vidi. Znala je da će odbiti, no nije očekivala da će to tako reći. Vidjela je sitan, gotovo neprimjetan mig, kao da je mislio na nešto drugo. Osmjehnuo joj se. - Kad je Tonolan umro, Ejla je učinila sve što je mogla da njegovoj duši olakša Putovanje u drugi svijet, no predmnijevam da se njegov duh ipak nije smirio i strahujem, da on sada luta sam i traži put povratka Majci. Njegove su riječi iznenadile Ejlu i ona ga je pozorno gledala dok je nastavljao. - Ne mogu ga tako ostaviti. Netko mu mora pomoći da nađe put, a ja znam samo jednu osobu koja bi to mogla. To je Zelandoni; ona je šamud, vrlo moćan šamud, i bila je uz njega kad se rodio. Možda bi uz Martoninu pomoć - Martona je njegova i moja mati - Zelandoni mogla pronaći njegovu dušu i dovesti je do pravoga puta. Ejla je znala da to nije razlog zašto se želio vratiti, odnosno bar nije glavni razlog. Osjećala je da je sve što govori istina, ali, poput onog odgovora koji mu je dala kad ju je pitao o zlatnim nitima, ne baš cijela istina. - Dugo te nije bilo, Džondalare - reče Tolija na kojoj se jasno vidjelo da je razočarana. - Čak i kad bi mu mogle pomoći, kako možeš znati jesu li tvoja majka i ta Zelandoni još uvijek žive. - Ne znam, Tolija, ali moram pokušati. Mislim da bi Martona i ostali rođaci, čak i ako ne budu mogli pomoći, ipak htjeli znati kako mi je ovdje bilo dobro s Tamijom, i s tobom i Markenom. Siguran sam da bi mojoj majci Tamio bila draga i znam da bi i tebe zavoljela, Tolija. - Čak ni ovako razočarana, Tolija nije mogla sakriti kako joj godi njegov kompliment. - Tonolan je prošao veliko Putovanje - a uvijek je to bilo njegovo Putovanje. Ja sam ga samo slijedio i pazio na njega. Htio bih im reći kakvo je to Putovanje bilo. Išao je sve do kraja Velike Majke Rijeke, no najvažnije je što je ovdje našao dom i ljude koji su ga zavoljeli. Ta priča zaslužuje da bude ispričana. - Čini mi se da ti još uvijek pokušavaš pratiti svog brata i čuvati ga i na drugom svijetu - reče Rošario. - Ako to baš moraš, možemo ti samo poželjeti sve najbolje. Mislim da bi nam Samud rekao da moraš ići svojim putom. Ejla promisli što je Džondalar učinio. Ponudu da postane jednim od njih Tolija i Saramudonci nisu dali tek tako. Bila je to velikodušna ponuda i velika čast te je stoga bilo teško odbiti je ne uvrijedivši ih. Takvo je
- 291. odbijanje prihvatljivim moglaučiniti samo potreba da se postigne viši cilj i udovolji višoj nuždi. Džondalar je odlučio da neće spominjati kako oni, iako ih drži rodbinom, ipak nisu ona rodbina za kojom je on čeznuo, no nepotpuna istinitost njegovih riječi omogućila mu je da u odbijanju ostane pristojan i sačuva svoj obraz. U Plemenu je nespominjanje bilo prihvatljivo, jer omogućuje nešto privatnosti u društvu gdje se emocije i misli mogu tako jasno pročitati iz držanja, mimike i jednostavnih gesta. Džondalar je odlučio pokazati obzir. Ejla je imala utisak da Rošario naslućuje istinu, i to da je njegovo objašnjenje prihvatila iz istih razloga iz kojih ga je on dao. Ejli ta pojedinost nije promakla. Shvatila je da velikodušne ponude mogu imati i drugu stranu. - Koliko dugo namjeravaš ostati? - upita Markeno Džondalara. - Dosad smo već prešli više nego sam očekivao. Nisam se nadao da ćemo ovamo stići prije jeseni. Mislim da smo zbog konja išli brže - objasnio je, - ali čeka nas još dug put i teške prepreke. Volio bih otići što prije. - Ali ne možemo tako brzo - upade Ejla. - Ne mogu otići dok Rošarijina ruka ne zacijeli. - A koliko će to trajati? - namršti se Džondalar. - Rekla sam joj da će ruka morati ostati učvršćena brezovom korom mjesec i još pola idućeg mjeseca - reče Ejla. - To je predugo. Ne možemo ostati tako dugo. - A kako dugo možemo? - upita Ejla. - Ne jako dugo. - Ali tko će skinuti koru? Tko će znati da je pravo vrijeme? - Poslali smo glasnika da pozove šamuda - reče Dolando. Ne bi li i drugi vidar mogao znati? - Mislim da bi - reče Ejla, - ali rado bih razgovarala s tim šamudom. Džondalare, ne možemo li ostati bar dok ne dođe? - Ako ne bude predugo, možemo, no možda bi mogla pokušati reći Dolandu ili Toliji što treba raditi, za svaki slučaj. Džondalar je četkao Trkača i činilo mu se da pastuhova dlaka brzo raste i postaje gušća. Učinilo mu se da je tog jutra osjetio kako je u zraku zahladilo, a pastuh se činio osobito nemirnim. - I tebi se, jednako kao i meni, odlazi, zar ne, Trkaču? - rekao mu je. Konj zastriže ušima prema Džondalaru začuvši svoje ime, a Njiska protrese glavom i zarže. - I ti bi, zar ne, isto tako rado krenula? Ovo nije pravo mjesto za konje. Treba vam više prostora za trčanje. Mislim da ću morati podsjetiti Ejlu na to.
- 292. Pljesnuo je Trkačapo leđima, a zatim krenuo natrag prema nadvišenoj stijeni. Vidjevši kako Rošario sjedi uz veliko ognjište i šije jednom rukom, služeći se jednim od Ejlinih provlakača konca, pomislio je kako joj je očito znatno bolje. - Znaš li gdje je Ejla? - upita je. - Ona i Tolija otišle su s Vukom i Šamio. Rekle su da idu tamo gdje se izrađuju čamci, ali mislim da je Tolija htjela Ejli pokazati Drvo želja te položiti žrtvu za lako rođenje i zdravo dijete. Na Toliji se sada već vidi Majčin blagoslov - reče Rošario. Džondalar sjedne pokraj nje. - Rošario, nešto sam te htio pitati - reče on, - riječ je o Serenio. Bilo mi je strašno ostaviti je onako. Je li bila... sretna kada je otišla odavde? - Bila je uznemirena i na početku vrlo nesretna. Na tvoju ponudu da ostaneš odgovorila ti je da odeš s Tonolanom, jer te on više treba. Tada se iznenada pojavio Tolijin rođak. On je u mnogome sličan njoj, i uvijek kaže što misli. Džondalar se nasmiješi. - Takvi su oni. - I sličan joj je. Za dobru je glavu niži od Serenio, no snažan je. I on je na brzinu odlučio. I samo pogledavši, znao je da je ona njegova prelijepa vrba, kako se u njihovom jeziku to kaže. Mislila sam da je neće moći uvjeriti i gotovo mu rekla da se i ne trudi - iako ga ništa što bih ja mogla reći ne bi zaustavilo - no mislila sam da nema nade i da poslije tebe nikad neće biti zadovoljna s nekim drugim. A onda sam ih jednog dana vidjela kako se smiju i shvatila svoju pogrešku. Izgledala je kao da je poslije duge kiše iznova procvala. Vratila se u život. Mislim da je, nakon što je bila sa svojim prvim muškarcem kad je rodila Darva, još nisam vidjela tako sretnu. - Drago mi je što to čujem - reče Džondalar. - Zaslužila je sreću. A kad sam odlazio, pitao sam se... rekla je da ju je možda Majka blagoslovila. Je li bila trudna? Je li u njoj Majka pokrenula novi život, možda od moga duha? - Ne znam. Sjećam se da je, kad si odlazio, rekla kako je pomislila da možda jest. Bio bi to poseban blagoslov njezinom novom sparivanju, ali više mi to nije spominjala. - Ali, što misliš? Je li izgledala kao da je trudna? Može li se tako brzo to već vidjeti? - Rado bih ti točno rekla, ali ne znam. Mogu samo reći da je možda bila. Rošario ga je pažljivo promatrala i pitala se zašto ga to toliko zanima. Nije to kao da se dijete rodilo na njegovu ognjištu - tih se prava odrekao odlazeći - iako bi, ako je tada već bila trudna, Serenijino dijete vjerojatno bilo od njegova duha. Nasmiješila se pomislivši na prizor koji bi Serenijin
- 293. sin, visok kaoDžondalar, pružao na ognjištu niskoga muškarca. Pomislila je kako bi mu to vjerojatno bilo drago. Otvorivši oči, Džondalar se zagleda u razbacanu opremu za spavanje pokraj sebe. Odgurnuo je svoje pokrivače, sjeo na rub ležaja, zijevnuo i protegnuo se. Pogledavši oko sebe, shvatio je da je kasno ustao. Svi su drugi već ustali i otišli. Oko vatre se sinoć govorilo o lovu na divokoze. Netko ih je vidio kako dolaze s visokih litica. Bio je to znak da će uskoro početi sezona lova na spretne planinske, kozama slične antilope. Ejla je bila jako orna za lov na divokoze, no kad su krenuli na spavanje, Džondalar ju je šapatom podsjetio da će uskoro morati otići. Ako se divokoze spuštaju, na visokim pašnjacima postaje hladno, a to je znak da se bliži kraj ljeta. Ostao im je još dalek put i zato su morali krenuti dalje. Nisu se baš svađali, no Ejla mu je dala znak da ne želi poći. Govorila je o Rošarijinoj ruci, a on je znao da bi htjela ići i u lov na divokoze. Ustvari, bio je siguran da bi ona htjela ostati sa Šaramudoncima, i pitao se nije li to njezin pokušaj da odgodi odlazak, u nadi da će se on predomisliti. Ona i Tolija već su se čvrsto sprijateljile, a činilo se i da je svi vole. Bilo mu je drago što je tako omiljena, ali od toga će rastanak postati samo još teži, a što dulje ostanu, bit će im teže otići. Dugo u noć ležao je budan i razmišljao. Pitao se ne bi li trebali ostati zbog nje; ali, onda su isto tako mogli ostati i s Mamutoncima. Napokon je zaključio da bi trebali otići što prije, već za dan, dva. Ejli to jamačno neće biti drago. Ustao je, odjenuo se i potom krenuo prema izlazu. Odgurnuv-ši zastor, izašao je i odmah osjetio hladan vjetar. Žureći prema mjestu gdje su muškarci obično obavljali jutarnju nuždu, pomislio je da će mu uskoro trebati toplija odjeća. Umjesto oblaka šarenih leptira, što su okolo lepršali - uvijek se pitao što ih toliko privlači na tako smrdljivo mjesto - primijetio je list koji je treperavo padao, s drveta čije je lišće počelo mijenjati boju. Kako to nije ranije primijetio? Dani su brzo prolazili i vrijeme je bilo ugodno da nije ni primijetio promjenu. Iznenada se sjetio kako se nalaze daleko prema jugu zemlje. Možda je godina već odmakla dalje no što je mislio i na sjeveru bi već moglo biti znatno hladnije. Žureći se natrag u zaklon, bio je još odlučniji za polazak. - Probudio si se - reče Ejla, ulazeći s Darvalom dok se Džondalar još odijevao. - Došla sam te probuditi dok još ima hrane. - Baš sam se toplije odijevao. Vani je svježe - reče on. - Uskoro će biti vrijeme da opet pustim bradu.
- 294. Ejla je shvatilanjegovu poruku. Još je uvijek govorio o istoj stvari o kojoj su razgovarali prethodne noći; vrijeme se mijenja i oni moraju krenuti. Njoj se o tome nije razgovaralo. - Mislim da bismo trebali raspremiti zimsku odjeću i provjeriti u kakvom je stanju. Jesu li naše putne košare još kod Dolanda? - upitao je. On zna gdje su, zašto to onda pita mene? Znaš li zašto, upita Ejla samu sebe, tražeći način da promijeni temu. - Jesu, tamo su - reče Darvalo, trudeći se da bude koristan. - Trebat će mi toplija košulja. Ejla, sjećaš li se u kojoj su košari moje zimske stvari? Dakako da se sjećala. I on se sjećao. - Odjeća u kojoj si sada, nije nimalo slična onoj u kojoj si došao prošli put - reče Darvalo. - Ovo mi je dala jedna Mamutonka. Kad sam prošli put došao, još sam nosio zelandonsku odjeću. - Jutros sam probao košulju koju si mi dao. Još mi je malo prevelika, ali ne jako - reče mladić. - Darvo, još uvijek imaš tu košulju? Gotovo sam zaboravio kako je izgledala. - Želiš li je vidjeti? - O, da, želim - reče Džondalar. Usprkos svemu, i Ejlu je to zanimalo. Prešli su nekoliko koraka do Dolandova drvenog skloništa S police nad svojim ležajem, Darvalo skinu pažljivo umotan za-motuljak. Odvezao je konopčiće, rasklopio mekani kožni omot i podigao košulju. Ejla pomisli kako je ta košulja neobična. Ukrasni uzorak, kao i to što je bila dulja i šire krojena, nisu bili nimalo slični odjeći na koju je Ejla bila navikla. Jedna ju je stvar iznenadila više od svega ostalog. Košulja je bila ukrašena bijelim hermelinovim repovima s crnim vršcima. I Džondalaru je sada košulja izgledala čudna. Toliko se toga dogodilo otkad je zadnji put odjenuo tu košulju, da mu se učinila gotovo starinskom. Nije ju često nosio onih godina dok je živio sa Šaramudoncima, jer se radije odijevao poput ostalih. Iako je prošlo samo nekoliko mjeseci više od godine dana što ju je poklonio Darvu, činilo mu se da su prošle mnoge godine otkad je zadnji put vidio odjeću iz svoje domovine. - I napravljena je tako da bude široka, Darvo. Nosi je s pojasom. Hajde, stavi je na sebe! Pokazat ću ti. Imaš li nešto čime ćeš se opasali? - upita Džondalar.
- 295. Mladić navuče ukrašenukožnu košulju sličnu tunici preko glave, a zatim doda Džondalaru čvrsti kožni remen. Ovaj mu reče da se protegne, a zatim mu zaveže remen prilično nisko, gotovo na samim kukovima, pa je košulja visjela tako da su se hermeli-novi repovi slobodno njihali. - Vidiš, nije tako velika - reče Džondalar. - Ejla, što ti misliš? - Neobična je. Nikad nisam vidjela takvu košulju, ali mislim da dobro izgleda - reče ona. - Sviđa mi se - reče mladić šireći ruke i gledajući naniže, nastojeći vidjeti kako izgleda. Možda bi je mogao odjenuti kad sljedeći put krenu u posjet Šaramudoncima koji žive nizvodno. Možda će se svidjeti onoj djevojci koja mu je upala u oči. - Drago mi je što sam ti stigao pokazati kako da je nosiš... - reče Džondalar, - prije nego što odemo. - Kada odlazite? - upita Darvalo zaprepašten. - Sutra ili najkasnije prekosutra - reče Džondalar, gledajući ravno u Ejlu. - Čim se pripremimo. - S one strane planina mogle su već početi i kiše - reče Dolando, - a znaš kakva je Sestra kad počne plaviti. - Nadam se da neće biti tako zlo - reče Džondalar. - Trebao li nam vaš veliki čamac da je prijeđemo. - Ako hoćete ići čamcem, mi ćemo vas povesti do Sestre - reče Karlono. - Ionako nam treba močvarne mirte - doda Karolio, - a po nju uvijek idemo tamo. - Rado bih išao rijekom u vašem čamcu, ali mislim da njime nećemo moći voziti konje - reče Džondalar. - Nisi li rekao da oni mogu plivati? Možda bi mogli plivati za čamcem - predloži Karlono, - a vuka možemo voziti. - Da, konji znaju plivati preko rijeke, ali daleko je do Sestre, ako se dobro sjećam nekoliko dana - reče Džondalar, - a ne vjerujem da bi konji mogli plivati tako daleko preko rijeke. - Postoji i put preko planina - reče Dolando. - Morat ćete se samo malo vratiti natrag, a zatim se popeti prema jednom od manjih vrhova i zaobići ga. Staze su označene i odvest će vas blizu mjesta gdje se Sestra ulijeva u Majku. Malo južno nalazi se visoki greben koji se izdaleka vidi i kad stigneš u dolinu označava put prema tome mjestu. - A bi li to bilo dobro mjesto za prelazak preko Sestre? - upita Džondalar, sjećajući se široke zapjenjene rijeke kakvu je vidio kad je tamo bio posljednji put. - Možda i ne, ali odatle možeš slijediti Sestru prema sjeveru, dok ne nađeš bolje mjesto, iako to nije mirna rijeka. Njezini pritoci dolaze s
- 296. planina, brzi sui jaki, matica joj je brža no u Majke i lakše te zavara - reče Karlono. - Nekoliko nas je jednom gotovo čitav mjesec išlo uzvodno. Cijelo je vrijeme bila brza i nezgodna. - Ali da bih se vratio, moram pratiti Majku, a to znači prijeći Sestru - reče Džondalar. - Onda ti želim sve najbolje. - Trebat će vam hrane - reče Rošario, - a imam i nešto što ti želim dati. - Nemamo gdje staviti nove stvari - reče Džondalar. - To je za tvoju majku - reče Rošario. - Tamijina najdraža ogrlica. Čuvala sam je za Tonolana ako se vrati. Neće ti zauzeti mnogo mjesta. Kad joj je mati umrla, Tamio je trebala nešto po čemu će se znati da nekamo pripada. Rekla sam joj da zapamti da će uvijek biti Saramudonka. Napravila je ogrlicu od divokozinih zuba i kostiju male jesetre, što predstavlja kopno i rijeku. Mislila sam da bi tvoja majka rado imala nešto što je pripadalo ženi koju je izabrao njezin sin. - Tako je. Bit će joj drago - reče Džondalar. - Hvala ti. Znam da će to Martoni mnogo značiti. - Gdje je Ejla. I njoj bih nešto dala. Nadam se da će to imati gdje staviti - reče Rošario. - Ona i Tolija pripremaju stvari za put - reče Džondalar. - Ona zapravo i ne želi otići, bar dok tvoja ruka ne ozdravi. Ali više ne smijemo odgađati. - Sigurna sam da će mi biti dobro - reče ona hodajući ukorak s njim prema nastambama. - Ejla mi je jučer skinula staru brezovu koru i stavila svježu. Osim što se smanjila od neuporabe, čini se da mi je ruka zaliječena, no ona želi da to nosim još neko vrijeme. Kaže da će se ruka popuniti kad s njom počnem raditi. - Sigurno hoće. - Ne znam zašto je glasniku i Samudu trebalo tako dugo, no Ejla je objasnila što trebamo raditi, ne samo meni, nego i Dolandu, Toliji, Karolio i još nekima. Snaći ćemo se bez nje - iako bi nam bilo draže da ste oboje ostali. Još nije kasno da se predomislite... - Rošario, to što ste nas tako rado prihvatili znači mi više nego što ti mogu reći... osobito nakon Dolanda i... Ejlina... djetinjstva... Stala je i pogledala ga. - To te mučilo, zar ne? Džondalar osjeti kako ga oblijeva crvenilo. - Jest - prizna. - Sada više ne, ali znajući što je Dolando mislio o njima, to što si je ti htjela prihvatiti učinilo je... Ne mogu ti to objasniti. Bilo mi je to veliko olakšanje. Ne mogu podnijeti kad joj je teško. Dovoljno je toga prošla.
- 297. - Od togaje međutim ojačala. - Promatrajući ga, Rošario je vidjela gdje se mršti, a njegove prodorne modre oči poprimile su zabrinut izgled. - Dugo te nije bilo. Upoznao si mnogo ljudi, naučio njihove običaje i ponašanje, pa čak i jezike. Možda te tvoj narod više ne poznaje - ti više nisi onaj isti čovjek koji je otišao odavde - a ni oni neće biti baš isti oni kojih se sjećaš. Jedni o drugima mislit ćete po onome što ste bili, a ne prema onome što ste sada. - Toliko sam se brinuo za Ejlu da o tome nisam mislio, no u pravu si. Mnogo je vremena prošlo. Još bi se ona mogla uklopiti bolje nego ja. Njoj će oni biti nepoznati i učit će o njima vrlo brzo, kao i uvijek... - A ti ćeš nešto očekivati - reče Rošario, polazeći dalje prema drvenim zgradama. Prije no što su ušli ona se zaustavi. - Džondalare, ovdje ćete uvijek oboje biti dobrodošli. - Hvala ti, ali daleko je to. Ni ne slutiš koliko je daleko. - Tako je. Ne znam. Ali ti znaš i navikao si na putovanje. Ako ikada osjetiš da se želiš vratiti, neće ti se činiti tako jako udaljeno. - Za nekoga tko nikad nije namjeravao polaziti na duga Putovanja, već sam putovao više no što mi treba - reče Džondalar. - Mislim da će, kad se vratim, biti gotovo s mojim Putovanjima. Točno si rekla, vrijeme je da stanem, no možda ću se na dom lakše naviknuti znajući da imam mogućnost izbora. Ušavši, unutra su našli samo Markena. - Gdje je Ejla? - upita Džondalar. - Otišla je s Tolijom po biljke koje suši. Zar ih niste vidjeli? - Došli smo s polja. Mislio sam da je tamo - reče Džondalar. - I bila je. Ejla je pričala Toliji o nekim od svojih lijekova. Nakon što je jučer pregledala tvoju ruku i objasnila joj što da učini za tebe, nisu prestale govoriti o biljkama i njihovoj ljekovitosti. Džondalare, ta žena mnogo zna. - Znam da zna. Ne shvaćam kako uspijeva sve to zapamtiti. - Jutros su otišle i vratile se s punim košarama svega i svačega. Donijele su i neke sitne žute biljne niti. Sada objašnjava kako ih treba pripremiti - reče Markeno. - Šteta je što odlaziš, Džondalare. Toliji će Ejla nedostajati. Oboje ćete nam svima nedostajati. - Nije mi lako otići, ali... - Znam. Tonolan. Nešto bih ti dao - reče Markeno, tražeći po drvenoj kutiji punoj raznog alata i pribora od drveta, kostiju i rogova. Izvukao je čudan predmet napravljen od glavne grane jelenjeg roga odrezanih parožaka i s rupom neposredno ispod mjesta gdje su se nekad spajali. Predmet je bio urešen, ali ne stiliziranim i geometrijskim likovima riba i ptica tipičnima za Šaramudonce. Oko ručke su bili urezani
- 298. vrlo lijepi ivjerni likovi jelena i turova. Nešto u tom predmetu izazove u Džondalara trnce, a kad je pogledao izbliza protrnuo je prepoznavši ga. - Time je Tonolan ravnao koplja - reče. Koliko li je puta vidio kako njegov brat rukuje tim alatom. Čak se sjećao i kako je došao do njega. - Mislio sam da bi ti možda bilo drago da ga imaš pri sebi, za uspomenu. I koristio bi ti istodobno u potrazi za njegovom dušom. A kad ga... kad njegovu dušu ispratiš na počinak, moglo bi i njemu zatrebati - reče Markeno. - Hvala ti, Markeno - reče Džondalar, uze čvrsti alat i pregleda ga s divljenjem i poštovanjem. Toliko je pripadao njegovu bratu da mu je oživljavao sjećanja na njega. - To mi mnogo znači. - Odvagnuo je stvar u ruci, okrenuo je i u njezinoj težini osjetio Tonolana. - Dobro si rekao. U tome je toliko Tonolana da ga gotovo osjećam. - Nešto bih dala Ejli, a čini se da je sada pravi čas - reče Rošario i izađe. Džondalar pođe za njom. Kad su ušli pod Rošarijin krov, Ejla i Tolija tako brzo podigoše pogled da im se na trenutak učinilo da su upali u nešto tajnovito i osobno. No, njihovi su im osmjesi, puni dobrodošlice, raspršili taj utisak. Rošario pođe u stražnji dio i s police uze zavažljaj. - Ovo je za tebe - reče ona Ejli, - jer si mi pomogla. Zamotala sam da ostane čisto dok putujete. A omot će ti poslije dobro doći kao ručnik. Ugodno iznenađena, Ejla odveže konopac i odmota meku divokozinu kožu ispod koje se pokaza još jedna lijepa žuta koža, divno ukrašena perjem i zrncima. Kad ju je podigla, nije mogla sakriti svoje iznenađenje. Bila je to doista najljepša haljina koju je ikad vidjela. Pod njom je bio smotan i par ženskih improviziranih hlača, ustvari, nogavica bogato ukrašenih uzorkom kao na haljini. - Rošario! Pa ovo je prekrasno. Nikad nisam vidjela ništa tako lijepo. Previše je lijepo da bi se nosilo - reče Ejla. Odložila je stvari i zagrlila darovateljicu. Prvi put otkad je stigla, Rošario primijeti njezin strani izgovor, osobito nekih riječi, no dojam joj nije bio neugodan. - Nadam se da će ti pristajati. Kako bi bilo da probaš, pa da vidimo? - reče Rošario. - Doista misliš da probam? - upita Ejla, koju je bilo gotovo strah dirati te stvari. - Moraš znati hoće li ti stajati da bi je mogla nositi kad se budete sparivali. Ejla se osmjehnu Džondalaru, ushićena i presretna što je dobila tu nošnju, no suzdržala se da ne spomene kako je ruho za obred sparivanja već dobila od Talutove družice Nezije u Lavljem taboru. Nije
- 299. mogla nositi oboje,no već će se naći svečanih prigoda u kojima će odjenuti novu haljinu. - Ejla, imam i ja nešto za tebe. Nije tako lijepo, ali korisno je - reče Tolija, pružajući joj pregršt mekanih kožnih ovoja iz kožne vrećice što je visila na njezinom pojasu. Ejla ih uze izbjegavajući Džondalarov pogled. Odmah je shvatila što je to. - Kako si znala da mi trebaju novi remeni za doba mjesečnih kletvi? - Ženi to uvijek dobro dođe, osobito na putu. Imam i dobrih upijača. Rošario i ja o tome smo razgovarale. Zbog dugog puta nisam ti mogla pokloniti nešto tako lijepo poput haljine što ju je ona za tebe napravila. Zato sam se pobrinula da moj poklon bude koristan - reče Tolija objašnjavajući svoj praktični dar. - Savršeno je. Nisi mogla naći ništa što bi mi bilo potrebnije. Dobro si to smislila - reče Ejla, a zatim okrenu glavu i trepnu očima. - Nedostajat ćeš mi. - Dobro, dobro, niste još krenuli. Idete tek sutra. Ima još vremena za suze - reče Rošario, iako niti njezine oči nisu bile baš suhe. Te večeri Ejla je ispraznila obje košare i raširila sve što kani ponijeti sa sobom, razmišljajući kako da to sve složi i još k tomu ponese svu onu hranu koju su im dali. Džondalar će ponijeti dio, ali ni on neće imati mnogo mjesta. Nekoliko su puta razgovarali o zdjelastom čamcu, pokušavajući procijeniti je li njihova korisnost pri prelaženju rijeka vrijedna truda nošenja takve nezgrapne stvari kroz šumu. Napokon su odlučili da će ga ponijeti, no nisu zbog toga bili baš sretni. - Kako ćeš sve to ugurati u samo dva paketa? - upita Džondalar, gledajući hrpu tajnovitih pažljivo umotanih zavežljaja i paketa. Bio je zabrinut zbog tolikog tereta. - Jesi li sigurna da ti sve to treba? Što je u ovome? - Sva moja ljetna odjeća - reče Ejla. - Ostavit ću je ako budem morala, ali trebat će mi nešto što ću nositi sljedećeg ljeta. Samo mi je drago što više ne moram pakirati zimsku odjeću. - Ahamm - zamumlja on ne mogavši naći pogrešku u njezinu razmišljanju, ali još uvijek zabrinut zbog opterećenja. Iznova pogleda hrpu i primijeti smotak kojeg se sjećao od prije. Nosila ga je još od početka putovanja, ali on još uvijek nije znao što je unutra. - Sto je u ovome? - Džondalare, ne pomažeš mi baš - reče Ejla. - Bolje da do-neseš onu hranu koju smo dobili od Karolio i pokušaš naći mjesta u svojoj košari za to. - Polaku, Trkaču, smiri se - reče Džondalar vukući povodac i držeći ga čvrsto uza se, tapšajući pastuhovu glavu i vrat, nastojeći ga time
- 300. umiriti. - Rekaobih da je shvatio da smo spremni za polazak, pa je sada nestrpljiv. - Sigurno će Ejla brzo doći - reče Markeno. - Njih su dvije postale vrlo bliske za ovo kratko vrijeme. Sinoć je Tolija plakala žaleći što ne ostajete. Pravo da kažem, i meni je žao što.odlazite. Tražili smo i razgovarali s više parova, ali ni s kim od njih nismo poželjeli zajedno živjeti, sve dok se vi niste pojavili. Uskoro ćemo se morati odlučiti. Jeste li sigurni da se nećete predomisliti? - Markeno, za mene je ta bila doista teška odluka. Tko zna što ću naći kad stignem. Sestra mi je sigurno već odrasla, a vjerojatno me se i ne sjeća. Ne znam što radi moj stariji brat, a ni gdje je. Samo da mi je moja majka još uvijek živa - reče Džondalar, -i Dalanar, muškarac našeg ognjišta. Moja rođakinja, kći njegovog drugog ognjišta, sada bi sigurno već mogla biti majka, ali ne znam uopće je li se s kime već sparila. Ako jest, sigurno ga ne poznajem. Zapravo, više nikoga neću poznavati, a sa svima vama uistinu sam tako blizak. Ali moram ići. Markeno potvrdno klimnu. Njiska tiho zarže, i oni podigoše poglede. Rošario, Ejla i Tolija, koja je nosila Samio, izlazile su iz njegove nastambe. Vidjevši Vuka, djevojčica se poče koprcati da siđe. - Ne znam kako ću s njom kad taj vuk ode - reče Markeno. - Stalno bi bila s njim. Kad bih joj to dopustio, i spavala bi s njim. - Možda bi joj mogao naći vučje mladunče - reče Karlono koji se upravo popeo s obale. - Nisam na to ni pomislio. Neće biti lako, ali možda bih mogao izvući mladunče iz neke vučje jazbine - reče Markeno. - Ili bih joj barem mogao obećati da ću pokušati. Morat ću joj nešto reći. - Ako to pokušaš - reče Džondalar, - najbolje je da se pobri-neš da bude doista malo mladunče. Vuk je još sisao kad je ostao bez majke. - A kako ga je Ejla hranila bez majke i njezina mlijeka? - upita Karlono. - I ja sam se to pitao - reče Džondalar. - Kaže da mladunče može jesti sve što i njegova majka, ali mora biti mekše i lakše za žvakanje. Kuhala je juhu, u njoj namakala komad mekane kože i davala mu da to siše, a meso mu je rezuckala na sitne komadiće. Sada jede sve što i mi, ali još uvijek voli i sam ponekad loviti. Čak nam natjeruje divljač. Pomogao nam je uhvatiti onog jelena kojeg smo donijeli sa sobom kad smo ovamo dolazili. - A kako postižete da radi što mu kažete? - upita Markeno. - Ejla na to troši mnogo vremena. Pokazuje mu, pa to onda ponavlja i ponavlja dok ne shvati. Čudno je koliko može naučiti, i koliko joj želi ugoditi.
- 301. - To sevidi. Je li stvar možda u tome što je ona šamud - reče Karlono. - Bi li svatko mogao postići da životinje rade što on zatraži? - Ja jašem na Trkaču - reče Džondalar, - a ja nisam šamud. - Ne bih u to bio baš siguran - reče Markeno i nasmije se. - Sjeti se, vidio sam što postižeš sa ženama. Čini mi se da svaku možeš natjerati da radi što god poželiš. Džondalar pocrveni. Već dugo na to nije ni pomislio. Prilazeći, Ejla se začudi što je pocrvenio. Pojavi se i Dolando koji je došao od uspravne stijene. - Poći ću s vama komad puta da vam pokažem staze i najbolji put preko planina - reče on. - Hvala ti. To će nam biti korisno - reče Džondalar. - Idem i ja - reče Markeno. - I ja bih pošao - reče Darvalo. Ejla ga pogleda i vidje da je obukao košulju koju mu je Džondalar dao. - I ja - reče Rakario. Darvalo je pogleda prezirnim pogledom, očekujući da će vidjeti kako pase oči na Džondalaru, no ona je gledala baš u njega samog i to zaljubljenim pogledom. Ejla vidje kako mu se izraz lica polako mijenja od iritiranosti preko zbunjenosti, do shvaćanja, i napokon iznenađenog crvenila. Gotovo svi su se skupili u sredini polja da bi se oprostili od gostiju, a još ih se nekoliko javilo da bi dio puta pošli s njima. - Ja neću s vama - reče Rošario, gledajući Džondalara pa Ejlu,- ali žalim što odlazite i želim vam sretan nastavak Putovanja. - Hvala ti, Rošario - reče Džondalar grleći je, - dobre će nam želje trebati. - Moram ti zahvaliti što si doveo Ejlu. Ne želim ni pomisliti kako bi bilo i što bi mi se dogodilo da nije došla. - Ona dohvati Ejlinu ruku. Mlada vidarica prihvati ruku, pa zatim i drugu ruku, koja je još bila u udlazi, i stisne ih sa zadovoljstvom osjećajući kako se objema rukama vratio snažniji stisak. Zagrlile su se. Još su se s nekima oprostili, ali većina ih je htjela bar još malo ispratiti. - Ideš li i ti, Tolija? - upita Markeno polazeći korak za Džondalarom. - Ne. - Oči su joj blistale od suza. - Neću. Neće mi biti lakše oprostiti se tamo nego sada ovdje. - Podigla se prema visokom Zelandoncu. - Teško mi je pristojno se oprostiti s tobom. Uvijek si mi bio drag, a još sam te više zavoljela kad si doveo Ejlu. Toliko sam željela da ostanete, a vi nećete. Iako razumijem zašto nećete, nije mi lako. - Žalim što ti je to teško - reče Džondalar. - Kad bih bar mogao učiniti nešto što bi ti olakšalo.
- 302. - Ima nešto,ali ti to nećeš - reče ona. Za nj je bilo tipično da jasno kaže što misli. Bila je to jedna od onih stvari koje su mu se kod nje sviđale. Nikad nije trebalo nagađati što zapravo želi. - Ne ljuti se na mene. Kad bih mogao ostati, ništa mi ne bi bilo draže nego ostati s tobom i Markenom. I ne znaš kako sam ponosan kad ste nas pozvali, i kako mi je teško što odlazimo, no nešto me vuče. Iskreno, nisam siguran zašto, ali moram otići. - Pogledao ju je svojim prodornim modrim očima punim prave tuge i suosjećanja. - Džondalare, ne bi smio govoriti takve lijepe stvari i tako me gledati. Od toga još jače poželim da ostaneš. Samo me zagrli - reče Tolija. On se prignu, zagrli mladu ženu i osjeti kako se ona trese od napora da zadrži suze. Odgurnula se i pogledala u visoku plavušu pokraj njega. - O, Ejla, ne želim da odete - reče ona grcajući i bacajući joj se u naručje. - Ne želim otići. Htjela bih ostati. Ne znam zašto, ali Džondalar mora ići i ja moram s njim - reče Ejla plačući kao Tolija. Iznenada se mlada majka odvoji, podiže Samio i otrči prema zaklonu. Vuk se zatrči za njima. - K meni, Vuče! - zapovjedi mu Ejla. - Vučiću! Hoću Vučića - zaplače djevojčica pružajući ruke prema čupavoj zvijeri. Vuk zacvili i pogleda Ejlu. - Miruj, Vuče - reče ona. - Idemo.
- 303. 20 Stojeći na proplankuodakle se vidjela cijela planina, Ejla i Džondalar osjetili su tugu rastanka i usamljenost, gledajući kako se Dolando, Markeno, Karlono i Darvalo vraćaju niz stazu. Ostatak mnoštva, koje je pošlo s njima, već se vratio u skupinama po dvoje ili troje. Stigavši do zavoja na stazi, posljednja četvorica okrenuše se i mahnuše. Ejla im odmahnu pokretom koji je značio "povratak", okrećući nadlanicu prema njima, osjetivši kako ju pritišće spoznaja da više nikada neće vidjeti Saramudonce. Za kratko vrijeme što se s njima družila, zavoljela ih je. Lijepo su je primili, ponudili joj da ostane s njima, a morala je odbiti. Rastanak je podsjeti na odlazak od Mamutonaca početkom ljeta. I oni su je prihvatili, a ona je mnoge od njih zavoljela. I s njima bi rado živjela, osim što bi morala preboljeti ranu koju je nanijela Raneku. Odlazeći od njih, ipak je bila zadovoljna što ide kući s čovjekom kojeg voli. Među Saramudoncima nije bilo nesreće ni nesporazuma i zato se s njima bilo još teže rastati, pa je, iako je voljela Džondalara i bez ikakve sumnje htjela ići s njim, među njima našla prihvaćanje i prijateljstvo od kakvog se bilo teško rastati. Putovanja su puna rastanaka, pomisli Ejla. Čak se morala konačno oprostiti i sa sinom kojeg je ostavila s Plemenom... a da je ostala ovdje možda bi se mogla s Ramudoncima čamcem spustiti niz Veliku Majku Rijeku do ušća. Tamo je mogla propješačiti do poluotoka, potražiti novu špilju plemena svoga sina... ali više nije bilo smisla da o tome nastavi razmišljati. Više neće biti prilika za povratak kojima bi se mogla nadati. Njezin je život krenuo drugim tokom, a život njezina sina vodio je na drugu stranu. Iza joj je rekla da nađe svoje ljude i svoj par. Njoj slični ljudi prihvatili su je i našla je muškarca kojeg će voljeti i koji će voljeti nju. Ali uza sve što je dobila, išli su i gubici. Jedan od gubitaka bio je i sin, a to je morala prihvatiti. I Džondalar je osjetio potištenost od rastanka, gledajući kako se posljednja četvorica vraćaju kući. Bili su to prijatelji s kojima je živio nekoliko godina i dobro ih upoznao. Iako njihove veze nisu nastale rođenjem od iste majke, za njih je osjećao isto što i za krvne rođake. Odlučivši se vratiti svojim korijenima, oni su za njega postali rođacima koje više neće vidjeti i to ga je činilo tužnim. Kad su zadnji Saramudonci, koji su ih ispratili nestali s vidika, Vuk sjedne, podiže glavu i nekoliko puta zalaje, što se pretvori u veliko zavijanje punim glasom, koje je proparalo tišinu sunčanog jutra.
- 304. Četvorica se opetpojave na stazi i posljednji put mahnu, začuvši vukov pozdrav. Iznenada, začu se zavijanje još jednog vuka. Markeno pogledom potraži odakle dolazi drugo zavijanje. Ejla i Džondalar okrenuše se planini i njezinim blistavim vrhuncima modrozelenog leda s ledenjaka. Planine kojima su sada prolazili nastale su u isto vrijeme kad i one više planine u lancu na zapadu; i jedne i druge podigle su se u najnovijoj epohi dizanja tla - što je bilo novo samo u usporedbi s teškim i sporim pomicanjem debele kamene kore koja je plutala na rastaljenoj jezgri prastare Zemlje. Orogenij, koji je cijeli kontinent nabrao u oštrim naborima, nadigao je i izgužvao ih u niz paralelnih lanaca. Grubi krajolik ovog najistočnijeg nastavka širokog sustava planina bio je prekriven bujnim raslinjem. Pojas listopadnog drveća uska je granica između niže doline, još uvijek zagrijane zadnjim tragovima ljeta, i hladnijih viših dijelova. Prevladavali su hrast i bukva, no bilo je dosta graba i jasena. Na njima je lišće već mijenjalo boju u šareni tepih crvene i žute, naglašene tamnim zelenilom smreka na višim rubovima. Pokrov crnogori-ce, gdje je uz smreku bilo tise, jele bora i ariša, počinjao je nisko, penjao se na zaobljene vrhove nižih brda i pokrivao strme stranice viših planina s istančanim preljevima zelenila koje se protezalo do žućkastih osušenih iglica ariša. Iznad granice šumskog pojasa protezao se pojas zelenih alpskih pašnjaka, ljeti zelenih, a u zimsko doba bijelih od snijega. Iznad svega toga bila je tvrda kapa plavičastog leda s ledenjaka. Vrućine koje su pogladile niske južne ravnice dodirom kratkog toplog ljeta, već su ustupale mjesto čvrstom zagrljaju hladnoće. Iako je trend zatopljenja ublažavao njegove najgore posljedice - u međuledenom dobu koje je trajalo nekoliko tisuća godina - ledenjaci su se već prestrojavali za posljednji napad prije povlačenja koje će se za nekoliko tisuća godina pretvoriti u bezglavi uzmak. Ali čak i za vrijeme blaže stanke prije konačnog napada, ledenjaci nisu samo pokrivali niže vrhove i zastirali rebra viših planina, nego su u zagrljaju držali cijeli kontinent. U neravnom šumskom krajoliku, gdje ih je dodatno zadržavalo i natezanje s čamcem, Ejla i Džondalar više su hodali nego jahali. Penjali su se uz strme litice, preko grebena, nepostojanih odrona sipine, i uz strme vododerine, kuda su u proljeće sa sjevera tekle bujice otopljena snijega i leda a u jesen od jakih kiša s juga. Na dnu nekih dubokih jaraka bilo je vode, koja je probijala kroz pokrov od istrunulog bilja i mekane pjeskovite gline, što je gutala noge ljudi i životinja. Drugima su tekli bistri potoci, no sve će to uskoro ispuniti bujice jesenskih pljuskova.
- 305. U nižim krajevima,u rjeđim šumama širokolisnog drveća, zadržavalo ih je nisko raslinje, kroz koje su se morali probijati ili tražiti obilazne staze oko grmlja i trnja. Kruto šiblje i trnovito granje slasnih kupina bili su jaka zapreka i derali su i čupali kosu, odjeću, kožu i krzno. Topla i čupava dlaka stepskih konja, prilagođena životu u otvorenim ravnicama, lako je zapinjala na trnju. A i Vuk je dobio nešto ogrebotina i šiba. Svima im je bilo drago kad su napokon došli do visine gdje raste crnogorica, čija je razmjerno stalna sjena spriječila previše bujan rast niskog raslinja. Ipak, na strmijim padinama, gdje krošnje nisu bile tako guste, sunce se probijalo jače nego na ravnom tlu, što je grmlju omogućilo rast. Ni u gustoj šumi s visokim drvećem nije mnogo lakše jahati, jer konji moraju obilaziti oko zapreka, a jahači izbjegavati niske grane. Prve su se noći ulogorili na malom proplanku okruženom Crnogorkom. U predvečerje drugoga dana došli su do granice šuma. Oslobodivši se napokon grmlja i obilaženja drveća, postavili su šator pokraj brzog i hladnog potoka na otvorenoj livadi. Skinuvši teret s konja pustili su ih da pasu, a ovi su to jedva dočekali. Iako im je odgovarala uobičajena posnija i suha ispaša na toplijim i nižim livadama, slasna trava i planinsko bilje na ovoj zelenoj livadi bile su im dobrodošla poslastica. Tu je paslo i malo krdo jelena. Mužjaci su marljivo trljali rogove o granje kako bi ih oslobodili mekanog baršunastog pokrova od kože i krvnih žila, i tako se pripremili za jesensku riku. - Uskoro će im biti vrijeme za Užitke - reče Džondalar dok su slagali ložište. - Pripremaju se za borbu i za ženke. - Zar je tučnjava muškima Užitak? - upita ga Ejla. - Nikad o tome nisam tako mislio, ali nekima bi mogla biti - prizna on. - Voliš li se ti boriti s drugim muškarcima? Džondalar se namršti razmišljajući o tom pitanju. -Ja sam to već nadrastao. Ponekad te nešto iz ovog ili onog razloga uvuče u to, ali ne bih rekao da mi se to sviđa, osobito ako je ozbiljno. Ali nemam ništa protiv hrvanja i drugih natjecanja. - Muškarci u Plemenu ne tuku se. To im je zabranjeno, ali natjecanja imaju - reče Ejla. - I žene se natječu, ali to su drukčija natjecanja. - Kako drukčija? Ejla zasta da razmisli. - Muškarci se natječu u vještinama, a žene onim što naprave - reče ona i osmjehnu se - pa i djecom, iako je to natjecanje vrlo suptilno i svaka misli da je baš ona pobijedila. Nešto više Džondalar opazi i pokaza obitelj muflona, divljih ovaca s golemim rogovima koji su se zavijali natrag prema njihovim glavama. -
- 306. To su praviborci - reče on. - Kad se zalete jedan prema drugom i tresnu glavama, to zazvuči gotovo kao grom. - Ali kad se zalijeću s tim rogovima, misliš da se stvarno bore? Ili je i to natjecanje? - upita Ejla. - Ne znam. Ponekad se i rane, ali to nije često. Obično jedan od njih jednostavno odustane, kad mu drugi pokaže da je jači, a ponekad se jednostavno natjeravaju i uopće ne bore. Možda je to više natjecanje nego prava borba. - On joj se osmjehnu. - Ženo, ti postavljaš doista zanimljiva pitanja. Svježi povjetarac postao je hladan kad je sunce nestalo s obzorja. Već i ranije toga dana male pahuljice snijega počele su lepršati i topiti se na otvorenim i osunčanim dijelovima. Neke su se već skupile u sjenovitim usjecima, najavljujući hladnu noć i buduće jače snjegove. Vuk je nestao ubrzo nakon što su postavili kožni šator. Budući se nije vratio do mraka, Ejla se zabrinu. - Što misliš, da mu zazviždim i dozovem ga natrag? - upitala je Džondalara dok su se pripremali za spavanje. - Pa nije mu to prvi put što sam odlazi u lov. Ti si se navikla da ti bude stalno blizu. Vratit će se on - reče Džondalar. - Nadam se da će se do jutra vratiti - reče Ejla i ustane da pogleda oko sebe uzalud nastojeći pogledom prodrijeti u mrak oko njihove vatre. - On je životinja i snalazi se. Vrati se i sjedni - reče Džondalar. Stavio je još jedan komad drveta u vatru i gledao kako se iskre dižu prema nebu. - Pogledaj zvijezde. Jesi li ih ikada vidjela toliko? Ejla pogleda i osjeti kako ju čuđenje preplavljuje. - Čini se da ih je doista mnogo. Možda zato što smo im ovdje bliže, pa ih zato vidimo više, osobito onih manjih... ili možda daljih? Sto misliš, ima li ih svuda? - Ne znam, nikad o tome nisam razmišljao. I tko bi to mogao znati? - reče Džondalar. - Bi li to znala tvoja Zelandoni? - Možda, ali nisam siguran da bi htjela reći. Ima stvari koje su samo za One koji služe Majci. Stvarno postavljaš najčudnija pitanja - reče on osjećajući kako se ježi. Iako nije bio siguran je li to od hladnoće, dodao je: - Postaje mi hladno, a moramo rano krenuti. Dolando kaže da bi kiše mogle početi svaki čas. Ovdje gore to bi moglo značiti snijeg. Rado bih sišao niže prije snijega. - Odmah ću doći. Samo da provjerim kako su Njiska i Trkač. Možda je Vuk s njima. Uvukavši se u krzna za spavanje, Ejla je još uvijek bila zabrinuta i dugo joj je trebalo dok je zaspala, napeto osluškujući svaki zvuk koji bi mogao najavljivati Vukov povratak.
- 307. Bilo je mračno,premračno da bi se moglo vidjeti kroz mnoge mnoge zvijezde koje su iz vatre strujale prema noćnom nebu, no gledala je i dalje. Iznenada se dvije zvijezde, dva žuta svjetla u mraku približe jedno drugome. Bile su to oči vuka koji je gledao u nju. Vuk se okrenuo i pošao, a ona je znala da on želi da ga ona slijedi. No kad je krenula za njim na putu joj se odjednom ispriječi golemi medvjed. Odskočila je od straha kad se medvjed protegnuo pred njom na stražnjim nogama i zaurlao, no kad je opet pogledala, shvatila je da to nije pravi medvjed. Bio je to Kreb, veliki Mog-ur, u svojem medvjeđem krznu. Iz daljine je čula kako je zove njezin sin. Pogledala je iza leda velikog čarobnjaka i vidjela vuka, ali to nije bio samo vuk. Bio je to duh Vuka, Darkov totem i zvao ju je da pode za njim. Tada se vuk pretvori u njezina sina i Dark ju je zvao da pođe za njim. Jošje jedanput pozva, no kad je krenula prema njemu, Kreb se opet ispriječi. Pokazao joj je nešto iza nje. Okrenula se i vidjela stazu koja je vodila prema špilji. Nije to bila duboka špilja, nego nadvješena svijetla stijena u uspravnoj litici, a nad time je bila velika čudna gromada koja je izgledala kao da se zamrznula u padu preko ruba. Kad se osvrnula, Kreba i Darka više nije bilo. - Krebe! Dark! Gdje ste? - pozivala je uspravivši se. - Ejla, opet si sanjala - reče Džondalar, sjedajući. - Otišli su. Zašto me nije pustio da pođem s njima? - reče Ejla sa suzama u očima i drhtavim glasom. - Tko je otišao? - upita on grleći je. - Dark je otišao, a Kreb me nije pustio da odem za njim. Ispriječio mi se na putu. Zašto me nije pustio da pođem s njim? - reče ona plačući. - To je bio samo san. Samo san. Čak i ako nešto znači ipak je to samo san. - Tako je. Znam da je tako, no bio je tako stvaran - reče Ejla. -Jesi li ovih dana razmišljala o svom sinu? - Valjda jesam - reče ona. - Mislila sam na to kako ga više nikada neću vidjeti. - Možda si ga zato sanjala. Zelandoni uvijek kaže da kad sanjaš nešto takvo, valja pokušati prisjetiti se svega o tome, pa ćeš to možda jednom i shvatiti - reče Džondalar pokušavajući nazrijeti njezino lice u mraku. - Lezi i spavaj. Još su neko vrijeme oboje ležali budni, no napokon su opet zaspali. Kad su se ujutro probudili, nebo je bilo prekriveno oblacima i Džondalar je bio nestrpljiv da krene dalje. Vuk se još uvijek nije vratio. Ejla bi povremeno
- 308. zazviždala dok suskidali šator i pospremali stvari, no on se nije pojavljivao. - Ejla, moramo dalje. Stići će nas, kao i uvijek - reče Džondalar. - Neću dalje dok ne vidim gdje je - reče ona. - Možeš poći ili čekati, no ja ću ga potražiti. - Ali kako bi ga tražila? On može biti bilo gdje. - Možda se vratio dolje. Zavolio je Šamio - reče Ejla. - Možda bismo se trebali vratiti da ga potražimo. - Ne vraćamo se! Predaleko smo došli. -Ako moram, vratit ću se. Ne idem dalje dok ne nađem Vuka - reče ona. Džondalar zatrese glavom, a Ejla krene natrag. Bilo je očito da neće popustiti. Da nije bilo te zvijeri već bi krenuli. Što se Džondalara tiče, Saramudonci bi ga mogli i zadržati! Ejla je i dalje zviždala, i iznenada, baš dok je ulazila u šumu, on se pojavi na drugom kraju čistine i potrči prema njoj. Skočio je na nju, gotovo je srušio, stavio joj šape na ramena i počeo lizati njezina usta i nježno joj grickati čeljust. - Vuče! Tu si, Vuče! Gdje si bio? - reče Ejla hvatajući njegovu grivu, otirući lice po njegovom krznu i grickajući njegovu bradu. - Tako sam se zabrinula. Ne smiješ tako bježati. - Možemo li sada krenuti? - reče Džondalar. -Jutro je već napola prošlo. - Pa bar se vratio, pa nismo morali ići natrag po njega - reče Ejla bacajući se na Njiskina leđa. - U kom smjeru ćemo poći? Spremna sam. Jahali su preko pašnjaka bez riječi razdraženi, sve dok nisu došli do klisure. Jašući uz nju, tražili su mjesto na kojem bi je mogli prijeći i napokon nađoše strmi uspon sa skliskim odronima sipine i odlomljenog kamenja. Činilo se da je vrlo nesiguran, pa je Džondalar nastavio tražiti bolji put. Da su bili sami, možda bi se mogli popeti na nekim mjestima kraj kojih su prolazili, no jedini put koji im se učinio prohodan za konje bila je ta strmina s odronjenim kamenjem. - Sto misliš, hoće li se konji moći popeti po tome? Bojim se da nema drugog puta, osim da siđemo i potražimo neki obilazni put - reče Džondalar. - Rekao si da se ne želiš vraćati - reče ona, - a osobito ne zbog životinja. - I ne želim, ali ako moramo, onda moramo. Ako misliš da je preopasno za konje, nećemo pokušavati.
- 309. - A štobi bilo ako mislim da je preopasno za Vuka? Bismo li njega ostavili? - reče Ejla. Džondalar je držao da su konji korisni, a iako je volio Vuka, nije mislio da je potrebno zbog njega odgađati put. No bilo je očito da se Ejla ne slaže, i on osjeti kako među njima struji neslaganje, i možda osjećaj žaljenja, jer ipak je ona htjela ostati sa Šaramudoncima. Pomislio je kako će kad se još malo udalje postati nestrpljiva da stignu na cilj, no nije ju htio povrijediti još jače. - Nisam ja htio ostaviti Vuka. Samo sam mislio da će nas stići kao i prije - reče Džondalar, iako je zapravo bio spreman ostaviti ga. Osjetila je kao da postoji i nešto što nije izgovorio, no nije htjela da se među njima nastavi dubiti ponor neslaganja, a sada kad se Vuk vratio, laknulo joj je. Kad se tjeskoba povukla, osula se i njezina ljutnja. Sjahala je i počela se penjati po strmini da vidi kakva je. Nije baš bila sigurna da će je konji moći svladati, no on je rekao da će potražiti drugi put ako ne budu mogli. - Nisam sigurna, ali mislim da možemo probati. Mislim da nije tako strašno kako se čini. Ako se ne budu mogli popeti, moći ćemo se vratiti i potražiti drugi put - reče ona. I nije bilo tako nestabilno kako se činilo. Iako je bilo nekoliko teških mjesta, oboje su se iznenadili kako su konji svladali uspon. Radovali su se što ga ostavljaju za sobom, no penjući se dalje naišli su i na druga teška mjesta. Zauzeti brigom za sebe i za konje, opet su razgovarali bez opterećenja. Vuk se lako penjao uz strminu. Dok su oni oprezno vodili konje, on se zatrčao na vrh i spustio natrag k njima. Kad su stigli do vrha, Ejla zazviždi za njim i pričeka ga. Džondalaru koji je to promatrao učini se da se prema vuku ponaša znatno više zaštitnički nego prije. Pitao se zašto. Pomisli da bi je trebao pitati, ali strahujući da će se ona naljutiti, predomisli se. No napokon odluči pitati: - Ejla, je li mi se to samo učinilo, ili se nekako više nego prije brineš za Vuka? Obično ti nije smetalo što dolazi i odlazi. Kad bi mi bar rekla što te muči. Pa i sama si rekla da jedno od drugoga ne smijemo ništa skrivati. Ona duboko uzdahnu, zatvori oči i namršti se, a zatim ga pogleda. - Tako je. Ali nisam to skrivala od tebe. Skrivala sam to od sebe. Sjećaš se onih jelena koji su gulili baršun s rogova? - Sjećam se. - Ne znam, ali možda je i vukovima sada vrijeme za Užitke. Nisam o tome htjela misliti, bojeći se da bih to time mogla i izazvati, no Tolija je to spomenula kad sam joj rekla da je Macan otišao potražiti družicu. Pitala
- 310. me hoće lii Vuk poput Macana otići. Ne želim to, Džondalare, on mi je gotovo kao dijete, kao sin. - A zašto misliš da će otići? - Prije no što me napustio, Macan je odlazio na sve dulje i dulje vrijeme. Najprije na dan, pa na nekoliko dana, a ponekad, kad bi se vratio, vidjela sam tragove borbe na njemu. Znala sam da traži par za sebe. I na kraju je našao. I sada, uvijek kad Vuk nekamo ode, uplašim se da se otišao spariti - reče Ejla. - Tako, dakle. Ne znam može li se tu što učiniti, no je li to vjerojatno? - Upita Džondalar. Nezvana, pojavi mu se misao kako bi mu to bilo drago. Nije želio da bude tužna, no već ih je više puta Vuk zadržao ili ih posvađao. Morao je u sebi priznati da bi Vuku, nađe li družicu s kojom bi otišao, poželio sve najbolje, i da bi bio zadovoljan što ih napušta. - Ne znam - reče Ejla. - Do sada se svaki put vraćao, i čini se da mu se sviđa putovati s nama. Pozdravlja nas kao da smo njegov čopor; ali znaš kako je to s Užicima. To je moćan Majčin dar. Potreba za njima zna biti vrlo jaka. - Tako je. Pa dobro, ne znam možeš li što učiniti protiv toga, ali svakako mi je drago što si mi rekla. Neko su vrijeme šuteći jahali uspinjući se uz jednu visoku livadu, no bila je to šutnja koja govori. Njemu je bilo drago što mu je to rekla. Ako ni zbog čega drugog, onda barem zato što je sada malo bolje razumio njezino ponašanje. Ponašala se kao pretjerano zabrinuta mati, a njemu je bilo drago što to nije pokazivala i češće. Uvijek mu je bilo žao gledati dječake kojima majke nisu dopuštale ono što bi im se činilo opasno, poput ulaženja u duboke špilje, penjanja na visoke stijene ili nečeg sličnog. - Gle, tamo je kozorog - pokaže Džondalar okretnu i lijepu, kozi sličnu životinju s dugim zakrivljenim rogovima. Sjedio je na vrhu visoke uspravne stijene. - Takve sam već lovio. Gledaj tamo. To su divokoze. - Zar su to životinje koje Šamudonci love? - upita Ejla, gledajući antilope srodne planinskoj kozi, s manjim uspravnim rogovima, što su poskakivale po vrletnim nedohvatljivim vrhuncima i oštrim stijenama. -Jesu. Bio sam s njima. - Ali kako se lovi takva životinja? Kako se dolazi do nje? - Stvar je u tome da se popneš iznad njih. U opasnosti one obično gledaju niže, pod sebe, a popneš li se iznad njih, možeš im se približiti dovoljno da ih pogodiš. Sad vidiš koliku ti prednost može dati izbacivač kopalja.
- 311. - Kad tovidim, još više cijenim onu haljinu koju mi je Rošario dala - reče Ejla. Nastavili su se penjati i popodne su se već našli na granici snježnoga pojasa. Uspravne stijene uzdizale su se s obje strane. Iza vrha strmine kojom su napredovali vidjelo se samo modro nebo, i činilo se kao da je tu sam kraj svijeta. Popevši se na vrh, zastali su da pogledaju. Pogled je bio veličanstven. Iza njih se vidio put kojim su izašli iz šuma. Padine ispod bile su prekrivene crnogoricom koja je skrivala stijenje i omekšavala grubo zemljište kroz koje su se probili. Na istoku se vidjela i nizina ispresjecana modrim vrpcama vode koja je tuda polako tekla, na Ejlino iznenađenje. Velika Majka doimala se samo nekoliko koraka od njihova stajališta na smrznutom planinskom sljemenu i bilo joj je teško povjerovati, da su otkad su se pokraj nje znojili u omamljujućoj vrućini prošle već godine. Pred njima se otvarao pogled na drugu, nešto nižu planinu, od koje ih je razdvajala duboka dolina s pernatim vrhovima stabala. Nedaleko iznad njih bili su vrhunci okovani ledom. Očiju punih čuđenja, Ejla se zadivljeno ogledavala, potresena veličanstvenošću i ljepotom pogleda. Oblačići kondenzirane vode ocrtavali su svaki njezin dah na oštrom svježem planinskom zraku. - Džondalare, pa mi smo iznad svega. Nikad nisam bila tako visoko. Kao da sam na vrhu svijeta! - reče ona. - I tako je lijepo, tako uzbudljivo. Njezine sjajne oči, krasan osmijeh, i lice puno divljenja, raspalili su i njegovo divljenje dramatičnoj panorami. Povukla ga je nagla želja za njom. - Tako lijepo i uzbudljivo - reče on. Nešto u njegovu glasu izazvalo joj je trnce i potaknulo ju da skrene pogled prema njemu. Oči su mu bile tako nemoguće plave da se na trenutak činilo da je ukrao dva komadića modrog neba i napunio ih ljubavlju i željom. Zarobile su je te oči i njegova neizreciva privlačnost, čiji joj je izvor, kao i čarolija njegove ljubavi, bio nepoznat, ali koju nije mogla i nije htjela poricati. I sama njegova želja oduvijek joj je bila dovoljan "znak". Za Ejlu to nije bila stvar volje, nego tjelesna reakcija, jednako snažna i poticajna kao njegova. I ne znajući kako se pomakla, Ejla se našla u njegovom naručju i osjetila njegov snažni zagrljaj i vruće i žive usne na svojima. Nije njoj u životu nedostajalo Užitaka, redovito su dijelili Dar Velike Majke i s velikim užitkom, no ovo je bilo nešto posebno. Možda zbog uzbuđenja prizorom, još je jače osjećala svaki dodir. Gdje god bi osjetila dodir njegovog tijela, prošli bi je trnci. Tako je osjećala njegovu ruku na svojim leđima ili
- 312. njegova bedara priljubljenauz njezina. Oteklina u njegovu krilu čak se i kroz debele krznom podstavljene slojeve zimske parke činila topla, a njegove usne priljubljene uz njezine zadavale su joj neopisivu želju da nikad ne prestane. Čim ju je pustio i odmakao se samo da razveže spojeve njezine vanjske odjeće, tijelo ju je zaboljelo od želje i očekivanja njegovog dodira. Bilo joj je teško čekati, ali ga ipak nije htjela požurivati. Kad je posegnuo pod njezinu tuniku da joj dohvati grudi, proze je zadovoljstvo što su mu ruke tako hladne, suprotno vrućini koju je osjećala u sebi. Duboko je uzdahnula kad joj je pritisnuo tvrdu bradavicu i osjetila vatru od koje se sva naježila, a trnci su pojurili kroz nju do onog duboko skrivenog mjesta koje je gorjelo od želje da se to nastavi. Džondalar je osjećao snagu njezinih reakcija i utoliko više se pojačavala i vatra u njemu. Njegov je ud uzrastao u uzdignuti položaj i titrao u svojoj punoći. Osjetio je kako njezin glatki, vrući jezik prodire u njegova usta i počeo ga je sisati. Zatim ga je pustio i potražio njezinu meku toplinu, iznenada osjetivši potresnu želju da kuša toplu slanost i dodirne vlažne nabore njezinog drugog otvora, no nije ju htio prestati ljubiti. Poželio ju je odjednom imati cijelu. U ruke je uzeo obje dojke, igrao se objema bradavicama, stiskao ih i trljao, a zatim digao njezinu tuniku i uzeo ličinu bradavicu u usta. Sisao je snažno i osjećao kako se ona gu-i .1 na njega, slušajući kako stenje od užitka. Osjetio je kucanje i zamislio svoj prepuni ud u njoj. Iznova su se poljubili i ona je osjetila snagu svoje želje i poželjela još više. Bila je gladna njegovog dodira, ruku, tijela, usta, njegove muškosti. Podigavši njezinu tuniku ona se izvuče iz nje, uživajući na hladnome vjetru koji joj se činio toplim od njegovih usana na njezinima i njegovih ruku na njezinom tijelu. Razvezao je ko-nopčić njezinih hlača, a ona osjeti kako ih povlači i skida. Oboje su se našli na njezinoj tunici, a njegove su ruke gladile njezina bokove, trbuh i unutarnju stranu bedara. Na njegov dodir ona se otvori. Sišao je među njezine noge, a toplina njegovog jezika tjerala je iglice užitka kroz nju. Bila je tako osjetljiva, a reakcije su joj bile tako snažne da je to jedva mogla izdržati. On je osjetio njezinu snažnu i neposrednu reakciju na svoje nježne dodire. On je izučio zanat kalatelja kremena, izrađivača kamenog alata i oružja u kojem je bio jedan od najboljih baš zato što je imao osjećaja za kamen i njegove sitne suptilne varijacije. Na njegovo pažljivo i osjećajno rukovanje žene su odgovarale jednako kao i dobar komad kremena i jednako su tako iz njega izvlačile ono najbolje. On je iskreno volio vidjeti kako se iz dobrog komada kremena rađa dobar komad alata i jednako
- 313. tako je volioosjetiti kako se žena razvija do svih svojih mogućnosti i zato je utrošio mnogo vremena vježbajući oboje. Prirodna sklonost i stvarna želja da bude svjestan ženinih, a osobito Ejlinih osjećaja u tom od najbliskijih odnosa, naučili su ga da će je u tom trenutku najviše uzbuditi dodir lagan poput pera, iako će kasnije možda biti primjerenija druga tehnika. Ljubio je unutarnju stranu njezinih bedara, a zatim pošao jezikom naviše i vidio kako se naježila. Osjetio je kako ona drhti na hladnom vjetru, sklopljenih očiju i ne govoreći ništa. Ustao je i skinuo svoju tuniku, prekrivši je njome iznad pojasa. Njegova krznom podstavljena tunika, još topla od njegova tijela i prožeta njegovim muškim mirisom, izazvala joj je čaroban osjećaj. Kontrast između te topline i hladnog vjetra koji je dirao kožu njezinih bedara, vlažnu od njegova jezika natjerao ju je da se trese od užitka. Osjećala je kako topla vlažnost preplavljuje njezine nabore i iznenadno drhtanje od hladnoće ispunilo ju je divljom vrućinom. Izvila se prema njemu, stenjući. Objema rukama razmaknuo je njezine nabore, divio se prekrasnom, ružičastom cvijetu njezine ženskosti, i ne mogavši se tome oduprijeti zagrijao je njezine latice svojim toplim jezikom, kušajući njezin okus. Ona je osjećala toplinu i hladnoću i od njih se tresla. Bio je to novi osjećaj, nešto što joj nikad prije nije radio. Da bi joj donio užitak poslužio se i samim zrakom planinskog vrhunca i duboko u sebi ona se divila. Ali što je dalje išao, to je brže zaboravljala planinski zrak. Jači pritisak i izazovnost njegovih usana i ruku koje su nadraživale, ohrabrivale i poticale sva njezina čula, doveli su ju do toga da zaboravi gdje je. Osjećala je samo još kako njegove usne sišu, jezik liže i dodiruje mjesto njezina Užitka, kako njegovi prsti ulaze, a zatim je sve preplavila plima iznutra koja je kroz nju bujala dok je hvatala njegov ud i vodila ga na svoj izvor. Podigla se dok ju je ispunjavao. Duboko je zabio svoju polugu. Osjećajući njezin topli i vlažni zagrljaj sklopio je oči. Pričekao je trenutak, a zatim se povukao, osjećajući kako ga miluje njezin duboki prolaz, pa opet gurnuo naprijed. Uranjao je i izvlačio, a svaki je pokret podizao tlak u njemu i privlačio ga bliže. Slušao je kako ona stenje, osjećao je kako se pripija uz njega i iznenada je stigao. Eksplodirao je u nizu valova užitka. U tišini koja je nastala čuo se samo vjetar. Konji su strpljivo čekali; vuk je gledao sa zanimanjem, no već je naučio da se mora suzdržati od aktivnije radoznalosti. Napokon se Džondalar podiže i pogledom prijeđe preko žene koju voli. Iznenada mu se vrati ona misao od prije. - Ejla, a što ako smo napravili dijete? - upita on.
- 314. - Ne brini.Mislim da nismo. - Bila je sretna što je našla svoje kontraceptivne biljke i bila je u iskušenju da mu kaže, kao što je kazala i Toliji. Ali Toliju je to tako pogodilo, iako je bila žena, da se Ejla ipak nije usudila spomenuti to muškarcu. - Nisam sigurna, ali mislim da ovo nije vrijeme kad bih mogla ostati trudna -reče ona, i doista nije bila potpuno sigurna. Iza je dobila kćer i nakon što je godinama uzimala svoj čaj protiv začeća. Možda su biljke izgubile snagu nakon duge upotrebe, mislila je Ejla, ili je možda Iza zaboravila piti čaj, iako je to bilo teško povjerovati. Ejla se pitala što bi se dogodilo kad bi ga ona prestala piti. Džondalar se nadao da je ona u pravu, iako je duboko u sebi želio da se prevarila. Pitao se hoće li na njegovu ognjištu ikada biti dijete njegova duha, ili možda njegove puti. Prošlo je još nekoliko dana prije no što su stigli do drugog planinskog lanca, koji je bio niži i nije se protezao daleko iznad šumskog pojasa, a s vrha su prvi put vidjeli široke zapadne stepe. Bio je bistar i vedar dan. Tog jutra je pao snijeg, a daleko pred sobom nazrijeli su još jedan, viši lanac ledom okovanih planina. U ravnici pod sobom vidjeli su rijeku. Tekla je prema jugu i ulijevala se u nešto što je izgledalo kao veliko nabujalo jezero. -Je li to Velika Majka Rijeka? - upita Ejla. - Ne, to je sestra. Morat ćemo je prijeći. Bojim se da će nam to biti najteži prelazak preko rijeke na cijelom ovom putovanju -objasni Džondalar. - Vidiš li tamo na jugu, gdje se voda proširila tako da izgleda poput jezera? To je Majka. U nju se ulijeva Sestra. Vraća se i preplavljuje, a struje su podle. Ovdje nećemo pokušati prelaziti, a Karlono kaže da je divlja čak i uzvodno. Pokazalo se da je taj dan kada su s drugog lanca pogledali prema zapadu, bio zadnji vedar dan. Drugoga su se jutra probudili pod teškim oblačnim nebom, čiji su se oblaci spustili tako nisko da su se stopili s maglom iz kotlina. Maglu se u zraku gotovo moglo opipati. Skupljala se u sitnim kapljicama na kosi i krznu. Krajolik je bio zastrt nedodirljivim zastorom kroz koji bi se stijene i kamenje pojavljivali iz neprepoznatljivih obrisa tek kad bi im se posve približili. Popodne se iznenadnim i naglim udarom groma otvorilo nebo. Ejla se protresla i drhtala od straha gledajući kako sjajne munje plešu svojim bijelim svjetlom po brdima za njima. No nije ju preplašila munja, nego čekanje snažne buke koju je najavljivala. Zgrčila bi se svaki put kad bi se začula daleka grmljavina ili bliski prodorni udarac, a sa svakim naletom grmljavine činilo se da kiša postaje sve jača, kao da je buka istjeruje iz oblaka. Dok su se probijali
- 315. niz zapadnu padinu,kiša je lijevala u valovima poput slapova. Potoci su se punili i izlijevali, a rječice preplavljivale iz korita i pretvarale u pjenušave bujice. Tlo je postalo sklisko i opasno. Oboje su bili sretni što imaju svoje mamutonske kišne ogrtače od jelenje kože bez dlaka. Džondalarov je ogrtač bio od me-gacerosa, divovskog stepskog jelena, a Ejlin od sjevernog jelena. Nosili su ih preko krznenih tunika po hladnom vremenu ili preko običnih haljina kad je bilo toplije. Vanjske su površine ogrtača bile obojene crveno i žuto. Mineralni pigmenti bili su umiješani u loj, a boja se utrljavala u kožu posebnim alatom napravljenim od rebrene kosti, kojim su postigli da koža poprimi sjaj i bude vodo-otporna. Čak i namočena, još je uvijek donekle štitila, iako nije mogla potpuno spriječiti prodiranje vode iz nebeskih bujica. Kad su stali i postavili šator sve je bilo promočeno, pa i krzna za spavanje, a nisu mogli zapaliti ni vatru. U šator su unijeli drva, uglavnom mrtve niže grane crnogoričnog drveća, kako bi se tu preko noći osušila. Ujutro je kiša još uvijek lijevala i odjeća im je još uvijek bila vlažna, no pomoću truda i vatrenog kamena koji je imala sa sobom Ejla je uspjela zapaliti vatricu dovoljnu da može skuhati malo vode za čaj. Pojeli su samo četvrtaste tvrde kolače putne hrane koju im je Rošario dala. Bila je to kompaktna, zasitna i hranjiva hrana koja je mogla dugo održati čovjeka na životu čak i ako ne jede ništa drugo. Bile su to razne vrste mesa koje je bilo osušeno, pa usitnjeno, pomiješano s mašću i obično nešto sušenog voća ili bobica i tu i tamo napola kuhanog zrnja ili korijenja. Konji su strpljivo stajali pred šatorom. Glave su spustili nisko, a voda im se slijevala s debelog zimskog krzna. Zdjelasti se čamac srušio s motki i bio je napola pun vode. Bili su ga spremni ostaviti, a s njim bi se onda oslobodili i motki koje su koristili za vuču teškog čamca i drugih tereta preko širokih stepa, no postale su opterećenjem u neravnim šumovitim planinama. Zadržavale su ih i usporavale, a znale su biti i opasne na strminama dok pada kiša. Da nije znao da će veći dio njihova putovanja biti preko ravnica, odavno bi ih ostavio. Skinuli su čamac s motki, izlili vodu i naopako ga okrenuli nad njima. Stojeći pod čamcem zagledali su se i nasmiješili. Na trenutak su se našli na suhom. Ranije im nije palo na pamet da bi čamac koji zadržava vodu iz rijeke mogao poslužiti i kao krov koji će zadržati kišu. Nije im mogao pomoći dok putuju, no mogao ih je skloniti od kiše barem na kratko vrijeme. Ali to otkriće nije riješilo problem njegova prijevoza. A onda kao da su se toga oboje sjetili u istom trenutku, podigoše čamac preko Njiskinih leđa. Uspiju li naći način da ga tamo učvrste, mogao bi im pomoći da sačuvaju šator i košare od kiše. Posluživši se motkama i užadima našli su način kako ga učvrstiti na leđima strpljive kobile. Izgledalo je čudno, i znali su
- 316. da će bitipreširok zbog čega će morati zaobilaziti zapreke ili ga podizati, no sjetiše se da to neće biti ništa teže nego prije, a možda bude i korisno. Zauzdali su konje, no nisu ih namjeravali jahati. Teški mokri kožni šator i prostirku prebacili su preko Njiskinih leđa, a okrugli čamac postavili su nad njih oslonivši ga na prekrižene motke. Veliki pokrov od mamutove kože kojim je Ejla pokrivala košaru s hranom sada su stavili preko Trkačevih leđa, tako da pokrije obje košare. Prije polaska Ejla je još malo ostala s Njiskom, tješeći ju i zahvaljujući joj na onom posebnom jeziku koji su razvile u Dolini. Ejli nije palo na pamet da posumnja razumije li ju Njiska. Jezik je bio prisan i umirivao je, a kobila je jasno odgovarala na neke zvukove i pokrete. Čak je i Trkač naćulio uši tresući glavom i tiho ržući dok je Ejla govorila i Džondalar pomisli da ona s konjima razgovara na neki poseban način, koji on ne može naučiti, iako je ponešto od njega uspijevao shvatiti. Bio je to dio Ejline tajnovitosti kojoj se svaki put iznova divio. Pošli su pred konjima niz grubu strminu. Vuk, koji je noć proveo u šatoru, uskoro je izgledao gore nego konji. Njegovo obično debelo i kuštravo krzno sada se lijepilo uz tijelo, zbog čega je izgledao manji, ali mu se jasnije ocrtavalo žilavo mišičje. Vlažne krznene tunike bile su dovoljno tople, no njihovo natopljeno krzno nije bilo osobito udobno. Uskoro im se voda počela slijevati niz vrat. Pod kišom koja se slijevala s neba Ejla zaključi da joj je kiša ipak najmanje drago vrijeme. Nekoliko je sljedećih dana, sve dok nisu sišli s planine, gotovo neprekidno kišilo. Kad su stigli do visoke crnogorice, našli su bar nešto zaštite pod krošnjama. Kad se zemljište izravnalo nestalo je i drveća, a rijeka je još bila daleko pred njima. Ejla je počela shvaćati da je rijeka koju je vidjela odozgora zapravo udaljenija i još veća nego što je mislila. Kiša je ponekad slabila, ali nije prestajala. Bez zaklona koje je pružalo drveće, bili su promočeni i osjećali su se jadno, no bar se nešto popravilo. Sada su barem mogli ponekad jahati. Jahali su nizbrdo prema zapadu nizom praporastih terasa koje su se pružale s planina. Više terase su bile ispresijecane bezbrojnim potočićima punim vode, koja se slila s planina kao posljedica potopa. Gazili su po blatu i prešli nekoliko bujica koje su se valjale s viših dijelova planina. Sišavši na jednu od tih terasa nenadano se nađoše pred malim naseljem. Grubi drveni zakloni, veliki tek da se pod njih može leći, očito su bili na brzinu sklepani i izgledali su klimavo. Ipak pružali su bar nešto zaštite od vode koja je stalno lijevala, pa je putnicima bilo drago što ih vide. Požurili su prema njima. Svjesni straha koji pitome životinje mogu izazvati u ljudi,
- 317. sjahali su izažvali na šara-mudonskom, nadajući se da će ih ovdje razumjeti. Ali odgovora nije bilo. Kad su bolje pogledali, pokazalo se da nikoga nema. - Siguran sam da Majka razumije da nam treba zaklon. Đoni se neće ljutiti ako uđemo - reče Džondalar, uđe u jedan od zaklona i pogleda. Bio je prazan, osim što je visjela kožna zavjesa, a zemljani je pod bio pokriven blatom od bujice koja je prošla kroz nju. Izišli su i krenuli prema većoj. Ejla se iznenada sjeti da nedostaje nešto važno. - Džondalare, a gdje su kipići? Nema kipića Majke na ulazu. On se ogleda i klimnu. - Ovo je sigurno privremeno ljetno taborište. Nisu ostavili kipiće, jer im nije trebala Njezina zaštita za to mjesto. Oni koji su ovo izgradili nisu ni očekivali da će im potrajati cijelu zimu. Napustili su ovo mjesto i odnijeli sve sa sobom. Vjerojatno su se s dolaskom kiša preselili u više krajeve. Ušli su u veću građevinu i otkrili da je čvršća od one druge. Bilo je nezapunjenih pukotina u zidu, a kroz krov je na nekoliko mjesta curilo. Grubi drveni pod bio je iznad razine ljepljivog blata, a blizu kamenog ognjišta bilo je razbacano nekoliko komada drveta. Tako suho i udobno mjesto već danima nisu vidjeli. Izišli su, skinuli nosila i uveli konje. Ejla je upalila vatru, a Džondalar je otišao u jednu od manjih građevina i počeo lomiti drvo suhih unutarnjih zidova. Do njegova povratka Ejla je već s klinova koje je našla na zidu razvukla čvrstu užad i preko njih prebacila mokru odjeću i opremu za spavanje. Džondalar joj je pomogao raširiti šator. Morali su ga nabrati kako po njemu ne bi curilo s krova. - Morali bismo nešto učiniti s tim rupama u krovu - reče Džondalar. - U blizini sam vidjela trsku - reče Ejla. - Ne bi nam trebalo mnogo vremena da upletemo malo trske i time pokrijemo rupe. Izišli su i nabrali tvrdog lišća. Svatko je porezao po jedan naramak biljaka. Lišće, omotano oko stabljike, bilo je prosječno dvije stope dugo i prst debelo, a završavalo je šiljkom. Ejla je već podučila Džondalara temeljnim vještinama pletenja, pa je, vidjevši kako ona plete četvrtaste komade ravne rogožine, počeo i sam tako raditi. Spustivši pogled na svoje ruke, Ejla se u sebi smješkala. Bilo je to jače od nje. Još uvijek ju je začuđivalo kako je Džondalar sposoban za ženske poslove, i veselila ju je njegova volja za to. Radeći zajedno, uskoro su napravili dovoljno komada rogožine da pokrpaju sve rupe. Zgrade su bile napravljene od prilično tankih snopova trske pričvršćenih uz okvir od dugačkih, vezanih debala mladog drveća. Bile su slične nastambama koje su radili Šaramudonci, samo što nisu bile od dasaka, i
- 318. što su bileasimetrične, jer je jedna strana, ona s ulaznim otvorom, bila gotovo okomita; na nju se pod oštrim kutom oslanjala druga stranica. Taj je krov bio zatvoren, no moglo ga se podići kao šatorsko krilo. Izašli su i postavili zakrpe, vežući ih dugim listovima rogoza. Blizu vrha bila su dva otvora koja je čak i dva metra visokom Džondalaru bilo teško dohvatiti, a nisu imali povjerenja da će konstrukcija izdržati da se jedno od njih popne. Zato su se vratili unutrai pokušali smisliti kako da iznutra pokrpaju rupe, a u zadnji su se čas sjetili napuniti vreću za vodu i nekoliko zdjela. Kad se Džondalar protegnuo i rukom začepio jednu od rupa, sjetili su se kako pričvrstiti zakrpu. Pokrivši ulaz mamutovom kožom, Ejla se ogleda po mračnom prostoru osvijetljenom samo vatrom koja je već počela grijati. Dok je vani kišilo, oni su bili unutra, na suhom i toplom, gdje je, istina, postajalo sparno, jer su se mokre stvari počele sušiti. Dim je izlazio kroz ne baš zabrtvljene zidove i strop, ili kroz spojeve koji su bili otvoreni. Sušena trava i trska s vlagom su se proširili, od čega je dim teže izlazio, pa se počeo skupljati uz sljeme i strop. Iako konji mogu biti vani po svakakvom vremenu, Njiska i Trkač, odgojem uz ljude navikli su biti s njima čak i u mračnim i zadimljenim zaklonima. Ostali su na jednom kraju koji im je Ejla dodijelila i činilo se da im je drago što su se sklonili od potopa. Ejla je stavila kamenje za kuhanje u vatru, a zatim su očetkali konje i Vuka da se lakše osuše. Otvorili su sve zavežljaje da vide je li se što smočilo, pronašli suhu odjeću i presvukli se, a zatim su sjeli uz vatru i pili vrući čaj, dok se kuhala juha od komprimirane hrane iz zaliha. Kada se dim počeo jače skupljati u gornjim dijelovima krova, probili su rupe blizu vrha i tako otjerali dim, a dobili nešto više svjetla. Bilo je lijepo opustiti se. Ni sami nisu shvaćali koliko su bili umorni. Prije nego što se potpuno smračilo uvukli su se u još uvijek malo vlažna krzna za spavanje. Ali čak ni tako umoran Džondalar nije mogao zaspati. Sjećao se zadnjeg puta kada se sukobio s brzom i podlom rijekom zvanom Sestra. U mraku je osjetio kako ga prožima strah od prelaska preko nje sa ženom koju voli.
- 319. 21 U napuštenom sutaboru Ejla i Džondalar ostali i sljedeći dan, a zatim još jedan. Ujutro trećega dana kiša je napokon jenjala. Neprobojna jednolična siva naoblaka napokon se razbila i popodne se sjajno sunce probilo kroz modre rupe u vunastim bijelim oblacima. Oštar je vjetar puhao iz jednog, a zatim iz drugog smjera, kao da isprobava različite položaje, nesposoban odlučiti koji bi bio prikladniji. Iako je većina njihovih stvari bila suha, otvorili su krajeve zaklona i pustili da vjetar napravi propuh i potpuno osuši zadnje teže komade. Neke od kožnih stvari ukrutile su se, trebat će im rastezanje i obrada, no vjerojatno će to s redovnom upotrebom biti dovoljno da opet postanu savitljive, jer se nisu bitno oštetile. Druga je stvar, međutim, bila s pletenim putnim košarama. Su-šeći se, izgubile su oblik i oštetile se, a razvila se i plijesan. Od vlage su omekšale, a težina utrpanih svari rastegnula ih je, pa su neka vlakna ispucala i raspala se. Ejla procijeni da će, iako jesenske suhe trave, biljke i granje nisu najprikladniji materijal za to, morati napraviti nove košare. Kad je to spomenula Džondalaru, on se sjetio još jednog problema. - Te su mi košare ionako smetale - reče on. - Kad god prelazimo dublju rijeku u kojoj konji moraju plivati, košare se smoče ako ih ne skinemo. S čamcem to nije bilo veliki problem, jer smo mogli staviti košare u čamac, a na otvorenom zemljištu lako ih je bilo vući. Veći dio puta pred nama su otvoreni travnjaci, no bit će nešto šuma i neravnog zemljišta, gdje možda neće biti tako lako vući čamac. Možda ga odlučimo ostaviti, no ako to učinimo, trebat će nam košare koje se neće namočiti ako konji moraju plivati. Možeš li napraviti takve? Sada se Ejla namrštila. - Tako je, stvari se smoče. Kad sam isplela ove košare, nisam često prelazila rijeke, a one preko kojih sam prelazila nisu bile duboke. - Čelo joj se nabralo, a onda se sjetila svojih prvih košara. - Na početku nisam imala ovakve košare. Kad sam prvi put pokušala da Njiska nešto ponese, napravila sam veliku plitku košaru. Možda bih mogla opet izraditi nešto poput toga. Bilo bi to lakše kad ne bismo jahali, ali... Ejla sklopi oči pokušavajući pred njima stvoriti ideju slike koja joj je pala na pamet. - Možda... ako napravim ovakve košare koje bi se konju mogle podići na leđa dok smo u vodi..., ali to ne bi radilo ako istodobno jašemo... ali... no možda bih mogla napraviti nešto što bi konji mogli nositi na sapima iza nas... - i pogleda Džondalara, - da, mislim da bih mogla napraviti nosače.
- 320. Skupili su lišćetrske i rogoza, vrbovo pruće i dugo i tanko smrekino korijenje te ostale stvari za koje je Ejla procijenila da bi mogle poslužiti kao građa za košare ili za izradu niti za pletenje. Iskušavajući različite postupke i namještajući ih na Njisku, Ejla i Džondalar proveli su cijeli dan. Kasno popodne izradili su nešto kao jahačke bisage dovoljne da mogu nositi Ejline stvari i putnu prtljagu koju bi kobila mogla nositi dok Ejla jaše, i to tako da stvari mogu ostati uglavnom suhe kad mora plivati. Odmah potom počeli su izrađivati još jedne takve za Trkača. To im je išlo znatno brže, jer su već razradili sve pojedinosti postupka. Navečer se vjetar opet pojačao pretvarajući se u oštri sjeverac koji je na jugu tjerao oblake. Dok se suton pretvarao u noć, nebo se već potpuno razvedrilo. Zahladilo je. Namjeravali su ujutro nastaviti put, pa su zato odlučili da proberu stvari ne bi li olakšali teret. Stare košare su bile dublje, a u novima je, bez obzira koliko se trudili poslagati stvari, bilo znatno manje mjesta. Neke su stvari morali ostaviti. Rasprostrti su sve što su nosili sa sobom. Ejla pokaza bjelokosnu pločicu na kojoj je Talut urezao kartu koja im je pokazivala put za prvi dio njihova putovanja. - Ovo nam više ne treba. Talutova je zemlja ostala za nama - reče ona osjećajući izvjesnu tugu. - Tako je, više nam ne treba. A opet mi je žao ostaviti je - reče Džondalar mršteći se na pomisao da bi tu stvar morao ostaviti. - Bilo bi zanimljivo pokazati kakve karte Mamutonci izrađuju, a to mi je i uspomena na Taluta. - Ejla klimnu s razumijevanjem. - Pa ako imaš mjesta, uzmi to. Ali nije nam nužno. - Džondalar pogleda stvari koje je Ejla raširila pred sobom i podiže tajnoviti zamotuljak. - Što je ovo? - To je nešto što sam napravila prošle zime - reče ona uzimajući mu zamotuljak, iz ruku i skrene pogled, crveneći. Stavila je zavežljaj iza sebe uguravajući ga pod hrpu stvari koje nosi sa sobom. - Ostavit ću ljetnu putnu odjeću. I onako je prljava i iznošena, a nosit ću zimsku. Tako ću dobiti još mjesta. - Džondalar je oštro pogleda, no ne reče ništa. Kad su se ujutro probudili, bilo je hladno. Oblačići tople maglice označavali su svaki dah. Ejla i Džondalar na brzinu se odjenuše, i, upalivši vatru za čaj, smotaše krzna, želeći što prije krenuti. No izašavši, stadoše i zagledaše se. Okolna brda potpuno su se promijenila pod tankim pokrovom sjajnog mraza koji je svjetlucao i blistao na sjajnom jutarnjem suncu. Kako se mraz topio, svaka bi kapljica vode postala prizma u kojoj se prelamaju blistavi djelići duge u sićušnim probojima crvene, zelene, plave ili žute boje. Titrala je i prelijevala se iz boje u boju kad bi ju se gledalo pod
- 321. drugim kutom. Vodenisu dragulji svojim svjetlucanjem nagoviještali kraj kratkog vrućeg ljeta. Džondalar je krenuo. Ejla se osvrtala prema ljetnom taborištu koje im je bilo tako dobar zaklon. Sada je bilo čak i razrušenije nego prije, jer su dijelove manje nastambe iskoristili za gorivo. Znala je da krhki privremeni zakloni ionako ne bi više dugo trajali. Bila je sretna što su ih pronašli. Nastavili su prema zapadu k Sestri Rijeci, spuštajući se niz padinu do još jedne ravne terase. Bili su dovoljno visoko da, s druge strane nemirne rijeke kojoj su prilazili, vide široke travnjake. Odatle su imali pregled tog kraja poplavljenog rijekom. Ravnica je u vrijeme poplava bila i do petnaest kilometara pod vodom, a s druge strane i više. S ove strane su prednja brda u podnožju planina priječila širenje poplava, iako ih je bilo i s druge strane. Za razliku od travnjaka, naplavna dolina bila je divljina puna močvara, jezeraca, šuma i spletenog raslinja koje je plutalo u vodi. Iako nije bilo vijugavih rukavaca, Ejlu je podsjećala na umanjenu deltu Velike Majke Rijeke. Ive i netrajno grmlje, koje kao da je raslo iz vode, uz obale glatke struje pokazivalo je obilnost najnovijih kiša, koje su zajedno s rijekom potopile zemlju. U razmišljanju je Ejlu prekinuo Njiskin promijenjen korak. Kopita su joj tonula u pijesak. Potoci koji su presijecali gornje zaravanke stvorili su korita duboko urezana među pokretnim dinama pjeskovitog mulja. Konji su propadali u to tlo izbacujući sa svakim korakom valove rijetke, kalcijem bogate zemlje. Pred večer, dok je zalazeće sunce zasljepljivalo svojim sjajem, muškarac i žena gledali su pred sebe i zaklanjajući oči tražili mjesto gdje će prenoćiti. Prišavši bliže naplavnoj ravni, primijetiše da se sitni pijesak ponešto promijenio. Kao i na višim terasama, bio je to uglavnom prapor, prah stijena usitnjenih kretanjem ledenjaka i razbacan vjetrom. Ponekad su poplave bile tolike da bi se popele i na ovu visinu. Muljevito tlo spojeno sa zemljom bilo je tvrđe. Primijetivši prve poznate stepske trave pokraj potoka uz koji su išli, odlučiše stati. Postavivši šator krenuše svatko na svoju stranu u lov za večeru. Vuk je potrčao naprijed i uskoro istjerao leglo kamenjarki. Bacio se na jednu, a Ejla je zavitlala praćku i srušila drugu koja je skoro odletjela. Ejla najprije pomisli da bi mogla Vuku dopustiti da zadrži ulovljenu pticu, no kad joj je odbio dati pticu, predomislila se. Iako bi jedna debela ptica sigurno bila dovoljna za nju i Džondalara, htjela je Vuka natjerati da shvati kako ono što je ulovio mora podijeliti s njima, jer nikad se ne zna što ih još čeka.
- 322. Nije to potpunoracionalizirala, no oštri ju je hladni zrak naveo da shvati kako ih čeka dugo zimsko putovanje kroz nepoznati kraj. Ljudi koje je poznavala, kako Mamutonci, tako i Pleme, rijetko su se odvaživali na dulja putovanja tijekom oštrih zima ledenoga doba. Smjestili bi se na mjestu zaštićenom od najgore hladnoće i vjetrom nanesenih zapuha snijega i hranili bi se ranije prikupljenom hranom. Zato ju je pomisao na zimsko putovanje uznemirila. Džondalarov izbacivač kopalja nabavio im je velikog zeca kojeg su odlučili sačuvati za poslije. Ejla je htjela ispeći ptice na ražnju, no ulogorili su se na otvorenom, uz potok, gdje je bilo samo slabog grmlja. Gledajući oko sebe, vidjela je par rogova različitih veličina i očigledno s različitih životinja koje su ih prethodne godine odbacile. Iako je rogove bilo znatno teže slomiti nego drvo, uz Džondalarovu pomoć uspjeli su ih razlomiti služeći se oštrim kremenim noževima i malom sjekirom koju je nosio za pojasom. Dio rogova upotrijebila je kao ražanj, a odlomljene paroške pretvorili su u rašlje za ražanj. Nakon svog tog truda, Ejla odluči da će ih zadržati za drugi put. Vuku je dala njegov dio pečenog mesa i tomu dodala još nešto velikog korijenja trske koje je iskopala iz mrtvog rukavca uz potok, te livadne gljive za koje je znala da su jestive i ukusne. Poslije večere sjeli su uz vatru i gledali kako se nebo smračuje. Kako su se dani skraćivali, do večeri se ne bi tako jako zamorili, a i bilo je znatno lakše jahati kroz široke ravnice, nego probijati se kroz šumovite planine. - Dobre su ti bile te ptice - reče Džondalar. - Volim kad je koža tako prhka. - U ovo doba godine, kad su tako lijepo debele, najbolje ih je tako peći - reče Ejla. - Perje im već mijenja boju, a pod gušom je debelo. Htjela sam ponijeti nešto tog perja. Moglo bi poslužiti kao punjenje za jastuke, no nemamo ga kuda spakirati. - Moći ćeš dogodine. I Zelandonci love kamenjarke - reče Džondalar dajući joj time malo ohrabrenje, nešto čemu će se moći nadati za kraj Putovanja. - Kreb je najviše volio baš kamenjarke - reče Ejla. Džondalaru se učini da je Ejla tužna pa nastavi govoriti nadajući se da će joj tako olakšati ono što ju muči. - Ima i jedna vrsta kamenjarki, ne baš oko naših špilja, nego južno od nas, koja ne mijenja boju. Cijele godine izgleda onako kako izgleda ljeti, i ima isti okus. Ljudi koji tamo žive zovu ih crvenim lještarkama i rado upotrebljavaju njezino perje kao ukras na glavi ili na odjeći. Za svečanost crvenih Iještarki naprave posebne nošnje i plešu oponašajući, toptanje nogama mužjaka u parenju. To je dio njihovog festivala u čast Majci. - Zastao je, no videći
- 323. da ona jošuvijek ne kaže ništa, nastavio je: - love ih mrežama i mnogo ih ulove odjedanput. - Jednu sam ulovila praćkom, a drugu je ulovio Vuk - reče Ejla i ušuti. Džondalar procijeni da joj nije do razgovora. Neko su vrijeme šutjeli gledajući kako vatra proždire grančice i osušenu balegu. Napokon ona opet progovori. - Sjećaš se Brecijina štapa za bacanje? Rado bih znala loviti time i jer pogađa i po nekoliko ptica odjedamput. Brzo je zahlađivalo i bilo im je drago što imaju šator. Iako je Ejla bila neuobičajeno šutljiva, sjetna i puna uspomena, na njegov dodir toplo je reagirala i Džondalar se uskoro prestao brinuti zbog njezina šutljivog raspoloženja. Ujutro je zrak još uvijek bio oštar, a zgusnuta vlaga opet je na zemlju donijela natprirodno svjetlucanje mraza. Potok je bio ledeno hladan, no kad su se u njemu oprali, živnuli su. Džondalarovog zeca zakopali su omotanog u njegovo vlastito krzno pod vrući ugljen i pustili da se peče preko noći. Kad su ogulili pocrnjelu kožu, debeli sloj zimskog sala koji se nakupio pod njom,-omekšao je žilavo meso, i zajedno sa pečenjem na laganoj vatri učinio ga mekim i sočnim. Bilo je to najbolje doba godine za lov na dugouhe životinje. Jedno kraj drugog jahali su kroz visoku travu. Nisu žurili nego održavali stalan korak, rijetko isprekidan povremenim razgovorima. Sitne je divljači bilo mnogo, no jedine veće životinje koje su cijelog tog jutra vidjeli putujući prema Sestri bile su daleko preko rijeke: malo krdo muških mamuta na sjeveru i pomiješano krdo konja i sajgi na drugoj obali. Primijetili su ih i Njiska i Trkač. - Sajga je bila Izin totem - reče Ejla. - Bio je to vrlo snažan totem za ženu, čak i snažniji nego Krebov rođeni totem, srndać. Dakako, njega je izabrao Špiljski Medvjed koji je postao njegov drugi totem prije nego što je postao Mog-ur. - A tvoj totem je Špiljski Lav. To je znatno snažnija životinja nego sajga - reče Džondalar. - Znam, to je muški totem, lovački totem. Zato im je isprva bilo teško povjerovati u to - reče Ejla. - Zapravo se ne sjećam, no Iza mi je rekla da se Brun čak naljutio na Kreba kad mi ga je dodijelio na svečanosti usvajanja. Zato su svi bili sigurni da neću nikada imati djece. Nijedan muškarac nema dovoljno snažan totem da pobijedi Špiljskog lava. Zato su se svi jako iznenadili kad sam ostala u drugom stanju noseći Darka, no ja sam sigurna da ga je pokrenuo Braud, kad me silovao. - Namrštila se od te neugodne uspomene. - Ako duhovi totema imaju nešto s djecom, Braudov je totem Dlakavi Nosorožac. Sjećam se da su lovci iz
- 324. Plemena govorili odlakavom nosorošcu koji je ubio špiljskog lava. Mogao je biti dovoljno snažan, a dlakavi nosorožci znaju biti zli kao Braud. - Dlakavi nosorožci nepredvidljivi su i znaju biti vrlo zli - reče Džondalar. -Jedan je takav nabo Tonolana nedaleko odavde. Umro bi da nas Šaramudonci nisu pronašli. - Sklopio je oči i prepustio se bolnom sjećanju puštajući da ga Trkač nosi sam. Neko su vrijeme šutjeli, a onda on upita: - Ima li svatko u Plemenu svoj totem? - Svi imaju - odgovori Ejla. - Totem vodi i štiti. Mog-ur u svakom plemenu otkriva totem svakog djeteta, obično pri kraju godine u kojoj se rodilo. Na svečanosti totema, Mog-ur daje djetetu amulet u kojem je komadić crvenog kamena. A amulet je dom totemovog duha. - Misliš onako kao što je figurica Đoni mjesto gdje se odmara Majka? - upita on. - Nešto slično, ali totem štiti tebe, a ne tvoj dom, iako mu je svakako draže ako živiš na mjestu koje mu je poznato. Amulet moraš čuvati uz sebe. Po njemu te duh tvog totema prepoznaje. Kreb mi je rekao da me duh mog Špiljskog Lava ne bi mogao pronaći bez amuleta, pa bih izgubila njegovu zaštitu. I rekao je da bih sigurno umrla, ako ikada izgubim amulet - reče Ejla. Džondalaru prije toga nisu bile jasne sve snage Ejlinog amuleta i nije razumio zašto ga tako ljubomorno čuva. Ponekad bi pomislio da u tome pretjeruje. Rijetko ga je skidala, osim kad bi se prala ili plivala, a ponekad ni tada. Pretpostavljao je da se ona na taj način drži svog djetinjstva s Plemenom i nadao se da će se toga jednom osloboditi. Sada je shvatio da totem posjeduje moć. Da je njemu moćni čarobnjak nešto dao i rekao mu da će umrijeti ako to ikad izgubi, i sam bi to ljubomorno čuvao. Džondalar više nije sumnjao da je sveti čovjek Plemena koji ju je odgojio doista imao prave moći iz svijeta duhova. - Nešto je i u znakovima koje ti tvoj totem ostavi ako si donio pravu odluku o nečemu važnom u životu - nastavi Ejla. Mučna zabrinutost koja ju je pratila sada je iznenada pogodi još snažnije. Zašto joj njezin totem nije dao znak da potvrdi kako je odluka da ode s Džondalarom njegovom domu bila pravi izbor? Još otkad su otišli od Mamutonaca, nije pronašla ni jedan predmet koji bi mogla protumačiti kao znak od svog totema. - Nema mnogo Zelandonaca koji imaju osobne toteme - reče Džondalar, - ali neki ih ipak imaju. Smatra se da je to sreća. Vilomar ima totem. - To je par tvoje majke? - upita Ejla. - Da. Tonolan i Folara su se rodili na njegovu ognjištu, a on se prema meni oduvijek ponašao kao da sam i ja.
- 325. - Što muje bio totem? - Zlatni orao. Priča se da je, dok je još bio dojenče, doletio zlatni orao i podigao ga. No, majka ga je dohvatila i tako spasila. Na prsima još uvijek ima ožiljke od pandža. Njihova zelandoni kaže da ga je orao prepoznao kao svog i došao po njega. Po tome su znali da je orao njegov totem. Martona misli da on zato voli toliko putovati. Ne može letjeti poput orla, ali osjeća potrebu da vidi zemlju. - To je moćan totem, poput Špiljskog Lava ili Špiljskog Medvjeda - reče Ejla. - Kreb je uvijek govorio da nije lako živjeti s moćnim totemom. To je točno, ali i dobila sam mnogo. I tebe mi je poslao. Mislim da sam jako sretna. I nadam se da će Špiljski Lav i tebi donijeti sreću. To je sada i tvoj totem. Džondalar se osmjehnu. - Već si mi to rekla. - Špiljski Lav te izabrao i ostavio ti je ožiljke kao dokaz, baš kao što je i Vilomaru totem ostavio poseban znak. Džondalar se na trenutak zamisli. - Moglo bi biti tako. Nisam o tome tako razmišljao. Vuk koji je bio otišao u istraživanje iznenada se pojavio. Zacvilio je da privuče Ejlinu pozornost, a zatim se uvukao na mjesto pokraj Njiske. Gledala je njegov obješeni jezik, naćuljene uši kojima je strizao uobičajenim vučjim neprekidnim ritmom stalnog preslušavanja okoline kroz visoku travu koja mu je ometala pogled. Izgledao je sretno i budno. Volio je otići i istraživati sam, no uvijek bi se vratio, na njezinu sreću. Usrećivalo ju je i jahanje s čovjekom i pastuhom pokraj nje. - Po onome kako govoriš o njemu, čini mi se da je tvoj brat jamačno bio sin njegova ognjišta - reče Ejla vraćajući se razgovoru. - Nije li i Tonolan volio putovati? Je li mu bio sličan? - Bio mu je sličan, ali ipak ne toliko koliko sam ja sličan Dalanaru. Svi su to primijetili. U Tonolanu je bilo više Martone - osmjehnu se Džondalar - i njega nije izabrao orao, pa se njegova žeđ za putovanjima ne može objasniti time. - Njegov se osmijeh zamrači. - Ožiljci moga brata bili su od nepredvidljivog dlakavog nosoroga. -Na trenutak se zamislio. - A i sam Tonolan bio je nepredvidljiv. Možda mu je to bio totem. Nije mu baš donio sreću iako su nas Šaramudonci ipak našli, a kad je upoznao Tamio bio je sretan kao nikad prije. - Ne bih rekla da totem Dlakavog nosoroga donosi sreću - reče Ejla. - Ali čini mi se da je Špiljski Lav donosi. Kad me izabrao, ostavio je na meni jednake onakve znakove kakve u Plemenu stavljaju da označe totem Špiljskog Lava. Tvoji ožiljci nisu takvi, ali su jasni. Označio te Špiljski Lav.
- 326. - Na meninesumnjivo ima znakova koje je ostavio tvoj Špiljski Lav. - Mislim da te Špiljski Lav izabrao da tvoj totemski duh osnaži za moj, kako bih jednoga dana mogla imati tvoje dijete - reče Ejla. - Nisi li rekla da djecu začinje muškarac, a ne duhovi? - reče on. - Da, muškarac, no vjerojatno duhovi moraju pomoći. Kad ja imam tako jak totem, i moj će čovjek morati imati takav. Možda je zato Majka rekla Špiljskom Lavu da izabere tebe, kako bismo zajedno mogli stvarati djecu. Još su neko vrijeme zajedno jahali i šutjeli. Ejla je zamišljala dijete koje bi bilo slično Džondalaru, samo što bi bilo žensko, a ne muško. Činilo joj se da je s dječacima ne bi pratila sreća. Možda uspije zadržati kćer. I Džondalar je razmišljao o djeci. Ako je istina da muškarac začinje djecu svojim udom, onda se svakako već mnogo puta moglo dogoditi da začnu dijete. Ako je tako, kako to da ona nije trudna? Je li Serenio bila trudna kada je otišao, zapitao se. Dobro je što je našla čovjeka s kojim će biti sretna, no mogla je bar nešto poručiti. Ima li negdje u svijetu djece koja su na neki način dio njega? Džondalar se pokuša prisjetiti svih žena s kojima je bio i sjeti se Norije, mlade žene iz Hadumina plemena s kojom je slavio obred Prve noći. I Norija i sama stara Haduma kao da su vjerovale da je njegov duh ušao u njih i da je začeo novi život. Očekivale su da će roditi dječaka s plavim očima poput njegovih. Čak su mu htjele dati Džondalarovo ime. Upitao je samog sebe je li tako i bilo. Jesu li se njegov i Norijin duh pomiješali i začeli novi život? Hadumino naselje nije bilo udaljeno, a nalazilo se čak na pravom smjeru, sjeverozapadno. Pomislio je kako bi mogli svratiti k njima i posjetiti ih, no nije bio siguran hoće li ih uopće pronaći. Oni su se pojavili na mjestu gdje su Džondalar i njegov brat prenoćili. Znao je da njihove špilje leže ne samo zapadno od Sestre, nego i od Velike Majke Rijeke, no nije znao gdje točno. Prisjećao se da su ponekad lovili u području između dviju rijeka, no to mu nije baš jako pomoglo. Vjerojatno ipak nikad neće doznati da li je Norija rodila to dijete. Ejla je razmišljala kako valja pričekati da stignu do Džondalarova doma prije no što začnu djecu, a zatim joj misli skrenu na njegov narod. Mučilo ju je hoće li im biti prihvatljiva. Nakon susreta sa Saramudoncima osjećala se malo sigurnija, znajući da će negdje na svijetu biti mjesta za nju, no nije bila sigurna da će tako biti sa Zelandoncima. Sjećala se s kakvom je odbojnošću Džondalar reagirao otkrivši da je odrasla u Plemenu, a i njegova čudnog ponašanja prethodne zime koju su proveli s Mamutoncima.
- 327. Dijelom je tobilo i zbog Raneka. Shvatila je to prije odlaska, iako joj to u početku nije bilo jasno. Rasla je ne poznajući ljubomoru. Ljudi iz Plemena nikad ne bi priznali ljubomoru na neku ženu, čak ni kad bi poznavali takav osjećaj. A Džondalarovo čudno ponašanje dijelom je proizašlo i iz njegove zabrinutosti kako će njegovi prihvatiti Ejlu. Sada je znala da mu je, iako je voli, neugodno što je živjela s Plemenom, a osobito se stidio njezina sina. Istina, činilo se da ga to više ne muči. Štitio ju je i nije se dao zbuniti kad se njezina prošlost s Plemenom pojavila pred Saramudoncima, no onakvi njegovi osjećaji sigurno su na nečemu izrasli. Jamačno, voljela je Džondalara i htjela je živjeti s njima. Sada je bilo prekasno za predomišljanje, ali nadala se da nije pogriješila odlučivši da pođe s njim. Iznova je poželjela da joj njezin totem Spiljskog Lava pošalje neki znak da je ispravno odlučila, no takav se znak uporno nije pojavljivao. Bliže nemirnoj vodenoj pustoši na mjestu gdje se Sestra ulijevala u Majku, mulj je zamijenio rastresito, usitnjeno i kalci-i" ni bogato praporasto tlo viših terasa. U tom mraznom svijetu, potoci i rijeke punili su se vodom od i .istaljenog leda s ledenjačkih planinskih vrhova. Pri kraju toplijeg dijela godine, uz pomoć jakih kiša koje su se u višim krajevima taložile kao snijeg, znalo se dogoditi da naglo zatopljenje otopi taj snijeg. To bi brze potoke pretvorilo u razorne bujice. Na zapadnoj strani planinskog lanca nije bilo jezera koja bi prirodno zadržala taj potop i ispuštala ga ravnomjernije, pa bi se poplava sama valjala niz strme padine. Bujica bi podizala pijesak i šljunak te ih ispirala u nabujalu rijeku, koja bi ih poslije nataložila u svom poplavnom području. Središnje nizine, dno nekadašnjeg kontinentalnog mora, bile su uleknuće između dvaju velikih planinskih lanaca na istoku i zapadu, i visoravni na sjeveru i jugu. Na mjestu gdje su se spajale, Sestra je bila gotovo jednako velika kao Majka i donosila je vodu dijela tih nizina iz cijele zapadne strane planinskog lanca, koji se u velikom luku svijao prema sjeverozapadu. Rijeka Sestra jurila je najnižim dijelom ravnice noseći Svoj dar naplavne vode Velikoj Majci svih rijeka, no njezinu su brzu struju odbijale više vode već vrhom pune Majke. Odgurnuta natrag, rasula je svoje darove u niz vrtložnih uzvratnih struja i široku razornu poplavu. Oko podneva Ejla i Džondalar približili su se močvarnoj divljini napola potopljenog niskog raslinja. Tu i tamo bilo je drveća, koje je donjim dijelovima već bilo uronjeno u vodu. Što su se više približavali, Ejli se činilo da je sve jača sličnost tog kraja s močvarama istočnog ušća, osim
- 328. što su strujei protustruje rijeka koje su se tu spajale bile u divljim vrtlozima. Ovdje su, po hladnijem vremenu, manje dosađivali kukci, no trule lešine raspadnutih i dijelom požderanih životinja dovučenih poplavom, uspješno su ih zamijenile. Na jugu se iz ružičaste magle uzdizao masiv s gustim šumovitim obroncima. -Jamačno su to ona šumovita brda o kojima nam je Karlono govorio - reče Ejla. - Da, ali nisu to samo brda - reče Džondalar. - Viša su nego što misliš i prostiru se nadaleko. Velika Majka Rijeka teče prema jugu dok ne dođe do te zapreke. Ove ju planine skreću prema istoku. Jahali su oko velike tihe vode, odvojene od brzih voda i zaustavili se na istočnom rubu nabujale rijeke uzvodno od ušća. Gledajući golemu vodu na drugoj strani, Ejla shvati zašto je Džondalar upozoravao na teški prijelaz preko Sestre. Blatnjave vode trgale su drveće čije korijenje nije dovoljno duboko prodrlo u rio mjesta, koja su u sušnijem dijelu godine bila niski otoci okruženi rukavcima. Voda je kružila oko vitkih stabala vrbe i breze. Mnoga su stabla bila povijena na neobičan način, a ogoljele grane koje je voda dovukla iz šuma smještenih uzvodno, zapinjale su u blatu na obalama ili se vrtjele u rijeci. U sebi se Ejla pitala hoće li uopće moći prijeći rijeku. - Gdje misliš da treba prijeći? - upitala je Džondalara. Džondalar se sjeti velikog ramudonskog čamca, koji je spasio Tonolana i njega nekoliko godina prije, i poželi da se nešto takvo opet pojavi i prenese ih prijeko. Na sjećanje na brata opet ga probode tuga, sada popraćena i brigom za Ejlu. - Jasno je da ovdje ne možemo prijeći - reče on. - Nisam znao da će biti ovako. Morat ćemo poći uzvodno i potražiti neko mirnije mjesto. Samo da ne bude kiše, jer još jedan onakav prolom oblaka i sve bi se ovo našlo pod vodom. Nije ni čudo što je ono ljetno taborište napušteno. - Pa ne bi valjda rijeka došla tako visoko? - upita Ejla široko razrogačivši oči. - Mislim da još neće, ali mogla bi. Sva voda, koja se slijeva niz one planine, na kraju će završiti ovdje. Nagla poplava mogla bi se spustiti niz onaj potok koji je tekao blizu tog logora. Vjerojatno da, i to često. Bolje da požurimo. Moglo bi biti opasno ako kiša opet počne - reče Džondalar gledajući u nebo. Galopom je potjerao pastuha i nastavio tako brzim korakom da ih je Vuk teško pratio. Nakon nekog vremena opet je usporio, ali ne na onako polagan korak kakvim su napredovali prije. S vremena na vrijeme Džondalar bi stao i promatrao rijeku i njezinu drugu obalu, a zatim bi nastavio prema sjeveru napeto gledajući nebo. Na nekim je mjestima rijeka izgledala malo uža, no bila je tako velika i
- 329. puna da jebilo teško procijeniti. Ne našavši prikladno mjesto za prelazak, jahali su gotovo do mraka, a Džondalar je tražio da nastave prema što višem tlu. Stali su i podigli šator tek kad je postalo premračno da bi dalje mogli napredovati. - Ejla! Ejla! Probudi se! - govorio je Džondalar nježno je tresući. - Moramo krenuti. - Što? Što? Što se događa? - reče Ejla. Obično se budila prije njega i sada ju je zbunilo tako rano buđenje. Odgurnuvši svoje krzno, osjetila je hladni povjetarac, a zatim primijeti da je ulaz u šator otvoren. Vani se vidjelo jedino slabo svjetlo u oblacima. Na tom slabom sivkastom svjetlu jedva se naziralo Džondalarovo lice, no i tako je vidjela da je zabrinut i zadrhtala je. - Moramo poći - reče Džondalar. Cijele noći nije gotovo ni malo spavao. Nije znao objasniti osjećaj da moraju što prije preko rijeke, no taj je osjećaj bio tako jak da ga je od straha, ne za sebe nego za Ejlu, stezalo u želucu. Ustala je ne pitajući zašto. Znala, je da je ne bi probudio da se nešto ne događa. Brzo se obukla i izvadila stvari za paljenje vatre. - Bolje da jutros ne palimo vatru - reče Džondalar. Namrštila se i klimnula. Natočila je hladnu vodu za piće, a suhu su hranu žvakali spremajući stvari. Na kraju, Ejla potraži Vuka, no nije ga bilo. - Gdje je Vuk - upita Ejla s razočaranim glasom. - Vjerojatno lovi. Već će on nas stići. Uvijek nas sustigne. - Zazviždat ću mu - reče ona i jutarnjim se zrakom propara poznati zvuk kakvim ga je obično zvala. - Hajde, Ejla, moramo krenuti - reče Džondalar, opet razdražen natezanjem oko Vuka. - Ne idem bez njega - reče ona i zazviždi još glasnije i nestrpljivije. - Ako ne nađemo prijelaz prije kiše, nećemo moći preko - reče Džondalar. - Ne možemo li jednostavno nastaviti uzvodno? Rijeka se mora jednom smanjiti, zar ne? - pobuni se ona. - Kad počne kiša, samo će rasti. Čak će i uzvodno biti veća nego ovdje, a ne znamo kakve će se sve rijeke slijevati niz one planine. Lako bi nas mogla dohvatiti bujica. Dolando kaže da su velike poplave česte kad počnu kiše. A mogla bi nas zaustaviti i neka druga rijeka koja se ulijeva u ovu. A što ćemo onda? Oko planina? Moramo prijeći dok još
- 330. možemo - rečeDžondalar. Uzjahao je konja i odozgora pogledao ženu koja je stajala pokraj kobile, upregnute u saonice. Ejla mu okrenu leđa i iznova zazviždi. - Ejla, moramo poći. - Zašto ne bismo malo pričekali? Doći će on. - On je samo životinja, tvoj mi je život važniji nego njegov. Okrenula se i pogledala ga, a zatim namrštila i okrenula. Je li stvarno tako opasno, ili je on samo nestrpljiv? Ako jest, ne bi li joj njegov život trebao biti važnijim od Vukovog? U tom se trenutku Vuk zatrči pred njih. Ejla duboko uzdahnu s olakšanjem i raširi ruke da dočeka njegov skok, šape na ramenima i lizanje lica. Na Njisku se uspela pomažući se jednom od motki, a zatim davši Vuku znak da se ne udaljava, krenu za Džondalarom i Trkačem. Nije bilo zore. Malo po malo postajalo je svjetlije, no nije se potpuno razdanilo. Oblaci su ostali nisko, jednolično prekrivajući nebo, a u zraku se osjećala vlaga. Kad su kasnije stali da se odmore, Ejla napravi topli čaj i krepku juhu od suhe hrane. Dodala je još i nešto začina. Činilo se da su čaj i topla juha malo olakšali Džondalarove brige, no one su se vratile kad je primijetio da se skupljaju tamniji oblaci. Požurivao ju je da što brže pokupi stvari i krenuli su dalje. Džondalar je napeto promatrao nebo gledajući kuda će krenuti neizbježna oluja. Promatrao je i rijeku, tražeći mjesto za prijelaz. Nadajući se da će brza i zapjenjena rijeka malo usporiti, tražio je šire i ravnije mjesto ili otok ili plićak. Napokon, bojeći se da će oluja navaliti uskoro, on odluči da pokušaju prijeći premda uskovitlana Sestra nije izgledala ništa mirnija nego drugdje. Znajući da će, kad kiša počne, sve postati još gore, krenuo je prema dijelu obale, kojem je bilo lakše prići. Stali su i sjahali. - Što misliš, da pokušamo prejahati? - upita Džondalar, nervozno gledajući u prijeteće nebo. Ejla promotri brzu rijeku i naplavine koje je nosila. Cesto su prolazila cijela velika stabla, a bilo je i mnogo manjeg slomljenog drveća, koje je rijeka donijela iz planina. Zadrhtala je vidjevši veliku napuhnutu lešinu jelena s rogovima upletenim u krošnju dr-veta, naplavljenog uz obalu. Strahovala je za njihove konje. - Mislim da će im biti lakše bez nas na leđima - reče ona. - Trebali bismo preplivati uz njih. - Tako sam i mislio - reče Džondalar. - Ali trebat će nam uže - reče ona. Izvukli su kraću užad i provjerili jesu li košare s hranom, šatorom i ono nekoliko vrijednih stvari dobro učvršćene. Ejla oslobodi Njisku od sanjki,
- 331. procjenjujući da bijoj s punom ormom moglo biti preopasno plivati preko rijeke, no nisu htjeli tek tako ostaviti motke i zdjelasti čamac. Zato su užadima privezali duge motke, jednu uz drugu. Džondalar je jedan kraj pričvrstio uz rub zdjelastog čamca, a Ejla drugi uz remen koji je prije držao Njiskin samar. Napravila je glatki čvor koji je mogla lako razvezati bude li potrebno. Zatim je čvršće privezala još jedno uže uz ono koje je išlo iza kobilinih prednjih nogu i preko prsa. Slično je uže Džondalar privezao na Trkača. Zatim je skinuo čizme, obojke i tešku gornju odjeću, koja bi ga kad se natopi mogla opteretiti i otežati mu plivanje. Te je stvari umotao i postavio na vrh samara, a na sebi je zadržao donju tuniku i gaće. Ejla je učinila isto. Čak i mokra, koža je donekle grijala. Životinje su osjetile nestrpljivost i napetost ljudi, a uznemirila ih je i nabujala voda. Konje je mrtvi jelen uplašio i isprekidano su kaskali sitnim koracima, tresli glavama i kolutali očima, strižući uzdignutim ušima. Vuk je prišao vodi da pogleda jelena, no nije ulazio. - Što misliš, hoće li konji moći? - upita Džondalar. Prve su kapi kiše počele padati. - Nervozni su, ali mislim da će izdržati, osobito zato što smo mi uz njih, no ne znam kako ćemo s Vukom - reče Ejla. - Ne možemo ga prenijeti. Morat će sam... znaš to - reče Džondalar, ali vidjevši njezinu uznemirenost, doda: - Vuk je dobar plivač. On to može. - Nadam se - reče ona grleći Vuka. Džondalar primijeti da kapljice postaju sve krupnije i češće. - Bolje da krenemo - reče on, uzimajući Trkačev ular, budući mu je povodac već bio privezan otraga. Na trenutak je sklopio oči i zazvao sreću. Pomislio je na Đoni, Veliku Majku Zemlju, no nije se mogao sjetiti što bi joj mogao obećati kao uzvrat za sigurnost. Ipak ju je u sebi zamolio da im pomogne pri prelasku Sestre. Znao je da će jednoga dana morati pred Majku, no nije htio da to bude već sada, a još manje je bio spreman izgubiti Ejlu. Pastuh je tresao glavom i pokušavao se udaljiti od rijeke prema kojoj ga je Džondalar vodio. - Smiri se, Trkaču - govorio mu je. Hladna mu je voda strujala oko bosih stopala i omotanih nogu. Ušavši u vodu, Džondalar pusti Trkačev ular i zamota uže oko članka, te zapliva za njim, puštajući konja da sam povede preko rijeke. Ejla nekoliko puta omota oko zglavka uže koje je Njiski bilo pričvršćeno oko grebena. Kraj užeta provukla je još ispod tih zamotaja i čvrsto ga uhvatila šakom. Zatim krenu za visokim muškarcem, hodajući uz Njisku. Povukla je i drugo uže, kojim su bili pričvršćeni čamac i motke, provjeravajući da se nije zaplelo.
- 332. Odmah je osjetilahladnoću vode i snagu struje. Pogledala je natrag. Vuk je još uvijek stajao na obali, zalijećući se naprijed - natrag, cvileći i oklijevajući ući u brzu rijeku. Pozvala ga je. Trčkarao je gledajući u vodu i sve veći razmak koji ga je dijelio od žene. Odjednom je, baš kada je kiša počela jače padati, sjeo i počeo zavijati. Ejla zazviždi i on se, nakon još nekoliko zaleta i odustajanja, baci u vodu i zapliva prema njoj. Ejla se opet okrenu kobili i rijeci pred sobom. Kiša je padala sve jače, i izravnavala nemirne valove u daljini. Izbliza, Ejla je vidjela da je rijeka posuta s još više naplavina no što je mislila. Odlomljene grane i panjevi vrtjeli su se i sudarali oko nje. Na nekim je granama još bilo lišća; neki su komadi bili potopljeni i gotovo nevidljivi. Još su gore bile napuhnute životinjske lešine. Mnoge su bile razderane snagom bujice koja ih je dohvatila i pomela sa sobom niz planinu u blatnu vodu. Vidjela je nekoliko brezinih miševa i borovih voluharica. Velikog suslika, podzemnu vjevericu, bilo je teže prepoznati; svijetlosmeđe krzno potamnjelo je, a kitnjasto krzno na dugom repu bilo je slijepljeno. Leming s dugom bijelom zimskom dlakom, koja se probijala iz ljetnog crnog krzna, plutao je s nogama, u zraku. Vjerojatno ga je bujica donijela iz visokih planina, iz područja blizu snijega. Proplutala je i divokoza sa slomljenim rogom i oderanom polovicom glave na kojoj su se vidjeli ružičasti mišići. Vidjevši lešinu mladog snježnog leoparda, Ejla se okrenu da vidi gdje je Vuk, no nije ga bilo na vidiku. Primijetila je, međutim, da se uže koje se vuklo za kobilom zapleo za naplavinu, odlomljeni panj s korijenjem koji je Njisku nepotrebno dodatno opteretio i usporavao je. Ejla je potezala i trzala uzetom, pokušavajući privući drva, no ono se iznenada samo odvoji. Ostala je samo mala rašljasta grana koja nije izazivala takve teškoće. Ejlu je zabrinulo što ne vidi Vuka ne primjećujući da je bila toliko u vodi da ne može daleko vidjeti. Ipak, to ju je uznemirilo, osobito zato što nije mogla ništa učiniti. Zazviždala je, no nije mogla biti sigurna da ju je čuo u buci brze rijeke. Okrenula se i dobro pogledala Njisku, brinući se da ju je možda onaj teški panj možda premorio, no kobila je još uvijek lako plivala. Pogledavši naprijed s olakšanjem je uočila Trkača uz kojega je plivao Džondalar. Povlačila je i trzala slobodnom rukom, trudeći se da ne preoptereti suviše uže. Od napora i hladne vode njezino je tijelo drhtalo. Osjećala je da im za plivanje preko rijeke treba užasno mnogo vremena. Suprotna je strana još uvijek izgledala daleko. Na početku drhtanje i nije bilo tako jako, no nakon nekog vremena u hladnoj vodi postalo je sve jače i nije prestajalo. Mišići su joj se jako napeli, a zubi cvokotali.
- 333. Iznova je potražilaVuka, no još ga uvijek nije vidjela. Učini joj se da se mora vratiti po njega. Jako je drhtala. Pomislila je da bi se i Njiska mogla vratiti, no kad je pokušala govoriti čeljusti su joj bile tako napete i tako su se tresle da ništa nije uspjela izgovoriti "Ne Njiska ne bi trebala ići. Sama ću." pomislila je. Pokušala je odmotati uže koje je vezala oko zgloba, no ono se stegnuto i zaplelo, a ruka joj je tako obamrla da ju je tek malo osjećala. Možda bi se Džondalar mogao vratiti? Gdje je Džondalar? Je h u rijeci? Je li se vratio po Vuka? Opet se u to uže zaplela klada. Morat ću... nešto... povući nešto... i odvezati uže... preteško je za NJ1SDrhtanje je prestalo, no mišići su joj se tako napeli da se više nije mogla ni maknuti. Sklopila je oči da bi se odmorila. Bilo je tako dobro zatvoriti oči... i odmoriti se.
- 334. 22 Ejla je većbila gotovo izgubila svijest kad je pod sobom osjetila tvrdo kamenje. S mukom se pokušavala uspraviti na noge dok ju je Njiska vukla za sobom po kamenitom dnu. Napokon je napravila nekoliko koraka po šljunku obale na riječnom zavoju, a zatim je pala. Uže koje joj je još uvijek bio čvrsto stegnuto oko članka, potezalo ju je amo-tamo, no zaustavilo je kobilu. Džondalar je već drhtao u prvoj fazi hipotermije kad je došao od obale. I Ejla bi bila brže prešla preko rijeke da se za Njiskino uže nije uhvatilo previše naplavina koje su znatno usporile kobilino napredovanje. Dok se vodom natopljeni čvor nije razvezao i oslobodio je tereta, čak je i Njiski u hladnoj rijeci već postalo teško. Na nesreću, hladnoća je Džondalaru kad je tek stigao do obale toliko poremetila rasuđivanje da nije postupao najlogičnije. Navukao je vanjsku krznenu parku preko mokre odjeće i pošao tražiti Ejlu pješice, vodeći konja, ali krenuo je na pogrešnu stranu. Napor ga je zagrijao i razbistrio. Voda ih je oboje odvukla nizvodno, no njoj je trebalo više vremena da prijeđe, pa ju je struja morala odvući dalje. Okrenuo se natrag. Trkač zarže i, začuvši Njiskin odgovor, Džondalar potrči prema njoj. Ejla je ležala na leđima na kamenitoj obali, pokraj strpljive kobile, a oko ruke joj je još uvijek bilo privezano uže. Džondalar pojuri prema njoj, a srce mu je od straha udaralo kao da će iskočiti. Čim se uvjerio da Ejla još diše, zagrlio ju je i privio uza se, a oči mu se napune suzama. - Ejla, Ejla! Živa si! - vikao je. - Tako sam se uplašio da te nema. A tako si hladna! Morao ju je zagrijati. Olabavio je uže koje je ženi stezalo ruku i podigao je. Ona se promeškolji i otvori oči. Mišići su joj bili napeti i tvrdi i jedva je govorila, no upinjala se nešto reći. Prignuo se k njoj. - Vuk. Nađi Vuka - rekla je promuklim šaptom. - Ejla, moram se pobrinuti za tebe! - Molim te. Nađi Vuka. Previše... sinova izgubila. Neću i Vuka - govorila je kroz stisnute zube. Oči su joj bile tako pune tuge i molbe da nije mogao odbiti. - Dobro. Potražit ću ga, ali prvo moram zbrinuti tebe. Već je jako kišilo. Ponio je Ejlu blagom padinom koja je završavala malom zaravni s vrbikom, nešto grmlja i trske i, na kraju, nekoliko borova. Potražio je ravno mjesto po kojem ne teče voda i brzo postavio šator. Za zaštitu od vlage iz namočenog tla, preko prostirke je položio i mamutovu kožu. Unijevši Ejlu i stvari, razmotao je krzna za spavanje.
- 335. Skinuo je svojui njezinu mokru odjeću, umotao Ejlu u krzna i uvukao se k njoj. Nije baš bila u nesvijesti, nego nekako omamljena. Koža joj je bila hladna, a tijelo ukočeno. Pokušao ju je ugrijati svojim tijelom. Laknulo mu je kad je opet zadrhtala; to je značilo da se iznutra zagrijava. Ali čim joj se počela vraćati svijest, odmah se sjetila i Vuka, i nerazumno, gotovo divlje, zahtijevala je da ga pođe tražiti. - Ja sam kriva - govorila je kroz cvokoćuće zube. - Ja sam mu rekla da skoči u rijeku. Ja sam mu zviždala. Vjerovao mi je, moram naći Vuka. - Pokušavala je ustati. - Ejla, pusti sad Vuka. Ne znaš ni gdje bi ga počela tražiti - govorio joj je pokušavajući ju zadržati. Drhćući i histerično dašćući, pokušavala se izvući iz krzna. - Moram ga naći - Ejla, pusti, ja ću. Ostani ovdje, ja ću ga potražiti - govorio je, pokušavajući je uvjeriti da ostane pod toplim krznima. -Obećaj mi da ćeš biti ovdje i da se nećeš otkrivati. - Nađi ga, molim te. Brzo je nabacio suhu odjeću i parku. Izvadio je nekoliko kocaka sušene hrane, pune hranjive masnoće i bjelančevina. - Idem. Pojedi ovo i ne izlazi iz krzna. Ona ga zgrabi za ruku. - Obećaj mi da ćeš ga tražiti - rekla je, gledajući u njegove zabrinute oči. Još je uvijek drhtala, no sada kao da je već lakše govorila. On se zagleda u njezine sivoplave oči, pun brige za nju. Privukao ju je bliže u čvrsti zagrljaj. - Tako sam se bojao da si mrtva. Ona mu se privije još jače, upijajući sigurnost iz njegova zagrljaja i njegove ljubavi. -Volim te, Džondalare, i ne bih te nikada htjela izgubiti, ali, molim te, nađi Vuka. Ne bih mogla podnijeti da ga izgubim. On mi je kao dijete... kao sin. Ne bih podnijela gubitak još jednoga sina. - Glas joj se slomi u jecaju, a oči ispuniše suzama. Odgurnuo se i pogledao joj u oči. - Potražit ću ga. Ali, Ejla, ne mogu ti obećati da ću ga naći, a i ako ga nađem, ne mogu ti obećati da će biti živ. Oči joj se ispune strahom i užasom. Sklopila ih je i kimnula. - Samo ga ti pokušaj naći - rekla je. U trenutku kad je krenuo nije bio siguran da će stvarno tražiti Vuka. Zapravo je kanio potražiti drva za vatru kako bi mogli napraviti juhu i čaj, kao i pobrinuti se za konje, ali obećanje je obećanje. Njiska i Trkač stajali su u vrbiku; pokrivači i Njiskin povodac još su bili na njima, no zasad se činilo da im je dobro, pa je Džondalar krenuo niz padinu.
- 336. Stigavši do rijekenije još znao kamo bi krenuo, no napokon je odlučio pokušati nizvodno. Navukavši kapuljaču, zaštitivši glavu od kiše, krenuo je obalom, pregledavajući hrpe granja, drveća i drugih naplavina. Našao je mnogo mrtvih životinja i jednako tako mnogo mesoždera i strvinara, kako četvoronožnih, tako i krilatih, koji su se hranili onim što je rijeka donijela. Bio je tu i čopor južnjačkih vukova, ali nijedan nije bio sličan Vuku. Napokon se okrenuo i krenuo natrag. Pomislio je da bi mogao poći uzvodno, no nije mu se činilo da bi tamo bio bolje sreće. U stvari, nije očekivao da će naći Vuka i on iznenada shvati da ga to rastužuje. Vuk je ponekad znao dosađivati, no Džondalar je s vremenom stvarno zavolio tu inteligentnu zvijer. Znao je da će mu nedostajati i da će Ejla biti očajna. Došao je do stjenovite obale gdje je našao Ejlu i odatle je krenuo oko riječnog zavoja, ne znajući koliko bi dalje trebao krenuti, osobito kad se pokazalo da rijeka raste. Odlučio je da bi trebao odmaknuti šator što dalje od rijeke čim Ejla dovoljno ojača. Možda bih trebao prestati tražiti i pogledati kako je njoj, pomislio je oklijevajući. A možda bih mogao još malo; pitat će me jesam li pogledao s obje strane. Krenuo je uz rijeku, probijajući se oko hrpa drvlja i granja, no vidjevši veličanstveni obris zlatnog orla koji je klizio na raširenim krilima stao je i zadivljeno ga pogledao. Iznenada, velika dostojanstvena ptica skupi svoja moćna krila i obruši se prema obali, a zatim se brzo uzdigne s velikim suslikom u kandžama. Nešto dalje, tamo gdje je ptica našla svoj obrok, snažan je pritok davao svoj prilog vodama Sestre. Džondalaru se učinilo da vidi nešto poznato na širokom potezu pješčane obale gdje su se vode spajale i prepoznavši to, osmjehnuo se. Bio je to zdjelasti čamac. Prišavši bliže, namrštio se i potrčao prema njemu. U vodi pokraj čamca sjedila je Ejla držeći Vukovu glavu u krilu. Rana iznad njegova lijevog oka još je krvarila. - Ejla! Što tu radiš? Kako si došla ovamo? - bjesnio je, više od straha i brige, nego od ljutnje. - Džondalare, on je živ - rekla je tresući se od straha i tako teško dišući da ju je bilo teško razumjeti. - Ranjen je, ali živ! Skočivši u rijeku, Vuk je plivao prema Ejli, no kad je dostigao prazni laki čamac koji je klizio nad vodom, stavio je šape na motke koje su bile pričvršćene uza nj. Ostao je uz te poznate predmete i puštao da ga oni održavaju na vodi. Tako je ostao sve dok se čvor nije olabavio i čamac počeo divlje skakati po valovima, a onda ga je to odbacilo na teški panj koji je plutao, gotovo potpuno uronjen u vodu. Bili su već gotovo na
- 337. drugoj strani. Čamacse nasukao na pjeskovitu obalu i povukao za sobom motke na kojima se uhvatio vuk. Udarac ga je ošamutio, no još je gore bilo to što je bio napola uronjen u vodu. I vukove je hipotermija mogla ubiti i mogli su se smrznuti. - Dođi, Ejla, opet drhtiš. Moramo se vratiti. Zašto si izišla? Rekao sam ti da ću ga potražiti - reče Džondalar. - Evo, ponijet ću ga. - Podigao je Vuka iz njezina krila i pokušao joj pomoći da ustane. Nakon nekoliko koraka shvatio je da će povratak do šatora biti težak. Ejla je jedva hodala, a Vuk je bio velik i težak, a natopljeno ga je krzno činilo još težim. Nije ih mogao oboje nositi, a znao je da mu Ejla ne bi dopustila da sada ostavi Vuka i vrati se po njega poslije. Kad bi bar znao zazviždati onako kao Ejla... ali zašto ne može? Džondalar je razvio zvižduk za dozivanje Trkača, ali se nije baš jako trudio da ga nauči da se odazove. Nikad mu to nije trebalo. Mladi je pastuh uvijek dolazio kad bi Ejla zviždukom dozivala Njisku. A možda bi Njiska došla ako zazviždi? Ako ništa drugo, mogao bi pokušati. Oponašao je Ejlin poziv, nadajući se da je dovoljno blizu, a za slučaj da se konji ne odazovu odlučio je nastaviti. Podigao je Vuka na ruke i pokušao jednom rukom podržati Ejlu. I prije nego su došli do gomile naplavljenoga drvlja već je bio premoren. Iscrpljenosti se odupirao čistom snagom volje. I on je preplivao veliku rijeku, prenio Ejlu uz strminu i postavio šator, a zatim je lutao obalom tražeći Vuka. Začuvši rzanje podigao je pogled, a opazivši konje osjeti kako ga preplavljuje radost i olakšanje. Vuka je postavio na leđa Njiski, koja ga je već ranije bila nosila i navikla se na to. Zatim je pomogao Ejli da se popne na Trkača i poveo ga kamenitom obalom, dok ih je Njiska slijedila. Na strmini se Ejla, drhteći u mokroj odjeći, teško održavala na konju, dok je kiša padala sve jače. Ali polako su ipak stigli do šatora pokraj vrbika. Džondalar je pomogao Ejli da siđe i unio ju je u šator. Od smrzavanja ona je opet počela gubiti razum i histerizirati za Vukom. Natjerala ga je da ga odmah unese u šator i obeća kako će ga osušiti. Prekopao je cijelu prtljagu tražeći čime će to učiniti, a kada je ona zatim zatražila, da Vuka unese u njihova krzna za spavanje, odlučno je odbio. Pomogao joj je da se svuče i omotao ju je krznima, a ona je nekontrolirano jecala. Iznova je izišao, skinuo Trkačev oglav i pokrivače s oba konja, zahvalno ih potapšao i izgovorio im nekoliko riječi zahvale. Znao je da konji, iako su živeći na otvorenom navikli na hladnoću, ne vole kišu i nadao se da im neće štetiti. Tek se tada, napokon, vratio u šator, svukao i uvukao k ženi koja se snažno tresla. Ejla se privila uz Vuka, a Džondalar iza nje, pokrivajući je svojim tijelom. Okružena s jedne strane toplim vučjim
- 338. krznom, a sdruge toplim muškarčevim tijelom, Ejla je polako prestala drhtati i oboje su popustili svojoj iscrpljenosti i zaspali. Ejlu je probudio vlažan jezik koji je osjetila na licu. Odgurnula je Vuka, sretno se osmjehujući, a onda ga zagrlila. Uhvativši mu glavu, pozorno je pregledala ranu na njoj. Kiša je oprala prljavštinu, a i krvarenje je prestalo. Činilo se da mu je zasad dobro, a poslije će mu već dati neke lijekove. Nije toliko oslabio od udarca u glavu, koliko od hladnoće, pa su mu san i toplina bili najbolji lijek. Tada Ejla shvati da je Džondalar grli u snu i ostala je tako, u njegovu zagrljaju i grleći Vuka, i slušajući kako kiša bubnja po šatoru. Malo-pomalo prisjećala se događaja prethodnoga dana: kako se probijala kroz grmlje i naplavine, lutala obalom tražeći Vuka; boli na ruci gdje ju je uže prejako stezalo; kako ju je Džondalar nosio. Sjetivši se kako joj je on blizu osmjehnula se i sjetila kako je dizao šator. Bilo joj je malo neugodno što mu, onako ukočena od hladnoće da se nije mogla pomaknuti, nije pomogla. Vuk joj se izvukao iz zagrljaja i izišao, njuškom odmaknuvši preklop na šatoru. Čula je kako Njiska njišti i to ju je toliko obradovalo da joj je gotovo odgovorila, no sjetila se da Džondalar spava. Počela se brinuti kako je konjima vani na kiši. Bili su navikli na suhu klimu, a ne ovu vlagu i kišu. Odgovarala im je i velika hladnoća, ako je suho. Onda se sjeti da je vidjela konje pa ih mora biti i koji žive u ovome kraju te da konji imaju debelo i gusto donje krzno koje čuva toplinu i kad je mokro. Na kraju je zaključila da će vjerojatno izdržati na kiši ako ne bude padala bez prestanka. Sjetila se da, iako se radovala dugim kišovitim sjevernim proljećima i njihovim toplim rosuljama i kišicama, ne voli teške jesenje kiše koje su padale u ovome južnom kraju. Špilja Brunova plemena bila je na jugu i često je u proljeće prilično jako kišilo, no nije se sjećala ovakvih proloma oblaka. Nisu svi južni krajevi bili jednaki. Pomislila je da bi mogla ustati, no prije nego što je to pokušala opet je zaspala. Kad se opet probudila, Džondalar se pokraj nje okretao. Ležeći umotana u krzna, osjetila je da se nešto promijenilo, no nije se mogla sjetiti što bi to moglo biti, a onda joj sine da je to zapravo nestao zvuk kiše koja je prestala. Ustala je i izišla iz šatora. Bilo je kasno poslijepodne i znatno svježije nego prije, pa je požalila što se nije toplije odjenula. Obavila je malu nuždu za jednim grmom, a zatim prišla konjima koji su pasli na travnjaku pokraj vrbika kroz kojeg je tekao potok. Vuk je bio s njima. Svi su joj prišli i ona ih je neko vrijeme češkala i pričala im, a zatim se vratila u šator i legla u krzna pokraj usnulog muškarca. - Hladna si, ženo! - reče on.
- 339. - A tisi fino topao - reče ona, privlačeći mu se bliže. Ovio je ruke oko nje i dahom joj grijao vrat, s olakšanjem što joj se toplina tako brzo vratila. Dugo joj je trebalo da se zagrije nakon ledene vode. - Ne znam što mi je bilo kada sam te pustio da ostaneš tako mokra na hladnoći - reče Džondalar. - Nismo smjeli prelaziti tu rijeku. - A što smo drugo mogli? Bio si u pravu. Već je kišilo i morali smo prijeći, a bilo bi još gore da smo čekali da prijeđemo onu rijeku koja dolazi s planine - reče ona. - Da smo ranije krenuli od Šaramudonaca, kiša nas ne bi ni uhvatila. A ne bi bilo ni izdaleka tako teško prijeći Sestru - nastavljao je Džondalar optužbama. - Ali ja sam kriva što nismo krenuli ranije. I Karlono nam je rekao da moramo prijeći prije kiša. - Ne, ja sam kriv. Znao sam kakva će biti ova rijeka. Da sam se potrudio, mogli smo poći ranije. A da smo ostavili čamac ne bi nam trebalo toliko vremena za prelazak preko planine i ne bi nas toliko usporilo. Bio sam glup. - Džondalare, zašto se optužuješ? - reče Ejla. - Nisi ti glup. Nisi mogao predvidjeti što će se dogoditi. Čak ni Oni koji služe Majku ne mogu uvijek sve predvidjeti. Nikad se ne zna. A mi smo uspjeli. Svi smo ovdje zahvaljujući tebi i svima nam je dobro, pa i Vuku. Imamo i čamac, a tko zna čemu će nam još sve poslužiti. - Ali gotovo sam te izgubio - reče on. Glavu je zabio u njezin vrat i pritisnuo tako jako da ju je zaboljelo, ali nije se pobunila. - Ne mogu ti reći koliko te volim. Toliko mi je stalo do tebe da su riječi premale da bi to mogle izraziti. Ne može se riječima reći što osjećam za tebe. - Stisnuo ju je tako jako kao da misli da će je time učiniti dijelom sebe i tako osigurati da je nikad više ne izgubi. I ona je njega čvrsto stisnula, puna ljubavi, želje da mu nekako olakša i sve jače želje za njim. I sjetila se što joj je činiti. Počela mu je ljubiti vrat, dahom mu draškajući uho. Odmah je reagirao. Poljubio ju je s divljom strašću, milovao joj ruke i mijesio grudi, gladno sišući bradavice. Ovila je noge oko njega i prebacila ga preko sebe, a zatim raširila noge. On se povukao, pokušavajući svojim nabreklim udom pronaći njezin otvor. Ona mu je rukom pomogla da uđe jednako nestrpljiva kao on. Ušavši u nju i osjetivši topli zagrljaj njezina dubokog izvora, zastenjao je od neopisive nagle provale osjećaja. Njegove brige i strahovi nestali su pred osjetilnom radošću ovog čudesnog Dara Užitka kojim ga je Majka ispunila, i u njemu nije više bilo mjesta ni za što osim ljubavi. Njezine su reakcije potakle još veću strast u njemu.
- 340. Dok su setako spajali i razdvajali osjećao se tako dobro da više nije ni na što mislio. Osjećao je kako u njemu raste vulkanska snaga, kako ga preplavljuju valovi strasti i iznenada, prije nego što je došao k sebi i shvatio što se događa, iz njega je provalilo. Još nekoliko zadnjih pokreta i kroz njega je prošlo još nekoliko završnih potresa divlje erupcije, a zatim topao osjećaj punog opuštanja. Legao je na nju, hvatajući dah nakon velikog i naglog napora. Ona je, zadovoljena, sklopila oči. Malo poslije on se prevrnuo s nje i sklupčao uz nju, a ona naslonila na njega. Spleteni zajedno sretno su ležali su i šutjeli. Nakon prilično dugog vremena, Ejla tiho progovori. - Džondalare? Daaa? - promrmljao je. Bio je u ugodnom polusnenom stanju, ne pospan, nego jednostavno bez volje da se pomakne. - Koliko još ovakvih rijeka moramo prijeći? - upita ga. On se prigne k njoj i poljubi ju u uho. - Ni jednu. - Kako ni jednu? - Ni jednu zato što nema više rijeka kao što je Sestra - objasni Džondalar. - Čak ni Velika Majka? - Cak ni ona nije tako brza i podmukla, ni tako opasna kao Sestra - reče on. - Ali ni Veliku Majku nećemo prelaziti. Ostat ćemo na ovoj strani najveći dio puta do ledenjačke visoravni. Kad se približimo ledu doći ćemo do mjesta gdje na drugoj strani žive ljudi koje bih želio posjetiti. Ali to je daleko odavde i tamo je rijeka tek nešto malo veća nego planinski potok. - Okrenuo se i legao na leđa. - To ne znači da nas ne čeka još nekoliko većih rijeka koje ćemo prelaziti, ali iza ovih ravnica Velika Majka grana se u više korita koja se razdvajaju i spajaju. Kad je opet vidimo u jednom koritu, bit će već toliko manja da ćeš je teško prepoznati kao Veliku Majku Rijeku. - Nisam sigurna ni da bih je prepoznala bez vode koju joj donosi Sestra - reče Ejla. - Mislim da bi. Koliko god Sestra bila velika, Majka je još uvijek veća. S druge strane u nju vodu donosi druga veća rijeka, ispod Šumovitih planina kod kojih skreće prema istoku. Tonolan i ja susreli smo se s nekim ljudima koji su nas tamo prevezli na splavi. S velikih planina na zapadu dolazi još nekoliko pritoka, ali mi ćemo preko središnje ravnice ići prema sjeveru i nećemo ih ni vidjeti. - Džondalar sjedne. Ovaj ga je razgovor naveo na razmišljanja o tome kako nastaviti putovanje, iako je bilo posve sigurno da će dalje krenuti tek sutradan ujutro. Odmorio se i opustio i nije mu se više ležalo.
- 341. - Nećemo prelazitimnogo rijeka dok ne dođemo do visokih planina na sjeveru - nastavi on. - Tako su mi bar rekli Hadumini ljudi. Kažu da ima nekoliko brda, ali je to inače prilično ravan kraj. Rijeke koje ćemo vidjeti bit će uglavnom samo rukavci Majke. Kažu da ona uglavnom krivuda svuda okolo. A to su dobra lovišta. Hadumini lovci stalno prelaze preko tih rukavaca da bi ovdje lovili. - Hadumini lovci? Mislim da si mi nešto pričao o njima, ali nikad nisi rekao mnogo - reče Ejla, koja je također ustala i posegnula u svoju putnu košaru. - Nismo dugo ostali s njima... dovoljno samo za... - Džondalar je tu zastao, pomišljajući na Prve obrede koje je slavio s lijepom mladom Norijom. Ejli je upao u uoči neobičan izraz njegova lica; nešto kao samozadovoljstvo popraćeno blagom neugodom. - Bio je to obred... svečanost - prekinuo je. - Svečanost u čast Velike Majke? - upita Ejla. - Što... Da, zapravo da. Pozvali su me, odnosno Tonolana i mene da sudjelujemo u njima. - Hoćemo li ih posjetiti? - upita Ejla s ulaza u šator. Držala je šaramudonsku divokozju kožu kojom će se obrisati kad se opere u potoku pokraj vrbika. - Rado bih, ali ne znam gdje žive - reče Džondalar. Vidjevši njezino čuđenje, brzo je objasnio: - Neki od njihovih lovaca našli su nas i pozvali Hadumu. Ona je odlučila da će održati svečanost i poslala glasnika po ostale. - Zastao je prisjećajući se. - Haduma je bila impresivna žena. Ona je najstarija osoba koju sam ikad upoznao. Starija je i od samog Mamuta. Ona je majka šest naraštaja. - Ili se bar nadam da jest, pomislio je. - Doista bih je rado opet vidio, ali nemamo ih vremena tražiti. Vjerojatno je već mrtva. Tamen, njezin sin, morao bi biti živ. samo on zna zelandonski. Ejla iziđe, a Džondalar osjeti jaku potrebu da obavi malu nuždu. Brzo je navukao tuniku preko glave i pošao za njom. Držeći ud i gledajući snažan mlaz žute tekućine koja se, šireći izrazit vonj, izlijevala na zemlju, upitao se je li Norija ikad rodila dijete za koje je Haduma rekla da će se roditi i je li za to odgovoran organ kojeg on sada drži u ruci. Vidio je kako Ejla prilazi vrbiku noseći na sebi samo divokozinu kožu prebačenu preko ramena. Palo mu je na um da bi se i sam mogao okupati iako mu je za taj dan već bilo dosta hladne vode. Nije mu bilo teško močiti se u hladnu vodu ako mora na primjer prijeći rijeku, no dok je putovao s bratom nije mu se činilo da je često pranje u hladnoj vodi tako važna stvar.
- 342. Ona mu otome nije govorila ništa, ali videći kako njoj hladna voda nije nikakva zapreka, imao je dojam da hladnoća ni njemu ne može biti isprika da izbjegne pranje, a morao je priznati da mu se sviđa što ona tako svježe miriše. Ali ponekad je Ejla doslovno razbijala led da bi se okupala i on se čudio kako joj uspijeva izdržati takvu hladnoću. Ali bar je bila zdrava i u punoj snazi. On je već bio pomislio da će se zbog njezine promrzlosti morati ovdje smjestiti na nekoliko dana, ako se ne razboli. Možda ju je to pranje u hladnoj vodi i naviklo na hladnoću, pomislio je u sebi. Ni meni ne bi moralo smetati malo pranja. Iznenada se ulovio da promatra kako se Ejli-na gola stražnjica zavodljivo pomiče ispod kože koju je prebacila preko ramena u ritmu njezinih koraka. Njihovo je dijeljenje Užitaka bilo uzbudljivo i bolje nego što je mogao zamisliti, kad se uzme u obzir kako je brzo završeno, ali sada je, gledajući kako Ejla vješa meki kožni ručnik preko jedne grane i gazi u potok, osjetio potrebu da sve počne ispočetka, samo što bi sada radio polako, s ljubavlju i uživajući u svakom njezinom djeliću. Dok su nastavljali putovanje preko niskih ravnica oko Velike Majke Rijeke i njezina gotovo jednako tako velikog pritoka, Sestre, kiše su s prekidima nastavile padati. Iako ne baš ravno, išli su uglavnom prema sjeverozapadu. Središnje su ravnice podsjećale na istočne stepe, kojima su u stvari i bile produžetak, ali rijeke koje su presijecale stari bazen dale su glavni pečat pri oblikovanju tog prostora. Promjenljivi i krivudavi tok Velike Majke stvorio je goleme močvare u suhim travnatim ravnicama. Jezerca nastala na većim zavojima većih mrtvih rukavaca, koji su se širili tim krajem, močvare, povodne livade i bogata vlažna polja koja su unijela nešto raznolikosti među velike stepe bila su dom nevjerojatno velikom broju ptica, ali su istodobno zbog njih kopneni putnici morali skretati. Šarolikost na nebu upotpunjavala se šarolikim biljnim životom i mnogobrojnim životinjskim vrstama koje su bile sukladne onima u istočnim travnatim ravnicama, ali zgusnutije, kao da se prostor smanjio, a ostao jednako napučen zajednicama živih bića. Okružene planinama i visoravnima s kojih se spuštala voda koja je vlažila zemlju, središnje su ravnice imale šumovitih dijelova, osobito u južnijim dijelovima. Umjesto kržljave patuljaste vegetacije, grmlje i drveće koje se skupljalo uz vodu bilo je normalno razvijeno. U jugoistočnim dijelovima blizu širokog nabujalog ušća bilo je močvara i natopljenog zemljišta, koje bi se u vrijeme poplava proširilo na cijele doline. Tlo je najčešće bilo mješavina bogatog prapora i crnice s pjeskovitim naplavnim tlima, a mjestimice bi se iz ravnog polja probijala prastara stjenovita brda. Bila su pošumljena crnogori-com, koja se ponekad širila i
- 343. u dolinu, pružajućidom nekim životinjama koje nisu mogle živjeti na otvorenom prostoru. Živi je svijet bio najbogatiji na rubovima. Ali bez obzira na svu tu raznolikost, glavna je vegetacija ipak bila trava: visokih i niskih stepskih trava, kovilja i divlje raži bilo je u obilju. U vrijeme kad su Ejla i Džondalar napustili južne ravnice i prišli hladnijem sjeveru, činilo se da zima dolazi brže nego obično. Vjetar koji im je puhao u lice donosio je naznaku smrzavajuće hladnoće krajeva iz kojih dolazi. Nezamislivo teška nakupina le-denjačkog leda koja se protezala preko golemih prostora sjevernih krajeva sada je ležala ravno pred njima, udaljena mnogo manje nego što su dotad već prošli. S promjenom godišnjih doba sve je jača snaga ledenog zraka sa sobom donosila i nove znakove svoje moći. Kiše su slabile i na kraju potpuno prestale, a poderane bijele pruge došle na mjesto teških gruda olujnih oblaka koje su rastrgali snažni i uporni vjetrovi. Nagli udari vjetra otkidali su suho lišće sa listopadnog drveća i razbacali ih po zemlji kao nestalan tepih. U nagloj i iznenadnoj promjeni nova bi zračna struja podigla te ostatke ljetnje vegetacije, bijesno ih zavitlala u krug i, umorivši se nakon te igre, bacila bi ih na drugo mjesto. Ali suho i hladno vrijeme odgovaralo je putnicima, koji su bili navikli i čak su se ugodno osjećali u svojoj krznenoj odjeći i parkama. Ono što su Džondalaru rekli bilo je točno: u središnjim ravnicama bilo je lako loviti, a životinje su nakon obilne ljetne prehrane bile uhranjene i zdrave. U to doba godine već je bilo zrelo i razno zrnje, voće, plodovi i korijenje. Više nisu morali posezati za svojim zalihama sušene putne hrane pa su čak i obnovili zalihe. Ubivši jednog velikog jelena odlučili su zastati i odmoriti se nekoliko dana dok se meso suši. Lica su im blistala od zdravlja, životne snage i sreće što su živi i zaljubljeni. I konji kao da su se pomladili. I njima je to bio prirodni okoliš, s uvjetima i klimom na koje su bili navikli. Njihova debela krzna zimskim su rastom postala još deblja, a svakog su jutra konji bili živahni i raspoloženi. Vuk je, usmjeravajući njušku prema vjetru hvatao mirise koje su duboki instinkti u njegovom mozgu prepoznavali. Zadovoljno je galopirao uz ljude. Povremeno bi otišao u svoja istraživanja i s njih se vraćao djelujući, kako je Ejla ocijenila, samozadovoljno. Preko rijeka su prelazili bez teškoća. Većina je rijeka tekla usporedo s pravcem Velike Majke Rijeke, od sjevera prema jugu iako su morali proći i preko nekih koje su ravnicu sjekle pod nekim drugim kutem, no to je bilo nepredvidljivo. Korita su vijugala tako široko da putnici nisu mogli uvijek biti sigurni je li voda koja im se ispriječila preko puta samo zavoj neke rijeke ili jedan od drugih vodenih tokova koji su silazili iz viših
- 344. područja. Neki suparalelni kanali naglo završili u matici koja je tekla prema zapadu i poslije se i sama izlila u jedan od rukavaca Majke. Iako su povremeno morali skretati sa svog sjevernog smjera zbog krivudanja rijeke, ovuda je putovanje na konju pokazalo sve svoje prednosti pred pješačenjem. Napredovali su izrazito brzo i svakoga dana prevalili tolike udaljenosti da su lako nadoknadili ranije zastoje. Džondalar je sa zadovoljstvom zaključio da tako donekle nadoknađuju čak i gubitak vremena nastao njegovom odlukom da pođe duljim putem kako bi mogli posjetiti Šaramudonce. Kristalno bistri, vedri hladni dani omogućili su im da uživaju u širokim panoramskim pogledima koje bi zaklonile samo jutarnje magle kad bi sunce zagrijalo kondenziranu noćnu vlagu iznad topline smrzavanja. Na istoku su im sada bile planine koje su okrznuli slijedeći veliku rijeku preko vrućih južnih dolina, iste one planine preko čijeg su jugozapadnog ruba bili prešli. Blistavi zaleđeni vrhovi došli su im neprimjetno bliže, jer se lanac zakriv-ljavao prema sjeverozapadu u velikom luku. S lijeve strane, najviši lanac na cijelom kontinentu, pokriven teškom krunom leda koji se spuštao gotovo do polovice njihove visine, širio se u nizu s istoka prema zapadu. U ružičastoj daljini strmi sjajni vrhovi sablasno su sjajili kao zlokobne, gotovo nesavladive zapreke između putnika i njihovog konačnog cilja. Velika Majka Rijeka vodila ih je oko širokog sjevernog dijela tog lanca prema razmjerno malom ledenjaku koji je ledenim oklopom pokrivao prastari zaobljeni masiv na sjeverozapadnom dijelu podnožja planinskog lanca. Bliže i niže, iznad travnate ravnice posute borovim šumama uzdizao se još jedan masiv. Granitne su visoravni nadvisivale stepske pašnjake i Majku, ali, prema sjeveru spuštale su se, utapajući se u oblim brdima koja su se nastavljala sve do podnožja zapadnih planina. Sve je manje i manje drveća prekidalo jednoličnost travnatog krajolika, a i ono drveća što je bilo postajalo je sve sličnije poznatim patuljastim oblicima drveća šibanog vjetrom. Prije prvog snijega, Ejla i Džondalar proputovali su već gotovo tri četvrtine cijele širine od juga prema sjeveru golemih središnjih ravnica. - Gle, Džondalare! Snijeg! - reče Ejla sva zračeći osmijehom. - To je prvi snijeg ove zime. - Već je neko vrijeme njušila snijeg, a prvi snijeg zime uvijek je za nju bio poseban događaj. - Ne razumijem zašto te to usrećuje - reče on, no njezin je smijeh bio zarazan pa se i on morao osmjehnuti. - Dosadit će ti snijeg i led prije nego što ga se riješimo. - Znam, tako je, ali volim prvi snijeg. - Nekoliko koraka dalje ona upita: - Možemo li uskoro stati?
- 345. - Tek jeprošlo podne - reče Džondalar. - Zašto kažeš da bismo se već ulogorili? - Vidjela sam nekoliko kamenjarki. Počele su dobivati bijelo perje, i sada ih je, dok nema snijega na tlu lako vidjeti. Kad napada snijeg bit će teže, a u ovo doba godine najukusnije su, osobito ako se pripreme onako kako ih je Kreb volio. Ali da bismo ih tako skuhali treba vremena. - Prisjećajući se gledala je u daljinu. - Iskopaš rupu u zemlji, obložiš je kamenjem i naložiš vatru, a zatim staviš ptice umotane u suhu travu, zatrpaš ih i čekaš. - Riječi su joj izlijetale iz usta tako brzo da su se gotovo sustizale. - Ali vrijedi čekati. - Smiri se, sva si se uzbudila - reče on, smješkajući se. Volio ju je gledati tako punu zanosa. - Ako si sigurna da će biti tako dobre onda bi valjda trebalo rano postaviti logor i poći u lov na kamenjarke. - O da ukusne su - reče ona, gledajući ga ozbiljno, - ali ti si ih već jeo. Znaš kakve su. - Tada zapazi njegov osmijeh i shvati da se on šali s njom. Skinula je praćku s pojasa. - Napravi logor, a ja ću uloviti kamenjarke pa ću ti, ako mi pomogneš iskopati rupu čak dati kušati - reče ona i osmjehne se dozivajući Njisku. - Ejla! - uzviknu Džondalar prije nego što se udaljila. - Ako mi ostaviš kolac, postavit ću ti logor, "Ženo Koja Lovi". Začuđeno ga je pogledala. - Nisam znala da se sjećaš kako me Brun nazvao kad mi je dopustio loviti - reče ona vraćajući se k njemu. - Možda nemam sjećanja tvog Plemena, ali sjećam se nekih stvari, osobito o ženi koju volim - reče on gledajući kako njezin divni puni osmijeh dodaje još više ljepote njezinu licu. - A ako mi pomogneš da izaberem mjesto znat ćeš i kamo se vratiti i donijeti ptice. - Kad te ne bih vidjela mogla bih te slijediti po tragu, ali doći ću i ostaviti kolac. Njiska ne može brzo trčati s njim. Jahali su do mjesta koje je izgledalo pogodno za logor, blizu potoka, s ravnim mjestom za šator, nešto drveća i, što je Ejli bilo posebno važno, stjenovitom obalom s kamenjem koje joj je trebalo za ognjište. - Kad sam već ovdje mogla bih ti pomoći postaviti šator - reče Ejla i sjaše. - Samo ti lovi svoju kamenjarku. A prije toga mi reci gdje da iskopam rupu - reče Jandalar. Ejla zastane, pa kimnu. Što prije ulovi pticu to prije će moći početi kuhati. Prešla je preko prostora i izabrala mjesto za pečenje. - Ovdje - rekla je, - ne predaleko od onog kamenja. - Pregledala je obalu uz potok i procijenila da bi mogla tamo uzeti i nekoliko lijepih oblutaka za praćku.
- 346. Pozvala je Vukai vratila se natrag, tražeći kamenjarke koje je opazila. Tražeći tuste ptice vidjela je nekoliko drugih ptica koje su im bile slične. U napast ju je dovelo najprije jato sivih jarebica koje su zobale zrnje divlje raži i pšenice. Njihova se mladunčad, koje je bilo začuđujuće mnogo, razlikovala ne toliko veličinom koliko manje izraženim mrljama. Iako su te ptice izlijegale i po dvadeset jaja, mladunčad bi obično postala plijenom nekog grabežljivca i ne bi ih mnogo preživjelo do zrelosti. Sive su prepelice također bile ukusne, no Ejla odluči nastaviti. Mjesto gdje ih je vidjela zapamtila je za slučaj da ipak ne nade željene kamenjarke. Jedno jato od nekoliko obitelji manjih prepelica iznenadilo ju je naglim uzlijetanjem. I te su ptice bile ukusne, i da se znala služiti štapom kojim se moglo srušiti i po nekoliko od jedanput, možda bi pokušala uloviti i njih. Kad je već odlučila propustiti ostale, s radošću je ugledala obično dobro kamuflirane kamenjarke nedaleko pd mjesta gdje ih je prije vidjela. Iako im se na leđima i krilima još uvijek vidjelo nešto šara, bijelo ih je perje jasno isticalo na sivkastom tlu i tamnožutoj suhoj travi. Debelim tustim pticama na nogama je već raslo zimsko perje, širilo se do prstiju i služilo za zagrijavanje i kao krplje za gaženje po snijegu. Iako su prepelice obično putovale daleko, jarebice i kamenjarke obično su ostajale nedaleko od zavičaja i zimi bi se preselile samo neznatno južnije. U tom vjetrovitom svijetu u kojem su različite vrste, koje će u drugim vremenima živjeti vrlo daleko, sada živjele zajedno, svakoj je životinji pripadalo njezino mjesto i svaka je ostajala na središnjim ravnicama cijelu zimu. Prepelice su se držale vjetrovitih širokih travnatih ravnica i hranile se sjemenjem, a gnijezdile noću u drveću blizu rijeka, a kamenjarke su ostajale na snijegu i iskopale bi si rupe u kojima bi im bilo toplo, a živjele su od izdanaka i pupoljaka grmlja, često i od biljaka čija su jaka ulja bila odbojna ili čak i otrovna drugim pticama. Ejla zapovijedi Vuku da čeka i izvuče dva kamena iz vrećice, pripremajući praćku. S Njiskinih leđa vidjela je jednu pticu i izbacila, prvi kamen. Shvativši njezin pokret kao znak, Vuk se zatrči za drugom pticom. Uz lepet krila i glasno kričanje, ostatak jata velikih ptica uzleti, snažno mašući krilima. Njihove šare koje su na tlu izgledale normalno sada su se u zraku, s raširenim krilima jače istakle, što je drugima u jatu omogućavalo da ih izdaleka vide i pridruže se. Nakon zaleta, prvog komešanja i mahanja krilima, kamenjarke su se opustile i prepustile klizanju. Stiskom bedrima i pokretom tijela koji joj je već postao prirođen, Ejla je zapovjedila Njiski da krene za njima i pripremila se izbaciti drugi kamen. Držala je praćku nisko i glatkim uvježbanim pokretom dovela je natrag i ubacila kamen u džep na praćki
- 347. samo trenutak prijeizbačaja. Iako su joj za prvi izbačaj ponekad trebala dva zamaha, rijetko bi joj zatrebalo još zamaha za drugi izbačaj. Njezina je vještina brzog izbacivanja kamena bila tako složena da bi joj, da je od nekoga tražila objašnjenje, svi rekli da je to nemoguće. Ali nije imala koga pitati, nikoga tko bi joj rekao da je nemoguće, pa je Ejla sama razvila vještinu izbacivanja dva kamena za redom. Godinama ju je usavršila i svakim je kamenom vrlo točno pogađala. Ptica koju je gađala dok jato još nije poletjelo ostala je pogođena na zemlji, a čim je druga ptica pala Ejla je odmah dohvatila još dva kamena, ali tada je jato već odmaklo. Vuk dotrči s trećom kamenjarkom u zubima. Ejla skoči s kobile i na njezin znak on joj pticu ispusti pred noge, a zatim sjedne, zadovoljno je i ponosno gledajući, dok mu je iz čeljusti još uvijek virilo bijelo pero. - Dobro je, Vuče - reče ona, hvatajući ga za debelu zimsku grivu i prislanjajući svoje čelo na njegovo. Zatim se okrene konju. - Ova žena zahvalna je za tvoju pomoć, Njisko - reče ona jezikom koji je bio mješavina znakova plemenskog jezika i tihog konjskog njištanja. Kobila podiže glavu, zafrkće i pristupi joj bliže. Ejla dohvati Njiskinu glavu i puhnu joj u nos, što je bila razmjena mirisa i znakova prijateljstva. Zavrnula je vratom jednoj ptici koja još nije bila mrtva, a zatim čvrstom travom poveže noge ulovljenih ptica. Uzjahala je i objesila ih na košaru koja je visjela iza nje. Na povratku je opet vidjela jarebice i nije se mogla oduprijeti želji da pokuša uloviti i njih. Dva kamena ubila su još dvije ptice, a trećim je kamenom promašila. I Vuk je jednu ulovio, a sada mu je Ejla dopustila da je zadrži. Pomislila je kako bi ih mogla pripremiti sve zajedno i usporediti dvije vrste divljači. Ostatke će moći sačuvati još koji dan. Zatim razmisli čime bi ih mogla puniti. Da ih je ulovila u vrijeme gniježđenja, bila bi uzela njihova jaja, a kod Mamutonaca ih je punila zrnjem. Skupljanje zrnja bilo je dugotrajan posao za koji je trebalo više ljudi. Sjetila se da bi korijenje moglo biti dobro, najbolje divlje mrkve i luk. Razmišljajući kako će pripremiti hranu, Ejla nije pažljivo gledala što se događa oko nje, no prenulo ju je kad se Njiska zaustavila. Kobila je tresla glavom i njištala, a zatim stala, a Ejla je osjetila njezinu napetost. Kobila se tresla, a Ejla shvati zašto.
- 348. 23 Ejla je sjedilana Njiski zureći pred sebe s neopisivim osjećajem straha koji je iz dubine izazivao trnce u njoj. Sklopila je oči i stresla glavu da potjera taj osjećaj. Napokon, pa nije tu bilo ničega baš, čega bi se trebalo bojati. Otvorivši oči ponovno je pogledala veliko stado konja koje je stajalo pred njom. Sto je to tako strašno u stadu konja? Većina konja gledala je prema njima, a i Njiska je jednako pažljivo promatrala druge pripadnike svoje vrste kao što su oni promatrali nju. Primjetivši njegovu radoznalost i želju da se baci u istraživanje, Ejla je Vuku dala znak da čeka. Konji su ipak česta lovina vukova pa se divljim konjima ne bi sviđalo da im se vuk previše približi. Promatrajući stado i nagađajući što će Njiska ili drugi konji poduzeti, ona shvati da to nije jedno stado, nego dva različita. Glavninu su činile kobile sa ždrebadi, i Ejla je pretpostavila da je ona koja je posebno borbeno stajala pred ostalima kobila predvodnica. U pozadini je stajalo manje stado pastuha. Iznenada Ejlinu pažnju privuče jedan pastuh koji je stajao između dvaju stada i više nije mogla skinuti pogled s njega. Bio je to najneobič-niji konj kojeg je ikad vidjela. Većina je konja imala krzna u raznim preljevima boje slične Njiskinoj, nešto svjetlijima ili tamnijima. Trkačeva tamnosmeđa boja bila je neobična, i ona nikad nije vidjela tako tamnog konja, no boja ovog pastuha bila je jednako tako neobična u suprotnom smjeru. Još nikad nije vidjela svijetlog konja. Zreli, lijepo građeni pastuh koji se oprezno približavao bio je potpuno bijel. Prije no što je opazio Njisku, bijeli pastuh držao je ostale mužjake na pristojnoj udaljenosti. Nadao se da će, ako se mužjaci ne približe previše, ženke podnositi njihovu blizinu, jer sada nije bila sezona parenja. Samo je on imao pravo približiti se ženkama. Međutim, nenadana pojava nepoznate ženke potakla je njegovo zanimanje, a privukla je i pozornost ostalih konja. Konji su po prirodi društvene životinje. Oduvijek su se rado družili s drugim konjima, a osobito su kobile uvijek bile sklone trajnim druženjima. Ali za razliku od drugih životinja koje žive u krdima, gdje kćeri ostaju s majkama u rodbinskim skupinama, kobile bi se obično udruživale u krda ženki koje nisu u rodu. Mlade ženke obično bi otišle iz rodnog krda čim bi dozrele, u dobi od otprilike dvije godine. Uspostavljale bi hijerarhije u kojima bi prednost imale kobile višeg položaja i njihova mladunčad - od prava prednosti pristupa vodi do izbora najbolje paše - ali njihove su
- 349. odnose učvršćivali zajedničkopodizanje mladunčadi i ostale prijateljske djelatnosti. Iako su se i najmlađi ždrijepci u igri obično međusobno koš-kali, tek kad bi se kao mladi mužjaci pridružili odraslim pastusima, oko četvrte godine života počeli bi ozbiljno vježbati za dan kada će se boriti za pravo parenja. Iako su u krdima svi pastusi pomagali jedan drugome, borba za prevlast bila je glavna djelatnost. Počevši od gurkanja i natezanja, obavljanja nužde i njuš-kanja, natjecanja bi prerasla, osobito u vrijeme proljetne rike, u udaranje, grizenje za vrat, ritanje stražnjim nogama pred njuškom drugih mužjaka. Tek nakon nekoliko godina takvoga druženja, mužjaci bi mogli otimati mlade ženke ili preuzeti mjesto nekoga uglednoga člana svoga krda. Pojavivši se kao slobodna ženka koja se našla na njihovu području, Njiska je postala predmetom živog zanimanja kako ženskoga stada, tako i mladih samaca. Ejli se nije svidjelo kako se predvodnik mužjaka približava, držeći se tako ponosno i drsko kao da će svaki čas objaviti da polaže prava na nju. - Vuče, više ne moraš mirovati - reče ona, dajući Vuku znak kojim ga je pustila. Pogledom ga je ispratila u napad. Vuku se učinilo da je pred njim cijelo krdo Njiski i Trkača i htio se s njima poigrati, i Ejla je bila sigurna da njegovo nasrtanje neće biti ozbiljna prijetnja konjima. On ionako nije mogao sam srušiti tako snažne životinje. Za to bi trebao cijeli čopor vukova, ali i čopor bi se teško odlučio napasti krdo zdravih odraslih životinja. Ejla potjera Njisku prema logoru. Kobila je na trenutak oklijevala, no njezina je navika poslušnosti koju duguje ženi bila jača od njezina zanimanja za druge konje. Krenula je polaganim korakom stalno zastajkujući. Vuk se zaleti u krdo. Zabavljao se naganjajući konje i Ejla sa zadovoljstvom primijeti da su se razbježali. Tako je odvukao njihovu pažnju s Njiske. Kad se vratila u logor, sve je već bilo pripremljeno. Džondalar je upravo postavio velike kolce na koje će spremiti hranu da je životinje koje bi miris mogao privući ne bi dohvatile. I šator je već bio postavljen, a rupa u zemlji iskopana i obložena kamenjem. Džondalar je čak postavio i nešto kamenja kao rub ognjišta. - Pogledaj onaj otok - reče on Ejli koja je sjahivala. Rukom je pokazao komad zemlje nastao nanošenjem mulja usred rijeke. Bio je obrastao trskom i šašem, a na njemu je raslo i nešto drveća. - Tamo je cijelo jato roda. Ima ih crnih i bijelih. Vidio sam kako slijeću - reče on sa zadovoljnim osmijehom. - Nadao sam se da ćeš doći. Taj
- 350. prizor vrijedi vidjeti.Ponirale su i uzlijetale, čak i jedrile. Samo bi skupile krila i padale s neba prema zemlji, a kad bi bile već pri tlu, raširile bi krila. Čini se da su krenule prema jugu. Vjerojatno će ujutro poći dalje. Ejla pogleda preko rijeke i vidje široke krupne ptice s dugim kljunovima i nogama. Užurbano su se hranile hodajući i trčeći po zemlji i plitkoj vodi hvatajući svojim dugim snažnim kljunovima sve što se micalo, ribe, guštere, žabe, kukce i crve. Jele su i strvinu: okupile su se oko ostataka bizona kojeg je rijeka naplavila na obalu. Crna i bijela vrsta oblikom su bile slične i razlikovale su se samo bojom. Bijele rode imale su krila obrubljena crnim perjem i bilo ih je više; one crne imale su bijele donje dijelove i većina ih je gazila po vodi loveći ribu. - Na povratku smo vidjeli veliko stado konja - reče Ejla dohvaćajući kamenjarke i jarebice. - Mnogo ženki i ždrebadi, no u blizini je bilo i muško stado, a predvodnik mu je bijel. - Bijel? - Bijel kao one rode. Čak mu ni noge nisu crne - reče ona, razvezujući remenje s bisaga. - Na snijegu ga se ne bi ni vidjelo. - Bijeli su konji rijetkost. Nikad nisam vidio bijelog konja - reče Džondalar, a zatim se sjeti Norije i obreda prvog sparivanja, gdje je vidio bijelu konjsku kožu koja je visila na zidu pokraj ležaja, ukrašena crvenim glavama mladih velikih pjegavih djedica. - Ali vidio sam jednom davno kožu bijelog konja - reče on. Nešto u njegovu glasu potakne Ejlu da ga pažljivije pogleda. On primijeti njezin pogled i malo pocrveni, okrećući se od nje i podižući košare s Njiske. Osjetio je da mora objasniti. - Bilo je to na ... obredu s Hadumajcima. - Jesu li oni lovci na konje? - upita Ejla, slažući Njiskin pokrivač. Uzela je ptice i krenula prema obali. - Pa da, oni love konje. Zašto pitaš? - upita Džondalar. - Sjećaš se kako nam je Tavut pričao o lovu na bijelog mamuta? Mamutoncima je to bilo nešto osobito sveto, jer oni su lovci na mamute - reče Ejla. - Ako su Hadumajci za obrede upotrijebili bijelu konjsku kožu, pitam se jesu li njima konji svete životinje? - Možda, ali nismo dovoljno dugo ostali s njima da bih ja to saznao - reče Džondalar. - Ali oni love konje? - upita ona, čerupajući ptice. - Da, kad je Tonolan naišao na njih lovili su konje. Na početku im nije bilo drago što nas vide, jer smo rastjerali krdo koje su gonili, a mi za to nismo znali.
- 351. - Mislim daću Njisku noćas vezati blizu šatora - reče Ejla. - Ako ovdje ima lovaca na konje, draže mi je da bude blizu. Uz to, nije mi se svidio način kako joj je onaj bijeli pastuh počeo prilaziti. - Tako je. Mogao bih i ja privezati Trkača. Ali bilo bi mi drago da vidim tog bijelog pastuha - reče on. - Ja ga radije ne bih više susretala. Pokazao je previše zanimanja za Njisku. Ali doista, neobičan je i lijep. Pravo kažeš, bijeli su rijetkost - reče Ejla. Perje koje je brzim potezima čupala let-jelo je oko nje na sve strane. Na trenutak je zastala. - I crni konji su rijetki - reče ona. - Sjećaš se kad je to Ranek rekao? Sigurna sam da je pritom mislio i na sebe iako je on smeđ, a ne baš crn. Ona se okrene i pogleda mu u oči. - Džondalare, ti znaš da sam ja Raneku dala Obećanje samo zato što sam mislila da me više ne voliš, a znala sam da me on voli... ali, da, malo mi je žao. Mogla sam ostati s Mamutoncima. Da nisam upoznala tebe mislim da sam mogla biti sretna s Ranekom. Nekako sam ga voljela, ali ne ovako kako volim tebe. - Pa to je barem iskren odgovor - reče on nabirući čelo. - Mogla sam ostati i sa Šaramudoncima, ali ja želim biti tamo gdje si ti. A ako se ti želiš vratiti svome domu, onda je želim ići s tobom - nastavi Ejla pokušavajući mu to objasniti. Vidjevši da se namrštio, shvatila je da to nije odgovor kakav je on zapravo želio čuti. - Ti si me to pitao. Kad pitaš ja ću ti uvijek reći što osjećam. Kad ja tebe pitam želim da mi kažeš što osjećaš. Čak i ako ne pitam, želim da mi kažeš ako nešto nije u redu. Neću da se među nama opet ispriječi onakav nesporazum kao onaj prošle zime, kad nisam znala što ti hoćeš, a ti mi nisi htio reći već si nagađao da ja nešto osjećam, ali nisi pitao. Obećaj mi da ćeš mi uvijek reći. - Gledala ga je tako ozbiljno i iskreno da se morao nasmiješiti. - Obećajem ti. Ne bih nikad više htio proći nešto kao što je to bilo. Nisam mogao podnijeti ono kad si bila s Ranekom, osobito kad sam znao zašto bi svaka žena bila zainteresirana za njega. Bio je zabavan i dobar prijatelj, i bio je dobar rezbar, pravi umjetnik. Moja bi ga majka voljela. Ona voli umjetnike i rezbare. Da nije bilo toga i ja bih ga zavolio. Na neki način podsjećao me na Tonolana. Možda je izgledao drukčije, no bio je baš onakav kakvi su Mamutonci, otvoren i iskren. - Bio je Mamutonac - reče Ejla. - Nedostaje mi Lavlji tabor. Nedostaju mi ti ljudi. Na ovom putovanju nismo susreli mnogo ljudi. Nisam znala iz kakve si daljine doputovao i koliko zemlje ima. Toliko zemlje i prostora, a tako malo ljudi. Sunce se spuštalo prema obzoru, a oblaci nad visokim planinama na zapadu protezali su se prema plamenoj kugli, sjajeći ružičastim sjajem.
- 352. Svjetlina se smjestilau blistavi okvir, a zatim pretopila u tamu u vrijeme kada su Ejla i Džondalar završili s večerom. Ejla ustade da odloži preostale ptice; bila ih je ispekla znatno više nego što su mogli pojesti. Džondalar vrati oblutke u vatru da bi mogli napraviti čaj. - Bile su izvrsne - reče Džondalar. - Sad mi je drago što si tražila da rano stanemo. Vrijedilo je. Ejli pogled padne na otok i s naglim uzvikom oči joj se širom otvore. Džondalar je čuo njezin uzvik i pogledao prema njoj. Iz sumraka se pojavi nekoliko ljudi koji su nosili koplja. Ušli su u prostor koji je osvjetljavala vatra. Dvojica su nosili plastove od konjske kože na kojima je još uvijek bila sušena glava koju su nosili kao kacigu. Džondalar ustane. Jedan od muškaraca podigne konjsku glavu i krene prema njemu. - Zel-an-don-cii! - reče pokazujući Džondalara, a zatim se pljesnu po prsima. - Hadumajci! Jeren! - Široko se smješkao. Džondalar ga bolje pogleda, a zatim se i on osmjehne. -Jeren! To si ti? Velike mi Majke, ne mogu to povjerovati! Ti si! Čovjek poče govoriti jezikom koji je Džondalaru bio jednako nerazumljiv kao što je njegov bio nerazumljiv Jerenu, no prijateljske osmijehe bilo je ipak lako razumjeti. - Ejla! - reče Džondalar pokazujući prema njoj. - Ovo je Jeren, Hadumajac koji nas je zaustavio kad smo išli ovamo. - Obojica su se još osmjehivi. Jeren pogleda Ejlu, a njegov osmijeh poprimi ton razumijevanja i on kimnu Džondalaru. - Jeren, ovo je Ejla, Ejla Mamutonka - reče Džondalar službeno ih upoznavajući. - Ejla ovo je Jeren jedan od Haduminih ljudi. Ejla pruži obje svoje ruke. - Dobro došao u naš logor Jerene od Haduminih - reče ona. Iako to nije bio uobičajeni postupak predstavljanja u njegovu narodu, Jeren je shvatio njezinu namjeru. On zatakne koplje u tobolac koji mu je visio na leđima i prihvati njezine ruke. - Ejla - reče on znajući da joj je to ime, ali ne razumjevši ostale riječi. Opet se pljesnuo po prsima. - Jeren - reče on i izgovori još nekoliko nepoznatih riječi. Zatim se tržne s čudnom sumnjičavošću. Primijetio je kako Ejli prilazi Vuk. Vidjevši njegovu reakciju Ejla odmah klekne i zagrli Vuka. Jerenove se oči rašire od iznenađenja. -Jeren - reče ona ustajući i praveći pokrete službenog upoznavanja. - Ovo je Vuk. Vuče, ovo je Jeren, od Haduminih ljudi. - Vuk? - reče on, dok mu je pogled još bio pun iznenađenja. Ejla stavi svoju ruku pred Vukovu njušku kao da mu daje da je onjuši. Zatim klekne pokraj Vuka i iznova ga zagrli, pokazujući bliskost s životinjom i da ga se ne boji. Uzela je Jerenovu ruku i zatim stavila svoju ruku opet
- 353. pred Vukov nospokazujući mu što očekuje od njega. Jeren oklijevajući ispruži ruku prema zvijeri. Vuk dodirnu ruku svojom hladnom i vlažnom njuškom i povuče glavu. Već je mnogo puta prošao ovakva upoznavanja dok su bili sa Saramudoncima i činilo se da je shvatio Ejlinu namjeru. Zatim Ejla uze Jerenovu ruku i gledajući mu u oči povede ruku prema Vukovoj glavi, navodeći ga da popipa krzno i pokazujući mu kako da pogladi Vuka. Opustila se videći da joj Jeren odgovara osmijehom koji je značio razumijevanje i da tapše Vukovu glavu. Jeren se okrenu i pogleda ostale. - Vuk! - reče on pokazujući životinju. Rekao je još nekoliko riječi i izgovorio Ejlino ime. Četiri čovjeka priđoše vatri. Ejla im pokretima pokaže dobrodošlicu i pozove ih da sjednu. Džondalar, koji je to promatrao, osmjehivao se. - Dobro si se sjetila - reče on. - Sto misliš jesu li gladni? Ostalo nam je hrane - reče ona. - Ponudi im pa ćeš vidjeti. Ona izvadi pladanj napravljen od mamutove bjelokosti na kojem je držala ptice, uzme nešto što je izgledalo kao zgužvani naramak sijena i rastvori to. Pokazalo se da je unutra cijela pečena kamenjarka. Ona ju ispruži prema Jerenu i ostalima. Miris je stigao do njih prije ptice. Jeren odlomi batak s ptice i kuša mekan i sočan komad mesa. Vidjevši osmijeh na njegovom licu i ostali se ohrabriše. Ejla izvadi i jarebicu, a korijenje i zrnje posluži u nekoliko manjih pletenih i bjelokosnih posuda. Pričekala je da gosti podijele meso i izvadila veliku drvenu zdjelu, onu koju je sama napravila. Napunila ju je vodom za čaj. Nakon jela činilo se da su lovci znatno opušteniji. Dovela je Vuka da ih onjuši i, dok su svi tako sjedili uz vatru i pili čaj, pokušali su razviti razgovor, umjesto dotadašnjih osmijeha koji su značili prijateljstvo i gostoprimstvo. Prvi je počeo Džondalar. - Haduma? - upita on. Jeren tužno protrese glavom. Rukom je pokazao prema zemlji i Ejla shvati da to znači da se vratila Velikoj Majci Zemlji. I Džondalar je shvatio da starice koju je zavolio više nema. - Tamen? - upita on. Jeren živnu i glavom potvrdi, pokazujući jednoga od lovaca i reče nešto u čemu je bilo i Tamenovo ime. Jedan mladić tek nešto odrasliji od dječaka, osmjehnu se i Džondalar vidje sličnost s čovjekom kojeg je poznavao. - Da, Tamen - reče Džondalar smješkajući se i potvrđujući glavom. - Tamenov sin ili možda unuk. Šteta što Tamen nije ovdje - reče on Ejli. - On je poznavao nekoliko Zelandonaca i s njim sam mogao ponešto razgovarati. Dok je bio mlad išao je na veliko Putovanje. Jeren pogleda u krug oko logora, a zatim Džondalara i izgovori: - Ze-lan- don-ii...Ton...Tonolan?
- 354. Sada je Džondalarprotresao glavom i na licu mu se vidi tuga. Zatim razmisli i napravi onakav pokret prema zemlji. Na Jerenovu se licu vidjelo iznenađenje i izgovori riječ koja je očigledno bila pitanje. Džondalar nije shvatio što to znači i pogledao je Ejlu. -Jesi li ti shvatila što pita? Iako joj je jezik bio nepoznat, u većini jezika koje je do tad čula bilo je nečega poznatog. Jeren iznova izgovori tu riječ, a nešto u njegovu glasu ili izrazu dalo joj je znak. Ona podiže ruke u oblik ralja i zaurla glasom špiljskog lava. Taj je urlik bio tako uvjerljiv da su se gosti trznuli od šoka, no zatim Jeren kimnu s razumijevanjem. Pitao je kako je Tonolan umro i ona mu je odgovorila. Jedan od ostalih lovaca reče nešto Jerenu, a kad je Jeren odgovorio, Džondalar začu drugo poznato ime, Norijino. Onaj koji je pitao osmjehnu se visokom plavookom muškarcu, pokaza prema njemu, a zatim prema svojim očima i opet se osmjehne. Džondalar osjeti kako ga preplavljuje uzbuđenje. To bi moglo značiti da je Norija doista rodila dijete koje ima njegove plave oči. Ali onda se sjeti da bi to moglo značiti i da je lovac čuo o muškarcu s plavim očima koji je proveo svečanost prvih obreda s njom. Nije mogao biti siguran. I ostali su pokazivali oči i smješkali se. Smješkaju li se oni zbog djeteta s plavim očima? Ili se možda smješkaju zbog Užitka koji je Norija dijelila s muškarcem plavih očiju? Pade mu na pamet da bi mogao izgovoriti Norijino ime i rukama pokazati kao da drži dijete, no pogled mu padne na Ejlu i on odustane. Nije joj rekao ništa o Noriji ni o tome da je Haduma rekla kako je Majka blagoslovila obred i da će mlada žena roditi dijete, dječaka koji će se zvati Džondal i koji će imati plave oči poput njegovih. Džondalar je znao da Ejla želi imati njegovo dijete ili dijete njegova duha. Što će pomisliti ako dozna da ga i Norija ima? Da je na Ejlinom mjestu, on bi vjerojatno osjetio ljubomoru. Ejla pokretima pokaže lovcima poziv da prenoće pokraj vatre. Neki od njih potvrdno kimnuvše i odoše po svoje vreće za spavanje. Bili su ih ostavili nizvodno uz rijeku kad su nanjušili vatru, jer su se nadali da je to vatra prijateljski raspoloženih ljudi, ali nisu mogli biti sigurni. Ali videći ih kako idu prema mjestu gdje je privezala konje, ona naglo potrči pred njih i podiže ruku da ih zaustavi. Oni se zagledaše kad ona nestane prema mraku. Htjeli su krenuti dalje, no Džondalar im da znak da pričekaju. Nasmiješili su se i kimnuli u znak pristanka. Njihova lica poprimiše izraz straha kad se Ejla vratila vodeći konje. Stala je između životinja i pokušala pokretima i znacima jezika plemena pokazati da su to posebni konji koje se ne smije ubiti, ali ni ona ni
- 355. Džondalar nisu moglibiti sigurni da su gosti to shvatili. Džondalar čak pomisli da bi oni mogli shvatiti da je ona dozvala konje i dovela ih zato da bi ih oni mogli loviti. Zato reče Ejli da bi im to morala pokazati. On izvadi koplje iz šatora i napravi nekoliko pokreta kao da će probosti Trkača, a Ejla se ispriječi dignuvši ruke i tresući glavom. Jeren se počeše po glavi, a ostali su izgledali zbunjeno. Napokon Jeren potvrdno mahne glavom, izvadi koplje iz tobolca na leđima usmjeri ga prema Trkaču, a zatim zabode u zemlju. Džondalar se sjeti da nije sigurno je li Jeren shvatio da mu Ejla želi reći da ne ubija ova dva konja ili da ne ubija nikakve konje, ali nešto od toga sigurno je shvatio. Gosti su prespavali uz njihovu vatru i ustali čim se na obzoru pojavilo prvo svjetlo. Jeren izgovori Ejli nekoliko riječi kojih se Džondalar slabo sjećao kao zahvale za hranu. Gost se osmjehnuo ženi kad ga je Vuk ponjušio i pustio da ga opet potapša po glavi. Ejla ih je pokušala pozvati na doručak, no oni se brzo pokupiše i odoše. - Šteta što ne znam njihov jezik - reče Ejla. - Lijepo je što su nas posjetili, ali nismo mogli razgovarati. - Da i meni je žao što nismo razgovarali - reče Džondalar žaleći što nije doznao je li Norija rodila dijete i ima li to dijete njegove plave oči. - Različita plemena Plemenskih ljudi u svakodnevnom jeziku imaju riječi koje drugi ne razumiju, ali nijemi jezik znakova razumiju svi. Uvijek mogu komunicirati - reče Ejla. - Šteta što i Drugi nemaju takav jezik koji svi razumiju. - Bilo bi to korisno osobito na ovakvim Putovanjima, ali teško mi je zamisliti jezik koji bi svi razumjeli. Zar doista vjeruješ da se ljudi iz Plemena sporazumijevaju jednakim jezikom znakova? - upita Džondalar. - Nije to jezik koji bi oni učili. Oni se s njim rađaju. Taj je jezik tako star da se nalazi u njihovim sjećanjima, a njihovo sjećanje dopire do samih početaka. Ne možeš ni zamisliti kako daleko - reče Ejla. Ona se naježi od strašnog sjećanja na one događaje kad je Kreb, da bi joj spasio život protiv svih pravila, došao i poveo je natrag. Po nepisanom zakonu plemena morao ju je ostaviti da umre. A sada je za Pleme ionako bila mrtva. Sjetila se kako je to ironična situacija. Kad ju je Braud prokleo smrću, nije to smio učiniti jer nije imao dobar razlog. Kreb je imao dobar razlog: prekršila je najveći tabu plemena i vjerojatno ju je trebao prepustiti smrti, a nije to učinio. Počeli su raspremati logor i spremati šator, krzna za spavanje, suđe, užad i ostalu opremu. Radili su to uvježbano i bez riječi. Dok je Ejla punila mješine s vodom, vratili su se Jeren i njegovi lovci. S osmijesima i mnogo riječi koje su očito bile pune duboke zahvalnosti
- 356. poklonili su Ejlizavežljaj omotan u komad svježe i sirove turove kože. Otvorivši ga našla je meki komad buta sa svježe ulovljene životinje. - Zahvalna sam ti Jeren - reče Ejla uz onaj prelijepi osmjeh od kojeg bi se Džondalar uvijek rastopio od ljubavi. Činilo se da taj osmijeh slično djeluje i na Jerena i Džondalar se u sebi nasmiješio opazivši zbunjen izraz na njegovom licu. Jerenu je trebalo nekoliko trenutaka da se opet pribere, a zatim se okrenuo Džondalaru i počeo govoriti nastojeći mu s mnogo napora nešto priopćiti. Vidjevši da ga ne razumije prestao je i porazgovorio s ostalim lovcima, a zatim se okrenuo Džondalaru. - Tamen - reče on okrenu se prema jugu i pokaže mu da ga slijedi. - Tamen - ponovio je i dodao još nekoliko riječi. Mislim da te zove da pođeš s njim - reče Ejla, - do onog čovjeka kojeg poznaš, onoga koji razumije zelandonski. - Tamen, Ze-lan-don-ii, Ha-du-maj... - reče Jeren pokazujući na njih. - Sigurno želi da pođemo do njega. Što misliš? - reče Džondalar. - Da, mislim da je tako - reče Ejla. - Hoćemo li poći s njima? - To bi značilo povratak - reče Džondalar - i to ne znam kako daleko. Da smo na njih naišli prije, južnije, rado bih svratio k njima, ali ne bih se sada htio vraćati kad smo već toliko odmakli. Ejla kimnu. - To ćeš mu morati nekako reći. Džondalar se osmjehnu prema Jerenu i protrese glavom. - Žao mi je - reče on - ali moramo na sjever. Sjever - ponovi on pokazujući prema sjeveru. Jeren je izgledao zabrinuto. Zatresao je glavom, a zatim sklopio oči kao da razmišlja. Prišao im je i iz pojasa izvadio kratki štap. Džondalar opazi da je gornji dio tog štapa izrezbaren. Već je negdje vidio takav štap i pokušavao se sjetiti gdje je to bilo. Jeren na zemlji štapom povuče crtu i drugu crtu preko nje. Ispod prve crte nacrtao je nešto što je donekle podsjećalo na konja. Na drugom kraju druge crte koja je bila usmjerena prema koritu Velike Majke Rijeke, nacrtao je krug iz kojeg je izlazilo nekoliko crta. Ejla se približi da bolje pogleda. - Džondalare - reče ona s uzbuđenjem u glasu, - kad mi je Mamut pokazivao znakove i učio me što znače, ovo je bio znak za "sunce". - A ona crta pokazuje prema mjestu gdje sunce zalazi - reče Džondalar pokazujući na zapad. - Ovo gdje je nacrtao konja sigurno je jug. - Pokazao je smjer. Jeren je živo potvrdno kimao glavom, a zatim i pokaza prema sjeveru i namršti se. Došao je do sjevernog kraja crte koju je nacrtao na zemlji i okrenuo se prema njima. Podigao je ruke i prekrižio ih pred njima jednako onako kako je Ejla učinila kad im je pokušavala reći da ne love Njisku i Trkača, zatim
- 357. niječno protrese glavom.Ejla i Džondalar pogledaše se, a zatim opet pogledaše Jerena. - Misliš da Jeren želi reći da ne idemo prema sjeveru? - upita Ejla. Džondalar nejasno osjeti što bi Jeren želio reći. - Mislim da nam ne želi reći samo da pođemo s njima i posjetimo ih. Mislim da nam želi reći još nešto. Čini mi se da nas želi upozoriti da ne idemo prema sjeveru. - Upozoriti? Čega bi na sjeveru moglo biti na što bi nas htio upozoriti? - upita Ejla. - Možda veliki ledeni zid? - reče Džondalar. - Ali mi znamo za led. Lovili smo mamute blizu leda. Tamo je hladno, ali ne baš osobito opasno, zar ne? - Led se pomiče - reče Džondalar, - u mnogo godina nekoliko se puta pomakne pa tada čupa drveće, ali mislim da se ne pomiče tako brzo da se ne bismo mogli skloniti. - Ne bih rekla da je led - reče Ejla - ali govori nam da ne idemo na sjever i čini se da je vrlo zabrinut. - Možda, ali ne mogu zamisliti što bi to moglo biti tako opasno - reče Džondalar. - Ponekad ljudi koji nisu daleko putovali misle da je svijet izvan njihovog područja opasan, jer je različit. - Mislim da Jeren nije čovjek koji bi se bojao bez razloga - reče Ejla. - Moram priznati da je tako - reče Džondalar i okrenu se prema njemu. - Šteta što te ne mogu razumjeti - reče Jerenu. Jeren ih je promatrao. Po njihovom ponašanju shvatio je da su razumjeli njegovo upozorenje i čekao je da mu odgovore. - Sto misliš, da pođemo s njim i porazgovaramo s Tamenom? - reče Ejla. - Neću se sada vraćati i gubiti vrijeme. Moramo stići do tog ledenjaka prije kraja zime. Ako nastavimo uspjet ćemo i ostat će nam vremena, ali ako nas išta zadrži moglo bi nas dočekati proljeće i otapanje leda pa bi bilo preopasno za prelazak - reče Džondalar. - Dakle idemo prema sjeveru - reče Ejla. - Mislim da će to biti najbolje, ali pazit ćemo. Kad bih samo znao čega se treba čuvati. - On opet pogleda Jerena. - Jerene, prijatelju, hvala ti što si nas upozorio - reče on. - Pazit ćemo, ali mislim da moramo nastaviti. - Pokazao je prema jugu, protresao glavom i pokazao prema sjeveru. Jeren se pobuni i opet niječno zatrese glavom, no napokon odustane i kimnu potvrdno. Učinio je što je mogao. Okrenuo se prema drugom muškarcu pod plastom od konjske kože, kratko s njim porazgovarao i pokazao da sada odlaze.
- 358. Ejla i Džondalarmahali su Jerenu i njegovim lovcima. Zatim završiše svoje pripreme i, ponešto neodlučno, krenuše prema sjeveru. Putujući gornjim krajem golemih središnjih ravnica putnici su mogli vidjeti kako se krajolik mijenja. Niske doline povlačile su se pred grubo oblikovanim brdima. Izbočine koje su prekidale jednoličnost središnje ravnice bile su, iako ih je u središnjoj nizini dijelom pokrivala zemlja, povezane s velikim razlomljenim blokovima isprekidanih taložnih stijena koje su se poput savijene kralježnice povlačile od sjeveroistoka prema jugozapadu doline. Relativno nedavne vulkanske erupcije pokrile su te visoravni plodnim tlom koja je hranila šume gdje je na višim dijelovima rastao bor, smreka, jela, i ariš, a breza i vrba na nižim padinama, dok su na suhim dijelovima u zavjetrini vladali grmlje i trava. Zašavši među krševita brda, dogodilo im se da su se morali vraćati i obilaziti oko dubokih ponora i razlomljenih stijena koje su im se našle na putu. Ejli se zemlja učini golom, iako je to moglo biti i od toga što je dolazila zima. S veće visine sada su imali novi pogled na prostor kojim su prošli. Ono malo listopadnog drveća i grmlja sada je ogoljelo, no središnja je visoravan bila pokrivena"prašnjavo zlatnom bojom sasušene trave kojom će se zimi hraniti mnoge životinje. Vidjeli su mnoge biljoždere, kako u krdima, tako i pojedinačno. Ejli se učini da je osobito mnogo konja, možda i zato što je njih posebno gledala, no bilo je i mnogo srna i velikih jelena, posebno na sjevernim stepama. Bizoni su se okupljali u velika krda i polazili prema jugu. Cijeli jedan dan velike grbave životinje s velikim crnim rogovima promicale su pred njima preko nanizanih brežuljaka poput kakvog debelog valovitog tepiha, a Ejla i Džondalar stali su ih promatrati. Za velikom tamnom masom dizao se golem oblak prašine koji ih je zaklanjao, a zemlja se tresla pod njihovim papcima, dok je združena rika mnoštva dubokih glasova zvučala poput grmljavine. Mamute su viđali rjeđe; uglavnom su išli prema sjeveru, no čak i s velike udaljenosti te su goleme dlakave životinje privlačile pogled. Kad ih ne bi vodila potreba za razmnožavanjem, odrasli bi se mužjaci udružili u manja labavo organizirana krda. Ponekad bi se pojedini mamuti pridružili ženskome krdu i neko vrijeme putovali sa ženkama, no kad god bi putnici vidjeli samo jednog mamuta, uvijek je to bio mužjak. U veća trajna krda udruživale su se krvnim srodstvom povezane ženke; vodila bi ih baka, stara i iskusna predvodnica, a s njom bi išle i njezine sestre, njihove kćeri i unuke. Ženska je krda bilo lako prepoznati: ženke su imale nešto.manje i manje savijene kljove, a s njima je uvijek bilo i mladunčadi.
- 359. Jednako impresivni kaomamuti bili su i dlakavi nosorozi, najrjeđe i najmanje društvene od svih životinja na tom putu. U pravilu se nisu okupljali u krda. Ženke su se držale u manjim skupinama, a mužjaci su, osim u vrijeme parenja, živjeli sami. Osim najmlađih i najstarijih, ni mamuti ni nosorozi nisu se imali razloga bojati četveronožnih grabežljivaca, pa čak ni golemih špiljskih lavova. Osobito su si mužjaci mogli dopustiti da budu samci; ženkama je mogla zatrebati pomoć u obrani mladunčadi. Manja od njih, krznata mošusna goveda slična kozama, morala su se udružiti da bi se branila. Kad bi nešto napalo njihovo krdo, odrasli bi se obično okupili u kružne falange oko mladunčadi. U višim brdima Ejla i Džondalar vidjeli su i nekoliko kozoroga i divokoza koji su se, kad bi se približila zima, često spuštali u niže krajeve. Većina manjih životinja zimi bi se sklonila u sigurnost svojih podzemnih brloga, okružujući se zalihama zrnja, plodova ili lukovica, odnosno, kako su to obično radile pike, gomilama sušene slame i sijena. Zečevi i kunići mijenjali su boje, ne u bijelu, nego u svijetlije tonove, a u jednom lugu vidjeli su i dabra i leteću vjevericu. Džondalar je svojim izbacivačem kopalja ubio dabra, čiji je debeli rep na ražnju bio prava poslastica. Veću su divljač obično lovili bacačima kopalja. Oboje su bili dobri strijelci, a Džondalar je bio snažniji i mogao je dobaciti dalje. Ejla je često praćkom lovila manje životinje. Vidjeli su, ali nisu lovili, i brojne vidre, jazavce, tvorove i kune. Razni mesožderi - lisice, vukovi, risovi i veće mačke - prehranjivali su se loveći manje biljoždere. Ribu su na tom dijelu puta lovili rjeđe, ali Džondalar je znao da u rijeci ima mnogo ribe - grgeča, štuka i vrlo velikih šarana. Jednoga kasnog poslijepodneva otkrili su špilju s vrlo velikim otvorom i odlučili ući istražiti je. Dok su prilazili konji nisu pokazivali strah, što je ljudima bio dobar znak. Vuk je sa zanimanjem njuškao, ali nije se nakostriješio. Vidjevši da se životinje ponašaju bezbrižno, Ejla procijeni da unutra nema nikoga i oni odlučiše u njoj prenoćiti. Naloživši vatru napravili su baklju i pošli u istraživanje unutrašnjosti špilje. Blizu ulaza bilo je mnogo znakova da je špilja već bila nastanjena. Džondalar je zaključio da je ogrebotine na stijeni izgrebao lav ili medvjed. Vuk je njuškao izmetine na tlu, no bile su tako stare i sasušene da je bilo teško pogoditi od koje su životinje. Našli su velike suhe bedrene kosti koje su bile djelimice nagrizene. Način kako su slomljene i tragovi zubala podsjetili su Ejlu na način kako su hijene lomile kosti svojim snažnim čeljustima i na tu se pomisao naježi od gađenja. Hijene nisu bile nimalo gore životinje od ostalih. Proždirale su lešine životinja koje su uginule prirodnom smrću ili ostatke tuđe lovine, no to su radili i
- 360. drugi grabežljiva, poputvukova, lavova i ljudi, a hijene su u čoporima i same bile uspješni lovci. No to nije pomagalo, Ejlina je mržnja prema hijenama bila iracionalna. Za nju su hijene bile najgore od svega lošeg. Ali u špilji već dugo nitko nije živio. Svi su tragovi, pa i ugljen od vatre koju su u jednoj plićoj udubini nekad bili naložili neki ljudi, bili stari. Ejla i Džondalar ušli su prilično duboko u špilju, no činilo se da se ona nastavlja u beskraj i osim na samom suhom ulazu, nigdje nije bilo traga životu. U dubokoj vlažnoj unutrašnjosti jedini su stanari bili stupovi koji su rasli s vrha i s dna, a neki su se i spojili. Došavši do jednog zavoja začuli su kako iz dubine šumi tekuća voda i odlučili se vratiti natrag. Znali su da improvizirana baklja neće gorjeti dugo i nisu bili raspoloženi za izlete na mjesta s kojih se ne vidi bar slabo svjetlo s ulaza. Vratili su se pipajući vapnenačke zidove i obradovali se vidjevši zlatnosmeđu suhu travu i sjaj zlatnoga svjetla koje je obrubljivalo oblake na zapadu. Jašući dalje u planine sjeverno od velike središnje ravnice, Ejla i Džondalar vidješe još mnoge promjene. Zemljište je bilo sve izrovanije špiljama, rupama i vrtačama u rasponu od zdjelastih, travom pokrivenih jama do nepristupačnih bezdana. U tom su se čudnom krajoliku osjećali nekako neugodno. Na površini je bilo malo potoka i jezera, ali ponekad bi se čuo sablasni zvuk rijeka koje su tekle pod zemljom. Uzročnici takvog čudnog i nepredvidljivog reljefa bila su nepoznata bića iz davnih toplih mora. U nebrojenim tisućama godina morsko se dno pokrivalo sve debljim slojem njihovih nata-loženih oklopa, kostura i ljuštura. U daljnjim tisućljećima, ta se naslaga kalcija stvrdnula, a sukobljeni pokreti zemlje podigli su je i pretvorili u stijenje od kalcijeva karbonata, vapnenca. Pod velikim naslagama zemlje većina špilja u zemlji nastala je od vapnenca, jer su se u određenim okolnostima tvrde taložne stijene otapale. U čistoj je vodi vapnenac jedva topiv, ali u vodi koja je bar malo kisela, kiselina nagriza vapnenac. U toplijem dijelu godine i u vlažnijoj klimi, površinske su vode, noseći ugljičnu kiselinu nastalu od biljaka i zasićene ugljičnim dioksidom, otapale goleme količine vapnenačkih stijena. Tekući po ravnim dolinama i niz sićušne pukotine u debelim naslagama vapnenačkog stijenja, površinska bi voda s vremenom proširila rascjepe i izdubla krivudave kanale i zamršene hodnike kroz koje je nosila vapnenac. Nošena sve dublje i dublje silom teže, kisela bi voda širila podzemne pukotine u špilje. Špilje su postale sve veće i pretvarale se u podzemna riječna korita koja su se ponegdje spajala u prave podzemne
- 361. kanalizacijske sustave. Otopljenestijene u podzemlju snažno su utjecale na površinu nad sobom i tako je nastao neobični kraški krajolik. Kad bi špilje postale prevelike i kad bi se njihovi vrhovi približili površini, znale bi se urušiti, od čega bi nastajale strme vrtače. Mjestimični ostaci svodova pretvorili bi se u prirodne mostove. Potoci i rijeke znali su iznenada nestati u rupama u zemlji i nastaviti teći pod zemljom, ostavljajući svoja prijašnja korita na površini. Naći vodu postajalo je sve teže. Tekuća bi voda brzo nestala u šupljinama. Čak i nakon velike kiše voda bi nestala gotovo odmah, a na tlu nisu ostajali ni potoci ni rječice. Na jednome su se mjestu putnici po vodu morali spustiti u strmu jamu da bi došli do vode u jezercu na dnu; drugi put su našli potočić koji se pojavio na površini i nedaleko odatle nestao u zemlji. Krajolik je bio isprekidan i stjenovit, a stijenje se probijalo i kroz zemlju. I životinja je bilo malo. Osim nešto muflona s debelim zimskim kovrčavim vunastim krznima i teškim zakrivljenim rogovima, viđali su samo još špiljskog zviždavog svisca. Brze i živahne životinjice spretno su izbjegavale svoje mnogobrojne neprijatelje. Na znak prodornog zvižduka svi bi se pred vukovima, arktičkim lisicama, jastrebima i zlatnim orlovima skrivali u jamama i špiljama. Vuk ih je bez uspjeha pokušavao goniti, ali Ejli je uspjelo praćkom pogoditi nekoliko svizaca koji se nisu bojali konja. Mali krznati glodavci, udebljani za zimski san, imali su okus poput zečetine, ali bili su mali i, prvi put od ljeta, morali su se prehranjivati loveći ribu iz Velike Majke Rijeke. Na početku su Ejla i Džondalar vrlo oprezno putovali tim krškim krajolikom obilazeći stijene, rupe i špilje no s vremenom su se opustili. Da bi se konji mogli odmoriti, išli su pješice. Džondalar je vodio Trkača na dugom povodcu, povremeno zastajući da bi ga pustio da se napase škrte trave. I Njiska, koju Ejla nije vezala, pasla je slijedeći ženu. - Pitam se je li Jeren mislio na ovu isprekidanu zemlju punu rupa i špilja, kad nas je pokušavao upozoriti da ne idemo prema sjeveru - rekla je Ejla. - Ne sviđa mi se ovdje. - Ni meni. Nisam znao da će izgledati ovako - odgovori Džondalar. - Pa nisi li ti već bio ovdje? Mislila sam da si putovao ovuda - reče ona. - Rekao si da ste išli niz Veliku Majku. - Išli smo niz Veliku Majku Rijeku, ali drugom stranom. Nismo prelazili na ovu stranu dok se nismo spustili već znatno južnije. Mislio sam da će nam ovuda biti lakše, a zanimalo me i kako je ovdje. Nedaleko odavde rijeka vrlo oštro zaokreće. Onda smo išli prema istoku
- 362. i zanimale sume planine koje su je skrenule prema jugu. Znao sam da mi je to jedina prilika vidjeti kako je ovdje. - Šteta što mi to nisi prije rekao. - Zašto? Ionako idemo uz rijeku. - Ali mislila sam da poznaš ovaj kraj, a ne poznaješ ga nimalo bolje nego ja. - Ejla nije znala reći zašto je to zabrinjava, osim zato što je mislila da će se moći osloniti na njega i da će joj on znati reći što može očekivati, a sada je shvatila da neće. To ju je uznemirilo. Hodali su jedno uz drugo razgovarajući na rubu prepirke, možda i svađe, i nisu se jako obazirali na put pred sobom. Iznenada Vuk, koji je kaskao uz njih, zacvili i povuče Ejlu za nogu. Oboje se okrenuše da pogledaju što se događa i stadoše. Ejla se naježi od straha, a Džondalar problijedi.
- 363. 24 Gledali su tlopred sobom, ali nisu vidjeli ništa. Zemlja pred njima jednostavno je nestala. Gotovo su stupili preko ruba ponora. Džondalar je gledajući niz okomitu stijenu osjetio ono poznato stezanje u rebrima i istodobno se iznenadio vidjevši da duboko ispod njega leži duga ravna zelena livada koju je presijecao potočić. Dna velikih ponora često su bila pokrivena debelim naslagama zemlje i netopljivih ostataka iz vapnenca, a neke od dubokih rupa spajale su se i širile u produljene depresije s velikim površinama plodne zemlje duboko ispod normalne površine. Tu je bilo dovoljno zemlje i vode, pa je nastala bujna i privlačna vegetacija. Samo što nisu znali kako sići do zelene livade na dnu ponora. - Džondalare, ovdje je nešto čudno - reče Ejla. - Ovdje gore tako je suho i golo, nitko tu ne može živjeti, a malo ispod nas je prekrasna livada s potokom i drvećem, a do nje se ne može. Svaka životinja koja bi to pokušala polomila bi se. Sve je to čudno i pomiješano. Ne sviđa mi se. - Stvarno je čudno i u pravu si. Možda je to ono na što nas je Jeren htio upozoriti. Ovdje nema divljači i opasno je. Nikad još nisam vidio mjesto gdje bi čovjek morao strahovati da će pasti sa stijene dok naprosto hoda kroz neki kraj. Ejla se sagne, objema rukama uhvati Vukovu glavu i prisloni svoje čelo na njegovo. - Hvala ti, Vuče, što si nas upozorio dok nismo pazili - reče ona. On zacvili i poliže joj lice. Ne govoreći mnogo, pošli su natrag i poveli konje oko duboke rupe. Ejla se čak nije mogla sjetiti što je to malo prije bilo tako važno da su se porječkali. Sada je samo pomislila da nisu smjeli dopustiti da ih prepirka obuzme toliko da ne vide kamo hodaju. Nastavljajući dalje prema sjeveru vidješe da rijeka koja im je bila s lijeve strane počinje teći kroz sutjesku koja je postajala sve dublja, a stijene sve više. Džondalar se pitao je li bolje pokušati ostati što bliže vodi ili krenuti po brdu, no bilo mu je drago što može pratiti rijeku, a da je ne mora prelaziti. Umjesto ravnica s travnatim obroncima i širokim naplavnim dolinama, u krškim su krajevima velike rijeke uglavnom probile strme kanjone u vapnencu. Iako je uz rijeku bilo teško hodati kad nema obale, još bi teže bilo prijeći preko nje. Sjećajući se velike klisure na jugu, gdje također nadaleko nije bilo ravnih obala, Džondalar odluči držati se brdskih staza. Laknulo mu je kad je vidio dugi uski slap kako pada niz stijenu u rijeku koja je tekla duboko ispod. Iako je slap bio s druge strane, on je značio da i u višim krajevima ima vode, iako je većina tekućica brzo nestajala u kraškim pukotinama.
- 364. Ali u kršuje bilo i mnogo špilja. Bile su tako česte da su Ejla, Džondalar i konji iduće dvije noći proveli u sigurnosti kamenih zidina i nisu morali podizati šator. Istraživši nekoliko špilja, već su stekli sposobnost brze procjene koje su pogodne za prenoćište. Iako su duboke šupljine punjene vodom još uvijek rasle, većina špilja u koje se moglo ući nisu se više širile. Prostor se u njima čak i smanjivao; u nekima, osobito onim vlažnijima, čak i prilično brzo. U neke se špilje moglo ući samo po suhom vremenu, jer bi se po jakoj kiši napunile vodom. Po tlu drugih špilja tekli su potoci. Putnici su tražili suhe i što više smještene špilje. Većinu je špilja u vapnencu oblikovala voda. Polako kapljući kroz pukotine u svodu, kišnica je nosila otopljeni vapnenac. Svaka kap te vapnene vode, pa i najmanja kapljica vlage u zraku, bila je zasićena kalcijevim karbonatom koji bi se taložio u špilji. Iako je uglavnom bio bijel, otvrdnuti mineral znao je biti lijepo prozračan ili imati preljeve sivog ili prošaran crvenim i žutim. Nastajali su svodovi od travertinskog vapnenca, a zidove su pokrivali nepokretni zastori. Kamene su sige visjele sa stropa i sa svakom kapljicom napredovale prema susretu s onima koje su polako rasle s poda. Neke su se spajale u stupove sužena struka koji su se s vremenom popunjavali u stalnom kružnom obnavljanju žive zemlje. Vrijeme je postajalo primjetno hladnije i vjetrovitije i Ejli i Džondalaru bilo je drago što ima mnogo špilja u koje se mogu skloniti od ledenog vjetra. Obično bi provjerili jesu li špilje nastanjene četveronožnim stanarima, no otkrili su da se za to mogu pouzdati u razvijenija čula svojih četveronožnih suputnika. Nisu o tome razgovarali niti svjesno razmišljali, ali pokušavali su osjetiti miris dima koji bi značio da u špilji ima ljudi - jedinih životinja koje se služe vatrom - no nisu ih našli, a i drugih je životinja bilo malo. Zato su bili vrlo iznenađeni kad su se našli u kraju koji je, barem u usporedbi s ostatkom golog i stjenovitog krajolika, bio neobično bogat biljnim životom. Vapnenac nije svugdje jednak: ovisno o njegovoj topljivosti i kolikim je dijelom netopljiv, razvile su se različite vrste. Zato su neka kraška područja bila plodna, pokrivena livadama i drvećem koje je raslo uz normalne potoke koji su tekli na površini i gdje je bilo manje špilja i rijeka ponornica. Naišavši na krdo jelena koji su pasli na polju osušene trave, Džondalar se osmjehnu Ejli i dohvati svoj izbacivač kopalja. Ejla potvrdno kimnu i potjera Njisku za njim. Prije toga lov im je bio slab, jer nije bilo ničega osim rijetkih manjih životinja, a rijeka je bila previše nepristupačna da bi mogli loviti ribu. Hranili su se uglavnom sušenom hranom i zalihama za
- 365. nuždu, a timesu hranili čak i Vuka. I konjima je bilo teško. Rijetka trava koja je rasla na posnoj zemlji bila im je dovoljna samo za golo preživljavanje. Džondalar prereze vrat i ispusti krv ubijenoj košuti s malim rogovima. Ugurali su tijelo u čamac privezan za saonice i potražili mjesto gdje će prenoćiti. Ejla je htjela osušiti dio mesa i otopiti košutinu zimsku mast, a Džondalar se veselio lijepom komadu pečenog mesa i mekanih jetara. Pomisliše kako bi trebalo ostati dan ili dva, osobito zato što je obližnja livada nudila konjima dobru pašu. Vuk je našao obilje malih životinja, voluharica, leminga i pika, i odjurio je za njima u lov. Vidjevši špilju uz jedan brijeg, krenuli su prema njoj. Bila je nešto manja nego što su željeli no, činilo se da će biti dovoljna. Raspregnuli su konje i pustili ih da se napasu; košare su stavili ispred špilje, a saonice su sami dovukli i uputili se u šumu potražiti triješće i sušenu balegu. Ejla je jedva čekala da pripremi svježe meso i razmišljala je s čim će ga skuhati. Skupila je nešto suhih klasova livadnih trava i nekoliko pregršti sitnog crnog sjemena lobode koja je rasla uz potočić sjeverno od špilje. Kad se vratila, Džondalar je već potpalio vatru, a ona ga je zamolila da ode do potoka i napuni mješine vodom. Vuk je stigao prije nego što se Džondalar vratio i prišavši špilji iskezio je zube i počeo prijeteći režati. Ejla osjeti kako joj se diže kosa na glavi. - Što je, Vuče? - upita ona automatski dohvaćajući praćku i podižući jedan kamen iako joj je bacač koplja bio jednako blizu. Vuk se polako šuljao prema špilji režeći iz dubine grla. Ejla ga je slijedila prignuvši se da prođe kroz mali otvor tamne špilje i odmah požali što nije ponijela baklju, ali nos joj je rekao ono što oči nisu vidjele. Mnogo je godina prošlo otkad je zadnji put nanjušila taj miris, ali nikad ga neće zaboraviti. U mislima joj se vrati sjećanje na taj davni događaj. Bili su u podnožju planine nedaleko od mjesta gdje se održavao Sabor plemena. Njezin sin je bio u nosiljci koju je nosila na boku i iako je bila mlada i jedna od Drugih, hodala je na mjestu koje je pripadalo vidarici. Svi su stali i zagledali se u čudovišnog špiljskog medvjeda koji je bezbrižno češao leđa na kori jednog drveta. Iako je golema životinja dvostruko veća od običnih smeđih medvjeda bila najviše štovani totem svih Plemena, mlađi ljudi iz Brunova plemena nikad nisu vidjeli živog špiljskog medvjeda. Više ih nije bilo u planinama blizu njihove špilje i samo su suhe kosti potvrđivale da ih je tu nekada bilo. Kada je špiljski medvjed napokon otišao, ostavljajući svoj prepoznatljvi vonj, Kreb je skupio nekoliko čuperaka njegove dlake zaostalih na kori drveta. Ejla je pozvala Vuka i povukla se iz špilje. Tada se sjeti praćke koju je držala u ruci i namršteno je zatakne za pojas. Što može praćka protiv
- 366. špiljskog medvjeda? Bilaje sretna što je medvjed već počeo svoj dugi zimski san i što ga nije uznemirila. Brzo je ugasila vatru bacajući zemlju po njoj, a zatim uzme svoju košaru i odmakne je od špilje. Na sreću nisu mnogo stvari izvadili iz košare. Vratila se po Džondalarovu košaru, a zatim sama odvukla i saonice. Kada je uzela svoju košaru da bi je ponijela još dalje, pojavio se i Džondalar s napunjenim mješinama. - Ejla, što to radiš? - upita on - U špilji je špiljski medvjed - reče ona. Na njegov iznenađen pogled dodala je: - Mislim da je počeo zimski san, ali ako ih se probudi početkom zime znaju se razgoropaditi, bar su mi tako pričali. - Tko ti je to pričao? - Lovci iz Brunova plemena. Promatrala sam kad su razgovarali o lovu... ponekad - objasni Ejla, a zatim se nasmiješi - ne baš samo ponekad. Gledala sam kad god sam mogla, osobito otkad sam počela vježbati lov praćkom. Muškarci obično nisu obraćali pažnju na djevojčicu koja se mota okolo. Znala sam da me neće htjeti podučiti, ali mnogo sam mogla naučiti promatrajući njihove priče o lovu. Mislila sam da bi se mogli naljutiti kad bi to doznali, ali tek sam poslije spoznala kako je stroga kazna. - Pa sad, ako itko išta zna o špiljskim medvjedima, onda je to sigurno Pleme - reče Džondalar. -Je li opasno ostati ovdje? - Ne znam, radije ne bih - reče ona. - Pozovi Njisku. Ima još vremena da prije mraka nađemo drugo mjesto za logor. Prenoćivši u šatoru, rano su pošli dalje, nastojeći se što više udaljiti od špiljskog medvjeda. Džondalar nije htio gubiti vrijeme na sušenje mesa i uvjerio Ejlu kako je dovoljno hladno da se meso neće pokvari. Žurilo mu se da što prije ode iz tog kraja, jer gdje ima jedan medvjed bit će i drugih. Stigavši na vrh jedne klisure zastali su. Kroz oštar hladan i bistar zrak, na sve je strane pucao veličanstven pogled. Istočno se uzdizala nešto niža, snijegom pokrivena planina, koja je privlačila pogled prema istočnom planinskom lancu, sada bližem, koji se zavijao oko njih. Ledom okovane planine nisu bile osobito visoke, a najviši su im vrhovi išli prema sjeveru uzdižući se u nizu oštrih bijelih vrhunaca čija se ledenjačka boja gubila u dubokom modrom nebu. Ledene sjeverne planine bile su na širokom vanjskom pojasu zakrivljenog lanca u kojemu su se putnici nalazili u unutarnjem luku, na prilazima lancu koji ih je okruživao. Stajali su na sljemenu koje se protezalo sjevernim dijelom prastarog mora od kojeg je nastala središnja ravnica. Veliki ledenjak, gusto zbijeni komad tvrdog leda koji se proširio sa sjevera pokrivajući gotovo četvrtinu zemlje, završavao je planinskim
- 367. zidom koji seskrivao neposredno iza onih daljih vrhunaca. Dalje prema sjeverozapadu obzor su zatvarale niže planine koje su međutim bile bliže. U daljini se vidjelo bljeskanje sjevernog ledenjaka. Golemi lanac znatno viših planina na zapadu bio je zastrt oblacima. Daleke planine koje su ih okruživale bile su veličanstvene, ali najveličajniji prizor bio je bliže. Velika Majka Rijeka skretala je u dubokom klancu pod njima. Sada je dolazila sa zapada. Gledajući sa stijene uzvodno u uzburkanu maticu rijeke i oni su osjećali da su došli na prekretnicu. - Ledenjak koji moramo prijeći zapadno je odavde - reče Džondalar odsutnim glasom, - ali mi ćemo ići uz Majku i ona će malo skrenuti prema" sjeverozapadu, a zatim prema jugozapadu dok ne stignemo do njega. Nije to jako velik ledenjak i uglavnom je, osim u sjeveroistočnom dijelu, gotovo potpuno ravan, kao neka velika visoravan od leda. Kad ga prijeđemo skrenut ćemo opet prema jugozapadu, ali zapravo ćemo odavde stalno ići prema zapadu. Probijajući se kroz vapnenac i kristalne stijene, rijeka je kao da oklijeva i kao da se ne može odlučiti skrenula prema sjeveru, pa opet prema jugu i iznova prema sjeveru, dugo krivudajući prije nego što se napokon usmjerila prema jugu kroz ravnicu. - Je li to Majka?- upita Ejla, - mislim cijela ili samo jedan rukavac? - To je sve. Još je uvijek velika, ali ne onako kao prije - potvrdi Džondalar. - Znači da smo već dugo uz nju. Nisam to znala. Navikla sam na nju kao znatno puniju rijeku. Mislila sam da je ovo samo jedno od korita. Već smo prelazili i preko većih pritoka - reče Ejla pomalo razočarana što je golema nabujala Majka svih rijeka postala tek jedna od mnogih velikih rijeka. - Sada smo visoko. Odavde izgleda manja. Veća je nego što se čini - reče on. - Morat ćemo prijeći još neke velike pritoke i bit će mjesta gdje se razdvaja u više korita, ali postajat će sve manja. - Gledao je prema zapadu i neko vrijeme šutio, a zatim dodao. - Zima tek počinje. Morali bismo stići do ledenjaka na vrijeme... ako nas što ne zadrži. Putnici krenuše zapadno, slijedeći vanjski luk riječnog zavoja. Na sjevernoj strani rijeke i dalje su se uspinjali sve dok na jugu nisu ugledali malu vijugu. Padina prema zapadu bila je prilično strma pa su zato krenuli prema sjeveru niz malo manje strme obronke, kroz rijetko grmlje. Na dnu se duboko u zemlju ukopao jedan pritok koji se ovio oko podnožja jedne usamljene planine. Slijedili su ga uzvodno do mjesta na kojem će ga moći prijeći. Nije to bilo kao prelazak preko rijeka ljeti, kada
- 368. je svejedno hoćeli se malo smočiti. Sada se zimi i smrzavalo. Ledeno hladna voda dobro ih je rashladila i zato su se odlučili ulogoriti na drugoj obali kako bi se osušili i zagrijali. Nastavili su dalje prema zapadu. Prošavši kroz brdovito zemljište opet su se našli u dolini, u vlažnoj travnatoj močvari koja se razlikovala od onih močvara u donjem toku. Ove ovdje bile su na kiselim tlima i više baraste nego močvaraste, s velikim pustopoljinama mahovine koja se pretvarala u treset. Stigavši do velikog i brzog pritoka koji se širio u veliku deltu na svom ušću s Majkom, odlučiše poći nešto uzvodno i potražiti lakše mjesto za prelazak. Stigli su do mjesta gdje su se rijeke susretale, pošli uz desno korito i stigli do još jednog ušća, gdje se približavala još jedna rijeka. Tu su manju rijeku konji lako pregazili, a ni srednje korito nije bilo preteško. Zemljište između srednjeg i lijevog korita bilo je blatnjava podvodna livada s mnogo blata i močvarne mahovine i preko toga je bilo teško prijeći. Zadnji je krak bio dubok i nisu ga mogli prijeći, a da se ne smoče. Na drugoj strani uznemirili su megacerosa s golemim rogovljem punim brojnih razgranatih parožaka. Odlučili su ga pokušati uloviti. Iako su ga Trkač i Vuk dobro potjerali, veliki jelen s dugim nogama lako im je odmakao. Vukući teret, Njiska nije mogla održavati korak s njima, ali jurnjava im je svima vratila dobro raspoloženje. Vraćajući se, Džondalar je crven u licu i rashlađen vjetrom koji mu je zabacio krzneni plašt, donio i osmijeh. Ejla osjeti neobjašnjivi poziv ljubavi i čežnje gledajući ga kako prilazi. Sada je puštao da mu slamnato žuta brada raste kako bi mu zimi zagrijavala lice, a s bradom joj se oduvijek sviđao. Zvao je nju prelijepom, ali za nju on je prelijep. - Dobro trči ta životinja - reče on. - A jesi li vidjela te rogove? Jedan njegov rog dvaput je veći od mene. I Ejla se osmjehivala. - Bio je veličanstven i prekrasan, ali drago mi je što ga nismo ulovili. Za nas je ionako prevelik. Ne bismo mogli ponijeti sve to meso, a bilo bi šteta ubiti ga ako nam nije potrebno toliko mesa. Pojahali su opet prema Majci i premda im se odjeća već ponešto osušila bilo im je drago ulogoriti se i presvući. Znali su da će se vlažna odjeća brže osušiti blizu vatre. Sutradan su opet krenuli prema zapadu, a rijeka je skrenula prema sjeverozapadu. Nešto dalje pokazao se još jedan veliki vrh. Planina koja se protezala sve do rijeke bila je najdalji sjeverozapadni krak velikog lanca koji su slijedili gotovo od početka putovanja. Tada je lanac bio zapadno od njih, a oni su proputovali oko njegovog širokog južnog kraja slijedeći donji tok Velike Majke Rijeke. Veliki bijeli planinski vrhovi nizali
- 369. su se istočnood njih u velikom luku dok su jahali središnjom ravnicom uz krivu -davi srednji tok rijeke, a sada je u gornjem toku ovo bio najdalji izdanak. Sve dok nisu stigli do same planine, dugačkoj se rijeci nije približio ni jedan pritok i Ejla i Džondalar shvatiše da su sigurno opet između dva korita. Rijeka koja se s istoka ulila u podnožju stjenovitog lanca bila je drugi kraj sjevernog korita Majke. Odavde je rijeka tekla između stijene s jedne i visokog brda s druge strane, no bilo je dovoljno ravne obale da su mogli jahati blizu vode. Odmah poslije planine prešli su još jedan veliki pritok, rijeku čija je velika dolina razdvajala dva planinska lanca. Velike planine na zapadu bile su najistočniji rub golemoga zapadnog lanca. Velika Majka Rijeka tu se razdijelila u tri korita. Slijedili su vanjski rub najsjevernijeg toka jašući kroz stepe manje sjeverne doline koja je bila nastavak središnje ravnice. Dok je središnja ravnica još bila more, ova je široka riječna dolina sa stepama i močvarama uz rijeku te travnatim ravnicama sjeverno od njih vodila vodu u to staro kontinentalno more. Unutarnji zavoj istočnog planinskog lanca imao je slabih mjesta u tvrdoj zemaljskoj kori kroz koja su prodirale velike erupcije vulkanskog materijala. Taj materijal stvorio je, zajedno s prastarim morskim naslagama i vjetrom nanesenim praporom, bogatu i plodnu zemlju, no to se sada vidjelo samo po golim kosturima drveća s kojeg je zima skinula lišće. Mršavi prsti i goli krakovi onih rijetkih breza blizu rijeke savijali su se pod udarima nasilnog sjeverca. Suho i golo grmlje, mrtve trske i šaš obrubljivali su obale na mjestima gdje se već stvarala ledena kora koja će odebljati i oblikovati obalu. Na sjevernim stranicama i u višim dijelovima nanizanih zaobljenih brda koja su dijelila dolinu, vjetar je ritmičnim zamasima češljao valovita polja osušene trave, a tamne zimzelene grane borova i smreka njihale su se i svijale prema jugu. Prašinasti suhi snijeg lepršao je po zraku i smještao se na zemlju. Vrijeme je postalo vrlo hladno, ali snijeg im nije zadavao teškoće. I konji i Vuk i ljudi bili su navikli na sjeverne stepe i njihovu suhu zimu s oskudnim zimskim snjegovima. Tek u debelom snijegu u koji bi konji propadali i jako se zamarali, a teže nalazili hranu, Ejla bi se zabrinula. Ali zasad je imala drugih briga. U daljini je vidjela konje, a opazili su ih i Njiska i Trkač. Kada se jednom osvrnuo unatrag, Džondalaru se učini da je vidio dim koji se podizao s visokog brda na drugoj strani rijeke. Pitao se ima li tamo ljudi, ali kad se opet okrenuo dim se više nije vidio. Predvečer su pošli uz mali pritok kroz rijetku šumu ogoljelih vrba i breza i došli u šumarak srebrnog bora. U hladnim noćima na jezercu koje je tu
- 370. ležalo stvorio seprozirni sloj leda, a zamrzle su se i obale potočića koji je međutim još uvijek slobodno tekao i bio otvoren u sredini, pa su se uz njega ulogorili. Padao je suhi snijeg koji je zabijelio sjeverne padine u prašnjavom uzorku. Otkad su vidjeli konje, Njiska je bila uzbuđena, što je uznemirilo Ejlu. Odlučila je da će te večeri vezati kobilu i njezin je oglav privezala dugim uzetom uz jedan deblji bor. Džondalar je privezao Trkačev povodac uz drvo pokraj nje. Zatim su prikupili triješća i polomili nešto suhog granja skrivenog pod zdravim granama; Džondalarov narod zvao je to suho granje ženskim drvetom. Moglo ga se naći na gotovo svakom crnogoričnom drvetu, a obično je bilo suho čak i u najvlažnijim uvjetima. Moglo ga se lomiti i bez noža ili sjekire. Upalili su vatru pred ulazom u šator i ostavili ulazni pokrov podignut da bi se šator mogao iznutra zagrijati. Jedan zec, koji je već gotovo potpuno promijenio krzno u bijelo, protrčao je kroz njihov logor upravo dok je Džondalar slučajno provjeravao kako se njegov izbacivač kopalja slaže s novim kopljem koje je izrađivao već nekoliko večeri. Bacio ga je gotovo automatski i zapravo se iznenadio kad je kraće koplje s manjim vrškom, napravljenim od kremena umjesto kosti, pogodilo svoj cilj. Prišao je, podigao zeca i pokušao izvući koplje. Kad se nije dalo izvući, izvadio je nož odrezao vršak i sa zadovoljstvom vidio da novo koplje nije oštećeno. - Evo mesa za večeras - reče Džondalar pružajući zeca Ejli. - Gotovo bih pomislio da je taj zec došao pomoći mi da isprobam nova koplja. Laka su i precizna. Moraš ih probati. - Prije bih rekla da smo se ulogorili na mjestu gdje on redovito pretrčava - reče Ejla, - ali bio je to dobar pogodak. Rado ću isprobati lakše koplje, ali mislim da će biti bolje da sada počnem pripremati zeca i pogledam što bismo još mogli pojesti. Izvadila je iznutricu, ali nije oderala zeca da se ne bi izgubile zimske naslage masti. Zatim ga je nabila na zašiljenu vrbinu granu i podigla na vatru između dva rašljasta štapa. Nakon toga ubrala je i nekoliko korijena rogoza, za što je morala razbiti led koji se nakupio nad potokom, a uzela je i podanke gospina bilja. Stucala ih je zajedno u drvenoj zdjeli s vodom, služeći se za to okruglim kamenom i tako izvukla tvrda vlakna, a zatim ostavila pripravak da se bijela škrobna masa nataloži na dnu posude, dok je tražila što još može dodati. Kad se škrob nataložio, a voda gotovo potpuno izbistrila, oprezno je odlila višak tekućine i dodala sušenih borovnica. Čekajući da nabubre, ogulila je nešto vanjske kore s brezovog drveta i s nje nastrugala malo slatke meke i jestive tvari unutarnjeg sloja, pa i to dodala u mješavinu
- 371. škroba i bobica.Skupila je nekoliko češera srebrnog bora i stavila ih na vatru, sa zadovoljstvom primjećujući da u nekima ima krupnih tvrdih sjemenki koje su se raspucale na toplini. Kad se zec ispekao, podigla je dio pocrnjele kože i vrućim kamenjem natrljala unutarnji sloj kože, kako bi se na kamenu prikupila mast. Zatim je uzela male pregršti škroba s bobicama, aromatičnim izdancima gospine trave i slatkim i gustim sokom brezove kore, i sve to stavila na vruće kamenje. Džondalar ju je gledao. Još uvijek ga je znala iznenaditi svojim poznavanjem bilja. Mnogi su ljudi, a osobito žene, znali pronaći jestive biljke, ali nikada nije upoznao nikoga tko bi znao tako mnogo. Kad se tako ispeklo nekoliko kolačića, kušao je. - Ovo je izvrsno! - reče Džondalar. - Ti si stvarno čudesna. Ne zna svatko naći jestivo bilje usred zime. - Još nije usred zime i nije tako teško naći jestivo bilje. Vidjet ćeš kako će biti kad se zemlja zamrzne - reče Ejla i skinu zeca s ražnja, odere hrskavu, ali izgorjelu kožu i stavi meso na tanjur od mamutove bjelokosti. - Mislim da ćeš i tada znati naći hranu - reče on. Možda ne biljke - reče ona dodajući mu meki zečji but. Kad su pojeli zeca i kolačiće, Ejla je ostatke dala Vuku zajedno s kostima. Počela je kuhati biljni čaj i dodala nešto brezove kore koja je dala poseban okus a zatim izvadila borove sjemenke koje su bile na rubu ognjišta. Neko su vrijeme sjedili kraj vatre, pijuckali čaj i jeli borove sjemenke koje su krčkali kamenjem i ponekad zubima. Nakon večere pripremili su se za rani polazak i provjerili jesu li konji dobro privezani, a zatim se uvukli u topla krzna. Ejla je gledala nizkrivudavi hodnik duge špilje i vidjela niz vatri koje su joj pokazivale put i bacale svjetlo na prekrasne naborane naslage. Jedna ju je podsjetila na dugi i opušteni konjski rep. Prilazeći iznenada, mutnožuta životinja zanjišti i mahne tamnim repom kao daje poziva bliže. Pošla je za kobilom, ali u špilji je postalo mračno i bilo je sve tješnje. Pogledala je naniže da vidi kamo ide, a kad je podigla pogled vidjela je daju nije pozivao konj nego čovjek. Mučila se da vidi tko je to i iznenadila videći kako iz sjene izlazi Kreb. Davao joj je znakove i pozivao je da pode za njim, a zatim se okrenuo i odšepao dalje. Počela ga je slijediti, a zatim začula konjsko njištanje. Okrenuvši se da potraži žutu kobilu, vidjela je kako njezin tamni rep nestaje u krdu tamnorepih konja. Potrčala je za njima, ali oni su se pretvorili u naslage na kamenu, a zatim u niz kamenih stupova. Pogledavši natrag vidje da Kreb nestaje u dubokom tunelu.
- 372. Potrčala je zanjim pokušavajući ga sustići, dok nije naišla na mjesto gdje se hodnik račvao, a ona nije znala na koju je stranu Kreb otišao. Uhvatila ju je panika. Pogledala je na jednu pa na drugu stranu i napokon krenula desnom granom i našla jednog čovjeka koji je stajao u sredini zaprečujući joj put. Bio je to Jeren! Zakrčio je cijeli prolaz stojeći raširenih nogu i prekriženih ruku i niječno tresući glavom. Molila ga je da je pusti dalje, ali on je nije razumio. Kratkim izrezbarenim štapom pokazao je zid iza nje. Okrenuvši se, vidjela je tamnožutu kobilu i plavokosog muškarca koji trči za njom. Iznenada krdo konja okruži čovjeka i sakrije ga od njezinog pogleda. Njezin se želudac zgrči od straha. Trčeći za njim začula je kako konji njište, a Kreb je stajao na ulazu špilje pozivajući žurno, požurujući je dok ne bude prekasno. Topot konjskih kopita postajao je sve glasniji i glasniji. Čula je njištanje i rzanje i sa strašnim osjećajem užasa i panike, začula kako konj vrišti. Ejla se probudi i sjedne. I Džondalar je ustao. Izvan šatora čulo se komešanje, konjsko njištanje i topot kopita. Čuli su kako Vuk reži i laje, a zatim iznenada cvili od boli. Zbacili su krzna sa sebe i pojurili iz šatora. Bilo je vrlo mračno, vidio se samo mali komadić mjeseca koji je davao vrlo malo svjetla, no u šumi je bilo i drugih konja, a ne samo ona dva koja su ostavili. Ništa se nije vidjelo, ali shvatili su to po zvukovima. Trčeći prema zvuku, Ejla se spotakne na jedan izbočeni korijen i pade na tlo, ostajući bez daha. - Ejla kako si? - reče Džondalar tražeći je u mraku. Čuo je samo da je pala. Ovdje sam - reče ona promuklim glasom pokušavajući uhvatiti dah. Osjetila je njegove ruke i pokušala ustati. Kad su začuli kako konji trče u noć, bacila se uvis i potrčali su prema mjestu gdje su konji bili zavezani. Njiska je nestala! - Otišla je - viknu Ejla. Zviždala je i dozivala Njisku imenom. U daljini se začu njištanje. - To je ona! To je Njiska! Konji su je odveli! Moram je dovesti natrag! - Žena potrči za konjima spotičući se u mraku u šumi. Džondalar ju je dostigao u nekoliko koraka. - Čekaj, Ejla! Ne možemo sada, mrak je. Ništa se ne vidi. - Ali moram je dovesti natrag. - Dovest ćemo je ujutro - reče on, uzimajući je u zagrljaj. - Do tada će već nestati - reče ona. - Ali tada će biti svjetlo i vidjet ćemo njihove tragove. Slijedit ćemo ih. Dovest ćemo je natrag. Ejla, obećajem ti, dovest ćemo je natrag.
- 373. - Ali Džondalare,što ću bez Njiske? Ona mi je prijateljica. Dugo mi je bila jedina prijateljica - reče Ejla popuštajući logici njegovih razloga, ali u suzama. On ju je zagrlio i pustio da se kratko isplače, a zatim reče: - Sada najprije moramo vidjeti je li otišao i Trkač i moramo naći Vuka. Ejla se odjednom sjeti da je čula kako Vuk cvili od boli i uplaši se za njega i mladog pastuha. Opet je zazviždala za Vukom, a zatim onim tonom kojim je dozivala konje. Najprije su začuli njištanje, a zatim cvilež. Džondalar je pošao potražiti Trkača, a Ejla je slijedila zvuk vučjeg cvileža dok ga nije našla. Prignula se da utješi životinju i osjetila nešto mokro i ljepljivo. - Vuče, ranjen si. - Pokušala ga je podići i ponijeti do ognjišta. Dok je posrtala pod njegovom težinom, Vuk je cvilio od boli. Izvukao se iz njezinih ruku i stao na noge. Sam je pošao za njom prema logoru, no ona je znala da mu je to teško. I Džondalar se vratio u logor vodeći Trkača, dok je Ejla raspirivala vatru. - Njegovo je uže izdržalo - reče on. Već je po navici privezivao pastuha jačim užadima, jer njemu je bilo teže upravljati Trkačem, nego što je Ejli bilo zapovijedati Njiski. - Tako mi je drago što je on na sigurnom - reče žena grleći pastuhov vrat. Odmaknula se da bi ga bolje vidjela i uvjerila se da je sve u redu. - Zašto je nisam bolje privezala - reče Ejla ljuta na sebe. - Da sam bila opreznija, Njiska ne bi otišla - Njezin je odnos s kobilom bio bliži; Njiska je bila prijateljica koja je radila što žena hoće zato što to i sama hoće, i Ejla je stavila samo tanku sponu da kobila ne bi odlutala predaleko. Uvijek je to bilo dovoljno. - Nisi ti kriva, Ejla. Stado ionako nije došlo po Trkača. Tražili su kobilu, a ne pastuha. Njiska ne bi otišla da je nisu natjerali. - Ali ja sam znala da su oni tu i trebala sam shvatiti da bi mogli doći po nju. Sada je nema, a i Vuk je ranjen. -Je li teško ranjen? - upita Džondalar. Ne znam - reče Ejla. - Kad ga dodirnem jako ga boli i ne mogu ga pregledati, ali sigurna sam da mu je rebro ili slomljeno ili jako natučeno. Sigurno su ga udarili kopitima. Dat ću mu nešto protiv bolova, a ujutro ću provjeriti što mu je... prije nego što pođemo tražiti Njisku. - Ona se naglo privuče prema njemu. - Džondalare, a što ćemo ako je ne nađemo? Sto ako sam je zauvijek izgubila?
- 374. 25 Gle! - rečeDžondalar. Kleknuo je na jedno koljeno i istraživao zemlju pokrivenu otiscima konjskih kopita. - Stado je moralo ovdje provesti prošlu noć. Trag je jasan. Rekao sam ti da će ih biti lako slijediti čim se razdani. Ejla pogleda tragove, a zatim prema sjeveroistoku kamo se činilo da su konji krenuli. Bili su blizu ruba šumarka i nije se daleko vidjelo u široku travnatu ravnicu, ali koliko je mogla vidjeti nije se vidio ni jedan konj. Pomislila je kako su tragovi vidljivi, ali tko zna hoće li ih moći slijediti. Ejla nije spavala otkad ju je probudilo komešanje i otkad je otkrila da je njezina voljena prijateljica otišla. U trenutku kada se nebo malo rasvijetlilo i obojilo u rasponu od bljedoružičaste do indigomodre već je ustala iako je još bilo pretamno da bi se moglo vidjeti tragove u zemlji. Raspirila je vatru i postavila vodu za čaj gledajući kako se nebo mijenja prolazeći kroz cijeli jednobojni spektar sve bljeđih preljeva modrine. Dok je zurila u vatru, Vuk joj se prišuljao, ali njezinu je pozornost privukao tak kad je zacvilio. Iskoristila je to da ga dobro pregleda. Iako bi zacvilio kad bi ga dublje popipala bila je presretna ne našavši slomljenih kostiju. I sama je kontuzija bila dovoljno neugodna. Džondalar je ustao odmah nakon što je čaj bio gotov, još uvijek prije nego što se rasvijetlilo dovoljno da bi se moglo potražiti tragove. - Požurimo, pođimo odmah da ne odmaknu predaleko - reče Ejla. - Možemo nagurati sve u čamac i ... ne ... ne ne možemo - iznenada se sjetila da bez kobile koju traži neće moći samo tako uzeti stvari i poći. - Trkač ne zna vući saonice pa ne ćemo moći stvari ponijeti na čamcu. Ne možemo uzeti čak ni Njiskine košare. - A ako želimo imati ikakve šanse sustići ih morat ćemo zajedno jahati na Trkaču. Znači, nećemo moći uzeti ni njegove košare. Morat ćemo uzeti samo najnužnije - reče Džondalar. Zastali su da razmisle o novim teškoćama koje im je donio Njiskin nestanak. Oboje su shvatili da će morati donijeti neke teške odluke. - Uzmemo li samo krzna za spavanje i pokrov za tlo koji nam može poslužiti kao niski šator i ako to zamotamo, moglo bi stati na Trkača iza nas - reče Džondalar. - Niski šator bit će dovoljan - složi se Ejla. - Tako smo išli i s lovcima u Plemenu. Stapom bismo podigli gornji dio i uzeli bismo nešto kamenja i kostiju da ga otežamo po rubovima. - Prisjetila se vremena kada je s nekoliko žena pratila muškarce u lov. - Žene su morale nositi sve osim
- 375. kopalja i moralesmo ići brzo da bismo s njima održale korak pa smo zato nosile malo stvari. - Što ste još nosile, koliko se još možemo rasteretiti? - upita Džondalar. - Trebat će nam pribor za paljenje vatre i nešto oruđa, sjekira kojom ćemo nasjeći drva i lomiti kosti životinja koje možda ulovimo, paliti možemo i suhu balegu i travu, ali moramo imati nešto čime ćemo rezati stabljike. Još nož za deranje kože i oštri nož za rezanje mesa - poče ona nabrajati. Ejla se sjeti ne samo vremena kada je pratila lovce nego i kada je bila sama nakon odlaska iz Plemena. - Ponijet ću onaj pojas s petljama koje drže sjekiru i nož s drškom od bjelokosti - reče Džondalar - i tebi će trebati. - Štap za kopanje dobro će nam doći, a može poslužiti i za podizanje šatora. I još nešto tople odjeće za slučaj da postane jako hladno i još nešto ovijača za noge - nastavi ona. - I po još jedan par obojaka. Još krzneni prsluci pod tunika-ma, a ako zatreba uvijek se možemo omotati u krzna za spavanje. - Mješine za vodu... - I njih možemo vezati za pojas, a uzmemo li dovoljno užadi da ih možemo prebaciti preko ramena, možemo ih nositi i uz tijelo pa se neće smrznuti. - Trebat će mi vrećica s ljekarijama, a mogla bih ponijeti i stvari za šivanje, to ne zauzima previše prostora, i praćku. - Ne zaboravi bacač i koplja - doda Džondalar. - Što misliš trebamo li ponijeti pribor za obradu kremena i nekoliko komada kremena za slučaj da se razbije nož ili nešto takvo? - Ne smijemo ponijeti više nego što možemo ponijeti na leđima ... ili što bih mogla ponijeti da nosim košaru. - Ako itko nosi na leđima mislim da bih to trebao biti ja - doda Džondalar - ali ja nemam okvir za nošenje. - Sigurna sam da ćemo lako napraviti nekakvu naprtnjaču. Mogli bismo od jednih od onih Njiskinih košara i nešto užadi i remenja. Ali kako ću jahati iza tebe ako ti to nosiš? - upita Ejla. - Ali ja ću sjediti otraga... - Pogledaše se i osmjehnuše. Morali su dogovoriti čak i raspored jahanja, a oboje je imalo svoje zamisli. Za cijelog jutra to je bilo prvi put da se Ejla nasmiješila, primijetio je Džondalar. - Ti moraš voditi Trkača pa ću ja biti straga - reče Ejla. - Mogu ga ja voditi ako si ti preda mnom - reče on - ali ako si otraga nećeš vidjeti ništa osim mojih leđa. Mislim da ti se neće sviđati što ne vidiš ispred sebe, a
- 376. trag moramo gledatioboje. Na tvrđem zemljištu moglo bi biti teže slijediti ga, a može biti mjesta gdje će se pomiješati s drugim tragovima. A ti si dobar tragač. Ejlin se osmijeh još više proširi. - Tako je; ne znam kako bih izdržala da ne vidim ispred sebe. - Shvatila je da je cijelo vrijeme razmišljala o promatranju tragova, a sada je razmislila i o svojim osjećajima. Oči joj se iznenada napune suzama od ljubavi koja ju je preplavila, a suze su to pokazale. - Ne plači, Ejla, naći ćemo Njisku. - Ne plačem zbog Njiske. Mislila sam koliko te volim i suze su same potekle. - I ja tebe volim - reče on i zagrli je osjećajući kako mu se u grlu steže. Našla se u njegovom zagrljaju grcajući na njegovom ramenu, a suze su sada bile i za Njiskom. - Džondalare, moramo je naći. - Naći ćemo je. Tražit ćemo dok ne nađemo. Daj da sada napravimo naprtnjaču za mene. Treba nam nešto što će držati bacač kopalja i nekoliko kopalja s vanjske strane da ih lako dohvatimo. - To neće biti teško. Morat ćemo ponijeti i nešto suhe hrane - reče Ejla brišući suze nadlanicom. - Koliko će nam trebati? - upita on - Ovisi. Koliko dugo nas neće biti? - upita ona. Na to pitanje oboje zastadoše. Koliko dugo ih neće biti? Koliko će im trebati da pronađu Njisku i dovedu je natrag. - Vjerojatno nam neće trebati više od nekoliko dana da nađemo stado i nju, no trebali bismo ponijeti dovoljno za pola mjesečeva kruga - reče Džondalar. Ejla zastane tražeći riječi za brojenje. - To je više od deset dana, možda čak i kao tri ruke, petnaest dana. Misliš da će nam trebati tako dugo? - Ne, ali bolje je da budemo spremni i na to - reče Džondalar. - Ali ne možemo ovaj logor tako dugo ostaviti ovako - reče Ejla. - Doći će neka životinja i sve porazbacati, vukovi ili hijene ili žderonje ili medvjedi... ne, medvjedi spavaju, ali netko će doći. Prožvakat će šator i čamac, sve od kože i svu hranu. Što da radimo sa stvarima koje moramo ostaviti? - Možda bi Vuk mogao ostati i čuvati logor? - reče Džondalar naboravši čelo. - Bi li ostao ako mu to kažeš? Ionako je ranjen. Ne bi li mu bilo bolje da ne putuje? - Bolje bi mu bilo da ne putuje, ali neće htjeti ostati. Ostao bi neko vrijeme, a zatim bi nas pošao tražiti ako se ne vratimo za dan ili dva. - Možda bismo ga mogli vezati blizu logora...
- 377. - Ne, Džondalare!On to ne bi podnio - uzviknu ona. - Ni ti ne bi volio da te natjeraju ostati negdje gdje ne želiš biti. Osim toga, ako dođu vukovi ili nešto takvo, mogli bi ga napasti, a on se ne bi mogao boriti ni pobjeći. Morat ćemo smisliti neki drugi način zaštite stvari. Otišli su natrag do logora. Šutjeli su. Džondalara je to malo pogodili, Ejla je bila zabrinuta, a oboje su se prije svega trudili kako riješiti problem, što učiniti sa stvarima dok su na putu. Kad su prišli šatoru Ejla se sjeti. - Sjetila sam se nečega - reče ona. - Mogli bismo sve staviti u šator i zatvoriti ga. Ja još imam nešto onog "odbijača vukova" koji sam napravila da Vuku zgadim žvakanje stvari. Mogla bih ga omekšati i razmazati po šatoru. To bi moglo otjerati neke životinje. - Moglo bi, bar na neko vrijeme dok ga kiše ne isperu, a to bi moglo potrajati. Ali to neće spriječiti one koji bi prokopali put ispod šatora - reče Džondalar i kratko ušuti. - A da sve skupimo i omotamo šatorom? Tad bi mogla staviti taj svoj "odbij ač" na šator... ali ne možemo ga samo tako ostaviti. - Ne, mislim da ga treba podići sa zemlje, onako kako smo podizali meso - reče Ejla, a zatim uzbuđenije doda - mogli bismo ga podići na motke i sve pokriti čamcem da bude zaklonjeno od kiše. - To će biti dobro! - reče Džondalar, a zatim opet zastane. - Ali te bi motke mogao srušiti špiljski lav ili odlučni čopor vukova ili hijena. - Ogledao se razmišljajući i vidio veliki grm kupine čije su duge gole grane pune oštrog trnja stršale okolo. - Ejla - reče on - što misliš, a da zabijemo štapove u ovaj kupinjak, omotamo ih trnovitim granjem i stavimo stvari na vrh, pa sve pokrijemo čamcem? - Dok je govorio Ejlin se osmijeh širio. - Mislim da bismo mogli pažljivo odrezati nekoliko tih grana tako da se možemo približiti dovoljno da unesemo stvari i stavi mo sve na vrh i onda ih možemo uplesti sa ostalima. Manje će se životinje još uvijek moći popeti do stvari, ali one sada spavaju ili su u svojim gnijezdima, a oštro će trnje odbiti veće životinje. Čak i lavovi izbjegavaju trnje. Džondalare, mislim da je to to! Za izbor stvari koje će ponijeti trebalo im je nešto razmišljanja. Odlučili su ponijeti nešto kremena i najnužnije oruđe kojim se može obraditi, nešto užadi i remenja i koliko god mogu ponijeti hrane. Prebirući stvari Ejla naiđe na onaj posebni remen i dugi nož s mamutovom kljovom koji joj je Talut dao na svečanosti primanja u Lavlji tabor. Pojas je imao nekoliko tankih kožnih remenčića koji su bili upleteni tako da ih se moglo izvući kao petlje za nošenje stvari, osobito tog bodeža, a mogao je ponijeti i druge korisne stvari koje trebaju biti pri ruci.
- 378. Opasala se timpojasom preko vanjske krznene tunike, a zatim izvukla bodež i uzela ga u ruke razmišljajući bi li ga trebalo ponijeti. Iako mu je šiljak bio vrlo oštar, bodež je više bio za ceremonijalnu nego za praktičnu uporabu. Takvim se poslužio Mamut kad joj je zarezao ruku i krvlju koja je potekla nakapao bjelokosnu pločicu koju je nosio oko vrata, čime je i nju ubrojio među Mamutonce. Vidjela je i da se takvim bodežima tetoviraju tanke crtice u kožu. U ranice bi se zatim utrljao crni ugljen od jasena. Ona nije znala da jasenovo drvo ispušta prirodni antiseptik koji sprečava infekciju, a vjerojatno ni Mamut koji ju je to naučio nije točno znao kako to djeluje. Znala je samo da joj je vrlo jasno naglasio da za bojenje ogrebotina pri tetoviranju ne upotrijebi ništa osim jasenovog ugljena. Ejla stavi bodež natrag u korice od sirove kože i ostavi ga tamo, a zatim uze druge kožne korice u kojima je ležalo osobito oštro sječivo malog noža s drškom od bjelokosti što ga je Džondalar napravio za nju. Provukla ih je kroz petlju na pojasu, a zatim je objesila i sjekiru koju joj je napravio. I njezino je kameno sječivo bilo omotano u kožu. Zaključila je da nema razloga zašto pojas ne bi mogao poslužiti i za nošenje njezinog bacača kopalja, a zatim je zataknuta i praćku i privezala vrećicu s kamenjem za gađanje. Osjećala je težinu, ali ipak je to bio praktičan način za nošenje stvari kad moraju tako putovati. Svoja je koplja dodala onima koja je Džondalar već stavio u nosač na svojoj naprtnjači. Za izbor stvari koje će ponijeti trebalo im je dulje nego što su očekivali, a pažljivo pospremanje stvari koje ostavljaju za sobom uzelo im je još više vremena. U Ejli je to odgađanje izazivalo tjeskobu, ali oko podneva napokon su uzjahali i pošli. Kad su krenuli, Vuk se zatrčao za njima, ali uskoro je zaostao i vidjelo se da ga nešto boli. Ejla se zabrinula za njega jer nije bila sigurna koliki će put i koliku brzinu izdržati, no zaključila je da će biti najbolje ako ga ostave da ide za njima svojim korakom, a ako ne bude mogao održavati korak s njima stići će ih kad stanu. Mučila ju je briga za obje životinje, ali Vuk je bio blizu i, iako ozlijeđen, bila je sigurna da će se oporaviti, a Njiska bi mogla biti bilo gdje i što dulje oklijevaju mogla bi dalje odmaknuti. Trag ih je vodio uglavnom prema sjeveroistoku, no nakon nekog vremena neobjašnjivo je promijenio smjer. Ejla i Džondalar previdjeli su skretanje i na trenutak su pomislili da su izgubili trag. Vratili su se, ali dok su ga opet našli i vidjeli da vodi prema istoku, već je bilo kasno poslije podne, a kad su stigli do neke rijeke već se spuštala noć.
- 379. Bilo je očiglednoda su konji prešli preko rijeke, ali bilo je premračno da bi se vidjeli otisci kopita, pa su odlučili prenoćiti pokraj rijeke. Trebalo je odlučiti s koje strane. Ako prijeđu sada mokra će se odjeća vjerojatno posušiti do jutra, no Ejla se bojala da ih Vuk neće naći ako prijeđu rijeku prije nego što ih on sustigne. Zato su odlučili da ga pričekaju i ulogore se prije prelaska. S tako malo opreme logor je izgledao gol i jadan. Cijeloga dana nisu vidjeli ništa osim tragova. Ejla se čak počela zabrinjavati da možda slijede krivo stado, a bila je zabrinuta i zbog Vuka. Džondalar je pokušao olakšati njezine tjeskobe, ali kad se Vuk nije pojavio do vremena kada se nebo napunilo zvijezdama, Ejlina je zabrinutost narasla. Dugo je čekala, a i kad ju je Džondalar napokon uvjerio da mu se pridruži u krznima, još nije mogla zaspati iako je bila umorna. Već je pridrijemala kad iznenada osjeti kako je dodiruje hladna vlažna njuška. -Vuče! Uspio si! Tu si! Džondalare, Vuk je došao -viknu Ejla i osjeti kako životinja cvili u njezinom zagrljaju. I Džondalaru je laknulo kad ga je vidio, iako je morao priznati da ga je to razveselilo najviše zbog Ejle, jer će ona napokon moći malo zaspati. Ali prije toga ona je još ustala da bi Vuku dala hranu koju je sačuvala za njega. Bio je to gulaš od sušenog mesa i korijenja te kolač suhe putne hrane. Već je prije toga pomiješala nešto suhog čaja od vrbove kore u zdjelicu vode i ostavila to za njega, a Vuk je bio tako žedan da je popio cijelu zdjelu tog napitka za ublažavanje bolova. Sklupčao se uz nju i Ejla je zaspala grleći ga jednom rukom, dok se Džondalar privio uz nju i obgrlio je. U hladnoj, ali vedroj noći, spavali su odjeveni i skinuli su samo čizme i vanjsku krznenu odjeću, a šator nisu ni postavljali. Ujutro se Ejli učinilo da Vuk izgleda bolje, ali ipak je iz svoje vreće s lijekovima uzela još vrbove kore i dodala je njegovoj hrani. Sve ih je čekao prelazak preko hladne rijeke, a ona nije mogla znati kako će se to odraziti na Vukovu ozljedu. Moglo bi ga previše rashladiti, a s druge strane hladna bi mu voda mogla olakšati boli. Ali mladoj ženi nije se dalo močiti odjeću. Ne toliko zato što bi se bojala hladne vode - često se kupala i u hladnijoj - nije joj se sviđala zamisao da po hladnoći nosi mokru odjeću i obuću. Počevši omotavati gornju kožu svojih visokih mokasinama sličnih čizama oko listova, naglo se predomislila. - Neću to nositi u vodi - reče ona. - Radije ću ići bosa i smočiti noge, pa ću barem imati suhu obuću kad prijeđemo. - To ti nije loša namisao - reče Džondalar. - Neću nositi ni ovo - reče Ejla i svuče hlače. Vidjevši je kako stoji gola ispod tunike Džondalar se nasmiješi i poželi raditi i nešto drugo
- 380. osim potrage zakonjima. Ali znao je da je Ejla previše zabrinuta za Njisku da bi htjela gubiti vrijeme na milovanje. Koliko god to čudno izgledao, morao je priznati da se razumno sjetila. Rijeka nije bila osobito široka, iako je doista brzo tekla. Mogli su je prijeći jašući zajedno na Trkaču, bosi i bez hlača, a zatim obući suhu odjeću kad prijeđu. To ne bi bilo samo udobnije nego će ih čuvati od hladnoće nakon prelaska. - Mislim da si u pravu. Bolje je da se to ne smoči - reče on i skine svoje ovijače. Džondalar je stavio naprtnjaču na leđa, a Ejla je ponijela krzna za spavanje u rukama kako se ne bi namočila. Njemu je bilo malo čudno jahati s golim donjim dijelom, ali osjetivši Ejlinu kožu među svojim nogama brzo je to zaboravio. Njoj nije mogla promaći očigledna posljedica njegovih misli. Da joj se nije toliko žurilo i ona bi došla u napast da se malo zadrži. Na trenutak pade joj na pamet kako bi nekom drugom prigodom mogli opet jahati zajedno, za zabavu, ali ovo nije bilo vrijeme za zabavu. Voda je bila ledeno hladna. Smeđi je pastuh ušao u struju probijajući se kroz koricu leda koja je nastala uz obalu. Iako je rijeka bila brza, a uskoro i dovoljno duboka da su im se noge namočile do pola bedara, konju nije nestalo tla pod nogama; voda nije bila tako duboka da bi morao plivati. Na početku su Trkačevi jahači pokušali podići noge, ali uskoro ih je hladna voda učinila neosjetljivima. Otprilike na pola puta Ejla se okrenu da pogledom potraži Vuka. Još je uvijek trčkarao po obali izbjegavajući odlučni skok u vodu kao i obično. Ejla zazviždi da ga ohrabri i vidje ga kako skače. Na drugu su stranu stigli bez nezgoda, osim što im je bilo hladno. Još je gore bilo to što je hladni vjetar kad su sjahali počeo puhati po njihovim mokrim nogama. Obrisavši veći dio vode rukama, brzo su obukli hlače i čizme s punjenjem od divokozje vune koje su na rastanku dobili od Šaramudonaca, na čemu su im sada bili zahvalni. Kad im se toplina počela vraćati u noge i stopala osjetili su trnce. Stigavši do obale, Vuk se uspeo i protresao. Ejla ga pregleda i sa zadovoljstvom zaključi da mu se od hladne kupke stanje nije pogoršalo. Lako su iznova našli trag. Popeli su se na konja, a Vuk je pokušavao održati korak, no uskoro je opet zaostao. Ejla je zabrinuto gledala kako ostaje sve dalje i dalje za njima. To što ih je prethodne noći našao olakšalo joj je brige i tješila se znajući da je često odlazio u lov ili istraživanje i uvijek bi im se opet pridružio. Nerado ga je ostavljala za sobom, ali morali su naći Njisku.
- 381. Poslijepodne je većdobro odmaklo kad su napokon u daljini opazili konje. Približavajući im se, Ejla se napinjala pogledom tražeći svoju prijateljicu među drugim konjima. Učinilo joj se da joj se pred očima pojavila poznata boja sijena, ali nije bila sigurna. Bilo je previše drugih konja sa sličnim krznom, a tada je puhnuo vjetar, ponio njihov vonj prema konjima i stado je pobjeglo. - Ove je konje već netko lovio - primijeti Džondalar, ali na vrijeme se zaustavi prije nego što je izgovorio kako u ovom kraju mora biti ljudi koji vole konjsko meso. Nije htio još više uznemiravati Ejlu. Stado je brzo odmaklo pred mladim pastuhom koji je nosio dvoje putnika, ali oni su nastavili slijediti trag. Za sad im drugo nije ni preostalo. Stado krene prema jugu iz nekog razloga koji je samo ono razumjelo, natrag prema Velikoj Majci Rijeci. Uskoro se zemljište iznova poče uzdizati, postalo je neravno i stjenovito, a trave je bilo sve manje. Nastavili su sve do širokog polja koje se širilo iznad ostalog krajolika. Vidjevši kako se tamo dolje ljeska voda, shvatiše da su na zaravnjenom vrhu uzvisine čije su podnožje obišli nekoliko dana ranije. Rijeka koju su prešli obgrlila je zapadni dio te planine prije svog ušća u Majku. Kad je stado zastalo i počelo pasti, putnici mu se približiše. - Evo je Džondalare! - reče Ejla uzbuđeno pokazujući jednu od životinja. - Kako znaš? Više je ovih konja slične boje. Iako je Njiskina boja bila slična drugima, Ejli je bila toliko poznata da u to nije sumnjala. Zazviždala je i Njiska podiže glavu. - Rekla sam ti. To je ona! Iznova je zazviždala i Njiska se zatrči prema njoj, ali kobila predvodnica, velika skladna životinja, čije je krzno bilo nešto tamnije od obične sivo- zlatne boje, vidje da se najnovija pridošlica u stado udaljava i pođe je odvratiti od toga. Pastuh joj se pridruži. Bio je to veliki lijepi konj s visokom srebrnastom grivom, sivom šarom na leđima i dugim srebrnastim repom koji je izgledao gotovo bijel. I donji su mu dijelovi nogu bili srebrnastosivi. Prišao je Njiski i potjerao je prema ostalim ženkama koje su to promatrale s nervoznim zanimanjem, a zatim se okrenuo ne bi li izazvao mlađeg pastuha. Toptao je po zemlji, a zatim poskočio natrag i zarzao, izazivajući Trkača. Mladi smeđi pastuh ustukne posramljen i nije ga se moglo natjerati da priđe bliže, što je njegove ljudske suputnike natjeralo u očaj. Sa sigurne je udaljenosti njištao prema kobili, a začuo se i poznati Njiskin odgovor. Ejla i Džondalar sjahaše da se dogovore što učiniti. - Što ćemo sada? - reče Ejla. - Ne puštaju je od sebe. Kako ćemo do nje?
- 382. - Ne brini,uspjet ćemo - reče on. - Ako zatreba možemo se poslužiti bacačima kopalja, ali mislim da nam to neće trebati. Njegovo ju je uvjeravanje umirilo, jer nije ni pomislila na koplja. Nije htjela ubiti konje ako ne mora, ali sve bi učinila da joj se Njiska vrati. - Imaš li kakav plan? - upita ona. - Siguran sam da je ovo stado već upoznalo lovce, pa se boje ljudi. To je prednost za nas. Onaj pastuh vjerojatno misli da ga Trkač pokušava izazvati. On i ona velika kobila htjeli su ga potjerati da ne odvede koju kobilu. Zato moramo skloniti Trkača - poče Džondalar. - Njiska će doći kad zazviždiš za njom. Uspije li mi odvratiti pastuhovu pažnju možeš joj pomoći da izbjegne kobilu dok joj se ne približiš dovoljno da je možeš zajahati. Ako tada počneš vikati na kobilu ili joj zaprijetiš kopljem mislim da će ti se ukloniti s puta. Ejli je laknulo i ona se osmjehnu. - Zvuči lako, a što ćemo s Trkačem? - Tamo nešto iza nas bila je stijena oko koje raste nešto grmlja. Mogao bih ga privezati uz jedan grm. Ako se doista potrudi to ga neće zadržati, ali on je navikao na uže i mislim da će ostati tamo. - Džondalar uze pastuhov povodac i pođe natrag dugim koracima. Kad su došli do stijene Džondalar reče - Evo uzmi bacač i koplja. - Zatim skine naprtnjaču. - Skinut ću i ovo jer mi smeta. - Uzeo je i svoj bacač kopalja i koplja. - Kad zajašeš Njisku pođi po Trkača i vrati se po mene. Visoravan je zavijala u sjeveroistočno-jugozapadnom smjeru, postupno se penjući na sjevernom dijelu, a uspon je na istoku postajao nešto strmiji. Na jugozapadu se uzdigla kao klisura. Na zapadnoj strani, prema rijeci koju su prešli, zemljište se spuštalo, ali na jugu prema Velikoj Majci Rijeci bila je visoka stijena s velikim ponorom. Dan je bio vedar i sunce je bilo visoko na nebu, iako je već davno prešlo zenit. Pogledali su preko strmog zapadnog ruba i ustuknuli uplašivši se da bi ih pogrešan korak ili odron mogao baciti u ponor. Približivši se stadu koje je paslo, zastali su i pokušali naći Njisku. Stado - kobile, ždrebad i jednogoci - paslo je na sredini polja do pojasa visoke trave, pastuh je bio malo izdvojen od ostalih. Ejli se učini da je vidjela svoju kobilu dalje prema jugu. Zazviždala je i kobila predvodnica diže glavu, a Njiska se zatrči prema njima. S pripremljenim izbacivačem kopalja Džondalar se polako približi pastuhu pokušavajući se ubaciti između njega i stada, a Ejla krene prema kobilama, odlučna doći do Njiske. Dok je išla prema kobili, neki od konja prestadoše pasti i podigoše glave, ali nisu gledali u nju. Ejla naglo osjeti da nešto nije u redu. Okrenula se da pogledom potraži Džondalara i vidje stupac dima, a odmah zatim još jedan. Primijetili su miris dima. Livada puna suhe trave na nekoliko je
- 383. mjesta gorjela. Iznenadakroz dim Ejla vidje kako neke spodobe trče prema konjima vičući i mašući bakljama! Tjerali su konje prema rubu polja i strmom ponoru, a Njiska je još bila među konjima. Konje je zahvatila panika, a u mnoštvu visokih glasanja Ejli se učini da čuje poznato njištanje s druge strane. Pogledavši prema sjeveru opazi kako Trkač, vukući za sobom povodac, trči prema stadu. Zašto se sada oslobodio? I gdje je Džondalar? Zrak se nije punio samo dimom; osjećala je i napetost i osjetila zarazni strah konja koji su počeli bježati od vatre. Konji su grabili oko nje i više nije vidjela Njisku, ali prema njoj je trčao Trkač kojega je zahvatila panika. Zazviždala je glasnim i dugim zviždukom, a zatim potrčala prema njemu. On uspori i okrenu se prema njoj, ali uši su mu bile zavrnute prema natrag, a očima je preplašeno kolutao. Dostigla ga je i uhvatila uže koje je visjelo s njegova oglava i tako mu skrenula glavu. Ruke su je jako zapekle dok se uže vuklo kroz njih, ali izdržala je i kad su Trkačeve prednje noge dodirnule tlo, ona dohvati njegovu grivu i uzjaše ga. Trkač iznova ustukne. Ejla se gotovo našla na zemlji ali se ipak uspjela održati. Konj je još uvijek bio preplašen, ali bio je navikao da mu leda budu opterećena; to mu je bilo utješno i imao je povjerenja u poznatu ženu. Bacio se u trk, ali njoj je bilo teško upravljati konjem kojeg je Džondalar uvježbao za sebe. Iako je već nekoliko puta jahala Trkača i znala znakove kojima se Džondalar sporazumijevao s njim, nije bila navikla upravljati konjem uzdama ili povocem. Džondalar se njima služio s lakoćom i pastuha je umirivalo kad ga je jahao poznati jahač. Na prve Ejline pokušaje nije odgovorio, ali ona je mučeći se da ga smiri tražila Njisku i nije previše pazila. Konji su trčali gomilajući se svuda oko nje, njišteći, ržući, vrišteći, i osjećala je miris njihova straha. Iznova je zazviždala, glasno i prodorno, ali nije bila sigurna da će je Njiska čuti, a znala je koliko je moćan nagon za bježanjem. Iznenada kroz izmaglicu prašine i dima Ejla vidje kako jedan konj usporava, pokušava skrenuti i oduprijeti se guranju uspaničenih konja koji su trčali šireći strah od vatre. Ejla shvati da je to Njiska. Iznova zazvižda da bi je ohrabrila i vidje kako njezina voljena kobila neodlučno zastaje. Nagon za trčanjem sa stadom bio je snažan, ali takav je zvižduk oduvijek značio sigurnost i ljubav, a Njiska se nije toliko bojala vatre. Bila je odrasla uz miris dima i on joj je značio samo blizinu ljudi. Ejla vidje da Njiska stoji dok ostali konji jure kraj nje gurkajući je, pa i gurajući, nastojeći je zaobići. Žena potjera Trkača naprijed. Kobila se počne okretati prema ženi, ali iznenada se pojavi svijetli konj. Izgledalo je kao da dolazi iz prašine. Veliki pastuh predvodnik pokušao ju je
- 384. odvesti šaljući premaTrkaču upo-zoravajuće izazove. Čak i u panici, nastojao je spriječiti da se mlađi mužjak približi njegovoj kobili. Ovoga puta Trkač zanjišti i poče toptati, a zatim krene prema većem konju zaboravljajući u svom uzbuđenju da je premlad i nedovoljno iskusan za borbu s odraslim pastuhom. Tada se iznenada - možda se naglo predomislio ili je to bilo od nakupljenog straha - veliki pastuh okrene i odjuri. Njiska pođe za njim, a Trkač požuri za njom. Stado se približavalo sve bliže rubu ponora gdje ih je čekala sigurna smrt, a kobila i mladi smeđi pastuh kojeg je okotila i na kojem je jahala žena našli su se u toj bujici koja ih je nosila prema rubu! Ejla odlučno povuče Trkača i natjera ga da stane pred kobilom. On zanjišti od straha; u panici je htio pobjeći s ostalim konjima, ali sprečavala ga je žena i znakovi koje je bio navikao slušati. Svi su konji projurili pokraj njih. Dok su Njiska i Trkač stajali tresući se od straha, i zadnji konj iz stada nestao je preko ruba provalije. Ejla se naježi od dalekog zvuka njištanja, vrištanja i rzanja, a zatim je pogodi tišina. I Njiska i Trkač, pa i ona sama, mogli su biti s njima. Duboko je uzdahnula od pomisli kako je smrt bila blizu, a zatim se okrenula i potražila Džondalara. Nije ga vidjela. Vatra se širila prema jugu; vjetar je puhao sa jugozapadnog ruba polja - ali vatra je poslužila svojoj svrsi. Ejla je gledala na sve strane ali Džondalara nije bilo nigdje. Bili su sasvim sami na zadimljenom polju. Osjetila je kako joj se grlo steže. Sto se zbilo s Džondalarom? Sjahala je s Trkača i, držeći i dalje njegov povodac, lako skočila na Njiskina leda, a zatim krenula prema mjestu gdje su se rastali. Pažljivo je pregledavala cijelo područje, išla naprijed i natrag, tražila tragove, ali sve je bilo izgaženo kopitima. Krajičkom oka opazila je tada nešto i požurila da vidi što je to. Srce joj je skočilo u grlo kad je došla do Džondalarovog izbacivača kopalja. Gledajući izbliza vidjela je otiske stopala većeg broja ljudi među kojima su se isticali otisci velikih Džondalarovih nogu u iznošenim čizmama. Mnogo je puta vidjela te otiske na mjestima gdje bi prenoćili i nije mogla pogriješiti. A onda vidje u zemlji tamnu mrlju. Prignula se da vidi što je to i podigla prst pokriven krvlju. Širom je otvorila oči, a srce joj zastane u grlu. Pazeći da ne pogazi tragove ustala je i pažljivo pogledala uokolo nastojeći steći dojam o tome što se dogodilo. Bila je iskusan tragač i njezine izvježbane oči uskoro su jasno vidjele da je netko ranio Džondalara i odvukao ga. Neko je vrijeme slijedila te tragove prema sjeveru. Zatim se osvrnula da zapamti što je
- 385. sve uokolo, kakobi poslije mogla nastaviti za tim tragom, pa uzjaše Njisku i krene prema zapadu po naprtnjaču. Jašući prema zapadu mrštila se, a to je mrštenje točno pokazivalo kako se osjeća, no sada je morala dobro promisliti i odlučiti što će učiniti. Netko je ranio Džondalara i odveo ga, a nitko to nije smio učiniti. Možda još nije naučila sve običaje Drugih, ali u to je bila sigurna. Znala je i još nešto: nije znala kako, ali nekako će ga izvući. Osjetila je olakšanje vidjevši da je naprtnjača još uvijek naslonjena na stijenu onako kako su je ostavili. Sve je istresla iz nje i prilagodila košaru tako da je Trkač može nositi na leđima, a zatim počela vraćati stvari u nju. Toga jutra bila je ostavila pojas u naprtnjači da joj ne bi smetao. Sada ga je uzela i pregledala oštri obredni bodež koji je još uvijek visio na pojasu. Slučajno se ubola šiljkom. Zagledala se u sitnu kapljicu krvi koja se pojavila i iz nekog čudnog razloga osjeti potrebu da se rasplače. Iznova je bila sama. Netko joj je odveo Džondalara. Odlučno je stavila pojas i zataknula bodež, nož, sjekiricu i lovačko oružje za nj. Neće to dugo trajati! Postavila je šator na Trkačeva leđa, ali krzno za spavanje zadrži sa sobom. Tko zna na kakvo će još vrijeme naići. Zadržala je i mješinu s vodom. Izvadila je kolač suhe putne hrane i sjela na kamen. Nije baš bila gladna, ali znala je da će joj trebati snage u traganju za Džondalarom. Uz Džondalarov nestanak mučilo ju je još nešto: nije bilo ni Vuka. Nije mogla otići u potragu za Džondalarom dok ne nađe Vuka. On joj je bio više od običnog četveronožnog suputnika kojeg voli, mogao je biti nezamjenjiva pomoć za pronalaženje traga. Nadala se da će se pojaviti prije noći i pomislila da bi mogla poći natrag i potražiti ga. Ali što ako je Vuk u lovu? Mogla bi ga promašiti. Iako je bila nestrpljiva, shvatila je da je najbolje pričekati. Pokušala je razmisliti što bi još mogla učiniti, ali nije mogla smisliti nikakav plan. I sama pomisao na to da bi se nekoga ranilo i odvelo bila joj je tako strana da joj je na to bilo teško i pomisliti. Činilo joj se tako nerazumno i nelogično. Te njezine misli prekine cvilež i kratki lavež. Okrenula se i vidjela kako Vuk trči prema njoj, očigledno presretan što je vidi. Laknulo joj je. - Vuče! - viknu ona od sreće. - Uspio si i to brže nego jučer, je li ti bolje? - Pozdravivši ga, odmah ga je pregledala i zadovoljno utvrdila da, iako je sigurno natučen, ništa nije slomljeno i činilo se da mu je znatno bolje. Odlučila je odmah nastaviti put, kako bi mogla krenuti po tragu dok još ima svjetla. Privezala je Trkačev povodac uz remen koji je držao Njiskin pokrivač za jahanje, a zatim uzjahala kobilu. Pozvala je Vuka da je slijedi i krenula prema tragu, a zatim do mjesta gdje je našla
- 386. Džondalarove tragove zajednos ostalima i njegov izbacivač kopalja te mrlju krvi, sada već smećkastu. Sjašila je i iznova pregledala tragove. - Vuče, moramo naći Džondalara - reče ona. Životinja se upitno zagleda u nju. Sagnula se i udobno čučnuvši na cijela stopala pažljivo pregleda tragove nastojeći prepoznati koliko je ljudi bilo i zapamtiti veličine i oblike njihovih otisaka. Vuk je, sjedeći na stražnjim nogama i gledajući u nju čekao, osjetivši da se događa nešto neobično i važno. Napokon mu pokaže mrlju krvi. - Netko je ranio Džondalara i odnio ga. Moramo ga naći. - Vuk onjuši krv, a zatim podiže rep i zalaje. - To je Džondalarov otisak - reče ona, pokazujući mu veliki otisak medu manjima. Vuk iznova onjuši mjesto koje je pokazala, a zatim je pogleda, kao da čeka što će sada biti. - Odveli su ga - reče ona pokazujući ostala stopala. Ejla naglo ustane i priđe Trkaču. Uzela je Džondalarov iz-bacivač kopalja i kleknula pred Vukom, pružajući mu ga da ga onjuši. - Moramo naći Džondalara, Vuče! Netko ga je odveo, a mi ćemo ga naći!
- 387. 26 Džondalar je polakodolazio k sebi i osvijestio se, ali iz opreza je ostao mirno ležati dok ne vidi što to nije u redu - jer nešto očigledno nije bilo u redu. Za početak, u glavi mu je bubnjalo. Malo je otvorio oči. Svjetlo je bilo slabo, ali vidio je da leži na hladnoj, tvrdo nabijenoj zemlji. Na licu je osjećao nešto suho i ljepljivo, a kada je pokušao opipati i vidjeti što je to, otkrio je da su mu ruke vezane za leđima. I noge su mu bile vezane. Okrenuo se na bok i pogledao oko sebe. Bio je u maloj okrugloj prostoriji koja se činila kao drveni, kožama pokriveni okvir, a imao je dojam da je to unutar nečega većeg. Nije se čuo vjetar, nije bilo ni propuha, stranice nisu lelujale kao kad bi bilo na otvorenom, a premda je bilo hladno, nije se smrzavao. Tada shvati da na sebi više nema krznenog ogrtača. Džondalar se trudio ustati na noge i preplavi ga val vrtoglavice. Bubnjanje u glavi uspio je smjestiti kao oštru bol iznad lijeve sljepoočice, blizu osušene ljepljive kraste. Začuvši glasove koji su se približavali, umirio se. Dvije su žene razgovarale nepoznatim jezikom, ali učini mu se da je prepoznao nekoliko riječi koje su podsjećale na mamutonski. - Hej, vi tamo! Budan sam - pozvao ih je na jeziku Lovaca na mamute. - Hoće li me tko doći odvezati? Ovo je remenje nepotrebno. To je nekakav nesporazum. Ja vam ne želim nikakvo zlo. Glasovi izvana, na trenutak utihnuše, a zatim se začuju iznova, ali nitko se nije odazvao ni došao. Ležeći licem na zemlji, Džondalar se pokušavao prisjetiti kako se tu našao i što je navelo te ljude da ga vežu. Dosadašnja su mu iskustva govorila da se ljude vezalo jedino kad bi se nasilno ponašali i pokušavali koga napasti. Sjetio se vatrenog zida i konja koji su jurili prema ponoru na rubu polja. Ti su ljudi sigurno lovili konje, a on im se našao na putu. Zatim se sjetio da je vidio kako Ejla jaše na Trkaču, ali ima teškoće s njim. Sjetio se kako je trčao prema njima s kopljem u bacaču. Koliko god volio tog smeđeg pastuha, radije bi ga bio ubio nego pustio da odvuče Ejlu u ponor. To je bilo sve čega se mogao sjetiti, osim oštre boli prije nego se sve smračilo. Netko me sigurno nečim udario, pomisli Džondalar. I bio je to snažan udarac, jer se ne sjećam kako su me ovamo donijeli, a glava me još uvijek boli. Jesam li ometao njihov lov? Jerena i njegove lovce upoznao je u sličnim okolnostima. S Tonolanom je slučajno poplašio stado konja koje su lovci gonili prema zamci. Ali kad ga je prošla ljutnja, Jeren je shvatio da to nije bilo namjerno i sprijateljili su se. Nisam valjda ovim
- 388. ljudima pokvario lov,po misli on. Iznova je pokušao sjesti. Ležeći na boku skupio je i podigao koljena i pokušao se prevrnuti i dovesti se u sjedeći položaj. Za to mu je trebalo nekoliko pokušaja i u glavi mu je lupalo od napora, no napokon mu je uspjelo. Sjeo je i zatvorio oči, čekajući da se bol smiri. Ali kako je bol prolazila, tako je rasla njegova briga za Ejlu i životinje. Jesu li pomahnitali konji Njisku i Trkača povukli za sobom u ponor i je li Trkač ponio i Ejlu? Je li Ejla mrtva? Od same pomisli na to osjetio je kako mu srce udara od straha. Jesu li svi nestali, i Ejla i konji? A Vuk? Kad ranjena životinja dođe do polja neće nikoga naći. Džondalar ga zamisli kako njuška okolo, nastojeći pronaći trag koji ga neće nikamo odvesti. Što će Vuk učiniti? Bio je dobar lovac, ali sada je ranjen. Kako će loviti takav? Nedostajat će mu Ejla i ostatak "čopora". Nije navikao živjeti sam. Što će se dogoditi ako tako sam naiđe na čopor vukova? Hoće li se moći obraniti? I zar nitko neće doći? Morao bih popiti nešto vode, pomisli Džondalar. Sigurno su me čuli. I gladan sam, ali prije svega sam žedan. Usta su mu se sve više sušila i potreba za vodom bila je sve jača. - Hej, vi tamo! Žedan sam! Može li čovjek ovdje dobiti vode? - vikao je. - Kakvi ste vi to ljudi? Vezati čovjeka i ne dati mu ni vode! Nije bilo odgovora. Uzviknuvši još nekoliko puta, on napokon odluči da nije vrijedno truda. Od vikanja je samo postajao još žedniji, a glava ga je još boljela. Pomislio je i da bi mogao leći, no ustajanje ga je stajalo tolikoga truda da nije bio siguran da bi to mogao ponoviti. S vremenom je postajao sve mrzovoljniji. Bio je slab, na rubu delirija i živo je zamišljao najgore. Sam je sebe uvjerio da je Ejla mrtva, a i oba konja. Pomislivši na Vuka zamislio ga je kako luta okolo, sam, ranjen i nesposoban za lov, kako traži Ejlu i kako je usamljena zvijer pogodha lovina za neki vučji čopor ili čopor hijena ili neku drugu životinju... a i to bi moglo biti bolje nego smrt od gladi. Palo mu je na pamet da bi i njega mogli pustiti da umre od žeđi i došlo mu je da se tome, ako je Ejla doista mrtva, čak i ponada. Suosjećajući muke kakve je zamislio da čekaju Vuka, zaključio je da su on i Vuk sigurno jedini preživjeli članovi neobičnog društva putnika, te da će i sami uskoro umrijeti. Iz očaja ga je istrgnuo zvuk ljudi koji su prilazili. Ulazni prijeklopni zastor podigao se i kroz otvor se vidio svjetlom baklje iscrtan obris ljudskoga lika, koji je stajao raširenih nogu i s rukama na bokovima. Žena izgovori kratku i oštru zapovijed. Druge dvije žene uđoše u zatvoreni prostor, dođoše do njega, podigoše ga na noge i izvukoše ga van. Postavile su ga pred nju na koljena. U glavi mu je opet udaralo i on se nesigurno osloni na jednu od žena. Ona ga odgurne.
- 389. Žena koja jenaredila da ga iznesu pogledala ga je svisoka, a zatim se nasmijala. Bio je to hrapav i neskladan glas koji je zvučao kao bezumna kletva. Džondalar ustukne i osjeti kako se ježi od straha. Ona mu reče nekoliko oštrih riječi. Nije je razumio, ali se pokušao uspraviti i pogledati u nju. Mutilo mu se pred očima i nesigurno se njihao. Žena se namršti i zareži još nekoliko zapovijedi, a zatim se okrene na petama i iziđe. Žene koje su ga pridržavale ispuste ga i pođu za njom, a slijedilo ih je još nekoliko žena. Džondalar se prevrnu na bok. U glavi mu se vrtjelo i bio je slab. Osjetio je kako mu režu spone na nogama i kako mu po usnama curi voda. Gotovo se zadavio, ali napeo se pokušavajući je progutati. Žena koja je držala mješinu s vodom s gađenjem izgovori nekoliko riječi i gurnu mješinu u ruke starijem muškarcu. On se približi i postavi mješinu na Džondalarova usta, ne obazrivije nego ona, ali ipak strpljivije, pa je Džondalar ipak mogao gutati i utažiti žeđ. Prije nego što se dovoljno napio, žena nestrpljivo proštekće nekoliko riječi, i čovjek odmakne vodu. Žena povuče Džondalara na noge. Omamljeno je teturao, a ona ga je gurala van iz zaklona, u grupu drugih muškaraca. Bilo je hladno, ali nitko mu nije donio njegovu krznenu parku, a nije mogao ni protrljati ruke, jer mu ih nisu odvezali. Ali hladni ga je zrak osvježio. Primijetio je da i neki drugi muškarci imaju ruke vezane na leđima. Pažljivije je pogledao ljude među koje su ga gurnuli. Bili su svih dobi, od mladića - zapravo još dječaka - do staraca. Svi su izgledali mršavi, slabi i prljavi, bili su u pohabanoj i nedovoljnoj odjeći i imali su neurednu kosu. Neki su imali neliječene prljave rane pokrivene prljavštinom i skorenom krvlju. Džondalar pokuša čovjeku koji je stajao pokraj njega reći nešto na mamutonskom, no ovaj odmahnu glavom. Džondalar pomisli da ga ovaj nije razumio, pa pokuša šaramudonski. Čovjek skrene pogled, a istoga se trenutka pojavi žena s kopljem i zaprijeti Džondalaru, lajući neku oštru zapovijed. Nije razumio riječi, ali pokreti su rekli dovoljno i on nije mogao znati je li čovjek s kojim je pokušao razgovarati skrenuo pogled zato što ga nije razumio ili namjerno izbjegavajući razgovor. Nekoliko žena s kopljima rasporedi se oko te skupine muškaraca. Jedna od njih vikne neku zapovijed i ljudi počnu hodati. Džondalar iskoristi prigodu da pogleda oko sebe i pokuša steći neki dojam gdje je. Naselje, koje je činilo nekoliko zaobljenih zemunica bilo mu je nekako poznato, što ga je začudilo, jer mu je krajolik bio potpuno nepoznat. Shvatio je da se radi o nastambama koje su podsjećale na mamutonske zemunice. Nisu bile baš jednake, no činilo se da su građene na sličan način,
- 390. vjerojatno također smamutskim kostima pokrivenima slamom, suhom travom i glinom. Pošli su uzbrdo, što je omogućilo Džondalaru da bolje pogleda mjesto. Krajolik je bio uglavnom travnata stepa ili tundra - ravnice bez drveća sa smrznutim dubljim slojevima zemlje koji su se ljeti talili u crnu gnjecavu površinu. Tundra je mogla hraniti samo kržljave trave, ali je u proljeće njihov cvat bio šarolik i lijep, a na njima su se hranila mošusna goveda, jeleni i ostale životinje koje su to mogle probaviti. Bilo je također i pojasa tajge, niskog zimzelenog drveća, tako izjednačenog u visini, kao da im je netko vrhove potkresao nekim golemim oruđem, što je u stvari doista tako. Ledeni vjetrovi koji su nosili led i oštre komadiće prapora izrezali bi svaki izdanak i vršak koji bi se usudio pomoliti iznad ostalih. Dok su se penjali, Džondalar je vidio i krdo mamuta koji su pasli daleko na sjeveru, i jelene koji su pasli nešto bliže. Znao je da ovuda prolaze konji - ovi su ih ljudi lovili - i nagađao je da u toplijem dijelu godine dolaze i bizoni i medvjedi. Ovaj je kraj više podsjećao na njegovu zemlju nego na sušne travnate stepe na istoku, bar po biljkama koje su tu rasle, iako je glavna vegetacija bila drukčija, a vjerojatno i omjeri u broju životinja. Krajem oka Džondalar uhvati neki pokret s lijeva. Okrenuo se na vrijeme da vidi bijelog zeca koji je pretrčao preko brda bježeći pred arktičkom lisicom. Veliki zec naglo se okrenuo u drugom smjeru skrećući pokraj dijelom raspadnute lubanje dlakavog no-soroga, a zatim utrčao u svoju rupu. Gdje ima mamuta i nosoroga bit će i špiljskih lavova, pomisli Džondalar, a gdje ima životinja koje žive u krdima bit će i hijena i sigurno vukova. Ovdje ima mnogo životinja koje se može jesti i koje imaju krzno, i mnogo je hrane koja raste. Ovo je bogata zemlja. Stvaranje takvih procjena već mu je bilo ušlo u narav kao i većini ljudi. Živjeli su od zemlje i u životu im je trebalo pozorno promatranje njezinih vrijednosti. Kada je skupina stigla do visoko smještenog ravnog mjesta na obronku brda, zastali su. Džondalar pogleda nizbrdo i vidje da su lovci koji ovdje žive u rijetkoj prednosti. Ne samo što mogu vidjeti životinje iz daleka, nego su i golema krda koja su lutala tim krajem morala proći kroz uski prolaz između rijeke i strmih klisura od vapnenca. Tu bi ih se moralo lako loviti, pa se zato začudio zašto su konje lovili blizu Velike Majke Rijeke. Prodorna jadikovka navela ga je da se okrene bližim stvarima. Neka žena s dugom sijedom kosom, koju su pridržavale nešto mlađe žene, naricala je i plakala u očigledno dubokoj boli. Naglo se otrgnula, pala na koljena i bacila na nešto što je ležalo na zemlji. Džondalar se probije naprijed da bolje vidi. Bio je za glavu viši od ostalih muškaraca i brzo je shvatio razlog ženinog očaja.
- 391. Bio je tosprovod. Na zemlji je ležalo troje ljudi - mladih oko dvadesete, procijeni on. Dvojica su sigurno bili muški, jer su imali brade. Najviši od njih bio je vjerojatno najmlađi. Brada mu je još uvijek bila rijetka i kratka. Sijeda žena naricala je nad tijelom drugog muškarca čija je kratka smeđa brada bila nešto vidljivija. Treći je bio prilično visok, ali mršav, i nešto na tom tijelu i načinu kako je ležalo navelo je Džondalara da se upita nema li ta osoba neki tjelesni nedostatak. Na licu nije bilo brade, zbog čega je najprije pomislio da je to žena, ali mogao je to biti i prilično visok mladić koji se brijao. Odjeća nije mnogo otkrivala. Svi su imali omotane noge i široke tunike koje su pokrivale sva karakteristična mjesta. Činilo se da je odjeća nova, ali nije bila ukrašena, gotovo kao da netko ne želi da ih se na drugom svijetu prepozna i kao da su ih pokušali učiniti anonimnima. Dvije žene koje su je pridržavale podigle su i gotovo odvukle, iako ne grubo, sjedokosu ženu s tijela onoga mladića. Tada istupi jedna druga žena, a nešto na njoj navelo je Džondalara da je pažljivo pogleda. Lice joj je bilo neobično iskrivljeno, čudno nesimetrično i jedna strana kao da je bila potisnuta i nešto manja od druge. Nije to pokušavala sakriti. Kosa joj je bila svijetla, sivkasta, zadignuta i skupljena u punđu na vrhu glave. Džondalar pomisli kako je ona otprilike vršnjakinja njegove majke, a i kretala se s jednakom lakoćom i osjećajem uzvišenosti, iako inače nije bilo tjelesne sličnosti s Martonom. Usprkos toj laganoj deformaciji, žena nije bila odbojna, a njezino je lice neodoljivo privlačilo pogled. Kad su im se pokreti susreli, on shvati da se zabuljio u nju, no ona prva skrene pogled i to prilično brzo. Počela je govoriti i on shvati da ona predvodi pogrebnu svečanost. Ona je sigurno mamut, žena koja opći sa svijetom duhova, nešto kao zelandoni, pomisli on. Nešto ga navede da se okrene i pogleda na rub okupljenog društva. U njega je gledala neka druga žena, visoka, prilično mišićava i sa snažnim crtama lica, ali zgodna, sa svjetlosmeđom kosom i, što je zanimljivo, vrlo tamnim očima. Ona nije skrenula pogled kad ju je on pogledao nego ga je napadno procjenjivački gledala. I veličinom i likom i općim dojmom bila je to žena kakva bi ga obično privukla, no od njezinog se osmijeha osjećao neugodno. Opazio je da ona stoji raširenih nogu i s rukama na kukovima i tada se naglo sjeti tko je to: ona žena koja se tako prijeteći smijala. Morao se oduprijeti nagonskom porivu da se povuče i sakrije među ostale, znajući da mu to ne bi uspjelo čak i kad bi pokušao. Ne samo što je bio za glavu viši nego također i znatno zdraviji i mišićaviji od njih. Gdje god stajao upadao bi u oči.
- 392. Obred se činioprilično površnim kao da je to neka neugodna nužnost, a ne važna i uzvišena stvar. Tijela su jedno po jedno jednostavno odnijeli do zajedničkog plitkog groba. Kad su ih podizali Džondalar primijeti da su tijela mlohava. Nisu mogli biti vrlo dugo mrtvi; još se nije razvila mrtvačka ukočenost, a nije se osjećao ni zadah. Najprije su unijeli visokog mršavog mrtvaca. Polegli su ga na leđa i posuli ga crvenim prahom po glavi i, što je čudno, po zdjelici, važnom rasplodnom mjestu, pa se Džondalar opet upita nije li to možda stvarno žena. Druga su dva mrtvaca postavili drukčije i još neobičnije. Sme-đokosoga su stavili na bok lijevo od prvog mrtvaca kako je to Džondalar vidio, samom mrtvacu zdesna, i okrenuli ga prema prvom tijelu. Ruku su mu postavili tako da je ležala na crvenim prahom posutom pubičnom dijelu onog drugog. Treće su tijelo gotovo bacili u grob, licem naniže desno od tijela koje je prvo stavljeno. I na njihove su glave prosuli crveni prah, koji je očigledno služio za zaštitu, ali, pitao se , za zaštitu koga i protiv čega. Dok su na plitki grob nabacivali zemlju, sijeda žena opet se otela. Dotrčala je do groba i u nj nešto bacila. Džondalar primijeti da je to nekoliko kamenih noževa i kremenih vršaka za koplja. Tamnooka žena istupi naprijed očigledno ljuta. Izviknula je zapovijed jednom od muškaraca pokazujući prema grobu. On uslužno povi glavu, ali ne učini ništa. Zatim šamanka istupi naprijed i progovori tresući glavom. Druga žena bijesno počne vikati na nju, ali šamanka samo nastavi tresti glavom. Žena se približi i udari ju po licu nadlanicom. Osjetilo se kako je svima zastao dah i začuo se žamor, a zatim bijesna žena ode oštrim korakom praćena skupinom žena s kopljima. Šamanka se pravila da nije primijetila udarac pa nije stavila čak ni ruku na obraz, iako je Džondalar čak i s udaljenosti na kojoj je stajao jasno vidio kako na tom mjestu koža postaje crvenija. Grob su žurno zatrpali zemljom u kojoj je bilo ugljena, pepela i djelomice spaljenog drva. Ovdje sigurno pale velike krijesove, pomisli Džondalar. Bacio je pogled na uski prolaz u dubini. Činilo mu se da je ova visoka čistina idealno mjesto gdje se vatrom može javiti ako se približe životinje ili nešto drugo. Čim su tijela zatrpana, muškarce su potjerali natrag niz brdo i doveli u prostor ograđen visokom ogradom od trupaca postavljenih jedan do drugog i vezanih zajedno. Na jednom dijelu ograde bile su nagomilane mamutske kosti i Džondalar se pitao zašto. Možda su kosti podržavale ogradu. Odvojili su ga od ostalih i odveli natrag u zemunicu, a zatim opet gurnuli u malu kružnu, kožom pokrivenu prostoriju. Prije ulaska razgledao je uokolo kako je napravljena.
- 393. Čvrsti okvir bioje napravljen od kolaca čiji su deblji krajevi bili ukopam u zemlju, a vrhovi savijeni i privezani zajedno. Kože su pokrivale okvir izvana, a ulazni preklop je bio razapet na okviru koji se mogao zatvoriti i učvrstiti vezanjem. I iznutra je pregledao tu prostoriju. Bila je gola i nije bilo čak ni mjesta za ležaj. Nije mogao stati uspravno osim u samoj sredini, ali prignuo se i polako obišao po malom mračnom prostoru i pažljivo ga proučio. Primijetio je da su kože stare i pohabane, a neke su djelovale i kao da su trule. Sve je izgledao kao da su kože na brzinu površno zašivene jedna uz drugu. Na spojevima bilo je pukotina kroz koje je mogao vidjeti i nešto od onoga što se zbivalo vani. Spustio se na zemlju i sjeo gledajući prema ulazu u zemunicu. Nekoliko je ljudi prošlo, ali nitko mu nije prišao. Nakon nekog vremena počeo je osjećati potrebu za malom nuždom. Vezanim rukama nije mogao čak ni dohvatiti ud da se olakša. Ako ga uskoro netko ne odveže morat će to učiniti ovako obučen. Uz to, članci na rukama već su mu bili potpuno oderani. Počeo se ljutiti, ovo je već postajalo smiješno i pretjerano! - Hej vi tamo! - uzviknu on. - Zašto me držite ovako, kao životinju u zamci? Nikome ništa nisam učinio nažao. Trebaju mi slobodne ruke. Ako me ne razvežete, upišat ću se. - Neko je vrijeme čekao, a zatim opet viknuo - Neka netko dođe i odveže me! Kakvi ste vi to ljudi? Ustao je i upro na stijenke prostorije. Bila je čvrsto napravljena ali ipak je počela popuštati. Povukao se malo natrag i zatim se ramenom zaletio u okvir, nastojeći ga srušiti. Još je malo popustilo i on se zaleti iznova. Sa zadovoljstvom je začuo pucke-tanje drveta. Opet se povukao za korak i pripremio novi zalet, kad začu kako ljudi trče u zemunicu. - Bilo je i vrijeme! Pustite me van! Odmah me pustite van! - vikao je. Čuo je šumove razvezivanja ulaza. Zabacili su ulazni prijeklop i vidio je kako tamo stoji nekoliko žena s kopljima uperenim u njega. Kao da ih nema, Džondalar se počne gurati kroz otvor. - Razvežite me! - reče on i okrenu se na stranu da bi se vidjele njegove ruke vezane na leđima. - Skinite mi te konopce! Stariji čovjek koji mu je davao vodu istupi naprijed. - Zelandonac! Ti... daleko... od ovdje - reče on, s vidljivim se naporom prisjećajući riječi. U svom bijesu Džondalar nije ni shvatio da govori svojim rodnim jezikom. - Ti govoriš zelandonski? - upita iznenađeno, ali ga nužda natjera da odmah promijeni temu. - Onda im reci da mi odmah skinu ove spone prije nego što sve zapišam! Čovjek reče nešto jednoj od žena. Ona mu odgovori tresući glavom, ali on reče još nešto. Žena napokon uzme nož i, zapovijedivši ostalima da
- 394. opkole Džondalara superenim kopljima, pristupi mu i okrene ga. On joj okrene leđa i pričeka dok mu je rezala spone. Očigledno im ovdje treba dobar obrađivač kreme-na, pomislio je. Nož joj je tup. Dok spone nisu pale činilo mu se da je prošla čitava vječnost. Odmah je rukama pošao prema prijeklopu na hlačama i, previše gonjen nuždom da bi mu to bilo neugodno, izvukao ud i napeto pogledao gdje bi bio neki kut ili skrovito mjesto. Ali žene s kopljima nisu mu dale da se makne. U bijesu i prkosu on se okrenu prema njima i s velikim uzdahom olakšanja ispusti vodu iz sebe. Gledao im je u lice dok je dugi žuti mlaz polako curio iz njegovog mjehura dižući oblačiće pare u dodiru s hladnom zemljom i šireći oštar vonj. Činilo se da je to zgrozilo ženu koja je zapovijedala, ali ona se trudila da se to ne vidi. Nekoliko žena okrenu glave ili skrenu pogled, a drugima se pogled pak prikovao kao da nikad prije nisu vidjele kako muškarac mokri. Stariji muškarac trudio se da se ne nasmiješi, ali nije mogao sakriti zadovoljstvo. Završivši, Džondalar se pospremi, a zatim okrene prema svojim uzničarkama, odlučan da im ne dopusti da mu ponovno vežu ruke. Okrenuo se muškarcu. -Ja sam Džondalar od Zelandonaca i na Putovanju sam. - Tvoj Putovanje daleko, Zelandonac. Možda... predaleko. - Putovao sam i dalje. Prošle sam zime prezimio s Mamuton-cima. Sada se vraćam kući. - Činilo mi se da sam to čuo kad si prije govorio - reče starac prebacujući se na jezik kojim je znatno bolje govorio. - Ovdje nas ima koji razumijemo jezik Lovaca na mumute, ali Mamutonci obično dolaze sa sjevera. Ti si došao s juga. - Kad si me čuo da govorim, zašto nisi došao? Siguran sam da je ovo neki nesporazum. Zašto su me vezali? Starac protrese glavom i Džondalaru se učini da mu je izraz tužan. - Uskoro ćeš znati zašto, Zelandonac. Žena se naglo ubaci s bujicom bijesnih riječi. Starac poče šepati prema izlazu, oslanjajući se na štap. - Čekaj! Ne idi! Tko ste vi? Tko su ovi ljudi? I tko je ona žena koja im je rekla da me stave ovamo? - upita Džondalar. Stari čovjek stane i okrene se - Ovdje me zovu Ardemun. Ljudi su S'Armunajci. A žena je ... Ataroa. Džondalar nije odmah shvatio neobičan način kako je ovaj naglasio ženino ime. - S'Armunajci? Negdje sam već čuo za to... čekaj... sjećam se. Laduni, vođa Lozadunaca... - Laduni je vođa - reče Ardemun.
- 395. - Da, onmi je rekao o S'Armunajcima dok smo putovali prema istoku, ali moj se brat nije htio zadržavati - reče Džondalar. " - Dobro da nije, i šteta za tebe što si sad ovdje. - Zašto? Žena koja je zapovijedala kopljonošama opet ih prekine oštrim glasom. - Nekad sam bio Lozadunac. Na žalost, pošao sam na Putovanje - reče Ardemun šepajući polako prema izlazu. Nakon njegova odlaska žena reče nekoliko oštrih riječi. Učinilo mu se da od njega traži da pođe s njom, ali on se odluči praviti da je ne razumije. - Ne razumijem te - reče Džondalar. - Morat ćeš pozvati Ardemuna. Ona opet reče nešto sada još ljuće i gurne ga kopljem. Koplje mu je zarežalo kožu i niz ruku mu poteče tanki mlaz krvi. U očima mu bijesnu bijes. Dodirnuo je porezano mjesto i pogledao okrvavljene prste. - To nije bilo nuž... - pokušao je reći Džondalar. Ona ga prekine novim bijesnim riječima. Ostale žene okruže ga s uperenim kopljima i potjeraju za njom prema izlazu. Od hladnoće se naježio. Prošli su pokraj zagrađenog prostora i iako nije mogao vidjeti kroz ogradu, imao je dojam da ga promatraju kroz pukotine. Sve ga je to zbunjivalo. Ljudi su ponekad tjerali životinje u ovakve ograđene prostore da im ne bi pobjegle, to je bio jedan od načina lova, ali zašto ovdje drže ljude? I koliko ih je unutra? Ograda nije jako velika, pomislio je pa ne može biti previše ljudi. Pokušao je zamisliti koliko je rada trebalo da se čak i tako malen prostor zagradi drvenom ogradom. Na ovim obroncima bilo je malo drveća. Bilo je nešto grmlja, ali trupce za ogradu morali su donijeti iz doline. Morali su srušiti drveće, okljaštriti ga, donijeti gore, iskopati dovoljno duboke rupe da mogu usaditi trupce, napraviti užad i privezati sve to. Zašto su se toliko trudili za nešto što ima tako malo smisla? Vodili su ga prema malom potoku koji je najvećim dijelom već bio prekriven ledom i gdje su Ataroa i nekoliko drugih žena nadgledale mlade muškarce koji su nosili velike i teške mamutske kosti. Muškarci su izgledali izgladnjelo i Džondalar se pitao odakle im snaga za tako težak rad. Ataroa ga pogleda od glave do pete, što je bio jedini znak da ga je vidjela, a zatim se nastavi praviti da ga ne vidi. Džondalar je čekao, još uvijek se čudeći čudnom ponašanju tih ljudi. Nakon nekog vremena postalo mu je vrlo hladno i počeo se gibati skačući gore-dolje i pljeskati rukama, pokušavajući se zagrijati. Sve se više ljutio na glupavost cijele situacije i, napokon odlučivši da mu je toga dosta, on se okrene i krene natrag. U zemunici će barem biti zaštićen od vjetra. Njegov je nagli polazak iznenadio žene s kopljima, a kad su one opet uperile vrške
- 396. prema njemu onih je odgurnuo rukom i nastavio hodati. Začuo je uzvike, ali pravio se da ih ne čuje. I kad se našao u zemunici još mu je bilo hladno. Potražio je oko sebe nešto čime bi se mogao zagrijati. Bacio se na okruglu konstrukciju, poderao kožni pokrov i omotao ga oko sebe. U tom trenutku nekoliko žena nahrupi unutra mašući oružjem. Žena koja ga je prije ubola bila je s njima i bila je očigledno bijesna. Zamahnula je kopljem na njega. On se ukloni i baci na koplje, ali sve ih je naglo zaustavio prodoran i zlokoban smijeh. - Zelandonče! - prosikće Ataroa, a zatim izgovori još nekoliko riječi koje nije razumio. - Ona traži da iziđeš - reče Ardemun, kojega Džondalar u prvom trenutku nije primijetio. - Ona misli da si pametan, prepametan. Mislim da želi da budeš tamo gdje te njezine žene mogu čuvati. - A što ako neću izići? - reče Džondalar. - Onda će te vjerojatno dati ubiti sada i ovdje. - Te riječi rekla je jedna od žena, na savršenom zelandonskom, bez traga stranog izgovora. Džondalar pogleda prema njoj. Bila je to šamanka. - Ako iziđeš, Ataroa će te vjerojatno pustiti da poživiš još malo. Zanimljiv si joj, ali na kraju će te svejedno ubiti. - Zašto, što sam ja njoj? - upita Džondalar. - Prijetnja. - Prijetnja? Nisam joj prijetio. - Ti si prijetnja njezinu autoritetu. Morat ćeš joj poslužiti kao primjer. Ataroa upadne i iako ju Džondalar nije razumio, činilo se da je slabo obuzdan bijes njezinih riječi upućen šamanki. Odgovor starije žene bio je suzdržan, ali bez straha. Zatim ona opet progovori Džondalaru. - Htjela je znati što sam ti rekla. Rekla sam joj. - Reci joj da ću izići - reče on. Kad je poruka prenesena, Ataroa se nasmije, izgovori nešto i odjuri van. - Što je rekla? - upita Džondalar. - Rekla je da je to znala. Muškarci će sve učiniti za još jedan trenutak svojih bijednih života. - Možda ne baš sve - reče Džondalar izlazeći i upita šamanku. - Kako se zoveš? - Zovu me S'Armuna - reče ona. - Očekivao sam to. A gdje si tako dobro naučila moj jezik? - Neko sam vrijeme živjela s tvojim narodom - reče S'Armuna, no zatim odlučno prekine razgovor o temi koja ga je očigledno zanimala. - Duga je to priča.
- 397. Džondalar je očekivaoda će ona od njega zatražiti da se predstavi, no S'Armuna mu je jednostavno okrenula leđa. On se predstavi sam. - Ja sam Džondalar iz Devete špilje Zelandonaca - reče on. S'Armunine se oči tržnu od iznenađenja. - Devete špilje? - reče ona. - Da - reče on. Nastavio bi objašnjavati svoju pripadnost, no izraz njezina lica zaustavio ga je, iako mu nije mogao pogoditi značenje. Samo trenutak kasnije lice joj je opet postalo bezizražajno i Džondalar se zapita nije li mu se to samo učinilo. - Ona te čeka - reče S'Armuna izlazeći iz zemunice. Ataroa je sjedila na krznom pokrivenom sjedalu na uzdignuću od zemlje, iskopane prigodom ukopavanja velike zemunice koja je stajala iza nje. Bila je pred ograđenim prostorom i, hodajući pokraj ograda Džondalar iznova osjeti da ga promatraju kroz pukotine. Prišavši bliže vidio je da je krzno na njezinu sjedalu vučje. Kapuljača njezine parke, zabačena na ramena, bila je obložena vučjim krznom, a oko vrata nosila je ogrlicu napravljenu ponajviše od oštrih vučjih očnjaka iako je bilo i zuba arktičke lisice i bar jedan zub špiljskog medvjeda. Držala je izrezbareni štap sličan govorničkom štapu kakav je Talud držao kad bi se raspravljalo o nečemu ili kad bi se rješavali sporovi. Taj je štap pomagao da se održi red u govoru. Onaj koji ga je držao smio je govoriti, a kad bi netko drugi nešto htio reći morao je najprije tražiti govornički štap. Na tom je štapu još nešto bilo poznato, iako se nije mogao točno sjetiti što. Možda način kako je izrezbaren? Bio je to stilizirani lik žene koja sjedi s nizom koncentričnih krugova koji su prikazivali grudi i trbuh i neobičnom trokutastom glavom, uskom bradom i licem sa zagonetnim šarama. Nije to bilo mamutonsko rezbarenje, ali imao je dojam da je već negdje vidio. Nekoliko žena okruživalo je Atarou. U blizini su stajale i druge žene koje prije nije vidio, a samo su neke bile s djecom. Ona ih je neko vrijeme promatrala, a zatim progovorila gledajući u njega. Ardemun, koji je stajao sa strane, poče šepavo prevoditi na zelandonski. Džondalar mu je upravo htio predložiti da prijeđe na mamutonski, ali S'Armuna upade, reče nešto Ataroi i pogleda prema njemu. - Ja ću prevoditi - reče ona. Ataroa izreče neku siktavu primjedbu na koju su se žene oko nje nasmijale, ali S'Armuna to ne prevede. - Rekla je to .meni - izgovori ona bezizražajno. Ataroa opet poče nešto govoriti, sada Džondalaru. - Sada govorim u Ataroino ime - reče S'Armuna, počinjući prijevod. - Zašto si došao ovamo? - Nisam namjeravao doći ovamo. Doveli su me vezanog - reče Džondalar, a S'Armuna je to prevodila gotovo simultano.
- 398. - Ja samna svom Putovanju. Odnosno, bio sam. Ne znam zašto su me vezali. Nitko mi nije htio reći. - Odakle si došao? - reče Ataroa kroz S'Armunine riječi, praveći se da nije čula što je rekao. - Prošle sam zime prezimio kod Mamutonaca. - Lažeš! Došao si s juga. - Došao sam obilaznim putem. Htio sam posjetiti rodbinu koja živi na Velikoj Majci Rijeci, na južnom rubu istočnih planina. - Opet lažeš! Zelandonci žive daleko na zapadu. Kako bi mogao imati rodbinu na istoku? - Nije to laž. Putovao sam sa svojim bratom. Za razliku od S'Armunajaca, Šaramudonci su nas lijepo primili. Moj se brat tamo spario s jednom ženom. Tako su oni moja rodbina. Pun pravednog bijesa Džondalar je nastavio. Bila mu je to prva prilika da progovori pred nekim tko ga sluša. - Zar ne znate da oni koji su na Putovanju imaju pravo prolaza? Ljudi uglavnom primaju posjetitelje. S njima se izmjenjuju priče i stvari. Ali ovdje ne! Ovdje su me udarili po glavi i iako sam ranjen, ranu mi nisu liječili. Nisu mi dali ni vode ni hrane. Uzeli su mi krzneni ogrtač i nisu mi ga vratili ni kad su me natjerali van. Sto je više govorio, to se sve više ljutio. Prema njemu su doista ružno postupili. - Izveli su me van i ostavili da čekam. Nitko se drugi cijelog mog dugog Putovanja nije prema meni tako nedolično ponašao. Čak i životinje u ravnicama dijele pašu i vodu. Kakvi ste vi to ljudi? Ataroa ga prekine. - Zašto si nam pokušao ukrasti meso? - Bila je bijesna, ali se trudila da to prikrije. Iako je znala da su sve njegove riječi istinite nije joj se sviđalo što joj govori da je lošija od ostalih, a osobito joj se to nije sviđalo pred njezinim ljudima. - Nisam vam pokušavao ukrasti meso - reče Džondalar, odlučno odbijajući optužbu. S'Armunim je prijevod bio tako gladak i brz, a Džondalarova želja za razjašnjenjem tako snažna da je gotovo zaboravio na prevoditeljicu. Imao je dojam da s Ataroom razgovara izravno. - Lažeš! Vidjeli su te kako trčiš u stado koje smo lovili i to s kopljem u rukama. - Ne lažem! Pokušavao sam spasiti Ejlu. Jahala je na leđima jednog od tih konja i nisam mogao dopustiti da je odnese u ponor. - Ejla? - Zar je niste vidjeli? Ejla je žena s kojom sam putovao. Ataroa se nasmije. - Putovao si sa ženom koja jaše na leđima konja? Ako nisi putujući pripovjedač, sigurno si promašio zvanje. - Ona se nagne naprijed i uperivši prst prema njemu reče: - Sve što si rekao je laž. Ti si lažac i lopov!
- 399. - Nisam nilažac ni lopov! Rekao sam istinu i ništa nisam ukrao - uvjereno reče Džondalar, iako mu doista nije bilo čudno što mu ne vjeruje. Ako nisu vidjeli Ejlu tko bi povjerovao da su putovali sjedeći na konjskim leđima? Počelo ga je zabrinjavati hoće li moći uvjeriti Atarou da ne laže i da se nije namjerno upleo u njihov lov. A da je znao u kakvoj je doista nevolji, bio bi više nego zabrinut. Ataroa je pažljivo proučavala visokog, mišićavog, zgodnog muškarca koji je stajao pred njom umotan u kože koje je oderao sa svog kaveza. Vidjela je da je njegova plava brada za nijansu tamnija od njegove kose i primijetila je kako su njegove nevjerojatno živoplave oči uvjerljive. Osjetila je njegovu privlačnost, ali to je prizvalo i bolna sjećanja koja je dugo potiskivala i izazvalo snažnu i čudnu reakciju. Ne, ona si neće dopustiti da je neki muškarac privuče, jer bi osjećaji prema muškarcu mogli značiti prepuštanje vlasti nad njom tom muškarcu - a ona više nikad neće dopustiti nikome, a osobito muškarcu, da preuzme vlast nad njom. Ogrtač mu je uzela i ostavila ga na hladnoći iz istog razloga iz kojeg su mu uskratili vodu i hranu. U oskudici je lakše kontrolirati. Dok još uvijek imaju snage za otpor, treba ih vezati. Ali Zelandonac koji se umotao u te kože, koje nije smio imati, ne pokazuje straha, pomisli ona. Vidi ti njega, kako tu stoji tako siguran u sebe. Bio je tako prkosan i muževan, pa čak se usudio i prigovarati joj pred svima, čak i pred muškarcima u Oboru. Nije molio za milost niti joj se ulizivao kao drugi. Odlučila je slomiti ga. Svima će im pokazati kako se postupa s takvim muškarcem, a onda će on umrijeti. Ali prije nego što ga slomim, reče ona u sebi, malo ću se igrati s njim. Snažan je i bit će ga teško slomiti ako se bude opirao. Sada je na oprezu, pa ga zato moram natjerati da popusti. S'Armuna će se već nečega sjetiti. Ataroa se nagne prema šamanki i reče joj nekoliko riječi, a zatim pogleda muškarca i osmjehne se osmijehom u kojem je bilo toliko zlobe da se naježio. Džondalar nije samo ugrozio njezin autoritet, on je ugrozio i krhki svijet koji je nastao iz njezina bolesnog uma. Ugrozio je čak i njezinu slabu vezu sa stvarnošću koja je u posljednje vrijeme postajala sve slabija. - Dođi sa mnom - reče S'Armuna nakon razgovora s Ataroom. - Kamo idemo? - upita Džondalar polazeći za njom. Slijedile su ih dvije žene s kopljima. - Ataroa traži da obradim tvoju ranu. Uvela je Džondalara u nastambu na drugom kraju naselja, sličnu velikoj zemunici pred kojom je Ataroa sjedila, ali manju i s krovom koji je bio nalik kupoli. Uski i niski ulaz vodio je kroz kratki prolaz do novog niskog
- 400. otvora. Džondalar semorao prignuti i saviti koljena na putu kroz taj prolaz i niz tri stube. Samo bi dijete lako moglo ući u tu zemunicu, no unutra se Džondalar mogao potpuno uspraviti i bilo je dovoljno mjesta. Žene koje su ih slijedile ostale su vani. Kad su mu se oči prilagodile polumraku primijetio je ležaj na drugoj strani uza zid. Bio je pokriven nekim bijelim krznom... neke rijetke i neobične bijele životinje kakve su u njegovu narodu držali svetima i, kako je otkrio na svojim putovanjima, jednako tako i u drugih naroda. S potporanj a i okvira visile su sušene trave, a vjerojatno ih je bilo i u mnogim košarama i zdjelama koje su bile na policama uz zidove. Svaki Mamut ili Zelandoni lako bi se uselio i osjećao se ovdje kao kod kuće po svemu, osim po jednoj stvari. U većini naroda, ognjište ili nastamba Onoga koji služi Majku bilo je i prostor za obrede ili bi bilo uz takav prostor, i tu su također primali i goste. A ovo nije bio prostrani prostor za obrede i posjetitelje. Bio je zatvoren i djelovao je tajnovito. Džondalar je imao dojam da S'Armuna živi sama i da drugi rijetko dolaze k njoj. Gledao ju je kako trljanjem izaziva žar, dodaje sušenu balegu i nekoliko treščica, a zatim dodaje vodu u čađavu vrećastu posudu, nekadašnji želudac neke životinje razapet na okvir od kostiju. Iz jedne košare dodala je nešto suhih tvari, a kada je voda probila kroz stijenke vreće, stavila ju je izravno na vatru. Dok u njoj ima vode vreća se neće zapaliti. Iako Džondalar nije znao što je to, miris koji se počeo dizati iz lonca bio je poznat i podsjetio ga je na dom. Iznenada se sjetio zašto: bio je to miris koji se često dizao sa zelandonine vatre. Tu su otopinu upotrebljavali za ispiranje rana. - Dobro govoriš moj jezik. Jesi li dugo živjela među Zelandoncima? - upita Džondalar. S'Armuna ga pogleda i činilo se da razmišlja kako će odgovoriti. - Nekoliko godina - reče ona. - Onda znaš da Zelandonci rado primaju goste. Ne razumijem ovo. Sto sam učinio da bih zaslužio takvo ponašanje? - upita Džondalar. - I ti si doživjela gostoprimstvo Zelandonaca, zašto im ne objasniš pravo na prolaz i gostoprimstvo? To nije sa mo običaj, to je obveza. Jedini S'Armunin odgovor bio je usiljen smiješak. On je shvaćao da se ne snalazi dobro, ali još uvijek su mu ovi najnoviji doživljaji bili tako čudni da u njih nije mogao povjerovati i osjećao je gotovo djetinjastu potrebu da objasni kako bi stvari trebale izgledati, kao da bi ih to popravilo. Odlučio je pokušati na drugi način. - Kad si već tamo živjela tako dugo možda si poznavala i moju majku. Ja sam Martonin sin... - Nastavio bi, ali izraz na njezinu donekle
- 401. izobličenom licu zaustavioga je. To je lice pokazivalo toliki šok da ju je još više izobličilo. - Ti si sin Martone, rođen na Jokonanovom ognjištu? - izgovori ona napokon. - Ne, to je moj brat Joharam. Ja sam rođen na Dalanarovom ognjištu, na ognjištu čovjeka s kojim se sparila poslije. Jesi li poznavala Jokonana? - Jesam - reče S'Armuna i skrenu pogled, a zatim se pozabavi kožnim loncem u kojem je već počinjalo ključati. - Onda si sigurno poznavala i moju majku! - Uzbudi se Džondalar. - Ako si poznavala Martonu onda znaš da ja nisam lažac. Ona ne bi mogla podnijeti da njezino dijete bude lažac. Znam da to zvuči nevjerojatno - i nisam siguran ni da bih ja to povjerovao, da se nisam sam uvjerio - ali žena s kojom sam putovao doista je sjedila na leđima jednoga od konja koje su gonili preko litice. Tog je konja ona odgojila, othranila ga je kao ždrijebe, i taj konj nikad nije pripadao tom stadu. A sada ne znam ni je li živa. Moraš reći Ataroi da ne lažem! Moram je naći. Moram doznati je li živa! Džondalarove grčevite molbe nisu dobile odgovor. Žena nije dizala pogled s vreće kipuće vode koju je miješala. Ali, za razliku od Ataroe, ona nije sumnjala. Jedna od Ataroinih žena koje su sudjelovale u lovu ispričala joj je nevjerojatnu priču da je vidjela ženu koja je jahala na jednom od konja. Bila je uplašena, misleći da je to nekakav duh. S'Armuna pomisli da bi u Džondalarovoj priči moglo biti nečega, no pitala se je li to nešto prirodno ili natprirodno. - Poznavala si Martonu? - upita Džondalar prilazeći vatri, nebi li privukao njezinu pažnju. Odgovor je ionako već dobio već i spominjući svoju majku. Kad je podigla pogled lice joj nije pokazivalo ništa. - Da, nekad sam poznavala Martonu. Kad sam bila mlada poslali su me na obuku Devetoj špilji Zelandonaca. Sjedi ovdje - reče ona. Odmaknula je okvir s vatre okrenula mu leđa i dohvatila neku kožu. Trznuo se kod mu prala ranu antiseptičkom otopinom koju je pripremila, ali znao je da je njezin lijek dobar. Naučila je od njegovih ljudi. Kada je rana očišćena, S'Armuna ju je pobliže pregledala. - Neko si vrijeme bio omamljen, ali rana nije ozbiljna. Sama će zarasti. - Skrenula je pogled, a zatim rekla - Ali vjerojatno ćeš imati glavobolje. Dat ću ti nešto protiv njih. - Sada mi ništa ne treba, ali još sam žedan. Sada mi treba samo voda. Mogu li je popiti iz tvoje mješine? - upita Džondalar prilazeći velikoj
- 402. vlažnoj mješini izkoje je napunila lonac. - Ako treba, ja ću ti je napuniti. Imaš li kakvu zdjelicu? Oklijevala je, a zatim mu dodala zdjelicu s police. - Gdje ti je mogu napuniti? - upita on, popivši vodu. - Ima li ovdje kakvo mjesto za punjenje? - Ne brini - reče ona. Prišao joj je bliže i pogledao je, shvaćajući da ga neće pustiti da se slobodno mota okolo, pa čak ni po vodu. - Nismo lovili konje. Čak i da smo ih lovili, Ataroa bi morala znati da bismo u zamjenu ponudili nešto drugo, iako bi u tom velikom stadu natjeranom preko litice sigurno bilo ionako previše mesa. Samo se nadam da Ejla nije s njima. S'Armuna, moram je potražiti! - Voliš je, zar ne? - upita S'Armuna. - Da, volim - reče on. Njezin se izraz iznova promijeni. Bilo je tu nešto gorčine, ali sada je djelovala mekše. - Vraćali smo se mome domu da bismo se tamo sparili, a moram i majku obavijestiti o smrti svog mlađeg brata Tonolana. Pošli smo zajedno ali on je... umro. Majka će biti vrlo tužna. Teško je izgubiti dijete. S'Armuna kimne, ali ne reče ništa. - A onaj sprovod, što se dogodilo s onim mladićima? - Nisu oni bili mnogo mlađi od tebe - reče S'Armuna - tek dovoljno stari da donesu neke pogrešne odluke. Džondalaru se učini da joj je to vidljivo neugodno. - Kako su umrli? - upita on. - Pojeli su nešto što im je naškodilo. Džondalar nije povjerovao da mu je rekla cijelu istinu, ali prije nego što je mogao nastaviti, ona mu je u ruke stavila kože kojima se omotao i povela ga van, gdje su one dvije žene čuvale ulaz. One su išle za njim, svaka s jedne strane, ali sada ga nisu vodile natrag u zemunicu. Sada su ga vodile u ograđeni prostor, a ulaz je bio otvoren samo toliko da ga mogu ugurati unutra
- 403. 27 Pijući svoj popodnevničaj uz vatru, Ejla je zurila u travnatu ravnicu pred sobom. Zastavši da bi se Vuk mogao odmoriti, vidjela je kako se na sjeverozapadnom obzoru ocrtava golema stjenovita planina, no kao što se upadljivi vapnenački vrh gubio i utapao u dalekim maglama i oblacima, tako se izgubio i iz njezine svijesti, sada zauzete brigom za Džondalara. Njezina tragačka vještina i Vukov oštri njuh vodili su ih tragom za koji su bili sigurni da pripada onima koji su odveli Džondalara. Idući prema sjeveru neko su se vrijeme postupno spuštali, a zatim su skrenuli prema zapadu do rijeke koju je prije pregazila s Džondalarom, ali nisu je prelazili nego opet skrenuli prema sjeveru, uz rijeku, ostavljajući jasno vidljiv trag. Prve je noći Ejla prenoćila uz tu vodu i nastavila dalje sutradan. Nije bila sigurna koliko je ljudi čije tragove slijedi, ali povremeno bi u blatu vidjela nekoliko jasnih pari otisaka stopala, pa je neke već počela i prepoznavati, ali među tim tragovima nije bilo Džondalarovih. Počela je sumnjati je li on još s njima. Primijetila je da su ponekad na zemlju spuštali nešto velik