Didaktika se definiše kao opća teorija obrazovanja koja se bavi svim aspektima odgojno-obrazovnog procesa, uključujući poučavanje djece i odraslih. To uključuje analizu odnosa između nastavnika, učenika i nastavnog sadržaja, te se oslanja na mnoga druga polja nauke poput psihologije i sociologije. Također, didaktika proučava principe koji vodi nastavu, kao i zakone koji utječu na edukaciju i obrazovanje kako bi se postigli optimalni ishodi.

1. Didaktika
Didaktika (vježbe)
Definicija didaktike
Grč. didaaskein-in=poučavati, poučavan prvo unose Ratke i Komenski u knjizi „velika didaktika“. Didaktika se bavi
uopste poucavanjem, bilo da je ono u nastavi ili izvan nje, bilo da je poucavanje djece ili odraslih. Kasnije se didaktika
definise kao opce teorija obrazovanja sto je siriji pojam od ranijeg shvatanja, jer sam pojam obrazovanja
podrazumijeva sticanje znanja, vjestina i navika, razvijanje psihofizickih sposobnosti.
Sve do 17 st. kada Komenski piše “Velika didaktika”=predmet didaktike je učiti svih svemu.
Ratke je smatrao da je predmet didaktike na području Jugoslavije
Didaktika se bavi svim aspektima odgojno-obrazovnog procesa, dakle obrazovanjem je odgojem.
Didaktika:
a) samostalna pedagogška disciplina
b) glavno područje je nastava
c) hronološka doba
Osnovni pojmovi:
a) Odnose na nastavu (nastavni sadržaj, plan, program)
b) Odnose se učenike (odgoj, obrazovanje)
c) Odnose se nastavnik (stručno usavršavanje)
Odgoj, obrazovanje, znanje, vještine, navike i nastava
 Odgoj: je proces koji počinje od rađanja, rane dobi u kojoj roditelji vrše glavnu funkciju a škola sporednu
(dopunjuje)
 Obrazovanje: stalni proces u kojem stručna lica prenose znanje na druga lica
 Znanje: skup svih stečenih podataka
 Vještina: sposobnost vladanja određenim stvarima
 Navike: nesvjestan proces u našem mozgu, automatizirana psihometerna struktura
 Nastava: odgojno- obrazovni proces koji se odvija planski od strane nastavnika
 Odgoj: proces formiranja čovjeka (sa svim moralnim, tjelesnim, estetskim, intelektualnim i radnim osobinama)
Odgojitelj=pokučava sozijalnim radnjama= psihofizična spos. dispozicije= zadržati, poboljšati, odstraniti















Obrazovanje: proces usvajanja znanja, navika, vještina, strogo organizovana djelatnost.
Znanje: sistem znanstvenih činjenica i generalizacija
Vještine: čestim ponavljanjem
Učenik: ravnopravan nastavnikov partner
Nastavnik: stručno pedagoški osposobljena osoba
Nastavni sadržaj: određeni nastavnim planovima i programima
Nastavni plan: školski dokument, opisuje predmete izučavanja
Nastavni program: školski dokument, opisuje opseg, dubinu i redoslijed izučavanja predmeta
Škola: odgojno-obrazovna institucija
Sposobnosti: kvalitet ličnosti koje su formirane
Komunikacija: razmjena informacija
Doživotno učenje: učenje tokom cijelog zivota
Formalno učenje: učenje u školama, ima svoju formu
Neformalno obrazovanje: nema formu, stiče se van škole, dovoljno obrazovanje
Informalno obrazovanje: usputno obrazovanje
Povezanost didaktike sa drugim naukama
Didaktika kao pedagoska nauka je povezana sa mnogim drugim naukama, a prije svega sa historijom,
psihologijom, sociologijom, matematikom I kibernetikom. Didaktika se oslanja na historiju pedagogije. Ona
proucava nacine na koje su razradivana pitanja odgoja, obrazovanja i nastave u razlicitim historijskim epohama,
razlicitim zemljama i razlicitim narodima.
1
Didaktika, vježbe

2. Didaktika
1. Pedagogija (komparativna pedagogija, predškolska pedagogija, školska pedagogija, andragogija-odgoj i
obrazovanje odraslih, historijska pedagogija-mijenjao se kao društvo, kako bi nastavu prilagodili odrastu)
2. Psihologija (ukoliko poznajemo psihu učenika, mozemo znanje prilagoditi učenicima)
3. Sociologija (kakvo je društvo, prilagodimo i nastavi) kao nauka se bavi proucavanjima zakonitosti, funkcionisanja
irazvoja drustva,u razlicitim drustvenim odnosima i sl. ima veliki znacaj za didaktiku. Za didaktiku su posebno
znacajni socijalni problem u kojima se proucava uticaj drustva na odgoj i obrazovanje, kao i uticaj odgoja i
obrazovanja na razvoj drustva.
4. Logika (nauka o mišljenju) sadržaji se logički nizaju, u nastavi se sve niza
5. Gnoseologija (nauka o spoznaji) kako na najbrži način sve više spoznati
6. Ergonomija (tehnički napredak, napredak u tehnologiji) da pratimo te promjene koje se dešavaju, da učenike
osposobimo, da zna vladati tom tehnikom)
7. Didaktika i metodika
Metodika je pedagoska disciplina koja proucava zakonitosti odgoja i obrazovanja putem jednog nastavog
predmeta, odnosno odgojno-obrazovnog podrucja. Metodika i didaktika su funkcionalno povezane: didaktika
daje opce teorijske postavke nastave, koje metodike apliciraju (primjenuju u praksi) tako i prakticna iskustva do
kojih dolaze metodike. Didaktika i metodika imaju jedan aktivan, didaktika istrazuje teorijskea metodika
prakticne aspekte nastave.
Didaktika (cjelokupnom nastavom)
Metodika (na nastavu pojedinog predmeta)
Didaktički zakon (predstavlja redoslijed i radnji, kako da savladamo nastavni sadržaj)
I.
Opće didaktičke zakone
1. Zakon akcelorativnog razvoja ličnosti (ubrzani razvoj pojedinaca, učenika) Nastava, kroz historiju kao i danas
sluzila je ubrzanom razvoju pojedinca i drustva. To znaci da ona svoju organizovanost, brzinu i vjestinu ostvaruje
kroz obrazovni, funcionalni i odgojni uticaj. Odgajanici svojom realizacijom svojih zadataka usvajaju znanja,
razvijaju vjestine i navike, svoje psihofizicke sposobnosti i usvajaju odredene odgojne vrijednosti.
2. Zakon polifaktorske uslovljenosti tokova i rezultata u nastavi (više faktora utiču na nastavu i nastavni proces.
Faktori: npr. Nastavnik nije pripremljen, učenik nemotivisan, uslovi rada, nastava sredstva) na tok nastavog
procesa uticu vie faktora a ne samo jedan. To su ucenici, nastavnici, nast. sadrzaj , materijalna osnova nastave,
roditelji itd. Polifaktorska uslovljenost je postojala u svim vremenima i potrebna je za napredak nastavog
procesa.
3. Zakon klasnog i kulturnog obilježija u nastavi (cilj svakog društva, da prenese tradiciju) Nastava je usmjerena
prema potrebi drustva. Ona ukljucuje i kulturne vrijednosti drustva, tj. Saznanje o prirodi, covjeku, drustvu,
tehnici, tehnologiji.
II.
Posebni didaktički zakoni
1. Zakon uzajamne povezanosti (sve je u nastavi povezano) Odnosi se na to, da sve sto se desava u nastavi treba
da bude povezano, odnosno da bez povezanosti izmedu nast. sadrzaja nema ni uspjeha u nastavi.
2. Zakon vježbanja ( nema znanja bez vježbanja, pogotovo zaboravljanje) nema znanja bez vjezbanja, utvrdivanja.
Izmedu trajnosti znanja i vjezbanja postoji uzrocna veza. Bez vjezbanja znaje bezo iscezne.
3. Zakon asimilacije (da učenik nagraduju znanje nad znanjem) Novo se uvijek nagraduje na staro, odnosno da se
nove spoznaje asimiliraju u stare. Taj svaki novi stimulans izaziva reakciju koja ima neku vezu sa prosloscu.
4. Zakon intenzivnosti (nastava mora biti intenzivna, stalno učestvovati, vježbati) Ukazuje na to da sto god se vise
vjezba rezultati treba da budu bolji, odnosno pamcenje je trajnije ukoliko je vjezbanje intenzivnije.
5. Zakon rezultatnosti (zahtjevamo i rezultate, da ga može primjeniti) Ako je rezultat ucenika uspjesan vrsit ce se
stimulisanje daljeg napora i uspona. Ako je rezultat neuspjesan ili mali onda dolazi do izbjegavaja aktivnosti.
Didaktički principi
Prinzip-lat. Polaziste-Smjernica za rad
Nekoliko principa:
1) Princip zornosti i apstraktivnosti (Što zornije prikažemo učenicima, apstraktivno (kod starijeg uzrasta) teško je
apstrakte sadržaje predavati). Vazno je da ucenici u toku nastavog procesa steknu konkretne I jasne percepcije
o vanjskom svijetu. Princip zornosti unapreduje nastavu, jer ucenici lakse usvajaju gradu, aktivni su, povecana je
paznja i interes, trajne pamte nauceno i razvija se sposobnost pomatranja. Ucenik sve uci pomocu culima.
2) Princip sistematicnosti i postupnosti (Nastava se uvijek izvodi sistematično, tj. korak po korak-postupnost: Od
jednostavnog ka složenog, od bližeg ka daljeg, od poznatog ka nepoznatog, od lakšeg ka težeg). Iskoristiti sheme
2
Didaktika, vježbe

3. 3)
4)
5)
6)
Didaktika
i planove rada, obezbijediti povezanost sadrzaja. Sistematicnost znaci obradivanje grade u odredenom logickom
slijedu, treba ih postupno dovesti.
Prinzip primjerenosti nastave dobi učenika (nastava mora biti prilagođena učenicima)
Mnogi didakticari su kritikovali straije skole u kojima je nastava bila po svojim sadrzajima, metodama,
postupcima za ucenike bila preteska, pa i nepristupacna. Ali nesmije da bude I prelahka, ono sto mogu uciniti uz
odredeni napor. Nastava je primjerena dobi ucenika ako ne potcjenuje, ali I ne recjenuje njihove mogucnosti.
Princip dostupnosti individualizacije nastave (nastava mora biti svima dostupna)
Princip trajnosti nastave (da se ona mora mijenjati kao društvo) Ucenici temeljito usvoje cinjenice, zakone I
procese, a ne manje vazne sadrzaje. Nauciti ucenike da se zadaci rade osmisljeno, ozbijlno I brzo.
Prinzip povezivanja nastave sa životom (povezati sa stvarnošću). Ucenik se mora uciti tome d shvata I osjeca
da je nastava za njega od zivotnog znacaja.zivotno iskustvo ucenika treba da se potvrduje i obogacuje, te da
svoja znanja znaju primjenivati u praksi.
Teorija skole
Skola- posebnost skole kao institucija. Skola kao institucija,ima dvije strane, jednu dobru, a to je pravo obrazovanja
za sve, osiguravanje opstanka drustva, oslobadanje putem obrazovanja i drugu: funkcionaliziranje, ogranicavanje
osobne slobode, nuznosti ispunjavanja duznosti.
Najvaznije teorije skole:
1. Duhovnoznanstvena teorija skole
Drzava je postala nositeljem skolstva, hermeticki krug se niakd ne zatvara. Vazno je razumijeti odgoju znanost.
Prvi otkrivaju autonomiju skole. Politika je upucena u skolu, vlada njom.
2. Struktualnofunkcijonalna teorija skole (Bogu Bozije caru carevo)
Da ucitelj dam radi, da je neovisan, autonoman. Problem drustveno politicke uloge.
Skola iam svoje tri glavne funkcije:
a) kvalifikacija- uloga skole da kvalifikuje ucenike tj. da im pruzi odredeno znanje kako bi oni kasnije mogli
normalno funkcionisati i sudjelovati u drustvenom zivotu. Da stepenuje znanje do koje je doslo.
b) selekcija- proces raspodjele, skola danas ima tu ulogu da kroz razlicite kvalifikacije odabere ucenike za proces
raspodjele i da razlicito kvalifikovane pripoje razlicitim razinama poslovnog sistema, da izvrsi selekciju.
c) integracija- uklapanje u drustvo, skola se mora brinuti da mladi usvoje normei vrijednost drustva a njen
zadatak je da legitimuje te principe, da ich temelji i stigne njihovu obaveznost.
3. Psihoanaliticka teorija skole
Psihoanaliza se bavi konfliktima. Strah ucitelja od ucenika. Strah ucitelja od nasilja. Psihoanaliticari govore o
neoroticnim strukturama nastavika.
4. Interakcionisticka teorija skole (Skola daje etikete, umjesto identiteta)
U skoli se neke situacije odreduje postupcima djelatnika. Institucija odlucuje tko je dobar ucenik a ko delikvent.
S vremenom prihvati i sam onaj na koga se odnosi.
5. Radikalna kritika skole
Radikalna kritika skole nije teorija skole nego glas koji upucuje na reformu, koji tezi ka promjeni. Ona ulazi u
temeljne problem-teorijske. Upucuje na to da svi faktori koji ucestvuju u nastavnom procesu treba da se
usredoce na odredene probleme.
Predstavnici- Freie, Ilich. Skola sluzi priviligovanim i bogatim. Skola je kao “tvornica”, zadaka je: sve vise
proizvoda. Skola je isto fabrika. Nastava je u skoli socijalno kontrolisana.
Nastava
Nastava je odgojno-obrazovni proces koji se izvodi planski i sistematski. Na nastavu su imali i imaju uticaj drustvenohistorijske prilike. Mijenjanjem drustveno-historijskih prilika mijenja se i cilj, zadaci, sadrzaj,organizacija i tehnike
nastave. Nastava je osnova skolskog rada, najefikasniji njegov dio jer je i najorganizovanije podrucje djelovanja
skole. Kako je nastava odgojno-obrazovni proces, u njoj se ostvaruju svi odgojno-obrazovni zadaci: zdrastveno-fizicki,
intelektualni, moralni, estetski, radno-tehnicki.
Oblici ucenickih aktivnosti u obrazovnom procesu izvan redovne nastave
Ucenici nisu samo aktivni u redovnoj nastavi, vec i u izvannastavnim aktivnostima.
3
Didaktika, vježbe

4. Didaktika
Izvannastavne aktivnosti u samoj skoli (sekcije slobodnih aktivnosti, drustva, klubove) i izvan skole (klubovi i
drustva). Postoje ranzne sekcije: dramska, literarna, lingvisticka, novinarska i dr. sve zavisi od materijalne
mogucnsoti skole ali uticu i nihz drugih faktora. Ucenici u vecim urbanim sredinama imaju siri izbor: razne kulturne,
sportske, umjetnicke, naucne i tehnicke aktivnosti. Sve te aktivnosti podpomognu u razvijanju sposobnosti ucenika.
 Samostalni rad: su plod ucenickih interesa, zelja, hobija. Mlada licnost zadovoljava svoje potrebe, a time se i
aktivno odmara, ali i prosiruje svoje znanje. Raznovrsni su samostalni radovi ucenika, to mogu biti: pisanje
stihova, crtanje, slikanje, citanje.
Nastavom se ucenici poticu da ispituju njihove sposobnosti i interese i da ich planski i organizovano zadovoljavaju.
 Domaci radovi: se svodi na pisanje domacih zadaca i ima dvije osnovne funkcije, da se nastavi zapoceti rad u
skoli i da se ucenici pripreme na novo gradivo.
Neki ucenici a i nastavnici zadacu smatraju formalisticki. Osnovni smisao domace zadace je da se i ucenici,
zajedno sa nastavikom ukljuce u pripremanje nove nastave jedinice.
Nastavi proces
To je ukupnost svjesno usmjerenih I koordiniranih aktivnosti u funkciji ostvarenja nastavnih cijelva tj. planiranih
razvojnih postignuca ucenika.
Bitni elemenat nastavnog procesa je komunikacija (interakcija koja se upostavlja medu njenim subjektima).
Uspjesnost nastave ovisi o svakoj komponenti. Posebno je vazna komunikacija izmedu nastavnika i ucenika ali i
izmedu ucenika i ucenika.
Postoje 5 vrsta komunikacije:
1. adekvatna komunikacija A=A ucenici prime sadrzaj pojednako; jedni ce primiti sve sto
im je dato;
2. plus komunikacija
A= +A drugi ce na istu kolicinu sadrzaja reagovati s povecanim
znanjem; ucenici se vise primiti od naucenog sadrzaja;
3. minus komunikacija
A= -A ucenici ce primiti manje sto je nastavnik poslao
nastavom sadrzaju; na istu kolicinu emitovanog sadzaja
reagovati s manje znaja od emitovanog;
4. nulta komunikacija
A= 0 ucenici nece primiti nista;
5. kotradiktorno komuniciranje A= non A reagovat ce suprotno, potpuno odbacuje
emitovani sadrzaj;
Najbolja je adekvatna komunikacija.
Objektivni uslovi
Djeluju na ucenika direktno i indirektno, takoder i prostor utice.
Neadekvatan prostor I losa oprema stvaraju odbojnost, dok kvalitetan prostor I oprema motivisu za rad. Takdoer i
raspored stolova uticu na rad. Polukruzni raspored upucuje na vece sudjelovanje ucenika.
Odnosi izmedu sudionika nastave
U nastavi je bolje sti vise podrzati odgojnu komunikaciju, jer ona potice privatnost, intelektualnu I moralnu
autonomiju pojedinca.
Komunikacija omogucuje povezano djelovanje njenih subjekata, ucenici su slobodniji,
aktivniji. Komunikacija, ne samo u nastavi nego I van nje, medu ljudima osnovni je factor mentalnog, socijalnog i
afektivnog razvoja pojedinca. Komunikacija se najcesce odvija u dijalogu. Komunikacija bez sumova omogucava
razvovrsnu i bogatiju obradu I bolji prijem znanja. Ona moze biti asimetricna I simetricna. Pomocu komunikacije
stvara se I razredna klima (atmosfera). Atmosfera koja vlada utice na raspolozenje, na motivaciju, kvalitet odnosa
sudionika. Razlikujemo dva tipa nastavne klime:
a) otvorena suradnicka klima-medusobno postovanje, suradnja, efokasnije uce;
b) defanzivno ofanzivna klima- nepovoljan uticaj, svadje, sukobi, konkurencija;
Stilovi rukovodenja u nastavi
Razlikujemo 3 stila rukovodenja:
4
Didaktika, vježbe

5. Didaktika
1. autokratski: nastavik ima glavnu rijec, njegove odluke se ne dovode u pitanje, nema uvazanjanja tudih misljenja.
Ne vodi dovoljno racuna o ucenicima, njihovim osobinama, sposobnostima, potrebama, interesima I zeljama. Time
se narusava ravnoteza. Ucenik je bio objekat nastavikove odgojno- obrazovne djelatnosti
2. demokratski: medusobno se uvazavaju. Ucenik umjesto nastavika postaje mjera svega. Nastavik dobije funkciju
pomagaca, koju obavlja smao kada ucenici potraze pomoc. Ucenik je presao biti objekat I postao je subjekat
nastavog procesa. Nastavik je postao pomagac ucenicima.
3. laser-faire: “nastavik raja”, svi ovog nastavika vole, malo daje I malo trazi. Nastaviku je apsolutno svejedno hoce li
ucenik nesto nauciti ili ne.
Stilovi uticu I na uspjeh ucenika, autokratski- ucenik samo radi dok je nastavnik tu, a kad ga nema, prestaju sa
radom. Najbolje rezultate daje demokratsko rukovodenje, iako nastanik nije prisutan, ucenici nastavljaju svoj rad.
Najlabiji je laser-faire.
Nastani plan i program
Propisan je nastavnim planom I programom (s obzirom na vrstu skole, skolske organe, trajanja skolovanja, s obzirom
na potrebe skolovanja, retardirane djece, s obzirom na opseg obuhvacenih sadrzaja, s obzirom na nacionalni
sastav…)
Nastavni plan i program predstavlja vazan skolski dokumenat na kojem je temelj cjelokupan nastavni rad.
Nastavni plan
Dat u vidu tabele. Sadrzi predmete koji se izucavaju u odredenoj skoli. Redoslijed obucavanja tih predmeta po
razredima ili semestrima.
Sedmicni broj sati za pojedino podrucje ili nastavi predmet.
Sedmicni broj sati predmeta se odreduje prema njegovoj odgojnoj I obrazovnoj vaznosti, slozenosti I tezini
predmeta, ako I dopustenom ukupnom vremenskom opterecenju ucenika u pojedinim razredima.
Didaktika (vježbe) 2
Strategije nastavnog procesa:
Nastavni proces: cilj- odraditi nastavne zadatke;
Osnovna struktura nastavog procesa: 1. pripremanje, 2. obrada nastavnog sadržaja,
3. vježbanje, 4. ponavlanje, 5. ocjenivanje
Nastavne strane:
1. materijalno-tehnička strane nastave
2. spoznajna strana nastave
3. psihološka strana nastave
4. metodička strana nastave
1. materijalo-tehnička strana nastave
Određeni materijal koji koristimo u nastavi, moramo na njemu raditi. Upotreba materijala za rad.
a) objektivna stvarnost: proučavanje npr. na licu mjesta, odnos prema prirodi, promatrački ali i aktivni. Mnoge škole
su opremljene, da bi zadovoljili ove potrebe, i nastavnici mogu doprinjeti, sami sebe angažirati.
b) nastavna sredstva: kroz izvornu stvarnost prilagođavaju se nastavna sredstva, da bi učenici razvili određene
sposobnosti.
Vizuelna nastavna sredstva, auditivna, vizualno-auditivna nastavna sredstva i tekstualna nastavna sredstva.
Vizuelna osjetna svojstva: dijele se na trodimenzionalna (skelet, globus, geometrijska tijela, određeni modeli, sve
što ima 3 dimenzije) i dvodimenzionalna (slike, karte, crteži, aplikacije, filmove).
Auditivna: zvučni izvori znanja (radio emisije), verbalno izražavanje.
Auditivno-vizualna: obe komponente (npr. zvučni filmovi)
Tekstualna: sve vrste tekstova;
c) nastavna pomagala: oružje za rad u nastavi;
d) tehničke uređaje: modern opremljene učionice (table, koja se diže i spušta), modernizacija-olakšica za nastavni
rad;
e) nastavna tehnologija: nastoji se uvesti u nastavu;
5
Didaktika, vježbe

6. Didaktika
2. Spoznajna strana nastave
Temelji se na materijalno-tehničkoj strani nastave. Putem nastave učenici spoznaju određena znanja, nastavnici
prenose gotova znanja.
Gnoseologija (nauka o spoznaji) kako na najbrži način sve više spoznati.
3 pravca: Senzualizam, racionalizam i pragmatizam. Senzualizam (čula), racionalizam (predstavici smatraju, da se
samo razumom može doć do spoznaje), pragmatizam (oni smatraju jedino praksu bitnom).
Markcistična gnoseologija: da su sve spoznajne funkcije važne, gnoseološka trijada (obuhvata sve tri funkcije:
osjetila, razum i praksa).
a) Promatranje: plansko organizirano rukovođeno percipiranje;
b) Mišljenje: određeni misaoni proces; obuhvata više misaonih operacija; rezultat mišljenja je shvatanje,
razumijevanje, analiziranje, generalizacija, poređenje, sistematiziranje. Samo se mišljenjem može riješiti određeni
problem.
c) Praksa: aktivan odnos prema čovjeku i društvu, praksa treba da ima stvaralački karakter, povezana je sa
promatranjem i mišljenjem, nekad je misao uzrok a praksa posljedica.
Nastava treba da obuhvata sve tri spoznajne funkcije (promatranje, mišljenje i praksa).
Nastavni sistemi
Početkom 17 stoljeća javlja se veći interes za školovanje i spoznaja o korisnosti školovanja.
Države Weimar (1619 god.) i Gotha (1646 god.) su prve države koje su uvele obavezno školovanje za svu djecu. U
Gothi je 1646 god. Izrađen jedan od prvih nastavnih planova za školu prema kojem je školska godina trajala 10
mjeseci, a sedmična satnica od 9 do 12, te od 13 do 16 sati. Jan Amos Komenski je dao osnovne ideje ovog sistema u
svom djelu “Velika didaktika”. On se zalagao za školu koja traje 6 godina, u kojem se nastava održava na maternjem
jeziku, nakon ove škole djeca bi išli u latinsku školu koja bi također trajala 6 godina.
Predmetno satni sistem (Komenski je predvidio):
 Školsku godinu sa četiri razdoblja (klasifikacije)
 Razred učenika iste hronološke i obrazovne dobi
 Raspored sati (dnevno po četiri sata)
 Zajednički (kolektivni) rad sa učenicima
 Predmetnu nastavu
 Podjelu nastavnog gradiva na teme i nastavne jedinice
 Nastavni sat sa 3 fave: izlaganje učitelja, shvatanje učenika i ponavljanje naučenog
Skupna nastava
Kao rješenje pokušaja za koncetraciju nastave Šimlesa navodi: stvarna, personalna, idejna, psihološka, etička,
subjektivna, objektivna, tiranska, sukcesivna, enciklopedijska, medodička i konfuzna koncetracija.
Ovi didaktički koncepti su preteće skupne nastave, što je zajednički naziv za više radikalnih koncepata koji potpuno ili
djelimićno odbacuju nastavu po predmetima. Teško je reći gdje prestaju koncepti koncetracije nastave a počinju
skupne nastave. Psihologizam i pedocentrizam (pedagoški koncept, dijete se smatra polazištem u odgoju i
obrazovanju, a društvo treba mijenjati u skladu sa ljudskim potrebama) kao i teorijski koncepi kao i shvatanja u
psihologiji i pedagogiji svakako su doprinjeli skupnoj nastavi. Predstavnici skupne nastave tvrde da dijete vidi svijet
oko sebe kao živu cjelinu, prima ga neposredno i sintetički stvara cjelovit pogled na svijet, uvodi se u zivot.
E. Key (1849-1926) zastuplja pedocentrizam, zahtjeva da tradicionalna forma odgoja zamjeni prirodni odgoj. U svojoj
knjizi “Stoljeće djeteta” (1900) naznačila je pedagošku orijentaciju na dijete.
Naučne izvore skupne nastave nalaze njihovi kreatori i u berlinskoj psihološkoj školi poznati pod nazivom
Gestaltpsihologie. Gestalt-psihologija uvodi u psihologiju “cjelovitost” koja je bila izgubljena u “atomiziranoj”
psihologiji.
Berthold Otto je njemački pedagog i upravitelj privatne škole u Berlinu, smatra se jednim od zagovornika i
utemeljitelja skupne nastave. Skupna (kompleksna) nastava je jedan od načina zasnivanja strukture nastavnih
programa koji se za razliku od predmetne nastave sastoji u tome što se za predmet izučavanja uzimaju pojave iz
prirode i društva i njihovoj cjelovitosti i jedinstvu, u kompleksima, onako kako se javljaju u stvarnosti, a ne razdjelene
na fiziku, hemiju, biologiju i dr. skupna nastava se pojavila kasnije u Njemačkoj i drugim zemljama. Ona se potpuno
razvijala i uvodila u osnovne škole. Slabost skupne nastave u praksi ispoljile su u nesistematičnosti, slabom kvalitetu
znanja iz pojedinih oblasti, nepoznavanju činjenica iz predmeta, u slaboj pismenosti. Slobodni “skupni” rad učenika s
6
Didaktika, vježbe

7. Didaktika
nastavnicima i roditeljima Otto je nazvao “skupna nastava” (Gesamtunterricht). Pojavili su se koncepti “progodne” i
“doživljajne” nastave. “Prigodna nastava” –glavni kriteriji za izbor nastavnih sadržaja su prirodni događaji.
“Doživljajne nastave”- nastao kao reakcija na jednolični i kruti koncept tzv. “stare škole”. Središte je učenikov
doživljaj. Pokret skupne nastave zahvatio je i druge evropske zemlje, pa i Ameriku.
Egzemplarna nastava
Javlja se u poslijeratnom period (20 vijek) i to u zemljama koje su doživjele intenzivnu naučno-tehničku revoluciju.
Povod za pojavu egzemplarne nastave bili su opširni i obimni nastavni planovi i programi. Osnovna smisao je da iz
preopširnih programa određenih predmeta izdvoji karakteristične- važnije nastavne teme ili cjeline i da ih kao takve
obrađuje na uzoran tj. egzemplaran nacin. Naziv od lat. riječi exemplum= ograničenje na važno, iz mnoštva uzeti
važno.
Strategije rada u egzemplarnoj nastavi (etape):
1. Da nastavnik na osnovu pažljivog proučavanja nastavog programa izdvaja sadržaje koje su međusobno slični
i u određenoj vezi. Nakon toga se iz mnoštva po određenom kriteriju izdvoji važno, osnovno, vrši se selekcija
nast. sadržaja. 2 skupine nast. sadržaja: egzemplarne (uže) i analogne (šire).
2. Dijelovi koji su određeni kao egzemplarni se obrađuju na egzemplaran način. Obrada na uzoran, primjeren i
kvalitetan način. Učenici treba da shvate u potpunosti obrađeni nast. sadržaj i da učenici usvoje model u
obrađenom egzemplarnom sadržaju.
3. Učenici prelaze na samostalno obrađivanje analognih (sličnih) sadržaja izvan okvira egzemplarne teme.
4. Produktivno ponavlanje svih obrađenih sadržaja i egzemplarnih i analognih (tj. i onih koji su učenici
samostalno radili i one koje je nastavnik obradio). Tu se primjenuju brojne misaone aktivnosti produktivnog
karaktera.
Egzemplarna nastava uključuje poučavanje nastavnika i samostalan rad učenika, stvaralački rad nastavika i učenika.
Ova nastava potiće učenikovu kreativnost. Nedostatak-svi učenici nemogu samostalno raditi kao i izvjesna
nesistematičnost znanja.
Problemska nastava
Problemska nastava nastala je iz potrebe da se poveća efikasnost obrazovnog rada. Danas je opće prihvaćeno da je
rješavanje problema jedan od najviših oblika učenja. Znači pod problemskom nastavom podrazumijevamo takav
didaktički sistem i vid nastave gdje učenici pod rukovodstvom nastavnika samostalno rješavaju nastavne probleme,
odnosno sami traže i nalaze odgovor na nepoznato pitanje oslanajući se na ranije iskustvo.
U problemskoj situaciji pokreće se učenikovo stvaralačko mišljenje, razvija inicijativa, intelektualni nemir i
emocionalna napetost. Funkcija učenika u problemskoj nastavi prvenstveno je stavljena u subjektnu, istraživačku i
aktivnu poziciju. Učenik je istraživač i kreator, dok je učitelj organizator, motivator i programer.
Prema problemskoj nastavi, tamo gdje se predaje, gdje se nude neophodne informacije i činjenice, nastavno
zbivanje ne smije proteći bez učeničkog uviđanja, traganja, otkrivanja, analiziranja, istraživanja itd.
Probemski metod podrazumijeva konstantno nastavnikovo traganje za drugačijom morfološkom strukturom
nastavnog sata. Ovim metodom se pruža i razvija samo(poduka) i (samo)učenje, pored toga daju i upute kako da se
uči. Nastavnik stalno mora biti kreativan.
Amerikanac Džon Djui je otkrio, da je pri izboru i obradi svakog projekta veoma bitno da učenici budu zainteresovani
za problem i da njihova rješenja i zadaci budu praktično primjenljivi.
U problemskoj nastavi susreču se dva osnovna pojma: problem i problemska situacija.
Problem: nešto nepoznato, praznina koju treba otkriti i popuniti;
Problemska situacija: početno psihičko stanje iznenađenja, upitnosti, velike zainteresovanosti, visoke umne
napregnutosti pojedinca koji treba da riješi zadati problem.
Metode problemske nastave
1. Problemskog čitanja: čitanjem učenik u sebi vrši selekciju činjenica, razumijeva tekst.
2. Problemskog izlaganja: sastoji se iz problemskog pitanja i zadataka koji podrazumijevaju istraživački rad. To
je aktivna obrada nastavnog gradiva uz zajednički rad učenika i nastavnika.
3. Heurističkog razgovora: nastavnik postavlja pitanja, koja pokreću učenike na nova otkrivanja. Najčešća
pitanja su: problemska pitanja, alternativna pitanja, orijentaciona pitanja, perspektivna pitanja, uopćena
pitanja.
4. Istraživačkih metoda: primjenuju se prilikom sticanja novih znanja. Ovim metodom učenikova samostalna
kreativnost dolazi do izražaja.
5. Metoda problemsko-stvaralačkih zadataka: vrste zadataka u koje su uključeni elementi problemske nastave.
Faze koje su zastupljene u problemskoj nastavi:
7
Didaktika, vježbe

8. Didaktika
1. Postavljanje-definiranje problema: nastavnik na više načina stvara problemsku situaciju. U problemskoj
situaciji se pokreće učenikovo stvaralačko mišljenje, razvija inicijativa, intelektualni nemir. Kod učenika se
tada javlja zbunjenost, tendenzija i radoznalost. Preovlada misaona aktivnost.
2. Nalaženje principa rješenja: navođenje hipoteza, davanje različite prijedloge i pronalaze rješenje. Traže se
odnosi na početak i kraj tj. početna situacija i situacija cilja. Potrebno je angažirati veći broj učenika.
3. Dekompozicija problema: odnosi se na raščlanivanje globalnog problema na uže probleme putem npr.
formuliranjem plana ili dopunskih pitanja.
4. Proces rješavanja problema: podrazumijeva provjeravanje svih postavljenih hipoteza i utvrđivanje zaklučaka.
Samostalna aktivnost je centralna.
5. Opći zakjučak: shvaća se bit problema. Daju se nalazi, činjenice, konstantacije.
6. Primjena zaključaka na onvim situacijama: odnosi se na provjeru stečenog znanja, ova provjera se vrši na
praktičnim zadacima.
Vrednovanje: rezultati rada.
Proces rješavanja problema Gangé (1966) razvio je kroz 4 faze:
1. Ustanovljavanje problema,
2. Određivanje bitnih karakteristika problema,
2. Traženje i oblikovanje hipoteza,
4. Provjeravanje rješenja.
Tipovi problema su sljedeći:
1. Problem interpolacije-poznata je početna situacija i situacija cilja
2. Problem ekstrapolacije: poznate su činjenice početne situacije, poznat cilj i nepoznata i početna situacija i
cilj.
Prema stupnju sudjelovanja misaonih i praktičnih djelatnosti dijele se na: misaone i praktične.
Prema načinu rješavanja razlikujemo: problem prikupljanja činjenica, problem s prisjećanjem rješenja, problem
s objašnjenjem situacije.
Didaktičke vrijednosti problemske nastave su:
 Povećana efikasnost odgojno-obrazovnog rada;
 Osigurano je aktivno učenje;
 Intenzifikacije nastave, nastava je intenzivnija;
 Pojačana motivacija;
 Učenik je aktivno ukljućen u proces učenja;
 Poboljšanje trajnosti znanja;
 Osposobljavanje učenika za samostalni rad;
 Korištenje različitih izvora za sticanje znanja;
 Jačanje samopouzdanja u vlastite snage;
 Njegovanje kritičnosti, kreativnosti i fleksibilnosti;
 Primjena problemske nastave zavisi i od dobi učenika, stupnja individualnog psihičkog razvoja,
motivacije, opseg inforamcija kojima učenik raspolaže i opredjelenje nastavnika.
Dalton-plan i Winnetka-plan
Dalton-plan razvila je 1920 god. Helen Parkhurst u gradu Dalton. Po osvom sistemu svaki učenik bi radio prema
vlastitim mogućnostima i tempu. Ne bi postojao razredni učitelj već bi rad po sobama nadzirali predmetni nastavnici.
Ovaj system je pružao mogućnost učenika da napreduju u određenim predmetima.
Winnetka-plan nazvan je po gradiću Winnetka u SAD-u u kojem je K. Washburne osnivao originalan koncept rada u
školi. Rad u školi treba biti prilagođen razvitku učenika, odredio je minimalan program za svaki razred. Učenici
napreduju prema vlastitim sposobnostima.
Jena-plan
Začetnik ovog sistema je Peter Peterson (1884-1952) u njemačkom gradiću Jeni gdje je radio kao profesor
pedagogije i filozofije. On je smatrao da odjelenje nije prirodna zajednica gdje se dijete može razvijati. Zore za
uređenje školske zajednice za Petersona je porodica, škole zajednica djece, roditelji i nastavnika. Odlike su:
zajedništvo se postiže formiranjem grupa djece različite dobi s jednim roditeljem, koji pomaže i prati ali ne nameće
pravila ponašanja; prostorije uređene po uzoru na porodićni dom;sticanje znanja nije pedagoški cilj; radni dan
počinje malom svečanošću (pjesmom, proslavom…).
8
Didaktika, vježbe

9. Didaktika
Model „Summerhil“
A. S. Neill je 1921 god. osnovao privatnu školu internatskog tipa s idejom „stvoriti školu koja odgovara djetetu, a ne
dijete koje odgovara školi“. U ovoj školi pohađanje nastave nije bilo obavezno, djeci se nastojalo pružiti što više
slobode. Glavne karakteristike: sloboda, igra, samoupravljanje, ljubav, prihvatanje, povjerenje i poštovanje ličnosti.
Učenici ne moraju prisustvovati razrednim ispitima, njihov glas vrijedi kao i od nastavnika.
Teorija: ako se dijete u djetinstvu igra, tek će biti zainteresovan za budući rad.
Učitelj treba biti maštovit i kreativan ali i potiću djecu na kreativnost, potiću na igru i uabavu,ne smiju biti autoritet,
moralisti.
Škola bez razreda
Preteća su Dalton-plan i Winnetka-plan. Učionice i kabineti su takvi da učenici samostalno rade, istražuju i
analiziraju, a pomoć traže samo kada je nužno. Oni smatraju da učenicima treba pružiti mogućnost osamostaljivanja.
Bell-Lancasterov system
U istom period a na različitim mjestima, A. Bell u Indiji I J. Lancaster u Engleskoj ponudili su didaktički sistem koji je
ubrzo prihvaćen u više zemalja. A. Bell je u Indiji 1972 god. započeo tzv. monitorskim sistemom (lat. monitor, örissavjetnik). J. Lancaster je eksperimentisao u Londonu (1798 god.) s tim sistemom. Uveden je u praksu škola Sjeverne
Amerike, Kanade, Italije, Švicarske i Rusije u prvoj polovini 19. vijeka.
Projekat-metoda
Začetnik je filozof i pedagog John Dewey. On smatra da dijete ima 4 interesa:
1. Interes za komuniciranje sa ljudima;
2. Interes za istraživanje;
3. Interes za rad;
4. Interes za umjetničko izražavanje.
Dalje je razvio W. H. Klipatrick koji je u knjizi „The Project Method“ izložio 4 vrste projekata: a) Projekt oblikovanja;
b) projekt estetskog doživljavanje; c) projekti rješavanja problema; d) uvježbavanje sistema;
Montessori sistem
Začetnik je Maria Monessori, polazi od ideje slobodnog odgoja. Za takav odgoj treba obezbijediti adekvatnu sredinu i
materijale za samostalne aktivnosti djece. Djeca biraju materijale i odlučuju koliko se raditi, djeca stvaraju plan i
program. Nedostatak je zanemarenost kolektivnog rada, a time i socijalizacije djece. Razvija se kreativna ličnost.
Waldorfska skola
Prva waldorfska škola osnovana u Štutgartu 1914 god. Osnivač je Rudolf Štajner. U ovoj školi veliki uticaj je imala
ideja Marie Montessori i Elene Key koja je zagovarala pedagogiju koja polazi od djeteta. Srcem, glava i ruke =
waldorfska pedagogija.
Ravija opće ljudske vrijednosti, ljubav, ravnopravnost. Zasniva se na osnovnom i srednjem obrazovanju, priznate su
na državnom nivou, nastava se izvodi po epohama (matematika, bosanksi, ručni rad…), nema ponavljanje rrazreda
(idu na dopunske tečajeve), učenici uče jedni od drugih, organizuju se susreti waldorfskih škola, imaju mali broj
učenika, razredne prirodne skupove se organizuju (npr. dan otvorenih vrata), svaka učionica je obojena drugom
bojom, više se teži kreativnosti učenika, govore o svemirskom odgoju (priroda, društvo).
Metode nastavnog rada
Iako se nastavlja obavlja po izvjesnim metodama već hiljadama godina, iako se o tim metodama raspravlja i piše već
nekoliko vjekova, ipak ne postoji danas jedinstveno gledište svih pedagoga, što treba shvatiti pod pojmom nastavne
metode.
Izvjesne rasprave o metodičkim postupcima u učenju nalaze se još kod starih Grka (npr. Platona, Aristotela, Plutarha)
i Rimljana, a i kod humanista. Sve se više raspravlja od pojave Volfganga Ratkea i Jana Amosa Komenskog.
Kroz srednji vijek nastavnici obavljali su nastavu uglavnom individualno, sa svakim učenikom, ovakav rad je bio
moguć jer je u školama bio mali broj učenika. Kroz cijeli srednji vijek se koristila metoda dogmatskog usvajanja
gradiva (tj. nekritičkog usvajanja gradiva, naručito crkvenog učenja, u gotovom obliku). Izreka “Učitelj je rekao”
(Magister Dixit) važila je kao vrhovni zakon. Postavlja se pitanje, da li postoji jedinstvena nastavna metoda ili više
njih. Od Komentskog vladalo je mišljenje da postoji jedinstvena nastavna metoda.
9
Didaktika, vježbe

10. Didaktika
1. Tako su se najveći pedagozi novog doba bavili traženjem univerzalne nastavne metode. Ovo se naziva
monometodizam (samo jedna nastavna metoda).
Polimetodizam- u toku jednog časa koriste se više nastavnih metoda.
Anemetodizam – da svaki nastavnik tvori svoju nastavnu metodu, prilagodi je sebi, svom radu itd.
Metoda = grčke riječi methodostos, što znači put ili postupak kojim se dolazi do nekog postavljenog cilja ili zadatka.
„Nastavna metoda je odabrani put ili postupak koga učenici, pod neposrednim i posrednim rukovodstvom nastavnika
stiču i utvrđuju, na što lakši i ekonomičniji način, znanja, umijenja, vještine i navike i istovremeno razvijaju svoje
sposobnosti, izgrađuju svoju ličnost i osposobljavaju se za samostalan život u određenom društvu“. Nema
univerzalne nastavne metode.
Klasifikacija nastavnih metoda
Metode se dijele u dvije skupine: 1. Metode za sticanje znanja, vještina i navika, odnosno metode za obradu novog
gradiva; 2. Metode za utvrđivanje gradiva;
Postoje tri vrste nastavnih metoda za obradu novog gradiva: metoda žive riječi, metoda čitanja i metoda
pokazivanja. Za utvrđivanje: vježbanje radi zapamčivanja gradiva ili ponavljanja gradiva i vježbanje radi
primjenivanja stečenog gradiva.
1.
Verbalne metode: u osnovi je govor, mislimo i na prijenos sadržaja, informacija, poruka i na prijem i obradu tog
istog sadržaja na učenje učenika.
a) metoda usmenog izlaganja: na osnovu različitih tumačenja, isključivo verbalnim putem. Prenošenje žive riječi
sredstvima usmenog govora. Javlja se u više oblika, najčešče je predavanje. Predavati znači „predati“, „dati“
učenicima neki sadržaj do kojeg oni nemogu doći direktno ili nekim drugim načinom. Sastoji se od niz govornih
oblika: objašnjenje, obrazlaganje i opisivanje.
b) metoda rad na tekstu: tekstu se uvijek pristupa sa određenom namjerom, u njemu tražimo i otkrivamo: odgovore
na neka pitanja, moguća rješenja nekih zadataka… tekst pročitamo, analiziramo, uočavanje, prezentiranje određenih
ideja i učenici stvaraju preglede. Rada na tekstu očituje se: a) u uočavanju, izdavanju, prezentaciji ideja, poruka,
podataka; b) stvaranju različitih pregleda; c) u opisivanju, objašnjavanju sadržaja izdatog u tekstu; d) u pokušajima
vizualizacije sadržaja; e) u praktičnim aktivnostima; f) u rješavanju zadataka, odgovaranju na pitanja. Obrada nekog
sadržaja može biti zasnovana na tekstu, potrebno je: a) izvršiti pripreme za rad na tekstu: šta? zašto? Kako?, obnoviti
ona znanja i iskustva kako bi spoznajni priključak bio moguć, pripreme materijala, b) samostalan rad na tekstu; c)
završni razgovor, sređivanje iskustva, evaluacija.
c) metoda pisanja: pisanje se javlja izvorom znanja kad učitelj, pisući na ploči iznosi neki sadržaj: definicije, termini,
zaključci, pitanja… Pisanje učenika može biti na različitoj razini obrade: prepisivanje, bilježenje u skračenom obliku,
samostalni odgovori učenika, samostalni pismeni rad u obliku eseja koji traže ozbiljnije angažovanje učenika.
d) metoda razgovora: razgovor nije samo usmjeren na to da učenik „preuzima“ znanja, razgovorom se uči i to kako
doći do znanja. Razgovor je vid učenja u kojem učenik ulazi sa stanovitim znanjem da bi ta znanja razvio, proširio,
produbio na višu razinu. Različiti su oblici razgovora, najčešči je razvojni (heuristički) razgovor. Razvojni razgovor
karakteriše postupno napredovanje- koračenje, dajemo postepeno inforamcije.
Diskusija: dok je razvojni razgovor direktan, diskusija ostavlja sudionicima „slobodnog hoda“. Diskusija je govorno
razmatranje neke teme oko koje postoji visoko suglasje. Diskusija iznosi na vidjelo svu raznikolost pristupa i
stajališta, sloboda mišljenja, izražavanja.
2. Vizulne metode : vlada čulo vida, vizuelne mtode naglašavaju vizuelnu komunikaciju kao temeljnu (ne
isključujući pri tom govor). U vizuelne metode ubrajamo metodu demontracije i metodu crtanja.
a) demonstracije: znači nešto zorno izlagati, prikazati sa namjerom da se to promatra. Demonstracija implicira
učenje zasnovano na promatranju predmeta, pojava, procesa, radnji. Promatranje može biti direktno i indirektno. Za
demontracije je bitno: dobro promisliti sta demonstrirati, koje izvore i kojim slijedom prikazati; izbjeći pretrpanost
informacijama, ovisno o tome šta demonstriramo i šta želimo postići, promatranje može biti: od cjeline prema
dijelovima, odnosno od dijelova prema cjelini; mora biti popraćena aktivnostima: pisanje, crtanje, govor, praktičnim
operacijama.
Ono što možemo demostrirati u nastavi je: demonstriranje statičkih predmeta (objekti, strojevi, aparati, modeli,
slike, dijagrame,karte…), demonstriranje dinamičkih prirodnih pojava (procesi, zbivanja, kretanja); demonstriranje
aktivnosti (praktične, intelektualne, izražajne).
b) metoda laboratorijskih radova: ima praktičnu vrijednost i usko je povezana sa ekspreimentalnom metodom,
realizuju se u dva oblika: u obliku laboratorijskih radova i u obliku ekspreminetalnih radova. Sljedeće su faze metode
laboratorijskih radova:
10
Didaktika, vježbe

11. Didaktika
1 faza: priprema tj. dati upute učenicima za rad, izvršiti izbor materijala, podijeliti učenike u grupe, ako je potrebno
upozoriti učenike;
2 faza: izvođenje laboratorijsko-eksperimentalnih radova uz nadzor nastavnika;
3 faza: detaljna analiza rada, odnosno vrednovanje.
c) crtanje: određene stvari nastavnik crta, radi boljeg objašnjena, dijagrama, ilustracije (grafikoni i dijagrami,
šematski crtež, genetički (razvojni crtež) , vizualizacija apstrakcije.
3. Praseološka metoda: odnosi se na primjenu teorijskog znanja, riječ praksa nastala je od grčke riječi praxis što
znači činjenje obavljanje, djelovanje.
U osnovi je praseološke metode sticanje iskustva (znanja) direktnim izvođenjem praktične radnje, integriše dvije
bitne komponente: osjetilno-praktičnu i misaono- teoretsku.
Veoma je bitna metoda, znanje je trajnije.
Pripremanje nastavika za rad i planiranje nastavog gradiva
Planiranjem nastavno rada i pripremanjem za rad obezbjeđuje se ne samo postepeno prelaženje nastavnog
programa nego i njegovo ravnomjerno prelaženje i sistematska obrada, kao i pribavljanje svega što je nepohodno za
pravilnu metodsku obradu i dobro organizovan rad.
Planiranje u nastavi:
A: izračunati ukupan broj časova u školskoj godini iz svakog nastavnog područja, odnosno predmeta prema
nastavnom planu (koliko ima nast. sedmica od 34-37, 35 * 2 = 70, godišnji broj časova njemačkog);
B: utvrditi koliko tema gradiva sadrži nast. program svake nast. oblasti i koliko je časova potrebno da se ovo
gradivo prede i utvrdi.
Razlikujemo tri vrste planiranja: godišnje, tematsko i operativno/mjesečno (pripremanje nastavnika za realizaciju
nast. jedinica nast. predmeta)
Nastavnik je dužan do 1.9. predati godišnje planiranje. Prije nego počne:
1) Temeljno proučiti nastavni plan i program
2) Globalno upoznavanje udžbenika
3) Proučavanje stručne literature (šta ću naučiti)
4) Nastavna sredstva konstruisati u toku godine.
Pri planiranju kojim će se redom obrađivati gradivo pojedinih nast. oblasti, područja i predmeta mora se voditi
računa:
a) O unutrašnoj logičkoj povezanosti sadržaja iste nast. oblasti, odnosno stvarnosti koju ova oblast obuhvata;
b) O vezi nastavnih sadržaja svih nast. oblasti (povezati nast. oblasti)
c) Vodi se računa i o tome da se obrada gradiva vremenski podudara s godišnjim dobom u kojem se izvjesne
prirodne pojave ili promjene dešavaju;
d) O opterećenosti po mjesecima, produktivnosti pojedinih mjeseci npr. sept kao početak školske god. i januar
kao mjesec u kojem učenikov zamor dostiže vrhunac, ne mogu imati isti tempo kao ostali mjeseci.
Pripremanje nastavnika za rad
Nastavna prirpema: a) mikroartikulacija (sve detalje u pripremi, pripremanje za pojedine nast. jedinice, to je
detaljno, leksijsko, operativno pripremanje)
b) makroartikulacija (pripremanje za novu školsku godinu, to je godišnje, globalno ili makropripremanje)
Tip časa:
a) Čas upoznavanja sa novim gradivom (obrada)
b) Čas utvrđivanja, ponavljanja, vježbanja
c) Čas provjeravanja i ocjenivanja
d) Kombinovani čas
Organizacija nastavnog rada
Razlikujemo dvije vrste organizacije: unutrašnja i vanjska organizacija rada;
 Vanjska: obuhvata smišljeno koordiniranje određenih vanjskih faktora odnosno onih faktora koji stoje izvan
učenika i nastavnika, a osiguravaju uslove za normalno odvijanje nast. procesa; među te faktore spadaju:
11
Didaktika, vježbe

12. Didaktika
a) Formiranje razreda (broj učenika, spol, intelektualne sposobnosti, socio-ekonomska situacija, udaljenost od
škole)
b) Školske prostorije- učionice, kabineti, radionice, praktikulumi
c) Školske površine- dvorište, vrt, voćnjak, objekti izvan školske zgrade
d) Nastavne ekskurzije (pripremna faza, izvođenje, zaključni rad)
e) Formiranje raspored sati

Unustrašnja organizacija: izvođenje same nastave, mnogo je teža i složenija. Ona obuhvata evidentiranje i
usklađivanje specifičnih didaktičkih funkcija, njihovo oblikovanje, prilagođavanje i koordiniranje.
Oblici rada u nastavi
Socijalni oblici nastavnog rada su umijeće i način organiziranja i struktuiranja, ophođenja i interakcije između
učenika i nastavnika te učenika međusobno. U nastavnoj praksi primjenuju se:
1. frontalni oblik (čelni)
2. rad u grupama (u skupinama)
3. rad u parovima (tandem)
4. individualni oblik (pojedinačni)
a) frontalni oblik
Još su stare škole u Egiptu i Babilonu frontalnim oblikom poučavali učenike u recitovanju i pamćenju vjerskih
tekstova. Današnji oblik ove nastave potiće od Herbarta, Ratkea i Komenskog. Ovaj oblik grčevito se održava u
savremenoj nastavi. Smisao ovog skoro najstarijeg oblika izvođenja nastave je u tome što jedan nastavnik istodobno
radi s velikom skupinom učenika, na jednom mjestu realizuje iste sadržaje, istim tempom i u isto vrijeme. Ovakva
nastava je jeftina za društvo, ne treba mnogo nastavnika, prostora, opreme i didaktičkog materijala. Osnovna
obilježja su: naglašena uloga nastavnika, učenici su receptivni i reaktivni, cijeli razred radi istim tempom, uloga
nastavnika je da nadzire i vrednuje, slaba je komunikacija između učenika i nastavnika, učenici pasivno sjede i
gledaju nastavnika i u tablu, dominira riječ nastavnika (verbalizam).
Struktura rada u frontalnoj nastavi: uvod-priprema i najava cilja, nuđenje novog gradiva, provjeravanje stupnja
usvojenosti, zadavanje zadaće.
Nedostaci frontalne nastave: zapostavlja odgoj, dominira nastavnik, ne motivira individualni rad, učenik isključivo
primalac.
Prednosti frontalne nastave: ekonomična, bolja disciplina, metodički jednostavnija, lakša za nastavnika.
b) rad u grupama (u skupinama)
Zasniva se na odgojno-znanstvenim, društveno-psihološkim i politicko-sociološkim teorijama.
U noviju nastavnu praksu uvode je predstavnici radne škole (Keršenštajner), prema njihovom učenju grupa razvija
timski rad, osjećaj pripadnosti i kooperativnosti.
Vrste i tipovi grupa: grupe sa specijalnim sposobnostima, grupe za unapređivanje slabijih učenika, pomagaće,
osnovne grupe, grupe za unapređivanje, specijalne, homogene grupe i heterogene grupe.
Velićina grupe je značajna za pravilnu organizaciju odgojo-obrazovnog rada u školi. Optimalna veličina grupe je 3-6
članova, ali se najbolji rezultati postižu ukoliko su u grupi 3-4 člana.
Velićina grupe ovisi o: dobi učenika, području rada, radnom materijalu, interesu učenika, raspoloživom vremenu,
osposobljenosti za samostalan rad.
2 tipa vođenja u grupi: vođenje orijentisane na ljude, vođenje orijentisane na zadatak.
Oblici grupnog rada: -rad više grupa n istom zadatku, - rad grupe na različitim zadacima (dobivaju zadatak prema
svojim sposobnostima i mogućnostima), - rad na sastavljenim dijelovima istog zadatka (složeni zadatak, podijeli se
na više prostih zadataka, svaki učenik u grupi radi na jednom zadatku)
Dodatna podjela grupnog rada: nediferenciran grupni rad (sve grupe rade istu nast. jedinicu u istom obimu, sve
grupe rade istu nast. jedinicu s različitim stupnjem produbljivanja);
diferenciran grupni rad (sve grupe rade dio kompletne teme, grupe rade istu temu, ali s drugog aspekta, diferenciran
grupni rad s paralelnim grupama, diferenciran grupni rad s cikličnom izmjenom radnih zadataka.
Stilovi rukovođenja: demokratski, autokratski i laser-faire;
Artikulacija grupnog rada: uvod, (šta, zašto i kako raditi), formiranje grupa, radni zadaci grupa, neposredni rad
učenika u grupama, izvještaj grupa o rezultatima rada, sinteza ukupnih rezultata.
12
Didaktika, vježbe

13. Didaktika
Nedostaci grupnog oblika rada: konformizam (uticaj većine na druge), selektivni odabir, narcizam, konkurenski
odnos, ovisnost o autoritetu (lideru grupe ili nastavniku), potiskivanje, perfekcionizam, zatvorenost, ziherastvo,
ljenost;
Prednosti: potiće inicijativu učenika i razvija određene socijalno-interakcijske mogućnosti učenika, znanje je trajnije,
kvalitetno, učenik se pripremi za dalji rad;
Nastavnik se mora više pripremiti, podrazumijeva i odgovarajući nast. prostor.
c) rad u parovima
Nastava se približava pojedincu. U njoj dvojica uče „jedan od drugoga“, jedan drugog kontrolira, ispravlja, pomaže,
pruža podršku, dopunjuje. U zavisnosti od radnih zadataka učenici se određuju u tendeme. Učenik sa većim
mogućnostima vodi slabijeg, ili da učenici budu isti pa da ih potiće za takmičenje.
Gledano sa pedagoškog aspekta, radu parovima omogućuje: prihvatanje pozitivnih uzora, upoznavanje efikasnijih
metoda i tehnika za učenje, razvijanje navika za rad u dvoje, korištenje pomoci drugog kada to zatreba, upoređivanje
postignutog, tema i ritma rada; racionalnije korištenje raspoloživog vremena na satu.
Psihološke karakteristike: odnose se na povoljniju radnu atmosferu i emocijalnu ravnotežu, smanuje se i
neizvjesnost kao i napetost zbog „zajedničke podjele problema“.
Didaktičke razloge: učenici u paru savladaju gradivo postepeno, onako kako odgovara i jednom i drugom partneru,
brže dolaze do rezultata zbog efikasnijeg samovrednovanja i vrednovanja.
d) Individualni oblik nastavnog rada
Pruža mogućnost samostalnog učenickog rada, samostalni rad treba biti osmišljen i utkan u zajednički rad razreda,
ovaj rad potiće kreativnost, značajno odgojno djelovanje (razvoj samostalnosti, povoljne slike o sebi, inicijative).
Mnogi nastavni sistemi su preferirali individualni oblik nastavnog rada, npr. Dalton plan.
Ovaj rad je olakšanje za nastavnika, ali je u suštinu jako složen i podrazumijeva temeljitu pripremu. U našoj praksi
učenici su ovisnici o frontalnom radu pa je potrebno dosta truda i napora da se navikavaju na samostalan rad.
Prilagođena je svakom učeniku, veoma je bitno da se frontalni oblik upotrebljava 40% i kombinacija ostalih oblika
rada u nastavi.
Nastavna sredstva
Klasifikacija nastavnih sredstava:
a) vizuelni (čulo vida), različite slikovnice, uđžbenici, tekstualna nast. sredstva (bajke, slikovnice, hamere),
nast. listići, nekoliko varijanti pravljenja nast. listića:
a) zadatak – informacija – zadatak – rješenje
b) informacija – zadatak – rješenje
c) pravilo – informacija – zadatak – rješenje
b) auditivna: cd, cd player…
c) audio-vizuelna: video- snimci, tv…
Oblici rada sa nadarenim učenicima
Učenici prema sposobnostima grupisani su u odjelenja A, B, C, sa iznad prosječnim, prosječnim i nižim. Daroviti
učenici posjeduju visok koeficijent inteligencije;
Svi oblici darovitih mogu se grupisati u sljedeće grupe:
a) homogeno grupisanje
Je grupisanje učenika u odjelenja prema općim sposobnostima; da darovite učenike trebamo odvojiti u posebne
razrede; s posebnim planom i programom; zastupnici ovog shavatanja smatraju da se daroviti učenici razlikuju od
ostalih učenika zbog čega im je potreban i poseban tretman. Pošto mogu da urade više, brže i bolje za isto vrijeme,
zadržavanje darovite djece u redovnom odjelenju znači zadržavanje ovih učenika u razvoju, što dovodi do
nezainteresovanosti za rad i učenje, praćeno dosadom. Škola za darovite ima i školskih sistema koji su organizovani
po sistemu homogenih odjelenja A, B, C ili bolja, srednja ili slabija odjelenja. Posebno grupisanje darovite djece
zahtijeva i odabiranje nastavnika koji treba da ispunjavaju uslove da bi odgovarali potrebama darovitih. Positivne
strane su: učenici dobivaju intelektualni podsticaj, nivo i kvalitet rada koji im odgovaraju a tempo rada u skladu sa
njihovim mogućnostima. Nedostaci: izdvajanja u posebna odjelenja darovita djeca, gube kontakt sa ostalim
vršnjacima i osiromašuju u socijalnim i emocionalnom pogledu, navikavaju se da žive u odvojenom, podjelenom
svijetu kakav u životu ne postoji; nedovoljno grupisanje samo na osnovu jednog kriterija, intelektualnih sposobnosti;
homogeno grupisanje produbljuje socijalne i druge razlike; smatraju se nedemokratskom mjerom, dovodi do razlika
među djecom, pohađanje specijalnog odjelenja ili škole, negdje znači i odvajanje od porodice;
13
Didaktika, vježbe

14. Didaktika
Škola daje etikete umjesto identiteta;
b) Redovna odjelenja sa obogaćenim programom
Suština ovakvog načina rada sastoji se u diferenciji učenika prema interesovanjima. Mlađim učenicima se primjenuje
unutrašnja diferencijacija (I-IV). Poslje osnovne škole se primjenuje se tzv. spoljašna diferencijacija u vidu izborne i
fakultativne nastave; radi se prema posebnim specijalnim programom; najbolji je vid rada;
c) Školska akceleracija
Djeca preskaču jedan razred, važni faktori pri odlučivanju o tome: dječije socijalno iskustvo i sposobnosti za
društveno prilagođavanje. Sva ispitivanja su pokazali da brzo napredovanje darovitih tj. brzo završavanje školskog
stepena ne opterećuje darovite ni intelektualno ni socijalno ni emocionalno. Oblici: administrativno prevođenje u
stariji razred; ubrzavanje putem skraćenog vremena koje je pokriveno programom; individualizovan program koji
nije fiksiran prema razredima u toku jedne godine i prelaze u stariji razred; planiranje ubrzanih kurseva u toku
ljeta¸za starije organizovanje određenih kurseva na višoj školi;
Rad u kombinovanim razredima
Oblik rada se može promatrati sa dva aspekta: a) cijeli razred je jedna grupa (ako je u njemu manji broj učenika, tričetiri učenika), b) razred se dijeli na više grupa (ako je u njemu veći broj učenika); Postiže se: brže osposobljavanje
učenika za samoobrazovanje i permanentno obrazovanje; kod učenika se budi stalna želja za učenjem i postizanjem
što većih rezultata; kontinuirano razvijanje radnih navika za učenjem, trajnije sticanje znanja; Brže se razvijaju
intelektualne sposobnosti i misaone aktivnosti: promatranje, analiza, sinteza, usvajanje pojmova, sudova, zaključaka,
razvoj kritičnosti i sl. Didaktičke varijante: a) instruktivni rad: podučavanje partnera, bolji pomaže slabijem; b)
zajedničko učenje; c) individualno učenje: priprema za kooperativno učenje i uvježbavanje potrebnih znanja, vještina
i navika; d) zajednički stvaralački rad: stvaranje nećeg novog i nepoznatog. Vrlo teško je zastupljen; individualni
programi, jedinstven plan i program;
14
Didaktika, vježbe