Dokument opisuje dolazak Solomona Kanea u prijeteću zemlju gdje susreće ranjenu djevojku koja ga obavještava o razbojničkoj skupini predvođenoj le Loupom. Razbojnička skupina, svjesna Kaneove reputacije, razgovara o njemu s mješavinom strahopoštovanja i prezira, dok se pripremaju na suočavanje s njim. Na kraju, Kane se suočava s le Loupom u špilji, postavljajući pitanje o njegovom spremnosti na susret sa smrću.

2. Robert E. Howard
Solomon
Kane
SOLOMON KANE

3. SADRŽAJ:
Crvene sjene
Lubanje među zvijezdama
Zveket kostiju
Mjesec lubanja
Planine mrtvih
Krila u noći
Jeka koraka

4. CRVENE SJENE

5. ODLOMAK 1.
DOLAZAK SOLOMONA
Mjesečina je nejasno svjetlucala, stvarajući srebrnastu maglicu iluzije među sjenovitim
stablima. Lagani povjetarac šaputao je dolinom, nagovještavajući da to nije samo mjesečeva
magla. Osjetio se slab miris dima.
Muškarac, čiji gaje dug i snažan korak, koji nije bio užurban, mada nepokolebljiv, od
izlaska sunca nosio mnoge kilometre, iznenada se zaustavi. Pokret među drvećem privuče
njegovu pozornost i on tiho krene prema sjenama, ruke lagano položene na dršku svog dugog,
tankog rapira.
On oprezno nastavi, očiju koje su nastojale prodrijeti kroz tamu koja je počivala među
drvećem. Ovo je bila divlja i prijeteća zemlja; smrt možda vreba ispod tog drveća. Uto
njegova ruka pade s drške i on se nagne prema naprijed. Smrt je zaista bila tamo, ali ne u
obliku koji bi njega uplašio.
"Vatre mi Hada!", promrmlja. "Djevojko! Što ti se dogodilo, dijete? Ne boj me se."
Djevojka pogleda prema njemu, njeno lice bila je mutna, bijela ruža u tami.
"Vi - tko ste - vi?", šaptom će ona.
"Ništa do lutalice, čovjek bez zemlje, ali prijatelj svima kojima je potrebno." Nježan
glas bio je ponešto neprimjeren, dolazeći od muškarca.
Djevojka se pokuša pridići, oslanjajući se na lakat, on odmah klekne i podigne je u
sjedeći položaj dok joj je glava pala na njegovo rame. Ruka mu dodirne njene grudi i ostade
crvena i vlažna.
"Reci mi." Njegov glas bio je nježan, utješan, kao kad bi netko govorio djetetu.
"Le Loup," dahne ona, njen glas je naglo postajao sve slabiji. "On i njegovi ljudi -
obrušili su se na naše selo - kilometar u dolinu. Pljačkali su... Klali... Spalili..."
"To je dakle bio dim koji sam osjetio," promrmlja čovjek. "Nastavi, dijete..."
"Pobjegla sam. On, Vuk, slijedio me, i uhvatio..." Riječi zamriješe u strašnoj tišini.
"Razumijem, dijete. Onda...?"
"Onda, on, on, ubo me je, svojim bodežom... Oh, blaženi sveci! Milosti..."
Iznenada, tanki lik zamalaksa. Muškarac je spusti na zemlju i lagano dodirne njeno čelo.
"Mrtva!", promrmlja.
Polako ustane i mehanički obriše ruke o ogrtač. Tamni, prijeteći izraz lica pade na
njegovo tmurno čelo. Ipak, on se ne zavjetuje na nešto divlje, nesmotreno, ne zakune se
svecima ili demonima.
"Ljudi će umrijeti zbog ovoga," reče on hladno.

6. ODLOMAK 2.
VUČJA JAZBINA
"Ti si budala!" Riječi hladno zarežaše, što smrzne slušačevu krv. Onaj koji je upravo
prozvan budalom neveselo ponikne pogledom bez da odgovori.
"Ti i svi drugi koje vodim!" Govornik se nagne prema naprijed, udarajući, da naglasi
riječi, šakom o grubi stol između njih. Bio je visok, vitko građen čovjek, savitljiv kao leopard,
sa suhim, okrutnim grabežljivim licem. Oči su mu plesale i sjale od lakoumne poruge.
Momak kome je govorio odvrati neveselo: "Taj Solomon Kane je demon iz pakla,
kažem ti."
"Pih! Tupoglavče! On je čovjek koji će umrijeti od metka ili mača."
"Tako su mislili Jean, Juan i La Costa," odgovori drugi mrgodno. "Gdje su? Pitaj
planinske vukove koji trgaju meso s njihovih mrtvih kostiju. Gdje se taj Kane sakrio?
Pretražili smo planine i doline, uzduž i poprijeko, i nismo mu našli ni traga. Kažem ti, Le
Loup, on dolazi iz pakla. Znao sam da nas ništa dobro neće snaći zbog toga što smo objesili
onog svećenika prije mjesec dana."
Vuk nestrpljivo zadobuje po stolu. Njegovo ljutito lice, usprkos borama od divljeg
života i razvratništva, bilo je lice mudraca. Praznovjerje njegovih sljedbenika nije ga se
doticalo.
"Pih! Ponovno kažem. Momak je našao neku spilju ili tajnu dolinu za koju ne znamo i
ondje se danju skriva."
"A noću nas napada i kolje," tmurno odvrati drugi. "Lovi nas kao vuk jelena - Boga mi,
Le Loup, nazvao si sebe Vukom, ali mislim da si napokon sreo bjesnijeg i lukavijeg vuka
nego si ti sam! Prvo smo saznali za ovog čovjeka kad smo pronašli Jeana, najgoreg razbojnika
koji još nije obješen, pribijenog o stablo njegovim vlastitim mačem probijenim kroz grudi, i
slovima SLK urezanima na njegov mrtvi obraz. Onda je Španjolac Juan oboren i nakon što
smo ga našli, živio je još dovoljno dugo da nam kaže da ga je ubio Englez, Solomon Kane,
koji se zakleo da će uništiti čitavu našu družinu! Što potom? La Costa, mačevalac, drugi do
tebe, krenuo je kunući se da će naći tog Kanea. Tako mi demona prokletstva, čini se da ga je
sreo! Jer našli smo njegovo mačem probijeno tijelo na litici. Što sada? Zar ćemo svi pasti pred
tim engleskim zlotvorom?"
"Istina, pobio je naše najbolje ljude," promrmlja vođa razbojnika. "Uskoro će se ostali
vratiti s našeg malog puta do pustinjaka; onda ćemo vidjeti. Kane se ne može zauvijek
skrivati. Onda - ha, što je to bilo?"
Njih dvojica naglo se okrenu kad je sjena pala na stol. Na ulazu u spilju, koju su
pretvorili u razbojničku jazbinu, čovjek je posrtao. Oči su mu bile široke i zureće; njihao se na
nesigurnim nogama, a tamna crvena mrlja sušila mu se na kaputu. On krene par teturavih
koraka naprijed, zatim pade preko stola i sklizne s njega na pod.
"Pakleni vragovi!", opsuje Vuk, primajući ga i dižući na stolac. "Gdje su drugi, proklet
bio?"
"Mrtvi! Svi su mrtvi!"
"Kako? Sotona te prokleo, govori!" Vuk divlje prodrma čovjeka, dok je drugi razbojnik
zurio, očiju raširenih od straha.
"Došli smo do pustinjakove kolibe kad se mjesec digao." promrmlja. "Ja sam ostao vani
na straži, drugi su ušli unutra mučiti pustinjaka - da ga natjeraju da oda - skriveno mjesto -
gdje mu je zlato."

7. "Da, da! I što onda?" Vuk je nestrpljivo bjesnio.
"Onda se svijet obojio u crveno - u kolibi se diže rika i crvena kiša obli dolinu. Kroz nju
vidio sam pustinjaka i visokog čovjeka u crnom kako dolaze iza drveća..."
"Solomon Kane!", dahne razbojnik. "Znao sam! Ja..."
"Tiho, budalo!", zareži vođa. "Nastavi!"
"Pobjegao sam. Kane me slijedio, ranio me ali sam pobjegao, njemu, došao, ovdje,
prvi..."
Čovjek naglo padne naprijed na stol.
"Sveci i demoni!", bjesnio je Vuk. "Kako izgleda, taj Kane?"
"Kao... Sotona..."
Glas se razvuče u tišini. Mrtvac sklizne sa stola, u crvenoj gomilici ležeći na podu.
"Kao sotona!", blebetao je drugi razbojnik. "Rekao sam ti! Ovo je sam Rogati! Kažem
ti..."
On se zaustavi kada se uplašeno lice pojavi na ulazu u pećinu. "Kane?"
"Da." Vuk je bio previše uzrujan da laže. "Budi na straži, Le Mon; za tren Štakor i ja
ćemo biti s tobom."
Le Mon se povuče i Le Loup se okrene prema ovom drugom.
"Ovo je kraj bande," reče. "Ti, ja i taj lopov Le Mon, to je sve što je preostalo. Što
predlažeš?"
Štakorove blijede usne jedva oblikovaše riječ: "Bjež'mo!"
"U pravu si. Uzmimo dragulje i zlato iz škrinja i bježimo tajnim prolazom."
"A Le Mon?"
"Nek stražari dok ne budemo spremni. A zatim, zašto dijeliti blago na tri dijela?"
Slabi osmijeh dotakne Štakorove opake crte lica. Onda ga iznenadna misao dotuče.
"On," pokaže na tijelo na podu, "rekao je: 'Došao sam ovdje prvi.' Znači li to da će ga
Kane slijediti ovamo?" I dok je Vuk nestrpljivo klimao drugi se okrene prema škrinjama,
brzinom koja je sve govorila.
Treperava svijeća na grubom stolu osvjetljavala je čudni i divlji prizor. Svjetlost,
nesigurna i rasplesana, svjetlucala je crveno na jezercu krvi koje se polako širilo u kome je
ležao mrtvac; plesala je po gomilicama dragulja i zlatnika u žurbi ispražnjenih na pod iz
mjedom okovanih škrinja naslaganih uza zid; a blistala je i u očima Vuka s istim sjajem koji
je blistao na njegovom bodežu.
Škrinje su bile prazne, njihovo blago ležalo je u blistavoj hrpi na krvavom podu. Vuk se
zaustavi, osluškujući. Vani, sve je bilo tiho. Nije bilo mjesečine i Le Loupova oštra mašta
zamisli tamnog ubojicu, Solomona Kanea, kako klizi kroz tamu, kao sjena među sjenama. On
se iskrivljeno naceri; ovaj put, Englez će biti poražen.
"Još je jedna škrinja neotvorena," reče on, pokazujući.
Štakor, gunđajući od iznenađenja, sagne se nad pokazanu škrinju. Mačjim pokretom
Vuk se baci na njega, zabijajući svoj bodež do balčaka među lopatice Štakorovih leđa. Štakor
se tiho sruši na pod.
"Zašto dijeliti na dvoje?", promrmlja Le Loup, otirući svoju oštricu o mrtvačev prsluk.
"A sada Le Mon."
Krene prema vratima zaustavi se i ustukne.
Prvo je mislio da je to sjena čovjeka koji stoji na vratima; a zatim ugleda čovjeka
samog, mada tako tamnog i tako nepomičnog da je, u slaboj svjetlosti svijeće, neobično
nalikovao sjeni.
Visok čovjek, visok kao Le Loup, odjeven u crno od glave do pete, u običnu odjeću koja
mu je dobro pristajala i bila u skladu s njegovim tmurnim licem. Duge ruke i široka ramena
govorila su o mačevaocu, jednako jasno kao i dugi rapir u njegovoj ruci. Crte lica bile su
olovne i mrke. Neka duboka bljedoća davala mu je izgled prikaze u nejasnoj svjetlosti, dojam

8. koji se pojačavao sotonskom tminom njegova namrštenog čela. Oči, velike, duboko
postavljene i netrepćuće, fiksirale su razbojnika, a gledajući u njih Le Loup nije mogao
zaključiti koje su boje. Čudno, đavolski izgled donjeg dijela lica bio je ponešto narušen
visokim, širokim čelom, koje je djelomično bilo skriveno šeširom bez pera.
To čelo otkrivalo je sanjara, idealista, povučenu osobu, baš kao što su ga oči i tanki,
ravni nos prikazivali kao fanatika. Promatrač bi bio zapanjen pogledima dvojice muškaraca
koji su stajali ondje, jedan nasuprot drugome. Oči obojice govorile su o neizrečenoj dubini
moći, ali tu je sličnost prestajala.
Oči razbojnika bile su krute, gotovo neprozirne, s čudnom iskrećom plitkoćom koja je
reflektirala tisuću promjenjivih svjetala i odsjaja, poput nekog čudnog dragulja; bilo je poruge
u tim očima, okrutnosti i nemara.
Oči čovjeka u crnom, s druge strane, duboke i zureće ispod jakih obrva, bile su hladne,
ali duboke; zureći u njih netko bi pomislio da gleda u beskonačne ledene dubine.
Sada se oči sukobiše i Vuk, koji je navikao da ga se boje, osjeti kako mu se čudna
hladnoća spušta niz kralješnicu. Bio mu je to novi osjećaj - novo uzbuđenje za nekoga tko za
uzbuđenje živi, i on se naglo nasmije.
"Ti si, pretpostavljam, Solomon Kane?", upita, uspijevajući ostati prilično ravnodušan.
"Ja sam Solomon Kane." Glas je bio zvonak i moćan. "Jesi li spreman na susret sa
svojim Bogom?"
"Dakle, Monsieur," Le Loup odgovori, klanjajući se, "uvjeravam vas da sam spreman,
koliko ću to ikada biti. Mogao bih Monsieuru postaviti isto pitanje."
"Bez sumnje sam krivo postavio pitanje," reče Kane mračno. "Ispravit ću ga: Jesi li
spreman sresti se sa svojim gospodarom, vraže?"
"Što se toga tiče, monsieur", Le Loup je proučavao svoje nokte, s namjernim nemarom,
"moram reći da sam se do sada mnogo zadužio na račun njegovog rogatog veličanstva, mada
doista nemam namjeru to učiniti - bar ne još neko vrijeme."
Le Loup nije dvojio o sudbini La Mona; Kaneova prisutnost u spilji bila je dovoljan
odgovor kojemu nije trebalo tragova krvi na njegovom rapiru.
"Ono što želim znati, monsieur," reče razbojnik, "zašto ste se, za vražje ime, tako
okomili na moju družbu i kako ste uspjeli uništili i posljednju budalu?"
"Na vaše posljednje pitanje lako ću odgovoriti, gospodine," odvrati Kane. "Ja sam sam
proširio priču da pustinjak sakriva zlato, znajući da će to privući vaš šljam, kao što strvina
privlači lešinare. Danima i noćima promatrao sam kolibu, a noćas, kada sam vidio vaše
zločince kako dolaze, upozorio sam pustinjaka i zajedno smo se sakrili među drvećem iza
kolibe. Tada, kad su zločinci ušli, zapalio sam kremenom i kresivom trag koji sam ostavio i
plamen je projurio među drvećem, poput crvene zmije, sve dok nije došao do baruta, koji sam
postavio ispod poda kolibe. I onda su koliba i trinaest grešnika otišli u pakao, u velikoj rici
plamena i dima. Istina, jedan je pobjegao, ali njega bih ubio u šumi da nisam pao, zaplevši se
na korijen, što mu je dalo vremena da mi pobjegne."
"Monsieur," reče Le Loup još jednom se duboko klanjajući, "divim vam se, kao hrabrom
i prepredenom neprijatelju. Ipak, recite mi sljedeće: Zašto ste me slijedili, kao što vuk slijedi
jelena?"
"Prije nekoliko mjeseci," reče Kane mršteći se, sve više prijeteći, "vi i vaši zlotvori
razorili ste malo selo u dolini. Poznati su vam detalji, više nego meni. Bila je ondje djevojka,
još dijete, koja je, nadajući se da će pobjeći vašoj požudi, pobjegla u dolinu; ali vi, vi šakali iz
pakla, uloviste je i ostaviste je, obeščašćcnu i na samrti. Našao sam je tamo, i nad njenim
mrtvim likom odlučio sam da ću vas poloviti i ubiti."
"Hm," zamišljeno će Vuk. "Da, sjećam se jadnice. Mon Dieu, dakle nježni sentiment
stupa na scenu! Monsieur, nisam vas smatrao zaljubljivim čovjekom; ne budite ljubomorni,
dobri momče, ima još mnogo bludnica."

9. "Le Loup, spremite se!" uzvikne Kane, sa strašnom mržnjom u glasu, "Nikada još nisam
ubio čovjeka mučeći ga, ali Boga mi, gospodine, vi me izazivate!"
Ton i neočekivani zavjet, osobito dolazeći od Kanea, malo otrijezni Le Loupa; njegove
se oči suziše i njegova se ruka pomakne prema rapiru. Na trenutak u zraku je bilo napetosti;
onda se Vuk namjerno opusti.
"Tko je bila djevojka?", upita nemarno. "Vaša žena?"
"Nikada je ranije nisam vidio," odgovori Kane.
"Nom d'un nom!", opsuje razbojnik. "Kakav ste vi to čovjek, monsieur, koji kreće u
ovakvu zavadu samo da bi osvetio jadnicu koju nije poznavao?"
"To je, gospodine, moja stvar; dovoljno je da to činim."
Kane nije mogao objasniti, čak ni samom sebi, niti je to ikad sebi pokušao objasniti
zašto su istinskom fanatiku njegovi nagoni dovoljan razlog za djelovanje.
"U pravu ste, monsieur." Le Loup je pokušavao dobiti na vremenu; neprimjetno je
uzmicao, centimetar po centimetar, što je bila vještina koja nije pobuđivala sumnju, čak ni
dok su ga ovako motrili, kao sokol. "Monsieur," reče on, "vjerojatno ćete reći da ste tek
plemeniti kavalir, naišavši kao pravi Galahad, štiteći slabe; ali vi i ja znamo drugačije. Ondje
na podu leži kraljevska otkupnina. Podijelimo je mirno; tada ako vam se ne svidi moje
društvo, pa - nom d'un nom! - otići ćemo svaki svojim putem."
Kane se nagne naprijed, strašna prijetnja rasla je u njegovim hladnim očima. Izgledao je
kao kondor koji se sprema baciti na svoju žrtvu.
"Gospodine, smatrate li me za jednakog zločinca kakav ste vi sam?"
Iznenada, Le Loup zabaci glavu, dok su mu oči plesale i skakale od divlje poruge i neke
vrste luđačkog nemara. Njegov smijeh je odjekivao.
"Bogovi pakla! Ne, vi ludo, ne smatram vas za istu klasu kakva sam ja! Mon Dieu,
monsieur Kane, imate doista težak zadatak ako namjeravate osvetiti sve jadnike kojima sam
ukazao svoju naklonost!"
"Aveti smrti! Kako tratim vrijeme pregovarajući s ovim istinskim nitkovom!", Kane
zareži krvožednoga glasa i njegova vitka figura jurne naprijed, kao napeti luk kad ga se
iznenada otpusti.
U isti tren Le Loup, s divljim smijehom, krene unazad, jednako brzo kao i Kane. Njegov
izbor trenutka bio je savršen; ispruženim rukama dohvati stol i odgurne ga u stranu, zavijući
spilju u tamu, kad se svijeća srušila i ugasila.
Kaneov rapir zapjeva poput strijele u tami, dok je zamahivao, slijepo i silovito.
"Adieu, monsieur Galahad!" Poruga dođe negdje ispred njega, ali Kane, bacajući se
prema zvuku, s divljim bijesom zbunjenog gnjeva, sudari se sa zidom koji nije mario za
njegov napad. Od nekud kao da je dolazio eho podrugljivog smijeha.
Kane se okrene, očiju fiksiranih na mutni obris izlaza, misleći kako će njegov neprijatelj
pokušati proći pokraj njega van iz spilje; ali ništa se ondje nije vidjelo i kad pipajući rukama
pronađe svijeću i zapali je, spazi daje spilja prazna, osim njega i mrtvih ljudi na podu.

10. ODLOMAK 3.
PJEV BUBNJEVA
Preko tamne vode šapat je dolazio: bum, bum, bum! - turobno opetujući. Iz daljine, i još
slabiji, šaptao je drugi zvuk: trum, truum, trum! Naprijed i nazad išle su vibracije bubnjeva
koji su razgovarali. Kakve su priče nosili? Kakve čudovišne tajne šaputali preko tamnih,
sjenovitih bespuća neoznačene džungle?
"Sigurni ste da je to luka gdje je španjolski brod uplovio?"
"Da, senhor; crnac se kune da je ovo zaljev gdje je bijeli čovjek ostavio brod i otišao u
džunglu." Kane strogo kimne.
"Onda me ostavite, ovdje na obali, samoga. Čekajte sedam dana; tada, ako se ne vratim i
ako ne čujete od mene, otplovite kuda god vam je volja."
"Da, senhor."
Valovi su lijeno zapljuskivali bokove čamca koji je Kanea nosio na obalu. Selo koje je
tražio bilo je na obali rijeke, ali udaljeno od zatona, džunglom skriveno od pogleda s broda.
Kane je, čini se, odabrao vrlo opasan put, jer išao je na obalu noću, zbog razloga samo
njemu znanih, jer ako je čovjek kojeg traži u selu, nikad ne bi došao do njega danju. Kako god
bilo, poprilično je riskirao usuđujući se noću ući u džunglu, ali cijeli svoj život navikao je
krajnje riskirati. Sad se kockao svojim životom zbog slabe šanse da će prispjeti u crnačko
selo, pod pokrovom noći i bez znanja seljana.
Na obali napusti čamac, promrmljavši nekoliko naredbi, a kad su se veslači udaljili
prema brodu, koji je bio usidren na određenoj udaljenosti od zaljeva, okrene se i nestane u
tami džungle. S mačem u jednoj ruci i bodežom u drugoj, probijao se prema naprijed,
nastojeći se kretati u pravcu iz kojega su bubnjevi i dalje mrmljali i gunđali.
Kretao se kradomice, lakim pokretima, kao leopard, oprezno opipavajući put, svakog
živca spremnog i napetog, ali put nije bio lak. Vitice su ga spoticale i udarale mu u lice,
usporavajući njegovo napredovanje; bio je prisiljen pipkati na slijepo između ogromnih
debala drveća koje se nadvijalo, a svugdje oko njega, u grmlju, odjekivalo je nejasno i
prijeteće šuškanje i sjene koje su se kretale. Triput mu je noga dotakla nešto što se pomaklo
pod njom i otpuzalo dalje, i jednom je krajičkom oka uhvatio prijeteće mačje oči među
drvećem. Nestale su, međutim, kad se približio.
Trum, trum, trum, odjekivala je neprekidna monotonija bubnjeva: rat i smrt (govorili
su); krv i požuda; ljudska žrtva i ljudska gozba! Duša Afrike (rekoše bubnjevi); duh džungle;
pjesma bogova tame uokolo, bogova koji riču i mrmljaju, bogova za koje su ljudi znali kad su
zore bile mlade, zvjerskih očiju, razjapljenih usta, ogromnih trbuha, krvavih ruku, crnih
bogova (pjevaše bubnjevi).
Sve to i još više tutnjali su i rikali bubnjevi Kaneu, dok se probijao kroz šumu. Negdje u
njegovoj duši žica je bila pogođena i odgovarala je. I ti si od noći (pjevaše bubnjevi); snaga je
tame, snaga je iskonskog u tebi; vrati se kroz vrijeme; dopusti da te naučimo, dopusti da te
naučimo (pjevaše bubnjevi).
Kane izađe iz guste džungle na jasno oblikovan put. U daljini kroz drveće dolazio je sjaj
selskih vatri, vatri koje su sjale kroz ograde. Kane brzo krene niz put.
Kretao se tiho i oprezno, mač isukan pred njim, očiju koje su se naprezale uhvatiti bilo
koji nagovještaj pokreta u tami pred njim, drveće se nadvijalo poput mračnih divova sa svake
strane; ponekad su njihove grane bile tako isprepletene nad putem da ga je mogao samo
nazirati pred sobom.

11. Poput tamnog duha kretao se sjenovitim putem; uznemireno zureći i osluškujući; ipak
nije bilo nikakvog upozorenja kad se veliki, nejasni teret digao kroz sjenke i nijemo se
obrušio na njega.

12. ODLOMAK 4.
CRNI BOG
Trum, trum, trum! Odnekud, oslabljene monotonije, kandenca se nastavljala, iznova i
iznova, noseći istu temu: "Budalo - budalo - budalo!" Sad bi bila udaljena, sad kao da je
mogao ispružiti ruku i dodirnuti je. Spajala se sa bubnjanjem u njegovoj glavi, sve dok dvije
vibracije nisu postale jedno: "Budalo - budalo - budalo - budalo..."
Magla izblijedi i nestade. Kane pokuša podići ruku do glave, ali otkrije kako su mu ruke
i noge vezane. Ležao je na podu kolibe - sam? Iskrivi se kako bi promotrio mjesto. Ne, iz
tame dva oka su bljeskala prema njemu. Lik se uobliči i Kane i dalje zbunjen, pomisli kako
gleda u čovjeka koji ga je onesvijestio. Ipak ne; ovaj čovjek ne bi mogao zadati takav udarac.
Bio je suh, uveo i smežuran. Jedina stvar koja se činila živa na njemu bile su njegove oči, a
one su se doimale poput zmijskih.
Čovjek se šćućurio na podu kolibe, blizu vrata, gol, izuzev krpe na preponama i
uobičajene gomile nakita, narukvica i grivni. Čudni fetiši od slonovače, kostiju i kože,
životinjske i ljudske, ukrašavali su njegove ruke i noge. Iznenada i neočekivano on progovori
engleski. "Ha, budan, bijeli čovjek? Zašto došao ovamo, eh?" Kane postavi nezaobilazno
pitanje, po navici bijele rase. "Govoriš mojim jezikom - kako to?" Crnac se naceri.
"Ja rob - prije puno vremena, momak. Ja, N'Longa, ju-ju čovjek, ja, velika amajlija.
Nema crnog čovjeka poput mene! Ti bijeli čovjek, ti loviš brata?"
Kane frkne. "Ja? Brata? Tražim čovjeka, da." Crnac klimne.
"Možda ga nađeš, eh?"
"On će umrijeti!"
Ponovno se Crnac naceri. "Ja moćan ju-ju čovjek," izjavi on nepovezano. Sagne se
bliže. "Bijelog čovjeka loviš, oči kao leopard, eh? Da? Ha! Ha! Ha! Ha! Čuj, bijeli čovjek:
čovjek-očiju-leoparda, on i poglavica Songa napravili moćan pakt; krvna braća sada. Ne reci
ništa, ja pomoći; ti pomoći ja, eh?"
"Zašto bi mi pomogao?", upita Kane sumnjičavo.
Ju-ju čovjek sagne se bliže i šapne: "Bijeli čovjek Songina desna ruka; Songa moćniji od
N'Longa. Bijeli čovjek moćni ju-ju! N'Longa bijeli brat ubiti čovjeka-oči-leoparda, biti krvni
brat s N'Longa, N'Longa moćniji od Songa, svečani dogovor."
I poput mračnog duha on odleprša iz kolibe, tako naglo da Kane nije bio siguran da
cijeli događaj nije bio san.
Izvana je Kane mogao vidjeti vatre. Bubnjevi su i dalje bubnjali, ali ovako blizu zvukovi
su se spajali i miješali i nagonske vibracije su bile izgubljene. Sve se činilo barbarskom
bukom, bez ritma ili razloga, a ipak, postojao je podrugljivi prizvuk, divlji i bestidan. "Laži,"
pomisli Kane, dok mu se u umu kovitlalo, "džungla laže poput žene koja poziva čovjeka u
propast."
Dva ratnika uđoše u kolibu - crni divovi, strašno obojani i naoružani grubim kopljima.
Podigoše bijelca i ponesu ga iz kolibe. Ponesu ga preko otvorenog prostora, naslone ga na
uspravni stup i zavežu ga. Iznad njega, iza njega i sa strane veliki polukrug crnih lica iskosa
ga je promatrao i nestajao u svjetlosti vatre kako su plameni rasli i padali. Ondje pred njim
izranjao je strašan i prosti lik - crna, bezoblična stvar, groteskna parodija ljudskog.
Nepomični, zamišljeni, krvlju poškropljeni i poput bezoblične duše Afrike, užasni. Crni Bog.
A ispred i sa svake njegove strane, na grubo načinjenom tronu od tikovine, sjedila su
dva lika. Onaj koji je sjedio desno bio je crnac, ogroman, nezgrapan, divovska i odvratna

13. masa tamnog mesa i mišića. Male oči, poput veprovih, treptale su na griješno obojenom licu;
velike, mlitave, crvene usne naglašavale su putenu oholost.
Drugi...
"Ah, monsieur, ponovno se srećemo." Govornik je bio daleko od ugodnog zločinca koji
se rugao Kaneu u spilji u planinama. Odjeća mu je bila u dronjeima; bilo je više bora na
njegovu licu; pogrbio se u godinama koje su prošle. Ipak, oči su mu i dalje sjale i plesale
svojim starim nemarom i glas mu je i dalje nosio isti podrugljivi ton.
"Posljednji put kad sam čuo taj prokleti glas," reče Kane mirno, "bilo je to u spilji, u
tami, kad ste pobjegli poput progonjenog štakora."
"Da, pod drugim okolnostima," odgovori Le Loup bezosjećajno. "Što ste učinili nakon
što ste tapkali poput slona u mraku?"
Kane je oklijevao: "Napustio sam planinu..."
"Kroz glavni ulaz? Da? Mogao sam misliti da ste preglupi pronaći tajna vrata. Rogova
mi vražjih, da ste gurnuli škrinju sa zlatnom bravom, koja je stajala uza zid, vrata bi vam se
otvorila i otkrila tajni prolaz kroz koji sam otišao."
"Slijedio sam vas do najbliže luke i ukrcao se na brod i slijedio vas do Italije, gdje sam
otkrio da ste nestali."
"Da, sveca mu, gotovo ste me ulovili u Firenci. Ho! Ho! Penjao sam se kroz stražnji
prozor, dok je monsieur Galahad udarao po vratima krčme. I da vam konj nije počeo šepati
uhvatili biste me na putu za Rim. Ponovno, brod kojim sam otplovio za Španjolsku tek štoje
isplovio, kad je monsieur Galahad dojahao na dok. Zašto me tako slijedite? Ne razumijem."
"Jer ste zločinac kojem je suđeno da ga ubijem," odvrati Kane hladno. Nije shvaćao.
Cijeli svoj život lutao je svijetom pomažući slabima i boreći se protiv ugnjetavača, a da nije
znao, ni pitao zašto. Bila je to njegova opsesija, pokretačka sila njegovog života. Okrutnost i
tiranija prema slabima tjerala je crveni plamen bijesa, divlji i trajan, kroz njegovu dušu. Kad
bi puni plamen njegove mržnje oslabio i popustio nije mogao mirovati dok njegova osveta ne
bi bila do kraja ispunjena. Ako je uopće o tome razmišljao, razmišljao bi o sebi kao ispunjenju
Božjeg suda, posudi bijesa koja se trebala sručiti na duše pokvarenih. Ipak, Solomon Kane
nije bio, u pravom smislu riječi, pravi puritanac, mada je to o sebi mislio.
Le Loup slegne ramenima. "Razumio bih da sam se osobno o vas ogriješio. Mon Dieu!
Ja sam, također, slijedio svoje neprijatelje preko svijeta, ali, mada bih vas sa zadovoljstvom
ubio i opljačkao, ja nikada nisam čuo za vas dok mi niste objavili rat."
Kane je bio tih, bijes ga je obuzimao. Mada to nije shvaćao, Vuk je za njega bio više od
neprijatelja; razbojnik je Kaneu simbolizirao sve stvari protiv kojih se puritanac borio čitav
svoj život: okrutnost, uvrede, ugnjetavanje i tiraniju.
Le Loup naruši njegova osvetoljubiva razmišljanja: "Što ste učinili s blagom, koje sam -
bogova mi u Hadu! - godinama skupljao? Vrag ga uzeo, dok sam bježao imao sam vremena
zgrabiti samo šaku zlatnika i nakita."
"Uzeo sam koliko mi je trebalo da vas ulovim. Ostatak sam dao seljanima koje ste
opljačkali."
"Sveci i vragovi!" opsuje Le Loup. "Monsieur, vi ste najveća budala koju sam sreo.
Odbaciti toliko bogatstvo - Sotone mu, bijesnim razmišljajući kako je u rukama priprostih
seljaka, divljih kmetova! Ipak, ho! Ho! Ho! Krast će i ubijati jedni druge zbog njega! To je u
ljudskoj prirodi."
"Da, proklet bio!", plane Kane iznenada, pokazujući da mu savjest nije na miru. "Bez
sumnje da hoće, jer su lude. Ipak, što sam mogao učiniti? Da sam ga ostavio tamo ljudi bi
umirali, gladni i bosi, jer nemaju. Štoviše, netko bi ga našao i ukrao i pokolj bi ionako došao.
Vas treba kriviti, jer da je to blago ostalo kod svojih pravih vlasnika, takva se nevolja ne bi
pojavila."

14. Vuk se naceri, ne odgovarajući. Kaneove rijetke psovke, s obzirom da nije bio prost
čovjek, imale su dvostruki efekt i uvijek su iznenadile slušatelja, bez obzira koliko okrutan i
grub bio.
Kane je bio taj koji je potom progovorio: "Zašto ste pobjegli od mene preko svijeta?
Zapravo me se ne bojite."
"Ne, u pravu ste. Doista, ne znam; možda je bijeg navika koje se teško riješiti. Pogriješio
sam kad vas nisam ubio one noći u planinama. Siguran sam da bih vas mogao ubiti u poštenoj
borbi, a ipak nisam nikada, sve do sada, pokušao dobiti vas u zasjedu. Nekako vas nisam želio
sresti, monsieur - moj hir, tek hir. A onda - mon Dieu! - možda sam uživao u novom osjećaju
- a mislio sam da više nema uzbuđenja u životu. I tako, čovjek mora biti ili lovac ili lovljen.
Sve do sada, monsieur, ja sam bio lovljeni, ali dosadila mi je ta uloga - mislio sam da ste
izgubili trag."
"Crni sluga, doveden iz ovog kraja, rekao je kapetanu portugalskog broda za bijelog
čovjeka koji je sišao sa španjolskog broda i otišao u džunglu. Čuo sam za to i unajmio brod,
platio kapetanu da me ovdje doveze."
"Monsieur, cijenim vaš pokušaj, ali morate cijeniti i vi mene! Sam sam došao u ovo selo
i sam sam među divljacima i kanibalima - s nešto malo znanja jezika kojeg sam naučio od
roba na brodu - osvojio povjerenje kralja Songa i istisnuo onog glumca, N'Longu. Hrabriji
sam čovjek od vas, monsieur, jer nisam imao brod na koji bih se vratio, a vas brod čeka."
"Divim se vašoj hrabrosti," reče Kane, "ali vi ste zadovoljni da vladate među kanibalima
- vi ste najcrnja duša među njima. Ja se namjeravam vratiti među svoje ljude, nakon što vas
ubijem."
"Vaša samouvjerenost bi bila vrijedna divljenja, da nije smiješna. Ho, Gulka!"
Divovski Crnac došulja se među njih. Bio je najveći čovjek koga je Kane ikada vidio,
mada se kretao lako i gipko poput mačke. Ruke i noge bile su mu kao stabla, a veliki, izbočeni
mišići su se napinjali pri svakom pokretu. Majmunolika glava bila je položena ravno među
divovska ramena. Njegove velike, tamne šake bile su kao šape majmuna, a čelo se nadvijalo
nad zvjerske oči. Spljošteni nos i velike, debele crvene usne upotpunjavale su ovu sliku
primitivne, požudne divljine.
"Ovo je Gulka, ubojica gorila," reče Le Loup. "On je taj tko vas je čekao u zasjedi i
onesvijestio. Vi ste i sami poput vuka, monsieur Kane, ali čim je vaš brod uplovio postali ste
meta mnogih očiju, a da ste imali sve moći leoparda ne biste vidjeli ni čuli Gulka. On lovi
najstrašnije i najvještije zvijeri, u njihovim rodnim šumama, sve do sjevera, zvijer-ko-ja-hoda-
kao-čovjek, kakva je ta koju je ubio prije nekoliko dana."
Kane, slijedeći Le Loupov prst, primijeti čudnu, čovjekoliku stvar koja je visjela s krova
kolibe. Nazupčana kuka kroz njegovo tijelo, držala ga je ondje. Kane je jedva mogao razabrati
njegove crte u svjetlosti vatre, ali ta strašna, čupava stvar imala je čudne, čovjekolike
karakteristike.
"Ženka gorile koju je Gulka ubio i donio u selo," reče Le Loup.
Divovski crnac spusti se blizu Kanea i zagleda se u bjelčeve oči. Kane ozbiljno odvrati
pogled i naposljetku crnčeve oči poniknuše neveselo i on se povuče malo dalje. Pogled u
puritančevim strašnim očima probio je primitivni pogled ubojice gorila do u dušu i po prvi put
u svom životu on osjeti strah. Da se oslobodi toga on baci izazivajući pogled oko sebe; onda, s
neočekivanom animalnošću, udari o svoja velika prsa, koja odjeknuše, široko se naceri i
savije svoje moćne ruke. Svi su šutjeli. Praiskonska bestijalnost ima svoje faze i razvijeniji
tipovi gledaju na nju s različitim osjećajima zabave, tolerancije ili prezira.
Gulka kradimice baci pogled na Kanea da vidi da li ga bijelac promatra, onda iznenada
zvjerski rikne, baci se naprijed i povuče jednog čovjeka iz polukruga. Dok je uplašena žrtva
vrištala za milošću div ju baci na grubi oltar ispred sjenovitog idola. Koplje se digne i vrisak
se utiša. Crni Bog pogleda, njegove čudovišne crte lica kao da su imale zlokobni izraz u

15. treperavoj svjetlosti vatre. Dobio je piće; da li je Crni Bog bio zadovoljan pribavljenim -
svojom žrtvom?
Gulka ustukne nazad i stane pred Kanea, mašući krvavim kopljem pred bjelčevim licem.
Le Loup se nasmije. Iznenada pojavi se N'Longa. Pojavio se kao iz ničega; odjednom je
stajao tamo, pored stupa za koji je Kane bio vezan. Životni vijek proveden u izučavanju
umjetnosti iluzija dao je ju-ju čovjeku veliko znanje o pojavljivanju i nestajanju - koje je
naposljetku ovisilo samo o izboru trenutka da se privuče pažnja gledatelja.
On odgurne Gulku u stranu, silnim pokretom i čovjek-gorila posrne unazad, kao da se
hoće skloniti od N'Longova pogleda - da bi se potom, s iznimnom brzinom okrenuo i
otvorenom rukom silovitim udarcem udario ju-ju čovjeka po glavi. N'Longa se sruši kao
oboreni vol i u trenu ga dohvatiše i svezaše za stup do Kanea. Nesiguran mrmor dođe od
crnaca, ali zamre kad Kralj Songa bijesno pogleda prema njima.
Le Loup se zavali na svoj tron, glasno se smijući.
"Trag završava ovdje, monsieur. Stara luda je mislio da ne znam za njegovu zavjeru!
Bio sam pred kolibom i čuo onaj vaš zanimljivi razgovor. Ha! Ha! Ha! Crni Bog mora piti,
monsieur, ali nagovorio sam Songa da vas dvojicu spali; tako ćemo više uživati, mada ćemo
se, bojim se, morati odreći uobičajene gozbe. Jer kad vam se vatra zapali pod nogama, ni sam
đavol ne može vaša tijela spasiti da ne postanu samo pougljene kosti."
Songa nešto nestrpljivo vikne i Crnci dođoše noseći drvo, koje nagomilaše oko
N'Longinih i Kaneovih nogu. Ju-ju čovjek je došao k svijesti i sada vikao na svom materinjem
jeziku. Ponovno se mrmor diže među zasjenjenom gomilom. Songa nešto zareži.
Kane je bezlično zurio u prizor. Ponovno, negdje u njegovoj duši, tamne iskonske
dubine su se uznemirile, pradavna sjećanja, zavijena u magle izgubljenih cona. Bio je već
ovdje, mislio je Kane; znao je sve ovo od prije - žarke vatre koje odbijaju mrklu noć, zvjerska
lica koja zure u iščekivanju i bog, Crni Bog, ondje u sjenama! Uvijek Crni Bog, sjedeći u
sjenama. Poznavao je uzvike, pomahnitalo skandiranje obožavatelja, tamo davno u sivom
svitanju svijeta, govor ričućih bubnjeva, pjevanje vračeva, odvratni, podjarujući
sveprožimajući miris svježe prolivene krvi. Sve sam to ja znao, negdje, nekada, mislio je
Kane; sada sam glavni glumac...
On posta svjestan kako mu netko govori, kroz riku bubnjeva; nije shvatio da su bubnjevi
ponovno počeli udarati. N'Longa je govorio: "Ja moćan ju-ju čovjek! Gledaj sad: radim
moćnu magiju. Songa!" Njegov se glas diže u vrisku koji zaguši divlju buku bubnjeva.
Songa se naceri na riječi koje je N'Longa vrisnuo. Pjev bubnjeva sada se spusti u nisku,
zlokobnu monotoniju i Kane je jasno mogao čuti Le Loupa kako govori: "N'Longa kaže kako
će sada pokazati magiju koja donosi smrt riječima. Nikada je nije pokazao pred živim
ljudima; to je bezimena ju-ju magija. Budite pažljivi, Monsieur; još ćemo se zabaviti." Vuk se
olako nasmije.
Crnac se zaustavi i potpali drvo pred Kaneovim stopalima. Sitni plamenovi počeše
skakati i hvatati se. Drugi se sagne da učini isto kod N'Longa, onda zastane oklijevajući. Ju-ju
čovjek se opusti u svojim sponama; glava mu padne na prsa. Činilo se da umire.
Le Loup skoči naprijed, psujući: "Stopala mu vražjih! Zar će nas nitkov zakinuti
zadovoljstva da ga vidimo kako se migolji u plamenu?"
Ratnik oprezno dodirne čarobnjaka i reče nešto na svom jeziku.
Le Loup se naceri: "Umro je od straha. Velikog li čarobnjaka..."
Njegov glas iznenada zamre. Bubnjevi utihnuše kao da su bubnjari svi istovremeno
pomrli. Tišina, poput magle, padne na selo i u tišini Kane je čuo samo oštro pucketanje
plamenova čiju je vrelinu počeo osjećati.
Sve se oči okrenuše prema mrtvacu na oltaru, jer leš se počeo micati!
Prvo se trgne šaka, zatim besciljno pokrene ruka, pokret koji se naposljetku proširi
tijelom i udovima. Polako, slijepim, nesigurnim pokretima, mrtav se čovjek okrene na stranu,

16. udovi koje je vukao nađu tlo. Onda, strašno nalik nečemu što se rađa, kao neka strašna
reptilska stvar koja izlazi iz ljuske nepostojanja, leš posrne i uspravi se, stojeći na širom
raširenim nogama i posve ukočen, ruku koje su se činile beskorisnima čini infantilne pokrete.
Potpuna tišina, osim što je negdje nečiji ubrzani dah odjekivao u muku.
Kane je zurio, prvi put u životu ostade bez riječi i misli. Njegovom puritanskom umu
ovo je bilo djelo samog Sotone.
Le Loup je sjedio na svom tronu, očiju širokih i zurećih, ruke napola podignute u
nemarnom pokretu u kojem je ostao zamrznut od nevjerojatnog prizora. Songa je sjedio pored
njega, ustiju i očiju širom otvorenih, prstiju koji su činili čudne grčevite pokrete na
izrezbarenim rukohvatima trona.
Leš je, sad, bio uspravan, stojeći na nogama kao na štulama, tijela koje se naginjalo
prema nazad, sve dok slijepe oči nisu zurile u crveni mjesec koji se dizao iznad crne džungle.
Stvar nesigurno posrne u širokom, čudnom polukrugu, groteskno izbaci ruke, kao da
pokušava održati ravnotežu, pa se okrene dvojici na tronu, i Crnom Bogu. Goruća grančica
pod Kaneovim nogama u napetoj tišini pukne kao udar topa. Užas izbaci naprijed crno stopalo
- zakorači kolebljivo - još jednom. Onda ukočenih, trzavih koraka, poput stroja, nogu
raširenih, mrtvac krene prema dvojici koji su sjedili, užasnuti i bez riječi, pored Crnog Boga.
"Ah-h-h!", odnekud dopre nagli uzdah, iz zasjenjenog polukruga, gdje su se stiskali
užasnuti obožavatelji. Ravno pred njima nalazio se stravičan prizor. Sad je bio na tri koraka
od trona i Le Loup, užasnut po prvi put u svom krvavom životu, stisne se u svom stolcu; dok
je Songa, nadljudskim naporom lomeći okove užasa koji su ga činili bespomoćnim, razbio
noć divljim vriskom i skačući na noge podiže koplje, vrišteći i blebećući pred divljom
opasnošću. Tada kad strašna stvar ne ustukne pred njegovim neustrašivim napadom on
snagom svojih velikih, crnih mišića baci koplje koje probode mrtvačeva prsa trgajući meso i
kosti. Ni na tren stvar ne stane - jer mrtvi ne umiru - a kralj Songa je stajao smrznut, ruku
ispruženih kao da se brani od užasa. Na tren su stajali tako. Svjetlost vatre i jezovita
mjesečina urezivala je scenu zauvijek u umove promatrača. Nepromjenjive, zureće oči leša
gledale su u izbuljene Songine oči, gdje su se odražavali sve pakleniji užasi. Onda, u trzavom
pokretu, ruka te stvari krene naprijed i prema gore. Mrtva ruka pade na Songina ramena. Na
prvi dodir kralj kao da se uvuče u sebe i zadrhti i s vriskom koji će opsjedati snove svakog
promatrača do kraja vremena, Songa se savije i padne, a mrtvac se ukočeno nagne i padne
zajedno s njim. Obojica su nepomično ležali pred nogama Crnog Boga, a Kaneovom
omamljenom umu činilo se da su idolove velike neljudske oči fiksirane na njih u strašnom,
tihom cereku.
U trenu kad je kralj pao veliki se krik diže od crnaca i Kane, s jasnoćom koju je njegom
podsvjesnom umu dala dubina njegove mržnje, pogledom potraži Le Loupa i ugleda ga kako
skače s trona te nestaje u tami. Onda se prizor zamuti najezdom crnih likova koji pojure na
mjesto ispred boga. Stopala razbacaše razgorene grane na čiju je vrućinu Kane zaboravio, a
tamne ga ruke oslobodiše; drugi oslobode čarobnjakovo tijelo i polože ga na zemlju. Kane je
nejasno shvaćao kako crnci vjeruju da je sve to bilo djelo N'Longa i da su osvetu povezali s
čarobnjakom. On se nagne, položi ruku na rame ju-ju čovjeka. Nije bilo sumnje: bio je mrtav,
tijelo se već hladilo. Baci pogled na druge leševe. Songa je također bio mrtav, a stvar koja ga
je ubila nepokretno je ležala.
Kane se stade dizati, onda stade. Da li je sanjao ili je doista osjetio kako se toplina vraća
u mrtvo meso koje je dodirivao? Ponovno se sagne nad čarobnjakovo tijelo i polako osjeti
toplinu kako se uvlači u udove i krv ponovno poče usporeno kolati kroz vene.
Onda N'Longa otvori oči i zagleda se u Kaneove, s praznim izrazom novorođenog
djeteta. Kane je promatrao ježeći se te ugleda kako se sveznajući, reptilijanski sjaj vraća,
ugleda čarobnjakove tanke usne kako se šire u osmijeh. N'Longa sjedne i čudan se poj diže od
crnaca.

17. Kane se ogleda. Crnci su svi bili na koljenima, njišući se naprijed i nazad, a u njihovim
uzvicima Kane prepozna riječ, "N'Longa!" kako se ponavlja ponovno i ponovno u nekoj vrsti
neustrašive ekstaze nastale iz užasa i obožavanja. Kako čarobnjak ustade, oni padoše ničice.
N'Longa kimne, pokazujući zadovoljstvo.
"Veliki ju-ju - velika amajlija, ja!", on izjavi Kaneu. "Vidiš? Moj duh je izašao - ubio
Songa - vratio se meni! Velika magija! Velika amajlija, ja!"
Kane pogleda prema Crnom Bogu koji se nadvijao iz sjena, pa prema N'Longi, koji je
sada raširio ruke prema idolu kao da ga priziva.
Ja sam vječit (Kaneu se učini da Crni Bog govori); ja pijem, bez obzira tko vlada;
poglavice, ubojice, čarobnjaci, oni prolaze poput duhova mrtvih kroz sivu džunglu; ja
ostajem, ja vladam; ja sam duh džungle (reče Crni Bog).
Iznenada Kane se vrati iz magle iluzija u kojima je zalutao. "Bijeli čovjek! Kamo je
pobjegao?"
N'Longa nešto poviče. Mnoštvo tamnih ruku pokaza; odnekud dodaše Kaneu njegov
rapir. Magle izblijede i nestanu; ponovno je bio osvetnik, onaj što kažnjava opake; s
iznenadnom vulkanskom brzinom tigra zgrabi mač i nestane.

18. ODLOMAK 5.
KRAJ CRVENOG TRAGA
Vitice i loze udarale su Kanea po licu. Pritišćuća energija tropske noći dizala se oko
njega poput magle. Mjesec, koji je sada bio visoko nad džunglom oslikavao je sjene u bijelom
svjetlu i ostavljao uzorke na tlu džungle u grotesknim oblicima. Kane nije znao da li je čovjek
kojega traži pred njim, ali skršene vitice i zgaženo grmlje ukazivalo je to da je netko prošao
ovim putem, netko tko je pobjegao na brzinu, ne zastajući da odabere put. Nepokolebljivo je
Kane slijedio te znakove. Vjerujući u pravednost svoje osvete i nije dvojio da će ga mračna
bića, koja odlučuju o sudbini ljudi, naposljetku suočiti licem u lice s Le Loupom.
Iza njega bubnjevi su udarali i mrmljali. Kakvu li su priču imali za ispričati o ovoj noći,
o trijumfu N'Longe, smrti crnog kralja, svrgnuću bijelog-čovjeka-s-očima-leoparda i još jednu
tamniju priču, priču koja se šaputala tiho, mrmljajući: bezimeni ju-ju.
Zar je sanjao? Kane se pitao dok je žurio. Da li je sve ovo bio dio neke opake magije?
Vidio je mrtvaca kako ustaje i ubija i ponovno umire; vidio je čovjeka kako umire i ponovno
se vraća u život. Da lije N'Longa zaista poslao svoj duh, svoju dušu, esenciju svog života u tu
prazninu, ovladavši lešom svojom voljom? Da, N'Longa je zaista umro ondje, vezan za stup
za mučenje i onaj koji je mrtav ležao na oltaru ustao je i učinio ono što bi N'Longa učinio da
je bio slobodan. Onda, kad je nevidljiva sila koja je animirala mrtvaca oslabila, N'Longa se
vratio u život.
Da, Kane je mislio, morao je priznati da je to činjenica. Negdje u tamnim zakucima
džungle i rijeke, N'Longa je pronašao Tajnu – Tajnu kontroliranja života i smrti, svladavanja
okova i ograničenja tijela. Kako je ta tamna mudrost, rođena u crnim i krvlju natopljenim
sjenama ove mračne zemlje, došla do čarobnjaka? Koja je žrtva bila tako ugodna Crnom
Bogu, koji monstruozni ritual, da je dao znanje o ovoj magiji? I na koji bezumni, bezvremeni
put je N'Longa krenuo, kad je odlučio poslati svoje vlastito ja, svog duha, kroz daleke,
maglovite krajeve u koje samo smrt može?
Postoji mudrost u sjenama (govorili su bubnjevi), mudrost i magija; otiđi u tamu za
mudrošću; drevna magija baca svjetlost; mi se sjećamo izgubljenih vremena (šaputali su
bubnjevi), kad je čovjek postao mudar i budalast; sjećamo se zvjerskih bogova - zmijskih
bogova i bogova majmuna i bezimenih crnih bogova, onih koji su pili krv i čiji glasovi su
rikali preko sjenovitih brda, koji su se gostili i naslađivali požudom. Tajni su životi i smrti
njihove; mi se sjećamo, mi se sjećamo (pjevali su bubnjevi).
Kane ih je čuo dok je žurio. Priču koju su pričali crnim ratnicima s perjem niz rijeku,
nije mogao prevesti; ali govorili su mu na svoj način, a jezik je bio dublji, iskonskiji.
Mjesec, visoko na nebu, osvjetljavao mu je put i dao jasnu sliku kad je naposljetku
izašao na proplanak i ugledao Le Loupa kako ondje stoji. Vukova isukana sablja bila je kao
dugi bljesak srebra na mjesečini, a stajao je zabačenih ramena, sa starim, prkosnim
osmijehom i dalje na licu.
"Dugi trag, Monsieur," reče. "Počelo je u planinama Francuske; završava u afričkoj
džungli. Naposljetku sam se umorio od igre, Monsieur - i vi ćete umrijeti. Ne bih pobjegao iz
sela da mi - slobodno priznajem - ta prokleta N'Longova čarolija nije toliko uzdrmala živce.
Štoviše, vidio sam da će se cijelo pleme okrenuti protiv mene."
Kane se oprezno približi, pitajući se kakav ga je to slabi, zaboravljeni trag viteštva u
razbojnikovoj duši, natjerao da se sukobi na otvorenom. Napola je sumnjao na prijevaru, ali
njegove oštre oči nisu mogle otkriti sjenu pokreta u džungli, niti na bilo kojoj strani čistine.

19. "Monsieur, spremite se!", Le Loupov glas bio je oštar. "Vrijeme je da okončamo ovaj
ludi ples po svijetu. Ovdje smo sami."
Dvojica su sada bili jedan nasuprot drugoga i Le Loup, usred rečenice, iznenada krene
naprijed, brzinom svjetlosti, gnjevno probadajući.
Sporiji čovjek bi umro, ali Kane odbije udarac i njegov vlastiti mač poput srebrne munje
zapara Le Loupeovom tunikom kako se Vuk povlačio unazad. Le Loup prizna da mu trik nije
uspio poprativši ga divljim smijehom i vrati se nazad brzinom koja je oduzimala dah i bijesom
tigra, dok je njegova oštrica oko njega stvarala bijelu lepezu od čelika.
Rapir se sudari s rapirom dok su se dva mačevaoca borila. Bili su kao sukobljena vatra i
led. Le Loup se borio divlje, ali vješto, ne ostavljajući se otvorenim, koristeći svaku priliku.
Bio je živi plamen, skačući nazad, uskačući unutra, fintirajući, udarajući, braneći, mašući -
smijući se kao divljak, podrugujući se i psujući.
Kaneova vještina bila je hladna, kalkulirana, blistava. Nije tratio pokreta, ništa nije radio
nepotrebno. Činilo se da obrani posvećuje više vremena i napora nego je to Le Loup činio,
ipak nije bilo oklijevanja u njegovom napadu, i kad je napadao njegova oštrica imala je brzinu
kao zmija.
Bilo je malo razlike među njima u visini, snazi i dosegu. Le Loup je bio brži, ali
nedovoljno, tek se dotičući ruba, ali Kaneova vještina imala je finiju perfekciju. Vukovo
mačevanje bilo je vatreno, dinamično, kao vatra s ognjišta. Kane je bio smireniji - manje
djelujući instinktivno, više razmišljajući, mada je i on bio rođeni ubojica s koordinacijom koju
posjeduju samo rođeni borci.
Ubodi, pariraj, pretvaraj se, iznenadni vrtlog oštrica...
"Ha!" Vuk se iznenada okrutno nasmije kada krv poteče s rane na Kaneovom obrazu.
Taj prizor baci ga u još jače bjesnilo, kao da je postao zvijer. Kane se morao povući pred tim
krvožednim jurišom, ali njegov izraz nije se promijenio.
Minute su prolazile; zveket i sudar čelika nije slabio. Sada su stajali u sredini proplanka,
Le Loup netaknut, Kaneova odjeća crvena na grudima, ruci i boku od krvi koja mu je curila s
rane na obrazu. Vuk se divlje cerio i rugao na mjesečini, ali počeo je dvojiti.
Brzo je disao i ruke su mu počele slabiti; tko je bio taj čovjek od čelika i leda koji kao da
nikada ne slabi? Le Loup je znao da rane koje je nanio Kaneu nisu duboke, ali čak i takve od
stalnog otjecanja krvi trebale su mu do sada uzeti nešto snage i brzine. Ali ako je Kane
osjećao nestajanje snage, to nije pokazivao. Njegov zamišljeni lik nije mijenjao izraz i
nastavljao se boriti s još više hladnog bijesa nego na početku.
Le Loup je osjećao kako mu snaga nestaje i u posljednjem očajničkom pokušaju upre
sav svoj bijes i snagu ujedan udarac. Iznenada, neočekivani napad, predivlji i brz da bi ga oko
slijedilo, snažna eksplozija brzine i bijesa kojoj se čovjek nije mogao oduprijeti, i Solomon
Kane zastane, po prvi put osjećajući kako mu hladni čelik probada tijelo. Posrne unazad i Le
Loup, s divljim krikom, krene za njim. Njegov zacrvenjeli mač je oslobođen, a poruga
zadihana na njegovim usnama.
Kaneov mač, povlačeći se u očaju, sretne Le Loupov u zraku; sretne i snažno povuče.
Vukov krik trijumfa zamre mu na usnama kada mu mač izleti iz ruke.
Zastane na kratko raskriljenih ruku i Kane začu njegov divlji, podrugujući smijeh kako
se prosipa po posljednji put, dok je englezov rapir činio srebrnu liniju kroz mjesečinu.
Iz daljine dopre mrmor bubnjeva. Kane mehanički obriše mač o svoju poderanu odjeću.
Trag je tu završavao i Kane je bio svjestan čudnog osjećaja ispraznosti. Uvijek se tako osjećao
kad bi ubio neprijatelja. Nekako se uvijek činilo da se ni za što dobro nije izborio; kao da je
neprijatelj ipak uspio izbjeći njegovoj pravednoj osveti.
Slegnuvši ramenima Kane se posveti svojim ranama. Sad kad je žar borbe minuo počeo
je osjećati slabost i nesvjesticu zbog gubitka krvi. Ta posljednja rana bila je blizu; da nije

20. uspio izbjeći puni udar okrećući tijelo, oštrica bi ga probola. Kako se dogodilo, mač se odbio,
zastrugao po rebrima i zabio se u mišiće ispod lopatice, ostavljajući dugu, plitku ranu.
Kane se osvrne oko sebe i ugleda potočić koji je u daljini tekao preko čistine. Ovdje
učini goru grešku nego je ikada u životu učinio. Možda je bio omamljen gubitkom krvi i
zbunjen čudnim događajima te noći; kako god bilo, odložio je svoj rapir i bez oružja prišao
potoku. Tamo je oprao svoje rane i povio ih najbolje što je mogao, krpama oderanim sa svoje
odjeće.
Onda je ustao i spremao se vratiti natrag kad pokret među drvećem, tamo gdje je prvi
put izašao na čistinu, privuče njegov pogled. Veliki lik izađe iz džungle i Kane ugleda i
prepozna svoj usud. Bio je to Gulka, ubojica gorila. Kane se sjeti da ga nije vidio među
crncima koji su iskazivali poštovanje N'Longi. Kako je mogao znati kakva je vještina i mržnja
u toj tamnoj, nakrivljenoj lubanji koja je natjerala crnca, da nakon što je izbjegao osvetu
svojih suplemenika, uđe u trag jedinom čovjeku koga se ikad uplašio? Crni Bog bio je sklon
svom pokršteniku; doveo ga je do svoje žrtve, bespomoćne i bez oružja. Sada Gulka očito
može ubiti čovjeka - polako, kako leopard ubija, ne obrušavajući se na njega iz zasjede kako
je planirao, tiho i iznenada.
Široki se cerek raspe crnčevim licem i on ovlaži usne. Kane, promatrajući ga, hladno je i
proračunato vagao svoje šanse. Gulka je već primijetio rapir. Bio mu je bliže nego Kane.
Englez je znao da neće pobijediti u iznenadnoj trci prema mačevima.
Polagani, smrtonosni bijes se gomilao u njemu - bijes bespomoćnosti. Krv je kuhala u
njegovim sljepoočicama i oči su mu tinjale strašnim plamenom dok ga je promatrao. Njegovi
prsti širili su se i skupljali poput kandži. Bile su jake, te ruke; ljudi su umirali u njihovom
stisku. Čak bi se i Gulkin veliki crni vrat možda mogao slomiti između njih, poput trule
grančice - val slabosti učini uzaludnim te misli koje nisu trebale potvrdu u mjesečini koja je
sjala na koplju u Gulkinovoj crnoj ruci. Kane ne bi mogao pobjeći ni da je želio - a ne bi
mogao pobjeći ni od jednog neprijatelja.
Ubojica gorila izađe na čistinu. Masivan, strašan, personifikacija primitivnog iz
kamenog doba. Njegova usta zijevnu u crvenom cereku; držao se uznosito arogantnim zbog
svoje divlje nadmoći.
Kane se pripremi za borbu koja je mogla završiti samo na jedan način te stade
prikupljati svoje oslabljele snage. Bezuspješno; izgubio je previše krvi. Ipak, dočekat će smrt
na nogama te izravna svoja koljena i ispravi se, mada se čistina njihala pred njim u
nesigurnim valovima, a mjesečina se činila kao da se pretvorila u crvenu maglu kroz koju je
samo naslućivao približavanje crnog čovjeka.
Kane se sagne, mada ga je napor gotovo oborio; zagrabi vodu u skupljene dlanove i
pljusne je u svoje lice. To ga razbudi i on se ispravi, nadajući se da će Gulka krenuti u napad i
završiti s ovime prije nego se od slabosti sruši na zemlju.
Gulka je sada bio nasred čistine, krećući se usporenim, lakim koracima velike mačke
koja vreba žrtvu. Nimalo mu se nije žurilo ostvariti svoj cilj. Želio se igrati sa žrtvom, da vidi
strah u tim mračnim očima koje su ga gledale s visoka, čak i kad je vlasnik tih očiju bio vezan
za stup. Želio je ubiti, naposljetku, polako, hraneći u punom obliku svoju tigrovsku
krvožednost i želju za mučenjem.
Onda se iznenada zaustavi, naglo okrene, okrećući se prema drugoj strani čistine. Kane
je začuđen slijedio njegov pogled.
Prvo je izgledalo kao crna sjena među sjenkama džungle. Nije bilo pokreta, ni zvuka, ali
Kane je instinktivno znao da neka strašna kob vreba tamo u tami, zamaskirana i stopljena s
tihim drvećem. Mračni užas obitavao je ondje i Kane ga osjeti. Iz monstruoznih sjena,
neljudske oči opekoše samu njegovu dušu. Ipak, istovremeno, bio je to fantastičan osjećaj da
te oči nisu usmjerene prema njemu. Gledale su ubojicu gorila.

21. Crni čovjek kao da ga je zaboravio; stajao je, napola sagnut, podignutog koplja, očiju
prikovanih za tamno drveće. Kane ponovno pogleda. Sada je bilo pokreta u sjenama;
fantastično su se slijevale i kretale prema čistini, kao što je to Gulka učinio. Kane trepne: zar
je ovo bila iluzija koja prethodni smrti? Oblik koji je ugledao bio je onaj koji je vidio
maglovito oblikovan u divljim noćnim morama, kad bi ga krila sna nosila nazad kroz
izgubljeno vrijeme.
Prvo pomisli da je to neka bezbožna izruga ljudskog, jer hodalo je uspravno i bilo je
nalik vrlo visokom čovjeku. Ali bilo je neljudski široko i zbijeno, a njegove velike ruke
visjele su gotovo sve do izobličenih stopala. Onda mjesečina obasja zvjersko lice i Kaneov
zbunjeni um pomisli da je ta stvar sam Crni Bog koji dolazi iz sjena, oživljen i žedan krvi.
Onda shvati da je prekriven krznom i sjeti se čovjekolike stvari koja je visjela s krova kolibe u
domorodačkom selu. On pogleda Gulku.
Crnac se okrenuo prema gorili, spremnog koplja. Nije bio uplašen, ali njegov tromi um
bio je prestravljen čudom koje je dovelo zvijer tako daleko od predjela džungle u kojem je
obitavao.
Moćni majmun izađe na mjesečinu i u njegovim pokretima bilo je strašne, strašne
veličanstvenosti. Bio je bliže Kaneu nego Gulki, ali kao da nije bio svjestan bijelog čovjeka.
Njegove male, goruće oči bile su fiksirane na crnca strašnom pozornošću. Napredovao je
čudnim gegajućim korakom.
Izdaleka, bubnjevi su šaputali kroz noć, kao pratnja ovoj strašnoj drami iz Kamenog
doba. Divljak se šćućurio nasred čistine, ali onaj praiskonski došao je iz džungle, krvlju
podlivenih očiju i žedan krvi. Crnac se sukobio licem u lice s nečim primitivnijim od sebe.
Ponovno duhovi sjećanja šapnušc Kaneu: vidio si takve stvari ranije (mrmljali su), u mračnim
danima, danima praskozorja, kad su se zvijer i čovjek-zvijer borili za prevlast.
Gulka se u polukrugu odmakne od majmuna, pogrbljen, spremnog koplja. Svu je
vještinu iskoristio u pokušaju da nadmudri gorilu, da ga brzo ubije, jer nikada još nije sreo
ovakvo čudovište, i mada se nije bojao, počeo je dvojiti. Majmun se nije pokušavao prikrasti
ili zaobići ga; hodao je ravno prema Gulki.
Crni čovjek, koji je bio pred njim, i bijelac, koji je promatrao, nisu mogli znati za
životinjsku ljubav, životinjsku mržnju koja je natjerala čudovište da krene sa šumovitih brda
na sjeveru i kilometrima prati trag onoga koji se ogriješio o njegovu vrstu - ubojicu njegove
ženke, čije tijelo je visjelo s krova u crnčevom selu.
Kraj je došao naglo, gotovo kao nagli pokret. Bili su blizu, sada, zvijer i čovjek-zvijer; i
naglo, s potresnim krikom, gorila napadne. Velike dlakave ruke odbace upereno koplje i
majmun je bio na crncu. Zvuk kao da se mnogo grana istovremeno lomi i Gulka se tiho sruši
na zemlju ležeći rukama, nogama i tijelom u čudnom, neprirodnom položaju. Majmun je na
trenutak stajao nad njim, kao statua praiskonskog trijumfa.
Izdaleka, Kane začu mrmor bubnjeva. Duša džungle, duša džungle: ova fraza preplavi
njegov um monotonim opetovanjem.
Trojka koja je te noći bila u milosti moći Crnog Boga, tko su oni bili? Nazad u selu gdje
su bubnjevi udarali ležao je Songa - kralj Songa, jednom gospodar života i smrti, sada zgrčeni
leš s licem koje je bilo maska užasa. Ležeći na leđima usred čistine bio je onaj koga je Kane
slijedio mnoge kilometre, zemljom i morem. A Gulka, ubojica gorila, ležao je pod stopalima
svog ubojice, slomljen divljaštvom koje ga je učinilo pravim sinom ove mračne zemlje koja
ga je naposljetku pobijedila.
A ipak Crni Bog je nastavljao vladati, mislio je Kane omamljeno, obitavajući u sjenama
ove crne zemlje, zvjerski, krvožedan, ne mareći tko živi ili umire, sve dok pije.
Kane je promatrao moćnog majmuna, pitajući se koliko dugo će trebati da veliki
majmun otkrije i napadne njega. Ali gorila nije pokazivao da ga je uopće vidio. Neki mutan
poriv za osvetom, još uvijek neutažen, još ga je gonio, pa se sagne i digne crnca. Zagega se

22. prema džungli, dok su se Gulkini udovi mlitavo i groteskno vukli za njim. Kad dosegne
drveće majmun se zaustavi, podigne divovo tijelo visoko u zrak, bez vidljivog napora, i baci
mrtvaca među grane. Začuje se zvuk deranja kad bačeno tijelo snažno udari u granu, koja ga
probi i mrtvi ubojica gorila ostade tako nakaradno viseći.
Na tren jasni mjesec ocrta velikog majmuna svojim sjajem, dok je tako tiho stajao zureći
u svoju žrtvu; onda se poput tamne sjene bez šuma stopi s džunglom.
Kane polako krene do sredine čistine i uze svoj rapir. Krv mu je prestala teći iz rana i
nešto se od njegove snage vratilo, dovoljno, naposljetku, da dođe do obale, do broda koji ga je
čekao. Zastane na rubu čistine baciti pogled na Le Loupovo lice i nepomičan bijeli lik u
mjesečini te tamnu sjenu među drvećem koja je bila Gulka, ostavljen u nekom zvjerskom
hiru, visjeći kao ženka gorile u selu.
U daljini bubnjevi su mrmljali: "Mudrost naše zemlje je drevna; mudrost naše zemlja je
tamna; kome služimo, mi ga uništavamo. Bježi ako želiš živjeti, ali nikad nećeš zaboraviti
našu pjesmu. Nikad, nikad," pjevaše bubnjevi.
Kane se okrene putu koji ga je vodio do obale i broda koji ga je čekao.

23. LUBANJE MEĐU ZVIJEZDAMA
Pričao je kako ubojice hodaju svijetom

24. I.
Dva su puta do Torkertowna. Jedan, kraći i direktan, vodi kroz jalove gorske
pustopoljine, a drugi, koji je duži, zavija u i iz brežuljaka i kaljuža močvare, uz rub niskih
brijegova na istoku. Opasan je i zamoran taj put; pa Solomon Kane začuđeno zastane kad ga
mladić iz sela, koje je upravo napustio, bez daha dostigne i zamoli ga, u ime Božje, da krene
putem kroz močvaru.
"Putem kroz močvaru!". Kane je zurio u mladića. Bio je to visok, suhonjav čovjek, taj
Solomon Kane, njegovo izrazito blijedo lice i duboke zamišljene oči bile su ozbiljnije čak i od
njegove puritanske odjeće.
"Da, gospodine, sigurniji je," odgovori mladić na njegovu iznenađenu izjavu.
"Put kroz pustopoljinu sigurno je opsjednut samim Sotonom, jer ljudi u tvom selu su me
upozorili da krenem onim drugim."
"Zbog jama, gospodine, koje ne možete vidjeti u mraku. Bolje se vratite u selo i
nastavite svoj put ujutro, gospodine."
"Putem kroz močvaru?"
"Da, gospodine."
Kane slegne ramenima i odmahne glavom.
"Mjesec se diže gotovo istog trena kad suton zamre. U njegovoj svjetlosti mogu doći do
Torkertowna za nekoliko sati, preko pustopoljine."
"Gospodine, bolje nemojte. Nitko nikada ne ide tim putem. Nema kuća na pustopoljini,
dok u močvari postoji kuća starog Ezre, koji živi tamo potpuno sam odkad je njegov ludi
rođak Gideon zalutao i umro u močvari i nikada ga nisu našli. A stari Ezra, mada tvrdica, neće
vam odbiti smještaj ako odlučite zaustaviti se do jutra. Ako morate ići, bolje idite putem kroz
močvaru."
Kane očima probode mladića. Mladić se vrpoljio i premještao s noge na nogu.
"Ako je taj put kroz pustopoljinu putnicima tako opasan," reče puritanac, "zašto mi
seljani nisu ispričali cijelu priču, umjesto da su mi samo nešto promrmljali o tome?"
"Ljudi ne vole govoriti o tome, gospodine. Nadali smo se da ćete krenuti putem kroz
močvara, s obzirom na to da smo vam to savjetovali, ali kad smo vas promatrali i vidjeli da ne
skrećete na raskrižju poslali su me da pojurim za vama i molim vas da razmislite."
"Imena mu vražjeg!", oštro će Kane, neobičnom psovkom pokazujući svoju srdžbu. "Put
kroz močvara i put kroz pustopoljinu - što mi to prijeti i zašto bih kilometrima skretao s puta i
riskirao kroz mulj i kaljužu?"
"Gospodine," reče mladić, spuštajući glas i primičući se, "mi smo jednostavni seljaci
koji ne vole pričati o takvim stvarima da nas ne zadesi zla sreća, ali put kroz pustopoljinu je
proklet i nitko ne ide njime godinu dana ili više. Te pustopoljine su smrt noću, kao da su
opsjednute nesrećom. Neki opaki užas vlada njima i uzima ljudske žrtve."
"Tako? A kako to biće izgleda?"
"Nitko ne zna. Nitko ga još nije vidio i preživio, ali kasni putnici čuli su kako strašan
smijeh dolazi od pustopoljine i ljudi su čuli strašne vriske njegovih žrtava. Gospodine, za ime
Božje, vratite se u selo, tu provedite noć i sutra krenite kroz močvaru u Torkertown."
Duboko u Kaneovim mračnim očima jasno svjetlo je počelo sjati, poput vještičje baklje
koja sja pod debelim, hladnim, sivim ledom. Krv mu stade brže kolati. Avantura! Privlačnost
riskiranja života, i drama! Ipak, Kane nije prepoznavao taj osjećaj kao takav. On je iskreno
smatrao da govori o svojim stvarnim osjećajima kad je rekao: "To su djela nekog moćnog zla.

25. Gospodari tame su bacili prokletstvo na Zemlju. Jak čovjek je potreban da se sukobi sa
Sotonom i njegovom moći. Stoga idem ja, koji sam ga porazio već mnogo puta."
"Gospodine," započe mladić, ali zatvori usta vidjevši uzaludnost uvjeravanja. On samo
doda: "Leševi žrtava su izranjavani i rastrgani, gospodine."
Stajao je tamo na križanju, uzdišući. Sa žaljenjem je gledao za visokim, vitkim likom
kako živo kreće putem koji je vodio kroz pustopoljinu.
Sunce je zalazilo kad Kane stigne na obronak niskog brda koje je prelazilo u gorsku
močvaru. Ogromna i krvavo crvena, močvara se prostirala dolje iza sumornog horizonta,
izgledajući kao da dodiruje visoku travu svojom vatrom; promatraču se na trenutak učini kao
da zuri u more krvi. Onda tamna sjenka dopluta s istoka, zapadni sjaj izblijedi i Solomon
Kane hrabro krene u tamu koja je padala. Put je bio jedva zamjetan, zbog nekorištenja, ali
jasno ocrtan. Kane je hodao brzo, mada oprezno, s mačem i pištoljem pri ruci. Zvijezde su
bljeskale i noćni vjetrovi šaputali među travom poput jecajućih duhova. Mjesec se počeo
dizati, tanak i ispijen, poput lubanje medu zvijezdama.
Iznenada, Kane stane. Odnekud ispred njega začu se čudan i tajanstven eho - ili nešto
nalik na eho. Ponovno, ovoj put glasnije. Kane ponovno krene naprijed. Zar su ga njegova
osjetila varala? Ne!
Daleko ispred odjekne šapat stravičnog smijeha. I ponovno, ovaj puta bliže. Ni jedno se
ljudsko biće nije ovako smijalo - nije bilo radosti u njemu, samo mržnja i užas, strava koja
razara dušu. Kane zastane. Nije se bojao, ali na sekundu bio je gotovo malodušan. Onda,
probijajući se kroz užasni smijeh, dođe zvuk vriska, koji je bez sumnje bio ljudski. Kane
krene prema naprijed, ubrzavajući korak. On prokune varljivu svjetlost i treperenje sjena koje
su zastirale pustopoljinu u izlazećem mjesecu i onesposobljavale mogućnost jasnog pregleda.
Smijeh se nastavi, postajući glasniji, a tako i vriskovi. Onda se slabo začu tutnjanje
pomahnitalih ljudskih koraka. Kane pojuri. Neko ljudsko biće lovili su na život i smrt, tamo
kroz baruštinu, a zbog kakve užasne stvari samo Bog je znao. Zvuk jurećih koraka naglo stane
i vrisak se neizdrživo diže, miješajući se s drugim zvukovima koji nisu mogli biti imenovani i
koji su bili jednako užasni. Očito čovjeka su ulovili i Kane si, dok se sav ježio, predoči nekog
strašnog zločinca iz tame kako se saginje nad leđima svoje žrtve, šćućurene i u suzama. Onda
se zvuk strašne i kratke borbe jasno probi kroz duboku tišinu noći i koraci krenu ponovno, ali
posrćući, neravnomjerni. Vrištanje se nastavi, ali grgljavo daščući. Hladni znoj oblije
Kaneovo čelo i tijelo. Užas se prtio na užas, na neizdrživi način. Bože, samo da mi je trena
jasne svjetlosti! Strašna drama događala se ne tako daleko od njega, sudeći prema lakoći
kojom su zvukovi dolazili do njega. Ali paklena polusvjetlost zavila je sve u pomične sjene,
tako da se pustopoljina činila puna zamagljenih iluzija i zakržljalog drveća i grmlja koje je
izgledalo divovsko.
Kane poviče, pokušavajući ubrzati svoje napredovanje. Krikovi nepoznatog pretvore se
u grozno skvičanje; ponovno je bilo zvukova borbe - i onda iz sjena izađe nešto visoko - ono
što je nekada bilo čovjek - sav krvav, strašni oblik padne pred Kaneova stopala i previjajući se
i pužući i dižući svoje strašno lice prema izlazećem mjesecu i mrmljajući i plačući, pade dolje
i umre u vlastitoj krvi.
Mjesec je sada izašao i svjetlo je bilo jasnije. Kane se nagne nad tijelo, koje je ležalo
ukočeno u svojoj neopisivoj osakaćenosti i on zadrhti, što je za njega bila rijetkost, njemu koji
je vidio djela španjolske inkvizicije i lovaca na vještice.
Neki putnik, pretpostavi. Poput neke ledene ruke na kralješnici, bio je svjestan da nije
sam. Pogleda prema gore, njegove hladne oči prodirale su kroz sjene gdje se mrtvac borio.
Ništa nije vidio, ali znao je - osjećao je - da druge oči odvraćaju njegov pogled, strašne oči
koje nisu s ovog svijeta. Uspravi se i izvuče pištolj, čekajući. Mjesečina se prostre preko
pustopoljine poput jezera bijede krvi i drveće i trava zadobiše svoje prave oblike. Sjene se
ublaže i Kane ugleda! Prvo pomisli da je to maglena sjena, tračak magle s močvare koji je

26. zalutao u visokoj travi pred njim. Zagleda se. Još iluzija, pomisli. Onda stvar počne uzimati
oblik, slab i nejasan. Dva strašna oka plamtjela su prema njemu - oči koje su sadržavale sav
nepomični užas iz tekovine čovjeka, od strašnih zora, vjekovima ranije - oči strašne i lude, s
ludošću koja je nadilazila zemaljsku ludost. Oblik tog bića bio je maglovit i nejasan, luđačka
travestija ljudskog oblika, sličan, a ipak ni malo nalik. Trava i grmlje iza njega jasno su se
vidjeli kroza nj.
Kane je osjećao kako mu krv tuče u sljepoočicama, ali ipak je bio hladan kao led. Kako
takvo nestabilno biće, koje je lelujalo pred njim, može povrijediti čovjeka na fizički način,
bilo je više nego što je mogao shvatiti, ipak crveni užas pred njegovim stopalima bio je dokaz
da zločinac može djelovati sa strašnim materijalnim posljedicama.
U jednu stvar Kane je bio siguran; njega neće loviti preko strašnih pustopoljina, neće
vrištati i bježati, da bi ga se rušilo ponovno i ponovno. Ako mora umrijeti, umrijet će na
nogama, od rana.
Sad se nejasno strašna usta širom otvore i demonski smijeh ponovno krikne, potresajući
dušu svojom blizinom. I usred prijetnje sudbine Kane promišljeno nacilja svojim dugim
pištoljem i opali. Manijakalni krik bijesa i poruge odgovori na pucanj i biće se obruši na njega
poput letećeg oblika od dima, dugih sjenovitih ruku ispruženih da ga sruše.
Kane, krećući se dramatičnom brzinom izgladnjelog vuka, opali iz drugog pištolja s
malo učinka, zgrabi svoj dugi rapir iz korica i gurne ga u središte maglovitog napadača.
Oštrica utone, prolazeći kroza nj, ne osjećajući nekog stvarnog otpora i Kane osjeti kako mu
ledeni prsti hvataju udove, zvjerske kandže kidale su mu odjeću i kožu pod njom.
Odbaci beskorisni mač i pokuša zgrabiti svog protivnika. Bilo je kao da se bori s
lebdećom maglom, letećom sjenom oboružanom kandžama koje su bile poput bodeža.
Njegovi divlji udari pogađali su prazan zrak, njegove mršave, moćne ruke, u čijem su stisku
jaki muškarci umirali, grabili su ništa i hvatali se za prazninu. Ništa nije bilo materijalno, ni
stvarno, osim letećih prstiju, nalik na majmunske, sa svojim zavijenim kandžama i ludim
očima koje su progarale put u strahotne dubine njegove duše.
Kane shvati da je beznadnom položaju. Njegova je odjeća već sva bila u krpama i
krvario je iz mnogih, dubokih rana. Ali nikad nije ustuknuo i misao o bijegu nikad mu nije
pala na um. Nikada nije pobjegao od nijednog neprijatelja i da mu je to samo i palo na um,
zacrvenio bi se od srama.
Sada je vidio da mu nema pomoći, da će mu tijelo pasti uz ono što je preostalo od druge
žrtve, ali misao mu nije bila užasna. Njegova jedina želja bila je da da od sebe što je više
moguće prije nego kraj dođe, i ako je moguće da zada udarac svom nezemaljskom
neprijatelju. Tamo ponad razderanog, mrtvog tijela, drugi se čovjek borio s demonom, na
blijedoj svjetlosti izlazećeg mjeseca, dok su sve prednosti bile na strani demona, osim jedne.
A ta je bila dovoljna da nadvlada druge. Jer ako se apstraktna mržnja može pretvoriti u
materijalno sablasno biće, ne može li hrabrost, koja je jednako apstraktna, stvoriti stvarno
oružje kojim će se duh pobijediti? Kane se borio rakama, stopalima i dlanovima i on,
naposljetku, posta svjestan da duh počinje uzmicati pred njim i strašan smijeh se premetne u
vrisak zbunjenog bijesa. Jer čovjekovo jedino oružje je hrabrost, koji ne uzmiče pred vratima
samoga pakla, i protiv takvoga čak ni legije pakla ne mogu ništa. O tome Kane nije znao
ništa; znao je samo da kandže koje ga grebu i trgaju kao da postaju slabije i kolebljivije, da
divlja svjetlost raste i raste u tim strašnim očima. I teturajući i dašćući on navali, naposljetku
zgrabi biće i odbaci ga, i dok je posrtalo po pustopoljini i uvijalo se i mahalo svojim udovima,
kao zmijama od dima, on se naježi i kosa mu se digne na glavi, jer poče shvaćati što to
mrmlja. Nije čuo ni shvaćao kako čovjek čuje i shvaća govor ljudski, ali strašne tajne bijaše
mu saopćene šaptom, mrmorom i vriskom tišine, uranjajući svoje ledene prste u njegovu
dušu, i on je to znao.

27. II.
Koliba starog tvrdice Ezre stajala je na putu usred močvare, napola zaklonjena mračnim
drvećem koje je ondje raslo. Zidovi su bili truli, krov se urašavao, a velika, uvela i zelena
gljivasta čudovišta visjela su s njega i uvijala se oko vrata i prozora, kao da pokušavaju
proviriti van. Drveće se nadvijalo nad nju, a njegove sive grane preplele su se tako da je
izgledala šćućurena u polutami, poput čudovišnog patuljka preko čijeg ramena viri ljudožder.
Put koji je vijugao kroz močvara, među trulim panjevima, humcima i otpacima, jezerima
punim zmija i glibovima, prolazio je pored kolibe. Mnogo je ljudi prolazilo ovim putem u
zadnje vrijeme, ali malo ih je vidjelo starog Ezra, osim kad bi njegovo žuto lice provirilo,
zureći kroz gljivama obrasle prozore, i samo poput ružne gljive.
Stari tvrdica Ezra preuzeo je mnogo od osobina močvare, jer bio je kvrgav, pogrbljen i
mračan; njegovi prsti bili su poput omatajućih parazitskih biljaka i njegova kosa visjela je
poput sive mahovine povrh očiju, naviklih na tamu močvarnih predjela. Oči su mu bile kao u
mrtvaca, ipak s natruhom dubina, nedostižnih i odvratnih, kakva su mrtva jezera u močvari.
Te oči blještale su sada prema čovjeku koji je stajao pred njegovom kolibom. Bio je
visok, mršav i mračan čovjek, njegovo lice oronulo i izgrebeno i imao je povezanu ruku i
nogu. Negdje iza tog čovjeka stajao je određeni broj ljudi - seljana.
"Ti si Ezra, čija kuća je kod ceste kroz močvaru?"
"Da, što hoćete od mene?"
"Gdje je tvoj rođak Gideon, ludi mladac koji je stanovao s tobom?"
"Gideon?"
"Da."
"Odlutao je u močvaru i nikada se nije vratio. Bez sumnje se izgubio i naišao na vukove,
umro u kaljuži ili ga je ugrizla zmija otrovnica."
"Prije koliko vremena?"
"Godinu dana."
"Da. Čuj sada, tvrdico Ezra. Nakon što je tvoj rođak nestao, jedan je seljak, vraćajući se
kući preko pustopoljine, sreo nekog nepoznatog zlotvora koji ga je rastrgao na komade i
nakon toga značilo je smrt bilo kome prijeći pustopoljinu. Prvo ljudi iz sela, onda stranci koji
su zalutali u baruštinu, pali su u kandže ove zvijeri. Mnogo je ljudi umrlo nakon toga.
Prošle noći ja sam prešao pustopoljinu i čuo sam borbu i potjeru za još jednom žrtvom,
strancom koji nije ništa znao o opasnosti pustopoljine. Tvrdico Ezra, bila je to užasna stvar,
jer zločinac je jadnika dva put srušio, strašno ranio, a svaki puta demon bi ga ulovio i
ponovno se na njega obrušio. Naposljetku, pao mi je mrtav pred stopala, ubijen na takav način
koji bi smrznuo i statuu sveca."
Seljaci su se nemirno zbijali i sa strahom među sobom žagorili, a oči starog Ezre
kradomice su skakale od jednog do drugog. Ipak, ozbiljan izraz Solomona Kanea nije se
mijenjao, a njegov pogled poput kondorovih očiju paralizirao je tvrdicu.
"Da, da!", promrmlja stari Ezra žurno, "loša stvar, loša stvar! Ipak, zašto to meni
govorite?"
"Da, tužna stvar. Slušaj dalje, Ezra. Zločinac izađe iz sjena i ja sam se borio s njim nad
tijelom njegove žrtve. Kako sam ga porazio ne znam, jer borili smo se dugo i teško, moćima
dobra i svjetlosti na mojoj strani, koje su snažnije od moći pakla.
Naposljetku bio sam jači i ono se otrgne od mene i stade bježati, a ja sam ga uzaludno
slijedio. Ipak, prije nego je pobjeglo, šapnulo mi je strašnu stvar."
Stari Ezra se trgne, divlje zureći, kao da se uvukao u sebe.

28. "Doista, zašto mi to govorite?", promrmlja on.
"Vratih se u selo i ispričam svoju priču," reče Kane, "jer znao sam da nemam moć da
zauvijek prognam prokletstvo pustopoljine. Ezra, pođi s nama!"
"Kamo?", dahne tvrdica.
"Do trulog hrasta na pustopoljini."
Ezra zatetura kao da je udaren; on vrisne nekoherentno i okrene se da bi pobjegao.
U času, na Kaneovu oštru naredbu, dvojica jakih seljaka skoče naprijed i uhvate tvrdicu.
Oteše mu bodež iz ispružene ruke i vezavši mu ruke zadrhte kad im prsti dotaknu njegovo
hladno meso.
Kane im pokaže da ga slijede i krene putem. Seljaci su ga slijedili, snagu najviše gubeći
na tome da svog zatvorenika povedu sa sobom. Prođu kroz močvaru i izađu iz nje, krećući se
malo korištenim putem koji je vodio gore i preko niskih brda u pustopoljine.
Sunce je zalazilo za horizont i starije Ezra zurio u nj izbuljenih očiju - zurio kao da ga se
ne može nagledati. Daleko na pustopoljini raslo je veliko hrastovo drvo, poput vješala, sada
samo ljuštura koja se raspadala. Ondje se Solomon Kane zaustavi.
Stari Ezra uvijao se u rakama svojih tamničara i stvarao nerazgovjetnu buku.
"Prije godinu dana," reče Solomon Kane, "ti si svog ludog rođaka Gideona, u strahu da
će reći ljudima koliko si okrutan prema njemu, doveo iz močvare ovim istim putem kojim
smo došli i ubio ga ovdje noću."
Ezra je puzao i režao.
"Ne možeš dokazati tu laž!"
Kane reče nekoliko riječi hitrom seljaku. Mladić se pope na trulo stablo i iz pukotine,
visoko gore, izvuče nešto što sa zveketom pade pred noge tvrdice. Ezra se savi od strašnog
krika.
Bio je to ljudski kostur raspukle lubanje.
"Ti - kako ti znaš za ovo? Ti si sotona!", blebetao je stari Ezra.
Kane prekriži ruke.
"Ono s čime sam se prošle noći borio reklo mi je o ovome, dok je uzmicalo iz borova, a
ja sam ga slijedio do ovog drveta. Jer taj zlotvor je Gideonov duh."
Ezra ponovno vrisne, divlje se otimajući.
"Ti znaš," reče Kane mračno, "znaš što je ta stvar učinila. Bojao si se duha luđaka i zato
si radije ostavio njegovo tijelo na pustopoljini nego da ga sakriješ u močvari. Jer znao si da će
duh opsjedati mjesto gdje je umro. Bio je lud za života, a u smrti nije znao gdje da pronađe
svog ubojicu; inače bi došao k tebi u tvoju kolibu. Ne mrzi nikoga osim tebe, ali on je
zbunjeni duh koji ne razlikuje jednog čovjeka od drugog, i ubija sve da ne bi dopustio svom
ubojici da pobjegne. Ipak, prepoznat će te i smirit će se, zauvijek. Mržnja je od njegovog duha
učinila nešto materijalno, što napada i ubija, i mada te se bojao za života, u smrti te se uopće
ne plaši."
Kane zastade. Baci pogled prema suncu.
"Sve sam to saznao od Gideonovog duha. u njegovim mumljanjima i šaptu i u njegovoj
vrištećoj tišini. Ništa osim tvoje smrti neće ga smiriti."
Ezra je slušao tiho i bez daha. dok je Kane izgovarao riječi njegovog usuda.
"Teška je to stvar," reče Kane mračno, "osuditi čovjeka na smrt, hladnokrvno i na takav
način kakav mi je na umu, ali ti moraš umrijeti da bi drugi živjeli - a Bog zna da zaslužuješ
smrt.
Nećeš umrijeti na omči, od metka ili mača, već od kandži onoga koga si ubio - jer ništa
drugo ga neće zadovoljiti."
Na te riječi Ezrin um kao da se skrši, koljena mu popustišc i on pade pužući i vrišteći da
ga ubiju, moleći da ga spale na lomači, da ga oderu živoga. Kaneovo lice bilo je kao smrt, a
seljaci, u kojima je strah pobudio okrutnost, zavezaše vrištećeg jadnika za hrastovo drvo, a

29. jedan od njih reče mu neka se pomoli Bogu. Ali Ezra nije odgovarao, neizdrživo monotono
vrišteći svojim visokim prodornim glasom. Seljak htjede udariti tvrdicu po licu, ali ga Kane
zaustavi.
"Neka se pomoli sotoni, kojeg će vjerojatnije sresti," reče puritanac strogo. "Sunce će
zaći. Popustite užad tako da se oslobodi kad tama padne, jer bolje je da susretne smrt
slobodan i nevezan, nego kao da je žrtvovan."
Okrenuše se da ga ostave, a stari je Ezra cendrao i blebetao neljudskim glasom, no onda
se utiša, strašno napeto zureći u sunce.
Krenuše preko močvare, a Kane baci posljednji pogled na groteskni lik vezan za drvo.
koji se u nejasnoj svjetlosti činio poput velike gljive koja raste na stablu. I iznenada tvrdica
stravično vrisne:
"Smrt! Smrt! Lubanje su među zvijezdama!"
"Život mu je bio dobar, mada je bio parazit, grub i zao," uzdahne Kane. "Možda Bog
ima mjesta za takvu dušu da ga vatrom i žrtvom pročisti od nečistoće, kao što vatra pročisti
šumu od nametnika. Ipak, pri srcu mi je teško."
"Ne, gospodine," jedan seljak progovori, "učinili ste prema volji Božjoj i samo će dobro
doći od onog što je učinjeno ove noći."
"Ne." odgovori Kane teško. "Ne znam - ne znam."
Sunce se spustilo i noć se rasula zapanjujuće brzo, kao da velike sjene pojuriše s
neznanih prostora da sakriju svijet hrlećom tamom. Kroz gustu noć probi se čudan eho i ljudi
zastanu i osvrnu se odande od kud su došli.
Ništa se nije moglo vidjeti. Pustopoljina je bilo more sjena i visoka trava uvijala se u
dugim valovima pod slabim vjetrom, lomeći smrtnu tišinu svojim bezdahim mrmljanjem.
Onda se u daljini civeni kolut mjeseca digne nad močvarom i na trenutak strašna silueta
se tamno ocrta na njemu. Oblik je letio preko mjesečevog lica - pogrbljen, groteskni lik čija
stopala kao da nisu doticala zemlju; a odmah iza njega nešto stoje nalikovalo na leteću sjenu -
bezimeni, bezoblični užas.
Na trenutak jureći dvojac stajao je jasan naspram mjeseca; onda se stopiše u jednu
neopisivu, bezobličnu masu i nestanu u sjenama. Preko močvare oglasi se samo jedan vrisak
stravičnog smijeha.

30. ZVEKET KOSTIJU
"Gospodaru, hoj!" uzvik se prolomi kroz tmurnu tišinu i zavlada crnom šumom,
zlokobno odjekujući. "U ovom mjestu ima nešto zastrašujuće, čini se meni."
Dvojica muškaraca stajali su ispred šumske krčme. Zgrada je bila niska, dugačka i
razvučena, izgrađena od teških debala. Na njenim malim prozorima bile su namaknute snažne
reze, a vrata zatvorena. Iznad vrata zlokobni je znak nejasno pokazivao - raspuknutu lubanju.
Ta se vrata iznenada otvore i bradato lice proviri. Vlasnik lica ustukne nazad i mahne
gostima da uđu - pokreti su mu bili škrti. Svijeća je sjala na stolu; plamen je gorio u ognjištu.
"Vaša imena?"
"Solomon Kane," reče viši čovjek kratko.
"Gaston l'Armon," drugi reče udvorno. "Ali što vas se to tiče?"
"Malo je stranaca u Crnoj Šumi," progunđa domaćin, "banditi većinom. Sjedite za onaj
stol i donijet ću vam hranu."
Dvojica muškaraca sjedoše, ponašajući se kao oni koji su doputovali izdaleka. Jedan je
bio visoki suhonjavi čovjek, sa šeširom bez pera i sumorne tamne odjeće, koja je naglašavala
tmurnu bljedoću njegova zlokobnog lica. Drugi je bio sasvim drugačiji, nakićen čipkom i
perjem, mada mu je raskošna odjeća bila uprljana od puta. Bio je zgodan na smion način i
njegove nemirne oči lutale su s jednog kraja na drugi, ni trena ne mirujući.
Domaćin donese vina i hrane za njihov stol i onda se povuče u sjene, poput tamne
prikaze. Njegovo lice, koje je sada postalo nejasno, bilo je zamaskirano bradom koja je bila
gotovo životinjski gusta. Veliki nos zavijao je iznad te brade i dva mala crvena oka netremice
su zurila u goste.
"Tko ste vi?", iznenada reče mlađi muškarac.
"Domaćin sam krčme 'Razbijena lubanja'," neveselo odvrati ovaj. Njegov ton kao da je
izazivao stranca da pita dalje.
"Imate li mnogo gostiju?", l'Armon nastavi.
"Rijetki dođoše dvaput," progunđa domaćin.
Kane se trgne i zagleda ravno u one male crvene oči, kao da je otkrio neko skriveno
značenje u riječima domaćina. Goruće oči kao da se raširiše, onda se neveselo oboriše pred
Englezovim hladnim pogledom.
"Spreman sam za krevet," reče Kane naglo, završavajući jelo. "Moram nastaviti put kad
svane."
"I ja," doda Francuz. "Domaćine, pokažite nam naše odaje."
Crne sjene uvijale su se po zidovima dok su njih dvojica slijedili svog tihog domaćina
niz dugi, tamni hodnik. Zdepasto, široko tijelo njihova vodiča kao da je raslo i širilo se u
svjetlosti male svijeće koju je nosio, bacajući dugu, mračnu sjenu iza njega.
Kod jednih vrata on zastane, pokazujući da će tu spavati. Oni uđoše; domaćin upali
svijeću onom koju je nosio, pa otetura otkud je došao.
U sobi dvojica muškaraca bace pogled jedan prema drugome. Jedini namještaj u sobi
bile su dvije postelje, stolac ili dva i teški stol.
"Da vidimo možemo li na neki način zabarikadirati vrata," reče Kane. "Ne sviđa mi se
naš domaćin."
"Na vratima su utori i okvir za zasun," reče Gaston, "ali nema, nema zasuna."
"Mogli bi polomiti stol i iskoristiti ga kao zasun," zamišljeno će Kane.
"Mon Dieu," reče l'Armon, "strašni ste, m'sieu."

31. Kane se namršti. "Ne bi mi se svidjelo da me ubiju u snu," odgovori zlovoljno.
"Vjere mi!", nasmije se Francuz. "Slučajno smo se sreli - dok vas nisam sreo na šumskoj
cesti sat vremena prije zalaska sunca, nikada ranije se nismo vidjeli."
"Već sam vas negdje vidio," odvrati Kane, "mada se ne sjećam gdje. A što se tiče onog
drugog, ja pretpostavljam da je svaki čovjek pošten sve dok mi se ne zamjeri; štoviše, imam
lak san i spavam s pištoljem u ruci."
Francuz se ponovno nasmije.
"'Pitao sam se kako se, m'sieu, možete natjerati da spavate u sobi sa strancem! Ha! Ha!
U redu. m'sieu Englez, idemo uzeti zasun iz neke druge sobe."
Uzevši svijeću sa sobom oni krenu niz hodnik. Vladala je potpuna tišina, a mala je
svijeća u gustoj tami blistala crvenkasto i opako.
"Naš domaćin nema gostiju, ni slugu," promrmlja Solomon Kane. "Čudna krčma! Kako
joj ono bijaše ime? Te njemačke riječi nisu mi lake - 'Razbijena lubanja"? Krvavo ime, vjere
mi."
Pokušaše u sobi do njihove, ali nisu bili nagrađeni zasunom. Naposljetku dođoše do
posljednje sobe u hodniku. Uđoše. Bila je namještena kao i druge, osim što je na vratima bio
mali otvor i što je izvana bio zatvoren teškim zasunom koji se pružao od jednog kraja do
kvake. Oni podignu zasun i pogledaju unutra.
"Trebalo bi biti prozora, ali ih nema," promrmlja Kane. "Pogledajte!"
Na podu su bile tamne mrlje. Zidovi i jedan krevet bili su mjestimično razbijeni, veliki
komadi bili su otrgnuti.
"Ljudi su umirali ovdje," reče Kane, turobno. "Je li ondje zasun na zidu?"
"Je, ali je dobrano pričvršćen," reče Francuz, vukući ga. "To..."
Komad zida se odvali i Gaston kratko usklikne. Mala, tajna soba je otkrivena i njih
dvojica se nagnu nad užasnu stvar koja je ondje ležala na podu.
"Ljudski kostur!", reče Gaston. "I vidi, kako su mu noge okovane za pod! Tu je bio
zatočen i tu je umro."
"Ne," reče Kane, "lubanja mu je raskoljena - čini mi se da naš domaćin ima strašan
razlog za dati ime svojoj paklenoj krčmi. Ovaj je čovjek, poput nas, bio putnik koji je pao u
ruke zločinca."
"Vjerojatno," reče Gaston nezainteresirano; bio je zauzet ispraznim nastojanjem da
ukloni veliki željezni okov s noge kostura. Ne uspjevši u tome isuče mač i pokazujući
izuzetnu snagu odsječe lanac koji je držao prsten na nozi za ring pričvršćen na drvenom podu.
"Zašto bi okovao kostur za pod?", promrmlja Francuz. "Monbleu! Šteta dobrog lanca.
Sad, m'sieu," on se ironično obrati bijeloj hrpi kostiju, "oslobodio sam vas i možete ići kuda
želite!"
"Prestanite!", Kaneov glas bio je dubok. "Nije dobro rugati se mrtvima."
"Neka se mrtvi sami brane," nasmije se l'Armon. "Nekako, ja bih ubio čovjeka koji je
ubio mene, pa makar se moj leš morao probiti kroz četrdeset oceana bez dna, da bi to učinio."
Kane se okrene prema vratima, zatvarajući vrata tajne sobe za sobom. Nije mu se sviđao
ovaj razgovor, koji je slutio na demonstvo i vještičarenje; i žurio se suočiti domaćina s
njegovom krivnjom.
Kako se okrenuo leđima prema Francuzu, osjeti dodir hladnog čelika na svom vratu i
shvati da mu je prislonio vrh pištolja uz korijen lubanje.
"Ne mičite se, m'sieu!" Glas je bio tih i svilen. "Ne mičite se ili ću vam to malo mozga
rasuti po sobi."
Puritanac, bjesneći u sebi, digne ruke u zrak dok je l'Armon izvlačio pištolj i mač iz
korica.
"Sad se možete okrenuti," reče Gaston koraknuvši unazad.

32. Kane s mržnjom pogleda napirlitanog momka koji se sada stajao gologlav, sa šeširom u
jednoj ruci. dok je u drugoj držao svoj dugi pištolj.
"Gaston Koljač!", reče Englez sumorno. "Kakva sam budala što vjerujem Francuzu!
Čuo sam o tebi, ubojico! Sjećam te se sad, bez tog prokletog šešira - vidio sam te u Calaisu
prije nekoliko godina."
"Da - i sad me više nikada nećete vidjeti. Što je to bilo?"
"Štakori istražuju tvoj kostur," reče Kane, promatrajući razbojnika kao orao, čekajući da
crni otvor pištolja bar malo zadrhti. "To je zvuk zveckanja kostiju."
"Čini se," odvrati ovaj drugi. "Sad, m'sieu Kane, znam da nosite dosta novca sa sobom.
Mislio sam sačekati da zaspete i onda vas ubiti, ali ukazala mi se prilika i ja sam je iskoristio.
Lako vas je prevariti."
"Nisam mislio da ću se morati bojati čovjeka s kojim sam dijelio kruh," reče Kane, dok
mu se u dubokom glasu polako oblikovao bijes.
Razbojnik se cinično nasmijao. Njegove se oči suze, dok se polako počeo povlačiti
prema vratima. Kaneovi mišići se nesvjesno napnu; pripremao se, poput jako velikog vuka
koji se sprema baciti na smrtonosan skok, ali Gastonova raka je bila čvrsta poput stijene i
pištolj nikada nije zadrhtao.
"Ne želimo da skočite nakon pucnja," reče Gaston. "Stojte mirno, m'sieu; vidio sam
ljude koji su umirući ubili i želim da među nama bude dovoljna udaljenost da uklonim tu
mogućnost. Vjere mi - ja ću pucati, vi ćete rikati i napadati, ali umrijet ćete prije nego me
dosegnete golim rukama. A moj domaćin će imati još jedan kostur u svojoj tajnoj niši.
Odnosno, ako ga sam ne ubijem. Budala me ne zna niti ja njega, štoviše..."
Francuz je sada bio na vratima, promatrajući preko nišana. Svijeća, koja je bila
zataknuta u izbočini na zidu, bacala je čudnu i treperavu svjetlost koja nije prelazila prag. I sa
smrtonosnom naprasnošću, iz tame iza Gastonovih lađa, diže se širok, nejasan oblik i blistava
oštrica pade prema dolje. Francuz pade na koljena, poput zaklanog vola, dok mu je mozak
curio iz rasječene lubanje. Iznad njega bio je lik domaćina, divlji i strašan prizor, još držeći
kuku kojom je priklao razbojnika.
"Ho! Ho!", zariče. "Nazad!"
Kane je skočio prema naprijed kad je Gaston počeo padati, ali domaćin uperi u njega
dugi pištolj koji je držao u lijevoj ruci.
"Nazad!", ponovi ričući kao tigar i Kane ustukne pred prijetećim oružjem i ludilom u
crvenim očima.
Englez je stajao tih, ježeći se, dok je osjećao kako je ovo sada jača i strasnija opasnost
nego li je Francuz bio. Bilo je nečega neljudskog u tom čovjeku, koji se sada njihao naprijed i
nazad, poput neke velike šumske zvijeri, dok je njegov zloguki smijeh ponovno odzvanjao.
"Gaston Koljač!", poviče udarajući leš pred svojom nogama. "Ho! Ho! Moj razbojniče,
više nećeš loviti! Čuo sam za tu budalu što vreba u Crnoj Šumi - želio je zlato, a našao je
smrt! Sad je tvoje zlato moje; i više od zlata - osveta!"
"Ja vam nisam neprijatelj," reče Kane mirno.
"Svi ljudi su moji neprijatelji! Gledaj - ožiljci na mojim zapešćima! Gledaj - ožiljci na
mojim gležnjevima! I duboko na mojim leđima - poljubac biča! I duboko u mom mozgu,
ožiljci godina hladne, tihe ćelije gdje sam ležao zbog zločina koji nisam počinio!" Glas se
slomi u strašnom, grotesknom jecaju.
Kane ne odgovori. Ovaj čovjek nije bio prvi kojeg je vidio da mu je um skršen u
užasima strašnih kontinentalnih zatvora.
"Ali, pobjegao sam!", krik se pobjedonosno digne. "I ovdje sam da ratujem protiv svih
ljudi... Što je to bilo?"
Da li je to Kane vidio bljesak straha u tim strašnim očima?

33. "Moj čarobnjak zvecka kostima!", šapne domaćin, onda se divlje nasmije. "Umirući,
zakleo se kako će njegove kosti saplesti mrežu smrti za mene. Okovao sam njegov leš za pod,
i sada, duboko u noći, čujem kako njegov goli kostur udara i zvecka pokušavajući se
osloboditi i smijem se, smijem! Ho! Ho! Kako čezne da se digne i udari poput starog Kralja
smrti u tim tamnim hodnicima, dok ja spavam, da me zakolje u mom krevetu!"
Iznenada luđačke oči užasavajuće bljesnuše: "Bili ste u tajnoj sobi, ti i ova mrtva
budala! Da li vam je progovorio?"
Kane se nehotice strese. Da lije to bila samo ludost ili je doista čuo slabo zveckanje
kostiju, kao da se kostur malo pomaknuo? Kane slegne ramenima; štakori se otimaju oko
prašnih kostiju.
Domaćin se ponovno nasmije. Obiđe Kanea, uvijek držeći Engleza na oku i svojom
slobodnom rukom otvori vrata. Unutra je bilo mračno, tako da Kane nije mogao vidjeti čak ni
bjelasanje kostiju na podu.
"Svi ljudi su moji neprijatelji!", promrmlja domaćin, na nepovezani luđački način.
"Zašto da poštedim ikoga? Tko je meni pružio ruku dok sam godinama ležao u divljim
tamnicama Karlsruhea - i za stvar koja nikad nije dokazana? Nešto se tada dogodilo mome
umu. Postao sam vuk - brat onih u Crnoj Šumi kod kojih sam našao utočište kad sam
pobjegao.
Gostili su se, brate moj, svima onima koji su prespavali u mojoj krčmi - svima osim
onoga koji sada zvecka kostima, ovog čarobnjaka iz Rusije. Da ne dođe napasti iz crnih sjena
kad noć prekrije svijet i ubije me - jer tko može ubiti mrtvoga? - ogolio sam mu kosti i okovao
ga. Njegova čarolija nije bila dovoljno jaka da ga spasi od mene, ali svi znaju da su mrtvi
čarobnjaci opakiji od živih. Ne miči se, Englezu! Tvoje ću kosti ostaviti u ovoj tajnoj sobi uz
ovoga, da..."
Luđak je sada stajao djelomično na vratima tajne sobe, njegovo oružje je još prijetilo
Kaneu. Iznenada, on se sruši unazad i nestane u tami; u taj tren zalutali nalet vjetra pokulja iz
vanjskog hodnika i zalupi vrata za njim. Svijeća na zidu zadrhti i ugasi se. Kane posegne
rukama, opipa po podu, nađe pištolj i digne ga prema vratima iza kojih je manijak nestao.
Stajao je u potpunoj tami, krvi koja mu se ledila u žilama, dok su strašni prigušeni
krikovi dolazili iz tajne sobe, miješajući sc sa suhim, odvratnim zveketom kostiju bez mesa.
Tišina padne.
Kane pronađe kremen i kresivo i upali svijeću. Tada, držeći ju u jednoj ruci, a pištolj u
drugoj, otvori tajna vrata.
"Dobri Bože!", promrmlja dok ga je oblijevao hladan znoj. "Ovo je van svakog razuma,
a ipak moje oči to vide! Dva zavjeta ovdje su održana, jer Gaston Koljač se zavjetovao da će
se i u smrti osvetiti svom koljaču, a njegova je ruka oslobodila čudovište bez mesa. A ono..."
Domaćin "Razbijene lubanje" beživotno je ležao na podu u tajnoj sobi, njegovo zvjersko
lice ispresijecano je užasnim strahom; a duboko u njegovom slomljenom vratu bile su zarinute
gole kosti čarobnjakova kostura.

34. MJESEC LUBANJA

35. ODLOMAK I.
ČOVJEK KOJI TRAŽI
Velika je crna sjena ležala nad zemljom, izbrazdana crvenim plamenom zalazećeg
sunca. Čovjeku, koji je išao putem kroz džunglu, nalikovala je na simbol smrti i užasa,
prijeteći nadvisujuća i strašna, poput sjene nepomičnog ubojice koju svjetlost svijeće baca na
zid.
Ipak, bila je to samo sjena velike stijene koja se nadvila nad njega, prvi istureni položaj
mračnih brda prema kojima je krenuo. On zastane na trenutak, gledajući prema gore gdje se
nadvijala, crno ocrtana naspram umirućeg sunca. Mogao se zakleti da je vidio neki pokret na
vrhu, dok je zurio rukom štiteći oči, ali iščezavajući sjaj ga je zasljepljivao i nije mogao biti
siguran. Da li je to bio čovjek koji se sakrio? Čovjek ili...?
Slegne ramenima i prouči grubi puteljak koji je vodio gore i preko ivice litice. Na prvi
pogled činilo sc da samo planinska koza može proći njime, ali pobliže proučavanje otkrije
brojna uporišta za prste urezana u čvrsti kamen. Morat će na kušnju staviti svu svoju snagu,
ali nije prošao tisuće kilometara da bi se sada vratio nazad.
Spusti veliku vreću koju je nosio na ramenu i položi nespretnu mušketu, ostavljajući
samo svoj dugi rapir, kamu i jedan od svojih pištolja, poveže ih otraga i bez da se osvrne na
mračni put kojim je došao, započe svoj dugi uspon.
Bio je visok čovjek, dugih ruku i čeličnih mišića, a ipak je stalno i stalno iznova morao
zastajati, penjući se prema gore i odmarati se bar na trenutak, viseći poput mrava na vrletnom
naličju litice. Noć je brzo padala i litica nad njim bila je sjenovita mrlja koju je morao
opipavati prstima, na slijepo, tražeći rupe koje su mu bile nesigurne ljestve.
Ispod njega dopirali su zvukovi noći tropske džungle, mada činilo mu se da su čak i ti
zvukovi prigušeni i utišani, kao da velika crna brda, koja se nadvijaju nad nju, bacaju čaroliju
tišine i straha čak i na stvorenja iz džungle.
Borio se na putu prema gore i da bi njegov put bio teži, litica je bila izbočena prema
naprijed blizu vrha i on stade upirati živce i mišiće tako da mu se srce slamalo. U jednom
trenutku izgubi uporište i za dlaku izbjegne pad. Ali svaki dio njegovog čvrstog tijela bio je
savršeno koordiniran, a prsti su mu bili poput čeličnih kandži sa stiskom škripca. Napredovao
je sve sporije i sporije, no nastavljao je, sve dok nije ugledao vrh litice kako se usijeca među
zvijezde, nekih šest metara iznad njega.
I dok je gledao, nejasni se oblik podigne, sruši se s vrha i pojuri dolje na njega, dok je
zrak fijukao okolo. Naježivši se, on se priljubi uz stijenu i osjeti teški udar na ramenu, koji ga
samo okrzne, ali čak i takav gotovo ga je odbacio i očajnički se borio održati se, osluškujući
odjek udarca među stijenama ispod njega. Hladan znoj oblije mu čelo pa pogleda prema gore.
Tko - ili što - je bacio kamen preko ruba litice? Bio je hrabar, o čemu su svjedočile mnoge
kosti na ratištima, ali pomisao da bi umro kao ovca, bespomoćan i bez mogućnosti da se
brani, smrzla mu je krv.
Onda val bijesa zamijeni njegov strah i ponovno se poče nesmotreno brzo penjati.
Očekivani drugi kamen, međutim, nije došao i ništa živo nije ugledao dok se penjao preko
ruba i skočio, dok je mač, isukan iz korica, bljesnuo.
Stajao je na nekoj vrsti platoa, koji je prelazio u planinski predio nekih kilometar prema
zapadu. Litica po kojoj se upravo popeo stršila je na uzvisini, poput tamnog rta, nadvijajući se
nad more lelujavog raslinja pod sobom, sada tamnog i misterioznog u tropskoj noći.
Tišina je ovdje bila apsolutna. Vjetrić nije uznemiravao tamne dubine u podnožju i
koraci nisu šuškali među zakržljalim grmljem koje je prekrivalo plato. Ipak ta stijena koja je

36. njegov uspon zamalo pretvorila u smrt nije pala slučajno. Što se to kreće među tim tamnim
brdima? Tama je pala na usamljenog lutalicu, poput teškog vela, kroz koji su žute zvijezde
zlokobno sjale. Isparavanje trule vegetacije džungle dolazilo je do njega, opipljivo poput
guste magle, i zgrčivši lice odmakne se od litice, hrabro krene preko platoa, s mačem u jednoj
i pištoljem u drugoj ruci.
U zraku je postojala neugodna slutnja da ga promatraju. Tišina je i dalje bila nenarušena,
osim mekog zvuka koji su činili strančevi mačji koraci kroz visoku gorsku travu, no ipak,
čovjek je osjećao kako živa bića klize ispred i iza njega i na sve strane. Da li ga je pratio
čovjek ili zvijer nije znao, niti je previše mario, jer bio je spreman sukobiti se bilo s čovjekom
ili demonom koji mu se ispriječi na putu. Povremeno bi zastao i izazivajući pogledao oko
sebe, ali ništa ne bi zapazio, osim žbunja koje se na njegovom putu šćućurilo poput niskih
tamnih duhova, stopljeno i zamagljeno u gustoj, vrućoj tami kroz koju se činilo da se i same
crvenkaste zvijezde bore da prodru.
Naposljetku dođe do mjesta gdje se plato pretvarao u više padine i ondje vidi skupinu
drveća zakrinkanu blažim sjenama. Oprezno se približi, ne skrećući pogled da bi se navikao
na tamu, te opazi oblik među tamnim stablima koji nije bio dio njih. Zastane. Lik nije
napadao, niti bježao. Nejasni oblik tihe prijetnje, kao da je čekao u zasjedi. Sve veći užas širio
se među nepomičnim drvećem.
Stranac oprezno krene prema naprijed, s oštricom pred sobom. Bliže. Naprežući oči da
primijeti neku naznaku prijetećeg pokreta. Zaključio je da je lik ljudski, ali zbunjivao ga je
njegov nedostatak pokreta. Onda razlog postade očit - bio je to leš crnca koji je stajao među
tim drvećem, a uspravnim su ga držala koplja kojima je bilo probodeno njegovo tijelo,
pribijajući ga za stablo. Jedna ruka bila mu je pružena naprijed, a držala ju je velika grana za
koju je bodežom, kroz zglob šake, bila probodena, kažiprsta ispruženog kao da leš nešto
pokazuje - tamo nazad od kud je stranac došao. Značenje je bilo očito; taj nijemi, strašni
putokaz mogao je imati samo jedno značenje - smrt vreba s druge strane. Čovjek koji je
stajao, zureći u strašno upozorenje, rijetko se smijao, ali sad si dozvoli luksuz sardonskog
osmijeha. Tisuće kilometara zemljom i morem - putujući oceanom i putujući kroz džunglu - i
sad su očekivali da se okrene zbog ovog - tko god da su bili. Odolio je napasti da salutira lešu,
nešto što je smatrao prikladnim, i hrabro nastavio kroz šumarak, napola očekujući napad s
leđa ili zasjedu. Ništa se od toga međutim ne dogodi i izlazeći iz šume nađe se na gruboj
kosini koja je predstavljala prvu seriju padina. Nastavi se uspinjati u tamu, ne zastajući da
razmisli kako bi razumnom čovjeku neobično bilo njegovo srljanje. Prosječan čovjek ulogorio
bi se u podnožju litice i sačekao jutro prije nego bi se pokušao popeti. Ali on nije bio običan
čovjek. Kad je cilj bio pred njim išao je prema njemu ravnom linijom, ne razmišljajući o
preprekama, bilo dan ili noć. Što je trebalo, moralo je biti učinjeno. Doći do najisturenijeg
položaja kraljevstva straha, u suton, i izazvati ga noću, dok se ono odmara, činilo se kao da se
samo po sebi razumije.
Dok se penjao šljunčanim obroncima mjesec izađe, pripadajući vlastitim obmanama i
njegovoj svjetlosti. Isprekidana brda pred njim nadvijala su se kao crni zvonici čarobnjačkih
dvoraca. Očima je pratio tamni put kojim je išao, jer nije znao kad bi ponovno kamen mogao
poletjeti niz kosinu. Očekivao je neku vrstu napada i prirodno ono neočekivano bilo je ono što
se dogodilo.
Iznenada, iza velike stijene pojavi se čovjek, div od ebanovine na blijedoj mjesečini,
oštrica dugog koplja srebrno mu je blistala u ruci, perjanica od pera noja lebdjela je nad njim
poput bijelog oblaka. On podigne koplje za nezgrapan pozdrav i progovori dijalektom
plemena s rijeke: "Ovo nije zemlja bijelog čovjeka. Tko je moj bijeli brat ovdje u mome selu i
zašto dolazi u Zemlju lubanja?"
"Moje ime je Solomon Kane." Bijelac odvrati na istom jeziku. "Tražim vampirsku
kraljicu Negari."

37. "Mnogi traže. Rijetki nađu. Nitko se ne vraća," odgovori ovaj drugi zagonetno.
"Hoćeš li me odvesti do nje?"
"Nosiš dugi bodež u desnoj ruci. Ovdje nema lavova."
"Zmija je bacila stijenu na mene. Mislio sam da ću naći zmije u grmlju."
Div prihvati ovu razmjenu lukavosti s mrgodnim osmijehom, pa nastupi kratka tišina.
"Tvoj život," reče crnac naposljetku, "u mojim je rukama."
Kane se slabo nasmiješi. "Ja nosim živote mnogih ratnika u svojoj ruci."
Crnčev pogled nesigurno je putovao gore i dolje prema sjajnom englezovom maču.
Onda slegne svojim moćnim ramenima i pusti da mu koplje utone u zemlju.
"Ne donosiš darove," reče on, "ali slijedi me i ja ću te povesti do strašne gospodarice
sudbine, Crvene žene, Nakari, koja vlada zemljom Negari."
On zakorači u stranu i mahne Kaneu da krene ispred njega, ali Englez, razmišljajući o
koplju u leđima, odmahne glavom.
"Tko sam ja da hodam ispred svog brata? Mi smo dvojica poglavica - hodajmo jedan uz
drugoga." U sebi je Kane psovao što je prisiljen koristiti se neukusnom diplomacijom s ovim
divljakom, ali nije to pokazivao. Div se nakloni s određenom barbarskom veličanstvenošću i
zajedno krenuše putem uz brijeg, ne govoreći ništa.
Kane je bio svjestan ljudi koji izlaze iz skrovišta i koji ih slijede, a potajni pogled preko
ramena otkri mu dvije grupe ratnika, koji su išli za njima u dvije klinasto oblikovane linije.
Mjesec se zrcalio na njihovim sjajnim tijelima, na vijorećim perjanicama i dugim, okrutnim
oštricama kopalja.
"Moja braća su kao leopardi," reče Kane kurtoazno, "leže u niskom rastinju, nitko ih ne
vidi; šuljaju se kroz visoku travu i nitko ih ne čuje."
Crni poglavica prihvati kompliment udvornim klanjanjem svoje lavovske glave, od čega
perje zašuška.
"Planinski leopard je naš brat, oh poglavico. Naše noge su kao dim nošen vjetrom, ali
naše ruke su kao čelik. Kad one udare, krv crvena pada i ljudi umiru."
Kane osjeti skrivenu prijetnju u njegovom tonu. Nije bilo jasne naznake prijetnje na
kojom bi osnovao svoju sumnju, ali zlokobni prizvuk je bio tu. Ne reče ništa više i čudna
grupa tiho krene prema gore, u mjesečini, poput povorke aveti.
Put je postajao strmiji i sjenovitiji, zavijajući iz i u veliku pukotinu u divovskoj stijeni.
Iznenada se velika provalija otvori pred njima, povezana prirodnim mostom od stijena, u
podnožju koga je vođa zastao.
Kane se znatiželjno zagleda u ponor. Bio je dvanaest metara širok, a gledajući prema
dolje njegov pogled proguta neprobojna tmina, stotine metara duboka, znao je. Na drugoj
strani bila je litica, tamna i užasna.
"Ovdje", reče poglavica, "počinju prave granice Nakarinog kraljevstva."
Kane je bio svjestan da se ratnici, kao uzgredno, okupljaju oko njega. Njegovi prsti
instinktivno stisnu dršku rapira kojega nije isukao. Zrak je iznenada bio prepun napetosti.
"Ovdje, također," ratnički poglavica reče, "oni koji ne donose darove Nakari - umiru!"
Posljednja riječ bila je vrisak, kao da je misao govornika pretvorila u manijaka i kako je
vrisnuo velika ruka krene nazad i onda naprijed, naprežući moćne mišiće i veliko koplje doleti
pred Kaneove grudi.
Samo rođeni borac mogao je izbjeći taj ubod. Kaneova instinktivna reakcija spasila mu
je život - velika oštrica okrzne mu rebra, dok se sklanjao u stranu i parirao udarac, munjevito
ga odbacujući, što ubi ratnika koji se, u tom trenutku, gurnuo između njega i poglavice.
Koplja bijesnu u mjesečini i Kane, odbijajući jednog i savijajući se pod napadom
drugog, skoči na uski most, gdje je samo jedan po jedan mogao dolaziti na njega.
Nitko nije htio biti prvi. Stajali su na rubu i navaljivali na njega, gurajući se naprijed kad
bi on uzmicao, ustuknuvši kad bi on napadao. Njihova su koplja bila duža od njegovog rapira,

38. ali on je nadoknađivao razliku svojom velikom mačevalačkom vještinom i hladnom žestinom
svog napada.
Kolebali su se naprijed i nazad, a onda se div izdvoji od svojih drugova i jurne na most,
poput divljeg bizona, zgrbljenih ramena, držeći koplje nisko, očiju koje su blistale ne posve
razumnim pogledom. Kane skoči prije nego je napao, skoči zatim ponovno, pokušavajući
izbjeći ubod koplja i pronađe otvor za svoj napad. Skoči na jednu stranu i nađe se kako visi s
ruba mosta nad bezdanom koji je zjapio pod njim. Ratnici kriknuše, divlje slaveći, dok se
njihao i borio s ravnotežom, a div na mostu rikne i baci se na svog posrnulog neprijatelja.
Kane se odupro svom snagom - vještinom koju je malo mačevalaca moglo postići,
boreći se s ravnotežom kako je on činio - ugledavši okrutno koplje kako je bljesnulo pored
njegovog obraza - i osjetivši kako pada dolje u ambis. U očajničkom pokušaju zgrabi držak
koplja, ispravi se i probode kopljanika. Divova, velika, crvena usta oboje se krvlju i umirućim
naporom ovaj se slijepo pokuša baciti na svog neprijatelja. Kane ga, petom se upirući o rub
mosta, ne uspje izbjeći i oni se zajedno sruše u dubinu ispod njih.
Tako se brzo sve dogodilo da su ratnici bili zapanjeni. Divova trijumfalna rika jedva da
je zamrla na njegovim usnama kad njih dvojica padoše u tamu. Ostatak domorodaca sada
izađe na most, znatiželjno se zagledaju dolje, ali nikakav zvuk nije dopirao iz tamne praznine.

39. ODLOMAK II.
LJUDI KOJI VREBAJU SMRT
Kane kako je padao slijedio je svoj borbeni instinkt, pa se okrenuo u zraku tako da će,
kad padne, tri ili tristo metara u dubinu, prizemljiti na crnca koji je padao s njim. Kraj dođe
naglo - brže nego je Englez mislio. Trenutak je ležao napola ošamućen, onda pogleda gore,
ugleda nejasni, uski most kako presijeca nebo nad njim i obrise ratnika, ocrtane u mjesečini i
groteskno izobličene dok su se naginjali preko ruba. Ležao je mirno, znajući da mjesečeve
zrake ne prodiru u dubinu u kojoj je bio skriven i da je tim promatračima nevidljiv. Onda kad
mu nestanu iz vida počne sagledavati svoj položaj. Njegov je protivnik bio mrtav i samo zato
što je njegov leš ublažio njegov pad Kane nije bio mrtav kao i on, jer pali su poprilično
duboko. Ovako, Englez je bio tek natučen i izudaran.
Izvuče svoj mač iz domoročevog tijela, zahvalan što se nije slomio, i počne ispipavati u
tami. Njegova ruka dodirne rub onoga što se činilo liticom. Mislio je da je na dnu provalije i
da je dojam velike dubine bila samo iluzija, ali sad zaključi da je pao na izbočinu koja se našla
na putu prema dolje. Baci kamenčić i nakon onoga što se činilo dosta dugo, začu slab zvuk
kad je udario u dubini.
Ne znajući kako nastaviti on izvuče kremen i kresivo iz opasača i oprezno zaštiti
svjetlost rukama. Slabo osvjetljenje pokazivalo je veliki greben koji je izbijao na jednoj strani
litice, odnosno na strani uz brda koje je pokušavao prijeći. Pao je blizu ruba i vrlo je malo
trebalo da sklizne s nje, ne znajući gdje se nalazi.
Šćućuren ondje, očiju koje su se pokušavale naviknuti na duboku tamu, primijeti nešto
što se činilo kao tamnija sjena u sjenama na zidu. Pobliže istraživši otkrije da je to otvor u
kojemu je mogao stajati uspravno. Pećina, pretpostavio je, i mada se činila tamnom i krajnje
opasnom on uđe, opipavajući put nakon što mu se ognjilo ugasilo.
Kamo vodi naravno nije imao ideju, ali bilo što raditi bilo je bolje nego mirno sjediti
dok mu planinski lešinari ne obrste kosti. Dugo vremena hodnik pećine penjao se uvis - čvrsta
stijena bila mu je pod nogama - i Kane se teško uspinjao uz prilično strmu kosinu, tu i tamo
klizeći unazad. Špilja se činila velikom, jer nakon što je ušao u nju više nije mogao dodirnuti
krov, niti je s jednom rukom na jednom zidu drugom mogao dodirnuti drugi.
Naposljetku pod se izravna i Kane osjeti kako je ondje špilja mnogo veća. Zrak je bio
ugodniji, mada je tama bila jednako neprobojna. Iznenada se zaustavi. Odnekud je dolazilo
čudno, neopisivo šuškanje. Bez upozorenja nešto ga udari po licu i divlje opali. Sve oko njega
ječalo je od tajanstvenog udaranja mnogih malih krila i iznenada Kane se iskrivljeno
nasmiješi, zabavljen, s olakšanjem i razočaranjem. Šišmiši, naravno. Špilja ih je bila puna.
Ipak, bilo je to potresno iskustvo i dok je kretao naprijed, a krila šaputala kroz prazninu velike
pećine, Kaneov um nađe za shodno zabavljati se bizarnom mišlju - da li je na neki način
zalutao u pakao i da li su to doista bili šišmiši ili izgubljene duše leteći kroz beskonačnu noć?
Onda, mislio je Solomon Kane, uskoro ću se sukobiti sa sotonom samim - i dok je to još
mislio do njegovih nosnica dođe strašan smrad, zaudarajuć, odbojan. Miris je postajao sve jači
kako se polako približavao i Kane tiho opsuje, mada nije bio prost čovjek. Osjetio je da miris
označava neku skrivenu prijetnju, neko neviđeno zlo, neljudsko i smrtonosno, i njegov mračni
um posegne za natprirodnim rješenjem. Međutim, bio je sasvim siguran u svoje sposobnosti
da se uhvati u koštac s bilo kojim zlotvorom ili demonom, naoružan, kako je bio,
nepokolebljivom vjerom i saznanjem o pravednosti svoga cilja. Ono što je slijedilo dogodilo
se naglo. Opipavao je put kad dva uska žuta oka iskočiše iz tame - oči koje su bile hladne i

40. bezizražajne, preblizu postavljene da bi bile ljudske i previsoke za neku četveronožnu zvijer.
Kakav se to užas pojavio pred njim?
To je sotona, mislio je Kane dok su se oči njihale pred njim i u sljedećem trenutku već
se borio za život, s tamom koja se činila kao da je uzela opipljiv oblik i bacila se na njegovo
tijelo i udove velikim ljigavim pipcima. Pipci slome ruku koju je koristio za mačevanje i
učine je beskorisnom; drugom nikom on posegne za bodežom ili pištoljem, sav se ježeći kad
su mu prsti dotakli ljigave pipke, dok je piskanje čudovišta punilo pećinu hladnom,
pobjedničkom pjesmom užasa.
Tamo u crnoj tami, u pozadini šuškanja šišmiševih kožnatih krila, Kane se borio kao
štakor uhvaćen od zmije i mogao je osjetiti kako mu rebra popuštaju i kako ostaje bez daha
prije nego se njegova pomahnitala lijeva ruka spustila na dršku bodeža.
Onda, sa strašnim izokretanjem i trzajem svog čeličnog tijela, djelomično oslobodi svoju
lijevu ruku i zabode gorljivu oštricu ponovno i ponovno, do balčaka, u vijugavi, previjajući
užas koji se omotao oko njega, osjećajući naposljetku kako su ustreptali pipci popustili i kako
padaju s njegovih udova, ležeći oko njegovih stopala poput goleme užadi.
Moćna zmija divlje se koprcala u smrtnoj borbi, a Kane, izbjegavajući njene udarce, koji
su mogli polomiti kosti, povuče se u tamu, hvatajući dah. Ako njegov neprijatelj nije bio sam
sotona, bio je to sotonin najbliži zemaljski pomoćnik, mislio je Solomon, pobožno sc nadajući
da se neće u ovoj tami morati upustiti u borbu s još jednim.
Činilo mu se da je hodao vjekovima kroz tamu i počeo se pitati da li spilja ima kraja kad
slaba svjetlost prodre kroz tamu.
Pomisli kako je to sigurno vanjski izlaz i brzo krene prema njemu, ali na njegovo
iznenađenje, nakon samo nekoliko koraka nađe se pred praznim zidom.
Onda primijeti da svjetlost dolazi kroz usku pukotinu u zidu i opipavajući taj zid otkrije
da je načinjen od drugačijeg materijala od ostatka spilje, sastojeći se očito od pravilnih
kamenih blokova povezanih nekom vrstom žbuke - bez sumnje zid načinjen ljudskom rukom.
Svjetlost sc probijala između dva kamena tamo gdje se žbuka otrgnula. Kane prođe rukom po
površini s većim zanimanjem nego je to bilo nužno. Zdanje se činilo veoma drevnim i bolje
napravljenim nego se to moglo očekivati od plemena neukih divljaka. Osjeti navalu uzbuđenja
istraživača i pronalazača. Sigurno ni jedan bijelac nikada nije vidio ovo mjesto i poživio da o
tome priča, jer kad je došao do vlažne Zapadne obale prije nekoliko mjeseci, pripremajući se
krenuti u unutrašnjost, nije ni slutio da postoji zemlja poput ove. Ono malo bijelaca koji su
išta znali o Africi, s kojima je razgovarao, nisu spominjali Zemlju lubanja ili zlotvorku koja je
tu vladala.
Kane oprezno gurne zid. Struktura se činila oslabljenom od starosti - snažno gurnuvši
osjetno je popustio. On se svom snagom upre o njega - i čitav dio zida s treskom popusti,
rušeći ga u slabo osvijetljen hodnik, medu hrpe kamenja, prašine i žbuke.
Skoči i osvrne se, očekujući da će zvuk dovesti horde divljih kopljanika. Vladala je
potpuna tišina. Hodnik u kojem je stajao bio je sam nalik uskoj pećini, osim što je bio djelo
čovjeka. Bio je nekoliko metara širok, a strop mu je bio mnogo metara iznad glave. Prašine je
na podu bilo do nožnog članka, kao da noga nije ondje kročila bezbroj stoljeća. Slaba
svjetlost, zaključi Kane, probijala se nekako kroz krov ili strop, jer nigdje nije mogao vidjeti
vrata ili prozore. Naposljetku zaključi da je njegov izvor sam strop, koji je imao čudna
fosforescentna svojstva.
Krene niz hodnik, nelagodno se osjećajući poput sivog duha koji se kreće sivim
hodnicima smrti i raspadanja. Očita starina okoliša nije ga oduševljavala, tjerajući ga da osjeti
nejasnu kratkotrajnost i uzaludnost ljudskog postojanja. Bio je uvjeren da je sada došao na
površinu zemlje, jer je neka vrsta svjetlosti dolazila od nekud, ali od kuda nije mogao ni
pretpostaviti. Ovo je bila začarana zemlja - zemlja užasa i strašnih misterija, džungla i riječni
domoroci su o tome govorili i on je u šaptu primao nagovještaje o njenim užasima od trenutka

41. kad je krenuo s Obale robova i sam odlutao u zaleđe. Tu i tamo začuo bi tihi nejasni mrmor
koji se činio da dolazi kroz jedan od zidova i naposljetku dođe do zaključka daje zalutao u
jedan od tajnih hodnika nekog dvorca ili kuća. Domoroci s kojima se sukobio govorili su o
Negari, šaptali su o ju-ju gradu, sagrađenom od kamena, sagrađenom visoko među tamnim
liticama čarobnog brda.
Onda, pomisli Kane, možda sam nabasao upravo na ono što sam tražio i nalazim se
usred grada užasa. On zastane, nasumce birajući mjesto, i stade svojim bodežom otkidati
žbuku. Dok je to radio, ponovno začu tih mrmor, koji je postajao glasniji kako je bušio zid, i
naposljetku vrh prođe kroza nj. Gledajući kroz rupu koju je napravio, ugleda čudan i
fantastičan prizor.
Zurio je u veliku odaju čiji su zidovi i pod bili od kamena i čiji je moćni krov počivao na
divovskim kamenim stupovima, čudno izrezbarenima. Redovi crnih ratnika s perjanicama bili
su poredani uz zidove, a dvostruki red od njih stajao je, poput kipova, pred tronom
postavljenim između dva kamena zmaja, koji su bili veći od slonova. Te ljude je prepoznao,
po njihovom ponašanju i općem izgledu, kao pripadnike plemena ratnika s kojima se borio
kod provalije. Ali pogled mu neizdrživo privuče veliki, groteskni tron, pun ornamenata. Tamo
je, umanjena nezgrapnom raskoši oko nje, sjedila žena. Bila je zlatne puti, mlada i nalik
tigrici. Bila je naga, osim perjem okićene kacige, narukvica na rukama i nogama i pojasa od
pera noja i sjedila je na svilenim jastucima s puteno opuštenim udovima. Čak i sa udaljenosti
Kane je mogao vidjeti kako su crte njenog lica bile kraljevske mada barbarske, uznosite i
drske, no ipak senzualne i s dosta nemilosrdne okrutnosti na punim crvenim usnama. Kane
osjeti kako mu puls ubrzava. To nije mogla biti nitko do one čiji su zločini bili gotovo mitski -
Nakari od Negaria, demonska kraljica demonskog grada, čija je monstruozna žeđ za krvlju
natjerala pola kontinenta da se trese od straha. Činila se dovoljno čovjekolikom; priče
bojažljivih riječnih plemena dale su joj natprirodna svojstva. Kane je napola očekivao da vidi
neko strašno poluljudsko čudovišta iz drevnih i demonskih vremena.
Englez se zagleda, fasciniran, mada zgađen. Čak ni na europskim dvorovima nije vidio
takve veličanstvenosti. Dvorana i sva njena oprema, od urezanih zmija koje su se uvijale oko
podnožja stupova, do slabo vidljivih zmajeva na zasjenjenom stropu, bili su napravljeni u
divovskim razmjerima. Raskoš je bila impresivna - slonovska - neljudski uveličana i gotovo
da je zamagljivala um koji je pokušavao izmjeriti i shvatiti njenu veličinu. Kaneu se činilo da
su te stvari prije bile djelo bogova nego ljudi, jer pored same te odaje većina europskih
dvoraca koje je znao činila bi se patuljastima.
Ratnici koji su se natiskali u toj sjajnoj prostoriji činili su se groteskno neprimjereni. Oni
nisu izgradili to drevno mjesto. Kad to Kane shvati zlokobna važnost kraljice Nakari kao da
iščezne. Zavaljena na veličanstvenom tronu, usred strašne slave nekog drugog vremena, činila
se kao da uzima svoj pravi oblik, razmaženo, mrzovoljno dijete zauzeto igrom pretvaranja i
koristeći kao igračku nešto što su odbacili njeni preci. U isto vrijeme Kaneu pade na um - tko
su bili njeni preci? Ipak, dijete je moglo postati smrtonosno u svojoj igri, kako Englez uskoro
vidje. Visoki i jaki ratnik izađe iz redova pred tronom i nakon što se na sve četiri prostre pred
njim, ostade na koljenima, očito čekajući dozvolu da progovori. Dojam kraljičine lijene
ravnodušnosti nestade i ona se uspravi brzim okretnim pokretom koji Kanea podsjeti na skok
leopardice. Ona progovori, a riječi su jedva čujne dolazile do njega, dok se naprezao da čuti
ju. Govorila je jezikom veoma nalik onom riječnih plemena.
"Govori!"
"Velika i strašna," reče klečeći ratnik i Kane prepozna poglavicu koga je prvog sreo na
platou - zapovjednika stražara na litici, "neka vatra tvog bijesa ne proždre tvog slugu." Oči
mlade žene opako se suze.
"Znaš zašto sam te pozvala, lešinarov sine?"
"Vatro ljepote, stranac zvan Kane nije donio darove."

42. "Bez darova?", ona pljune riječi. "Što ja imam od darova?" Poglavica je oklijevao,
znajući sada da ima neke posebne važnosti u tom strancu.
"Gazelo Negara, došao je verući se liticama po noći, poput ubojice, s bodežom dugim
kao ljudska ruka. Kamen koji smo bacili na njega promašio ga je i sretosmo ga na platou i
odvedosmo ga do Mosta-Preko-Neba, gdje, kakav je običaj, htjedosmo ga smaknuti; jer tvoja
je riječ da ti je dosta muškaraca koji te dolaze snubiti."
"Budalo," zareži ona. "Budalo!"
"Tvoj sluga nije znao. Kraljice ljepote. Čudni se čovjek borio kao planinski leopard.
Dvojicu je ubio i pao s posljednjim u ponor i tako je poginuo, Zvijezdo Negara."
"Da," boja kraljičinog glasa bila je otrovna. "Prvi veliki čovjek koji je došao u Negari!
Onaj koji je mogao... Ustaj, budalo!" Čovjek skoči na noge.
"Moćna lavice, zar nije ovaj mogao doći tražeći..."
Rečenica ne bi završena. Još dok se ovaj dizao Nakari napravi brz pokret rukom.
Dvojica ratnika istupe iz tihih redova i dva koplja ukriže se u poglavičinom tijelu prije nego
se okrenuo. Grgljavi krik nahrupi mu na usne, krv prokulja visoko u zrak i leš pade u
podnožje velikog trona.
Redovi se ne pomaknuše, ali Kane postrance ulovi bljesak čudnih, crvenih očiju i
nesvjesno vlaženje tankih usana. Nakari se napola digla kad su koplja bljesnula i ona se sada
zavali nazad, izraz okrutnog zadovoljstva na njenom lijepom licu i zamišljeni sjaj u blistavim
očima.
Nezainteresirano odmahne rukom i leš odvukoše, držeći ga za pete, dok su se mrtve ruke
mlitavo vukle kroz mrlju od krvi koje je tijelo ostavljalo za sobom. Kane je mogao vidjeti i
druge mrlje na kamenom podu, neke gotovo nezamjetne, druge manje nejasne. Koliko su
divljih scena krvi i okrutnog gnjeva veliki kameni zmajevi s trona vidjeli svojim isklesanim
očima?
Više nije sumnjao u priče koje su mu ispričala riječna plemena. Ovi ljudi odrasli su u
grabežu i užasu. Njihova srčanost uništila im je umove. Živjeli su poput nekih strašnih zvijeri,
samo da bi uništili. Bilo je čudnog sjaja u njihovim očima, koji bi ih ponekad osvijetlio
plamenom i sjenama pakla. Što su riječna plemena rekla o tim planinskim ljudima koja su ih
napadala bezbroj stoljeća?
"Da su bili krvnici smrti, koji su vrebali među njima i kojoj su se klanjali." Misao je i
dalje lebdjela u Kaneovom umu dok je promatrao - tko je izgradio ovo mjesto i zašto je
pripalo ovim ljudima? Borci poput njih nisu mogli kulturno svjedočiti ovim rezbarijama. Ipak,
riječna plemena nisu govorila o drugim ljudima, već o ovima koje je on sada gledao. Englez
se s naporom otkine od fascinantne barbarske scene. Nije imao vremena za gubljenje; dok god
su ga smatrali mrtvim imao je više šanse zaobići moguće stražare i pronaći ono što je došao
naći. Okrene se i krene niz mračni hodnik. Nije imao nikakav plan djelovanja i jedan pravac
je bio dobar kao i drugi. Hodnik nije išao ravno; zaobilazio je i uvijao se, slijedeći liniju zida,
Kane je pretpostavljao, nalazeći vremena čuditi se očito strahovitoj debljini tih zidova.
Očekivao je da će svakog trenutka sresti nekog stražara ili roba, ali hodnici su se nastavljali
prostirati pred njim prazni, prašnih podova na kojima nije bilo tragova stopala, pa on zaključi
da ili ljudi Negarija ne znaju za te prolaze ili ih zbog nekog razloga nikada ne koriste.
Pažljivo je tražio tajna vrata i naposljetku nađe jedna, čvrsto zatvorena s unutrašnje
strane hrđavim zasunom postavljenim u žlijebu vrata. Oprezno ih pokuša otvoriti i naposljetku
sa škripom, koja se činila stravično glasnom u tišini, vrata se otvore prema unutra. Pogledavši
van nije vidio nikoga i oprezno iskoračivši kroz otvor zatvori vrata za sobom, primjećujući
kako predstavljaju dio fantastične slike naslikane na zidu. Svojim bodežom označi mjesto
gdje je vjerovao da je sa vanjske strane skrivena opruga, jer nije znao da li će morati ponovno
koristiti ovaj prolaz.

43. Nalazio se u velikom hodniku kroz koji je vodio labirint velikih stropova nalik onima u
odaji s tronom. Među njima osjećao se kao dijete u nekoj divovskoj šumi, a ipak davali su mu
određeni osjećaj sigurnosti, s obzirom na to da je vjerovao, krećući se među njima poput duha
kroz džunglu, da može zaobići ratnike bez obzira na njihovu vještinu.
On krene, nasumično birajući smjer i krećući se oprezno. Jednom začu mrmljanje
glasova i skočivši na stup ostade tamo dok su dvije svijetle žene prošle direktno ispod njega,
ali osim njih nije sreo nikoga. Bio je to čudan osjećaj, prolaziti kroz široki hodnik u kome se
činilo da nema ljudskog života, dok su u drugim dijelovima, Kane je znao, bile gomile ljudi,
skriveni od njegovog pogleda stupovima.
Nakon onoga što se činilo vječnošću kroz monstruozni labirint dođe do velikog zida koji
ili je bio zid dvorane ili pregradni zid i nastavljajući uz njega ugleda pred sobom vrata pred
kojima su dva kopljanika stajala poput crnih kipova.
Kane, navirujući se s ruba stupa, spazi dva prozora, visoko na zidu, jedan sa svake
strane vrata i primijeti ornamentalne rezbarije koje su prekrivale zidove, odlučujući se na plan
očajnika.
Smatrao je da je bitno vidjeti što leži u toj sobi. Činjenica daje pod stražom govorila je
da je u sobi iza vrata ili odaja s blagom ili tamnica, a bio je siguran da će se naposljetku
pokazati da je tamnica.
Kane se povuče van pogleda stražara i počne se penjati po zidu, koristeći se dubokim
rezbarijama za uporišta nogu i ruku. Pokazalo se lakšim nego se nadao i popevši se sve do
prozora nestrpljivo uspuza horizontalnom linijom, osjećajući se kao mrav na zidu. Stražari
pod njim nisu pogledali gore i naposljetku on dođe do najbližeg prozora i prijeđe na prozorsku
dasku. Pogleda u veliku sobu, u kojoj nije bilo nikoga, ali bila je namještena puteno i
barbarski. Svileni kaučevi i baršunasti jastuci razbacani po podu i tapiserije sa zlatnim vezom
visjele su na zidovima od opeke. I strop je bio pozlaćen.
Čudno neprimjetni, grubi ukrasi od bjelokosti i drveta, očito ručni rad divljaka, bili su
posvuda po tom mjestu, dovoljno simbolični za ovo čudno kraljevstvo predstavljali su
simbole barbarizma viđeni kroz čudnu kulturu. Vanjska vrata bila su zatvorena i na
suprotnom zidu bila su još jedna vrata, također zatvorena.
Kane se spusti s prozora, silazeći rubom tapiserije, kao što se mornar spušta niz
konopac, i prođe sobom. Njegova stopala bez zvuka su upadala u tkaninu saga koji je
pokrivao pod i koji se, poput svog drugog namještaja, činio tako drevnim da se već počeo
raspadati.
Na vratima je oklijevao. Ući u sljedeću sobu moglo je biti očajnički opasno; ako se
pokaže da je puna ratnika uzmak mu je odsječen zbog kopljanika s druge strane vrata. Ipak,
bio je navikao upuštati se u razne divlje mogućnosti i sada, s mačem u ruci, otvori vrata tako
naglo, s namjerom da zbuni iznenađenjem bilo kog neprijatelja koji je mogao biti s druge
strane. Kane naglo stupi unutra, spreman na sve - onda naglo stane, ostajući bez riječi i na
trenutak nepomičan. Prešao je tisuće kilometara u potrazi za nečim, a tamo pred njim ležalo je
ono što je tražio.

44. ODLOMAK III.
LILITH
Kauč je bio nasred sobe, a na njegovoj svili ležala je žena – žena čija je koža bila
svijetla i čija je crvenkasto-zlatna kosa padala na njena gola ramena. Ona skoči, strah ispuni
njene fine sive oči, usne se otvore ispustiti krik koji ona iznenada obuzda. "Vi!", uzvikne.
"Kako ste...?"
Solomon Kane zatvori vrata za sobom i krene prema njoj, s nesvakidašnjim osmijehom
na mračnom licu. "Sjećaš me se, zar ne, Marylin?"
Straha je nestalo iz njenih očiju prije nego je progovorio, da bi ga zamijenio izraz
nevjerojatnog čuđenja i omamljene zbunjenosti.
"Kapetane Kane! Ne razumijem - činilo mi se da nitko neće doći..."
Ona povuče svojom malom rukom preko čela, iznenada zateturavši.
Kane je dohvati u naručje - bila je tek dijete - i nježno je položi na kauč. Ondje, nježno
joj trljajući zglobove, on progovori tihim, užurbanim glasom, cijelo vrijeme ne skidajući
pogled na vrata - vrata koja su sc, uzgred budi rečeno, činila jedinim ulazom i izlazom iz
sobe. Dok je govorio mehanički je promatrao odaju, primjećujući da je gotovo istovjetna
vanjskoj sobi što se tiče ukrasa i općeg namještenja.
"Prvo," reče on, "prije nego pređemo na druge stvari, reci mi, da li te dobro čuvaju?"
"Jako dobro, gospodine," promrmlja beznadno, "Ne znam kako ste ušli, ali ne možemo
pobjeći."
"Dozvoli da ti ispričam kako sam došao ovamo i možda ćeš imati više povjerenja kad ti
kažem kakve sam nedaće već prebrodio. Leži sada mirno, Marylin i ispričat ću ti kako sam
došao tražeći englesku nasljednicu u demonskom gradu Negari.
"Ubio sam Sir Johna Taferela u dvoboju. Što se tiče razloga, nije ni ovo ni ono, već je
uvreda i crna laž ležala iza svega. Na umoru priznao je da je prije nekoliko godina počinio
grozan zločin. Ti se sjećaš, naravno, pažnje kojom te je obasipao tvoj rođak, stari Lord
Hildred Taferel, Sir Johnov ujak? Sir John se bojao da bi stari lord, koji je umirao, mogao
ostaviti veliko Taferelovo imanje tebi.
"Prije mnogo godina ti si nestala i Sir John je proširio glasinu da si se utopila. No, dok je
ležao umirući, s mojim rapirom u tijelu, šapnuo je da te je oteo i prodao barbarskom skitnici,
koga je imenovao - krvavom piratu čije ime je nekoć bilo poznato na engleskoj obali. Tako
krenem naći te i kako dug i zamorni put je to bio, protežući se dugim kilometrima i gorkim
godinama.
"Prvo se otisnem na more tražeći El Gara, barbarskog gusara kojeg je Sir John
imenovao. Nađoh ga u sukobu i rici bitke na oceanu; on umre, ali dok je ležao umirući reče
mi da te je prodao trgovcu iz Istanbula. Krenem imenovanom i slučajno sretnem grčkog
mornara koga je Moors razapeo na križ zbog piratstva. Oslobodim ga i postavim mu pitanje
koje postavljam svim ljudima - da li je u svojim lutanjima vidio zatočenu englesku djevojčicu
žutih uvojaka. Saznao sam da je bio jedan od posade istanbulskog trgovca i da su nju, na
svom povratku kući, napali portugalski trgovci robljem i potopili brod - izdajnik Grk i dijete
bili su među rijetkima koga su trgovci robljem uzeli na brod.
"Ti trgovci su, ploveći na jug za crnom bjelokosti, bili napadnuti u malom zaljevu na
afričkoj Zapadnoj obali i o tvojoj daljnjoj sudbini Grk ništa nije znao, jer on je izbjegao opći
masakr krenuvši čamcem na otvoreno more gdje ga je našao brod genoveških gusara.

45. "Na Zapadnu sam obalu potom došao, loveći se za slabu nadu da si još živa i ondje sam
čuo među domorocima da je prije godinu dana bijelo dijete uzeto s broda čija je posada
pobijena i poslano u unutrašnjost kao nagradu koju plemena s obale plaćaju poglavicama
gornje rijeke.
"Onda svi tragovi nestadoše. Mjesecima sam lutao bez ideje gdje bi mogla biti, ne bez
ikakvog znaka da si živa. Onda sam slučajno čuo među riječnim plemenima o demonskom
gradu Negari i zloj kraljici koja drži strankinju kao roba. Došao sam ovamo."
Kaneov suhoparan ton, njegova nenamještena priča, nisu davali naznake o pravom
značenju te ispovijesti - o tome stoje ležalo iza tih mirnih i odmjerenih riječi - bitkama na
moru i na zemlji - godinama neimaštine i teškog rada koji je slamao srce, neprestanoj
opasnost, stalnih lutanja kroz neprijatne i nepoznate zemlje, mukotrpnom i iscrpljujućem
naporu da se dobiju informacije koje je trebao od neukih, mrzovoljnih i neprijateljskih
divljaka.
"Došao sam ovamo," jednostavno je rekao Kane, ali koliko je hrabrosti i napora bilo u
toj frazi! Dugi crveni trag, crne sjene i grimizne sjene koje su sc njihale od đavoljeg plesa -
označenog bljeskom mačeva i dimom bitke - nesigurnim riječima palih poput kapi krvi s
usana umirućih.
Solomon Kane sigurno nije bio svjesno dramatičan čovjek. Ispričao je svoju priču na isti
način kojim bi prevladao strašne prepreke - hladno, kratko i bez heroizma.
"Vidiš, Marylin," završi on nježno, "nisam došao ovako daleko i učinio toliko toga, da
bih sada bio poražen. Smiri se, dijete, pronaći ćemo načina pobjeći s ovog strašnog mjesta!"
"Sir John me vozio u sedlu," reče djevojka omamljeno, govoreći sporo, kao da joj je
materinjim jezikom teško govoriti nakon toliko godina kako ga nije koristila, s oklijevanjem
oblikujući riječi na engleskom iz prošlih vremena. "Poveo me na obalu mora gdje su galije
čekale, pune bijesnih ljudi, tamnih i s brkovima i noseći sablje i veliko prstenje. Kapetan,
musliman s licem jastreba, me je uzeo, mene koja sam plakala od straha, i odveo me na svoju
galiju. Ipak, na neki način, bio je ljubazan prema meni. Bila sam mala, tek više od djetenceta,
i naposljetku me prodao turskom trgovcu, kako ste rekli. Tog trgovca sreo je na južnoj obali
Francuske, nakon što smo mnogo dana putovali morem.
"Taj čovjek nije bio loš prema meni, no ipak sam ga se bojala, jer bio je grubog izgleda i
jasno mi je rekao da sam prodana crnom maorskom sultanu. Međutim, na Herkulesovim
vratima njegov je brod presreo muslimanski trgovac robljem i dalje su se stvari događale kako
ste rekli.
"Kapetan robovlasničkog broda vjerovao je da sam dijete neke bogate engleske obitelji i
namjeravao je tražiti otkupninu za mene, ali u strašnom tamnom zaljevu na afričkoj obali
ubijen je sa svim svojim ljudima osim Grka kojeg ste spomenuli, a mene je zatočio divlji
poglavica.
"Strašno sam se bojala i mislila sam da će me ubiti, ali nije me povrijedio i pod pratnjom
me poslao u unutrašnjost, zajedno s mnogo stvari uzetih s broda. Te stvari, zajedno sa mnom,
bile su, kao što znate, namijenjene moćnom kralju riječnih ljudi. Ali nikada nismo došli do
njega jer je razbojnička skupina iz Negari napala ratnike s obale i sve ih pobila. Onda me
odvedoše u ovaj grad i od tada ja sam rob kraljice Nakari. Kako sam preživjela sve te strašne
scene borbe, okaitnosti i ubojstava, ne znam."
"Providnost je pazila na tebe, dijete," reče Kane, "moć koja čuva slabe žene i
bespomoćnu djecu; koja me je dovela tebi usprkos svim preprekama i koja će nas, s Božjom
pomoći, odvesti s ovog mjesta."
"Moja obitelj!", izjavi ona naglo, kao da se budi iz sna, "što je s njima?"
"Svi su dobrog zdravlja i sreće, dijete, osim što su te tražili dugi niz godina. Ne, stari Sir
Mildred ima giht i toliko zbog toga psuje da se ponekad bojim za njegovu dušu. Ipak, čini mi
se da će kad te ugleda, mala Marylin, odmah ozdraviti."

46. "Ipak, kapetane Kane," reče djevojka, "ne razumijem zašto ste došli sami."
"Tvoja braća su htjela poći sa mnom, dijete, ali nije se znalo sa sigurnošću da li si živa, a
ja sam bio nesklon tome da još jedan Taferel umre u zemlji koja je toliko daleko od dobrog
engleskog tla. Oslobodio sam zemlju zlog Taferela - stoga sam ja bio taj koji treba na njegovo
mjesto vratiti dobrog Taferela, ako je još živa - ja i samo ja."
U to je objašnjenje Kane sam vjerovao. Nikada nije pokušavao analizirati svoje motive i
nikada nije oklijevao jednom kad bi odlučio. Mada je uvijek djelovao nagonski, čvrsto je
vjerovao da je sve što radi vođeno hladnim i logičnim promišljanjem. Bio je čovjek izvan
svog vremena - čudna mješavina puritanca i kavalira, s tračkom drevnog filozofa i više od
tračka pagana, mada bi ga ovaj posljednji navod neizrecivo šokirao. Bio je protagonist
vremena slijepog viteštva, lutajući vitez u tamnoj odjeći fanatika. Glad u njegovoj duši tjerala
ga je naprijed i naprijed, potreba da ispravi sve krivde, zaštiti sve slabe, osveti sve povrede
pravde i pravice. Ćudljiv i nemiran kao vjetar, bio je stalan samo u jednom - bio je dosljedan
svojim idealima pravde i pravice. Takav je bio Solomon Kane.
"Marylin," reče ljubazno, uzimajući njene male ruke u svoje od mača otvrdjele prste,
"čini mi se da si se s godinama jako promijenila. Bila si rumena i bucmasta mala curica koju
sam u staroj Engleskoj njihao na svom koljenu. Sad si ispijena i blijeda lica, mada si lijepa
kao nimfa iz knjiga. Oči su ti pune duhova, dijete - da li su te tu zlostavljali?"'
Ona legne nazad na kauč i krvi polako nestane iz njenog blijedog lica, sve dok ne
postade smrtno bijela. Kane se nadvije nad nju, uplašen. Njen glas je bio šapat.
"Ne pitajte me. Ima djela koje je bolje sakriti u tamu noći i zaborav. Ima prizora koji
razaraju oči i ostavljaju svoj gorući pečat u umu zauvijek. Zidovi drevnih gradova, o kojima
se ljudi ne brinu, promatrali su prizore o kojima se ne govori, čak ni šaptom."
Njene se oči umorno zatvore i Kaneove uznemirene, turobne oči nesvjesno pronađoše
tanke plave linije njenih vena, ispupčene na neprirodnoj bjelini njene kože.
"Tu ima demonskih stvari," promrmlja, "misterioznih..."
"Da," promrmlja djevojka, "misterija koja je bila stara kad je Egipat bio mlad! I
bezimenog užasa starijeg od tamnog Babilona - koji se širio iz strašnih crnih gradova kad je
svijet bio mlad i čudan."
Kane se namršti, uznemiren. Na djevojčine čudne riječi osjeti kako jezoviti strah raste u
pozadini njegova uma, kao da su se mračna sjećanja naroda uznemirila u eonima dubokih
zaljeva, donoseći strašne kaotične prizore, prividne i nalik noćnim morama.
Iznenada Marylin se uspravi, njene se oči rašire od užasa. Kane začuje kako se negdje
otvaraju vrata.
"Nakari!", šapne djevojka užurbano.
"Brzo! Ne smije vas naći ovdje! Brzo se sakrijte i..." Kane se okretao, "... budite tiho, što
god se dogodilo!"
Ona leže na kauč, praveći se da spava dok je Kane prešao sobu i sakrio se iza jedne
tapiserije koja je, viseći na zidu, skrivala udubinu u kojoj je možda nekoć stajao nekakav kip.
Tek što je to učinio, jedina vrata na sobi se otvore i čudni barbarski lik zastane na njima.
Nakari, kraljica Negarija, došla je po svoju ropkinju.
Žena je bila odjevena kako ju je vidio na tronu, a obojene narukvice na rukama i
nogama zveckale su dok je zatvarala vrata za sobom i ulazila u sobu. Kretala se laganim
koracima kao leopardica i usprkos samom sebi promatrač je bio zadivljen njenom okretnom
ljepotom. Ipak, u isto vrijeme drhtaj odbojnosti prođe njime, jer njene su oči zračile
treperavom i magnetičnom zloćom, starijom od svijeta.
"Lilith!", pomisli Kane. "Lijepa i strašna poput čistilišta. Ona je Lilith - opaka, krasna
žena drevne legende."
Nakari zastane kod ležaja, na trenutak stojeći i gledajući svoju zatočenicu, onda se
zagonetnim smiješkom sagne i protrese ju. Marylin otvori oči, sjedne, i spusti se s ležaja da bi

47. kleknula pred svoju primitivnu gospodaricu - što Kanea natjera da opsuje ispod glasa. Kraljica
se nasmije i sjedne na ležaj, dajući znak djevojci da ustane i onda stavi ruku oko njenog
pojasa i povuče je sebi u krilo. Kane je promatrao, zbunjen, dok je Negari milovala djevojku,
lijeno, zabavljajući se. Ovo je možda moglo biti pokazivanje naklonosti, ali Kaneu je to
izgledalo kao da se leopard igra sa svojom žrtvom. U cijelom događaju bilo je poruge i
razrađene okrutnosti.
"Tako si meka i lijepa, Mara," Nakari je lijeno mrmljala, "puno ljepša od drugih
djevojaka koje me služe. Vrijeme dolazi, malena, za tvoju svadbu. A nikada se ljepša
mladenka nije rodila za Crne stube."
Marylin stade drhtati i Kane pomisli da će se onesvijestiti. Nakarine oči čudno su
blistale ispod njenih kapaka s dugim trepavicama, a njene pune, crvene usne blago se uviše u
mučiteljskom osmijehu. Sve što je činila izgledalo je puno nekog opakog značenja. Kane se
stade preznojavati.
"Mara," reče kraljica, "dobila si čast pred ostalim djevojkama, a ipak se ne činiš
zadovoljnom. Zamisli kako će ti djevojke Negaria zavidjeti. Mara, kad ti svećenici budu
pjevali svadbenu pjesmu, a Mjesec lubanja bude gledao preko crne krune Tornja smrti. Misli,
mala mladenko, o Gospodaru, koliko je djevojaka dalo svoje živote da budu njegovom
mladenkom!"
I Nakari se nasmije na svoj mrski, melodičan način nenavikao veselju. A onda naglo
zastane. Njene se oči suze dok je promatrala sobu i cijelo njeno tijelo se napne. Ruka joj pođe
do pojasa i izvuče dugi, tanki bodež. Kane ju je promatrao preko cijevi pištolja, s prstom na
okidaču. Samo to što je oklijevao ubiti ženu zadržalo ga je da ne puca u divlje Nakarino srce,
jer vjerovao je da je nakanila ubiti djevojku.
Ona okretnim, mačjim pokretom gurne djevojku sa svojih koljena i krene preko sobe,
očiju koje su bile fiksirane na tapiseriju iza koje je Kane stajao. Jesu li ga njene oštre oči
pronašle? On brzo sazna.
"Tko je tamo?", srdito će ona. "Tko se skriva iza zastora? Ne vidim te niti čujem, ali
znam da je netko ondje!" Kane ostade tih. Nakarin instinkt divlje zvijeri ga je izdao i nije bio
siguran što da učini. Sljedeća stvar koju će učiniti ovisila je o kraljici.
"Mara!" Nakarin glas pucnuo je poput bića, "tko je iza ovih zastora? Odgovori mi!
Hoćeš li ponovno okušati bič?" Djevojka se činila nesposobnom odgovoriti. Šćućurila se tamo
gdje je pala, njene krasne oči bile su pune užasa. Nakari, s bliještećim pogledom koji nije
skretao, posegne slobodnom rukom i zgrabi uže koje je visjelo sa zida. Snažno povuče. Kane
osjeti kako tapiserija sklizne unatrag na jednu stranu i on bi otkriven. Na trenutak čudni je
prizor bio nepomičan - mršavi avanturist u krvavoj, poderanoj odjeći, dugog pištolja u desnoj
ruci - s druge strane sobe divlja kraljica u svojoj barbarskoj odori, jednom rukom još uvijek
držeći konopac, drugom držeći pred sobom bodež - zatočena djevojka šćućurena na podu.
Onda Kane progovori: "Tiho Nakari, ili ćeš umrijeti!" Kraljica se činila zaprepaštenom i
ostala bez dara govora zbog iznenadnog prikazanja. Kane izađe iza tapiserije i polako joj se
približi.
"Ti!", napokon nađe glas. "Ti si sigurno onaj o kome je čuvar govorio! Nema dvojice
bijelih ljudi u Negariu! Rekli su da si pao i umro! Kako onda..."
"Tišina!", Kaneov glas oštro presječe njeno zapanjeno brbljanje; znao je da njoj pištolj
ništa ne znači, ali osjetila je opasnost od duge oštrice koju je držao u lijevoj ruci. "Marylin," i
dalje nesvjestan da govori jezikom riječnih plemena, "uzmi uže sa zastora i zaveži ju..." Sad je
bio nasred sobe. Nakarino lice izgubilo je dio svog bespomoćnog čuđenja i u njene sjajne oči
uvukao se lukavi sjaj. Namjerno pusti da joj bodež padne, kao da se predaje, onda iznenada
digne ruke iznad glave i zgrabi još jedno debelo uže. Kane začu Marylin kako je vrisnula, ali
prije nego je uspio povući okidač ili razmisliti, pod se otvori pod njegovim nogama; snaga ga

48. natjera na pad na koljena i dok je klizio, osjećajući opasnost tame pod sobom, nešto ga je
udarilo po glavi i on padne u još tamniji ponor besvjestice.

49. ODLOMAK IV.
SNOVI CARSTVA
Polako Kane se vrati iz maglovitog kraljevstva gdje gaje udarac nevidljivog napadača
poslao. Nešto mu je sputavalo pokrete ruku I začu se metalno zveckanje kad ih pokuša dignuti
do svoje bolne glave u kojoj je tuklo. Ležao je u potpunoj tami, ali nije mogao otkriti da li je
to zbog nedostatka svjetla ili je još uvijek zasljepljen udarcem. Zbunjeno je pokušao okupiti
raspršene misli i shvati kako leži na vlažnom kamenom podu, ruku i nogu okovanih teškim,
željeznim lancima koji su bili grubi i hrđavi na dodir.
Koliko dugo je ležao ondje, nije znao. Tišina je bila narušena samo pulsiranjem njegove
bolne glave i trčanjem i glasanjem štakora. Naposljetku, crvena svjetlost rasprši tamu i stade
rasti pred njegovim očima. Uokvireno u strašnom blještavilu pojavi se zlo i sardonično lice
Nakari. Kane odmahne glavom, pokušavajući razbiti iluziju. Ali svjetlost je rasla i njegove se
oči naviknuše na nju, vidje kako dolazi od baklje u kraljičinoj ruci.
U svjetlosti je sada vidio da leži u maloj vlažnoj ćeliji čiji su zidovi, strop i pod bili od
kamena. Teški lanci koji su ga okovali bili su pričvršćeni metalnim prstenima za zid.
Postojala su jedna vrata, koja su se činila brončanima.
Nakari stavi baklju u udubinu pored vrata i krenuvši naprijed stane nad svog zatočenika
zureći u njega, više sumnjičavo nego podrugljivo.
"Ti si onaj koji se borio s ljudima na litici." Primjedba je bila više izjava nego pitanje.
"Rekoše da si pao u ponor - jesu li lagali? Da li si ih podmitio da lažu? Ili, kako si pobjegao?
Jesi li čarobnjak i jesi li odletio na dno ponora i zatim do moje palače? Govori!"
Kane ostade tih. Nakari prokune.
"Govori ili ću narediti da ti iščupaju oči! Odrezat ću ti prste i spaliti stopala!" Ona ga
pakosno udari, ali Kane je ležao tih. Njegove duboke, ozbiljne oči bile su uprte u njeno lice,
sve dok divlji sjaj nije nestao iz njenih očiju i bi zamijenjen lakomim zanimanjem i čuđenjem.
Ona sjede na kamenu klupu, polažući laktove na koljena i bradu na dlanove.
"Nikad ranije nisam vidjela bijelog čovjeka,''' reče. "Jesu li svi bijeli ljudi poput tebe?
Bah! To ne može biti! Većina muškaraca su budale, crni ili bijeli. Ja znam da bijelci nisu
bogovi, kako riječna plemena govore - samo su ljudi. Ja, koja znam sve drevne tajne, kažem
da su samo ljudi. Ali bijeli ljudi imaju i čudne tajne, kažu mi putnici riječnih plemena i Mara.
Imaju ratne palice koje se glasaju grmljavinom i ubijaju izdaleka. Ta stvar koju si držao u
desnoj ruci, to je jedna od tih palica?"
Kane si dopusti mračan osmjeh.
"Nakari, ako već znaš sve tajne, kako ti ja mogu išta reći što već ne znaš?"
"Kako duboke, kako hladne i čudne su tvoje oči!", kraljica reče kao da on nije
progovorio. Kako je čudan cijeli tvoj lik - imaš držanje kralja! Ne bojiš me se - nikada nisam
srela muškarca koji me nije volio, niti me se bojao. Ti me se nikad nećeš bojati, ali mogao bi
me naučiti voljeti. Pogledaj me, hrabri - nisam li lijepa?"
"Lijepa si," odgovori Kane.
Nakari se nasmiješi, pa namršti: "Način na koji to kažeš nije kompliment. Mrziš me, zar
ne?"
"Kao što čovjek mrzi zmiju," odvrati Kane grubo.
Nakarine oči bljesnuše gotovo luđačkom srdžbom. Njene se šake stisnuše, dok joj dugi
nokti ne urone u dlan; zatim naglo kako se njen bijes digao, tako je i nestao.

50. "Imaš srce kralja," reče ona mirno, "inače bi me se bojao. Da li si ti kralj u svojoj
zemlji?"
"Ja sam samo lutalica bez zemlje."
"Mogao bi biti kralj ovdje," reče Nakari polako.
Kane se mračno nasmije: "Nudiš mi moj život?"
"Nudim ti više od toga!" Kaneove se oči suze dok se kraljica nadvijala nad njega, tresući
se od zatomljenog uzbuđenja.
"Kane, što je to što želiš više od cijelog svijeta?"
"Povesti bijelu djevojku koju zoveš Mara i otići odavde." Nakari se zavali nazad sa
nestrpljivim usklikom.
"Ne možeš je dobiti; ona je obećana mladenka Gospodara. Čak je ni ja ne mogu spasiti.
Čak i da želim. Zaboravi ju. Pomoći ću ti da je zaboraviš. Slušaj, slušaj riječi Nakari, kraljice
Negarija! Kažeš da si čovjek bez zemlje - ja ću te učiniti kraljem! Dat ću ti svijet da bude
tvoja igračka! Ne, budi tih dok ne završim." Zbrza ona, riječi su se nadmetale jedna s drugom
u njenoj nestrpljivosti. Oči su joj plamtjele, cijelo tijelo se uvijalo u energičnoj silini.
"Razgovarala sam s putnicima, zatočenicima i slugama, ljudima iz dalekih zemalja. Znam da
ova zemlja planina i rijeka i džungle nije cijeli svijet. Ima dalekih naroda, gradova, kraljeva i
kraljica koje treba skršiti i poraziti.
"Negari nestaje, njegova moć se ruši, ali jak čovjek uz kraljicu može ga ponovno
izgraditi - može obnoviti svu njegovu nestalu slavu. Slušaj, Kane! Sjedni uz mene na tronu
Negarija! Pošalji svoje ljude po gromovite palice da naoružam svoje ratnike! Moj narod i
dalje gospodari središnjom Afrikom. Zajedno ćemo udružiti osvojena plemena - prizvati dane
kad je carstvo drevnog Negarija bilo prostrto zemljom od mora do mora! Potčinit ćemo sva
plemena s rijeke, doline i morske obale i umjesto da ih sve pobijemo učinit ćemo od njih
moćnu vojsku! I tada, kad je cijela Afrika pod našim stopalima, krenut ćemo naprijed na
svijet, poput gladnog lava, razarati, derati i uništavati!"
Solomonov um bio je umrtvljen. Možda je to bilo zbog ženine snažne magnetične
ličnosti, žive moći kojom je natopila svoje vatrene riječi, ali na trenutak njen divlji plan činio
se ne i nemoguć. Žarke i kaotične vizije planuše kroz puritančev um - Europa razorena
svjetovnim i religioznim sukobima, okrenuta sama protiv sebe, napuštena od svojih vladara,
sklona padu - da, Europa je sada u očajnom položaju i mogla bi se pokazati lakom žrtvom za
neku jaku, divlju rasu osvajača. Koji čovjek može doista reći da njegovo srce ne žudi za moći
i osvajanjem?
Na trenutak je đavol nemilice iskušavao Solomona Kanea. Onda se u njegovom
duhovnom oku diže čeznutljivo, tužno lice Marylin Taferel i Solomon opsuje.
"Dalje, kćeri sotonina! Nestani! Zar sam ja zvijer iz šume da vodim tvoje divlje demone
protiv vlastitih ljudi? Ne, čak ni zvijer to ne čini. Nestani! Ako želiš moje prijateljstvo,
oslobodi me i pusti da odem s djevojkom."
Nakari, sada, poput tigrice skoči na noge, očiju koje su gorjele od strastvene srdžbe.
Bodež bljesne u njenoj ruci i ona ga digne nad Kaneove grudi, bijesno vrisnuvši, poput
mačke. Na trenutak se nadvijala nad njega poput sjene smrti; onda njena ruka padne i ona se
nasmije. "Sloboda? Pronaći će ona svoju slobodu kad Mjesec lubanja pogleda na Crni oltar. A
što se tebe tiče, ti ćeš istrunuti u ovoj tamnici. Ti si budala; najveća afrička kraljica ponudila ti
je svoju ljubav i vladavinu nad svijetom - i ti si je odbio! Voliš li možda ropkinju? Sve do
Mjeseca lubanje ona je moja i ostavljam te razmisliti o ovome: da ću je kazniti kao što sam je
kažnjavala ranije - objesit ću je za ruke, golu, i bičevati dok se ne onesvijesti!"
Nakari se nasmije kad Kane divlje trgne svojim okovima. Ona pođe do vrata, otvori ih,
onda zastane i okrene se da još nešto kaže. "Ovo je opako mjesto, hrabri moj, i možda ćeš me
još više mrziti zbog toga što sam te okovala ovdje. Možda će ti Nakarina lijepa soba s tronom,
s bogatstvima i luksuzom razastrtim za tebe, biti nešto sklonija. Uskoro ću poslati po tebe, ali

51. prvo ću te ostaviti neko vrijeme da razmisliš. Zapamti - ljubi Nakari i kraljevstvo nad
svijetom je tvoje; mrzi je - ova ćelija je tvoje kraljevstvo."
Brončana vrata mračno zveknuše, ali mrskiji od tog zvuka zatočenom je Englezu bio
otrovni, srebrni Nakarin smijeh.
Vrijeme je u tami polako prolazilo. Nakon, činilo se, dugo vremena vrata se ponovno
otvore, ovog puta da propuste velikog ratnika koji je nosio hranu i neku vrstu razrijeđenog
vina. Kane je gladno jeo i pio i poslije zaspao. Napor ga je u proteklih nekoliko dana jako
iscrpio, mentalno i fizički, ali kad se probudio osjetio se osvježenim i osnaženim.
Ponovno se vrata otvore i uđu dva velika divlja ratnika. U svjetlosti baklji koje su nosili
Kane vidje da su doista divovi, s krpom oko bokova i perjanicom od nojevog perja, noseći
duga koplja u rukama.
"Nakari želi da dođeš k njoj, bijeli čovječe," bilo je sve što su rekli, skidajući mu okove.
On ustane, osokoljen čak i tom kratkom slobodom, dok je njegov oštri um žustro radio kako
bi pronašao način da pobjegne.
Očito se slava o njegovim junaštvima proširila, jer su dvojica ratnika pokazivala veliko
poštovanje. Pokažu mu da krene pred njima, a oni su oprezno hodali za njim, vrhova kopalja
uperenih u njegova leđa. Pogledi koje su uprli u njega bili su puni straha i sumnje.
Krenuše niz dugi, mračni hodnik. Njegovi ga tamničari vode laganim ubodima svojih
kopalja, uz uske zavojite stube, niz još jedan hodnik, uz još jedne stube i onda izađoše u široki
labirint divovskih stupova kamo je Kane prvo došao. Kad krenu niz ogromni hodnik Kaneove
oči iznenada padoše na čudnu fantastičnu sliku naslikanu na zidu pred njim. Njegovo srce,
prepoznavši je, iznenada preskoči otkucaj. Bila je daleko pred njim i on krene neznatno
skrečući prema zidu, sve dok on i njegovi čuvari ne dođoše vrlo blizu. Sad je bio gotovo
nasuprot slici i čak je mogao vidjeti oznaku koju je njegov bodež ostavio na njoj.
Ratnici koji su pratili Kanea zaprepaste se kad začuju kako je dahnuo kao čovjek
proboden kopljem. On se zanjiše u stranu i zamaše rukama kroz zrak, pokušavajući naći
uporište.
Sumnjičavo pogledaju jedan drugoga i podbodu ga, ali on krikne kao čovjek na samrti i
polako se zgrči na podu gdje ostade ležati u čudnom, neprirodnom položaju, jedne noge
svinute pod njim i jedne ruke napola podupirući svoje opruženo tijelo.
Čuvari su ga gledali sa strahom. Činilo se da umire, ali na njemu nije bilo ozljede.
Zaprijetiše mu kopljima, ali nije obraćao pažnju. Onda nesigurno spuste svoja oružja i jedan
od njih se nagne nad njim.
Tad se dogodilo. Onog trena kad čuvar krene naprijed Kane skoči kao čelična opruga.
Njegova desna šaka, slijedeći njegov pokret, napravi krivulju od kuka, u zviždećem
polukrugu, i sudari se s ratnikovom čeljusti. Zadan svom snagom ruke i ramena, pokrenut
odbacivanjem snažnih nogu kad se Kane izravnao, udarac je bio kao izbačen praćkom. Čuvar
se sruši na pod, bez svijesti, prije nego su ga koljena izdala.
Drugi ratnik ričući nasrne naprijed, ali prije nego je njegova žrtva pala Kane se okrene u
stranu i njegova mahnita ruka pronađe tajnu oprugu na slici i gurne.
Sve se dogodilo u trenu. Brz je bio ratnik, ali Kane je bio brži, jer kretao se energičnom
brzinom izgladnjelog vuka. Na trenutak palo tijelo čuvara bez svijesti ispriječi se napadu
drugog ratnika i u tom trenu Kane osjeti kako se tajna vrata otvaraju. Krajičkom oka vidio je
bljesak dugog čelika kako juri prema njegovom srcu. Okrene se i baci prema vratima,
nestajući kroz njih, dok mu je koplje zaparalo kožu ramena.
Omamljenom i zbunjenom čuvaru, koji je stajao s oružjem dignutim za još jedan napad,
učinilo sc kao da je njegov zatočenik nestao kroz zid, jer samo mu je fantastična slika
odvraćala pogled i ničim mu nije pomagala.
Kane zalupi skrivenim vratima za sobom, zaglavi oprugu i na trenutak se nasloni na
njih, napetih mišića, očekujući da će ih morati držati pred napadom horde kopljanika. Ali

52. ništa se takvog nije dogodilo. Začu čuvara kako je neko vrijeme nešto petljao; nakon toga i taj
zvuk nestade. Činilo sc nemogućim da ljudi žive na ovom mjestu tako dugo bez da otkriju
tajna vrata i hodnike, ali to je bio zaključak koji se nametao Kaneovom umu. Naposljetku
zaključi daje na neko vrijeme siguran od progona i okrećući se krene niz dugi, uski hodnik s
njegovom drevnom prašinom i prigušenom sivom svjetlošću. Osjećao se zbunjenim i
bijesnim, mada se oslobodio Nakarinih okova. Nije imao ideju koliko je dugo na ovome
mjestu; činilo se godinama. Ali sada je sigurno bio dan jer je bilo svjetlo u vanjskim
hodnicima i nije vidio baklje nakon što su izašli iz podzemne tamnice. Pitao se da li je Nakari
izvršila svoju prijetnju osvete nad bespomoćnom djevojkom. Slobodan je za sada, da; ali bio
je bez oružja i lovili su ga kroz ovo pakleno mjesto poput štakora. Kako može pomoći sebi ili
Marylin? Ali njegova samouvjerenost nije pokolebana. Bio je u pravu i neki će se izlaz već
pokazati. Iznenada se usko stubište odvoji od glavnog hodnika i on krene prema gore,
svjetlost je postajala jača i jača sve dok nije stajao u punoj svjetlosti afričkog sunca. Stubište
je završavalo nekom vrstom male terase ispred koje je bio mali prozor, zatvoren teškom
rezom. Kroz njega je mogao vidjeti plavo nebo obojeno zlatnom blješteće sunčeve svjetlosti,
prizor koji mu je bio poput vina i on duboko udahne svjež, čisti zrak, duboko dišući kao da
želi osloboditi pluća prašine i raspadajućeg glamura kroz koji je prolazio.

53. ODLOMAK V.
ZA TISUĆU GODINA
Promatrao je čudni i bizarni krajolik. Daleko na desno i na lijevo nadvijale su se velike
crne litice, a pod njima dizali su se dvorci i tornjevi od kamena, čudne arhitekture - bilo je kao
da su ih divovi s nekog drugog planeta nabacali u divljem i kaotičnom raskalašenom
stvaranju. Te građevine su bile učvršćene uz liticu i Kane je znao da je Nakarina palača
jednako tako izgrađena uz zid litice iza nje. On je bio u prednjem dijelu te palače u nekoj vrsti
minareta izgrađenom na vanjskom zidu. Ali postojao je na njemu samo jedan prozor i njegov
pogled je bio ograničen.
Duboko ispod njega zavijale su uske ulice ovog čudnog grada, mnoštvo ljudi koji su
prolazili tamo i amo učiniše se promatraču s visine poput crnih mrava. Istočno, sjeverno i
južno, litice su oblikovale prirodni bedem; samo je na zapadu bio izgrađen zid.
Sunce se spuštalo ka zapadu. Kane se protiv volje okrene od zatvorenog prozora i
ponovno siđe stubama. Ponovno pođe niz uski sivi hodnik, bez cilja i plana, činilo se
kilometrima i kilometrima. Spuštao se sve niže i niže, hodnicima koji su vodili u niže
hodnike. Svjetlost je postajala slabija, a vlažna se sluz pojavila na zidovima. Kane zastane,
slabi zvuk iza zida ga zaustavi. Što je to? Slabo zveckanje - zveckanje lanaca.
Kane se nasloni uz zid i u polutami njegova ruka pronađe hrđavu oprugu. Oprezno je
opipa i naposljetku nađe skrivena vrata koja su se otvarala prema unutra. Oprezno izviri.
Gledao je u ćeliju, nalik onoj u kojoj je bio zatočen. Tinjajuća baklja bila je u udubljenju
u zidu i u njenoj sumornoj i treperavoj svjetlosti primijeti lik na podu, okovanih zglobova i
gležnjeva.
Muškarac; Kane je prvo pomislio da je domorodac, ali bolje pogledavši posumnja u to.
Koža mu je bila tamna, ali crte lica bile su fino oblikovane, a imao je visoko, veličanstveno
čelo, čvrste vitalne oči i ravnu tamnu kosu.
Čovjek progovori nepoznatim dijalektom, koji je bio čudno upečatljiv i jasan u kontrastu
s grlenim jezikom domorodaca koji je Kaneu bio poznat. Englez progovori engleski i onda
jezikom riječnih plemena.
"Ti koji si došao kroz drevna vrata," reče ovaj ovim drugim jezikom, "tko si ti? Nisi
divljak - prvo sam pomislio da si jedan od Stare rase, ali sada vidim da nisi poput njih. Otkud
dolaziš?"
"Ja sam Solomon Kane," reče puritanac, "zatočenik sam ovog demonskog grada. Došao
sam izdaleka preko plavog slanog mora." Čovjekove oči na te riječi zasvijetliše.
"More. Drevno i vječno! More koje nikada nisam vidio, u kojemu je slava mojih
predaka! Kaži mi, stranče, da li si, poput njih, plovio preko grudiju velikog plavog monstruma
i da li su tvoje oči vidjele zlatne tornjeve Atlantide i grimizne zidove Mu?"
"Doista," odgovori Solomon nesigurno. "Plovio sam morem, sve do Hindostana i Kine,
ali o zemljama koje spominješ ne znam ništa."
"Ne," drugi uzdahne. "Sanjao sam - sanjao sam. Već se sjena velike noći spušta na moj
um i moje riječi vrludaju. Stranče, mnogo puta se dogodilo da mi se učini da se ovi hladni
zidovi i pod pretvaraju u zelene, pulsirajućc dubine i moja duša bila je puna duboke tutnjave
vječnog mora. Meni, koji nikada nisam vidio more!"
Kane se nehotice strese. Sigurno, ovaj čovjek je bio lud. Iznenada, ovaj ispruži ruku, s
prstima nalik kandžama i zgrabi njegovu, usprkos lancu.

54. "Ti koji imaš tako svijetlu kožu. Da li si vidio Nakari, zlotvorku koja vlada ovim
ruševnim gradom?"
"Vidio sam ju," reče Kane mračno, "i pobjegao sam, poput štakora, od njenih ubojica."
"Ti je mrziš!", krikne ovaj. "Ha, znam! Vidio si Maru, bijelu djevojku koja joj je
ropkinja?"
"Da."
"Slušaj," okovani progovori neobično ozbiljno: "Ja umirem. Nakarine sprave za mučenje
su učinile svoje. Ja umirem, a sa mnom umire sjena slave koja je nekad bila moj narod. Jer ja
sam posljednji od svoje vrste. U cijelom svijetu nema nikoga poput mene. Poslušaj sada glas
umiruće rase."
I Kane se nagne tamo, u treperavoj polumračnoj ćeliji, slušajući najčudniju priču koju je
čovjek ikada čuo, koju donesoše, iz magle mračnih vremena nekadašnjice, usne u deliriju.
Jasne i upečatljive riječi padale su s usana umirućeg čovjeka i Kane je naizmjence gorio i
mrznuo kako se prizor za orijaškim prozorom vremena i prostora otvarao pred njim.
"Mnogo eona prije - vjekovima, vjekovima ranije - kraljevstvo moje rase ponosno se
dizalo nad valovima. Tako je davno to bilo da se nijedan čovjek ne sjeća svog pretka koji se
toga sjećao. Na velikoj zemlji na zapadu dizao se grad. Naše zlatne kule parale su zvijezde;
naše galije purpurnih pramaca rezale su valove preko cijelog svijeta, kradući od sunčevog
izlaska njegovo blago i od zalaska sunca bogatstvo. Naše legije širile su se sjeverom i jugom,
zapadom i istokom i nitko im se nije mogao suprotstaviti. Naši gradovi ovladali su svijetom;
imali smo kolonije u svim zemljama, obuzdavši sve divljake, ljude svih boja, i pokorivši ih.
Radili su za nas u rudnicima i veslali na galijama. Cijelim svijetom ljudi Atlantide nadmoćno
su vladali. Bili smo ljudi od mora i prešli smo dubine svih oceana. Spoznali smo misterije i
tajne stvari zemlje, mora i neba. Čitali smo zvijezde i bili smo mudri. Sinovi mora, veličali
smo ga nad svim drugim.
Štovali smo Valka i Hotah, Honen i Golgor. Mnoge djevice, mnoga jaka mladež, umrli
su na njihovim oltarima i dim s oltara zaklonio je sunce. Onda se more diže i strese. Zagrmi iz
svog ponora i tronovi svijeta padoše pod njim! Nova se zemlja digne iz dubine i Atlantidu i
Mu proguta bezdan. Zeleno more zariče kroz hramove i dvorce i morska trava obloži zlatne
tornjeve i kule od topaza. Carstvo Atlantide nestade i bi zaboravljeno, nestajući u bezdanu
vremena i zaborava. Jednako tako i gradovi kolonija u barbarskim zemljama, odsječeni od
svog materinjeg kraljevstva, nestadoše. Divlji barbari se digoše, zapališe i uništiše sve, dok od
sveg svijeta jedino grad Negari ne osta, kao simbol izgubljenog carstva.
Ovdje su moji preci vladali kao kraljevi, a preci Nakari - te mačke! - bili su njihovi
sluge. Godine su prolazile, pretvorile se u stoljeća. Carstvo Negarija je slabilo. Pleme za
plemenom se dizalo i raskidalo okove, udaljujući granice od mora, sve dok posljednji sinovi
Atlantide nisu posustali i sklonili se u sam grad - posljednje uporište rase. Više nisu bili
osvajači, okruženi okrutnim plemenima, no ipak tisuću su godina ta plemena držali na
razmaku. Negari je bio nepobjediv izvana; njegovi zidovi su bili čvrsti; ali iznutra je zlo širilo
svoj utjecaj.
Sinovi Atlantide doveli su sa sobom u grad svoje sluge. Vladari su bili ratnici, učenjaci,
svećenici, umjetnici; nisu obavljali poslove slugu. Za to su se služili robovima. Bilo je više
slugu nego gospodara. I njihov se broj povećavao, dok su sinovi Atlantide nestajali.
Miješali su se jedni s drugima sve više i više kako je rasa degenerirala, dok na kraju
samo svećenička krv nije bila jedina slobodna i neukaljana krvlju divljaka. Vladari koji su
sjedili na tronu Negarija imali su malo krvi Atlantiđana i dozvoljavali su sve više i više
divljim ljudima iz plemena da ulaze u grad, pod krinkom slugu, plaćenika i prijatelja.
Dođe dan kad se divlji robovi pobuniše i pobiše sve koji su imali tragove krvi
Atlantiđana, osim svećenika i njihovih obitelji. Njih zarobiše kao "ljude od magije". Tisuću

55. godina divljaci su vladali Negarijem, njihove kraljeve vodili su zatočeni svećenici, koji, mada
zatočenici, su ipak bili gospodari kraljeva."
Kane je očarano slušao. U njegovom maštovitom umu priča je gorjela i oživljavala
čudnom vatrom kozmičkog vremena i prostora.
"Nakon što su svi sinovi Atlantide, osim svećenika, bili mrtvi, diže se veliki kralj na
upražnjenom tronu drevnog Negarija. On je bio tigar, a njegovi ratnici bili su poput leoparda.
Nazivali su sebe Negarijima, otimajući čak i ime od svojih prijašnjih gospodara i nitko im se
nije mogao suprotstaviti. Proširiše se zemljom od mora do mora, a dim razaranja ugasio je
zvijezde. Velika rijeka pocrveni, a novi gospodari Negarija koračali su preko leševa svojih
prijašnjih plemenskih neprijatelja. Onda veliki kralj umre i carstvo se sruši, baš kao što se
kraljevstvo Atlantide u Negariju srušilo.
Bili su vješti ratnici. Mrtvi sinovi Atlantide, njihovi prijašnji gospodari, dobro su ih
naučili kako se boriti protiv divljih plemenskih ljudi i bili su nepobjedivi. Ali samo su ratovati
znali i carstvo se srušilo zbog unutarnjih sukoba. Ubojstva i zavjere zavladale su palačama i
ulicama, a granice carstva su se sužavale i sužavale. Cijelo to vrijeme divlji kraljevi crvenih,
mahnitih umova sjedili su na tronu, a iza zastora, nevidljivi, mada su ih se svi bojali, svećenici
Atlantide vodili su narod, održavali ih zajedno, čuvali ih od apsolutnog razaranja.
Bili smo zatočenici grada, jer nije postojalo drugog mjesta na svijetu kamo otići. Kretali
smo se poput duhova tajnim hodnicima u zidovima i pod zemljom, vodeći zavjerenike i tajno
se baveći magijom. Bili smo na strani onih od kraljevske obitelji - nasljednicima onog
tigrovskog kralja iz davnih vremena - protiv zavjereničkih poglavica i strašne su priče koje bi
ovi tihi zidovi mogli ispričati.
Ti divljaci nisu poput drugih na ovom području. Pritajeno ludilo čuči u umovima svakog
od njih. Tako duboko i tako dugo su kušali pokolje i pobjede da su poput ljudskih leoparda,
zauvijek žedni krvi. Mnoštvo je jadnih robova na kojima su naslađivali svoje požude, sve dok
se nisu pretvorili u opake i strašne zvijeri, uvijek tražeći nova uzbuđenja, uvijek želeći utažiti
svoju žeđ za krvlju.
Poput lavova čekaju u zasjedi, na ovim liticama, već tisuću godina, da napadnu i razore
džunglu i ljude s rijeke da porobe i unište. I dalje su nepobjedivi izvana, mada se njihovo
imanje svelo samo na zidove ovog grada i njihova ranija velika osvajanja i invazije pretvorile
su se samo u napade za pribavljanje robova.
Ali kako su oni nestajali, tako su nestajali i tajni gospodari, svećenici Atlantiđani. Jedan
za drugim je umirao, sve dok samo ja nisam ostao. U posljednjem stoljeću i oni su se miješali
sa svojim vladarima i slugama i sada - oh, sram me je! - ja, posljednji sin Atlantide, nosim u
svojim venama kužnu barbarsku krv. Umrli su; ja sam ostao, čarajući i vodeći divlje kraljeve,
posljednji svećenik Negaria. Onda se zločinka, Nakari, digla..."
Kane se nagne naprijed s još većim zanimanjem. Novi život uđe u priču kako se dotakla
njegovog vlastitog vremena.
"Nakari!", pljune ime zmijskim siktanjem; "robinja i kći roba! Ipak, zavladala je kad je
trenutak došao i kad je sva kraljevska obitelj bila mrtva.
A mene. posljednjeg sina Atlantide, zarobila je i okovala. Nije se bojala tihih svećenika
Atlantide, jer bila je kći sljedbenika jednog od neznatnijih domorodačkih svećenika. Bili su to
ljudi koji su radili fizičke poslove za gospodare - obavljali manje bitna žrtvovanja, proricali iz
jetre peradi i zmija i održavali plamen svetih vatri. Mnogo je znala o nama i našim običajima i
zla je ambicija gorjela u njoj.
Kao dijete plesala je ožujkom za Novog mjeseca, a kao mlada djevojka bila je jedna od
Djeva stuba. Mnogo joj je manje bitnih tajni bilo poznato i sve je više učila, proučavajući
tajne rituale svećenika koji su stvorili tajne rituale, koji su bili stari dok je zemlja bila mlada.
Preostali od Atlantiđana tajno su održavali stara obožavanja Valka i Hotaha, Honen i
Golgor, davno zaboravljene i koje ovi divlji ljudi, čiji su preci vrišteći umirali na njihovim

56. oltarima, nisu razumjeli. Jedina od svih divljaka Negarija ona nas se nije bojala. Nakari ne
samo daje srušila kralja i postavila sebe na tron, već je vladala svećenicima - sljedbenicima i
nekoliko atlantiđanskih gospodara koji su preostali. Svi oni, osim mene, umrli su od bodeža
njenih ubojica ili na njenim spravama za mučenje. Samo ona, od sveg mnoštva tisuća
divljaka, koji su živjeli i umrli među ovim zidovima, naslutila je tajne prolaze i podzemne
hodnike, tajne koje smo mi svećenici ljubomorno čuvali tisućama godina.
Ha! Ha! Slijepe, divlje budale! Provesti beskonačne vjekove u ovom gradu, a ne naučiti
o njegovim tajnama! Majmuni - lude! Čak ni niži svećenici ne znaju o dugim, sivih
hodnicima, obasjanim fluorescentnim stropovima, kroz koje su u prošlim vjekovima čudni
likovi tiho prolazili. Naši preci izgradili su Negari kako su gradili Atlantidu, na moćnoj litici i
s neznanom umjetnošću. Nisu ga gradili samo za ljude, već za bogove, koji se nevidljivi kreću
među nama. I duboke tajne ti drevni zidovi čuvaju!
Muke nisu mogle iscijediti tajne s naših usana, ali okovani u njenim tamnicama više se
nismo mogli kretati tajnim hodnicima. Godinama je prašina padala ondje, nedirnuta ljudskim
stopalom, dok smo mi, i naposljetku samo ja, ležali okovani u ovim smrdljivim ćelijama. A u
hramove i tamna, misteriozna svetišta iz starine, uselili su se sljedbenici koje je Nakari
postavila na slavu koja je nekad bila moja - jer ja sam posljednji vrhovni svećenik Atlantide.
Kraj je neminovan i krvav će biti njihov kraj. Valka i Golgor, izgubljeni i zaboravljeni
bogovi, sjećanje na koje će umrijeti sa mnom, neka se obore na njihove zidove i sruše ih u
prah! Srušite oltare njihovih slijepih poganskih bogova..."
Kane shvati da se čovjekov um gubi. Oštri um se napokon počeo kršiti. "Reci mi," reče
on, "spomenuo si svijetlu djevojku. Maru. Što znaš o njoj?"
"Doveli su je u Negari pljačkaši, prije nekoliko godina, ovaj drugi odgovori, "samo
nekoliko godina od krunidbe divlje kraljice, čiji je ona rob. Malo o njoj znam, jer kratko
nakon njenog dolaska Nakari se okomila na mene - a godine koje sam proveo ovdje bile su
mračne, prošarane crvenim od mučenja i agonije. Ovdje sada ležim, lanci me sprječavaju da
pobjegnem kroz ta vrata kroz koja si ti ušao - a Nakari me je razapinjala na spravama za
mučenje i pržila na laganoj vatri da sazna gdje se nalaze."
Kane zadrhti. "Ne znaš da li su tako zlostavljali i bijelu djevojku? Njene su oči sluđene i
tako je izmučena."
"Plesala je s Djevama stuba na Nakarinu zapovijed i vidjela krvave i strašne rituale
Crnog hrama. Godinama je živjela među ljudima za koje je krv jeftinija od vode, koji uživaju
u pokolju i opakom mučenju i takvi prizori koje je gledala bi osušili oči i usahli meso i
najjačeg čovjeka. Vidjela je kako žrtve Nakura umiru u strašnim mukama i takav se prizor
zauvijek uree u um promatrača. Rituale Atlantiđana divljaci su preuzeli da štuju svoje vlastite
primitivne bogove, i mada je značenje tih rituala izgubljeno kroz godine Nakarini ih
sljedbenici i dalje obavljaju, mada oni nisu takvi da ih čovjek može mimo promatrati, bez da
ne bude potresen njima."
Kane je razmišljao: "Svijetao je dan za svijet bio kad je Atlantida potonula, jer sigurno
je to bila rasa čudnog i nepoznatog zla." Glasno reče: "Tko je taj Gospodar o kome Nakari
govori i što je mislila kad je nazvala Maru njegovom mladenkom?"
"Nakura - Nakura. Lubanja zla, simbol smrti koju obožavaju. Što znaju ti divljaci o
bogovima morem opasane Atlantide? Što znaju o užasnim i nevidljivim bogovima koje
njihovi gospodari štuju u veličanstvenim i misterioznim ritualima? Ne razumiju oni nevidljivo
bivstvo, nevidljivo božanstvo koje vlada zrakom i elementima; oni moraju štovati materijalne
stvari, oblikovane po ljudskom liku. Nakura je bio posljednji veliki čarobnjak Atlantiđana
Negarija. Bio je otpadnik koji se urotio sa svojim ljudima i pomogao pobuni divljaka. Za
života su ga slijedili, a u smrti ga obožavaju. Visoko u Tornju smrti njegova lubanja stoji, i ta
lubanja opsjeda umove svih ljudi u Negariju.

57. Ne, mi u Atlantidi smo obožavali smrti, ali jednako tako obožavali smo i život. Ovi
ovdje štuju samo smrt i zovu sebe Sinovima smrti. A lubanja Nakura tisućama je godina
simbol njihove moći, dokaz njihove veličine."
"Hoćeš reći," Kane nestrpljivo prekine ta trabunjanja, "da će žrtvovati djevojku svome
bogu?"
"U Mjesecu lubanja ona će umrijeti na Crnom oltaru."
"Što je, za ime Božje, Mjesec lubanja?", Kane vatreno krikne.
"Puni mjesec. Za vrijeme svakog punog mjeseca, koga mi nazivamo Mjesecom lubanja,
djevica umire na Crnom oltaru pred Tornjem smrti, gdje su stoljećima ranije djevice umirale u
čast Golgora, boga Atlantide. Sada s naličja tornja, koji je jednom bio stolište slave Golgora,
zuri dolje lubanja čarobnjaka otpadnika i ljudi vjeruju da njegov um i dalje živi ondje da vodi
grad. Vidjet ćeš, stranče, kad se puni mjesec nadvije nad rub tornja i molitve svećenika
utihnu, iz Nakurine lubanje zagrmjet će strašan glas, probuđen drevnom molitvom
Atlantiđana i ljudi će ničice pasti pred njim.
Ali slušaj, postoji tajni put, stubište koje vodi do skrivene udubine iza lubanje i tamo je
pritajeni svećenik koji govori molitvu. U nestalim vremenima jedan od sinova Atlantide tu je
bio i prema svim pravima ljudi i bogova danas bi to trebalo biti moje mjesto. Jer mada smo mi
sinovi Atlantide tajno štovali svoje drevne bogove, divljaci ih ne priznaju. Da bi zadržali
svoju moć morali smo štovati njihove lažne bogove i pjevali smo i prinosili im žrtve, mada
smo samu misao o njima proklinjali.
Ali Nakari je otkrila tajnu, koju su ranije znali samo svećenici Atlantide i sada se jedan
od njenih sljedbenika penje tajnim stubama i izvikuje čudnu i strašnu molitvu koja za njega
nema značenje, kao ni za one koji je čuju. Ja, samo ja, znam njeno užasno i strahotno
značenje."
Kaneov um vrtio se u pokušaju da pronađe neki plan djelovanja. Prvi put, tijekom čitave
potrage za djevojkom, našao se pred zidom. Palača je bila labirint, zbrka u kojoj nije mogao
pronaći pravac. Hodnici kao da su išli bez plana ili razloga i kako bi mogao pronaći Marylin,
zatočenu u jednoj od mnogobrojnih soba ili ćelija? Ili je možda već prešla granicu života ili
podlegla brutalnim Nakarinim mukama?
Jedva daje čuo brbljanje i mrmljanje umirućeg čovjeka.
"Stranče, da li si zaista živ ili si jedan od duhova koji me u posljednje vrijeme progone,
prikradajući se kroz tamu moje ćelije? Ne, ti si od krvi i mesa - ali divlji si, kao što je
Nakarina rasa divlja. Eonima ranije, kad su tvoji preci branili svoje špilje od tigrova i mamuta
grubim kremenim kopljima, zlatni tornjevi mojih ljudi parali su zvijezde! Sada su nestali i
zaboravljeni i svijet je ostao barbarima. Dozvoli da i ja nestanem kao san koji je nestao u
maglama vjekova..." Kane ustane i prođe ćelijom. Njegovi prsti grčili su se poput čeličnih
kandži na dršku njegovog mača i zasljepljujući crveni val bijesa prođe njegovim umom. O
Bože! Dobiti svog neprijatelja pred ljutu oštricu, to mi je oduzeto - da se sukobim s cijelim
gradom, jedan čovjek protiv svih njih... Kane pritisne ruke na sljepoočice.
"Mjesec je bio gotovo pun kad sam ga posljednji put vidio. Ali ne znam kada je to bilo.
Ne znam koliko sam dugo na ovom prokletom mjestu ili koliko sam dugo ležao u tamnici u
koju me je Nakari bacila. Možda je vrijeme punog mjeseca prošlo i - o milostivi Bože! -
Marylin je možda već mrtva."
"Danas je Mjesec lubanja," promrmlja ovaj drugi, "čuo sam jednog od tamničara da
govori o tome."
Kane zgrabi ramena umirućeg čovjeka nehotice prejako.
"Ako mrziš Nakari ili voliš čovječanstvo, za ime Božje reci mi kako da spasim dijete."
"Volim čovječanstvo?" Svećenik se luđački nasmije.
"Što sin Atlantide i svećenik zaboravljenog Golgora ima s ljubavlju? Što su smrtnici do
hrane u čeljustima bogova? Nježnije djevojke nego je tvoja Mara umrle su vrišteći pod ovim

58. rukama, a moje srce bilo je kameno za njihove krikove. Ipak mržnja," čudne oči bijesnu
strašnim sjajem, "zbog nje ću ti reći što želiš znati!
Pođi do Tornja smrti kad mjesec izađe. Ubij lažnog svećenika koji se skriva iza
Nakurine lubanje i onda kad se molitva štovatelja ispod stiša i maskirani krvnik pored Crnog
oltara digne žrtveni bodež, progovori snažno, tako da te ljudi razumiju, zatraži od njih da
oslobode žrtvu i ponudi im u zamjenu Nakari, kraljicu Negarija!
Što se ostalog tiče, kasnije se moraš pouzdati u svoju vlastitu vještinu i odvažnost ako se
želiš osloboditi."
Kane ga protrese.
"Brzo! Reci mi kako da dođem do tog tornja!"
"Vrati sc kroz vrata na koja si ušao." Čovjek se brzo gubio, njegove riječi postadoše
šapat. "Okreni se na lijevo i idi sto koraka. Popni se stubištem kojim si došao, koliko god
visoko ide. U hodniku u kojem završava idi ravno još stotinu koraka, a kad dođeš do golog
zida opipaj ga, sve dok ne nađeš oprugu. Pritisni ju i uđi kad se vrata otvore. Izaći ćeš iz
palače i bit ćeš na litici na kojoj je sazidana i u tajnom hodniku, koji je jedini za koji ljudi
Negarija znaju. Kreni nadesno i idi ravno dolje, kroz hodnik, pet stotina koraka. Doći ćeš do
stuba koje vode do udubine iza lubanje. Toranj smrti izgrađen je na litici i nalazi se iznad.
Dvije su stube..."
Iznenada glas zamre. Kane se nagne naprijed i protrese čovjeka i svećenik se trgne
velikim naporom. Njegove su oči blistale divljom i nezemaljskom svjetlošću, on širom raskrili
svoje okovane ruke.
"More!", zavapi silnim glasom. "Zlatne kule Atlantide i sunce na dubokoj plavoj vodi!
Dolazim!"
I dok ga je Kane polagao, on se opusti mrtav.

59. ODLOMAK VI.
RAZBIJANJE LUBANJE
Kane obriše hladan znoj sa svog blijedog čela i požuri niz tajni hodnik. Izvan ovog
strašnog mjesta sigurno je padala noć. Čak i sada puni mjesec - strašni Mjesec lubanja -
možda se diže na horizontu. Prođe stotinu koraka i dođe do stubišta koje je umirući svećenik
spomenuo. Popne se njime i dođe u gornji hodnik, izmjeri još stotinu koraka i dođe do onoga
što se činilo zidom bez vratiju. Kao da je vječnost prošla prije nego su njegovi mahniti prsti
pronašli komadić ispupčenog metala. Začu se krckanje hrđavih šarki kad se skrivena vrata
otvore i Kane pogleda u hodnik koji je bio još mračniji od onoga u kojemu je stajao.
Uđe, a kad se vrata zatvore za njim, okrene se na lijevo i pipkajući izbroji pet stotina
koraka. Ondje je hodnik bio svjetliji; svjetlost je dolazila izvana i Kane prepozna stube. Po
njima se popne nekoliko koraka, onda stane, zbunjen. Na nekoj vrsti terase stubište se dijelilo
na dva, jedan kraj vodeći na lijevo, drugi na desno. Kane opsuje. Ne može dopustiti da
pogriješi - vrijeme je bilo previše dragocjeno - ali kako je mogao znati koji vodi do udubine u
kojoj se svećenik skrivao?
Atlantiđanin mu je namjeravao ispričati za te stube kad ga je obuzeo delirij koji prethodi
smrti i Kane je gorljivo želio da je mogao poživjeti bar još nekoliko trenutaka duže.
U svakom slučaju, nije imao vremena za gubljenje; pravo ili krivo, morao je pokušati.
Izabere desno stubište i potrči uz njega. Nije imao vremena biti oprezan.
Instinktivno je osjećao da je vrijeme za žrtvovanje blizu. Uđe u još jedan hodnik i,
razabirući prema promjeni zidova, zaključi da je ponovno na litici i u nekoj odaji - možda
Tornju smrti. Očekivao je da će svakog trenutka naići na još jedno stubište i iznenada njegova
se očekivanja obistiniše - ali umjesto gore, vodila su dolje. Negdje ispred sebe Kane je čuo
slabo mrmljanje u ritmu i hladnoća ga zgrabi oko srca. Molitva štovatelja pred - Crnim
oltarom!
Neoprezno pojuri naprijed, okrene se u hodniku, naglo se nađe pred vratima zureći kroz
malu pukotinu. Srce mu zamre. Odabrao je pogrešne stube i zalutao u neku drugu zgradu koja
se nalazi uz Toranj smrti.
Promatrao je strašan i užasan prizor. Na otvorenom prostoru pred velikim crnim
tornjem, čija se kula dizala iznad litica, u pozadini dva duga reda divljih plesača njihala se i
uvijala. Njihovi glasovi dizali su se u čudnoj i besmislenoj molitvi i nisu se micali sa svojih
mjesta.
Od koljena nagore njihova su se tijela njihala u fantastičnim ritmičkim pokretima, a u
njihovim rukama baklje su se izdizale i okretale, bacajući žarku, pomičnu, crvenu svjetlost
preko prizora. Iza njih bilo je veliko mnoštvo ljudi koji su tiho stajali.
Rasplesana svjetlost baklji sjala je u moru blještećih očiju i čeznutljivih lica. Ispred
plesača dizao se Toranj smrti, divovski visok, crn i strahovit. Na njegovom naličju nije bilo
vratiju, ni prozora, već je visoko na zidu bila neka vrst ukrašenog okvira, s kojeg je zurio
strašni simbol smrti i propadanja. Nakurina lubanja! Slaba ju je jeziva svjetlost okruživala,
goreći od nekud unutar tornja, Kane je znao, i pitao se kakvim su to čudnim umijećem
svećenici očuvali lubanju tako dugo da ne propadne i nestane.
Ali niti je lubanja, niti toranj, bilo ono što je privuklo puritančev preplašeni pogled i
zadržalo ga. Među istaknutim redovima vičućih, njišućih obožavatelja dizao se veliki crni
oltar. Na tom oltaru ležao je mršav, bijeli oblik.
"Marylin!", riječ se probi kroz Kaneove usne u strašnom jecaju.

60. Na trenutak je stajao sleden, bespomoćan, zasljepljen. Nije više imao vremena vratiti se
i pronaći udubinu u kojoj se svećenik skrivao.
Slaba svjetlost se već počela pojavljivati iza vrha tornja, ocrtavajući šiljak tornja crnim
naspram neba. Mjesec se dizao. Popijevka plesača diže sc do mahnitih tonova, a od tihih
promatrača iza njih krene zlokobno bubnjanje. Kaneovom zbunjenom umu činilo se kako
promatra crveni razvrat pakla.
Kakvo strašno obožavanje prošlih eona su ovi perverzni i izopačeni rituali simbolizirali?
Kane je znao da su oponašali rituale svojih prijašnjih gospodara na primitivan način i čak i u
svom očaju zadrhti od pomisli kakvi su originalni rituali morali biti.
Sad se strašan lik digne kraj oltara, gdje je ležala tiha djevojka. Visok lik, sasvim nag,
osim strašne pofarbane maske na svom licu i velike perjanice lelujavih pera. Zujanje melodije
na trenutak se spusti, onda se ponovno digne u divlje visine. Da li se od vibracija njihove
pjesme pod počeo uvijati pod Kaneovim stopalima?
Kaneovi drhtavi prsti počeše otvarati vrata. Ništa nije mogao nego pojuriti van goloruk i
umrijeti pokraj djevojke koju nije mogao spasiti. Onda njegov pogled usnimi divovski lik koji
je stajao pred vratima. Ogroman čovjek, poglavica sudeći po držanju i nošnji, besposleno se
naslanjao na zid, promatrajući ceremeniju. Kaneovo srce preskoči. Bilo je previše dobro da
bude istinito. Za poglavičin pojas bio je zataknut njegov vlastiti pištolj! Znao je da su njegovi
tamničari sigurno podijelili njegovo oružje. Ovaj pištolj ništa nije značio poglavici, ali sigurno
je bio privučen čudnim oblikom i nosio ga je kao što divljaci nose beskorisni jeftini nakit. Ili
je možda mislio da je to neka vrsta ratne palice. U svakom slučaju, ondje je bio. I ponovno
pod i zgrada kao da su zadrhtali.
Kane tiho gurne vrata prema unutra i šćućuri se u sjenama, iza svoje žrtve, poput
velikog tigra koji vreba.
Njegov um brzo je radio, smišljajući plan djelovanja. Bodež se nalazio za opasačem uz
pištolj; poglavičina leđa bila su okrenuta prema njemu i morao je udariti slijeva da dosegne
srce i brzo ga utiša. Sve to prošlo je kroz Solomonov um u bljesku, dok je bio tako šćućuren.
Poglavica nije bio svjestan prisutnosti svog neprijatelja sve dok Kaneova tanka desna
ruka ne posegne preko njegova ramena i pritisne mu usta. povlačeći ga nazad. Istog trena
puritančeva lijeva ruka zgrabi bodež s pasa i u jednom očajničkom udarcu zabi ljutu oštricu
gdje joj je mjesto.
Ratnik se sruši bez zvuka i istog trena Kaneov pištolj je bio u ruci svog vlasnika. Kratko
proučavanje potvrdi da je i dalje napunjen i da je kremen na svom mjestu. Nitko nije vidio
hitro ubojstvo. Onih nekoliko koji su stajali blizu vrata svi su bili okrenuti prema Crnom
oltaru, opčinjeni dramom koja se tamo odvijala. Kako Kane zakorači preko leša poj plesača
naglo se prekine. U trenutku tišine koji je slijedio Kane začuje, ponad udaraca vlastitog pulsa,
noćni vjetar kako šuška posmrtnim perjem maske užasa kraj oltara. Rub mjeseca sjao je nad
tornjem. Tada, s visine, s naličja Tornja smrti, duboki glas zaori čudnu molitvu. Možda
svećenik koji je govorio iza lubanje nije znao što riječi znače, ali Kane je vjerovao da ipak
oponaša intonaciju onih davno umrlih atlantiđanskih ministranata. Duboki, mistični, zvonki
glas je ječao, poput beskonačno dugih nadolazećih valova na širokim bijelim obalama.
Onaj maskirani pokraj oltara uspravi se u svoj svojoj visini i podigne dugu, blještavu
oštricu. Kane prepozna svoj vlastiti mač dok je nišanio pištoljem i palio - ne u maskiranog
svećenika, već u lubanju koja je sjala na naličju tornja. Jer u zasljepljujućem bljesku intuicije
on se sjeti riječi umirućeg Atlantiđanina: "Njihovi umovi su opsjednuti Nakurinom
lubanjom!"
Istovremeno, kako pištolj opali, začu se tresak razaranja; suha se lubanja razleti u tisuću
komada i nestane, a iza nje molitva se prekine u kratkom smrtnom hropcu. Rapir pade iz ruke
maskiranog svećenika i velik broj plesača se baci na zemlju, drugi se zaustaviše, opčinjeni.

61. Kroz smrtnu tišinu, koja je na trenutak vladala, Kane pojuri prema oltaru: tada kao da se
pakao otvorio.
Mrmljanje zvjerskih krikova diže se do drhtavih zvijezda. Stoljećima je njihova jedina
vjera bila u mrtvog Nakuru, držeći na okupu krvožedne umove divljih Negarija. Sada je
simbol nestao, pred njihovim se očima pretvorio u ništavilo. Učinilo im se kao da se nebo
otvorilo, mjesec pao I svijet nestao. Sve crvene vizije koje su vrebale u pozadini njihovih
izgriženih umova ožive stravom, sva prikrivena ludost, koja je bila njihovo nasljeđe, digne se
da ih obuzme i Kane je promatrao kako se cijela nacija pretvara u urličuće manijake.
Vrišteći i ričući, oni se okrenuše jedan protiv drugoga, muškarci i žene, trgajući jedan
drugoga noktima, ubadajući kopljima, bodežima, udarajući jedni druge zapaljenim bakljama,
dok se posvuda dizala rika pomahnitalih ljudskih zvijeri.
Kane se probijao, udarajući pištoljem kroz pulsirajuće, migoljeće more mesa prema
podnožju oltarskih stuba. Nokti su ga grebli, noževi rezali, baklje palile njegovu odjeću, ali on
se nije obazirao.
Kad je stigao do oltara strašni se lik digne iz koprcajuće mase i napadne ga. Nakari,
kraljica Negarija, luda kao i njeni podanici, pojuri na Engleza s isukanim bodežom i strašnih
plamtećih očiju.
"Nećeš pobjeći ovaj put!", vrištala je, ali prije nego ga dosegne, veliki ratnik obliven
krvlju i zasljepljen ranom preko očiju nađe joj se na putu i padne preko nje. Ona vrisne kao
ranjena mačka i zabije svoj bodež u njega, a ruke koje su posezale sklope se oko nje. Slijepi
div zavitla je visoko, sa samrtnim naporom, i njen posljednji krik zapara nad halabukom bitke,
dok je Nakari, posljednja kraljica Negarija, tresnula na kameni oltar i srušila se zdrobljena i
mrtva pred Kaneova stopala. Kane skoči na crne stube, istrošene stopalima mnogobrojnih
svećenika i žrtava, i kako je došao maskirani lik koji je stajao kao da je skamenjen, naglo
oživi. Hitro se sagne, zgrabi mač koji je ispustio i divlje pojuri na Engleza. Ali energična
brzina Solomona Kanea bila je takva da se malo tko mogao s njom mjeriti. Okret i zamah
njegovog čeličnog tijela i bio je usred napada, a oštrica bezopasno sklizne između njegove
ruke i grudiju. On strese teškom cijevi pištolja među lelujavo perje, drobeći perjanicu, masku i
lubanju jednim udarcem. Istog trena okrene se onesviještenoj djevojci, koja je vezana ležala
na oltaru, odbaci uništeni pištolj i zgrabi svoj ukradeni mač iz beživotne ruke, koja ga je još
držala, osjećajući vatreno uzbuđenje obnovljenog samopouzdanja od poznatog dodira drške.
Marylin je ležala blijeda i tiha, njeno lice kao mrtvo, slijepo okrenuto prema mjesečevoj
svjetlosti koja je mimo obasjavala mahnitu scenu. Isprva Kane pomisli da je mrtva, ali
istražujući prstima otkrije slabe udarce pulsa. Prereže njene spone i nježno je digne - da bi je
odmah zatim spustio i okrenuo se, kad strašni, krvlju obliveni lik ludo skoči i zaurla na
stubama. Svom snagom naleti na Kaneovu isukanu oštricu i padne unatrag u crveni vrtlog,
poput zvijeri grebući svoju smrtnu ranu. Pod Kaneovim nogama oltar se zatrese; strašan
tresak baci ga na koljena, a njegove uplašene oči ugledaše Toranj smrti kako se njiše naprijed-
natrag. Neki užas prirode se događao i ta činjenica probi se do uništenih umova zlotvora koji
su se dolje borili i vrištali. Njihovo vrištanje dobije novi oblik, a Toranj smrti se tada zanjiše
sa strašnom i užasnom veličanstvenošću, odlomljen od njišućih litica i, popusti grmeći kao
svjetovi koji se ruše. Veliko kamenje i komadi zidova pojuriše dolje, donoseći smrt i razaranje
stotinama vrištećih ljudi u podnožju. Jedan kamen odlomi komad oltara pored Kanea,
zasipajući ga prašinom.
"Potres!", dahne on i omamljen ovim novim užasom zgrabi onesviještenu djevojku i
nepromišljeno pojuri niz urušavajuće stube, režući i ubadajući kako je prolazio kroz grimizne
virove ljudi zvjeri koji su i dalje razarali i uništavali. Sve drugo bila je crvena noćna mora
koju je Kaneov ošamućeni mozak odbijao registrirati. Činilo se kao da se vrišteća, grimizna
stoljeća probijaju uskim, zavojitim ulicama gdje su se zavijajući demoni borili i umirali, među
divovskim zidovima i crnim stupovima koji su se njihali nasuprot i donosili razaranje, dok je

62. zemlja uzdisala i tresla se pod posrćućim stopalima, a grmljavina je rušećih tornjeva
ispunjavala svijet.
Mrmljajući zlotvori ljudskog oblika hvatali su se i grebli za njim, da bi nestali pod
njegovim mačem koji je mlatio, a padajuće kamenje ranjavalo ga je i udaralo. Saginjao se dok
je posrtao, pokrivajući djevojku svojim tijelom stoje bolje mogao, štiteći je i od slijepog
kamenja i još mnogo slijepih ljudi.
Naposljetku, kad se činilo daje njegova smrtna izdržljivost došla do kraja, on ugleda
veliki, crni, vanjski zid grada kako se diže pred njim, odvajajući se od zemlje; pripremajući se
i naginjući kao da će se srušiti. Projuri kroz pukotinu i prikupljajući svu svoju snagu napravi
još jedan skok. I tek što je bio van dosega, zid se sruši, padajući prema unutra, poput velikog
crnog vala.
Noćni vjetar tukao mu je u lice, a iza njega dizala se buka prokletog grada, dok je Kane
posrtao niz brdski put koji je podrhtavao pod njegovim stopalima.

63. ODLOMAK VII.
SOLOMONOVA VJERA
Zora je ležala poput hladne, bijele ruke na čelu Solomona Kanea. Noćne more nestajale
su iz njegove duše, dok je duboko udisao jutarnji vjetar koji je dolazio od džungle, duboko
ispod njega - vjetar protkan mirisom raspadajuće vegetacije. Ipak, za njega je on bio kao dah
života, jer bio je to miris čistog prirodnog raspadanja stvari na otvorenom, ne odvratna aura
raspadajuće starine koja vreba u zidovima eonima starih gradova - Kane se nesvjesno strese.
On se nagne nad usnulu djevojku pod svojim stopalima, položenu na, što je bilo moguće
ugodnije postavljenih nekoliko mekih grana drveta da joj se napravi krevet. Ona sada otvori
oči i na tren je samo divlje zurila; tada njen pogled sretne Solomonovo lice, obasjano jednim
od njegovih rijetkih smiješaka, zahvalno zajeca i zagrli ga.
"Oh, Kapetane Kane! Zar smo doista pobjegli iz tog strašnog grada? Sad se sve čini
poput sna - nakon što ste pali kroz tajna vrata u mojoj odaji Nakari je otišla do vaše tamnice,
kako mi je rekla - i vratila se puna okrutnog humora. Rekla je da ste budala, jer vam je
ponudila kraljevstvo nad svijetom, a vi ste je samo vrijeđali. Vrištala je, divljala i psovala kao
luđakinja i zaklinjala se kako će ona sama izgraditi veliko carstvo Negarija.
Onda se okrenula meni i psujući me, govoreći kako štujete više mene - roba - nego
kraljicu i svu njenu slavu. I usprkos svim mojim molbama bacila me preko koljena i batinala
dok se nisam onesvijestila.
Kasnije sam dugo ležala, tek napola pri svijesti i nejasno svjesna da su ljudi dolazili
Nakari i govorili da ste pobjegli. Govorili su da ste čarobnjak, prošli ste kroz zidove poput
duha. Ali Nakari je ubila ljude koji su vas izveli iz ćelije i satima je bila poput divlje zvijeri.
Kako dugo sam ležala ondje ne znam. U onim strašnim sobama i hodnicima gdje
prirodna sunčeva svjetlost ne prodire, čovjek može izgubiti osjećaj za vrijeme. Ali otkad vas
je Nakari zarobila i vremena kad su me položili na oltar bar su jedan dan i jedna noć prošli i
još jedan dan. Tek nekoliko sati prije žrtvovanja saznalo se da ste pobjegli.
Nakari i njene Djeve od stuba dođoše pripremiti me za obred." Od samog sjećanja na tu
strašnu kušnju ona zajeca i sakrije lice rukama. "Sigurno su me drogirali. Znam samo da su
me odjenuli u bijelu haljinu za žrtvovanje i poveli me u veliku crnu odaju punu strašnih
kipova.
Tamo sam ležala kao u transu, dok su žene obavljale razne čudne i sramotne rituale, u
skladu s njihovom strašnom religijom. Onda izgubim svijest i kad sam došla k sebi ležala sam
vezana na Crnom oltaru - baklje su se njihale i štovatelji pjevali - iza Tornja smrti izlazeći
mjesec počinjao je sjati - svega toga slabo se sjećam, kao u dubokom snu. I kao u snu vidjela
sam svjetleću lubanju visoko na tornju - mršavi, nagi svećenik držao je mač nad mojim srcem
i nakon toga se više ne sjećam. Što se dogodilo?"
"U tom trenutku," Kane odgovori, "ja sam izlazio iz zgrade u koju sam greškom zalutao
i razbio paklenu lubanju u atome, metkom iz pištolja. Nakon toga, svi ti ljudi, od rođenja
prokleti demonima, počeše ubijati jedni druge, usred te halabuke potres stade rušiti zidove. Ja
zgrabim tebe i naslijepo pojurim, naiđem na pukotinu u vanjskom zidu i kroz nju pobjegnem,
noseći tebe, koja si bila bez svijesti.
Jednom si se probudila, nakon što sam prešao Most-preko-neba, kako ga ljudi Negarija
zovu, koji se zbog potresa rušio pod našim stopalima. Nakon što sam došao do ovih litica, ne
usuđujući se spuštati po mraku, mjesec se uskoro spremao zaći u to vrijeme, ti si se probudila,

64. vrisnula i zagrlila me, a ja sam te pokušao utješiti što sam bolje znao i nakon nekog vremena
zaspala si prirodnim snom."
"I što sada?", upita djevojka.
"Engleska!" Kaneov duboki glas osvijetli od te riječi. "Teško mi je ostati u zemlji mog
rođenja više od mjesec dana u komadu; ipak mada sam proklet željom za lutanjem to ime mi
osvjetljava grudi. A tebi, dijete?"
"Oh, nebesa!", krikne ona, sklapajući svoje male ruke. "Dom! Nešto o čemu sam sanjala
- nedostižno... Bojala sam se. Oh, kapetane Kane, kako ćemo proći sve te duge kilometre
džungle koji leže od ovog mjesta do obale?"
"Marylin," reče Kane nježno, milujući njenu valovitu kosu, "čini mi se da nemaš vjere u
providnost i u mene. Ne, bio sam slabo stvorenje, ne imajući ni snage, ni moći u sebi; no u
vremenu proteklom Bog me učinio velikim sudom gnjeva i mačem oslobođenja. I vjerujem da
će to ponovno učiniti.
Gledaj, mala Marylin: u proteklih nekoliko sati svjedočili smo nestanku zle rase i padu
opakog carstva. Tisuće je ljudi umrlo oko nas i zemlja se dizala pod našim stopalima, ništeći
tornjeve koji su parali nebesa; da, smrt je bila oko nas poput crvene kiše, a ipak smo utekli
neozljeđeni.
U tome je - više od ljudskog djela! Ne, moć - najjača moć! Ona koja me je vodila preko
svijeta, ravno do tog demonskog grada - koja me dovela do tvoje odaje - i koja mi je pomogla
da ponovno pobjegnem i dovela me do jedinog čovjeka u gradu koji mi je dao podatke koje
sam trebao, čudnog, zlog svećenika stare rase, koji je ležao umirući u podzemnoj ćeliji - i koja
me je dovela do vanjskog zida, dok sam slijepo i nasumično bježao - jer da sam došao ispod
litica koje su bile dijelom ostatka zida, sigurno bismo poginuli. Ista ta Moć izvela nas je na
sigurno iz umirućeg grada i sigurno preko mosta koji se njihao - koji se mrvio i srušio u ponor
onog trena kad su moja stopala dotakla čvrsto tlo!
Razmisli kako me je daleko dovela i uspjela u svim tim čudima, da bi nas Moć sada
skršila? Ne! Zlo cvjeta i vlada gradovima ljudi i pustim mjestima svijeta, ali odmah se veliki
div, koji je Bog, diže i pobjeđuje za pravedne i one koji vjeruju u njega.
Kažem stoga: sigurno ćemo se spustiti niz ovu liticu i onu vlažnu džunglu ćemo
proputovati sigurno i kako je sigurno da će te u starom Devonu tvoja obitelj prigrliti na svoje
grudi, toliko sigurno koliko je sigurno da ti sada stojiš tu." I sada se po prvi put Marylin
nasmiješi, hitrom gorljivošću normalne mlade djevojke i Kane s olakšanjem uzdahne. Već su
joj duhovi nestajali iz opsjednutih očiju i Kane se radovao danu kad će njeno strašno iskustvo
biti samo nejasni san. On samo jedan pogled baci za sobom, prema mjestu gdje je iza
namrštenih brda izgubljeni grad Negari ležao uništen i tih, među ruševinama vlastitih zidova i
srušenim liticama koji su ga tako dugo držale neosvojivim, ali koje su naposljetku bile
njegovo prokletstvo.
Na trenutak ga probode kad se sjeti mnoštva zdrobljenih, nepomičnih oblika koji leže
pod tim ruševinama; onda kroz njega sijevne sjećanje na njihove opake zločine i njegove oči
ogrube.
"I 'ko uteče čuvši za strahotu, past će u jamu; a 'ko iziđe iz jame, uhvatit će se u zamku;
jer će se ustave na visini otvoriti i zatrest će se temelji u zemlji.
Jer si grad pretvorio u ruševinu, utvrđeno mjesto u ruševine, palače oholih u grad
izgubljenih i nikad se više ne sagradi.
A rulja neprijatelja tvojih bit će kao sitan prah, i mnoštvo nasilnika kao pljeva što se
rasprši, i najedanput, iznenada dogodi se: 'Pokažite se samo zapanjeni, i zapanjeni imate
postati! Pokažite se samo slijepi, i slijepi imate postati! Pijani su oni, ali ne od vina, i posrću,
ali ne od silovita pića'."

65. "Doista, Marylin," reče Kane sa uzdahom, "vlastitim očima vidio sam kako se
proročanstva Isajina ostvaruju. Pijani su, ali ne od vina. Ne, krv je bila njihovo piće i u
crvenoj poplavi natopljeni su duboko i strašno."
Onda, uzimajući djevojku za ruku on krene rubom litice. Ovuda se popeo noću - kako
davno se činilo da je to bilo.
Kaneova odjeća bila je sva u dronjeima. Bio je izderan, izgreben i ranjen. Ali u
njegovim očima sjala je jasna, mirna svjetlost spokojstva, dok se sunce dizalo, prelijevajući
preko litica i džungle zlatnu svjetlost koja je bila kao obećanje zadovoljstva i sreće.

66. PLANINE MRTVIH

67. ODLOMAK I.
VOODOO
Grančice, koje je N'Longa bacio na vatru, slome sc pucketajući. Plamen koji palacne u
vis osvijetli likove dvojice muškaraca. N'Longa, voodoo čarobnjak s Obale robova, bio je jako
star. Njegov smežuran i čvornat lik bio je pogrbljen i krhak, njegovo lice namreškano
stotinama bora. Crvena svjetlost vatre osvjetljavala je njegovu koštunjavu ruku koja je držala
ogrlicu.
Drugi je bio Englez i njegovo je ime bilo Solomon Kane. Bio je visok i širokih ramena,
odjeven u crno, usko odijelo puritanca. Njegov šešir širokog oboda bez pera bio je navučen
nisko na čelo, zasjenjujući njegovo blijedo lice. Njegove hladne, duboke oči zurile su u vatru.
"Ponovno si se vratio, brate", zabrunda vrač, govoreći u žargonu koji je bio uobičajen
između crnih ljudi i bijelaca na Zapadnoj obali. "Mnogo mjeseci izgorjelo je i umrlo od našeg
krvnog saveza. Otišao si u zalazeće sunce, ali si se vratio!"
"Da," Kaneov glas bio je dubok i gotovo sablasan. "Tvoja zemlja je okrutna, N'Longa,
crvena zemlja zatvorena crnom tamom užasa i krvavim sjenkama smrti. Ipak, vratio sam se."
N'Longa prodrma vatru, ne govoreći ništa, i nakon stanke Kane nastavi.
"Lutao sam neznanim bespućima" - njegov dugi prst upre u crnu, tihu džunglu koja se
prostirala izvan svjetlosti vatre - "lutao misterijem, avanturom i bezimenim užasom. Jednom
sam se suprotstavio džungli - zamalo mi je uzela život. Nešto je ušlo u moju krv, nešto se
uvuklo u moju dušu poput šapta bezimenog grijeha. Džungla! Tamna i bespregledna - preko
kilometara plavih slanih jezera zvala me i u zoru sam morao potražiti njezino srce. Možda ću
pronaći čudne avanture - možda me čeka moja kob. Ali bolje smrt nego neprestana i vječita
potreba, vatra koja izgara u mojim venama gorkim čeznućem."
"Ona zove," promrmlja N'Longa. "Noću se obmata poput zmije oko moje kolibe i
šapuće mi čudne stvari. Aija - Zov džungle. Mi smo krvna braća, ti i ja. Ja, N'Longa, moćni
djelatnik bezimene magije! Ti idi u džunglu, kao što čine svi ljudi koji čuju njen zov. Možda
preživiš, možda umreš. Vjeruješ li u moje čarobnjaštvo?"
"Ne razumijem ga," reče Kane mračno, "ali vidio sam kako si poslao svoju dušu iz svog
tijela da oživi beživotni leš."
"Da! Ja, N'Longa! Svećenik Crnog boga! Sad gledaj. Radim magiju."
Kane pogleda starog voodoo čarobnjaka koji se sagnuo nad vatru, čineći ravnomjerne
pokrete rukama, mrmljajući inkarnacije. Kane je promatrao i činilo mu se kao da postaje
pospan. Magla se vijorila pred njim, a kroz nju slabo je vidio N'Longov lik, tamno urezan
naspram plamenova. Onda sve izblijedi.
Kane se trgne iz sna, rukom grabeći pištolj za pojasom. N'Longa se naceri prema njemu
preko plamena, a u zraku je bio miris rane zore. Vrač je držao dugački štap od čudnog crnog
drveta u svojim rukama. Štap je bio izrezbaren na neobičan način i jedan kraj bio je naoštren.
"Ovo je voodoo štap," reče N'Longa, dajući ga Englezu u ruke. "Tamo gdje puške i tvoj
dugi nož ne uspiju, ovo će te spasiti. Kad me budeš želio pozvati položi ga na svoje grudi,
omotaj ruke oko njega i spavaj. Doći ću ti u snovima."
Kane ga odvaže u ruci, sumnjajući na vračanje. Nije bio težak, ali je bio čvrst poput
željeza. Dobro oružje, zaključi napokon. Zora se počela prikradati preko džungle i rijeke.

68. ODLOMAK II.
CRVENE OČI
Solomon Kane pomakne mušketu na svom ramenu i pusti da teret padne na zemlju.
Tišina je ležala oko njega poput magle. Kaneovo izbrazdano lice i poderana odjeća govorili su
o dugom putu kroz šikaru. Osvrne se oko sebe.
Nešto iza njega bila je zelena, bujna džungla, koja se prorijedila u niže raslinje,
zakržljalo drveće i visoku travu. Pred njim dizali su se prvi goli, mračni bregovi, stjenoviti,
blistajući na nemilosrdnoj vrelini sunca. Između brda i džungle ležao je široki pojas surovih,
nejednakih travnatih površina, na kojemu su tu i tamo bile nakupine trnovita drveća.
Potpuna tišina nadvijala se nad zemlju. Jedini znak života bilo je nekoliko lešinara koji
su teško letjeli nad udaljenim planinama. Posljednjih nekoliko dana Kane je primijetio kako
raste broj tih odvratnih ptica. Sunce je padalo prema zapadu, ali njegova vrućina nije opadala.
Vukući svoju mušketu polako je krenuo dalje. Nije imao nekog cilja pred sobom. Sve je
ovo bila nepoznata zemlja i jedan pravac bio je dobar kao i drugi. Prije mnogo tjedana ušao je
u džunglu sa sigurnošću rođenom iz hrabrosti i neznanja. Nekim čudom preživio je prvih
nekoliko tjedana i sad je očvrsnuo i ojačao, sposoban uhvatiti se u koštac sa svim opakim
žiteljima bespuća koja je izazivao.
Kako je napredovao primijećivao bi ponekad lavlje tragove, ali činilo se da nema
životinja na travnatim predjelima - nikakvih koje bi ostavljale traga, u svakom slučaju.
Lešinari su sjedili poput crnih, zamišljenih prikaza na zakržljalom drveću, no, iznenada, on
primijeti neku aktivnost među njima samima, tamo u daljini. Nekoliko tamnih ptica kružilo je
oko visoke trave, ponirući i ponovno se dižući. Neka je zvijer ondje branila od njih svoj ulov,
Kane zaključi, i začudi se izostanku režanja i rikanja, koje je obično pratilo takvu scenu.
Znatiželja je bila probuđena i Kane krene u tom pravcu.
Naposljetku, probijajući se kroz travu koja mu je sezala do ramena, on ugleda, kao kroz
hodnik ozidan nizovima sablji, gadan prizor. Leš crnca ležao je licem prema dolje, a kako
Englez pogleda, velika crna zmija diže se i pobjegne u travu, krećući se tako brzo da Kane
nije uspio otkriti što je to. Ali imalo je u sebi neki čudni čovjekoliki nagovještaj.
Kane stane nad tijelo, primijećujući da, mada udovi stoje nakrivljeno kao da su
slomljeni, meso nije rastrgano, kako bi ga lav ili leopard rastrgao. On pogleda gore prema
lešinarima i sa zaprepaštenjem vidje kako nekoliko njih leti veoma blizu zemlji, slijedeći
lelujanje trave koje je označavalo trag kojim je uteklo stvorenje koje je vjerojatno ubilo crnca.
Kane se pitao kakvu to stvar strvinarske ptice, koje jedu samo mrtve, love kroz travu. Ali
Afrika je puna neobjašnjivih misterija.
Kane slegne ramenima i ponovno digne svoju mušketu. Imao je dovoljno avantura od
kad se rastao s N'Longom nekoliko mjeseci ranije, ali svejedno ga je ta neimenovana
paranoidna potreba tjerala dalje i dalje, dublje i dublje, na staze bespuća. Kane nije mogao
analizirati taj zov; pripisao bi ga sotoni, koji ljude odvodi u uništenje. Ali bio je to samo
nemirni duh avanturista, lutalice - isti zov koji tjera karavane Cigana oko svijeta, koji je nosio
galije Vikinga preko neznanih mora i koji usmjerava divlje guske.
Kane uzdahne. Tu na ovoj jalovoj zemlji nije bilo ni hrane ni vode, ali sve do sada je bio
tonuo u smrt vlažnog, preobilnog otrova guste džungle. Čak je i divljina golih brda bila
napredak, bar za sada. Baci pogled prema njima, gdje su ležali na suncu, i ponovno krene
naprijed.

69. Držao je N'Longin čarobni štap u lijevoj ruci, i mada ga je svijest i dalje mučila oko toga
što zadržava tu stvar očito đavolske prirode, nije se mogao natjerati da je odbaci.
Dok je išao prema brdima, neki se metež dogodi u visokoj travi pred njim koja je, na
mjestima, bila viša od čovjeka. Tanki, visoki vrisak odjekne i odmah za njim rika koja je
zatresla zemlju. Trava se rastvori i mršavi lik poleti prema njemu, poput slamke nošene na
vjetru - tamnoputa djevojka, odjevena samo u krpu nalik na suknju. Iza nje, nekoliko metara
dalje, ali hitro se približavajući, pojavi se ogromni lav.
Djevojka pade Kaneu pred noge, kukajući i jecajući, i legne držeći se za njegove
gležnjeve. Englez ispusti voodoo štap, podigne mušketu s ramena i hladnokrvno nacilja opako
stvorenje koje će pred njim biti u trenu. Kraš! Djevojka vrisne i baci se na lice. Velika mačka
visoko i divlje poskoči, da bi pala i ostala nepomično ležati.
Kane brzo ponovno napuni, prije nego je i bacio pogled na lik pred svojim stopalima.
Djevojka je ležala jednako mirno kao lav kojeg je ubio, ali kratko proučavanje otkrije da se
samo onesvijestila.
On joj umije lice vodom iz svoje čuturice i naposljetku ona otvori oči i sjedne. Strah joj
preplavi lice dok je promatrala svog spasitelja i ona pokuša ustati.
Kane podigne ruku i ona se šćućuri, drhteći. Rika njegove teške muškete bila je dovoljna
da preplaši bilo kog domoroca koji nikad nije vidio bijelog čovjeka, zaključi Kane.
Djevojka je bila vitka i lijepo građena. Nos joj je bio ravan i tanak. Bila je tamno smeđe
boje, vjerojatno Berberskog roda.
Kane joj se obrati riječnim dijalektom, jednostavnim jezikom koji je naučio tijekom
svojih lutanja, i ona kolebljivo odgovori. Plemena u unutrašnjosti trgovala su robovima i
bjelokosti s ljudima sa rijeke i bio im je poznat njihov žargon.
"Moje selo je tamo," odgovori ona na Kaneovo pitanje, pokazujući prema južnoj džungli
svojom tankom, zaobljenom rukom. "Moje je ime Zunna. Majka me išibala jer sam razbila
lonac i ja sam pobjegla jer sam bila ljuta. Bojim se; daj da se vratim svojoj majci!"
"Možeš ići," reče Kane, "ali ja ću te odvesti, dijete. Što ako još jedan lav naiđe?
Budalasto je to što si bježala."
Ona kratko zajeca: "Zar ti nisi bog?"
"Ne, Zunna, ja sam samo čovjek, mada mi je koža drugačije boje nego tvoja. Povedi me
sada do tvog sela."
Ona brzo ustane, strašljivo zureći u njega kroz svoju divlju zamršenu kosu. Kaneu se
činila poput uplašene mlade životinje. Povela ga je, i Kane ju je slijedio. Pokazala je da njeno
selo leži na jugoistoku i put ih dovede bliže brdima. Sunce se počne spuštati i rika lavova
odjekivala je pašnjacima. Kane baci pogled prema nebu na zapadu, otvoreni prostor nije bio
idealno mjesto da te uhvati noć. Baci pogled prema brdima, bila su nekoliko stotina metara
udaljena. Ugleda nešto stoje izgledalo kao pećina.
"Zunna," reče zastajući, "nećemo doći do sela prije mraka. Ako ostanemo ovdje lavovi
će nas napasti. Ondje je pećina gdje možemo provesti noć..."
Ona ustukne i zadrhti.
"Ne u brda, gospodine!", šapne. "Bolje lavovima!"
"Gluposti!" Ton mu je bio nestrpljiv; bilo mu je dosta domorodačkog praznovjerja.
"Provest ćemo noć u onoj pećini."
Nije se više bunila, već ga je slijedila. Krenuše uz kratku strminu i stadoše na ulazu u
pećinu, malenu, s pješčanim tlom.
"Skupi suhe trave, Zunna," zapovjedi Kane, stavljajući svoju mušketu uza zid ulaza u
pećinu. "Ali nemoj ići daleko i osluškuj lavove. Naložit ću vatru koja će nas noćas držati na
sigurnom od zvijeri. Donesi trave i grančica koje možeš naći, budi dobro dijete, pa ćemo
večerati. Imam suhog mesa u torbi i vode."

70. Ona ga pogleda čudnim, dugim pogledom, onda se okrene bez riječi. Kane natrga trave
koje je bilo u blizini, primjećujući kako je uvela i uvijena od sunca i stavljajući je na gomilicu,
kresne kremenom. Vatra plane i u trenu proždre hrpicu. Pitao se kako će skupiti dovoljno
trave da održi vatru cijelu noć, kad posta svjestan da ima posjetitelje.
Kane je navikao na groteskne prizore, ali prvi pogled ga prestraši i potjera mu hladnoću
niz kičmu. Dvojica muškaraca stajala su pred njim u tišini. Bili su visoki, mršavi i sasvim
goli. Koža im je bila strašno crna, obojena sivim, pepeljastim tonovima, kao smrt. Lica su im
bila drugačija od bilo kog lica koje je vidio. Čela su im bila visoka i uska, nosevi veliki, nalik
na njušku; oči su im bile neljudski velike i crvene. Dok je dvojac tako stajao, Kaneu se učini
da su samo njihove goruće oči žive.
On im se obrati, ali oni ne odgovore. Pozove ih da jedu pokretom ruke i oni tiho čučnu
na ulazu u pećinu, što dalje su mogli od umirućih žižaka vatre.
Kane se okrene prema svojoj torbi i počne vaditi trake sušenog mesa koje je nosio. Baci
pogled prema svojim tihim gostima; činilo mu sc da više promatraju žarenje pepela, nego
njega.
Sunce se spremalo zaći za zapadni horizont. Crveni, divlji sjaj širio se preko travnatih
prostranstava, koja su se činila poput mora lelujave krvi. Kane klekne pored torbe i bacivši
pogled uvis ugleda Zunnu kako dolazi ivicom brijega, ruku punih trave i suhih grančica.
Dok ju je promatrao njene oči se rašire; grančice joj ispadnu iz ruku i njen vrisak zapara
tišinom, bremenit strašnim upozorenjem. Kane se okrene na koljenu. Dva lika nadvila su se
nad njim, dok je on skočio okretnim pokretom leoparda u skoku. Čarobni štap bio mu je u ruci
i on njime probi tijelo najbližeg napadača, silom koja natjera njegov zašiljeni kraj čovjeku
kroz ramena. Duge, mršave ruke drugoga omotaše se oko njega i njih dvojica padoše zajedno.
Strančevi nokti poput kandži grebli su mu lice, strašne crvene oči zurile su u njega
strahovito prijeteće, dok se Kane previjao, braneći se od grebućih ruku jednom rukom,
drugom izvuče pištolj. Pritisne ga divljaku na slabine i opali. Na prigušeni pucanj strančevo
tijelo se trgne, ali tanke usne samo se razjape u stravičnom cereku.
Jedna duga ruka zavuče sc ispod Kaneovih ramena, druga ruka zgrabi ga za kosu.
Englez osjeti kako mu neizdrživo vuče glavu prema nazad. On zgrabi drugi ručni zglob
objema rukama, ali meso pod njegovim mahnitim prstima bilo je tvrdo poput drveta. Kaneov
um se zamaglio; vrat se činio da će uz još malo napora puknuti. Strahovitim naporom odbaci
svoje tijelo unatrag, olabavljajući smrtonosni stisak. Drugi je bio na njemu i kandže su ga
ponovno ščepale. Kane napipa i zamahne praznim pištoljem i osjeti kako se čovjekova
lubanja uvija poput školjke, kad tresne o nju dugom cijevi, svom svojom snagom. I ponovno
se iskrivljene usne razvuku u strahovitom ruganju.
Sada Kanea uhvati panika. Kakvo je to ljudsko biće koje još uvijek prijeti njegovom
životu svojim razarajućim prstima, nakon što je pucao u njega i još ga nasmrt namlatio? Nije
čovjek, to je sigurno, već jedan od sinova sotone! Na tu misao Kane se naglo otrgne i uzdigne,
a čvrsto združeni protivnici otkotrljaju se zemljom prema ostacima pepela koji se pušio na
ulazu u pećinu. Kane jedva da je osjetio vrućinu, ali usta njegovog neprijatelja se razjape, ovaj
puta činilo se u agoniji. Strašni prsti olabave svoj stisak i Kane skoči slobodan.
Divlje stvorenje sa svojom smrskanom lubanjom dizalo se na jednu ruku i jedno koljeno
kad ga Kane udari, vraćajući se napadom kao što se mršavi vuk vraća ranjenom bizonu. Skoči
sa strane, bacajući se na žilava leđa, njegove čelične ruke, tražeći i pronalazeći ubojiti položaj.
Kako se zajedno srušiše na zemlju on slomi vrat ovome drugom, tako da je užasno lice
gledalo preko jednog ramena. Tijelo je mirno ležalo, ali Kaneu se činilo kao da nije mrtvo, jer
su crvene oči i dalje gorjele svojim strašnim sjajem.
Englez se okrene, ugleda djevojku koja se šćućurila uz zid špilje. On potraži svoj štap;
ležao je na hrpi prašine, među kojom je bilo nekoliko pougljenjenih kostiju. On se zagleda,
smračena uma. Onda u jednom koraku uhvati voodoo štap i okrene se mrtvom čovjeku.

71. Njegovo se lice svirepo namršti dok ga je dizao i zatim divlje zabio u mrtvačeve grudi. I pred
njegovim očima veliko se tijelo smrvi, pretvori u prašinu, dok je Kane zurio, obuzet užasom,
kako se isto kao i prvi neprijatelj mrvi u prah nakon što je Kane u njega zabio štap.

72. ODLOMAK III.
MAGIJA SNOVA
"Dobri bože!", šapne Kane. "Ti ljudi su mrtvi! Vampiri! Ovo je djelo sotoninih ruku."
Zunna dopuže do njegovih koljena i prilijepi se za njih.
"To su hodajući mrtvi, gospodaru," ona šapne. "Trebala sam te upozoriti."
"Zašto nisu skočili na mene odmah kad su došli?", upita on.
"Boje se vatre. Čekali su da sasvim utrne."
"Od kud su došli?"
"S brda. Stotine njihove vrste mile po stijenama i pećinama u brdima, i žive od ljudskih
života, ubit će čovjeka, progutati njegovu dušu dok napušta umiruće tijelo. Da, oni su gutači
duša!
Gospodaru, na najvećem od tih brda tihi je grad od kamena, a u starim vremenima, u
danima mojih predaka, ljudi su živjeli ondje. Bili su ljudi, ali nisu bili kao mi, jer vladali su
ovom zemljom vjekovima i vjekovima.
Preci mojih ljudi zaratili su s njima i ubili mnoge, a njihovi čarobnjaci učinili su sve
mrtve takvima kakvi su ovi. Naposljetku, umriješe svi.
I vjekovima vrebali su plemena iz džungle, napadajući s brda usred noći i u suton da
love na putovima kroz džunglu i ubijaju i ubijaju. Ljudi i zvijeri bježe od njih i samo će ih
vatra uništiti."
"Ovo je ono što ih je uništilo," reče Kane mračno, dižući voodoo štap. "Crna magija će
pobijediti crnu magiju, a ja ne znam kakvu je čaroliju N'Longa stavio ovdje, ali..."
"Ti si bog," Zunna glasno izjavi. "Ni jedan čovjek ne može pobijediti dvojicu hodajućih
mrtvaca. Gospodaru, zar ne možeš dići prokletstvo s mog plemena? Nemamo kamo uteći i
čudovišta će nas sve pobiti, loveći putnike izvan zidina sela. Smrt je na ovoj zemlji i mi
umiremo bez nade!"
Duboko u Kaneu zadrhti duh križara, vatra revnosnika - fanatika koji posvećuje svoj
život borbi protiv sila tame.
"Idemo jesti," reče on, "onda ćemo napraviti veliku vatra na ulazu u pećinu. Vatra koja
će držati na udaljenosti zvijeri, držat će i zlotvore."
Kasnije je Kane sjedio u pećini, brade položene na stisnutu šaku, očiju, koje su zurile
bez vida, upravljenih u vatra. Iza, u sjenama, Zunna ga je promatrala, bojažljivo.
"Bože domaćinski," promrmlja Kane, "pomozi mi! Moja ruka je ta koja mora dići
drevnu kletvu s ove tamne zemlje. Kako da se borim protiv mrtvih zlotvora, koji ne popuštaju
pred smrtnim oružjem? Vatra ih razara - slomljen vrat ih ostavlja bespomoćnima - kad ih se
probode voodoo štapom mrve se u prašinu - ali koja korist? Kako ću se boriti protiv stotina
koji opsjedaju ove bregove, i kojima je ljudska životna esencija... Život? Zar se nisu - kako je
Zunna rekla - ratnici borili protiv njih u prošlosti, samo da bi ovi pobjegli nazad u svoj grad
iza visokih zidova, u kojemu im se ni jedan čovjek ne može suprotstaviti?"
Noć zavlada. Zunna je spavala, s obrazom na svojoj okruglastoj, djevojačkoj ruci. Rika
lavova potresala je brda, a Kane je i dalje sjedio i zamišljeno zurio u vatru. Vani, noć je bila
živa od šapta, šuškanja i prikrivenih mekih koraka. S vremena na vrijeme kad bi se Kane oteo
svojoj meditaciji i pogledao, činilo mu se da vidi odsjaj velikih crvenih očiju iza bljeska
svjetlosti vatre.
Siva zora počne se prikradati preko travnjaka kad Kane prodrma Zunnu da se probudi.

73. "Bog je imao milosti prema mojoj duši što sam upao u barbarsku magiju," reče on, "ali
protiv đavolstva se mora boriti đavolstvom. Čuvaj vatru i upozori me ako se išta neobično
dogodi."
Kane leže na leđa na pješčani pod i položi voodoo štap na svoje grudi, omatajući ruke
oko njega. Zaspao je istog trena, i spavajući, sanjao je. U snu činilo mu se da hoda kroz gustu
maglu i u toj magli srete N'Longa, kao da je stvaran. N'Longa progovori i njegove su riječi
bile jasne i žive, urezujući se u njegovu svijest tako duboko kao da hoće prebroditi jaz između
jave i sna.
"Pošalji djevojku u njeno selo odmah nakon što sunce izađe kad se lavovi vrate u svoje
brloge," reče N'Longa, "i zamoli je da dovede svog ljubavnika tebi u ovu pećinu. Zatim ga
natjeraj da legne kao da spava, držeći voodoo štap."
San izblijedi i Kane se naglo probudi, čudeći se. Kako čudna i živa je bila njegova
vizija, i kako je čudno bilo čuti N'Longu da govori engleski, bez dijalekta! Kane slegne
ramenima. Znao je da N'Longa tvrdi da ima moć poslati svoj duh kroz prostor i on sam je
vidio voodoo čarobnjaka kako oživljava mrtvo tijelo. Ipak...
"Zunna," reče Kane, izlažući problem, "ići ću s tobom do ruba džungle, a ti moraš otići
do sela i vratiti se do ove pećine sa svojim ljubavnikom."
"Kranom?", naivno upita ona.
"Kako se već zove. Jedi i krenut ćemo."
Ponovno, sunce krene prema zapadu. Kane je sjedio u pećini, čekajući. Otpratio je
djevojku do mjesta gdje džungla prelazi u travnata prostranstva i mada gaje savjest pekla na
pomisao o opasnostima s kojima se može suočiti, on je posla samu i vrati se u pećinu. Sad je
sjedio, pitajući se neće li biti osuđen na vječni plamen što se petlja u magiju crnog čarobnjaka,
bio on krvni brat ili ne.
Začuše se lagani koraci i dok je Kane grabio svoju mušketu Zunna se pojavi u društvu
visokog, izvrsno građenog mladića, čija je smeđa koža pokazivala da je od iste rase kao i
djevojka. Njegove nježne, sanjive oči bile su fiksirane na Kanea u nekoj vrsti impresivnog
obožavanja. Očito djevojka, u svojim pričama, nije umanjila slavu svog novog božanstva.
On zamoli mladića da legne kako mu je rečeno i postavi mu voodoo štap u ruke. Zunna
je čučala sa strane, širokih očiju. Kane se odmakne, napola prestrašen ovim glumatanjem i
pitajući se što, ako išta, će se dogoditi. Tada na njegov užas, mladić ispusti dah i ukoči se!
Zunna vrisne, skoči na noge. "Ubio si Krana!", vrištala je, jureći na Engleza koji je
stajao, ostavši bez riječi.
Onda naglo stane, zatetura, prijeđe rukom po čelu - padne dolje omota jući ruke oko
nepomičnog tijela svog ljubavnika.
A to se tijelo naglo pokrene, učini besciljne pokrete rukama i stopalima, sjedne,
odmakne se od zagrljaja ruku djevojke, koja je i dalje bila bez svijesti.
Krati pogleda prema Kaneu i nasmije se lukavim, znalačkim osmijehom koji se činio
kao da ne pripada njegovom licu. Kane se trgne. Te meke oči promijenile su izraz i sada su
bile čvrste, sjajne i zmijske - N'Longine oči!
"Da. ja," reče Kran groteskno poznatim glasom. "Krvni brate, zar nećeš pozdraviti
N'Longu?"
Kane je bio tih. Naježio se protiv svoje volje. Kran ustane i pruži ruke na neobičan
način, kao da su mu ovi udovi nešto novo. Udari se po grudima s odobravanjem.
"Ja N'Longa!". reče on na svoj uobičajeni hvalisavi način. "Moćni ju-ju čovjek! Krvni
brate, zar me ne poznaješ, eh?"
"Ti si sotona,"rcčc Kane s poštovanjem. "Da li si Kran ili N'Longa?"
"Ja N'Longa." uvjeravao ga je ovaj. "Moje tijelo spava u ju-ju kolibi na obali mnogo
putova daleko odavde. Posudio sam Kranovo tijelo na neko vrijeme. Moj duh prešao je put od

74. deset dana u jednom dahu, dvadeset dana u istom vremenu. Moj duh je izašao iz moga tijela i
ušao u Kranovo."
"A Kran je mrtav?"
"Ne, nije mrtav. Poslao sam njegov duh u zemlju sjena na neko vrijeme - poslao sam i
djevojčin duh također, da mu pravi društvo; na vrijeme će se vratiti."
"Ovo je đavolje djelo," reče Kane iskreno, "ali vidio sam da radiš i opakiju magiju - da li
da te zovem N'Longa ili Kran?"
"Kran - kah! Ja N'Longa - tijelo kao odijelo. Ja N'Longa, sada ovdje!" i udari se po
grudima. "S vremenom će Kran živjeti ovdje - onda će biti Kran, a ja N'Longa, kao i ranije.
Kran tu sada ne živi; N'Longa živi u tijelu ovog momka. Krvni brate, ja sam N'Longa!"
Kane kimne. Ovo je bila istina u zemlji užasa i čarolija; sve je bilo moguće, čak i da mu
tanki glas N'Longe govori iz širokih Kranovih gmdiju i da zmijske oči N'Longe trepću na
lijepom, mladom licu.
"Ovu zemlju poznam dugo vremena," reče N'Longa, bacajući se na posao. "Moćni ju-ju,
ti mrtvi ljudi! Nema potrebe tratiti momkovo vrijeme - ja znam - govorio sam s tobom u snu.
Moj krvni brat želi pobiti te mrtve momke, eh?"
"Oni su protivni prirodi," reče Kane mračno. "U mojoj zemlji poznati su kao vampiri,
nikad nisam mislio da ću se sresti s čitavim njihovim narodom."
"Da? "
"Zašto ne pošalješ svoj duh i pobiješ te vampire?" upita Kane isprazno.
"Duh mora imati nečije tijelo s kojim će raditi.", odgovori N'Longa. "Spavaj sada.
Krenut ćemo sutra."
Sunce je zašlo; vatra je sjala i palacala na ulazu u pećinu. Kane baci pogled prema
nepomičnom liku djevojke, koja je ležala tamo gdje je pala i pripremi se da i sam pođe na
počinak.
"Probudi me u ponoć," opomene, "i ja ću stražariti do zore."

75. ODLOMAK IV.
TIHI GRAD
Ali kad ga je N'Longa naposljetku prodrmao za ruku. Kane vidje da se budi s prvom
svjetlošću zore koja je obojala zemlju.
"Vrijeme je da krenemo," reče vrač. "Sad ćemo pronaći taj kameni grad," reče N'Longa.
"Ali djevojka - jesi li siguran da je živa?"
"Živa je, krvni brate."
"Onda je, za ime Božje, ne možemo ostaviti ovdje, na milost i nemilost grabežljivih
zlikovaca koji bi mogli iskoristiti priliku. Ili bi lav mogao..."
"Lav neće doći. Vampirski miris je i dalje tu, izmiješan s mirisom čovjeka. Lavovi ne
vole miris ljudi, a boje se hodajućih mrtvaca. Zvijer neće doći, a" - on podigne voodoo štap i
položi ga preko ulaza u pećinu -"mrtvi sada neće dolaziti."
Kane ga je promatrao ozbiljno i bez oduševljenja.
"Kako bi ju štap mogao čuvati?"
"Moćni ju-ju," reče N'Longa. "Vidio si kako se vampir mrvi u prašinu! Ni jedan vampir
ne usuđuje se taknuti ga ili mu prići. Dao sam ga tebi jer i izvan Vampirskih brda čovjek
može sresti leš koji luta džunglom, kad su sjene mračne. Nisu svi hodajući mrtvaci ovdje. A
svi sišu život iz čovjeka - ako ne, trunu kao mrtvo drvo."
"Onda napravi mnogo tih štapova i naoružaj ljude njima."
"Ne može tako!" N'Longa naglo odmahne glavom. "Taj ju-ju štap je jaka magija! Star,
star! Nitko danas ne živi da kaže koliko je star taj ju-ju štap. Natjerao sam svog brata da spava
i dao magiju da ga čuva, onda kad smo se dogovarali na obali sela. Danas ćemo izviđati i
trčati, ne treba nam. Neka ostane tu čuvati djevojku."
Kane slegne ramenima i krene za vračem, nakon što je bacio pogled nazad na nepomični
lik u pećini. On se ne bi tako ležerno složio da je ostave da nije u svom srcu vjerovao da je
mrtva. Dodirnuo ju je i njeno tijelo bilo je hladno.
Popeli su se golim brdima dok se sunce dizalo. Sve više su se penjali, strmim glinenim
padinama, vijugajući kroz usjekline i među velikim kamenim blokovima. Brda su bila puna
tamnih, opasnih pećina i oni su ih oprezno zaobilazili, a Kane se ježio svaki put kad bi se
sjetio njihovih užasnih stanovnika. Jer N'Longa je rekao: "Ti vampiri, oni spavaju u pećinama
dok sunce ne zađe. Te pećine pune su mrtvih ljudi."
Sunce se još više diglo, pržeći gole padine neizdrživom vrućinom. Tišina je poput zlog
čudovišta vladala zemljom. Ništa nisu vidjeli, ali Kane se mogao zakleti da bi ponekad crna
sjena zamakla za kamen kad bi se približili.
"Ti vampiri, oni ostaju skriveni za vrijeme dana," reče N'Longa tiho se smijući. "Boje se
lešinara! Nije lešinar lud! Zna on mrtvoga kad ga vidi! Zgrabio bi mrtvoga, rastrgao ga i pojeo
bez obzira leži li on ili hoda!"
Njegov drug se snažno strese.
"Dobri Bože!", zavapi Kane, udarajući se šeširom po butini, "nema li kraja užasima u
ovoj strašnoj zemlji? Doista, ova je zemlja posvećena moćima tmine!"
Kaneove oči gorjele su opasnim svjetlom. Strašna vrućina, usamljenost i saznanje o
užasima koji vrebaju na sve strane potresli su čak i njegove čelične živce.
"Zadrži šešir, krvni brate," opomene N'Longa grgoljeći od zabave. "Ovo Sunce bi te
moglo ubiti ako ne pripaziš."

76. Kane popravi mušketu, za koju je inzistirao da je ponesu, i ne odgovori. Napokon su se
popeli na uzvisinu i gledali dolje prema nekoj vrsti visoravni. Nasred visoravni bio je tihi grad
od sivog i ruševnog kamenja. Kanea smete osjećaj o nevjerojatnoj starosti onoga što je
gledao. Zidovi i kuće bili su od velikih, sivih, kamenih blokova, a ipak su se urušavali. Trava
je rasla na visoravni i na ulicama mrtvog grada. Kane nije vidio pokreta među ruševinama.
"To je njihov grad, zašto onda spavaju u spiljama?"
"Možda da kamenje ne pada na njih s krovova i ne zdrobi ih. Ti kameni krovovi često se
ruše. Možda zato što ne vole biti zajedno, možda jer bi pojeli jedni druge."
"Tišina!", šapne Kane, "kako se nadvija nad sve!"
"Ti vampiri ne govore, niti viču; mrtvi su. Spavaju u pećinama, izađu u suton i noću.
Možda zato što plemena iz savane dolaze s kopljima. Ovi vampiri odlaze do kamenog
urodeničkog sela i bore se iza zidova."
Kane kimne glavom. Ruševni zidovi koji su okruživali mrtvi grad i dalje su bili visoki i
dovoljno čvrsti da odole napadačima s kopljima - osobito ako su ih branili zlotvori s
njuškolikim nosevima.
"Krvni brate", ozbiljno će N'Longa, "imam moćnu magičnu misao! Budi tiho."
Kane sjedne na stijenu i zagleda se u gole litice i padine koje su ju okruživale. U daljini
na jugu vidio je lisnato zeleni ocean koji je predstavljao džunglu. Udaljenost je davala
određenu draž tom prizoru. Ovdje blizu zjapile su tamne mrlje koje su predstavljale pećine
užasa.
N'Longa je čučnuo, prateći neki čudni trag u glini vrhom svog bodeža. Kane ga je
promatrao, razmišljajući kako lako bi mogli postati žrtve vampira čak i ako samo tri ili četiri
zlotvora izađu iz svojih pećina. I dok je to još razmišljao crna i užasna sjena padne na
zgurenog vrača.
Kane je djelovao bez svjesnog razmišljanja. Skočio je sa stijene na kojoj je sjedio poput
kamena izbačenog iz katapulta, a njegova mušketa smrvi lice strašnom stvoru koji im se
prikrao. Nazad i nazad Kane je tjerao svog neljudskog neprijatelja koji je teturao, ne dajući
mu vremena da stane ili da napadne, boreći se protiv njega žestinom pomahnitalog tigra.
Na samom rubu litice vampir zatetura, zatim se nagne i padne stotinama metara dolje,
ostajući ležati na stijenama ispod visoravni. N'Longa je bio na nogama. Brda su puštala van
svoje mrtve.
Nahrupiše iz pećina, strašni, crni, tihi oblici; uz padine navališe i penjući se preko
stijena, a njihove crvene oči sve su bile uperene prema dvojici koji su stajali gore kod tihog
grada. Pećine ih izrigaše u bezbožnom sudnjem danu.
N'Longa pokaže prema stijeni nešto dalje od njih i kriknuvši pojuri prema njoj. Kane ga
je slijedio. Iza stijenja ruke s kandžama su posezale za njima, derale im odjeću. Protrče pored
pećina, a mumificirana čudovišta izjure iz mraka, mrmljajući tiho, priključujući se progonu.
Mrtve ruke su im bile tik iza leđa kad se uspeše preko zadnje litice i stanu na rubu vrha
stijene. Zlotvori se u tišini zaustave, onda se krenu verati za njima. Kane drškom svoje
muškete stade razbijati lica crvenookih, odbacujući ruke koje su posezale za njima. Nadirali
su poput moćnog vala; on zamahne mušketom u tihom bijesu koji je bio jednak njihovom. Val
se razdvoji i posrne nazad; pa se opet vrati.
On-ih-nije-mogao-ubiti! Riječi su mu udarale u mozgu poput čekića na nakovnju dok je
udarao o meso nalik na dno i mrtve kosti, svojim žestokim zamasima. Rušio ih je, odbacivao
nazad, ali oni su se dizali i ponovno dolazili. To nije mogao biti kraj – što je za ime Božje
N'Longa radio? Kane baci jedan kratki, izmučeni pogled preko ramena. Vrač je stajao na
najvišem djelu stijene, glave zabačene, raku dignutih kao da priziva.
Kaneov se vid zamagli pred navalom strašnih lica s crvenim, zurećim očima. One
naprijed bilo je strašno za vidjeti, jer su im lubanje bile smrskane, lica izobličena, a udovi

77. slomljeni. Ali ipak su dolazili, i oni iza njih posegnuše također za ramenima čovjeka koji im
je prkosio.
Kane je bio sav crven, ali sva je krv bila njegova. Iz davno sasušenih vena tih čudovišta
ni kapi tople crvene krvi nije isteklo. Iznenada, iza njega začu se dugi ljutiti krik - N'Longa!
Preko udaraca leteće drške muškete i zvuka drobljenja kostiju zvučao je visok i čist - jedini
glas koji se digao u toj strašnoj borbi.
Val vampira sruči se na Kaneova stopala, vukući ga dolje. Opake kandže su ga greble,
uvele usne sisale njegove rane. On ponovno ustane, raščupan i krvav, čisteći prostor zamahom
koji je drobio raskoljene lubanje. Onda oni opet navale i on padne dolje.
"Ovo je kraj!", pomislio je, ali upravo u tom trenutku pritisak popusti, a nebo se napuni
zvukom udaraca velikih krila.
Oslobođen, on zatetura, slijep i ošamučen, spreman za ponovni napad. Zastane, ukočen.
Horde vampira su bježale niz padinu, a iznad njihovih glava i blizu ramena letjeli su ogromni
lešinari, lakomo trgajući i razdirući, zabadajući svoje kljunove u mrtvo meso, proždirući
stvorenja pri bjegu.
Kane se gotovo poludjelo nasmije.
"Prkose ljudima i Bogu, ali lešinare ne mogu prevariti, sinovi sotone! Oni znaju da li je
čovjek živ ili mrtav!"
N'Longa je poput proroka stajao na vrhu. a velike, crne ptice letjele su i kružile iznad
njega. Još uvijek je mahao rukama i glas mu je još odzvanjao nad brdima. A preko horizonta
su dolazili, jato za beskonačnim jatom - lešinari, lešinari, lešinari! Dolazeći da se goste nad
onim što im je dugo bilo uskraćeno. Nebo se zacrnilo od njihovog broja, zamračilo sunce;
čudna je tama pala na zemlju. Dolazili su u dugim tamnim redovima, ulijećući u pećine sa
šumom krila i zveketom kljunova. Njihove kandže derale su opake užase koje su te pećine
izbacile.
Sad su svi vampiri bježali prema svom gradu. Osveta odgađana vjekovima srušila se na
njih i njihova posljednja nada bili su teški zidovi koji su zaustavili njihove očajne ljudske
protivnike. Pod tim ruševnim krovovima možda nađu sklonište. A N'Longa je promatrao kako
jure u grad i smijao se sve dok stijene nisu počele odjekivati.
Sad su svi bili unutra i ptice slete poput oblaka na prokleti grad, spuštajući se u gustim
redovima na zidove, oštreći kljunove i kandže na kulama.
A N'Longa kremenom i kresivom zapali hrpicu suhog lišća koje je ponio sa sobom.
Hrpica odmah plane i on smota i baci tu zapaljenu stvarčicu daleko preko litice. Poput
meteora je pala na visoravan u podnožju, bacajući iskre. Visoka trava na visoravni plane.
Iz tihog grada pod njima strah je dopirao u nevidljivim valovima, poput bijele magle.
Kane se okrutno nasmije.
"Trava je suha i krhka zbog suše," reče, "bilo je još manje kiše ove sezone nego inače;
brzo će izgorjeti."
Poput grimizne zmije vatra pojuri kroz visoku mrtvu travu. Širila se i širila, a Kane je,
stojeći iznad, osjećao strahovitu tenziju od stotina crvenih očiju koje su promatrale iz
kamenog grada.
Sad skerletna zmija dosegne zidove i stade se uvijati kao da će se saviti i popeti preko
njih. Lešinari se digoše, teško mašući krilima i nevoljno se vinuše u zrak. Zalutali vjetar
razjari plamen i u dugom crvenom omotaču ga potjera oko zida. Sad je grad sa svih strana bio
obrubljen čvrstom barikadom plamena. Huka je dolazila do dvojice na visokoj stijeni.
Iskre su letjele preko zida, paleći visoku travu na ulicama. Plamenje se digne,
napredujući stravičnom brzinom. Veo crvenila obuze ulice i zgrade i kroz tu grimiznu,
vrtložnu maglu Kane i N'Longa vidjeli su stotine tamnih oblika koji su se uvijali i previjali da
bi naglo nestali u crvenim vatrenim erupcijama. Dizao se neizdrživ miris gorućeg trulog mesa.

78. Kane je gledao sa strahom. Ovo je doista bio pakao na zemlji. Kao u noćnoj mori gledao
je u ričući crveni kotao u kome su se tamni insekti borili protiv svoje kobi i propasti. Plamenje
se dizalo metrima u zrak i iznenada iznad njihove huke začuje se jedan zvjerski, neljudski
vrisak koji kao da je došao preko bezimenih bezdana svemira, kad jedan vampir, umirući,
slomi okove tišine koji su ga držali neizrečena stoljeća. Visok i opsjednut se digao, smrtni
krik nestajuće vrste.
Plamenje naglo zamre. Bio je to tipični travnati požar, kratak i žestok. Visoravan je sada
bila crno prostranstvo, a grad pougljenjena dimeća hrpa ruševnog kamenja. Ni jednog leša
nije bilo za vidjeti, čak ni pougljenjene kosti. Iznad tog svega kružila su tamna jata lešinara,
ali i ona su se također počela osipati.
Kane gladno pogleda prema čistom plavom nebu. Kao što jaki morski vjetar čisti maglu
užasa takvim mu se učini taj prizor. Odnekud je dopirala slaba i udaljena rika lava. Lešinari su
odlazili u crnim, raštrkanim linijama.

79. ODLOMAK V.
SVEČANI DOGOVOR!
Kane je sjedio na ulazu u pećinu gdje je Zunna ležala, puštajući vraču da mu previje
rane.
Puritančeva odjeća u krpama je visjela na njemu; udovi i grudi bili su mu duboko
izbrazdani i puni tamnih masnica, ali nije zadobio ni jednu smrtnu ranu u toj smrtonosnoj
borbi na litici.
"Moćni ljudi, to smo mi!", izjavi N'Longa s dubokim odobravanjem. "Grad vampira je
sada tih, budi siguran! Hodajući mrtvaci više ne žive na ovim brdima."
"Ne razumijem," reče Kane, stavljajući bradu na ruku. "Reci mi, N'Longa, kako si to
napravio? Kako si mi govorio u snovima; kako to da si u Kranovom tijelu i kako si dozvao
lešinare?"
"Moj krvni brate," reče N'Longa, odbacujući svoj loš engleski na koji je bio ponosan, da
bi prešao na jezik riječnih ljudi koji je Kane razumio, "tako sam star da bi me nazvao lašcem
da ti otkrijem svoje godine. Cijeli svoj život bavim se magijom, prvo sjedeći do stopala
moćnih ju-ju ljudi na jugu i istoku; onda sam bio rob Buckri i još sam više naučio. Moj brate,
kako mogu sažeti te godine u trenutak da možeš shvatiti sve u jednoj riječi, ono što mi je
trebalo tako dugo da naučim? Ne mogu učiniti da shvatiš čak ni to kako su ti vampiri uspjeli
zaustaviti propast svojih tijela ispijajući živote ljudi.
Zaspao sam i moj je duh krenuo preko džungle i rijeke da porazgovara sa zaspalim
duhom mog prijatelja. To je moćna magija voodoo štapa koji sam ti dao - magija iz Stare
zemlje koja privlači moj duh kao što bijelčevi magneti privlače metal."
Kane je slušao ne govoreći, vidjevši po prvi put u sjajnim N'Lon-ginim očima nešto jače
i dublje od pohlepnog sjaja nekoga tko se bavi crnom magijom. Kaneu se činilo gotovo kao da
je pogledao u svevideće mistično oko drevnog proroka.
"Progovorio sam ti u snovima," N'Longa nastavi, "i učinio sam da duboki san obuzme
duše Krana i Zunne, odveo ih u daleku mračnu zemlju, iz koje će se uskoro vratiti, ne pamteći
ništa. Sve se stvari klanjaju magiji, krvni brate, i zvijeri i ptice slušaju gospodarevu riječ.
Napravio sam jaki voodoo, lešinarsku magiju i leteći ljudi iz zraka okupili su se na moj zov."
To su stvari koje znam i čiji sam dio, ali kako da ti ih objasnim? Krvni brate, ti si moćan
ratnik, ali što se magije tiče ti si kao malo izgubljeno dijete. A ono za što mi je trebalo dugo
tajnih godina da naučim, ne mogu ti razotkriti tako da ti to možeš shvatiti. Moj prijatelju,
razmišljaš samo o lošim duhovima, ali da je moja magija uvijek loša zar ne bih uzeo ovo
krasno mlado tijelo u zamjenu za moje staro izborano i zadržao ga? Ali Kran će dobiti svoje
tijelo natrag.
Zadrži voodoo štap, krvni brate. Ima veliku moć protiv svih čarobnjaka, zmija i zlih
stvari. Sad ću se vratiti u svoje selo na obali gdje moje pravo tijelo spava. A što je s tobom,
moj krvni brate?"
Kane tiho pokaže prema istoku.
"Zov ne slabi. Krenut ću."
N'Longa kimne, ispruži ruku. Kane je stisne. Mistični izraz nestade s vračevog lica i oči
zmijski bljesnuše s nekom vrstom reptilijanskog veselja.
"Ja otišao sad, krvni brate," reče vrač, vraćajući se svom omiljenom žargonu, o znanju
kojega je bio ponosniji nego na sve svoje čarobnjačke trikove. "Pazi se - ta džungla, još će ti
kosti počupati! Sjeti se voodoo štapa, brate. Aija, svečeni dogovor!"

80. On pade na pijesak, a Kane vidje kako oštri, prepredeni N'Longin izraz nestaje s
Kranovog lica. Ponovno se naježi. Negdje tamo na obali robova tijelo N'Longe, isušeno i
izborano, budilo se u ju-ju kolibi, dižući se iz dubokog sna. Kane se strese.
Kran ustane, zijevne, protegne se i nasmiješi. Pored njega djevojka Zunna ustane
trljajući si oči.
"Gospodaru," reče Kran ispričavajući se, "izgleda da smo zaspali."

81. KRILA U NOĆI

82. ODLOMAK I.
UŽAS NA LOMAČI
Solomon Kane nasloni se na svoj čudno izrezbareni štap i zbunjeno se namršti misteriju
koji je tiho ležao pred njim. Mnogo je napuštenih sela Kane vidio u proteklih mjeseci dok je
prolazio istokom Obale robova, izgubljen u labirintu džungle i rijeke, ali nikad ništa ovakvo.
Glad nije bilo ono što je natjeralo stanovnike da ga napuste, jer ondje je divlja riža još
uvijek rasla u obilju, sad neuređena na neodržavanim poljima. U ovoj bezimenoj zemlji nije
bilo ni arapskih lovaca na robove - vjerojatno je plemenski rat uništio selo, zaključi Kane, dok
je zamišljeno promatrao razbacane kosti i nacerene lupanje, koje su bile razbacane posvuda, u
korovu i travi. Kosti su bile razbijene i raskoljene, a Kane je mogao vidjeti šakale i hijene
kako se kradimice šuljaju po srušenim kolibama. Ali zašto su ubojice ostavile plijen? Ondje
su ležala ratna koplja, smrvljena pred napadom bijelih mrava. Ležali su štitovi, pljesniveći na
kiši i suncu. Ležali su lonci i oko vrata zdrobljenog kostura blistala je ogrlica kićeno obojanih
oblutaka i školjki - zasigurno vrijedna imovina divljem osvajaču.
Baci pogled prema kolibama, pitajući se zašto su krovovi od slame na toliko njih
otkinuti i pokidani, kao da je nešto kandžama pokušalo ući unutra. Onda jedna stvar natjera
njegove hladne oči da poniknu od iznenadne nevjerice. Upravo ispred trulog humka, koji je
nekad bio selski zid, nadvijalo se divovsko drvo baobaba, gotovo osamnaest metara visoko i
gotovo sasvim lišeno grana, dok mu je deblo bilo prejako da bude slomljeno i oderano. Ipak,
na granama na vrhu visio je kostur, nabijen na skršenu granu.
Hladna ruka misterije dodirne rame Solomona Kanea. Kako su ti jadni ostaci dospjeli na
drvo? Zar ih je neka monstruozna, ljudožderska ruka bacila ondje?
Kane slegne svojim širokim ramenima i njegova ruka nesvjesno dodirne crni držak
njegovog teškog pištolja, držak njegovog dugog rapira i bodež za pojasom. Kane nije osjećao
strah kakav bi ga obični čovjek osjetio, suočen ovako s nepoznatim i bezimenim. Godine
lutanja nepoznatim zemljama i ratovanja s čudnim bićima istopile su iz njegovog uma, duše i
tijela sve što nije bilo čelik i kosti. Bio je visok i suh, gotovo suhonjav, građen divljom
škrtošću vuka. Širokih ramena, dugih ruku, ledenih živaca i mišića kao čeličnih opruga, nije
bio ništa manje rođeni ubojica, koliko je bio rođeni mačevalac.
Drač i trnje džungle nije ga poštedjelo; njegova je odjeća visjela u krpama, njegov šešir
bez pera bio je poderan, a njegove čizme od Cordovanske kože bile su iskrzane i iznošene.
Sunce je potamnjelo njegove grudi i udove do duboke brončane boje, ali njegovo asketsko
suho lice bilo je nedostupno sunčevim zrakama. Njegova put bila je i dalje te čudne, duboke
bljedoće koja mu je davala izgled gotovo kao u leša, na kome su svijetlile samo hladne oči.
I sada Kane, još jednom prelazeći preko sela svojim istraživačkim pogledom, namjesti
svoj pojas u ugodniji položaj, premjesti u lijevu ruku štap s mačjom glavom, koji mu je
N'Longa dao, i ponovno krene na put.
Na zapadu ležao je dio prorijeđene šume, spuštajući se dalje prema širokom prostoru
savana, lelujavom moru trave, koja je dosezala do struka ili čak i više. Iza nje ležao je još
jedan komad šuma, naglo prerastajući u gustu džunglu. Iz džungle Kane je pobjegao kao
progonjeni vuk, dok su mu ljudi zašiljenih zubi bili na tragu. Čak i sada zalutali povjetarac
donosio je udaljeno bubnjanje divljih bubnjeva koji su šaputali opscenu priču o mržnji,
krvožednosti i požudi, preko kilometara džungle i travnjaka.
Sjećanja na uzmak i na to da je za dlaku umaknuo bila su živa u Kaneovom sjećanju, jer
samo dan ranije shvatio je da je u zemlji kanibala i cijelo se poslijepodne, u neugodnom

83. smradu ove guste džungle, šuljao, bježao, skrivao, saginjao i uvijao, s okrutnim lovcima koji
su mu uvijek bili vrlo blizu, sve dok noć nije pala i on je uspio, pod okriljem tame, umaknuti i
preći preko travnatih prostranstava.
Sada je bilo kasno jutro i nije vidio, ni čuo, svoje progonitelje, no ipak nije imao razloga
misliti da su prestali sa svojim progonom. Bili su mu za petama kad je krenuo savanom.
Kane je promatrao zemlju pred sobom. Na istok, uvijajući od sjevera prema jugu, ležali
su raštrkani bregovi, većinom suhi i jalovi, prerastajući na jugu u nazupčani, crni obzor koji je
Kanea podsjećao na crna brda Negarija. Između njega i tih brda prostirao se široki pojas blago
brdovite zemlje, gusto pošumljene, ali ni približno guste kao džungla. Kane je upijao široku
visoravan, omeđenu zakrivljenim brdima na istoku i savanama na zapadu.
Kane se zaputi prema brdima dugim, snažnim, neumornim korakom. Sigurno su negdje
iza njega divlji demoni i dalje vrebali na njega, a on nije želio biti ulovljen u zasjedu. Pucanj
iz pištolja bi ih možda mogao rastjerati u užasu, ali s druge strane, bili su tako nisko na
ljestvici humanog da možda ne bi mogao proizvesti nikakav nadnaravni strah u njihovim
tupim mozgovima. Čak ni Solomon Kane, koga je Sir Francis Drake nazvao kraljem
mačevanja u Devonu, nije mogao izvojevati bitku s čitavim plemenom.
Tiho selo, sa svojim teretom smrti i misterije, ostade za njim. Potpuna tišina vladala je
na tim tajanstvenim brdima, gdje ptice nisu pjevale i samo je tihi makao lepršao među velikim
drvećem. Jedini zvuk bio je Kaneov mačji korak i šapat bubnjeva nošen na vjetru.
I onda Kane ugleda među drvećem nešto zbog čega mu srce preskoči od iznenadnog,
bezimenog užasa, i nekoliko trenutaka kasnije stajao je pred užasom samim, nepomičnim i
užasnim prizorom na širokoj čistini, nakošenom strašnom lomačom, a na toj lomači bilo je
vezano nešto što je nekad bilo čovjek. Kane je bio okovan na turskoj galiji prisiljen veslati i
robijao je u turskim vinogradima; borio se protiv crvenih Indijanaca u Novoj Zemlji i ginuo u
tamnicama španjolske inkvizicije. Znao je mnogo o zločinstvu ljudske nehumanosti, ali sad
on zadrhta i smuči mu se. Ipak, nije stravičnost sakaćenja, bez obzira koliko užasna bila, bila
to stoje uzdrmalo Kanea, već saznanje da je onaj jadnik i dalje živ.
Jer kako se približio, okrvavljena glava koja je visjela na izmesarenim grudima, diže se i
zaklima sjedne na drugu stranu. Krv je curila iz batrljaka gdje su mu nekad bile uši, dok
životinjski, užurban šapat pade s njegovih razderanih usana.
Kane se obrati tom jadnom stvoru i ono nepodnošljivo glasno vrisne nevjerojatno se
uvijajući, dok mu se glava dizala i spuštala s grčenjem iskasapljenih živaca, a prazne, zjapeće
očne duplje kao da su pokušavale iz te praznine vidjeti. Ječeći tiho i razdiruće pokušavao se
odgurnuti s lomače za koju je bio vezan i dići glavu u mizernom pokušaju da osluškuje, kao
da očekuje nešto što će doći s neba.
"Slušaj," reče Kane na dijalektu riječnih plemena. "Ne boj me se - neću te povrijediti i
neću dozvoliti da te išta više ozljedi. Oslobodit ću te."
Čak i dok je govorio Kane je bio gorko svjestan praznine svojih riječi. Ali njegov glas
polako se uvlačio u zamračeni, slomljeni, agonijom izmučeni um čovjeka pred njim. Između
izbijenih zubi nekoliko riječi, drhturećih i nesigurnih, izmiješa se s imbecilnim slinjenjem.
Govorio je dijalektom sličnim onom koji je Kane, na svojim putovanjima, naučio od
prijateljskog naroda s rijeke i Kane sazna kako je dugo vremena vezan na lomači - mnogo
mjeseci, jecao je u delirijumu nadolazeće smrti i sve to vrijeme neljudsko, zlo čudovište ga je
mučilo. Ta stvar koju je imenovao Kaneu nije ništa značila, jer je upotrijebio nepoznati izraz
koji je zvučao kao akaana. Ali te stvari ga nisu vezale na lomaču, razderani jadnik imenova
Gorua, koji je bio svećenik i koji mu je prejako omotao uže oko nogu - Kane se čudio da je
sjećanje na tu malu bol tako upečatljivo u crvenom labirintu agonije da je zbog njega ovaj
čovjek sada zaplakao.
I na Kaneov užas čovjek ispriča o svom bratu, koji je pomogao da ga vežu i on poče
plakati kao dijete. Tekućina se nakupi u praznim dupljama i krvave suze poteku. I on

84. promrmlja o koplju slomljenom davno, u nekoj tamnoj kolibi, i dok je mrmljao u svom
deliriju. Kane nježno prereže njegovo uže i položi slomljeno tijelo na travu. Ali čak i na
lagani Englezov dodir jadnik se stade uvijati i zavijati poput umirućeg psa, krv stade ponovno
teći iz strašnih rana koje su, Kane primijeti, bile kao načinjene očnjacima i kandžama, prije
nego nožem ili kopljem. Ali kraj je napokon došao i krvavo, razderano biće ležalo je na mekoj
travi, s Kaneovim starim, zgužvanim šeširom ispod svoje umiruće glave, dišući u velikim,
oštrim uzdasima.
Kane prinese vodu iz svoje čuturice unakaženim usnama i saginjući se reče: "Reci mi
još nešto o tim đavolima, jer tako mi Boga mojih ljudi, ova stvar neće ostati neosvećena,
makar mi se sam sotona ispriječi na putu."
Upitno je da li je umirući to čuo. Ali čuo je nešto drugo. Makao, sa znatiželjom svoje
vrste, doletio je iz obližnjeg grmlja i prošao tako blizu da je otpuhnuo Kaneovu kosu. A na
zvuk tih krila, izmesareni čovjek se propne i vrisne glasom koji će Kanea progoniti sve do
dana njegove smrti: "Krila! Krila! Dolaze ponovno! Ahhhhh, milosti, krila!"
Krv prošiklja u mlazu kroz njegove razderane usne i on umre.
Kane ustane i obriše hladni znoj sa svoga čela. Šuma na brdima treperila je u podnevnoj
vrućini. Tišina se spusti nad zemlju kao snena čarolija. Kaneove zamišljene oči odlutaju do
crnih, zloslutnih bregova, koji su se šćućurili u daljini i do savana koje su ostale tamo daleko.
Drevno prokletstvo ležalo je na misterioznoj zemlji i njena sjena padne na dušu Solomona
Kanea.
Nježno, on podigne crnu podrtinu koja je nekada bila puna života, mladosti i vitalnosti, i
ponese je do ruba čistine, gdje složi hladne udove što je bolje mogao i zadrhta još jednom
pred neopisivim sakaćenjem, nagrne kamenje na nj, tako da ni vrebajući šakal ne može doseći
meso pod njima.
Tek štoje završio nešto ga trgne iz njegovih mračnih misli i natjera da razmisli o svom
položaju. Tihi zvuk - ili možda tek njegov vučji instinkt - natjera ga da se okrene.
Na drugoj strani čistine primijeti pokret u visokoj travi - krajičkom oka ugleda strašno
lice, s prstenom od bjelokosti u plosnatom nosu, tankih usana koje su otkrivale zube čiji su
zašiljeni vrhovi bili vidljivi čak i iz daljine, buljave oči, nisko položeno čelo, nad kojim je bila
gomila kovrčave kose. Lice nestade i Kane skoči u zaklon prstena drveća koje je okruživalo
čistinu i pojuri poput lovačkog psa, jureći od drveta do drveta i očekujući svakog trenutka da
će čuti trijumfalni poklik ratnika i vidjeti ih kako mu se obrušuju na leđa.
Ali uskoro shvati kako su odlučili uloviti ga kao što neke zvijeri love svoju lovinu,
polako i neizbježno. Požuri kroz brdovitu šumu, koristeći priliku svakog zaklona i više nije
vidio svoje progonitelje; ipak znao je, kao što progonjeni vuk zna, da su mu u blizini, čekajući
trenutak da ga napadnu, bez da riskiraju svoju sigurnost.
Kane se nasmiješi bez izraza, neveselo. Ako je ovo test izdržljivosti vidjet će kako će se
divljaci moći nositi s njegovom čeličnom istrajnošću. Neka noć dođe i možda će im ponovno
umaknuti. Ako ne - Kane je u srcu znao da će ga divlja esencija samog njegovog bića
oblikovanog borbom natjerati na sukob, makar su ga njegovi progonitelji nadjačavali stotinu
naprema jedan.
Sunce je tonulo prema zapadu. Kane je bio gladan, nije jeo od jutra kad je pojeo
posljednji komad sušenog mesa. Slučajni izvori davali bi mu vodu i jednom mu se učinilo da,
kroz drveće u daljini, vidi krov veće kolibe. Ali obišao ju je u širokom luku. Bilo je malo
vjerojatno da je ova tiha visoravan nastanjena, čak i da jeste, domoroci su sigurno jednako
opaki kao i ovi koji su ga lovili.
Pred njim zemlja je postajala grublja, kako se uspinjao donjim dijelom zamišljanih
planina s oštrim stijenama i strmim padinama. A i dalje nigdje na vidiku lovaca osim slabih
naznaka koje bi ulovio krajičkom oka kad bi se zabrinuto osvrnuo - struja zraka, sjene,

85. zgažena trava, naglo ispravljanje zgažene grančice, šuškanje lišća. Zašto su tako oprezni?
Zašto se ne približe i ne završe s tim?
Noć pade i Kane dođe do prvih padina koje su vodile prema gore, uz planinu koja se
sada nad njega nadvijala crna i prijeteća. To je bio njegov cilj gdje se nadao da će se napokon
riješiti svojih progonitelja, no, ipak, bezimena odbojnost ga je odvraćala od njih. Bila je
prepuna skrivenih zala, odbojna, kao velika, zaspala, sklupčana zmija, koja se nazire u visokoj
travi.
Tama pade. Zvijezde su ustrajno bljeskale u vrućini tropske noći. A Kane, zaustavljajući
se na trenutak u tom neobično gustom raslinju, u kome se drveće izvijalo s padina, začu jedva
čujan pokret koji nije bio noćni vjetar - jer ni dašak nije uznemirio teško lišće. I dok se
okretao nešto projuri u tami, ispod drveća.
Sjena koja se stopila sa sjenama baci se na Kanea, zijevajući zvjerskom gubicom
čeličnim zveketom i Englez, dok su mu se na oružju zrcalile zvijezde, osjeti kako se napadač
baca na njega i srete ga prsa u prsa. Suhe žilave ruke omotaju se oko njega, zašiljeni zubi
zaškrguću kad se Kane odupre žestokom stisku. Njegova poderana košulja razdere se na
nazubljenim rubovima i tek slučajno Kane dograbi i zadrža ruku koja je držala čelični bodež i
izvuče svoju vlastitu kamu, ježeći se u iščekivanju koplja koje će mu doći s leđa.
Ali još dok se Englez čudio kako to da drugi ne dolaze u pomoć svom drugu on, u
jednom udaru, odbaci od sebe čelične mišiće. Ostadoše blizu jedan drugoga, izvijajući se u
tami, svaki želeći zabiti oštricu u meso onog drugoga, a kako se puritančeva nadnaravna
snaga sve više očitovala, kanibal je zavijao poput bijesnog psa, derući se i grizući.
Vrteći se tako grčevito dođoše na zvijezdama obasjanu čistinu gdje Kane ugleda prsten
od bjelokosti i zašiljene zube koji su zvjerski škljocali prema njegovom vratu. Istovremeno
odgurne i spusti ruku koja ga je držala, a onom u kojoj mu je bio nož ubode duboko u
divljakov zglob. Ratnik vrisne, sirovi, kiseli miris krvi ispuni noć. U taj tren Kanea zaprepasti
iznenadni divlji pokret zraka i udarci moćnih krila bace ga na zemlju i kanibal bi istrgnut iz
njegovog stiska i nestane dok je vrištao u samrtnoj agoniji. Kane skoči na noge, duboko
uzdrman. Vrisak tog nesretnog divljaka, koji je nestajao, dopirao je sve slabije.
Naprežući pogled prema nebu učini mu se da vidi obris bezoblične i strašne Stvari koja
je prelazila preko tamnog neba - u njenim kandžama koprcajući ljudski udovi stapali su se s
velikim krilima i sjenovitim oblikom - ali prebrzo su nestali, nije mogao biti siguran.
Sad se pitao nije li to bila noćna mora. Ali u pogaženoj travi pronađe ju-ju štap kojim se
obranio od kratkog koplja koje je kraj njega ležalo. I tu, ako je trebalo još dokaza, bila je duga
kama, još uvijek okrvavljena.
Krila! Krila u noći! Kosturi u selu oderanih krovova - masakrirani ratnik s ranama koje
nisu bile načinjene nožem ili kopljem i koji je umro zazivajući krila. Sigurno nije moglo biti
da su ova brda lovišta divovske ptice koja je ljude učinila svojom lovinom. Ipak, ako je bila
ptica, zašto nije proždrla čovjeka na lomači? A Kane je u dubini duše znao da nema takve
ptice koja će baciti onakvu sjenu kakvu je vidio da prolazi preko zvijezda.
Smeteno slegne ramenima. Noć je bila tiha. Gdje su ostali kanibali koji su ga pratili od
udaljene džungle? Da li ih je sudbina njihovog druga natjerala u bijeg? Kane isuče svoje
pištolje. Kanibali ili ne, nije namjeravao ići noću u tu tamu.
Morao je spavati, pa makar svi đavoli Elder svijeta bili na njegovom tragu. Rikanje na
zapadu upozoravalo ga je da su grabežljive zvijeri u potrazi za plijenom i žurno se spusti niz
padinu sve dok ne dođe do gustog raslinja nedaleko mjesta gdje se borio s kanibalom. Popne
se visoko na velike grane sve dok ne dođe do račvišta u koji je mogao smjestiti svoj visoki lik.
Grane iznad njega štitile su ga od iznenadnog napada krilatog bića, a ako su divljaci vrebali
negdje u blizini, njihovi pokušaji da se popnu na drvo ćc ga upozoriti, jer ima lagan san kao
mačka. A što se ticalo zmija i leoparda, bile su to opasnosti s kojima se tisuću puta susreo.

86. Solomon Kane zaspi, a snovi mu bijaše magloviti, kaotični, progonjeni idejama o zlu
starijem od čovjeka i koji su se napokon stopili u tako živu viziju kao da je scena iz stvarnog
života. Solomon usnu da se naglo probudio, isukao pištolj - jer živio je vučjim životom i
povlačenje oružja bila je za njega normalna reakcija ako se iznenada probudi.
Sanjao je čudnu, sjenovitu stvar koja se smjestila vrlo blizu njega, na velikoj grani,
svjetleće žute oči zurile su zabadajući mu se u mozak. Usnula stvar bila je visoka i žilava i
čudno izobličena, tako stopljena sa sjenama kao da je sjena sama, samo su žute oči bile jasne.
I Kane usne kako čeka, opčinjen, dok se kolebanje ne pojavi u tim očima i stvorenje izađe na
dvije noge, kako bi čovjek hodao, raširi velika tamna krila, skoči u zrak i nestane.
Kane se trgne, magla sna je nestajala. U slaboj svjetlosti zvijezda, pod gotičkim
arkadama grana, na drvetu nije bilo nikoga osim njega samoga.
Onda je to ipak bio san - ipak tako živ, tako bremenit neljudskom zloćom - čak i sada
slab miris kakav bi dolazio od grabežljive ptice kao da je ostao u zraku. Kane načuli uši. Začu
pjesmu noćnog vjetra, šuštanje lišća, udaljeno rikanje lava, ali ništa više. Ponovno, Solomon
zaspi - dok je visoko iznad njega sjena letjela preko zvijezda, kružeći iznova i iznova kao što
lešinar kruži oko umirućeg vuka.

87. ODLOMAK II.
BITKA NA NEBU
Zora se širila, bijeleći istočna brda, kad se Kane probudio. Vrati mu se sjećanje na noćnu
moru i on se opet, dok je silazio s drveta, začudi njenoj životnosti. Obližnji izvor ugasi mu
žeđ, a neko voće, rijetko u ovom brdovitom kraju, utaži mu glad.
Onda se ponovno okrene brdima. Solomon Kane je uvijek dovršavao poslove. Negdje na
tom tamnom obzoru obitavalo je nešto zlo, neprijatelj sinova ljudskih i sama ta činjenica bio
je dovoljan izazov, kao da mu je rukavica bačena u lice od strane nekog naprasitog kavalira iz
Devona.
Osvježen snom krene dugih, lakih koraka, prolazeći kraj šumarka koji je bio svjedokom
noćne borbe i dođe do predjela gdje se drveće nadvijalo nad proplanak. Krene uz proplanak,
zastajući na tren baciti pogled na mjesto s kojeg je došao. Sad kad je došao iznad visoravni
lako je mogao u daljini vidjeti selo - skupinu koliba od blata i bambusa i s jednom većom
kolibom udaljenom od ostalih, na nekom onižem brežuljku.
I dok je gledao, iznenadni zamah strašnih krila potpuno ga užasne! Kane se okrene u
hipu. Svi znakovi stajali su uz teoriju da krilato biće napada noću. Nije očekivao napad danju
- ali čudovište nalik na šišmiša se obrušavalo na njega po izlazećem suncu. Kane ugleda
moćna krila s kojih je sjalo strašno ljudsko lice; onda se povuče i nasumce opali, nepogrešivo
ciljajući, čudovište se zanjiše u zraku i vrteći se izvan kontrole obruši s neba njemu pred noge.
Kane se nagne naprijed, s pištoljem koji mu se pušio u ruci i zagleda se širom otvorenih
očiju. Sigurno je ovo stvorenje bio đavol iz paklenih ponora, reče mračni puritančev um; ipak,
olovna kugla ga je ubila. Kane slegne ramenima, zbunjen; nikada u životu nije vidio ništa
slično, mada se nagledao čudnih stvari.
Biće je nalikovalo ljudskom, neljudski visoko i neljudski mršavo; glava muje bila duga,
uska i bez dlaka - glava grabežljivog stvora. Uši su bile male, uz glavu, i čudno zašiljene. Oči,
ukočene u smrti, bile su uske, kose i čudne žute boje. Nos je bio tanak i zavinut, kao kljun
grabežljive ptice, usta široka i okrutna, s tankim usnama, u smrti zgrčena u režanju i
prekrivena pjenom, otkrivajući vučje očnjake.
Stvorenje, koje je bilo golo i bezdlako, u drugim pogledima nije nalikovalo na ljudsko.
Ramena su bila široka i jaka, vrat dug i tanak. Ruke su bile duge i mišićave, palac postavljen
uz druge prste kao u velikih majmuna. Prsti su bili naoružani jakim zakrivljenim kandžama.
Grudi su mu bile čudno izobličene, grudna kost stršila je kao kobilica broda, a rebra su se
razvijala s nje. Noge su bile duge i žilave, s velikim stopalima nalik na dlanove, s palcem koji
je stajao kao palac na ljudskoj ruci. Kandže na njima bile su tek dugi nokti.
Ali najčudnija stvar na ovom čudnom biću bila su njegova leđa. Par velikih krila,
oblikovanih kao krila moljca, ali s koštanim okvirom i kožnim opnama, rastao mu je iz
ramena, počinjući u djelu gdje se ruke spajaju s ramenima i nastavljajući se sve do uskih
bokova. Ta krila. Kane zaključi, imala su raspon od nekih pet metara.
Dotakne stvorenje, nenamjerno zadrhtavši od njegove glatke, čvrste kože i napola ga
podigne. Težina mu je bila tek nešto više od polovice težine čovjeka te visine - gotovo dva
metra. Očito je struktura kostiju bila ptičja, a meso se sastojalo isključivo od mišića.
Kane odstupi i ponovno promotri biće. Dakle njegov san ipak nije bio san - ta smrdljiva
stvar ili neka poput njega, doista se nalazila na drvetu kraj Kanea - kakvog li šuma moćnih
krila! Naglo poniranje na nebu! Kane još dok se okretao shvati da je prema zakonu džungle
počinio strašan zločin - dozvolio je svojoj zaprepaštenosti i znatiželji da nadvladaju opreznost.
Već mu se krilati zlotvor bacao na grlo i nije imao vremena izvući i opaliti iz pištolja. Kane

88. ugleda, u labirintu udarajućih krila, demonsko lice, samo nalik ljudskom - osjeti kako krila
udaraju o njega - osjeti okrutne kandže kako mu se zabadaju u grudi; bi povučen i osjeti
prazninu pod sobom.
Krilati čovjek omota ruke oko Englezovih nogu, a kandže koje je zabio u Kaneovc grudi
bile su kao škrip od očnjaka. Vučje očnjake zabio je u Kaneov vrat, ali puritanac zgrabi
koščati vrat i odbaci užasnu glavu, dok mu je desna ruka posezala za kamom. Čovjek-ptica se
polako uspinjao i bacivši pogled Kane otkrije da su već visoko iznad drveća. Englez se nije
nadao da će preživjeti ovu borbu na nebu, jer čak i ako ubije svog neprijatelja, na smrt će se
razmrskati padajući. Ali urođenom žestinom borca odlučio je povući svog otmičara sa sobom.
Držeći te opake očnjake na udaljenosti, Kane, kao čovjek koji je navikao izvlačiti
oštricu, zabije u čudovište. Čovjek-šišmiš divlje se zanjiše i kreštav, promukao vrisak prolomi
mu se iz napola zagušenog grla. Poleti divlje, goropadno mašući svojim velikim krilima,
izvijajući leđa i istežući glavu, u žestokom pokušaju da je oslobodi i zabije svoje ubojite
očnjake. Kandže jedne ruke bolno je zabijao sve dublje i dublje u mišiće Kaneovih grudiju,
dok drugima krene ka glavi i tijelu svog neprijatelja. Ali Englez, ranjen i krvareći, tihim i
upornim divljaštvom buldoga, još više zarije prste u tanki vrat i počne zabadati kamu ponovno
i ponovno, dok su daleko dolje oči pune strahopoštovanja promatrale zlokobnu bitku koja je
divljala na vrtoglavim visinama.
Bili su iznad visoravni, a krila čovjeka-šišmiša, koja su naglo slabila, jedva da su mogla
održati njihovu težinu. Brzo su tonuli prema istoku, ali Kane, zasljepljen krvlju i bijesom
borbe, nije to znao. Veliki komad kože mu je bio otrgnut na lubanji, njegove grudi i ramena
bila su razrezani i oderani, svijet je postao slijepa, crvena stvar koje nije bio svjestan osim
preko jednog osjećaja - tvrdoglave potrebe da ubije svog neprijatelja.
Slabo i isprekidano udaranje krila umirućeg čudovišta držalo ih je na trenutak iznad
krošnji divovskog drveća, dok je Kane osjećao kako stisak kandži i zavijenih udova postaje
slabiji, a udarci uzaludni.
S posljednjim atomom snage Kane mu zabode zakrvavljenu kamu ravno u grudnu kost i
osjeti kako se grčevit trzaj širi ptičjim tijelom. Velika krila omlitave - i pobjednik i pobijeđeni
strmoglave se prema zemlji poput olova.
Kroz crvenilo, Kane ugleda zanjihane grane kako im idu u susret - osjeti ih kako ga
šibaju po licu i deru mu odjeću, dok je još uvijek u smrtnom zagrljaju jurio kroz lišće.
Izmicale su kroz njegove oslabjele ruke; onda njegova glava udari u veliku granu i proguta ga
veliki ambis crnila.

89. ODLOMAK III.
LJUDI U SJENAMA
Kroz ogromne, crne, bazaltne hodnike noći, Solomon Kane kao da je tisućama godina
bježao. Divovski, krilati demoni, užasavajući u apsolutnoj tami, padali su na njega, šušteći
velikim krilima nalik šišmiševima i u tami on se borio s njima kao štakor u zasjedi koji se bori
protiv vampirskog šišmiša, dok su sa ždrijela bez usana curila bogohuljenja i strašne tajne,
kapajući ravno u njegove uši, a ljudske se lubanje komrale pod njegovim stopalima kojima je
ispipavao tlo.
Solomon Kane iznenada se vrati iz zemlje delirija i njegov prvi razumni pogled padne
na debelo, ljubazno lice koje se nadvijalo nad njega. Kane vidje da se nalazi u prostranoj,
čistoj i dobro prozračenoj kolibi, dok su izvana, iz lonca u kojem je kuhalo, dolazili prijatni
mirisi. Kane shvati da je stravično gladan. I bio je užasno slab. Ruka koju je podigao do svoje
omotane glave zadrhta, a njena brončana boja sada je bila blijeda.
Debeli čovjek i drugi visoki, suhonjavi, ratnik ozbiljnog lica nadviju se nad njega, a
debeli reče: "Budan je, Kuroba i zdravog uma." Suhonjavi kimne i pozove nekoga tko
odgovori izvana.
"Kakvo je ovo mjesto?", upita Kane jezikom koji je znao, koji je bio sličan dijalektu koji
su koristili. "Koliko dugo ležim ovdje?"
"Ovo je posljednje selo Bogonda." Debeli čovjek gume ga nazad, ruku tako nježnih kao
da su ženske. "Našli smo te kako ležiš ispod drveća na padini, teško ranjenog i bez svijesti.
Vikao si u deliriju mnogo dana. Sad jedi."
Vitki, mladi ratnik uđe noseći drvenu posudu punu hrane koja se pušila i Kane je stade
gladno izjedati. "On je kao leopard, Kuroba," reče debeli čovjek, diveći se. "Jedan od tisuću bi
preživio njegove rane."
"Da," odvrati drugi. "I ubio je akaana koji ga je napao, Goru."
Kane se osloni na laktove. "Goru?", on žestoko krikne. "Vrač koji veže ljude za lomače
da bi se đavoli njima hranili?"
I on pokuša ustati da zadavi debelog čovjeka, ali slabost ga obuzme kao val, koliba se
zanjiše pred njegovim očima i izvali se nazad, dašćući, gdje uskoro padne u zdrav, prirodan
san.
Kasnije se probudi i pronađe mršavu mladu djevojku, koja se zvala Navela, kako pazi na
njega. Ona ga nahrani i osjećajući se snažnijim Kane joj postavi pitanja na koje je odgovarala
stidljivo, ali inteligentno.
Ovo je Bogonda, kojom vladaju Kuroba, poglavica i Goru, vrač. Nitko još u Bogondi
nikada nije vidio, niti čuo za bijelog čovjeka. Ona izbroji dane koliko je Kane dugo
bespomoćno ležao i on bi zapanjen. Ali borba kroz kakvu je prošao bila bi dovoljna da ubije
običnog čovjeka. Čudio se kako nije slomio nijednu kost, ali djevojka reče kako su grane
ublažile njegov pad i da je pao na tijelo akaane. On upita za Gorua i debeli vrač mu dođe,
donoseći Kaneova oružja.
"Neka od njih pronašli smo tamo gdje si ležao." reče Goru, "neka u tijelu akaane koju si
ubio oružjem koje govori vatrom i dimom. Sigurno si bog - ipak bogovi ne krvare, a ti si
gotovo umro. Tko si ti?"
"Nisam bog," odgovori Kane, "već čovjek kao i ti sam. Dolazim iz daleke zemlje preko
mora, zemlje koja je, zapamti, najpravednija i najplemenitija od svih zemalja. Moje je ime
Solomon Kane i ja sam lutalica bezemljaš. S usana umirućeg čovjeka prvi put sam čuo tvoje
ime. Ipak tvoje se lice čini ljubaznim."

90. Sjena prijeđe preko vračevih očiju i on obori glavu.
"Odmori se i ojačaj, oh čovječe, ili bože, tko god da jesi," reče, "i s vremenom naučit ćeš
o drevnoj kletvi koja leži na ovoj drevnoj zemlji."
I u danima koji su slijedili, dok se Kane oporavljao i jačao, vitalnošću divlje zvijeri
kakva je bio, Goru i Kuroba sjedoše i pričaše mu nadugačko, govoreći mu o mnogim čudnim
stvarima.
Pleme nije bilo porijeklom odavde, ali je došlo na proplanak prije sto pedeset godina,
dajući mu ime svog bivšeg doma. Nekada su bili moćno pleme Stare Bogonde, na velikoj
rijeci, daleko na jugu. Ali pleme je ostalo bez moći i prije pobune cijelo je pleme uteklo i
Goru ispriča legendu o njihovom velikom bijegu tisućama kilometara kroz džunglu i močvare,
dok ih je na svakom koraku pratio okrutni neprijatelj.
Naposljetku, probijajući se kroz zemlju okrutnih kanibala, nađoše se sigurni od napada
ljudi - ali zatočeni u zamci iz koje ni oni, ni njihovi nasljednici, nisu mogli umaknuti. Bili su u
užasnoj zemlji Akaane i Goru reče kako su njihovi preci shvatili zašto su se ljudožderi onako
podrugljivo smijali kad su ih pokušali napasti na rubovima proplanka.
Bogondi pronađu plodnu zemlju s dobrom vodom i dovoljno lovine. Bilo je mnogo koza
i neke vrste divlje svinje koja je ovdje bila vrlo brojna.
Ljudi su se isprva počeli hraniti svinjama, ali kasnije ih poštedješe, s dobrim razlogom.
Travnjaci između visoravni i džungle bili su puni antilopa, bizona i sličnih, i bilo je mnogo
lavova. Lavova je već bilo po visoravni, ali Bogonda na njihovom jeziku znači "ubojica
lavova", i nije prošlo mnogo mjeseci prije nego što su se preostale velike mačke spustile na
niže razine. Ali nisu lavovi bili ono čega su se trebali bojati, kao što su Goruovi preci to i
naučili.
Otkrivši kako kanibali neće prijeći savanu oni se smire na svom dugom putu i izgrade
dva sela - Gornju i Donju Bogondu. Kane je u Gornjoj Bogondi; vidio je ruševine donjeg sela.
Ali uskoro shvate kako su zalutali u zemlju noćnih mora koje imaju očnjake i kandže. Po noći
začuše udaranje moćnih krila i ugledaju strašnu sjenu kako prelazi preko zvijezda ocrtavajući
se naspram mjeseca. Djeca počeše nestajati i naposljetku mladi lovac zaluta u brda u kojima
ga je zatekla noć. U sivoj svjetlosti zore iskasapljeno, napola požderano tijelo padne s neba na
selo i žamor ljudožderskog smijeha s visine, užasom smrzne sve promatrače. Nemalo kasnije
svi u Bogondi shvatiše cijeli užas svog položaja.
U početku krilati su se ljudi plašili pridošlica. Skrivali su se i izlazili iz svojih pećina
samo noću. Onda se ohrabriše. Usred dana ratnik ustrijeli jednog strijelom, ali zlotvori su
naučili da mogu ubiti čovjeka i njegov samrtni vrisak dozva mnoštvo demona koji se sruče s
neba, rastrgaju ubojicu na komade, dok je cijelo pleme promatralo.
Bogondi se spreme napustiti đavolju zemlju i stotinu ratnika krenu uz brdo pronaći
prolaz. Pronađoše strme zidine, preko kojih se čovjek trebao naporno penjati i pronađu litice
prepune pećina u kojima su obitavali krilati ljudi.
Tada se odigrala prva bitka između običnih ljudi i ljudi-šišmiša i rezultat je bio strašna
pobjeda čudovišta. Lukovi i koplja domorodaca bili su ništavni pred naletima krilatih
zlotvora, a od stotinu onih koji su krenuli uz brda, niti jedan nije preživio; jer akaane su
ulovile one koji su pobjegli, a posljednjeg dovukli u blizinu gornjeg sela.
Tada Bogondi, vidjevši da se ne mogu nadati pronaći put kroz brda, krenuše pronaći put
onim putem kojim su došli. Ali horde kanibala presretnu ih u visokoj travi i u velikoj bici koja
je potrajala gotovo cijeli dan oni se vratiše nazad, slomljeni i poraženi. A Goru reče kako su
se, dok se bitka odvijala, na nebu tiskali stravični oblici, kružeći i smijući se, slaveći što ljudi
umiru u tolikom broju.
I tako, oni koji su preživjeli te dvije bitke, liječeći rane, priklone se neizbježnoj
fantastičnoj filozofiji divljine. Nekih tisuću i pol ljudi, žena i djece je ostalo i oni sagrade
svoje kolibe, stadoše obrađivati zemlju, živeći u sjeni noćne more.

91. U tim danima bilo je mnogo ljudi-ptica i mogli su, da su željeli, sasvim istrijebiti
Bogonde. Niti jedan ratnik nije se mogao mjeriti s akaanom. jer bio je jači od čovjeka,
napadao je kao što orao napada i ako bi promašio njegova krila bi ga odnijela izvan dometa
protuudara.
Tu ga Kane prekine i upita zašto se Bogondi nisu zaratili s demonima koristeći strijele.
Ali Goru odgovori da je potreban brz i precizan strijelac da bi se uopće akaana pogodila u
zraku, a tako je tvrda bila njihova koža da osim ako je strijela ne bi pogodila pod pravim
kutom, ne bi je probila. Kane je znao da su domoroci vrlo slabi strijelci i da su vrhovi njihovih
strijela od krhotina kamena, kosti ili spljoštenog željeza, koje je gotovo jednako meko kao
bakar, on se sjeti bitaka kod Poitiersa i Agincourta i mračno poželi da mu je jakih engleskih
strijelaca - ili četa mušketira.
Ali Goru reče kako izgleda da akaane ne žele potpuno uništiti Bogondi. Njihova glavna
hrana bile su male svinje, kojih je na visoravni bilo na pretek, i mlade koze. Ponekad su na
savanama lovili antilope, ali nisu voljeli otvorenu zemlju i bojali su se lavova. Nisu lovili ni u
džunglama s one strane jer je drveće raslo prezbijeno da bi mogli raširiti krila. Zadržavali su
se na brdima i visoravnima - a što je bilo iza planina Bogondi nisu znali.
Akaane su dozvolile Bogondima da nastanjuju visoravan baš kako bi ljudi dozvolili
divljim zvijerima da opstanu ili održavajući broj riba u jezeru - za vlastito zadovoljstvo.
Ljudi-šišmiši, rekao je Goru, imali su čudan i odvratan smisao za humor koji je uživao u
patnjama ustrašenog čovjeka. Ta mračna brda odjekivala su kricima koji su mrzli ljudska srca.
Mnogo godina, rekao je Goru, otkad su Bogondi naučili da se ne opiru svojim
gospodarima, akaane su se zadovoljavale time da s vremena na vrijeme ukradu dijete ili
proždru mladu djevojku koja se udaljila od sela, ili mladića kojega je noć ulovila izvan zidina.
Narod šišmiša nije vjerovao selu; kružili su visoko iznad njega, ali nisu ulazili unutar.
Bogondi su ondje bili, sve donedavno, sigurni.
Goru reče kako akaane brzo izumiru; nekoć je postojala nada da će ih nadživjeti oni koji
su ostali od njegove vrste - u tom slučaju, reče fatalistički, kanibali bi sigurno došli iz džungle
i strpali preživjele u svoje lonce. Sada je sumnjao da ima mnogo više od samo sto pedeset
akaana sve zajedno.
Kane ga upita zašto onda ratnici nisu krenuli u veliki lov i uništili demone, a Goru se
nasmiješi gorkim osmijehom i ponovi svoju opasku o tome kako su srčani ljudi-šišmiši u
borbi. Štoviše, reče, cijelo pleme Bogonda brojalo je tek oko četiri stotine duša, a ljudi-šišmiši
bili su njihova jedina obrana od kanibala sa zapada.
Goru reče kako se pleme smanjilo u zadnjih trideset godina, više nego ranijih godina.
Kako je broj akaana opadao, njihova paklena divljaštva su se pojačala. Lovili su sve više i
više Bogondija, mučili ih i proždirali svojim strašnim crnim njuškama, gore na brdima, i Goru
ispriča o iznenadnim napadima na lovačke skupine i seljake na poljima visoravni i o noćima
jezivima zbog strašnih krikova i zvukova s tamnih brda, i smijehu, koji je bio samo napola
ljudski, od kojega se krv ledila u žilama; o otrgnutim udovima i krvavim iscerenim glavama,
bačenima s neba na selo, i o strahovitoj gozbi, među zvijezdama.
Onda dođe suša, Goru reče, i velika glad. Mnogi izvori presušiše, uvenuše usjevi riže,
slatkog krumpira i trpuca. Gnuovi, jeleni i bizoni, koji su činili veliki dio Bogondine prehrane,
povuku se u džunglu u potrazi za vodom, a lavovi, čija je glad pobijedila strah od čovjeka,
divljali su po brdima. Mnogo članova plemena umrlo je i glad ih je natjerala da jedu svinje,
koje su bile prirodni plijen ljudi-šišmiša. To je rasrdilo akaane i prorijedilo svinje. Glad,
Bogondi i lavovi uništiše sve koze i polovicu svinja.
Naposljetku, oskudica prođe, ali šteta je bila učinjena. Od mnoštva životinja koje su
nekada nastanjivale visoravan malo je toga ostalo, a i te je bilo teško uloviti. Bogondi su jeli
svinje, tako da su akaane jele Bogondije. Za ljude je život postao pakao i stanovnici donjeg
sela, kojih je bilo tek stotinu pedeset duša, pobune se. Razgnjevljeni stalnim napadima oni se

92. okrenu protiv svojih gospodara. Akaanu, koji je sletio u samo selo da ukrade dijete, uhvate i
ubiju strijelama. A ljudi u donjoj Bogondi sakriše se u svoje kolibe da čekaju svoj usud.
I noću, reče Goru, on dođe. Akaane su pobijedile svoj strah od koliba. Cijelo jato njih
spusti se s brda i Gornja Bogonda se probudi od strašnih, kataklizmičnih vriskova i kletvi koje
označiše kraj drugog sela. Cijelu noć Goruovi ljudi su ležali u strahu, ne usuđujući se
pomaknuti, osluškujući zavijanje i mumljanje koje je sijevalo kroz noć. Naposljetku, zvukovi
utihnuše, reče Goru, brišući hladan znoj s čela, ali zvukovi strašnog i opscenog gošćenja još
su se čuli dugo u noć, uz demonsko podrugivanje. U ranu zoru Goruovi ljudi vidjeli su kako
pakleno jato odlijeće u brda, poput demona koji se u zoru vraćaju u pakao. Letjeli su polako i
otežano, poput prežderanih lešinara. Kasnije se ljudi usude odšuljati u prokleto selo i ono što
nađoše natjera ih da vrišteći pobjegnu. I sve do ovog dana, reče Goru, nijedan se čovjek ne
približava tom tihom užasu. A Kane kimne s razumijevanjem, njegove hladne oči postanu
ozbiljnije no ikad ranije.
Mnoge dane nakon toga, Goru reče, ljudi su čekali, drhteći od straha. Naposljetku,
očajavajući od užasa nastalog iz neopisive okrutnosti, pleme je uvelo igru na sreću, a gubitnik
je trebao biti vezan za lomaču između dva sela; nadali su se da će akaane ovo prepoznati kao
znak podčinjenja, tako da narod Bogondija može umaknuti sudbini svojih sunarodnjaka.
Običaj je, reče Goru, bio posuđen od kanibala, koji su u stara vremena obožavali akaane i
svaki mjesec im prinosili ljudsku žrtvu. Ali naučili su da se akaane mogu ubiti, pa su ih
prestali obožavati - bar je to bio Goruov zaključak i on objasni kako nijedno smrtno biće nije
vrijedno da ga se doista obožava, kako god zlo ili moćno bilo.
Njegovi vlastiti preci povremeno bi davali žrtve krilatim đavolima, ali sve donedavno to
nije bio redoviti običaj. Sad je to bilo nužno, akaane su to očekivale i svaki mjesec oni su
odabirali, među sve manjim brojem svojih članova, jakog mladića ili djevojku koga bi vezali
za lomaču.
Kane je pažljivo promatrao Goruovo lice, dok je govorio o svojoj žalosti zbog te
neopisive nužnosti, i Englez shvati kako je vrač iskren. Kane zadrhti na ideju o plemenu
ljudskih bića koja nestaju polako, ali sigurno, u ždrijelu rase monstruma.
Kane ispriča o jadniku kojeg je vidio i Goru kimne, s bolom u svojim nježnim očima.
Dan i noć je bio ondje, dok su akaane proždirale, u svojoj požudi za mučenjem, njegovo
uzdrhtalo, agonizirano meso. Do sad su žrtve držale prokletstvo dalje od sela. Preostale svinje
bile su dovoljne za preostali broj akaana, zajedno s ponekim ukradenim djetetom i bili su
zadovoljni u upražnjavanju svoje neopisive zabave jednom mjesečno.
Kaneu na um padne misao: "Kanibali nikad ne dolaze na plato?" Goru odmahne
glavom; sigurni u svojoj džungli, oni nikad nisu prelazili savanu.
"Ali lovili su me sve do samog podnožja brda."
Ponovno, Goru odmahne glavom. Bio je to samo jedan kanibal; pronašli su otiske
njegovih stopala. Očito je jedan ratnik, hrabriji od ostalih, dozvolio svojoj strasti za lovom da
pobijedi strah od strašne visoravni i za to je platio kaznu. Kane stisne zube, opako škrgučući
da spriječi psovku. Toliko dugo je bježao samo od jednog neprijatelja. Nije ni čudno da ga je
neprijatelj tako pažljivo pratio, čekajući da padne mrak da bi ga napao. Ali, upita Kane, zašto
je akaana napao kanibala umjesto njega - i zašto ga nije napao čovjek-šišmiš koji se spustio na
njegovo drvo one noći?
Kanibal je krvario, odgovori Goni. Miris je prizvao zvjerskog šišmiša da napadne, jer
osjetili su krv kao lešinari. I oni su veoma oprezni. Nikada nisu vidjeli čovjeka poput Kanea,
koji nije pokazivao strah. Sigurno su odlučili uhoditi ga, čekati da postane neoprezan prije
nego napadnu.
Tko su bila ta stvorenja, Kane upita. Goru slegne ramenima. Bili su tu kad su njegovi
preci došli, a nisu o njima čuli sve dok ih nisu vidjeli. Nisu komunicirali s kanibalima, tako da
ništa nisu mogli naučiti od njih. Akaane su živjele u pećinama, gole poput zvijeri; nisu

93. poznavali vatru i jeli su samo svježe, sirovo meso. Ali imali su neku vrstu jezika i znanja.
Mnogi su umrli za vrijeme suše, kad su jači jeli slabije. Brzo nestaju; posljednjih godina među
njima nije primijećena niti jedna ženka ili mladunče. Kad mužjaci naposljetku uginu, neće
više biti akaana; ali Bogondi su, primijeti Goru, već osuđeni, osim ako... On čudno i sjetno
pogleda Kanea. Ali puritanac je bio duboko u svojim mislima.
Među mnogim domorodačkim legendama koje je čuo na svojim lutanjima jedna se
isticala. Davno, davno ranije stari, stari ju-ju čovjek mu je pričao o krilatim demonima koji su
doletjeli sa sjevera i prešli preko njegove zemlje, nestajući u labirintu džungle na jugu. A ju-ju
čovjek je spomenuo staru, staru legendu koja se odnosila na ta stvorenja - da su jednom u
velikom broju živjeli na velikom jezeru gorke vode, mnoge mjesece daleko na sjeveru i
davno, davno u prošlost jedan poglavica i njegovi ratnici borili su se protiv njih lukovima i
strijelama, i pobili mnoge, otjeravši ostatak na jug. Ime poglavice bilo je N'Yasunna i on je
imao veliki ratnički kanu, s mnogo vesala, koji je brzo plovio kroz gorku vodu.
Hladni vjetar iznenada zapuhne Solomona Kanea, kao da je vrata iznenadno otvorio
vjetar vremena i prostora. On prepozna istinu u tom skrivenom mitu, te istinu jedne starije,
strasnije legende. Jer što je drugo bilo veliko gorko jezero do mediteranskog mora i tko je
drugi bio poglavica N'Yasunna nego heroj Jason, koji je pokorio harpije i otjerao ih, ne na
otok Strofande, već u Afriku?
Stara je poganska legenda dakle bila istinita, pomisli Kane omamljeno, ustuknuvši
zbunjeno pred čudnom idejom strašnih mogućnosti koje su se otvarale. Jer ako je mit o
harpijama bio stvaran, što je s drugim legendama - hidrom, kentaurima, himerom. Meduzom.
Panom i satirima?
Svi ti drevni mitovi - da li je iza njih ležala i vrebala noćna mora mogućnosti, sa
zakrvavljenim očnjacima i kandžama, ogrezla u strahovito zlo? Afrika, tamni kontinent,
zemlja sjena i užasa, čaranja i vradžbina. u kojoj su sve zle stvari bile prognane pred
nadolazećom svjetlošću zapadnog svijeta!
Kane se trgne iz svojih misli. Goru ga je nježno i uporno povlačio za rukav.
"Spasi nas od akaana!", reče Goru. "Ako i nisi bog, imaš u sebi božju moć! Nosiš u
svojim rukama moćni ju-ju štap, koji je s vremenom postao žezlo palih vladara i štap moćnih
vračeva. I imaš oružje koji govori smrt u vatri i dimu - naši su mladići promatrali i vidjeli su
te kako ubijaš dvije akaane. Učinit ćemo te kraljem - bogom - što god želiš! Više od mjesec
dana je prošlo otkad si došao Bogondijima, i vrijeme za žrtvu je prošlo, krvava lomača je
prazna. Akaane se sklanjaju selu u kome ti ležiš; ne kradu nam djecu. Zbacili smo jaram jer
vjerujemo u tebe!"
Kane rakama stisne sljepoočicc. "Ne znaš što tražiš!", krikne. "Bog zna da je u dubini
moga srca želja da oslobodim zemlju od ovog zla, ali ja nisam bog. Svojim pištoljima mogu
pobiti nekoliko zlotvora, ali imam još malo baruta. Da imam veliku količina baruta, metaka i
pušku, oslobodio bih ove Planine mrtvih od vampirskih lovaca, to bi doista bio neobičan lov.
Ali čak i ako ubijem sve te zlotvore, što s kanibalima?"
"I oni će te se bojati!", poviče stari Kuroba, dok su djevojka Navela i mladić Loga, koji
je trebao biti sljedeća žrtva, zurili u njegovu ženu s molbom u očima. Kane spusti bradu na
šaku i uzdahne.
"Ostat ću ovdje u Bogondi cijeli svoj život, ako misliš da će to zaštititi ljude."
I tako Solomon Kane ostade u selu Sjenovite Bogonde. Ljudi su bili ljubazni, njihova
prirodna živahnost i sklonost zabavi bili su prigušeni i pomućeni prebivanjem u sjeni. Ali sada
su se okuražili Englezovim dolaskom i Kaneovo je srce rastuživalo to kako su mu patetično
vjerovali. Sada su pjevali na poljima visoravni, plesali oko vatre i bacali poglede prema
njemu, s vjerom u očima. Ali Kane je znao, proklinjući vlastitu bespomoćnost, kako uzaludna
će biti njegova izmaštana zaštita ako se krilati zlotvori iznenada obruše s nebesa.

94. Ali ostao je u Bogondi. U njegovim snovima galebovi su kružili oko litica starog
Devona, urezanog na čistom, plavom, vjetrom šibanom nebu, a danju zov nepoznatih zemalja
iza Nogonde grizao mu je srce snažnom žudnjom. Ali ostao je u Bogondi i smišljao je plan.
Sjedio je i satima zurio u ju-ju štap, očajnički se nadajući da će mu crna magija doći u pomoć,
tamo gdje njegov um nije uspio. Ali N'Longov drevni dar nije mu pomogao. Jednom je
prizvao vrača robova preko kilometara prostora - ali N'Longa bi mu dolazio samo kad bi se
sukobio sa nadnaravnim manifestacijama, a te harpije nisu bile nadnaravne.
Zametak ideje počne rasti u zakutku Kaneovog uma, ali on ga odbaci. Trebala mu je
velika zamka - ali kako natjerati akaanu u zamku? Rika lavova pratila je njegovu zamišljenu
meditaciju. Kao i ljudi koji su obitavali na visoravni, grabežljive zvijeri, koje se boje samo
lovčevog koplja, počele su se okupljati. Kane se gorko nasmije. Nije se s lavovima, koje se
može uloviti i pobiti jednog po jednog, trebao uhvatiti u koštac.
Malo dalje od sela stajala je velika Goruova koliba, jednom vjećnica. Ta koliba bila je
puna čudnih fetiša, za koje je Goru rekao, nemoćno odmahujući svojim debelim rukama, da
su jaka magija protiv zlih duhova, ali slaba zaštita od krilatih paklenih stvorova od krvi i
mesa.
Kane se iznenada probudi iz sna bez snova. Grozni kovitlac vriskova strašno mu
eksplodira u ušima. Izvan njegove kolibe ljudi su u noći umirali, stravično, kao što stoka
umire u klaonici. Spavao je, kao i uvijek, s oružjem uz sebe. On pojuri do vrata i nešto padne
pred njegove noge vičući i slineći, da ga uhvati za koljena, kriveći lice i blebećući nepovezane
molbe.
U slaboj svjetlosti obližnje vatre Kane s užasom prepozna lice mladog Loga, sada već
stravično rastrganog i okrvavljenog, koji se pod smrtnom maskom već i hladio. Noć je bila
ispunjena strahovitim zvukovima, neljudsko zavijanje miješalo se s lepetom moćnih krila,
deranjem krovova i strašnim demonskim smijehom. Kane se oslobodi zagrljaja mrtvih ruku i
kroči k trnućoj vatri. Mogao je nazrijeti samo nejasni i mutni labirint oblika koji bježe i likova
koji napadaju, pokrete i nejasne slike krila naspram neba.

95. ODLOMAK IV.
SOLOMONOVO LUDILO
On zgrabi ugarak i baci ga na krov svoje kolibe - plamen se digne u vis i ukaza mu
scenu u kojoj je stajao smrznut i užasnut. Crvena, zavijajuća propast nadvila se nad Bogondu.
Krilata čudovišta sijevala su između nastambi, kružila nad glavama ljudi koji su pokušavali
umaći ili kidala krovove koliba da dođu do ustravljenih žrtava u njima.
Progutavši krik, Englez se trgne iz svog užasnutog transa, izvuče oružje i opali u hitru
sjenu plamenih očiju, koja padne razmrskane lubanje pred njegova stopala. I Kane zariče
duboko, strahovito, i baci se u opću tučnjavu. Sav siloviti bijes njegovih srčanih saksonskih
predaka oblikuje se u njegovom strašnom biću.
Ošamućeni i zbunjeni od iznenadnog napada, nakon dugih godina pokoravanja, Bogondi
nisu bili sposobni oduprijeti se i većina ih je poginula kao ovce. Neki, izluđeni očajem, borili
su se, ali strijele nisu pogađale, ili su se odbijale od krutih krila, dok je đavolja spretnost tih
stvorenja činila nesigurnima ubode kopljem ili sjekirom. Skačući s tla izbjegavali su udarce
svojih žrtava i rušeći se na njihova ramena, rušeći ih na zemlju, gdje su očnjaci i kandže
obavljali svoj grimizni posao.
Kane ugleda starog Kurobu, ispijenog i krvavog, kako stoji uz zid kolibe, sa stopalom na
vratu čudovišta koje nije bilo dovoljno brzo. Svirepog lica, stari poglavica, u snažnim, širokim
udarcima, zamahne dvoglavom sjekirom, što na tren zaustavi vrisak pola tuceta demona. Kane
je priskakao u pomoć kad ga tihi, jadni jecaj zaustavi. Djevojka Navela se slabašno otimala,
ničice u krvavoj prašini, dok joj je na leđima bilo lešinarsko stvorenje koje ju je razdiralo.
Njene otupjele oči potraže Englezovo lice, izmučeno moleći.
Kane gorko opsuje i opali. Krilati demon padne unatrag, odvratno vrišteći i divlje
mlatarajući umirućim krilima, a Kane se sagne djevojci na samrti. Ona zajeca i poljubi mu
ruke drhtavim usnama, dok joj je Kane obgrlio glavu rukama. Njene oči se sklope.
Kane nježno položi tijelo, okrećući se za Kurobom. Vidio je samo nagomilani roj
odvratnih oblika koji su isisavali i razdirali nešto među sobom. I Kane poludi. S krikom koji
se razlomi paklom, on pojuri, ubijajući još dok se uspravljao. Dok je ispravljao zgrčena
koljena isuče i zabode oružje, probadajući lešinarov vrat. Onda, otirući svoj rapir o tu stvar
koja se praćakala i trzala u samrtnoj borbi, pobješnjeli puritanac krene naprijed, tražeći nove
žrtve.
Na sve strane ljudi Bogonda umirali su na užasne načine. Bezuspješno su se borili ili
bježali, a demoni su kružili oko njih kao što sokol kruži oko zeca. Utrčavali su u kolibe, a
zločinci su otkidali krovove i rušili vrata, a ono što se događalo u tim kolibama, srećom, bilo
je skriveno od Kaneovih očiju.
Fanatičnom, puritančevom, užasnutom umu činilo se kao da je on sam odgovoran za sve
ovo. Bogondi su vjerovali da će ih spasiti. Uskratili su žrtvu i izrazili neposluh prema strašnim
gospodarima. Sad su plaćali svirepu kaznu, a on ih nije mogao spasiti. Agonijom smućene oči
okretale su se prema njemu i Kane je na dušak morao piti gorku čašu razularenog bijesa ili
osvetoljubivog straha. Bili su povrijeđeni i zaprepašteni. On je bio njihov bog i on ih je
napustio.
Sad je divljao kroz masakr i nemani su mu se uklanjale, okrećući se lakšim žrtvama. Ali
Kanea se nije moglo zanemariti. U crvenoj izmaglici, koja nije dolazila od zapaljene kolibe,
on ugleda kulminaciju užasa; harpija je zgrabila uvijajuću golu stvar koja je nekad bila žena, a
vučji očnjaci su bili duboko zabijeni u nju. Kako Kane skoči, zabijajući oružje, čovjek-šišmiš
ispusti svoju rasplakanu, izmrcvarenu žrtvu i vine se u vis. Ali Kane ispusti svoj rapir i

96. skokom krvlju izluđene pantere dograbi demona za vrat i omota mu noge oko donjeg dijela
tijela.
Ponovno se nađe u zraku, ali ovaj puta vrlo blizu krovova koliba. Užas obuze hladni um
harpije. Nije se borio da ga zadrži i ubije; samo se želio osloboditi ovog tihog, obješenog
stvora koji ga je tako divlje probo. Divlje je lepršao, odvratno vrišteći i trzajući krilima, i kako
je Kaneova kama ubadala dublje, on se iznenada izvrne na stranu i padne glavom prema
naprijed.
Krov kolibe ublaži njihov pad i Kane i umiruća harpija udare o pod kolibe u koprcajućoj
gomili. U jasnom bljesku goruće kolibe izvana, koji je slabo osvjetljavao unutrašnjost kolibe u
koju je pao. Kane ugleda užas koji je potresao um - zakrvavljene očnjake u razjapljenoj gubici
i grimiznu parodiju ljudskog oblika koja se i dalje uvijala u agoniji života. U zbrci, ludilu koje
ga je držalo, njegovi čelični prsti zgrabe zločinčev vrat, stiskom koji kandže ili udarajuća krila
nisu mogli opustiti, sve dok nije osjetio da stravični život nestaje pod njegovim prstima, a
koštunjav vrat padne slomljen.
Vani. crveno se ludilo klanja nastavljalo. Kane krene naprijed, njegova ruka slijepo
padne na dršku nekog oružja i kako je istrčavao iz kolibe harpija se pojavi pred njem. Sjekira
je bila ono što je Kane dograbio i zada udarac koji demonu razlije mozak, kao vodu. Ona
skoči naprijed, posrćući preko tijela i dijelova tijela, krvi koja je tekla iz desetaka rana i onda
zbunjeno stane i bijesno vrisne.
Ljudi šišmiši su se bacali u zrak. Nisu se više željeli suočiti s ovim čudnim luđakom koji
je u svom ludilu bio užasniji od njih. Ali nisu sami krenuli u visine. U svojim požudnim
kandžama odnosili su previjajuće, vriš-teće oblike i Kane, bjesneći na sve strane svojom
zakrvavljenom sjekirom, nađe se sam u leševima zatrpanom selu.
On zabaci glavu da krikne s mržnjom prema zlotvorima nad sobom i osjeti tople, teške
kapi kako mu padaju na lice, dok je tamno nebo bilo puno vriskova agonije i smijeha
monstruma.
Dok su zvukovi te užasne gozbe na nebu parali noć, i s krvlju koja je, kao kiša, padala sa
zvijezda na njegovo lice, u Kaneu nestade i posljednjeg traga razuma. Bezumno je mrmljao,
izvikujući zbrkane kletve.
Nije li on bio simbol Čovjeka, teturajući među nagrizenim kostima i otkinutim ljudskim
glavama, vitlajući beskorisnom sjekirom i nerazgovjetno, s mržnjom vrišteći na strašne,
krilate oblike noći koji su ga učinili žrtvom, zastajkujući iznad njega, demonski slaveći i
prosipajući u njegove izluđenc oči jadnu krv svojih ljudskih žrtava?

97. ODLOMAK V.
POBJEDNIK
Drhtava bijela zora prikrade se preko crnih bregova trepereći nad crvenim pokoljem koji
je nekada bio selo Bogonda. Kolibe su bile nedirnute, osim one koja se pretvorila u zadimljeni
ugarak, ali krovovi mnogih bili su otrgnuti. Raskomadane kosti, napola ili sasvim lišene mesa,
ležale su po prašini, a neke su bile raskoljene, kao da su pale s velike visine.
Bilo je to kraljevstvo smrti, s tek jednim znakom života. Solomon Kane oslanjao se na
svoju zakrvavljenu sjekiru i zurio u prizor, tupih, ludih očiju. Bio je namršten i prekriven
napola osušenom krvlju s velikih rana na grudima, licu i ramenima, ali nije obraćao pažnju na
ozljede.
Ljudi Bogonde nisu umrli sami. Sedamnaest harpija ležalo je među kostima. Šestoricu je
ubio Kane. Ostatak je umro pred pomahnitalim umirućim očajem Bogondija. Ali bila je to
premala cijena. Od četiri stotine ljudi Gornje Bogonde nitko nije doživio zoru. A harpije su
otišle - nazad u svoje pećine u crnim brdima, nažderane do sitosti.
Polaganim, mehaničkim koracima Kane počne skupljati svoje oružje. Pronađe svoj mač,
kamu, pištolje i ju-ju štap. Napusti selo i krene usponom do velike Goruove kolibe. I tu
zastane, zatečen novim užasom. Užasan humor harpija pokazao se u svom svojem sjaju. Iznad
vrata kolibe zurila je odrubljena Goruova glava. Debeli obrazi bili su obješeni, usne
slaboumno užasnute, a oči zurile kao u povrijeđenog djeteta. I u tim mrtvim očima Kane vidje
čuđenje i predbacivanje.
Kane pogleda prema ostacima koji su nekad bili Bogonda i pogleda smrtnu masku
Gorua. I digne stisnute šake ponad glave i blještavih očiju zategnutih i izmučenih usana na
koje je išla pjena, prokune nebo i zemlju i sfere iznad i ispod. Kune hladne zvijezde, blještavo
sunce, rugajući mjesec i šapat vjetra. I svu kob i sudbine, sve što je volio ili mrzio, tihe
gradove pod morem, prošla vremena i buduće eone. S bogohulstvom što je potresalo dušu, on
prokune bogove i đavle, koji od ljudske vrste čine svoju zabavu, i on prokune Čovjeka, koji
živi slijepo i slijepo saginje leđa pred božjim, željeznim kopitima okovanim stopalima.
Kad ostane bez daha zastane, dašćući. Iz nižih predjela čulo se duboko rikanje lavova i u
oči Solomona Kanea vrati se lukavi sjaj. Uspravi se, ostade nepomičan i iz njegovog se ludila
rodi plan. Tiho porekne svoje bogohulstvo, jer ako su potkovani bogovi napravili čovjeka sebi
za zabavu i razonodu, dali mu i mozak, da spozna umijeća i okrutnosti veće nego je za to bilo
sposobno i jedno živo biće.
"Ovdje pričekaj svoju priliku," reče Solomon Kane Goruovoj glavi. "Sunce će te sušiti i
hladna rosa noći naborati. Ali ja ću grabežljivce držati dalje od tebe i tvoje oči vidjet će pad
tvojih ubojica. Da, nisam mogao spasiti ljude Bogonde, ali tako mi Boga moje rase, ja ću ih
osvetiti. Čovjek je zabava i hrana titanskim stvorenjima noći i užasa, čija divovska krila lebde
nad njim. Ali i zlim stvarima dođe kraj - samo gledaj, Goru."
U sljedećim danima Kane je puno radio, započinjući odmah s prvom sivom svjetlošću
zore, pa sve do zalaska sunca, u bijeloj mjesečini, sve dok ne bi zaspao od potpune
iscrpljenosti. Lovio bi hranu dok je radio, a za svoje rane uopće nije mario, jedva svjestan da
same od sebe zacjeljuju. Spustio se u niže predjele i nasjekao bambusa, velike hrpe dugih,
žilavih stabljika. Rezao je debele grane drveća i jake lijane koje su mu služile kao užad.
S tim stvarima ojačao je zidove i krov Goruove kolibe. Pozabijao je bambuse duboko u
zemlju, uz zid, isprepleo i sapleo ih, vezujući ih čvrsto lijanama, koje su bile savitljive i žilave
kao remenje. Duge grane pričvrstio je za krov, čvrsto ih međusobno povezujući. Kad je bio
gotov jedva dabi slon mogao probiti te zidove.

98. Lavovi su došli na visoravan u velikom broju i čopori malih svinja brzo su nestajali. One
koje su lavovi poštedjeli, Kane je ubio i bacio šakalima. To je Kaneu paralo srce jer bio je
dobronamjeran čovjek, a ovakav masovni pokolj, čak i svinja koje bi i onako postale ulov
zvijerima, rastuživao ga je. Ali bio je dio njegovog plana osvete i on zatvori srce pred tim.
Dani se pretvore u tjedne. Kane je radio dan i noć, a kad bi se odmarao razgovarao je sa
smežuranom, mumificiranom Goruovom glavom, čije se oči, začudo, nisu mijenjale u
sunčevom sjaju ili opsjednute mjesečinom, već su zadržale svoj životni izraz. Kad sjećanja na
one dane, opsjednute ludilom, budu postala tek blijeda noćna mora, Kane će se zapitati da li
mu se samo činilo da su se Goruove suhe usne pomakle, odgovarajući, govoreći čudne i
misteriozne stvari.
Kane je viđao akaane kako kruže nebom u daljini, ali nisu se približavali, čak ni dok je
spavao u velikoj kolibi, s pištoljem u ruci. Bojali su se njegove moći da donosi smrt dimom i
gromom.
Isprva je primijećivao da lete lijeno, prežderani od mesa koje su pojeli u onoj crvenoj
noći i od tijela koje su odnijeli u svoje spilje. Ali, kako su tjedni prolazili, postali su sve
mršaviji i mršaviji, i išli su sve dalje u potrazi za hranom. A Kane se smijao, duboko i luđački.
Ovaj njegov plan ranije ne bi uspio, mogao je uspjeti tek sada, kad nije bilo ljudi da
napune trbuhe naroda harpija. I više nije bilo svinja. Na cijeloj visoravni nije bilo stvorenja
koje bi ljudi-šišmiši mogli jesti. Zašto nisu išli istočno od brda, Kane je mislio da zna. To je
sigurno dio gustih džungli, kao zemlja na zapadu. Vidio ih je da se spuštaju u visoku travu za
antilopama i vidio je lavove kako ih napadaju. Naposljetku, akaane su, kao lovci, bili slaba
stvorenja, dovoljno jaka tek da zakolju svinju, jelena - i čovjeka.
Naposljetku, počeše mu se noću prikradati sve bliže i vidio je njihove pohlepne oči kako
zure u njega u tamu. On zaključi da je vrijeme došlo. Veliki bizoni, preveliki i previše divlji
za ljude-šišmiše, zalutali su na visoravan, da se goste na napuštenim poljima mrtvih
Bogondija. Kane odvoji jednog od njih od krda i dotjera ga, vikom i gađajući ga kamenjem,
do Goruove kolibe. Bio je to mučan, opasan zadatak i Kane je jedva izbjegao nagle
mrzovoljne napade bika, ali nije odustao i napokon svojim posljednjim hicem ubije ga ispred
kolibe.
Jaki zapadni vjetar je puhao i Kane baci pregršt krvi u zrak, da odnese miris harpijama
na brdima. Izreže bika na komade i četvrtine odnese u kolibu, onda mu pođe za rukom odvući
i veliki trup. Potom se sakrije u obližnjem gustom drveću i stade čekati.
Nije morao čekati dugo. Jutarnji zrak ispuni se iznenadnim udarcima mnogih krila i
strašno jato spusti se pred Goruovom kolibom. Sve zvijeri - ili ljudi - čini se da su ondje bili, i
Kane se s čuđenjem zagleda u ta visoka, čudna bića, tako nalik ljudskima, a ipak toliko
različitima - stvarne demone legendi vračeva. Oni skupe krila oko sebe, poput ogrtača, dok su
hodali okolo i razgovarali međusobno tim vrištavim, raspuklim glasovima koji u sebi nisu
imali ničega ljudskog.
Ne, Kane zaključi, ova stvorenja nisu ljudi. "To je materijalizacija nekog užasnog hira
prirode - neka travestija svijeta u povojima kad je kreacija bila tek eksperiment. Možda su bili
okot nekog zabranjenog i opscenog parenja ljudi i zvijeri; vjerojatnije da su bili neki čudni
ogranak evolucije - Kane je davno osjetio istinu u nasljednim teorijama drevnih filozofa, da je
čovjek tek viši oblik zvijeri. I ako je priroda stvorila mnoge čudne zvijeri u prošlim
vremenima, zašto ne bi eksperimentirala s monstruoznim oblicima čovjekolikog? Sigurno
čovjek kakvog ga je Kane znao nije bio prvi od svoje vrste da hoda zemljom, niti će biti
posljednji.
Harpije su sada oklijevale, po prirodi nesklone građevinama, i neke od njih polete do
krova, da ga otkinu. Ali Kane ga je dobro sagradio. Spuste se na zemlju i naposljetku, ne
mogavši izdržati miris sirove krvi i prizor mesa unutra, jedna se od njih zaputi u kolibu. U
trenu svi se nagomilaju u velikoj nastambi, proždrljivo kidajući meso, a kad je posljednji ušao

99. Kane posegne rukom i povuče dugačku viticu, koja je bila vezana za zasun koji je držao vrata
koja je izgradio. Zalupiše se treskom i zasun pade na svoje mjesto. Ta vrata izdržala bi napad
divljeg bika.
Kane izađe iz svog zaklona i promotri nebo. Sto četrdeset harpija je ušlo u kolibu. Nije
više vidio krila na nebu i vjerovao je da je dobra pretpostavka da je cijelo jato zarobljeno.
Onda, s okrutnim, širokom osmijehom. Kane udari kremen nad gomilicom suhog lišća uz zid.
Iznutra se čulo nesigurno mumljanje stvorenja koja su shvatila da su zatočena. Tanki dim
krene prema gore i iskra crvenog ga je pratila; cijela gomila plane i suhi se bambus zapali.
Nekoliko trenutaka kasnije cijela strana bila je u plamenu. Zlotvori unutra osjetiše dim i
postadoše nemirni. Kane ih je čuo kako viču i grebu po zidovima. Divlje se nacerio, bezbojno
i bez radosti. Vjetar je promijenio pravac i tjerao je plamen oko zidova i gore prema krovu -
uz riku cijela se koliba zapali.
Iznutra se čuo strahoviti pandemonij. Kane je čuo tijela kako udaraju o zidove, što ih je
treslo, ali su izdržavali. Strašni vriskovi bili su glazba njegovoj duši i vitlajući rukama on im
odgovori vriskovima smijeha, koji je potresao dušu. Kataklizma užasa nepodnošljivo se
dizala, omeđena halabukom plamena. Onda oslabi, do čudnog mrmljanja i dahtanja, dok je
plamen proždirao, a dim bivao sve gušći. Neizdrživi smrad izgorenog mesa prožimao je
okolinu i da je bilo mjesta u Kaneovom umu za išta drugo do luđačkog trijumfa, zadrhtao bi,
shvaćajući kako je taj mučni i nevjerojatni smrad onaj koga ljudsko meso ostavlja goreći.
Iz oblaka gustog dima Kane ugleda pogrbljeno stvorenje kako, frfljajući, izlazi kroz
krov koji se urušavao, i sporo i s bolom mahne i vine se u vis, na strašno izgorenim krilima.
Smireno, on nanišani i opali, a sprženo i zasljepljeno stvorenje sruši se nazad, na goruću
masu, baš kad su se zidovi počeli urušavati. Kaneu se činilo da se Goruovo raspadajuće lice,
nestajući u dimu, iznenada široko nacerilo, i iznenada se radosni krik ljudskog smijeha
pomiješa sa stravičnim rikanjem plamenova. Ali dim i izluđen mozak zavaravaju čudnim
smicalicama.
Kane je stajao s ju-ju štapom u jednoj raci i pištoljem iz koga se dimilo u dragoj, nad
tinjajućim ruševinama koje su zauvijek sakrile od pogleda ljudskog ta strašna čovjekolika
čudovišta koja je jedan dragi heroj prognao iz Europe, prije tko zna koliko vremena. Kane je
stajao, nesvjesno kao statua trijumfa - hladnih očiju, dominantnog, superiornog ratnika.
Dim se uvijao prema jutarnjem nebu, a rika lavova u potrazi za hranom potresala je
visoravan. Polako, poput svjetlosti koja se probija kroz maglu, zdrav razum mu se vrati.
"Svjetlost božjeg jutra ulazi lako i na mračna i zapuštena mjesta," mračno reče Solomon
Kane. "Zlo vlada na pustopoljinama Zemlje, ali čak i zlo ima svoja ograničenja. Nakon zore
dolazi podne, i čak i u ovoj izgubljenoj zemlji, sjene uzmiču. Čudni su putovi Tvoji, oh, Bože
naroda mog, i tko sam ja da sumnjam u Tvoju mudrost? Moja stopala su skrenula na krive
pute, ali Ti si me vratio natrag, zdravog i čitavog, da kaznim Sile zla. Preko duša ljudi šire se
kondorova krila strašnih monstruma, i sve zle stvari hrane se srcem, dušom i tijelom čovjeka.
Možda će u nekim budućim danima sjena pasti i Princ tame biti zauvijek okovan u svom
paklu. Do tada čovječanstvo se mora oduprijeti čudovištima u svom vlastitom srcu i izvan
njega i, s božjom pomoći, pobijedit će."
I Solomon Kane pogleda prema tihim brdima i začu nečujni zov brda i nepojmljivu
udaljenost iza njih; i Solomon Kane popravi svoj obruč, uze svoj štap čvrsto u ruke i krene
prema istoku.

100. JEKA KORAKA
Solomon Kane utučeno je zurio u domorotkinju koja mu je mrtva ležala pred nogama.
Bila je tek djevojka, ali njeni izmučeni udovi i zureće oči govorile su da je puno propatila
prije nego joj je smrt donijela milostivo olakšanje. Kane primijeti mnogobrojne plikove na
njenim udovima, duboke, iskrižane posjekotine na njenim leđima, tragove jarma na njenom
vratu. Njegove hladne oči čudno se prodube, hladno bljeskajući i sijevajući poput oblaka koji
prelaze preko dubokog leda.
"Došli su čak i u ovu usamljenu zemlju," promrmlja. "Nisam mislio..."
Podigne glavu i pogleda prema istoku. Crne točke su kružile po plavetnilu.
"Grabežljivice označavaju njihov trag," promrmlja visoki Englez. "Razaranje ide korak
ispred njih, a smrt ih slijedi. Zlo vas snašlo, sinovi zlobe, jer srdžba će vas Božja snaći. Omče
nek' se oslobode s čeličnih vratova psa mržnje i luk osvete nek' vas pogodi. Vi ste ponosni i
jaki, i ljudi zapomažu pred vašim stopalima, ali osveta dolazi u tami ponoći i zacrvenjet će
zoru." Popravi opasač koji je nosio njegove teške pištolje i oštru kamu, instinktivno dodirne
dugi rapir na svom boku i šuljajući se, ali hitro, krene ka istoku. Okrutni bijes gorio je u
njegovim dubokim očima, poput plavih vulkanskih vatri izgarajući preko kilometara leda, a
ruka koja je držala njegov dugi štap s mačjom glavom postade kao od čelika.
Nakon nekoliko sati hodanja začuje zvukove robovske povorke koja se probijala kroz
džunglu. Mizerni krikovi robova, povici i psovke vodiča i pucanje biča jasno je dopiralo do
njegovih ušiju. Za sat vremena bio je blizu njih i šuljajući se kroz džunglu, paralelno s
povorkom kojom su išli robovi, mogao ih je sigurno uhoditi. Kane se borio s Indijancima u
Darienu i mnogo je naučio o njihovoj vještini vrebanja kroz šumu.
Više od stotinu domorodaca, mladih muškaraca i žena, posrtalo je u povorci, potpuno
goli i čvrsto vezani jedni za drage drvenim okovima nalik na jaram. Taj jaram, grub i težak,
bio im je oko vratova i povezivao ih je, dva po dva. Jarmovi su zatim bili povezani dugačkim
lancem. Vodiči su bili Arapi, njih petnaest, i nekih sedamdesetak crnih ratnika, čije su oružje i
fantastičan izgled govorili da su iz nekog istočnog plemena - jednog od onih plemena koja su
podčinjena i pretvorena u muslimane i koja su na strani Arapa osvajača.
Pet Arapa hodalo je na čelu s nekih tridesetak ratnika, a pet je bilo na začelju s ostatkom
crnih ratnika. Ostali su hodali uz posrćuće robove, požurujući ih povicima, psovkama i dugim,
okrutnim bičevima koji su ostavljali krvave tragove pri svakom udaru. Ti trgovci robljem bili
su budale jednako koliko i ništarije, mislio je Kane - ni polovica ih neće preživjeti ove
okrutnosti na putu do obale.
Čudio se prisutnosti pljačkaša, jer ova je zemlja bila južno od oblasti u kojoj su pljačke
bile česte. Ali pohlepa može ljude natjerati na dalek put, Englez je to znao. Imao je već ranije
posla s ovakvima. Dok je promatrao, stari ožiljci gorjeli su mu na leđima - ožiljci koje su
ostavili muslimanski bičevi na turskoj galiji. Više je od njih u Kaneu gorjela samo njegova
neutaživa mržnja.
Puritanac je kao duh slijedio svoje neprijatelje i dok se prikradao kroz džunglu naprezao
je um smišljajući plan. Kako bi mogao svladati ovu hordu? Svi Arapi i mnogi od njihovih
saveznika bili su naoružani puškama - dugim, nespretnim oružjem, to je istina, ali ipak
puškama, dovoljnima da zastraše ijedno domorodačko pleme koje im se suprotstavi. Neki su u
svojim širokom opravama nosili duge srebrom okovane pištolje koji su bili efikasniji -
kremenjače maorske i turske proizvodnje.

101. Kane ih je slijedio poput zamišljenog duha, a njegov bijes i mržnja izgrizali su mu dušu
kao bolest. Svaki udarac biča padao je kao udarac na njegova vlastita ramena. Vrućina i
okrutnost tropa igrali su okrutne igre. Uobičajena strast pretvara se u monstruoznu stvar;
iritacija postaje luđački bijes; plamen gnjeva prerasta u neočekivano ludilo i ljudi ubijaju u
crvenoj izmaglici strasti i kasnije se pitaju kako se sve to dogodilo. Bijes koji je Solomon
Kane osjetio bio bi dovoljan da u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu iz temelja potrese
čovjeka. Sad je preuzeo monstruozne proporcije, tako da se Kane tresao kao u groznici;
čelične kandže kopale su mu po mozgu i vidio je robove i trgovce robljem kao kroz grimiznu
maglu. Ipak, možda ne bi svoju ludost rođenu iz mržnje pretvorio u djelo da se nije dogodila
nesreća.
Jedna od robinja, mršava mlada djevojka, iznenada posrne i sruši se na zemlju, vukući
svog druga po jarmu zajedno sa sobom. Visoki Arap kukasta nosa divlje se prodere i opako je
zašiba bičem. Njen drug po jarmu posrne da se uspravi, ali djevojka osta ničice, slabo se
uvijajući pod bičem, ali očito nesposobna ustati. Jadno je cvilila osušenim usnama, a drugi se
goniči robova okome na nju sa svojim bičevima stvarajući na njenom uzdrhtalom tijelu
posjekotine crvene agonije.
Pola sata odmora i malo vode bi ju oživjelo, ali Arapi nisu imali vremena za gubljenje.
Solomon, grizući ruku sve dok mu zubi nisu probili meso, borio se da se kontrolira, zahvali
Bogu kad je bičevanje prestalo i pripremi se na nagli bljesak bodeža koji će prekratiti patnje
onog djeteta. Ali Arapi su se naumili zabaviti. Pošto im djevojka neće donijeti profit na
tržnici, iskoristit će je sebi za zadovoljstvo - njihov smisao za zabavu bio je takav da bi bilo
kom čovjeku zaledio krv u žilama.
Poziv prvog bičevatelja okupi ostale, njihova bradata lica rašire se u cereku
oduševljenog iščekivanja, dok su se njihovi divlji saveznici približili sa sjajem u očima. Siroti
robovi shvatiše nakanu svojih gospodara i kor jadnih krikova diže se od njih.
Kane također, smućen užasom, shvati da djevojku neće snaći lagana smrt. Znao je što
visoki musliman namjerava kad je stao nad nju s oštrim bodežom, poput onoga koji Arapi
koriste za deranje kože. Ludilo obuze Engleza. Malo je mario za svoj život; bez razmišljanja
ga je riskirao da bi spasio domorodačko dijete. Ipak nije htio sasvim odbaciti svaku nadu da
pritekne u pomoć jadnicima u povorci. Ali djelovao je bez svjesnog promišljanja. Pištolj mu
se pušio u ruci i visoki koljač je pao u prašinu, rasuta mozga, prije nego je Kane shvatio što je
učinio.
Bio je gotovo jednako zapanjen kao i Arapi, koji su na trenutak stajali okamenjeno, a
onda se uskomešali vičući. Nekoliko ih digne svoje nezgrapne puške i opali teške metke kroz
drveće, a ostatak, misleći bez sumnje da su u zasjedi, nesmotreno pojure u džunglu. Hrabro
iznenađenje tog poteza bilo je Kaneova propast. Da su malo oklijevali možda je mogao
neopaženo nestati, ali kakav je bio nije vidio drugu šansu nego otvoreno se sresti s njima i
učiniti što je najbolje s ostatkom svog života.
I doista je bila fascinantan bijes s kojim je dočekao svoje napadače. Zastali su naglo
zapanjeni kad je visoki, svirepi Englez iskočio iza drveta i u tren jedan od njih umre od metka
iz Kaneovog pištolja koji mu se zabije u srce. Oni se zatim, s krikom divljeg bijesa, bace na
usamljenog prkosnika.
Solomon Kane okrene leđa velikom stablu, a njegov dugi rapir zaigra sjajno kolo pred
njim. Jedan Arap i tri njegova jednako opaka saveznika, krenu na njega svojim teškim
zavijenim oštricama, dok se ostatak motao uokolo, režeći poput vukova, pokušavajući zabosti
oštricu ili metak bez da pogode jednog od svojih.
Blještavi rapir parirao je zviždućim sabljama i Arap umre na njegovom vršku koji je
zastao u srcu prije nego je probio mozak drugog ratnika koji je vitlao mačem. Drugi napadač
ispusti mač i krene u borbu prsa o prsa. Kaneova lijeva ruka kamom mu raspori utrobu i ostali
ustuknuše, iznenada ustrašeni. Metak se zabio u drvo blizu Kaneove glave i on se napne da

102. skoči i umre među njima. Uto njihov šeik prasne svojim dugačkim bičem i Kane ga začu kako
divlje viče svojim ratnicima da uhvate nevjernika živog. Kane odgovori na tu naredbu naglim
bacanjem kame, koja zafijuče tako blizu šeikove glave da zapara njegovim turbanom i zabode
se u rame jednog Arapa koji je bio iza njega.
Šeik isuče svoje srebrom okovane pištolje, prijeteći smrću svojim ljudima ako ne
svladaju tog opakog protivnika i oni u očaju ponovno navale. Jedan od ratnika naleti na
Kaneov mač, a Arap iza njega, nemilosrdno vješto naglo gurne vrištećeg jadnika naprijed na
oružje, natjeravši do drške njegovo uvijajuće tijelo, zakrvavivši oštricu. Prije nego ju je Kane
uspio osloboditi horda se s krikom trijumfa obruši na njega i sruši ga svojom brojnošću. Dok
su ga držali sa svih strana puritanac je uzaludno priželjkivao kamu koju je odbacio. Ali čak ni
sada nije ga bilo lako obuzdati.
Krv je špricala i lica se deformirala pod njegovom čeličnom šakom koja je razbijala
zube i drobila kosti. Ratnik pade onesposobljen opakim udarcem koljenom u prepone. Čak i
kad su ga pribili i nagomilali se svom težinom na njega, da nije mogao udarati šakama i
nogama, njegovi dugi prsti probiše se kroz zamršenu bradu i omotaju oko jednog vrata u
stisku za koji su trebala trojica jakih da ga rastave, ostavljajući žrtvu da hvata dah, zelen u
licu.
Naposljetku, dašćući od strašne borbe, vezaše mu ruke i noge, i šeik, vraćajući pištolje
nazad u svoju svilenu odoru, dođe i stane da pogleda svog zatočenika. Kane pogleda prema
visokom, mršavom liku, jastrebova lica s crnom kovrčavom bradom i arogantnim smeđim
očima.
"Ja sam šeik Hassim ben Said," reče Arap, "a tko si ti?"
"Moje ime je Solomon Kane," zareži puritanac na šeikovom jeziku. "Ja sam Englez, ti
pogani šakalu."
Tamne Arapove oči bijesnu sa zanimanjem.
"Suleiman Kahani," reče on izgovarajući arapsku inačicu engleskog imena. "Čuo sam za
tebe - nekad si se borio s Turcima i barbarski gusari viđali su svoje rane zbog tebe." Kane se
ne udostoji odgovoriti. Hassim slegne ramenima.
"Postići ćeš lijepu cijenu," reče on. "Možda ću te odvesti u Istanbul gdje bi Shasi rado
voljeli vidjeti takvog čovjeka među svojim robovima. A sjećam se i Kemala Beya, čovjeka od
brodova, koji nosi duboki ožiljak preko lica što si mu ga ti nanio i koji proklinje englesko ime.
Dobro će mi platiti za tebe. I pazi, oh, France, počastit ću te time da ti dam zasebnog stražara.
Nećeš hodati u jarmu već će sve osim tvojih ruku biti slobodno."
Kane ne odgovori, a na šeikov znak povukoše ga na noge i oslobodiše mu sve omče
osim onih na rukama, koje ostadoše čvrsto vezane na njegovim leđima. Omču od užeta mu
prebace preko vrata, a njen drugi kraj dadoše u ruku velikom ratniku koji je u svojoj
slobodnoj ruci nosio sablju.
"Što sada misliš o usluzi koju sam ti učinio, France?", zapita šeik.
"Mislim," odgovori Kane polaganim, dubokim glasom zlobe, "da bih mijenjao spasenje
svoje duše da se mogu sukobiti s tobom i tvojim mačem, sam i nenaoružan, i da ti istrgnem
golim prstima srce iz grudiju."
Takva koncentracija mržnje bila je u njegovom dubokom, zvonkom glasu i takav
iskonski, nesavladivi bijes je blještao u njegovim strašnim očima, da i čvrsti i neustrašivi vođa
problijedi i nesvjesno odstupi, kao od pobješnjele zvijeri.
Onda se Hassim pribere i, davši kratku naredbu svojim sljedbenicima, krene na čelo
kolone. Kane zahvalno primijeti da je predah zbog njegovog zarobljavanja dao djevojci, koja
je pala, šansu da se odmori i dođe k sebi. Nož za deranje kože nije imao vremena nego da je
tek takne; bila je sposobna nastaviti dalje. Noć nije bila daleko. Uskoro će goniči robova
morati stati i podići kamp.

103. Englez je bio prisiljen slijediti ih, njegov čuvar bio je nekoliko koraka iza, stalno
pripravne sablje. Kane primijeti, s ponešto mračne taštine, da su još tri ratnika hodala u
blizini, spremnih upaljenih mušketa. Okušali su njegovu snagu i nisu htjeli riskirati. Pronašli
su njegovo oružje i Hassim ih je odmah uzeo za sebe, sve osim ju-ju štapa s mačjom glavom.
Njega je s prezirom odbacio u stranu, a uzeo ga je jedan od divljih ratnika.
Englez naposljetku posta svjestan suhonjavog, sjedobradog Arapa koji je hodao uz
njega. Taj Arap kao da je želio razgovarati, ali je bio čudno strašljiv, a izvor njegova straha
bio je sasvim neočekivano ju-ju štap, koji je uzeo od čovjeka koji ga je pokupio, i koga je
sada nesigurno premetao po rukama.
"Ja sam Yusser Hadji," iznenada reče Arap. "Nemam ništa protiv tebe. Nisam
sudjelovao u napadu i želio bih ti biti prijatelj, ako mi dozvoliš. Reci mi, France, od kud ti
ovaj štap i kako je dospio u tvoje ruke?"
Kaneov prvi poriv bio je da preda svog ispitivača paklu, ali određena iskrenost u
starčevom ponašanju natjera ga da promijeni mišljenje i odgovori: "Dao mi ga je moj brat po
krvi - čarobnjak s Obale robova, imena N'Longa."
Stari Arap kimne i progunđa nešto sebi u bradu i naposljetku posla ratnika da pozove
Hassima natrag. Visoki šeik vrati se uz kolonu koja se sporo micala, zveckajući mačevima i
bodežima, sa Kaneovom kamom i pištoljima zaguranima za svoj široki opasač.
"Gledaj, Hassime." Stari Arap mu pokaže štap. "Odbacio si ga bez da znaš što si
učinio!"
"Pa što?", progunđa šeik. "Ne vidim ništa do štapa - zašiljenog i mačjom glavom na
drugom kraju - štap s čudnim nevjerničkim rezbarijama."
Starac uzbuđeno protrese njime: "Ovaj štap stariji je od svijeta! Nosi moćnu magiju!
Čitao sam o njemu u starim, željezom okovanim knjigama i Mohamed - neka je u miru! - sam
je govorio o njemu kroz alegorije i parabole! Vidiš li mačju glavu na njemu? To je glava
božice drevnog Egipta! Mnogo godina prije, prije Mohamedovog nauka, prije samog
Jeruzalema, svećenici Bast nosili su ovaj štap pred obožavatelje koji su mu se klanjali i molili
mu se! S njime je Mojsije činio čuda pred faraonima, a kad su Židovi bježali iz Egipta nosili
su ga sa sobom. Stoljećima je bio žezlo Izraela i Židova, i s njime je Sulieman ben Daoud
otjerao vračeve, čarobnjake i zatočio čudovišne efrete i zle duhove! Pogledaj! Ponovno u
rukama Suliemana mi nalazimo ovaj drevni štap!"
Stari Yussef bio je gotovo fanatično grozničav dok je Hassim samo slegao ramenima.
"Nije spasio Židove ropstva, niti ovog Suliemana zatočeništva." reče. "Njegova
vrijednost nije onakva kakvu s poštovanjem pronalazim u dugoj, tankoj oštrici, kojom je
oslobodio duše trojice mojih najboljih mačevaoca."
Yussef odmahne glavom. "Ruganje ti neće donijeti ništa dobro, Hassime. Jednog dana
srest ćeš se s moći koja se neće pokoriti tvome maču ili pasti pod tvojim mecima. Ja ću
zadržati štap, ali upozoravam te – ne zlostavljaj Franka. Donio je sveti i strašni štap od
Suleimana, i Mojsija i faraona i tko zna kakvu je magiju dobio od njega? Stariji je od svijeta i
poznavao je strašne ruke svećenika prije Adama, u tihim gradovima pod morem, i crpio je iz
Starog svijeta misteriju i magiju o kojoj ljudska vrsta ništa ne zna. Bilo je čudnih kraljeva i još
čudnijih svećenika, kad su zore još bile mlade, zla je bilo čak i u njihovom vremenu. I s ovim
su se štapom borili protiv zla koje je bilo drevno dok je njihov čudni svijet bio mlad, prije
mnogo milijuna godina, od kojih bi čovjek zadrhtao da ih stane brojati." Hassim odgovori
nestrpljenjem i ode dok ga je stari Yussef uporno pratio, zanovijetajuće brbljajući. Kane
slegne svojim moćnim ramenima. Onoliko koliko je poznavao čudne moći čudnog štapa nije
bio onaj koji će sumnjati u starčeve tvrdnje, bez obzira koliko se fantastičnima činile.
Znao je ovoliko – da je sačinjen od drveta koje danas ne postoji nigdje na svijetu. Nije
trebao većeg dokaza od pogleda na njega i dodira da shvati da je njegov materijal nastao u
nekom drugom svijetu. Izuzetno majstorstvo kojim je glava izrađena, u doba prije piramida, i

104. hijeroglifi, simboli jezika koji je bio zaboravljen u vrijeme kad je Rim još bio mlad - oni su,
Kane je osjećao, bili moderni dodatak drevnom štapu, kao što bi engleske riječi bile da se
urezu na kamene monolite Stonehengea.
A što se mačje glave ticalo - ponekad je Kane, dok ju je promatrao, imao osjećaj kao da
se mijenja; slabašni osjećaj da je jednom vrh štapa bio drugačijeg izgleda. Stari Egipćani koji
su urezali glavu Bast samo su izmijenili originalni lik, a koji je to lik bio, Kane nikada nije
pokušao pogoditi. Svaki put kad bi pobliže promatrao štap imao je nelagodan i gotovo
vrtoglav osjećaj o ambisu eona, što ga je odgovaralo od daljnjih nagađanja.
Dan se bližio kraju. Sunce se nemilosrdno spuštalo, sakrilo iza velikog drveća dok je
putovalo prema horizontu. Robovima je strašno trebala voda i stalno jecanje dizalo se iz
njihovih redova, dok su slijepo posrtali naprijed. Neki su pali, napola puzali i bili vučeni od
njihovih parova u jarmu. Kad su se već svi izvijali od iscrpljenosti sunce se spusti, noć padne,
i sve stade. Kamp bi dignut, straže postavljene. Robove su oskudno nahranili i dano im je
vode, tek toliko da ih održi na životu - ali jedva. Njihove omče nisu popustili, ali im je
dozvoljeno da legnu, kako su najbolje mogli. Nakon što su strašna žeđ i glad ponešto bile
utažene, nelagodu svojih okova podnosili su karakterističnim stoicizmom.
Kanea su nahranili, bez da mu oslobode ruke, i dali mu da pije vode koliko je želio.
Strpljive oči robova promatrale su ga kako pije, u tišini, I on je bio teško postiđen što se može
opijati dok drugi pate; prestao je prije nego je njegova žeđ bila utažena. Odabrana je široka
čistina, na kojoj je sa svih strana raslo divovsko drveće. Nakon što su se Arapi najeli i dok su
crni muslimani još uvijek kuhali svoju hranu, stari Yussef dođe do Kanea i počne ponovno
pričati o štapu. Kane mu je odgovarao na pitanja zavidnom strpljivošću, ako se uzme u obzir
mržnja koju je gajio prema Hadjievoj rasi, i tijekom razgovora, Hassim im priđe i pogleda na
njih s prezirom. Hassim, mislio je Kane, bio je simbol ratobornog Islama - hrabar, nesmotren,
materijalističan, ne štedeći nikoga, ne bojeći se nikoga, siguran u vlastitu sudbinu i prezriv
prema pravima drugih, kao i većina zapadnjačkih kraljeva. "Ponovno brbljaš o tom štapu!",
naruga se. "Hadji, podjetinjio si pod stare dane." Yussefova brada zadrhti od bijesa. On
mahne štapom prema svom šeiku, kao nekim prijetećim zlom.
"Tvoje ruganje ne odgovara tvom položaju, Hassim," naglo odvrati Yussef. "U srcu smo
tamne i demonima progonjene zemlje, u koju su davno ranije prognani demoni iz Arabije, a
ako ovaj štap, za koji samo budala može tvrditi da je štap iz nekog svijeta kojeg poznajemo,
preživio sve do današnjih dana, tko zna kakve su sve druge stvari, shvatljive ili neshvatljive,
preživjele kroz vrijeme? Ovaj put kojim idemo - tko zna koliko je star? Ljudi su išli njime
prije nego su Seldžuci doprli s istoka ili Rimljani sa zapada. Ovim putem, legenda kaže, veliki
Sulieman je došao kad je tjerao demone na zapad iz Azije, i zatočio ih u čudnim zatvorima. A
zar ćeš reći..."
Divlji krik ga prekine. Iz sjene džungle ratnik izleti kao da ga progone psi zle kobi.
Divlje mašući rukama, kolutajući očima, tako da su mu se vidjele bjeloočice, i široko
razjapljenih usta, tako da su mu se vidjeli blještavi zubi, predstavljao je prizor užasa koji se
teško zaboravlja. Muslimanska horda skoči na noge, grabeći oružje, a Hassim opsuje: "To je
Ali, koga sam poslao da nabavi mesa - možda je lav..."
Ali lav nije pratio čovjeka koji pade pred Hassimove noge, mrmljajući nerazumljivo i
divlje pokazujući na nešto nazad u crnoj džungli od kuda su iživcirani promatrači očekivali da
izleti nešto užasno. "Kaže da je naišao na čudan mauzolej tamo u džungli," reče Hassim
mršteći se, "ali ne zna reći što ga je prestrašilo. Zna samo da gaje obuzeo veliki užas i natjerao
da pobjegne. Ali, ti si budala i nitkov."
Divljački udari ulizicu, ali se drugi Arapi nesigurno primaknu. Panika se širila
domorodačkim ratnicima.
"Oni će pobjeći bez obzira na nas," mrmljao je bradati Arap, s nesigurnošću
promatrajući domorodačke saveznike koji su, zbijajući se zajedno, uzbuđeno brbljali i bacali

105. ustrašene poglede preko svojih i tuđih ramena. "Hassime, bolje da nastavimo još nekoliko
kilometara. Ovo je jako zlo mjesto i, mada misliš da je lud, Ali je tako jako uplašen da se boji
vlastite sjene - ipak..."
"Ipak," naruga se šeik, "svi ćete se osjećati bolje kad ovo ostavimo za sobom. Dobro, da
se prestanete bojati pomaknut ćemo kamp - ali prvo želim vidjeti tu stvar. Potjerajte robove,
proći ćemo kroz džunglu i pored tog mauzoleja; možda neki veliki kralj ondje leži. Nitko se
neće bojati ako svi krenemo, naoružani puškama."
I tako bičem probude iscrpljene robove i pod bičevima su ponovno nastavili dalje
posrtati. Domorodački saveznici bili su tihi i nervozni, protiv volje se pokoravajući
Hassimovoj neumoljivoj volji, ali držeći se blizu Arapa. Mjesec se digao, velik, crven i
natmuren, i džungla je bila okupana opakim srebrnim sjajem koji je urezao drveće u tamne
sjene. Drhteći, Ali je pokazivao put, ponešto osokoljen divljom prisutnošću svog gospodara. I
tako prođoše kroz džunglu, sve dok ne dođoše do čudne čistine među divovskim drvećem -
čudne, jer ondje ništa nije raslo. Drveće ju je okruživalo na čudan, simetričan način, a ni
lišajevi, ni mahovina nisu rasli na zemlji koja se činila razorena i opustošena na sasvim
neprirodan način. A usred čistine stajao je mauzolej.
Bio je velika kamena masa koja je zračila drevnom zloćom. Činila se zamrla prije
stotinu stoljeća, ipak Kane je bio svjestan ozračja koje je pulsiralo oko nje, kao polagano,
neljudsko disanje nekog divovskog, nevidljivog čudovišta.
Domorodački saveznici Arapa skupiše se, mrmljajući, pogođeni zlom atmosferom tog
mjesta; robovi su stajali u strpljivoj, tihoj grupi pod drvećem. Arapi krenu naprijed,
natmurena crna gomila, a Yussef, uzimajući Kaneovo uže od njegova čuvara, povede Engleza
pred njim poput velikog mastifa, kao da će ga on obraniti od nepoznatog.
"Ovdje mora ležati neki moćan sultan," reče Hassim, kuckajući o kamen koricama svog
oružja.
"Otkud ovo kamenje?", promrmlja Yussef nelagodno. "Crno je i ružna izgleda. Zašto bi
veliki sultan ležao tako daleko od bilo koje ljudske nastambe? Da tu negdje postoje ruševine
nekog starog grada bilo bi drugačije..."
On se sagne promotriti teška metalna vrata s velikim lokotom, čudno zapečaćena i
zapečena. Zloslutno odmahne glavom kad primijeti drevne hebrejske simbole urezane na
vratima.
"Ne znam ih pročitati," zadrhti, "i vjerojatno je bolje za mene da ne znam. Ono što su
drevni kraljevi zapečatili, nijedan čovjek ne treba uznemiriti. Hassime, vodi nas odavde. Ovo
mjesto je puno mržnje prema sinovima ljudskim."
Ali Hassim nije obraćao pažnju. "Onaj koji leži ovdje nije sin Islama," reče, "pa zašto ga
ne bismo lišili dragulja i bogatstava koja, bez sumnje, leže s njim? Hajdemo provaliti vrata."
Neki Arapi sumnjičavo odmahnu glavama, ali Hassimova riječ bila je zakon. Dozivajući
k sebi velikog ratnika koji je nosio teški čekić, on mu naredi da otvori vrata.
Kako čovjek zamahne čekićem Kane oštro usklikne. Zar je lud? Očita starost ovog
masivnog, kamenog zdanja bio je dokaz da ga nitko nije dirao tisućama godina. A ipak se
mogao zakleti da unutra čuje jeku koraka! Naprijed i nazad su prolazili, kao da nešto prolazi
uskim, lijesu nalik, strašnim zatvorom, u neprekidnoj monotoniji pokreta.
Hladna ruka dodirne kičmu Solomona Kanea. Da li su zvukovi bili registrirani njegovim
svjesnim osjetilom ili nekim nečujnim čulom, ili nazo-vi-osjećajem, nije mogao reći, ali znao
je da negdje u njegovoj svijesti odjekuje zvuk monstruoznih stopa iz tog strašnog mauzoleja.
"Stani!", uzvikne Kane. "Hassim, možda sam lud, ali čuo sam korake nekog zlotvora iza
te hrpe kamenja." Hassim podigne ruku i zaustavi lebdeći čekić. Napeto je osluškivao, a i
drugi naćuliše uši, u tišini koja je iznenada postala napeta.
"Ja ništa ne čujem," zagunđa bradati div.
"Niti ja." naglo odvrate svi u glas. "Franak je lud!"

106. "Čuješ li ti, Yussef'e?" upita Hassim, sardonski.
Stari Hadji se nervozno meškoljio. Lice muje bilo zabrinuto.
"Ne. Hassime, ne, ipak..."
Kane zaključi daje možda lud. Ipak, u srcu je znao da je zdravog razuma, i znao je, na
neki način, da ova okultna oštrina dubljih osjećaja, koja ga je razlikovala od Arapa, mora
dolaziti od dugog vremena što se družio s ju-ju štapom, koji je stari Yussef sada držao u
drhtećim rukama.
Hassim se oštro nasmije i da znak ratniku. Čekić pade s treskom, koji je zaglušujuće
odjeknuo i zatresao crnu džunglu u čudno izobličenom grohotu.
Ponovno - ponovno - i ponovno čekić je padao, nošen svom snagom nabreklih mišića i
moćnog tijela. A između udaraca Kane je i dalje čuo nezgrapne korake i on, koji nije
poznavao straha kakvog ga ljudi znaju, osjeti hladnu ruku užasa kako mu steže srce. Taj strah
bio je različit od zemaljskog ili smrtnog, kao što je jeka koraka bila različita od smrtnog
koraka. Kaneov užas bio je poput hladnog vjetra, koji pada na njega s drugih sfera nepoznate
tame, donoseći zlo i raspadanje nadživljene epohe i neizrecivo drevnog razdoblja. Kane nije
bio siguran da lije čuo te korake ili ih je nekim tamnim instinktom osjetio. Ali bio je siguran
da su stvarni. Nisu to bili koraci čovjeka ili zvijeri; ali unutar tog tamnog, strahovito drevnog
mauzoleja, neka neimenovana stvar kretala se slonovskim korakom, koji je tresao dušu.
Moćni ratnik dahtao je i borio se za zrak, pod teškim zadatkom. Ali, naposljetku, drevni
se lokot skrši pod teškim udarcima, šarke popucaše; vrata se naglo otvore. A Yussef vrisne.
Iz crnog zjapećeg ulaza zvijer sa zubima tigra, ili demon od krvi i mesa, nije iskočio. Ali
strahoviti smrad prokulja iznutra, u gotovo opipljivim valovima, i u navali, koja je potresala
um, kroz razjapljena vrata kao da prokulja krv i užas pade na njih. Obujmi Hassima i
neustrašivi starješina, uzalud se opirući gotovo neodredivom užasu, vrisne od iznenadnog,
nenaviklog straha, dok je njegova krivošija vitlala kroz ono što je bilo ništavno i nemoguće za
ozljediti, kao od zraka načinjeno, i on osjeti kako ga smrt i uništenje uzimaju pod svoje.
Yussef je vrištao kao izgubljena duša, ispuštajući ju-ju štap i pridruživši se svojim
drugovima, koji su kao ludi pojurili u džunglu, predvođeni svojim drečećim saveznicima.
Samo robovi nisu umakli, već su okovani čekali svoju propast, lelujavši od užasa. Kao u
deliriju noćne more Kane ugleda Hassima kako se ljulja, kao šaš na vjetru, dok je na njega
skakala divovska, pulsirajuća, crvena stvar, koja nije imala oblik, niti bila načinjena od
zemaljske tvari. Tada, kad začu krckanje zdrobljenih kostiju, a šeikovo tijelo savine se poput
slamke pod kopitom koje ga je gazilo, Englez raskide svoje uze u naglom trzaju i dohvati ju-
ju štap.
Hassim je bio srušen, zdrobljen i mrtav, ispružen poput pokidane igračke, slomljenih,
iskrivljenih udova, a crvena pulsirajuća stvar kretala je put Kanea, poput gustog oblaka krvi u
zraku, stalno mijenjajući oblik i formu, a ipak, na neki način, kao da je stajala na
monstruoznim nogama!
Kane osjeti kako mu hladni prsti straha kopaju po umu, ali se pribere i dižući drevni štap
udari svom svojom snagom u središte užasa. I on osjeti neimenovanu, nematerijalnu tvar kako
se odupire štapu. Gotovo ga zaguši ogavna provala bezbožnog smrada koji ispuni zrak, i
negdje u tamnim predjelima njegove duše svijesti bi prizvana neizdrživo užasna bezoblična
kataklizma, za koju je znao da je smrtni krik čudovišta. Jer srušilo se i umiralo mu je pod
nogama, njegov grimiz je polako blijedio, u valovima, poput dizanja i opadanja crvenih
valova na nekoj strašnoj obali. Kako je bljedilo bezglasni vrisak gubio se u kozmičkim
daljinama, kao da je izblijedio u neku drugu sferu, daleko izvan ljudskog saznanja.
Kane, zbunjen i sumnjičav, pogleda u bezobličnu, bezbojnu i gotovo nevidljivu masu
pred svojim stopalima, za koju je znao da je leš užasa, koja nestade u crnim sferama iz kojih
je došla i to samo jednim udarcem Solomonova štapa. Da, isti taj štap, Kane je znao, u rukama

107. je moćnih kraljeva i čarobnjaka u davno doba otjerao čudovište u ovaj čudni zatvor da čeka
priliku dok ga neuke ruke ponovno ne puste u svijet.
Dakle, stare priče su bile istinite i kralj Solomon je doista istjerao demone sa zapada i
zatočio ih na čudnim mjestima. Zašto ih je ostavio na životu? Zar je ljudska magija bila
preslaba u tim tamnim danima da sasvim porazi demone? Kane u čuđenju slegne ramenima.
Nije znao ništa o magiji, a ipak je ubio onoga koga je onaj drugi Solomon zatočio.
I Solomon Kane zadrhti, jer gledao je Život, koji nije bio Život koji je poznavao, i
izazvao je i svjedočio Smrti, koja nije bila Smrt koju je poznavao. Shvaćanje ga ponovno
obuze, kao i u prašnim dvoranama Atlantiđanskog Negarija, kako je u mrskim Planinama
mrtvih, kako je u Akaani - ljudski život je samo jedan u mnoštvu oblika postojanja, svjetovi
postoje unutar svjetova i više je nego samo jedna sfera postojanja. Planeta koju ljudi nazivaju
Zemljom vrti se kroz bezbrojne vjekove, Kane shvati, a kako se vrti i rađa Život, a živa bića
koja migolje po njoj, poput crva, nastaju kroz zlo i uništenje. Čovjek je sada dominantni crv;
zašto on u svom ponosu smatra da su on i njegovi pomoćnici prvi crvi - ili posljednji, koji će
vladati planetom punom života, za koji ne mogu ni pretpostaviti da postoji. On odmahne
glavom, začuđen zureći u drevni N'Longin dar, vidjevši naposljetku u njemu, ne samo
instrument crne magije, već mač dobrote i svjetlosti, protiv moći neljudskog zla, zauvijek. I
bio je potresen čudnim strahopoštovanjem, koje je graničilo sa strahom samim. Onda se sagne
nad tom stvari pred svojim stopalima, zadrhtavši kad je osjetio kako njena tvar prolazi kroz
njegove prste, kao pramen teške magle. On gurne štap pod njega i nekako ga pridigne te
podigne njenu masu natrag u mauzolej i zatvori vrata.
Onda zastane, zureći u čudno, iznakaženo Hassimovo tijelo, primjećujući kako je
umrljano smrdljivom sluzi i kako se već počelo raspadati. Ponovno zadrhti i tada ga naglo
tihi, prestrašeni glasovi trgnu iz njegovih usamljenih misli. Zatočenici su klečali pod drvećem
i promatrali ga, raširenih, strpljivih očiju. On se trgne iz svog čudnog raspoloženja. Od
raspadajućeg leša uze svoje pištolje, kamu i rapir, na brzinu ih brišući od sluzi koja je već
uspjela zahrđaviti čelik. Uze i veću količinu baruta i tanadi, koju su Arapi odbacili,
pomahnitalo bježeći. Znao je da se neće vratiti. Možda će umrijeti bježeći ili će se uspjeti
probiti mnogo kilometara kroz džunglu do obale; ali neće se okretati unatrag da se suoče s
užasom na toj strašnoj čistini.
Kane ode ubogim robovima i nakon ponešto napora, oslobodi ih. "Uzmite oružje koje su
ratnici ostavili u svojoj žurbi," reče, "i pođite kućama. Ovo je zlo mjesto. Vratite se u svoja
sela i ako Arapi ponovno dođu radije umrite u ruševinama svojih koliba, nego da postanete
robovi."
Htjedoše kleknuti i ljubiti mu stopala, ali im on, u tom općem kaosu, grubo zabrani. Dok
su se pripremali otići, jedan mu reče: "Gospodaru, što je s vama? Zar se nećete vratiti s nama?
Bit ćete naš kralj!"
Ali Kane odmahne glavom.
"Idem na istok," reče. I ljudi plemena mu se nakloniše i krenuše dugim putem prema
svojoj rodnoj zemlji. A Kane natovari na leđa štap, koji je bio žezlo faraona i Mojsija,
Solomona i bezimenih kraljeva Atlantide prije njih, i krene prema istoku, zastajući samo da
još jednom baci pogled na veliki mauzolej, koji je drugi Solomon izgradio tako davno, s
čudesnim umijećem, i koji je sada stajao taman i zauvijek tih, naspram zvijezda.

108. Mračan, zakrinkani heroj, puritanac Solomon Kane naoružan mačem, samokresom i ju-
ju štapom u potrazi za pravdom krvavo se osvećuje svima koji mu stanu na put. Putujući kroz
beskrajnu prašumu divlje Afrike u potrazi za svojim krvnim neprijateljem, uhvatit će se u
koštac s vampirskim kraljicama, kanibalima, beskrupuloznim pljačkašima ... samo kako bi
istjerao pravdu i osvetio nevine, tražeći vlastito iskupljenje i oprost ... iako pravovjeran,
spreman je napustiti svoja uvjerenja i vjeru u bijeloga Boga te prihvatiti moći crne Afrike i
voodoo magije kako bi ostvario svoju misiju ...
Solomon Kane Roberta E. Hovvarda, stvoritelja Conana, najkompleksniji je lik ovog
autora i po prvi put se predstavlja hrvatskom čitateljstvu.