1. GDJE SJAJI BLAGOSTSJEVERA
Snijeg. Prošnja trudnog siječnja.
Gomilala se s visova, nad zebnju krotkih dolova,
pretovarena kao lađa, Dubrovkinja.
Pustio se nad Bilogoru u širokim bijelim krpama.
Kao da se odnekud trgala tkanina s visina.
Zimina svadbena oprava.
Padao je na puteve kojima nitko ne prolazi,
i prtine doba koje više nitko ne prti u sumrak.
Na samotne domove i puste krošnje nad bunarima
starih seoskih gazdinstava.
Koji je ono bio zadnji topolovački starješina?
Tko zna kog je dozivao i tko zna kolike tuge dijelio,
tarabe tješio, sudbu skrivao.
Najljepše se bijelio i pahuljio, snatrio i prpošio,
nad vitkim zvonikom svetog Mihaela, Arkanđela,
nad prostim onim križevima mrtvih domobrana,
poleglim u snu, gdje sjaji blagost sjevera.
Vlado Karagić
