1. PISAMCESA MRAZNIH POLJANA
Čudnovato, u lijevku proljetnih vrutaka i nježnih travanjskih buđenja,
leži zemlja obasjana u dvostruki sjaj. Čas kao služavka s drvenim čabrom
kraj izvora, čas kao dvorjanka kraj širom raskriljenih prozora.
Sunčev se osmijeh razlijeva pred njom svjetlucavim mraznim poljanama
i svakoj travci pričinja treperav srebrnast trag. Čarobna li prizora
iz bezbroj pojmljivih uglova. Možda je još najljepši od svih onaj
sa zatvorenim očima kad cijela nutrina oćuti jezerca odsjaja
i s čudesnom tom krasotom, prostruji, prodiše, i progleda.
* * *
Ne znam koja bi molitva pristajala uz ovaj posvećeni trenutak.
Mora da je već bila napisana, pa zagubljena, kao i skoro sve
lijepo u prošapnutim nježnostima i vraćena svijetu kao drhtaj
iza drhtaja. Visoko, visoko među krošnjama kao zagrljaj hrasta
i daleko, daleko na plahi suncohvat ptičjeg leta nek' ovog jutra
još jednom zastruji u nama.
Vlado Karagić