Interpersonalna komunikacija, atribucija, opažanje,

1. Proces zaključivanja o tome šta su
uzroci ponašanja osobe koju opažamo.
Jelena Ćeha

2. Ljudi su uvijek nastojali razumjeti
okolinu i same sebe, kao i odrediti
uzroke nekih događaja i ponašanja.
Kako bismo zaključili zašto se ljudi
ponašaju tako kako se ponašaju moramo
se osloniti na jedan aspekt socijalne
percepcije – procese atribucije.
Kako stvaramo atribucije u svrhu
razumijevanja ponašanja neke osobe
tako stvaramo atribucije i o čitavoj grupi
ljudi kao i o nama samima.
Atribucijski procesi su procesi kojima se
ponašanje drugih ljudi ili samoga sebe
pripisuje bilo vanjskim, bilo unutrašnjim
faktorima.

3. Ocem atribucijske teorije smatra se
Fritz Heidar (1946/1958).
On je vjerovao da se i obični ljudi
ponašaju kao naučnici-amateri koji
pokušavaju razumjeti ponašanje drugih
ljudi povezujući djeliće informacija dok
ne dodju do razumnog objašnjenja.
Predložio je jednostavnu podjelu
objašnjenja koje ljudi daju na:
• Unutrašnje ili internalne atribucije
(stavovi, uvjerenja, osobine ličnosti i
druge karakteristike osobe čije
ponašanje objašnjavamo)
• vanjske ili eksternalne atribucije
(karakteristike situacije u kojoj je osoba
tj. podražaj koji je izazvao određeno
ponašanje)

4. U procesu atribucije moguće je razlikovati:
ANTECEDENTI ATRIBUCIJE POSLJEDICE
Informacije
Vjerovanja
Motivacija
Individualne razlike
Percipirani uzrok
Očekivanja
Emocije
Ponašanje
SVEOBUHVATNI MODEL ATRIBUCIJSKOG PROCESA (Kelley i Michela, 1980)

5. Ljudi su skloni dispozicijskim
atribucijama tj. pribjegavanju zaključka
da je ponašanje osobe prije posljedica
nekog aspekta njene ličnosti nego nekog
aspekta situacije.
To je osnovna atribucijska greška.
Jedan od razloga zbog kojeg se javlja
atribucijska greška je to što posmatrač
usmjerava svoju pažnju na izvođače dok
su im situacijski uzroci njegovog
ponašanja manje istaknuti ili čak
nepoznati.

6. Efekt reflektora javlja se kada ljudi
precjenjuju stepen u kojem drugi ljudi
primjećuju njihovo ponašanje i izgled.
Ovo pokazuje da su ljudi svjesni sklonosti
drugih ljudi da počine osnovnu
atribucijsku grešku.
Razlika izvođač-posmatrač je sklonost
da se ponašanje drugih vidi kao odraz
njihovih osobina dok se prilikom
objašnjavanja vlastitog ponašanja
oslanjamo na ulogu situacije. To je
posljedica toga što izvođači uočavaju
situaciju u kojoj se nalaze i koja ih
navodi na to ponašanje a posmatrači
opažaju samo ponašanje izvođača.

7. Stereotipi su dispozicijske atribucije i to
negativne.
Atribucije u vlastitu korist –
naglašavaju dispozicijske uzroke za
objašnjavanje vlastitog uspijeha i
okrivljuju situacijske uzroke za
neuspijeh.
Jedan razlog za atribuciju u vlastitu
korist je očuvanje samopoštovanja. Drugi
razlog je samoreprezentacijski – kako
bismo očuvali sliku kakvu drugi imaju o
nama.

8. U individualističkim kulturama ljudi se
odgajaju tako da preferiraju
dispozicijske atribucije nad situacijskim.
Za razliku od toga, kolektivističke
kulture naglašavaju pripadnost grupi,
međuzavisnost i konformisanje grupnim
normama.
Zbog toga su zapadnjaci skloniji počiniti
atribucijsku grešku nego istočnjaci.

9. Zapadnjaci su skloniji atribuciji u vlastitu
korist nego istočnjaci.
Obrambene atribucije, kao što je
vjerovanje u pravedan svijet, su češće u
kulturama u kojima postoje krajnosti u
bogatstvu i siromaštvu.
Efekt reflektora je češći među ljudima iz
individualističkih nego iz kolektivističkih
kultura.

10. U mnogim okolnostima ljudi nisu naročito
tačni u stvaranju zaključaka i atribuciji
uzroka, pogotovu u poređenju sa time
koliko misle da jesu.

11. Jedan razlog su osnovne atribucijske
greške, koje koristimo pri socijalnom
prosuđivanju.
Drugi razlog je u tome što se ljudi prilikom
zaključivanja mogu oslanjati na pogrešne
implicitne teorije ličnosti.

12. • Jedan razlog je to što obično vidimo
ljude u ograničenom broju situacija i
nikada nemamo priliku uvidjeti da su naši
zaključci pogrešni.
• Drugi razlog je to što ljudi stvaraju
unaprijed mišljenja o drugima i odnose se
prema njima na način koji dovodi do
ostvarivanja njihovih očekivanja.
• Treći razlog zbog kojeg ne uočavamo da
su naši zaključci pogrešni je taj što
primjećujemo da se mnogi ljudi slažu sa
nama – iako svi oni mogu griješiti.

13. Atribucijski pristup proizlazi iz kognitivne
socijalne psihologije, koja stavlja naglasak
na kognitivne procese kao medijatore
između situacije u kojoj se osoba nalazi i
njegovog ponašanja i djelovanja.
Umjesto da pasivno posmatraju šta se
oko njih događa, ljudi izvode značenja iz
ponašanja, zaključuju o uzrocima i
razlozima za opažene događaje,
zaključuju o karakteristikama ljudi
povezanih s’ tim događajima – konstruišu
svoj socijalni realitet.

14. Istina je da koliko god mislimo da smo u
pravu možemo da pravimo greške u
procjenjivanju osobina drugih osoba na
osnovu samo onoga što vidimo u tom
trenutku.
Postoje i motivisane ili egocentrične
pristrasnosti u zaključivanju koje mogu
uticati na tačnost percepcije sebe i drugih.
Zbog toga, nikada ne treba na osnovu
nepotpunih opažanja donositi konačne i
neoborive zaključke o osobinama drugih
ljudi.