1. PRVO IME
Tjedan ranih buđenja. Guštik nijemih nauma, hitrih koraka i prijekih smjerova. Brojalice
želja. Jedna molitva. U žmirećem skrovištu duše nešto majčinsko se iskrade još jednom
pozdraviti snove. Isprati ih, snatri i ostane tako još neko vrijeme. Tek se mrzla sjena zavrati
malo u blago odgrnut toplinski odljev postelje. Što napustimo jednom, više nije naše.
Postoje odaje stvarnosti kroz kojih se stiže u dublje odaje, u koje ne dopiru ni misao, ni
svjetlost, ni riječ. Tek kretnja kose i nešto što nam poznaje dlanove. Naše prvo ime.
Zvuk kresiva šibice i prvi plamsaj zborničke vatre prenuše mirisne izohipse i vrijeme
namreškano u hipnotičke krugove. Nejednako nacijepano triješće glasno otpušta tajno
tkanje topline, učinjeno suncem. Prastari zavjet. Ljubit ću te tako, plavetnim plamičkom
nevidljive vatre sve dok nad Nesvijetom vlada Svijet.
Motor starog automobila glasno zaore nad snenim poljanama tišine. Sve se na tren opčini
brektanjem razderane snage. Neumoljivi zakoni mehanike i dinamike pođoše za njim poput
jeke. Nepomičnost se otkine i otkotrlja sa zavjese, kao češer u meko krilo papučice. Stvarno
je.
Svjetlosna krošnja podignu se moćna nad otvorene dlanove i rasu blagost u posudice
žedne dobrote. Sagnu se lice nježnije od Bogorodičine usne i rosi otme cvijet.
Vlado Karagić