KRALJEVA SUTRJESKA

1. Nišić
Emir S. Niši
U posjeti Kraljevoj Sutjesci i Bobovcu
Pored svih ljepota koje sam vidio i onoga što sam saznao o
Kraljevoj Sutjesci i gradu Bobovcu uspio sam čak i da zalutam
pratećom
sa svojom prate om ekipom.
V
eć je punih 7 mjeseci od kako sam dobio ideju otići u
Kraljevu Sutjesku, ali se moje putovanje samo odlagalo za naka
bolja vremena sve do prije neki dan kada sam konačno imao
jedinstvenu priliku otići i posjetiti ovo znamenito mjestašce i
njegovu okolinu.Kraljeva Sutjeska je mjesto koje živi jako
mirno i koje odiše starinom.Auti rijetko prolaze. Smješteno je
uz riječicu Trstionicu koja za divno čudo nije zagađena PVC
ambalažom. Valjda je to odraz
kulture ovdašnjih žitelja.
Stanovnici ovog mjesta jako se
trude oko turista kojih izgleda
ovdje ne nedostaje. Da se vidjeti
da se u ovo mjesto ulaže (koliko se
može) sa željom da postane još
važnija turistička atrakcija.
Postoji čak i suvenir shop.Što se
tiče smještajnih kapaciteta za
turiste oni su za sada doviljni.
Cijene u tim privatnim smještajima
su povoljne , prenoćište košta 15
KM a puni pansion 38 KM . Sad tek
znam da mi je jedan dan boravka
bio malo jer nisam uspio obići sve što sam planirao , ali pošto
me ovo mjesto očaralo sigurno mi ovo nije bio posljednji
boravak. U Kraljevoj Sutjesci postoji po mnogima najstarija
džamija u BIH , a nju je sagradio Mehmed II Fatih 1463.godine.
Pored džamije tu se nalazi i najstarija institucija u BIH
franjevački samostan izgrađen 1330.godine a današnji izgled je
poprimio 1890.god. , tokom svoje prošlosti samostan je bio
rušen nekoliko puta. Tu je i stara bosanska kuća iz 18.
stoljeća koja je inače spomenik pod zaštitom države. Tokom
sedamdesetih godina prošlog stoljeća arheolog Pavo Anđelić je
pronašao ostatke ljetnog kraljevog dvora iz 14. stoljeća.
Jedina veća manifestacija koja se veže za ovo mjesto je
blagdan sv. Katarine koji se obilježava 25.10. na dan
kraljičine smrti.Tog dana većina katolika koja krene na misu
u Bobovac obiđe i Kraljevu Sutjestu.

2. Ako idete prema nekadašnjoj bosanskoj prijestolnici gradu
Bobovcu znajte da postoje dva puta kojim se može doći do njega.
Jednim se može doći autom do skoro samog grada on je dug
punih 12 km , drugi put je izuzetno težak a može biti i opasan
jer je pun uspona i jako je strm on vodi uz riječicu Bukovicu.
Taj put je dug oko 5 km, teško je zalutati jer je označen.
Njegov najteži dio je
posljednji kilometar što
zbog umora koje osjeća
putnik što zbog teško
savladivog terena. Ja
sam za uspon na Bobovac
odabrao baš taj pješački
put. Stigao sam
poprilično mokar i
umoran.Pogled ozozgo je
fantastičan.Grad Bobovac
je predmetom arheoloških
iskopavanja postao
šezdesetih godina.Bobovac
je najznačajniji grad srednjovjekovne Bosne nalazi se u
blizini ušća Mijakovske rijeke u Bukovicu. Grad je podigao
Stjepan II Kotromanić u 14. vijeku , prvi puta se pominje 1349.
godine.Od strane osmanske vojske Bobovac je opsjednut 19. maja
1463.godine a osvojen je 21. maja, znači prije pune 544 godine.
Naša kraljica Katarina u ovaj grad dolazi 20. maja 1446.godine
kada se udaje za kralja Stjepana.Poslije kraljeve smrti
1461.godine Katarina se sa svojom djecom povlači u Kozograd
nad Fojnicom.Nešto kasnije pred dolazak Osmanlija u Bosnu
Katarina bježi u Dubrovnik a odatle u Rim gdje stiže u jesen
1464. godine. Neki ipak tvrde da je kraljica ostala u Bosni sve
do 1466. godine u dogovoru sa sultanom Fatihom njenim
pobratimom. Ova konstatacija ne zvuči baš uvjerljivo. Dana
25.10.1478. godine kraljica Katarina umire u Rimu gdje je i
ukopana u crkvi Marije
Areceoli.
Ma koliko Bobovac bilo
lijep ekipa je ipak morala
poći nazad. Pošto smo čuli
za neki lakši put odlučili
smo poći njim i baš tada
započinje velika avantura
moje ekipe. Nismo ni znali
da je to onaj put s početka
priče koji je dug 12 km (a
činilo nam se i više) . Podsjećam da smo išli pješice a nebo je

3. polako počelo da tamni, ubrzo je naravno počela i kišica. A mi
na ulazu u neko selo (Mijakovići), koje istini za volju odaje
sliku pravog sela (ako ostavimo po strani to što je put
asfaltiran). Naime pored svake kuće tu je i staja sa govedima
pa samim tim selo «miriše» na selo kakvih ima sve manje u
mome okruženju. Domaćini su susretljivi ljudi , kada bi smo ih
upitali za put koji vodi u Kraljevu Sutjesku samo bi nam
rekli da idemo ravno , neko od njih bi pomenuli neki most ali
niko nam nije rekao koliko treba pješačiti do Kraljeve
Sutjeske. Kiša je padala sve jače i jače a moja ekipa i ja smo
već mokri do kože pješačimo kroz nepoznato gledamo brda i još
uvijek se uspinjemo i nadamo se da će poslije sledeće krivine
konačno put krenuti na dolje i da ćemo se ubrzo spustiti u
Kraljevu Sutjesku. Putokazi za sada pokazuju samo put do neke
Bočice , valjda je to neka čuka koju obilaze planinari. No
najvažnije je da još uvijek nema putokaza koji će pokazati put
do onog malog mjesta u čijem su samostanu najstarije orgulje u
BIH. Napetost među nama je sve veća , bojimo se da nismo
krenuli u pravcu Vareša , kiša polako jenjava a mi
ustanovljavamo da smo još uvijek van dometa svih mobilnih
operatora . Par minuta kasnije dolazimo do nekog mosta ,kad
tu nekoliko ljudi okreće ražanj. Pitamo ih za put a oni nam
rekoše da pođemo samo ravno.Nismo se iznenadili njihovim
čudnim pogledima , jer znali smo u šta smo zapali. Nastavljamo
dalje a iz suprotnog pravca nailazi Peugeot 205 , zaustavljamo
ga i u kratkom razgovoru sa vozačem saznajemo da do Kraljeve
Sutjeske imamo još mnogo . Koliko mnogo? Pa dosta , reče
vozač.Zamolio sam ga da nas odveze ali gospodin samo reče da
ne može , iako sam mu nudio novac (dosta više nego što bi me za
istu kilometražu koštao taxi u nekoj evropskoj prijestolnici),
taj gospodin samo zatvori prozor i krenu dalje. Eh što ti je
zaguljen naš bosanski čovjek nije čudo što nas pored ovolikih
prirodih ljepota neće da prime u evropsku uniju, i ne treba
nas primiti kad smo ovakvi, to mi je bila prva izgovorena
misao poslije toga. Odluka pada da se vartim do one gospode
koja okreće ražanj i da njih zamolim za prevoz.Već na pola tog
puta razmišljam kako je to možda luda ideja , jer ko bi
normalan ustao od ražnja.U istom momentu počela je padati
jaka kiša što mi je ipak dalo snage da ustrajem u nakani.
Poslije kraćeg razgovora i mojih silnih molbi čovjek pristaje
na vožnju uz neku simboličnu naknadu za gorivo. A taj čovjek
je posebna priča , ne znam koji bi mu epitet mogao pripisati ,
racimo najveća ljudina na ZE-DO kantonu. Drago mi je što sam
ga upoznao još samo da je bila neka druga prilika. Tad
shvatam da u BIH ima još dobrih ljudi spremnih na pomoć , ma
nije ni čudo što je moj spasitelj Zihret rudar i to lagumaš.
Rudari su zaista posebna vrsta ljudi , oni imaju više srca
nego mi ostali.Usput uz njega sam bolje upoznao teren oko

4. Kraljeve Sutjeske jer smo se malo vozali više od predviđenog ,
razgovarali smo o svemu i svačemu. Inače Zihret je iz Zenice a
odvde je samo oženjen a sudbina je htjela da se on i ja
upoznamo u toj nedođiji , naravno ja ga sigurno neću
zaboraviti jer je moja panika bila poprilično dosegla visok
stepen ali on me uspio smiriti svojim šalama i
komentarima.Putovali smo dugo zbog lošeg puta pa je on usput
pustio i muziku ne bi li me oraspoložio jer sam bio poprilično
ljut i na ekipu i na sebe što smo uopće zalutali.Mislim da ćemo
on i ja postati veliki prijatelji , razmijenili smo brojeve
telefona , adrese a na njega će me uvijek sjećati pjesme folk
pjevačice Moni koju smo slušali usput.Rastali smo se u samom
centru Kraljeve Sutjese uz čvrsti stisak ruke a on je morao
krenuti nazad jer ga je čekao ražanj.
Hvala mu još jednom.Ekipa je sad dobro
pa smo mogli još malo prošetati po
Kraljevoj Sutjesci i krenuti kući. Tako
je završio moj prvi posjet Kraljevoj
Sutjesci i Bobovcu, recimo da je bio
nezaboravan i jako uzbudljiv. Svima
onima koji se izgube bilo gdje želim da
pronađu nekoga poput Zihreta, jer da
njega nije bilo samo Bog zna kada bi mi
došli do Kraljeve Sutjeske , možda bi nas
put odveo negdje sasvim drugo. Sledeći
puta kad budem dolazio u posjet
uspomenama na bosanske kraljeve idem autom ravno do Bobovca.
Emir Nišić
19.05.2007.
Nišić
Emir S. Niši