1. Predavanje za Agenciju za odgoj i obrazovanje 24. - 26.08.2009. Požega Vukovar Pitomača ŠTO JE KREATIVNOST? Kreativnost je: osobina ličnosti (kombinacija misli, motivacije i karakteristika ličnosti) + proces (poseban način procesiranja informacija – divergentno mišljenje) + produkt ( ono što stvara kreativna osoba koja misli na kreativni način) + persuazija ( kreativna osoba mora uvjeriti u vrijednost vlastitog kreativnog produkta) = Kreativnost se može definirati kao osobina osobe koja kontinuirano stvara ideje ili produkte koji su originalni, vrijedni ili primjenjivi, a koje sam pojedinac i društvo smatraju kreativnima. KAKO PREPOZNATI DA SE U RAZREDU ZBIVA KREATIVNOST? Psiholog E. P. Torrance navodi nekoliko znakova koji upućuju da se u razredu zbiva kreativnost: visoka motivacija pozornost znatiželja koncentracija uspješnost Učitelji vrlo dobro primjećuju koje teme i kakav način podučavanja izazivaju ovakve reakcije učenika. Najčešće se radi o području za koje sam učitelj iskazuje interes ili je spreman uložiti dodatni trud. Uvijek trebamo imati na umu da kreativno podučavanje olakšava zapamćivanje i osigurava bolji školski uspjeh djece. KAKO STVORITI UVJETE ZA KREATIVNO UČENJE? podržavajte i nagrađujte neobične ideje i odgovore učenika; iskoristite neuspjeh kao poduku razmotrivši gdje su i kakve greške (zašto smo ovdje baš tako pogriješili?), prilagodite se interesima i idejama učenika kada je to moguće; dopustite učeniku vrijeme za razmišljanje i razvoj ideje – ne pojavljuje se sva kreativnost trenutno ili spontano; stvorite klimu uzajamnog poštovanja između učenika te između učenika i vas, budite svjesni mnogih faceta kreativnosti: verbalni odgovori, pisani odgovori u prozi i poeziji, crteži, dijagrami... slušajte i smijte se s učenicima – sigurna i topla klima osigurava slobodu u istraživačkom mišljenju; dopustite svakome uključivanje podržavanjem različitih ideja i rješenja jednog problema – koliko djece – toliko ideja! sjetite se da kreativnost uključuje i analizu i procjenu – analizirajte rješenja, tražite dobre i loše strane svakog osmislite vlastite razredne kreativne projekte (panoe, diskusije, posjete, interpretacije, izložbe, demonstracije...) KAKO POTICATI KREATIVNOST U RAZREDU? osigurajte uvodno iskustvo (primjer iz života) kao način za zainteresirati učenike o problemu, konceptu, situaciji ili ideji; koristite humor (Znate li kakav zgodni vic o temi na kojoj radite?); osigurajte učenicima materijale kojima mogu manipulirati ili koje mogu istraživati (zanimljive časopise, knjige, predmete, i sl.); osigurajte izvore informacija (Je li naša školska knjižnica jedino mjesto na svijetu na kojem možeš dobiti info?); priskrbite materijale i pribor koji će pobuditi interes učenika; osigurajte vrijeme za raspravu, eksperimentiranje, neuspjehe i uspjehe; osigurajte vodstvo, ohrabrenje i podršku za učeničke ideje, hipoteze i projekte; nagradite i ohrabrite prihvatljive strategije rješavanja problema. ŠKOLA I KREATIVNOST – MEĐUSOBNA SURADNJA ILI PODMETANJE NOGU? Jedan od izuzetno važnih ciljeva školovanja jest razvoj društvenom kontekstu prilagođenih osoba spremnih tim istim kontekstom upravljati te ga mijenjati ukoliko ga procijene neprimjerenim, zastarjelim ili neučinkovitim. Naravno, svaka promjena, na osobnom ili širem planu, jest produkt. Kreativna produktivnost je stvarati promjene koje su originalne, vrijedne i primjenjive. Međutim, promjene općenito stvaraju uznemirenja. Iskazuje li ustaljena struktura škole toleranciju za kreativnu produktivnost (uznemirenja) najmlađih? Fasko (2000-2001) u uvodnom dijelu svog članka Education and creativity navodi zabrinutost poznatog psihologa Guilforda zašto škole ne stvaraju više kreativnh osoba. Ovo je važno pitanje za sve uposlene u školskom sustavu. Problemi kreativnosti u obrazovnom kontekstu su beskrajni a raspon istraživanja svakim se danom povećava. Početkom 1900-ih psiholozi su konstruiravši testove inteligencije napravili veliki korak u prilagođavanju odgojno-obrazovnih postupaka djetetovim potrebama. Tradicionalni testovi inteligencije su zasićeni zadacima koji zahtijevaju kogniciju, pamćenje i konvergentno mišljenje (davanje jednog točnog odgovora). Takvi testovi su vrlo uspješni u predviđanju školskog uspjeha, odnosno, kad se djecu poučava autoritetom, ovo su tražene sposobnosti (Torrance, 1962). No, škole se mijenjaju, i konvergentna inteligencija ustupa vladajuće mjesto u korist razvijenosti drugih sposobnosti, primarno socijalne i kreativne domene. Školski sustav i zahtjevi s početka dvadesetog stoljeća i njima prilagođeni testovi, zahtijevaju prilagodbu. Je li učeničku uspješnost prikladno shvaćati kroz okvir (konvergentne) školske ocjene? O podmetanju nogu – Škola na potezu. S obzirom da su školske ocjene naklonjenije učenicima razvijenih konvergentnih intelektualnih sposobnosti i socijalnih interesa, mogli bismo se uhvatiti u klopku iskorijenjivanja izuzetno poželjnih divergentnih sposobnosti iz učeničke populacije, uz to veću šansu što je dijete dulje izloženo takvoj vrsti pristrane selekcije (prelazak u srednju školu ili fakultet na osnovi prosjeka ocjena). Zanimljivo je da shvaćanja učitelja što točno predstavlja kreativnost nisu uvijek u skladu s definicijama koje se općenito koriste pri njenom istraživanju. Westby i Dawson (1995; prema Hoff i Carlsson, 2002) navode da najmanje polovica učitelja u njihovom ispitivanju ne smatra kreativnom osobinu kao što je divergentno mišljenje. Divergentno mišljenje je element u osnovi kreativnog ponašanja, odnosno sposobnost davati brojne različite odgovore, a ne jedan prethodno dogovoreni, na postavljeno pitanje. Ako učitelji ne prepoznaju kreativnost, sigurno je da je ne mogu ohrabrivati. Moguće je da ne znajući gase kreativno ponašanje uzrokujući da se kreativni učenici osjećaju manje samopouzdano. Osobina kreativne djece – živa mašta – lako se može interpretirati kao poteškoće koncentracije. Postoje i slučajevi kreativne djece koja su pogrešno dijagnosticirana kao Poremećaj pažnje s hiperaktivnošću. Niska tolerancija na dosadu i visoka razina energije se često koriste za opisati kreativno dijete ali su također simptomi gore navedenog poremećaja. Kakvo dijete zapravo odgovara trenutnoj prosječnoj školi? Postoji visoko slaganje da učitelji visoko preferiraju djecu koja su poslušna, tiha i pažljiva na satu (Westby i Dawson, 1995) i djecu koja su visoko inteligentna (Getzels i Jackson, 1962). Ovo su karakteristike “idealnog djeteta”, u odnosu na visoko kreativnu djecu koja su često nemirna, zaokupljena svojim idejama, koja prekidaju tijek nastave kako bi izložila svoja gledišta, postavila pitanja i zabavljala kolege. Prateći ovaj nalaz, kreativna djeca su obično percipirana popularnijom od strane vršnjaka nego od strane učitelja, premda se najkreativnoj djeci obično ne priznaje najveći doprinos u situaciji produkcije ideja iako objektivno daju najveći doprinos ukupnoj količini produciranih ideja. Zašto je to tako najlakše je odgovoriti opažanjem već navedenih ponašanja najkreativnije djece koja često ne surađuju dobro s drugom djecom, iznose svoje ideje bez čekanja na svoj red, ne vole nametnuti red, dominantna su i okupirana samostalnom aktivnošću, što ih ne stavlja na popularna mjesta u sociometrijskim mjerenjima (Torrance, 1967). Lako je prepoznati iz ovih ponašanja rano postojanje distinktivnih crta koje karakteriziraju visoko kreativne osobe – samodostatnost i preferenciju samostalnog rada. Naravno, griješili bi kada bi na miru ostavili ovako oslikanu, s obzirom na poželjnost društvenosti i konformizma, prilično negativnu sliku kreativnog djeteta. Kreativnost zapravo pruža dobru osnovu za ostvarivanje kvalitetnih socijalnih odnosa jer uključuje sposobnost sagledavanja i rješavanja problema te dobrog nošenja sa stresom. O podmetanju nogu – Kreativnost na potezu. Rezultati istraživanja Carson i sur. (1994) o kreativnom mišljenju kao prediktoru odgovora na stres i sposobnosti suočavanja kod školske djece od 9 – 12 godina potvrđuju korisnost kreativnosti. Sposobnosti kreativnog mišljenja ne samo da olakšavaju učinkovite vještine suočavanja, već nesposobnost misliti fluentnije, fleksibilnije i originalnije i otvorenog uma, može povećati vjerojatnost pojave problematičnih odgovora na stres kod djece. Jedna od figuralnih mjera kreativnog mišljenja – otpornost preuranjenim zaključcima/zatvaranju – se pokazala najsnažnijim prediktorom učinkovitog suočavanja (dobrog nošenja sa stresom u školi). Sposobnost biti otvorenog uma, ne suditi i ne donositi preuranjene zaključke o ljudima, situacijama i problemima može biti značajan faktor uspješnog nošenja sa stresom svakodnevnog života. Znate li za strip Calvin i Hobbes? Imaginarni tigar-prijatelj vrlo kreativnog dječaka? Rezultati istraživanja Seiffge-Krenke (1997) na djeci od 12 – 17 godina o imaginarnim prijateljima potvrđuju da takav prijatelj kod djece nije znak egocentrične orijentacije i ni u kojem slučaju znak lošije socijalne prilagodbe ili zamjena za druge pouzdane partnere kao što su obiteljski članovi ili prijatelji. Socijalno kompetentni i kreativni adolescenti s dobrim sposobnostima suočavanja su bili posebice skloni stvoriti takvog posebnog prijatelja. Sklonost maštanju i sanjarenju, kao što je već bilo riječi, može imati i drugo ime – nepažnja. Necka (1999) navodi rezultate dva eksperimenta u kojem su studenti ispitani baterijom testova kreativnosti i kompjuteriziranim zadatkom selektivne pažnje. Rezultati pokazuju da je kreativnost, shvaćena kao sposobnost divergentnog mišljenja i intrinzična motivacija a ne izuzetno postignuće, povezana s lošijim funkcioniranjem filtera pažnje. Kreativni pojedinci pokazuju sniženu učinkovitost u zadatku selektivne pažnje, pogotovo ako se radi o teškom zadatku. S druge strane, lošije funkcioniranje filtera pažnje pomaže takvim pojedincima pri rješavanju složenih životnih problema uzeti u obzir neke naizgled nevažne, udaljene ili originalne dijelove informacija u procesu rješavanja problema. Na ovaj način, nesposobnost isključiti nevažne podatke može pokazivati jasne povoljne učinke na kreativne pothvate u stvarnom životu. Kreativni su zadaci prilično složeni te stoga ovise o paralelnom procesiranju informacija koje izgleda nemoguće bez širokog raspona pažnje. Kreativnost djeluje povezana s ekstenzivnom pažnjom (difuznom i širokog raspona), a ne s intenzivnom pažnjom (uskom i fokusiranom) kakvoj se obilato daje prednost u školi. O pružanju noge pomirbe – Škola i tehnike kreativnog mišljenja. Torrance (1961; prema Parnes, 1963, u Vernon, 1970) navodi: Područje koje je možda najviše obećavajuće, ako nas zanima što je moguće učiniti kako bi se ohrabrilo razvijanje kreativnog talenta, je eksperimentiranje s postupcima podučavanja koji će potaknuti učenike samostalno misliti, testirati svoje ideje i komunicirati ih drugima. Kako se škole mijenjaju, vjerojatno je za očekivati smanjenje prediktivne moći testova konvergentne inteligencije, u korist razvijenosti drugih sposobnosti, primarno socijalne i kreativne domene. Srdačno pozdravljam recentna izdanja udžbenika/vježbenica/radionica za učitelje u kojima se u osnovi, doduše stidljivo, naziru tehnike kreativnog mišljenja. Tehnike kreativnog mišljenja je moguće podijeliti u dvije grupe. Prva se grupa odnosi na tehnike koje ciljaju rješavati konkretni zadatak prikladnom manipulacijom, metodama, trikovima itd. Druga se grupa odnosi na razvijanje kreativnih sposobnosti pojedinaca i timova. Prva se grupa naziva kreativno rješavanje problema a druga trening kreativnosti. Naravno, treba upozoriti da svaka na rješavanje problema usmjerena tehnika ima svoj aspekt treninga jer osoba istovremeno usvaja određenu količinu znanja o kreativnosti i vještinu primjene tehnike. Ova je logika u pozadini podučavanja djece i odraslih tehnikama kreativnog mišljenja odnosno poticanja kreativnosti. Naravno, ni najlucidniji postupci namijenjeni poticanju kreativnog mišljenja neće stvoriti zapaženi produkt ako djeca prije svega ne usvoje znanje. Ovo je jedna, ali ne jedina ili najvažnija od zadaća škole. Kako je znanje važno za kreativnost? Naprimjer: Bez znanja teško je prepoznati probleme ili razumjeti prirodu tih problema Znanje sprečava otkrivati već otkriveno Znanje omogućuje zauzimanje stava neslaganja, udaljavanje od trenutačnog stava i uvođenje novosti Znanje omogućuje proizvesti visoko kvalitetan produkt što je važno za učinkovito
prodavanje
ideje Znanje omogućuje iskoristiti slučajne pojave kao izvore ideja Znanje pomaže usmjeriti svoje kognitivne resurse na procesiranje novih ideja jer su osnove već poznate (Lubart, 1994). Konačno, poznati psiholog Torrance E. P. koji je cijeli život posvetio proučavanju kreativnosti smatra da kako bismo adekvatno poticali kreativnost možemo na sebe u odnosu na kreativnog pojedinca preuzeti 6 uloga: Osiguravati
sklonište
(biti uz dijete, razumjeti i zaštititi ga od neumjesne kritike) Biti sponzor ili mentor Pomoći mu/joj razumjeti svoju divergentnost Dopustiti mu/joj komuniciranje ideja Pobrinuti se da se prepozna njegov/njezin kreativni talent Pomoći roditeljima i drugima kako bi ga/ju razumjeli U Osijeku, 24.08.2009.