2. Govoreći o odgojno – obrazovnim
vrijednostima NOK (Nacionalni okvirni
kurikulum) ističe, kako u odgojno –
obrazovnom sustavu trebaju biti
zastupljene temeljne vrijednosti.
Stavljajući pritom osobiti naglasak na,
znanje, solidarnost, identitet i
odgovornost.
3. Vrijednosti osmišljavaju ljudski život.
One su bitne sastavnice svakog
autentičnog ljudskog odgoja. Bez jasne
svrhe i vrijednosti odgojna djelatnost
ostaje bez perspektive, dezorijentirana i
nemoćna. Odgojna pitanja u
suvremenom svijetu sve više postaju
pitanja života i smrti. Nitko više ne
niječe postojanje moralne krize. Ali,
jednako tako, nitko ništa ne poduzima.
4. U ovom izlaganju biti će govora o četiri spomenute vrednote
i to s različitih kutova gledišta:
1. I d e n t i t e t
Stvaranje identiteta kroz »Životni obiteljski ciklus»
2. Z n a n j e
Racionalna – emocionalna – duhovna inteligencija
3. S o l i d a r n o s t
Suživot sa stigmatiziranim skupinama u društvu
4. O d g o v o r n o s t
Socijalni pastoral
5. 1. I d e n t i t e t
Stvaranje identiteta kroz »Životni obiteljski ciklus»
1. Rođenje
Dijete samim rođenjem i dolaskom na svijet, stvara
neki svoj prostor i klimu, ali se i rađa u određenu
situaciju koja može biti više ili manje pogodna za
razvoj. Tako možemo reći da se dijete rađa u
različite vrste prostora (emocionalni i psihološki
prostor), koji se međusobno razlikuje i po kvaliteti i
po kvantiteti.
6. a. Dijete se može roditi, da bi popunilo
preveliki prostor među partnerima ili da bi
popunilo vacum nastao gubitkom druge voljene
osobe (oca, majke, djeteta). Dijete se također može
roditi da bi pomoglo premostiti teškoće procesa
separacije od primarne obitelji. Može se
pretpostaviti da će to dijete koje već od samog
rođenja ima u obitelji tako značajnu funkciju i
poziciju i dalje tijekom svoga razvoja biti u fokusu
pažnje. Tako će svaka pa i normalna promjena
tijekom razvoja djeteta postati čvorni moment na
kojem se potresa konstrukcija obiteljske zajednice.
7. b. Dijete se može roditi u drugu krajnost kada u
obitelji nema mjesta za njega, jer su roditelji u čvrstoj
prijanjajućoj simbiotskoj vezi ili bilo jedan bilo drugi nisu
obavili emocionalnu separaciju od svojih roditelja. U toj
situaciji dijete ili ostaje po strani s minimum njege potrebno
za razvoj ili razbija jednu od simbiotskih veza i formira
novu, najčešće s majkom. U takvoj situaciji otac je najčešće
gurnut na periferiju a majka sa djetetom formira
omnipotentni sistem. Prostor «predviđen» za dijete može biti
zauzet i nekim drugim sadržajima i interesima u koje su
partneri emocionalno investirali, kao što su npr. sadržaji
vezani uz profesiju. Također prostor može biti ispunjen
zaokupljenošću i brigom za bolesne roditelje.
8. c. Većina se djece ipak rađa između te dvije krajnosti u
situaciji u kojoj je jedna normalna količina pažnje, ljubavi,
brige i njege sasvim dovoljna. Osnovni preduvjet za taj
dovoljno veliki prostor za dijete, je određeni stupanj,
emocionalne zrelosti i samostalnosti u odnosu na vlastite
roditelje, kao i dovoljna količina samopoštovanja i
samopouzdanja, koje može izdržati to da nema stalnu
potvrdu na profesionalnom polju. Dakle ne stapanje (mi smo
jedno), ne distanca (svaki za sebe) nego intimnost, koja
predstavlja sposobnost da se tolerira i prihvaća različitost
onog drugog. Takav odnos intimnosti, partnera – mladih
roditelja osnovni je preduvjet za uspješno prilagođavanje na
sve promjene koje roditeljstvo unosi u život para i šire
obitelji.
9. Svako novo dijete u obitelji obogaćuje subgrupu s
iskustvom života s vršnjacima i smanjuje pritisak i
očekivanja roditelja od jednog djeteta. Briga za mlađu i
slušanje starije braće, rivalitet i ljubomora su iskustva koja
se stječu unutar dječje subgrupe i obogaćuju dječje iskustvo.
Međusobna kompetencija djece ovisi o tome koliko je
roditelj na raspolaganju djeci a i o tome kako se roditelji
odnose prema svakom djetetu. Obitelj koja podstiče
izjednačavanje u pravima i obvezama između djece i
roditelja podstiču nesigurnost i rivalitet. Ako u obitelji ne
postoji nitko tko ima autoritet i odgovornost veću od djece,
djeca gube osjećaj oslonca, jer se ne zna tko je dijete a tko
odrasli. A opet ako dijete ima privilegije odraslog neće s
velikim oduševljenjem pozdraviti dolazak drugog djeteta
koje predstavlja opasnost za njegovu poziciju.
10. 2. Adolescencija – elementarna nepogoda koja se
manje-više dešava svim obiteljima od onoga časa
kad se u prvom djetetu u obitelji počinje odvijati
hormonalna bura, s kojom počinje odrastanje i
sazrijevanje organizma. Adolescentna bura koju
obitelj proživljava zajedno sa svojim adolescentom
može varirati od obitelji do obitelji i biti vrlo
različita u svojoj pojavnosti i intenzitetu, a da još
uvijek ostane u granicama «normalnoga». Međutim
da bi se to zaključilo, koji puta treba čekati da
najjači naleti adolescentne nepogode malo jenjaju,
jer se tek tada može procijeniti kako je obiteljski
brod prošao kroz neveru.
11. Adolescencija je najjači test fleksibilnosti
obiteljske organizacije. Sve tri generacije (djeca,
roditelji i stariji) imaju specifične i zahtjevne
zadatke kako u odnosu na svoj vlastiti razvoj tako i
u odnosu na razvoj međusobnih odnosa koji
zahtjeva korijenitu promjenu strukture tih istih
odnosa.
U svom individualnom razvoju ima cijeli niz
zadataka koje mora savladati kako bi stupio u svijet
odraslih, zrelih ljudi. Suština procesa u
adolescenciji je ubrzano fizičko i psihičko
sazrijevanje.
12. Zadaci:
- usklađivanje fizičkog i emocionalnog razvoja
- balansiranje kognitivne i emocionalne
maturacije
- hvatanje u koštac s nesrazmjerom između
znatiželje i potrebe za novim spoznajama,
istraživanjem svijeta oko sebe i stalno prisutnog
osjećaja nesigurnosti i sumnje u vlastite sposobnosti
13. Adolescent se mora suočiti s vlastitim
zbunjujućim kontradiktornim potrebama kao
što su:
- čežnja da se «ode» iz obitelji i tuga što ih se
ostavlja
- potreba da se obiteljske vrednote stave na
kušnju i sruše i potreba da se ostane lojalan obitelji
- potreba da se oslobodi roditeljskoga utjecaja i
silne potrebe da se na roditelje nasloni
- potrebe za ljubavnom vezom i jakog straha
od povrede
14. Izlaz iz takvih zbunjujućih osjećaja adolescent
često nalazi u pretjerivanju:
- bilo da se izloži stimulacijama ili da se od
njih pobjegne
- bilo da se utopi i izgubi u grupi ili da se bude
svoj i jedinstven
- bilo da se očajnički nastoji osamostaliti ili da
se ostane ovisan
15. 3. Faza mlade osobe – djevojke ili mladića
(Razdoblje «između obitelji»)
Karakteristike vezane uz razdoblje «između
obitelji» (međugeneracijski prostor i povezanost)
odražava se u sferi:
a. Emocionalnih odnosa: najmoćnija i
neprestano prisutna kategorija. Reflektira se kroz
utjecaj roditeljske generacije na životne izbore
djece. Mogu biti u skladu ili u opoziciji s modelom
roditeljskog načina života.
16. b. Financijskih odnosa: novac u ovom razdoblju
može značiti ozbiljnu potporu (financiranje studija)
ili pokrivati nesposobnost mlade osobe, da se uhvati
u koštac sa zahtjevima odgovornog života. Također
može biti sredstvo koje služi kao zamjena za
emocionalno davanje i primanje.
17. c. Funkcionalnih odnosa: ti se odnosi
reflektiraju ovisnosti jedne generacije o drugoj. U
ovom razdoblju prestaje polako ovisnost djece o
roditeljima, a pojačava se ovisnost starih o srednjoj
generaciji. Roditelji mogu biti i dalje pretjerano
funkcionalni i onemogućiti mladu osobu da
preuzme odgovornost za sebe (financijsko
potpomaganje, vađenje iz problema, spašavanje u
krizama).
18. Promjene vezane za individualni razvoj mladića ili
djevojke:
- razvijanje samopouzdanja: razumijevanje
sebe i svojih postupaka (što i kako činiti)
- razvijanje znanja o tome tko su u odnosu na
druge s kojima su u interakciji (roditelji, braća i
sestre, vršnjaci)
- TKO SAM, ŠTO SAM, KOJE JE MOJE
MJESTO U SVIJETU U KOJEM ŽIVIM
- Razvijanje jedne i druge spoznajne razine
vodi u emocionalno osamostaljivanje mlade osobe.
19. Zadaci mlade osobe, koji su uvjeti za ulazak u svijet
odraslih
a. Emocionalno osamostaljivanje znači, da je mlada
osoba integrirala svjetonazor svojeg obiteljskog sustava ali i
kritičnost prema njemu u skladu sa svojim potrebama i
slikom o sebi. To ujedno znači da postupci pri odabiru
zvanja, partnera i bilo koja odluka u životu nisu uvjetovani
nekritičnim prihvaćanjem ili nekritičnim apsolutnim
odbijanjem svega što obitelj vrednuje, nego su promišljeni i
odvagnuti u skladu s vlastitom projekcijom budućnosti.
Emocionalno osamostaljivanje je preduvjet uspješnog zrelog
odabira kako partnera tako i zvanja i zanimanja, što
predstavlja osnovu za pun i sadržajan život u odraslom
razdoblju.
20. b. Procesi izbora zanimanja, školovanja i
pronalaženja zaposlenja, usko su povezani s
emocionalnim osamostaljivanjem te teku
usporedno. O tome koliko mlada osoba ima osjećaj
samostalnosti i samopouzdanja ovisit će da li će
birati buduće zanimanje na osnovu svoga interesa i
svojih sposobnosti ili će ići (makar i nesvjesno) za
time da ispuni roditeljska očekivanja ili ih odbaciti.
c. Izbor partnera, je u tolikoj mjeri osoban u
kolikoj je mlada osoba odvojena i neovisna od
roditeljskih figura.
21. 2. Z n a n j e
Racionalna – emocionalna – duhovna
inteligencija
U posljednje vrijeme govori se o deset različitih
inteligencija, među njima se nalaze emocionalna,
racionalna, duhovna, moralna, interpersonalna...
Ovdije ćemo govorit o tri osnovne inteligencije, a
to su: racionalna, emocionalna i duhovna.
22. Racionalna inteligencija (IQ)
Racionalna inteligencija se počela sustavno
proučavati početkom dvadesetog stoljeća.
Racionalna inteligencija je talentiranost za
matematičke, tehničke i mehaničke zadatke.
Pomoću nje učimo pravila i slijedimo ih bez
pogreške. Psiholozi su osmislili testove za njezino
mjerenje i tako se počelo svrstavati ljude prema
razini inteligencija, nazvanom kvocijent
inteligencije ili IQ. Prema tim ispitivanjima osoba
je inteligentija što ima veći IQ. Freud je taj
racionalni um nazvao ego.
23. Ona se odnosi na znanje koje djeca stječu u
školi. To je vrsta razmišljanja koja nas uči
korake koje trebamo koristiti kako bismo
došli do cilja, tj. ona nas uči kako doći do
cilja. Računala imaju visoki IQ, njima su
poznata pravila i oni ih slijede. No, ako
računalo dobije naredbu za koju nije
programirano, javit će nam da je to
nemoguće. Računala rade u nizu, tj. serijski.
Oni korak po korak izvršavaju našu naredbu.
24. Ta nas inteligencija uči igrati po pravilima,
ali ako se pravila igranja promijene,
razmišljanje u nizu ili IQ se slama. Prednost
IQ-a je u tome što je ona precizna i
pouzdana. Racionalna inteligencija
provjerava se standardnim IQ testovima.
Jedan od pokazatelja visokog IQ-a su visoke
ocjene.
25. Emocionalna inteligencija (EQ)
Emocionalna inteligencija se odnosi na
čovjekovu sposobnost da vlada emocijama,
da iščitava tuđe skrivene osjećaje, da
razumije ljude, da održava odnose s ljudima
u miru. Odnose se na sposobnost
razumijevanja vlastitih, odnosno tuđih,
emocionalnih i mentalnih stanja. To je
inteligencija pomoću koje se rješavaju
mnoge zadaće koje IQ ni ne zapaža.
26. Potvrđeno je da IQ čini tek 20% faktora koji
određuju životni uspjeh, a to znači da je 80%
ostavljeno ostalim utjecajima. Životinje
imaju visoki EQ, one osjećaju situaciju u
kojoj se nalaze i kako treba reagirati. Freud
je to vezao uz id, i tu govori o emocijama,
instinktima, nesvjesnom.
27. To je asocijativno razmišljanje koje nas uči
da prepoznajemo svoje osjećaje i da vidimo
kako tijelo reagira pod utjecajem osjećaja.
Ono nam omogućava vezu između osjećaja i
tijela. Za razliku od živčanih traktova (IQ),
koji su podložni pravilima i strogo
programirani pa ne mogu učiti na nov način,
živčani spletovi (EQ) imaju mogućnost
učenja pod utjecajem iskustva.
28. Kroz ovu inteligenciju dopuštamo da nas
iskustvo uči i mijenja. Kad učimo voziti
bicikl, one pokrete zbog kojih smo pali i
udarili se, izbjegavat ćemo i tražiti nov način
da savladamo određenu vještinu. EQ nam
pomaže da naučimo motoričke vještine, da
pamtimo lica, mirise i osjećaje.
29. Serijska računala su primjer IQ-a i ona ne
mogu učiti. Paralelna računala primjer su
EQ-a. Serijsko računalo ne može raditi ako je
jedna veza u komunikacijskom lancu
zakočena. Paralelna računala su bolja jer ako
se određeni dio ošteti, paralelni spojevi
preuzimaju posao oštećenih dijelova.
Paralelna računala rade na principu pokušaja
i pogrešaka. Takva računala danas se koriste
za prepoznavanje rukopisa, lica, otisaka.
30. Prednost EQ-a jest to što omogućuje učenje
kroz iskustvo, ali nedostatak je to što je
učenje sporo i neprecizno. Potvrđeno je da
EQ čini tek 20% faktora koji određuju
životni uspjeh, a ostalih 80% ostavljen je
ostalim utjecajima.
31. Duhovna inteligencija (SQ)
Duhovna inteligencija je inteligencija kojom
pristupamo problemu smisla i životnih
vrijednosti. Pomoću te inteligencije svoje
postupke i svoj život stavljamo u širi, bogatiji
i smisleni kontekst. To je inteligencija kojom
procjenjujemo da li je određeni postupak ili
životni put sadržajniji od drugog. Ona je
podloga za pravilno djelovanje IQ i EQ.
32. IQ nam pomaže da naučimo određena pravila. Moja
EQ mi omogućava da doživim situaciju u kojoj se
nalazim i da djelujem unutar granica te situacije, tj.
da dopustim da me situacija vodi, a moja SQ mi
omogućava da postavim pitanje da li uopće želim
biti u toj situaciji. Ne bih li radije promijenila
situaciju i stvorila bolju? Ona od mene traži da
postavim pitanje: zašto ta pravila postoje? Ona me
uči da postojeća pravila mogu promijeniti, a to ne
znaju ni računala ni životinje.
33. Ljudi su u suštini duhovna bića jer postavljaju
pitanja: tko sam ja, koji je smisao mog života, koji
je smisao patnje, odakle sam, kamo idem... Uz sva
svojstva koja posjeduje, čovjek ima i
egzistencijalno-duhovnu komponentu. Danas se
potenciraju sve čovjekove sposobnosti koje se
mogu izmjeriti, ali čovjek nosi u sebi nešto što ne
možemo izmjeriti niti ćemo to ikada moći. To je
njegova duhovna komponenta, tj. duhovna
inteligencija.
34. Pojam duh dolazi od hebrejske riječi "ruah", latinski
je to "spiritus". Naime, SQ je kratica od spiritual
intelligence. Duh se smatra pokretačkim ili
životnim principom koji udahnjuje život. Život nije
nešto što možemo uhvatiti, našim je očima to
nevidljivo, ali oči duha jasno vide i spoznaju.
Biblija kaže da je Bog nakon što je stvorio čovjeka
u njega udahnuo svoj duh (Post 2,7). Po tom duhu
mi stvaramo, oživljujemo i pokrećemo svijet. Taj je
duh "sveti nemir" koji nas stalno pokreće da
napravimo nešto novo i još bolje za buduće
generacije.
35. SQ je nešto što nam je zajedničko bez obzira
na rasu, dob, spol i religiju. Ona je kao jezik
kojim svi pričamo. SQ nas je "programirala"
da budemo takvi kakvi jesmo, ali ona nam
daje potencijal za reprogramiranje. Pomoću
nje možemo rasti, preobražavati se i širiti
svoje potencijale. SQ nam pomaže u
rješavanju egzistencijalnih problema.
36. Ona daje "dublji" smisao našoj životnoj
borbi. Na nju se možemo osloniti kad se
hvatamo u koštac s problemom dobra i zla,
života i smrti, s dubljim uzrocima patnje i
očaja. Na racionalnoj razini mi te probleme
pokušavamo otjerati od sebe, a na duhovnoj
razini kada se s tim suočimo, otkrivamo ono
što već dugo u nama podsvjesno živi.
37. Važno je naglasiti da naša SQ ne ovisi o religioznosti. Osoba
može biti duhovno inteligentna bez obzira na to pripada li
nekoj religiji ili ne. Ako živi u skladu sa sobom, ljudima i
prirodom, osoba ima visoki SQ. Isto tako osoba može biti
duhovno tupa, a vršiti obrede svoje religije. Primjer su ljudi
koje u crkvi zovemo "tradicionalistima". Oni idu na misu
nedjeljom, a ostatak tjedna žive kao da nikad nisu čuli za
Boga, Crkvu i moral. Te osobe nisu integrirale i apsorbirale
blago koje im Crkva nudi i zato su duhovno zaostali.
Njihova religija im nudi "lijek" za probleme njihova života,
ali ako ga ne popiju, lijek ne može djelovati. Dakle, religija
može pomoći razvoju SQ-a, ali i ne mora, to ovisi o osobi.
38. 3. S o l i d a r n o s t
Suživot sa stigmatiziranim skupinama u društvu
Pojam solidarnost je višeznačan, a njegovo značenje u
suvremenom svijetu postaje sve važnijim. Iako se sam
pojam solidarnosti (francuski solidaire, solidarité) pojavio
na prijelazu 18. u 19. stoljeće, pojavom globalizacije i
velikim društveno – gospodarskim promjenama krajem 20.
stoljeća, koje su uzdrmale dotadašnju socijalnu državu,
solidarnost na početku 21. stoljeća dobiva sve više na
značenju. Ona sve više poprima antropološko i etičko
značenje. Na suživot u društvu se sve manje gleda kao na
puku obvezu, a sve više kao na zahtjev koji je upisan u
samu narav čovjeka koji se treba utjeloviti u solidarno
ponašanje.
39. U kršćanskoj perspektivi solidarnost dobiva dublje
značenje, što znači da dobiva teologalnu vrijednost.
Čovjek kao «slika Božja» postaje biće u relaciji
kojega Bog odabire i postavlja ga u relaciju sa
sobom. Povijest spasenja postaje «povijest potpune
objave Boga koji je solidaran s ljudskim rodom.»
Stvaranje i savez određuju odnos između Boga i
čovjeka u znak solidarnosti koja uključuje ljudsku
odgovornost i otvaranje pravoj suradnji. Takva
solidarnost postaje model ljudskih odnosa koji se
ostvaruju u svakodnevnom radu i životu.
40. Vjernik, koji po sakramentu krštenja postaje
dionikom božanske ljubavi, ima zadatak da tu
ljubav učini vidljivom u svojoj životnoj sredini.
Tako solidarnost postaje etički zahtjev koji u sebi
bitno sjedinjuje pravednost i ljubav prema drugome.
Na taj se način ona pretače u ljubav u kojoj nalazi
svoje najizravnije očitovanje Zanimanje za temu
solidarnosti od kraja 20 st., u našem društvu je u
znatnom porastu.
41. Međutim situacija na terene je često puta
sasvim nešto drugo, - paradoksalni obrat,
uporan poziv na solidarnost postao je obrnuto
razmjeran stvarnoj praksi te vrednote u
životu ljudi - a napose kada se radi o
određenim skupinama koje uz to prati i
stigmatiziranosti, kao što su psihički
bolesnici i beskućnici. Je li to rezultat kriza
ideologijâ, što ima za posljedicu snažno
usredotočenje pojedinca na samoga sebe i na
svoje probleme, teško je reći
42. Riječ stigma dolazi iz grčkog jezika i označava
ubod, žig, znamen. U prenesenom značenju
najčešće ima negativnu konotaciju, ljaga, sramota,
ruglo. Biti stigmatiziran, znači, biti obilježen kao
negativna osoba, odnosno prokazivan. Stigma
pogađa osobu koja je različita od drugih.
Stigmatiziranje ili etiketiranje određene društvene
skupine najčešće potiče na separaciju te skupine i
promjenu njezina statusa u društvu.
43. Stigma je česta društvena pojava koja je duboko
ukorijenjena u našoj tradicionalnoj svijesti «Čuvaj
se onoga koga je Bog obilježio!» Dijelimo ih na
javne ili društvene i na self – stigme, kada osoba -
ili grupa koja je stigmatizirana od vanjskog svijeta
počinje stigmatizirati samog sebe, razvija negativno
mišljenje o samoj sebi, dolazi do gubitka
samopoštovanja i samopovjerenja. Pritom se razvija
i autodiskriminacija koja se očituje u ne traženju
pomoći, autoizolaciji, osjećaju inferiornosti.
44. Oni koji se bave proučavanjem ovoga fenomena
ističu kako pri procijeni druge osobe, čovjek bolje
uočava negativne osobine i nedostatke. Gdje dolazi
do izražaja čovjekova urođena potreba za
razvrstavanjem, kategoriziranjem i stvaranje
stereotipa. Pritom čovjek teži negativne događaje
pripisivati prije manjini nego li većini. Izvori stigme
mogu biti; psihološki – distanca prema
unesrećenima, nesretnima, bolesnima; ekonomski –
stigma kao oružje u socioekonomskoj kompetenciji;
evolucijski – stigma kao taktika preživljavanja i
osiguranja kvalitetne reprodukcije.
45. Stigma vodi u diskriminirajuće ponašanje u
području: obrazovanja, zapošljavanja, poslovne
karijere, obiteljskog života, socijalnih interakcija,
itd. U današnjem društvu na veličinu i učestalost
pojave stigmatizacije pojedinca ili grupe, uveliko
utječe i globalni sustav vrijednosti koji veliča:
učinkovitost, brzinu, mladost i ljepotu
46. I u ova moderna i napredna vremena – kako ih često volimo
nazivati – često puta smo svjedoci kako se stigma kao biljeg
prikapča mentalnoj bolesti i svima onima koji imaju bilo
kakvog doticaja sa njome, prije svega ovdje se misli na
osobe koje su pogođene psihičkom bolešću, ali tu su i
njihove obitelji, psihijatri, psihijatrijske institucija,
psihotropni lijekovi, itd. Društvo stvara teoriju koja
objašnjava opasnost i inferiornost duševnog bolesnika, a
zapravo racionaliziramo animozitet koji se temelji na
drugim razinama. Jednom stigmatizirana osoba svrstava se
u ograničeni broj stereotipa koje postoje o duševnim
bolesnicima i tamo trajno ostaje.
47. Nameće se pitanje, jesmo li kao članovi
društva i kao vjernici, dovoljno osviješteni
kad je riječ o psihički oboljelim osobe?
Razbijanje predrasuda o tim ljudima i
njihovim problemima prvi je korak na putu
solidarnosti prema takvim osobama,
njihovim obiteljima, ali i institucijama koji se
namijenjene za njihovo liječenje. Drugi
važan korak je u prepoznavanju važnosti
koju ima duhovnost kod liječenja psihički
oboljelih osoba.
48. U liječenju depresije uz duhovnost vrlo je bitno
ohrabriti pacijenta da postoji izlaz iz depresije.
Pomaganje osobama u teškoj depresiji «traži veliko
strpljenje i suživljavanje s problemom. Osobu treba
prihvatiti u njezinoj bolesti. Treba hrabriti pacijenta
i govoriti mu o Božjoj ljubavi, čak i u trenucima
kada je on slabo može osjetiti. Opraštanje je važan
dio procesa tijekom duhovnog preporoda i osobnog
preoblikovanja.» Molitva predstavlja specifičnu
duhovnu aktivnost u liječenju depresije, dajući
utjehu i nadu, povećava osjećaj povjerenja prema
sebi i ljudima oko sebe koji se bore za dobrobit
oboljelog.
49. Duhovna pomoć u liječenju psihološke traume i
PTSP-a, nije još dovoljno istražena, ali su «mnogi
priznati stručnjaci potvrdili kako vjera ima
pozitivno djelovanje nakon traumatskog iskustva u
smislu post-traumatskog rasta i to svladavanjem
egzistencijalnih dilema. Probuđena duhovnost jača
osjećaj oprosta što je neophodno za obnavljanje
života u pozitivnom smjeru, u svim sferama.»
Dušobrižnički tretmani sastoje se od individualnog i
skupnog rada, prakticiranjem religijskih dnevnih
rituala i smjernica i trebaju biti integrirani s
profesionalnim medicinskim metodama liječenja.
50. U Novom zavjetu čitamo o mnogobrojnim djelima
tjelesnog i duhovnog milosrđa, evanđelja nam
donose kraće i duže opise Isusovog odnosa prema
onima koji su bolovali od raznih tjelesnih, ali i
teških psihičkih bolesti, možda bi bilo dobro da te i
takve primjere unesemo i u svoju svakodnevnicu,
ne samo razmišljajući nad tim evanđeoskim
tekstovima nego i provodeći ih u konkretan život sa
svim oboljelima od psihičkih bolesti iz naše
okoline.
51. 4. O d g o v o r n o s t
Socijalni pastoral
Temeljne značajke socijalnog pastorala
Katolička crkva danas sve intenzivnije aktualizira i
konkretizira socijalnu dimenziju kršćanstva. To čini
na način povezivanja socijalnog nauka Crkve i
socijalnog djelovanja. Time crkveno učenje i
njezino pastoralno djelovanje zadobivaju novu
komponentu, komponentu socijalnog pastorala.
52. Upravo se takvo pastoralno djelovanje
smješta u kontekst ne samo nove već i
osobite socijalne evangelizacije. Pastoralno
djelovanje Crkve na socijalnom polju zahtjev
je novog povijesnog konteksta u kojem
Crkva djeluje.
53. U posljednja dva stoljeća taj se povijesni kontekst
uvelike, ako čak ne i temeljito promijenio i stavlja
pred Crkvu nove probleme, koje nije poznavalo
Isusovo vrijeme. Neki od tih problema se danomice
povećavaju i ne rješavaju, a čovjek pojedinac, kao i
skupine ljudi, pa i pojedini narodi, postaju sve
manje zaštićeni i nemoćniji pred procesima
tehnicizacije, informatizacije i globalizacije.
54. U posljednje vrijeme pastoralno djelovanje
Crkve na socijalnom planu biva poticano i
obrazlagano upravo iz Crkvenog fundusa
koji se zove socijalni nauk Crkve. Taj nauk
Crkve nudi teorijsko-praktično znanje, koje
može i mora biti u službi pojedinca i skupina.
Nažalost danas se sve više uočava
nedovoljno poznavanje socijalnog nauka
Crkve kako u kršćana tako i u onih koji nisu
kršćani.
55. Drugi vatikanski sabor ne poznaje sintagmu
socijalni pastoral, dok Kompendij socijalnog nauka
Crkve iz 2004. godine često spominje tu sintagmu.
Sama navedena sintagma proizlazi iz fundusa
socijalne poruke kršćanstva, koja svoje korijenje
vuče već iz Starog zavjeta – gdje se već proroci
zauzimaju za socijalnu pravdu istodobno osuđujući
socijalnu nepravdu – ali svoju još jasniju afirmaciju
doživljava u socijalnoj osjetljivosti, odnosno u
socijalnom imperativu pokazanom u Novom
zavjetu u Matejevom evanđelju 25,31–46.
56. Isusovu zahtjevu, kriterij za konačnu prosudbu
svakog pojedinog čovjeka na kraju njegove osobne
povijesti biti će čovjekov odnos prema siromašnom,
bolesnom, gladnom, napuštenom, zatvorenom,
ignoriranom, prezrenom čovjeku s lijeva i s desna.
A prema Kompendiju socijalnog nauka Crkve,
sadašnja Kristova Crkva se ne može i ne smije
povući u svoj crkveni«geto», tj. distancirati se od
svijeta kulture i politike, gospodarstva i znanosti.
57. Socijalni bi se pastoral trebao usmjeriti na tri tematska
neriješena pastoralna područja:
1. Na zahtjev da socijalni pastoral postane nova
socijalna paradigma, a što znači da on ne ide za promjenom
samo u nekim dijelovima pastorala, nego da ide za
cjelokupnom promjenom postojećeg pastorala;
2. Na sporno pitanje da li stara/postojeća
pastoralna praksa mora prije svega nestati («umrijeti») ili se
korak po korak mora mijenjati;
3. Na procjenu da li se socijalni pastoral odnosi
samo na slabo razvijena društva Latinske Amerike ili on
može/mora naći odjeka i u postindustrijskim društvima
Europe i svijeta s obzirom na azilante, izbjeglice, na
gubitnike raznih političko – društvenih reformi. Drugim
riječima, da li taj pastoral zadobiva nove dijakoniske i
političke naglaske.
58. Prema Kompendiju socijalnog nauka Crkve, tri su
bitne značajke socijalnog pastorala povijesne
Kristove Crkve:
1. U središtu socijalnog pastorala je čovjek;
2. Socijalni pastoral zagovara i promiče
oslobođenje čovjeka u duhovnom, materijalnom i
vrijednosnom smislu;
3. Za socijalni pastoral bitna je evangelizacija
društvenih, gospodarskih, kulturnih i političkih
zbilja svijeta.
59. Prva temeljna značajka socijalnog pastorala je
čovjek. I to svaki čovjek bez iznimke: u svim
povijesnim, kulturološkim, religijskim,
gospodarskim, znanstvenim, te političkim
uvjetovanostima i okolnostima; svaki čovjek u
svojoj zemaljskoj i transcedentalnoj perspektivi.
Isusa nije zanimala ni lijeva ni desna a niti srednja
politička opcija. Posebno je poznata Isusova
rečenica «Subota je stvorena radi čovjeka, a ne
čovjek radi subote» (Mk 2,27).
60. Zaključak:
identitet, znanje, solidarnost i odgovornost temelj
su svakog ljudskog života. Vrednote koje prate
ljudski život od samog rođenja, stoga su svi oni
kojima je taj život povjeren – obitelj, škola, Crkva,
društvo, dužni prenositi i nastojati oko rasta tih
vrednota u svakome ljudskom biću.
