Ljubav grofa
Rizenfeldera
Projurile su kočije ostavljajući iza sebe prašinu u vihoru nad
stazom, koja prolazi pored riječn...
pomagao ocu u poslovima , a otac kao i svaki drugi roditelj nije
pretjerano mario za to. Odlazio bi po cijele dane da skit...
im se sreli pogledi govoreći glasno o nekoj iznazemaljskoj istini.
Simona je idalje bila prisutna u toj prostranoj kući , ...
djetinjski zaljubljen u to krhko biće divnog osmijeha , i pogleda
u kome živi sva ljepota bistrine.Želio je da je oženi, a...
kuca zbog nekog drugog.Njena krv oblila je snijeg , a tijelo
nježno palo po tom snježnom dušeku i tako je Julka otišla u r...
pozdravljale veselim cvrkutom. Ubrala je jednu ružu i njome
milovala svoju ravnu kosu. Tad nije nosila šešir , niti bijele...
Julkinog života na duši što ga boli, možda zato čuva nešto
izvezeno što je dobio od nje , a niko ne zna šta.
Emir S. Nišić...
Upcoming SlideShare
Loading in …5
×

Emir Nisic Ljubav-grofa-Rizenfeldera

251 views

Published on

Published in: Entertainment & Humor
  • Be the first to comment

  • Be the first to like this

Emir Nisic Ljubav-grofa-Rizenfeldera

  1. 1. Ljubav grofa Rizenfeldera Projurile su kočije ostavljajući iza sebe prašinu u vihoru nad stazom, koja prolazi pored riječnog rukavca i starog drvoreda.Naš grof Rizenfelder ima običaj kada se naljuti , ražalosti ili uvrijedi narediti da mu upregnu konje i da sam potjera svoje ogromne kočije u nekom luđačkom zanosu, i čini mi se ,tad bi pred sobom zgazio sve što mu se nađe na putu.Ta navika ostala mu je još iz mlađih dana i to mu je svojstven lijek protiv ljutnje. To što sada juri je zbog toga što je doznao da je izgorjela njegova špiritana.Požar je kako kažu ,podmetnut ,a to ga je još više rasrdilo i ražestilo.Špiritana je donosila dobar profit , no ona naravno nije jedino što je grof ima , ima grof : ciglanu , lance najplodnije zemlje kakve ni u raju nema , zatim lađe , najbolje konje , parnu vršalicu i ne znam više ni ja sam jer se u tom obilju pogubim. Iako je imao puno zemlje on je zemlju uvijek kupovao , veseilo ga je to kad zna da dio prostranstva koji mu u pogled stane da je njegov vlastiti.Na njegovim poljima zlatila se najbolja pšenica ,njihali se najbolji kukuruzi , i rasle tikve ogromne kao u kakvim bajkama. Živio je u izobilju i već dugo sam bez igdje ikoga svog, roditelji su mu umrli davno a ženio se nije.Istina naš grof imao je uvijek najvjernije i najbolje sluge u ovom kraju, ne kažem to samo zato što sam ja jedan od njih, to će vam ovdje reći i slučajni prolaznici. I baš je neko zao sad našao da remeti mir mom starom dobrom gospodaru. Moj gospodar sad ima oko 50 godina i u srcu čuva jednu davnu ljubav. Ja sam za te njegove davne ljubavi čuo , pričalo se po okolini , a i ja sam nešto od toga vidio i slučajno doznao...Sve je počelo dok je moj grof Herman Rizenfelder imao oko 20 godina, već je bio završio neke škole i došao na imanje svoga oca Josifa.Proljeće se već rukovalo s ljetom i kretalo na neku drugu stranu svijeta. Herman Rizenfelder bio je lijep i zgodan mladić , gospodskog držanja , blag , tih , ljubazan i prema svoje konjušaru i prema gradskim frajlicama.Pošto omladinu u tim godinama ne zanima nikakav posao tako ni mladi Herman nije
  2. 2. pomagao ocu u poslovima , a otac kao i svaki drugi roditelj nije pretjerano mario za to. Odlazio bi po cijele dane da skita po imanju , da plovi čamcem , da jaše konje , a ponekad bi znao čitati neku knjigu u cvjetnom vrtu ispred raskošne vile. No , uvijek je bio sam , bez ikakvog društva i to je ono što je brinulo njegovu majku Margaritu. Da bi ga malo razveselili i upoznali sa ljudima njegovi roditelji su često priređivali veličanstvene balove u njihovom domu , na koje bi pozivali vlastelu iz okoline i ugledne ličnosti iz svog kraja. Naravno bilo je tu lijepih bogataških kćeri , mladih , divnih , kakve samo u snovima postoje.. Kažu da je Herman s nekom znao i da zapleše ali se nikad nije zbližio sa bilo kojom od njih osim sa Simonom Ertl, valjda zato što je ta mlada dama voljela konje baš kao i moj gospodar. Bilo je to prije svega prijateljstvo , mada su svi s velikim nadanjima vjerovali da se radi o priželjivanoj ljubavi , o nečemu na što i Gospod Bog a i obični ljudi gledaju s radošću. Kažu da je to bio savrešen par. Ali, meni je rekao stari vrtlar Žorž da tu nikad nije bilo nikakvog udvaranja niti bilo čega drugog osim druženja. Voljeli su konje kao što rekoh i to je bila jaka veza koja ih je spajala , voljeli su konje bilo da su mađarski polukrvnjaci , trakeneri ili obični seoski konji kakve je imao krčmar Šnajder. Veselilo je starog Josifa i njegovu Margaritu to što njihov sin ima nekoga nadajući se onome čemu se raduju i što priželjkuju svi ljudi u tim godinama , unucima. Simona je bila stalna gošća u njihovoj kući , bila je tipična bogataška kćerka , vrištala je na sluge , bila ohola i sebična. Njene plave kose nisu zagolicale maštu mog dobrog gospodara , možda je to sreća .Jednog predvečerja jahali su ka zapadu dok im je sunce u svom padu peckalo oči.Nailazeći pored mlina primijetili su jedno seosko djevojče koje ih je gledalo iskrenim pogledom i sa malo straha. Zapravo ne znam da li je Simona primijetila djevojku , ali Herman jeste iako je nije najjasnije vidio od sunca koje je obasjavalo večernjim žarom iza njenih leđa ali vidio je ono najvažnije , crne bistre oči. Odjahali su kao da se ništa desilo nije , a zapravo desilo se nešto veoma važno, nešto što se nama svima barem jednom u životu desi. Dogodio se jedan snažan momenat u kome su se poklopile zvijezde. Te noći Herman nije spavao, već je gledao u noć stojeći pored prozora , nadajući se da će u tom mraku pronaći te divne oči. Popio je čašu vina i legao u svoj udobrni krevet i dugo gledajući u svijeću pitao sam sebe šta se to događa , dok mu je sjećanje na one oči milovalo srce.Ona je u njegovu glavu ušla onog prvog momenta kad su
  3. 3. im se sreli pogledi govoreći glasno o nekoj iznazemaljskoj istini. Simona je idalje bila prisutna u toj prostranoj kući , a Herman se sve manje družio s njom , opet je počeo samovati i skitati pored mlina , niko nije znao šta je on zapravo tražio. Sebična Simona osjećala se uvrijeđeno i zapostavljeno pa je jednog dana poslije ručka na kome Herman i nije bio , otišla sa ovoga imanja ne pozdravivši se sa svojim prijateljem. Zlobni jezici kažu drugačije , da je tog dana u ljubavnom činu zatekla mladog Hermana i mlinarevu kćer i da je to jako naljutilo i da takvu prevaru nije mogla da podnese. Ali tako priča krčma , to nije bilo tako , tog dana Herman još nije ni znao da je to ljupko djevojče mlinareva kćer ali se nadao da će je sresti i pokušati prići joj. Jedne nedjelje dok je bio u crkvi slučajno se okrenuvši ugledao je ono za čim danima traga.Ugledala je i ona njega.Prečesto je okretao glavu , a ona je dočekivala svaki njegov pogled svojim malim smiješkom, a on bi ponekad i uzvratio.Izašavši iz crkve počeo je da je traži , pronašao je sa seoskim curama iza crkve koje se veselo kikoću obučene u bijelu seosku nošnju.Opazivši mladića prestalo je kikotanje , on je hrabro krenuo prema njoj a ona je kako priliči oborila pogled. Pitao je : -Curo čija si ti ? Znao je da njoj ne može da priđe sa naklonom , ljubljenjem ruke ili kakvim drugim iskazivanjem poštovanja , već da mora samo tako pitati čija je... Stidljivo je odgovorila idalje gledajući u zemlju : -Mlinareva. -A kako se zoveš? Upita grofov sin. Sad je odgovorila sa malo više hrabrosti -Julka. -Julka. Ponovi Herman, opazivši na sebi znatiželjne poglede, blago se pokloni i ode. Polako su se nizali dani u neki beskrajni biserni niz , a mladi grof Herman osim što je svoje ljupko čedo viđao u crkvi , počeo da je susreće i na putu blizu mlina , i u selu , pa počeo da joj ljubi ruku , pa obraze , da je sanja sve ljepše i ljepše, a sve to pod pokrivačem stroge tajne. Njhova srca bila su sve priljubljenija jedno uz drugo. Njoj je bilo skoro 16 godina , bila je siromašna mlinareva kćerka a k tomu zvala se i Julka, to ime nikako nije za grofovski dvor. To je bila zabranjena ljubav, ali iskrena i prečista. Ona u njemu nikada nije vidjela grofa , već mladića. Julka se plašila toga , i često je sebi govorila brišući sjajne suze da to nije smjelo da se desi. I grof Herman bio je nekako
  4. 4. djetinjski zaljubljen u to krhko biće divnog osmijeha , i pogleda u kome živi sva ljepota bistrine.Želio je da je oženi, a tu ideju dobio je kada mu je za rođendan poklonila jabuku , cvjetni vijenac i nešto izvezeno , niko ne zna šta.Taj izvezeni poklon bio mu je draži od svog bogatstva svijeta i od svih poklona koje je ikada dobio. Te noći u njegovom grofovskom domu priređen je bal u čast njegovog rođendana. On je plesao , veselio se , a Julka plakala u svom mlenom sobičku u mraku i dobokoj tišini. Sve je to za nju bio neki daleki svijet , želja koju su okovale najstrašnije zabrane.Ona nikada neće moći svratiti na bal. Viđali su se često i voljeli , a onda su došli snjegovi , prečisti kao duša Julkina.Sa tim snijegom kao da je pala nesreća na dolinu , stari Josif doznao je za to što čini njegov zaljubljeni sin , i on na to nije gledao blagonaklono , zapravo se naljutio na svog sina , grdio ga je svakoga dana, a majka sa Hermanom nije razgovarala , čak ni za trpezom. Bio je razdvojen od Julke ne samo snjegovima već i onim što ih je razdavajalo uvijek. A Julku su zagledali seoski mladići , sluge i mlinarev pomoćnik , jer se vrijeme njene udaje bližilo. No , nju nije zanimalo to , ona je ćutljivo čekala u svom kućerku na koga se natovario snijeg i kao da joj je svojom težinom pritiskao srce , čeznula je , uzdisala i voljela nekog kog ne smije. Herman je od oca primio neodgodivu naredbu da odmah prekine sa svojim „ludostima“ kako reče, a to je značilo da ostavi i zaboravi svoju dragu Julku. Ipak otac je otac ,stega obiteljskog sklada , tradicije , ugleda i nekih stvari koje su nekima važne i važnije od najuzvišenije ljubavi... Bilo mu je teško , ali uzjahao je svog konja i krenuo da je traži , i po nekom čudu sreo je baš blizu mlina , dok je ocu nosila ručak. Sjahao je s konja a ona mu se veselo nasmiješila , kako i ne bi jer vidjela je ono za čim toliko čezne i ono što najviše voli. A on je na ivici plača bez naklona i pozdrava rekao: -Gotovo je Julo. Te riječi su značile mnogo i za sobom su iz očiju povuke Julkine suze. -Moji ne daju Julo, mora biti ovako , žao mi je. Htjela je kroz suze reći da ga voli , ali nije mogla , samo je plakala. On se već bio ponovno popeo na konja i tad dodao : -Zaboravi me. I odjahao je. Julka je obrisala suze da otac ništa ne primijeti, odnijela mu ručak, uzela neki stari bodež koji je visio na zidu mlina , sišla bliže rijeci , još jednom zaplakala , posljednji put u životu i odlučno probola svoje prečisto srce kojem dala nije da
  5. 5. kuca zbog nekog drugog.Njena krv oblila je snijeg , a tijelo nježno palo po tom snježnom dušeku i tako je Julka otišla u raj. Herman je narednog dana čuo za to i počeo da krivi samoga sebe i to sebi nikada nije oprostio.Tako često završavaju te zabranjene ljubavi , jedno uvijek strada i to ono koje više i iskrenije voli. Moj gospodar je kažu za Julkom tugovao punih 9 godina, nosio joj je na grob cvijeće , molio je za oprost i plakao. A kada je doznao za Julkinu smrt tad je naredio da mu upregnu konje u saonice i tjerao ih je tako brzo da su mu se suze na licu ledile.Proljeće koje je slijedilo izgledalo mu je nekako mrtvo i odsutno. Nije mi jasno kako se sve ovo doznalo , a možda je i sam đavo ovo razglasio po selima koja miruju u ravnici.Meni je ovo pričao naš vrtlar i on tvrdi da je Julka jedina i najveća ljubav grofoa Rizenfeldera. Ja znam da je to neko drugi. U tih devet godina tuge svašta se desilo , umro je stari Josif , zatim mlinar , a na poslijetku i grofica Margarita. Herman se dobro snašao u poslovima koje mu je ostavio otac , i čak je udvostručio imanje što je iznenadilo sve , a tako nešto je vrijedno divljenja i poštovanja.Kažu još da Herman nije prilazio mlinu samo bi ga nekad gledao izdaleka , danas je na tom mjestu veliki mlin koji pripada mome gospodaru ali on ni danas ne ide tamo. Devet godina nakon Julkine smrti moj gospodar je otputovao nekim poslom u Budim i tom prilikom upoznao mladu Amaliju Lihtmajer , mladu kneginju. To poznanstvo je ubrzo preraslo u nešto više. Grof bi često nekuda odlazio na nekoliko dana , slala su se i stizala pisma, sve dok jednog jutra nije stigla i kočija koja je dovezla Amaliju. U osvit tog dana vrtlar je vidio grofa kako zamišljeno gleda sa prozora kao da očekuje nekoga. Amaliju je dočekao neki poetski izraz našeg grofa , sreća na njegovom licu , duboki naklon pred njenom nesvakidašnjom ljepotom. Imala je kosu boje meda koja je padala po njenim nježnim ramenima ,njen stas bio je poslastica za oči , njeno držanje kraljevsko , svaki pokret ležeran , treptaji oka divna i zanimljiva predstava. A oči? One su možda bile razlog zbog kojih se Herman zaljubio u nju, podsjećale su ga na Julkine oči. Te oči su dva jezera koja sanjaju san o sreći ispod obrva tankih.I njen osmijeh je zračio toplim sunašcem koje se skrivalo iza divnih joj usana.Bila je nježno stvorenje vilinske ljepote , i grof je odista mislio da je Amalija prava pravcata dobra vila.Tog prvog dana prije ručka prošetala je cvjetnim vrtom noseći svoj osmijeh iz koga je isijavalo nešto božanski lijepo i tom svojom šetnjom kao da je pozvala sve ptice ovog svijeta koje su je
  6. 6. pozdravljale veselim cvrkutom. Ubrala je jednu ružu i njome milovala svoju ravnu kosu. Tad nije nosila šešir , niti bijele rukavice , ali opet je bila i otmjena i lepršava i sva raskoš njene ljepote širila se vrtom , postidivši i ruže i ptičiji pjev. Sluškinje kažu da se za ručkom veselo smješkala grofu. Sa Amalijom je u dvor Rizenfelder ušla izvanzemaljska sreća i sve je poprimilo neki veseli sjaj. Ona je voljela Hermana svim srcem , i valjda je ta ljubav bila razlog za njenu radost.Nikada se nisu vjenčali a u neko doba posluga je Amaliju počela zvati gospođom , na što se ona nikad nije usprotivila. Svaki sunčani dan su ispunjavali šetnjama , često pored riječnih rukavaca , između drvoreda ili bi plovili malim čamcem po mirnoj rijeci , a uvijek bi sjedili na istoj klupi ispod stoljetnog stabla darivajući poljubce jedno drugome.Skoro uvijek su se držali za ruke i bilo ih je lijepo vidjeti. Ljubav je bila sve jača i jača , a zimi bi gledali vatru u kaminu zagrljeni u velikoj fotelji. I ja sam vidio Amaliju kada sam ovdje došao u službu , zaista je bila prelijepa , njena blizina donosila bi neki mir u dušu , bila je ljubazna kao da i nije bila plemkinja.Svojom nježnošću i lepršavošću ispunjavala je oči i zaista falio joj je čarobni štapić. Bila je zaštitnica ovog doma , dobra vila svih nas , dok je ona bila tu , niko se čak ni porezao nije na ovom ogromnom imanju. Tad u ovom domu nije bilo balova jer je Amalija svaki dan pretvarala u najsvečaniji bal.Baš kao što je iznenada došla , tako je i otišla , mi nismo znali kuda ni zašto. Ali sve nam je bilo jasno kada je grof naredio da mu se upregnu konji i tad je dugo jurio po putevima prašnjavim.Bio je tužan, nije puno govorio i nije puno jeo. Odlazio bi često do rijeke , a jednom sam vidio da je na komadiću drveta napisao Amalija , nacrtao srce , i dodao još Herman, bacio ga u rijeku i gledao za njim , ono je plovilo do riječnog vrtloga čije su ga struje nosile, baš kao što se vrti neka muka u grofovoj duši. Nadao se , i sad se nada , pisao je pisma , ali odgovor nikad stizao nije. Istina , dobio je od nje jednu sasvim običnu čestitku za Novu godinu , i to mu je značilo mnogo jer ga nije zaboravila. No poslije je opet tužan i poslije njenog odlaska kao da je svako žensko umrlo za njega. Grof od tada nekad ode u lov , a nekad i peca i to je sve... eto sad mu je izgorjela špiritana , i svakakve se nevolje dešavaju od kad je otišla Amalija. Zli jezici za njen odlazak ništa nisu rekli , kao da i nisu primijetili. Moj gospodar plemeniti Herman Rizenfelder će svojim novcem izgraditi bolju i veću špiritanu , ali Amaliju vratiti neće nikada. Neće se osloboditi ni onog mladog
  7. 7. Julkinog života na duši što ga boli, možda zato čuva nešto izvezeno što je dobio od nje , a niko ne zna šta. Emir S. Nišić 03/2012.

×