SlideShare a Scribd company logo

Skripta hrvatska povijest u razvijenom i kasnom sr vijeku

Skripta: Hrvatska povijest u razvijenom i kasnom srednjem vijeku, 2005.

1 of 19
Download to read offline
1
HRVATSKA POVIJEST SREDNJEGA VIJEKA II
1. Ferdo Šišić, Povijest Hrvata. Pregled povijesti hrvatskog naroda, 600. – 1526.
2. Neven Budak, Prva stoljeća Hrvatske
3. Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje
Nakon smrti kralja Dmitra Zvonimira plemstvo se razdijelilo na dvije stranke: jedna se okupila oko
Stjepana II (koji je oko 1090. vjerojatno umro), a druga uz kraljicu Jelenu. Nakon smrti Stjepana II. uz Jelenu
je stao znatan dio njegove stranke. Ostatak plemstva je opredijelio se za Bizant i cara Aleksija Komnena
nadajući se od njega pomoći. U takvim prilikama odlučila je kraljica Jelena zajedno s pristašama pozvati u
pomoć ugarskoga kralja Ladislava koji joj je bio u rodu. Kralj Ladislav je prihvatio poziv i s vojskom krenuo
prema Hrvatskoj na proljeće 1091. Dravu je prešao nizvodno od Virovitice, a sve do Gozda nije naišao ni na
kakav otpor (a i tamo tek poneko pleme). Unatoč lakom napretku, morao se vratiti u Ugarsku jer su sa
sjevera napali Kumani koje je vjerojatno tamo poslao sam Aleksij Komnen. Ladislav se vratio, ali je u
Hrvatskoj za kralja postavio svoga nećaka Almoša. Ubrzo nakon toga Aleksije je u dalmatinske gradove
poslao svoga opunomoćenika Guifreda koji je ponovno ujedinio dalmatinski temat s carstvom, a hrvatsko
plemstvo se okrenulo protiv Ladislava i za kralja okrunilo Petra. Ladislav se više nije vraćao u Hrvatsku, ali
je 1094. osnovao zagrebačku biskupiju kako bi je što više vezao uz Ugarsku.
Novi ugarski kralj Koloman odlučio je ući u rat s hrvatskim kraljem Petrom kojemu je prijestolnica bio
Knin. Aleksije nije pomagao Hrvatskoj ni dalmatinskim gradovima jer je ratovao protiv križara koji su
prolazili kroz Carigrad i Malu Aziju. Umjesto vojne pomoći predao je dalmatinski temat na upravu i zaštitu
mletačkom duždu. U međuvremenu se Koloman zaručio s južnoitalskom normanskom princezom Buzilom.
Rat Kolomana i Petra započeo je 1097, a u bitci kod Gvozda Petar je izgubio život. Ta bitka i zauzeće
Biograda značila su da je Koloman susjed Venecije te dužd Vitale započinje pregovore radi međusobne
sigurnosti posjeda.
Koloman je svoje vladarsko pravo temeljio na nasljednom pravu. Ali nakon 1099. kad su ga potuklu Rusi i
Kumani morao je na neki drugi način učvrstiti svoju vlast u Hrvatskoj.
Koloman. Kolomanov pokušaj osvajanja dalmatinskih gradova nije mogao proteći bez sukoba s Bizantom i
Venecijom kao bizantskom zemljom. Kako se bizantski princ Ivan Konmen oženio ugarskom princezom
Piroškom (Irenom), a antiohijski i tarentski herceg Boemund zamislio ponovnu navalu na Drač i Bizant, car
Aleksije i kralj Koloman su sklopili savez. To je morala prihvatiti Venecija, kao carska saveznica.
Na proljeće 1107. zaputi se kralj Koloman s vojskom na primorje. Osvojio je Zadar, građani polažu prisegu
te ga svečano uvode u grad. Nakon toga osvojio je Šibenik, Trogir i druge gradove. Poslije predaje gradova i
otoka Koloman sazva sabor ispred Zadra te građanstvo , biskup i kralj polože prisegu vjernosti. Nakon
toga Koloman je za posebnog dalmatinsko-hrvatskog kralja proglasio svog sina Stjepana koji je tada imao
šest godina1. Gradovima je podijelio privilegije: oslobođeni su plaćanja danka (kralj je sebi uzimao samo
trećinu prihoda gradske luke), zajamčena im je drevna autonomija, gradovima je zajamčeno da nijedan
građanin neće morati primiti gosta na silu…
Kolomanov uspjeh u Hrvatskoj nagnao je hercega Almoša (Kolomanov brat) da zatraži pomoć u
Njemačkoj. Pomoć nije dobio, ali kad je Koloman zauzeo dalmatinske gradove Almoš se ponovno digao
protiv njega. Na Kolomana je krenuo car Henrik V. Godine 1108. opkolio je Požun (Bratislavu), ali se morao
vratiti.
Pred smrt je Koloman odlučio oslijepiti Almoša i njegovog sina Belu (1115.). Nakon Kolomanove smrti
Almoš pobjegne u Bizant gdje ga primi car Aleksije i princ Ivan. Slijepog sina Belu Almoš je ostavio u
samostanu nedaleko Pečuha.
Pacta conventa ili Qualiter - Godine 1102. sastao se s predstavnicima dvanaest hrvatskih plemena koji su
ga svojom voljom izabrali za hrvatsko-dalmatinskoga kralja obvezavši ga na zasebnu krunidbu za
hrvatsko-dalmatinskog kralja i održavanje posebnog sabora u hrvatskim državnim poslovima. Koloman je
priznao i potvrdio hrvatskom plemstvu sigurno i neumanjeno posjedovanje njegovih plemenskih drevnih
zemljišnih baština i kmetova na njima, a oni će mu za uzvrat u ratu davati po deset oboružanih konjanika
po plemenu, dolazeći do Drave o svom trošku, a preko Drave o kraljevu. Nakon toga okrunjen je u
1
Natpis iz Zadra koji Stjepana naziva «našim kraljem». Koloman je imao još jednog sina. Ženio se dva puta;
najprije Buzilom, a zatim Ruskinjom Eufemijom koju je trudnu otpravio u Rusiju optužujući je za nevjeru. Sin
kojeg je Eufemija rodila zvao se Boris Kolomanović.
2
Biogradu na moru te je utemeljena personalna unija Hrvatske i Ugarske. Pacta conventa je spis koji govori o
tim događajima i starija je historiografija zastupala njegovu apsolutnu vjerodostojnost. Qualiter govori o
Kolomanovim povlasticama hrvatskom plemstvu što ih je ugarski kralj podijelio 1102, a o zasebnom
političkom i upravnom položaju hrvatskih zemalja nema ni riječi. Hrvatska je, istina, izgubila državnu
samostalnost, ali valja istaknuti da dinastički prijelom i 1102. godina ne bijahu prepreka stoljećima
društvenog sazrijevanja.
Granice hrvatske države često su se mijenjale. U vremenu kad je Koloman vladao granice su tekle otprilike
Neretvom do Rame, odatle na gornji i srednji Vrbas, zatim na donju Bosnu do ušća u Savu i pravcem
između štajersko-kranjskog pograničnog gorja, otkuda se spuštala na more kod Rijeke; od većih otoka
pripadali su Hrvatskoj Krk, Cres, Rab, Pag, Hvar, Brač i Vis.
Društvo je bilo sastavljeno od slavenskog te romanskog (Romani; kasnije Latini i Vlasi) stanovništva u
dalmatinskim gradovima. Slojevi društva dijelili su se na slobodne i neslobodne. Neslobodni su bili sluge u
gradovima te na plemićkim i crkvenim posjedima. Slobodni su se dijelili na seljake, građane (gradski
plemići i obični građani) i plemiće (niže i više plemstvo – ban, župan i dvorski dostojanstvenici).
Hrvatski vladari nisu imali stalnu prijestolnicu; stolovali su iz raznih mjesta: Nin, Klis, Biaći, Knin, Biograd
i Solin.
Svoju vlast vladar je dijelio s banom (od X. st.) te županima (od IX. st.). župani su stajali na čelu županija
koje se često sastoje od manjih župa. U X. i XI. st. županije su bile: gatska, lička, krbavska, lučka, sidraška,
ninska, bribirska, kninska, podmorska ili kliška, cetinska, imotska, livanjska, plivanjska, psetska,
(pri)morska, rastočka. Za županije u Bosni i u Panonskoj Hrvatskoj nema iz toga vremena nikakvih
pouzdanih podataka, ali ih je bez sumnje bilo.
Dalmatinski gradovi imali su svoju samoupravu, a po njihovu uzoru kasnije su uređeni gradovi koje su
Hrvati sami podigli: Biograd i Šibenik. Na čelu grada bio je prior kojeg su birali gradski plemići (patriciji). A
zatim potvrdio kralj. Zadarski prior je bio najugledniji (iz porodice Madijevaca). Prior je predsjedatelj
gradskog vijeća koje se sastojalo od sudaca, tribuna i bilježnika, a redovito se sastajala i gradska skupština
na koju bi dolazili gradski biskup, svećenstvo, plemstvo i građani. U gradovima se sudilo po rimskom
zakonu.
POVIJEST HRVATSKE
1102. – 1526.
Uklapajući kraj XI. st. u njegov društveni kontekst i postavljajući ga u odnos naspram
europskog srednjovjekovlja, ne bismo u zbivanjima u Hrvatskoj mogli otkriti nijednu pojavu
koja bi se bitnije razlikovala od općenita razvoja u europskom društvu toga doba. Bio je to
razmah feudalizacije ili pak smjena dinastija što su u toj epohi sveopćega rađanja nesmetano
prelazile državne granice i narodnosna područja srednjovjekovne Europe.
U osvit XII. st. pred dinastijom Arpadovića stajao je samo jedan zadatak: nastaviti prekinutu
djelatnost Trpimirovića, a zajednički ugarsko-hrvatski prostor priključiti europskim
društvenim zbivanjima.
Nakon krunidbe u Biogradu i ulaska u Zadar i druge dalmatinske gradove2, Koloman je svoj
uspjeh nadovezao na ostvarenja Petra Krešimira IV. i Zvonimira, a dalmatinske gradove je
još uže vezao uz kraljevstvo. Uklapanjem hrvatskog kraljevstva u opseg zemalja krune sv.
Stjepana, Slavonija se pridružila onoj društvenoj cjelini koje od Ljudevita Posavskog i
Tomislava bijaše dijelom. Ona je sada mogla postati integralnim dijelom hrvatskoga
kraljevstva, njegovom trećom povijesnom pokrajinom. U takav će se razvoj uključiti i
Zagrebačka biskupija. Ona je svoju jurisdikciju širila južno od Same prema brdskom
razmeđu Slavonije i Hrvatske, sve do granica Splitske nadbiskupije ; od jadranske obale
prema sjeveru.
2
Isprava opatice Vekenege iz 1105. i natpis na zvoniku samostana sv. Marije u Zadru.
3
Koloman je 1105. protegnuo svoju vlast na čitavu Donju Dalmaciju. Povlastice što ih je dao
Trogiru, Zadru i Rabu, njegovo obećanje da će održavati čvrsti mir te da ničim neće krnjiti
staru slobodu Dalmacije nisu mogli prikriti kraljevo nastojanje da vojnim snagama što ih je
smjestio u gradske utvrde (Split, Zadar) podvrgne gradove čvrstom nadzoru.
Trogirskim privilegijem3 se obvezao da neće «dopustiti da se u vašem gradu nastani nijedan
Ugrin ili stranac osim onoga koga po svojoj volji zaželite», ali uvođenje ugarskih posada u
gradski recinkt bilo je kršenje vlastite riječi. Ipak, ugarski zaštitni sustav na Jadranu raspada
se već Kolomanovom smrću 1116. Njegovi nasljednici nisu mogli trajnije održavati utjecaj
Arpadovića na Jadranu.
Premda su proširili svoju vlast i na kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije, njihova se državna
organizacije ni u čemu nije promijenila. Državno središte ostalo je duboko u panonskoj
ravnici. Dolaskom Arpadovića i stvaranjem ugarsko-hrvatske države napuštena je jadranska
usmjerenost Trpimirovića. Arpadovići su bili mirni u Panoniji, u političkim zbivanjima
uglavnom su bili lokalna dinastija.
Nakon Kolomanova pobjedničkog ulaska u dalmatinske gradove Arpadovići do kraja
svojega postojanja, uz možda jedinu iznimku Bele III, više nisu poveli odlučniju,
promišljeniju politiku na istočnom Jadranu. Tako je osnovicu svojem imperijalnom poletu
XIII. stoljeća, Venecija na istočnom Jadranu postavila već u XII. st.
Već potkraj Kolomanova vladanja Venecija je započela boru na uporišta na istočnom
Jadranu. 1115. dužd Ordelafo Faledro osvaja Rab, Zadar (osim gradskog kaštela) i Biograd.
Iduće godine osvaja zadarski kaštel, Šibenik, Trogir i Split; a Republika uspostavlja svoju
vlast i nad kvarnerskim dijelom Dalmacije. Ugarski knez Sergije je pokušao ponovno osvojiti
Rab i uspostaviti vlast ugarsko-hrvatskog kralja, ali nije mu uspjelo. Kasnije su pokušavali
Stjepan II. i Bela II, ali bezuspješno.
Stjepan II. Kolomana je naslijedio sin Stjepan u dobi od petnaest godina. Promjena na prijestolju povukla je
za sobom ozbiljne promjene na međunarodnom planu jer su svi Stjepanovi susjedi pokušavali proširiti
svoje posjede nauštrb njegova kraljevstva. U Hrvatskoj se morao braniti od Bizanta i Venecije (dužd
Ordefalo Faledro).
Ratovao je protiv bizantskog cara Ivana od kojeg je zahtijevao da sa svojeg dvora protjera Almoša i druge
ugarske bjegunce. Ivan je odbio te je rat trajao dvije godine. Mir je sklopljen s dogovorom da Sava i Dunav
budu granicom dviju država. Stjepan nije znao da je Bela još uvijek živ, a iz rata se vratio teško bolestan.
Nije ima nasljednika. Kad je saznao za Belu, pozvao ga je na dvor, proglasio ga prestolonasljednikom i
oženio Srpkinjom Jelenom.
Bela II. Slijepi. Zbog svoje mane većinu poslova je prepustio drugima, naročito ženi Jeleni. Protiv njega je
kao pretendent na prijestolje istupio Boris Kolomanović. On je najprije pošao u Bizant caru Ivanu koji ga
oženi svojom rođakinjom, a zatim preko Karpata s vojskom uđe u Ugarsku. Bio je poražen. Bela je ratom
protiv Venecije opet vratio Dalmaciju, ali bez Zadra i otoka, a stekao je i Bosnu.
Gejza II. Bela je imao tri sina: Gejzu, Stjepana i Ladislava. Gejza ga je naslijedio kao kralj, Stjepan kao
herceg hrvatski, a Ladislav kao herceg bosanski. U to vrijeme na vlast u Bizantu dolazi Emanuel Komnen s
željom da pod svojom vlašću okupi sve zemlje koje su nekad bile u sklopu Rimskog carstva. Rat je trajao od
1146. do mira 1156. Osim Komnena u ratu su sudjelovali Austrijanci, Nijemci i Boris Kolomanović na strani
Bizanta te Srbija, Hrvatska, Dalmacija, Panonija i južnoitalska Normanija na suprotnoj.
Nakon Gejzine smrti, na prijestolje je trebao stići njegov sin Stjepan III, ali protiv toga je stao Emenuel
Komnen zahtijevajući da novi kralj bude najmlađi Gejzin brat Stjepan. Ugri su to odbili u na prijestolje
postavili Ladislava koji je nakon šest mjeseci na vlasti umro. Ipak je priznat Stjepan IV, koji je s vlasti
protjeran zbog lošeg vladanja te je ipak kraljem proglašen Stjepan III, Gejzin sin.
3
Toma Arhiđakon; Kronika
4
Stjepan III. Novi kralj je bio primoran poslati svog brata Belu u Bizant gdje ga car zaruči svojom kćerkom i
proglasi prestolonasljednikom. Osim slanja Bele u Bizant, Stjepan se obvezao caru predati i Hrvatsku južno
od Velebita te Dalmaciju, ali to nije izvršio. Zbog toga je 1164. došlo do novog rata. Stjepan je bio primoran
zemlje predati Emanuelu.
Nakon što je Emanuel dobio Sina Aleksija, Bela gubi dostojanstvo prestolonasljednika; čak su i njegove
zaruke razvrgnute. Ubrzo nakon toga Stjepan III. iznenada umire, a Bela dolazi u ugarsku gdje ga
nasljeđuje kao Bela III.
Kad se, pak, Bizant u doba Emanuela Komnena posljednji put okrenuo prema Zapadu,
stočni se Jadran našao između dvostrukog, bizantskog i mletačkog pritiska. Stjepan III. (1163.
– 1172.)pokušao se oduprijeti Emanuelu, ali je u sredini 60-ih godina XII. st. bio poražen.
1180. umro je Emanuel Komnen, pa je njegova smrt zauvijek ugasila svaki bizantski san o
Zapadu. Zadar je te godine prihvatio vlast Bele III, a istodobno su se i drugi dalmatinski
gradovi južno od Zadra, do Splita vratili u opseg ugarsko-hrvatskog kraljevstva.
Bela III. Kralj je zavladao Ugarskom i Hrvatskom od Drave do Krke (bez Srijema), jer je bizantska vlast u
Hrvatskoj prestala ubrzo nakon Emanuelove smrti. Kralj je bez otpora zauzeo hrvatske gradove, Srijem,
Dalmaciju od Krke do Neretve, Split, Trogir pa čak i Zadar (1180.). Bela je svog starijeg sina Emerika dao još
za svoga života okruniti za ugarskog te hrvatsko-dalmatinskog kralja; u Bosni se održao ban Kulin kao
ugarski vazal, a srpski veliki župan Stefan Nemanja se približio ugarskom dvoru kao saveznik (to nije ostao
dugo, budući da je Bela počeo posezati za Srbijom i Bugarskom).
1. Krčki knezovi
- prvi poznati član ove porodice, knez Dujam (1118. – 1163.) bio je mletački vazal
- opravljali su otokom Krkom kao mletačkom knežijom
- Bartola II. je Bela III. obdario čitavom zemljom što je pripadala županiji modruškoj
2. Knezovi Bribirski
- prvi put se spominju kod Konstantina Porfirogeneta
- naziv su dobili po gradu Bribiru gdje je od dolaska Hrvata živjelo pleme nazivano Šubići
3. Knezovi Cetinski
- u vrijeme kraljeva Emerika i Andrije II. vrlo značajnu ulogu ima cetinski knez Domald koji
je potekao od plemena Snačić (Svačić)
- njegovi bliski rođaci ili direktni potomci su knezovi Cetinski, obično nazivani Nelipčići
4. Omiški knezovi Kačići
- na kraju XI. i u XII. st. ta je obitelj vrlo moćna u okolici Omiša, a vjerojatno su potekli iz
područja između Krke i Zadra
- od 1167. do 1180. se kao knez ističe Nikola s kojim je grad Kotor sklopio ugovor kako bi
građani mogli slobodno ploviti po moru; on je 4.08.1180. dao kamenovati splitskog
nadbiskupa Rajnerija s kojim je bio u svađi radi nekih posjeda pod Mosorom
- u vrijeme mletačkog rata zbog Zadra, Kačići su kralju Beli III. bili velika pomoć jer su
ometali mletačko brodovlje
5. Knezovi gorički i vodički Babonići; kasnije nazvani Blagajski
- pleme je nastalo na obali Kupe, između Karlovca i Siska (grad Steničnjak)
- u znak priznanja zbog pobjede nad istarskim markgrofom Berchtoldom, kralj Emerik je
Stjepanu Goričkom darovao posjed Vodica na rijeci Sani gdje je kasnije sagrađen Blagaj
-
Emerik. Ubrzo nakon stupanja na vlast, na Emerika sa digao mlađi brat Andrija zahtijevajući Hrvatsku s
Dalmacijom kao svoju baštinu. Pobijedivši brata, Andrija postade hrvatskim hercegom. U kasnijim
ratovima protiv brata, Andrija je izgubio potporu svojih privrženika te je stavljen u grad Kneginec (danas
selo kod Varaždina) pod stražu. Boležljivi Emerik je još za života dao okruniti sina Ladislava zasebnim
hrvatsko-dalmatinskim kraljem, a za ugarskog kralja okrunjen je 1204.
U vrijeme građanskih ratova u Ugarskoj krenuo je Četvrti križarski rat.
Emerik je umro 1204. pomirivši se prije toga s bratom Andrijom. Ladislav II. je vladao svega osam mjeseci,
nakon čega je umro.
Venecija je zadržala samo kvarnerski dio Dalmacije, a središnjim dijelom je zavladao
panonski kralj. Da bi ponovno stekla Zadar, Venecija koristi Četvrti križarski rat 1202.
godine. Umjesto plaćanja brodske zakupnine mletačkom brodovlju za prijevoz prema Istoku,
križari su se obvezali da će za nju osvojiti Zadar.
5
Grad je osvojen 18.XI.1202. Križari (francuski) i Mlečani (dužd Henrik Dandolo) nastanili su
se u gradu što ga je njegovo stanovništvo napustilo. U njemu su proveli čitavu zimu i tek su
u proljeće iduće godine napustili osvojeni grad. Zadru nije pomogao kralj Emerik, nego
hrvatski velikaš i sidraški knez Domald te splitski nadbiskup Bernard. 1204. Domald je
postao zadarskim knezom, ali je 1205. grad ponovno morao prihvatiti mletačku vlast.
Ugarski kraljevi nisu pokušali zavladati Zadrom sve do Ludovika Anžuvinca, a Andrija II. i
Bela IV. su ga se čak i odricali u korist Venecije.
Andrija II. Stupanjem na prijestolje, Andrija je razriješio dugogodišnje dinastičke sukobe, ali nije znao
ponovno vratiti ugled kraljevske osobe. Pokušao je ratom protiv Galicije, ali to je propao. Nakon toga
odlučio je ispuniti očev zavjet te krenuti u križarski rat. Kako nije imao dovoljno financijskih sredstava za
plaćanje vozarine po moru, prepustio je Mlečanima svoja prava na Zadar (1216.). Prije odlaska na Istok,
postavio je za namjesnika templarskog meštra Poncija de Cruce, a u ugarskoj ostrogonskog nadbiskupa
Ivana. Andrijina epizoda u križarskom ratu bila je neznatna. Vratio se u Europu kopnenim putem preko
Carigrada noseći sa sobom nekoliko relikvija što ih je nabavio za svog boravka u Svetoj Zemlji.
Po povratku našao je zemlju u vrlo nepovoljnom stanju, posebno zbog pohlepe velikaša. Okrunio je svojeg
starijeg sina Belu za «mlađeg kralja» te ga učinio hrvatskim hercegom. Nakon toga je počeo oduzimati
nekim plemićima državna dobra koja su prigrabili za njegova odsustva. Unatoč trudu da zemlju uspravi na
noge, kralj je ponovno utonuo u dugove i rasipništvo pa se na njega diglo brojno niže plemstvo, vojni
službenici, čak i sam Bela. Napokon je bio prisiljen izdati «Zlatnu bulu». Ukratko, ona je bila pokušaj da se
smanji moć velikaša i ukinu financijski neredi, podigne kraljevska moć te zajamče prava i sloboda
pripadnicima nižeg plemstva. Posljednji članak Zlatne bule određivao je pravo višega i nižega plemstva da
svrgne kralja bez straha od osude na veleizdaju ukoliko on ne bi poštivao odredbe toga dokumenta.
Međutim, ništa se u državi nije poboljšalo nakon Zlatne bule; kralj je i dalje živio rasipno. Stoga se ponovno
podigla buna, ali ovaj puta na čelu visokog crkvenog i svjetovnog plemstva. Andrija je morao izdati novu
Bulu; ovaj puta se kralj podvrgava presudi ostrogonskog nadbiskupa, umjesto oružanom otporu plemstva.
Sljedeće godine, kralj je doveo sebe i Ugarsku u situaciju izopćenja iz Crkve, a samo svečana prisega i
obećanje da će poštovati odredbe «Zlatne bule» spasile su ga od takve strašne kazne.
Bela IV. Bela IV. je na prijestolje stupio u tridesetim godinama života i čvrsto odlučan vratiti stari sjaj
kraljevstva. Uz Kolomana i Belu III. smatra se najznačajnijim vladarom dinastije Arpadovića. Prvi zadatak
bio mu je zbrinjavanje udovice svoga oca, mlade Beatrice koja je bila trudna. Bela ju je stavio pod stražu, ali
ona je pobjegla u Njemačku i tamo rodila Stjepana Postuma, oca posljednjeg Arpadovića, Andrije III. Ni
Bela, ni Koloman4 nisu dijete priznali svojim bratom. Novi kralj odlučio je uvesti reda u državu, prije svega
među plemstvo. Odredio je da nitko osim biskupa i glavnih državnih dostojanstvenika ne smije sjediti u
prisustvu kralja. Sve molbe, pa i najviših velikaša, moraju se kralju podnositi pismeno. Ujedno je odlučio
pod kraljevsku vlast vratiti sve posjede što ih je njegov otac razdavao ili su ih je plemići dočepali na
nepravedan način.
Godine 1239. Beli je stigao zahtjev od kumanskog kana Kutena da primi njega i njegov narod u Ugarsku jer
su ih napali Mongoli (Tatari). Bela je primio izbjeglice, ali Tatari su zatražili da im se vrate «podanici». Bela
je sazvao sabor u Budimu 1241., ali prisutni su zahtijevali da se Kumani izruče. Čak je i narod smatrao da su
Kumani potajne tatarske uhode pa je napadnuta kuća kana Kutena u Pešti, a on ubijen. Nakon toga se velik
dio Kumana vrati u domovinu harajući Ugarskom, Slavonijom, Srbijom i Bugarskom.
Do bitke između Batu-kana i Kadana te Bele došlo je 11.04.1241. na rijeci Šaju. Bela je pobijeđen te je uspio
pobjeći u Austriju, ali Koloman je bio teško ranjen te je umro u Čazmi. Austrijski herceg je iskoristio
situaciju i zatražio od Bele tri županije. Za to vrijeme Tatari su opustošili čitavu Ugarsku i Slavoniju
(posebno Zagreb), a zatim su krenuli prema jugu. Bezuspješno su opsjedali mnoge gradove, a konačno ih je
zaustavila vijest o smrti vrhovnog kana Ogotaja u Aziji. Vratili su se na Istok usput pustošeći Ugarskom,
Srbijom, Bugarskom, južnom Rusijom…
Nakon najezde Tatara, kraljevina se našla u potpunom rasulu. Stanovništvo je pobjeglo u šume i planine,
zemlja nije bila obrađena, savladala je glad, a zatim i kuga, počele su pljačke razbojnika, a gladni vukovi su
napadali ljude čak i u kućama. Bela se vratio u Ugarsku i počeo obnovu. Najprije je vratio upravu, a zatim
uspostavio sigurnost osobe i imetka. Nakon toga počeo je stvarati tvrde gradove jer je bilo očito da su
jedino oni davali dovoljno sigurnosti narodu. Poticao je gradnju bedema i obrambenih sustava: Kalnik,
Medvedgrad, Garić, Lipovac, Okić i drugi. Opustjelu zemlju je naseljavao, ponajviše Nijemcima koji su u
4
Belin brat; herceg u Hrvatskoj i Bosni.
6
najvećem dijelu slučajeva bili obrtnici i nastavali su gradove (pojačani razvoj slobodnih kraljevskih
gradova). Povlastice su gradovi dobivali i prije: Varaždin, Perna, Vukovar, Virovitica, Petrinja, Samobor;
novi slobodni k. gradovi bili su Križevci, Jastrebarsko, Gradec…
Nakon uređenja kraljevine, Bela je počeo rješavati vanjskopolitička pitanja. Najprije je od austrijskog
hercega Fridrika Babenbergovca uspio vratiti tri županije koje je ovaj od njega zatražio godinu dana ranije.
Zatim je ratovao s Venecijom zbog Zadra. Vojska hrvatskog hercega i bana Dionizija bila je 1243. potučena
pod Zadrom te se on vratio pod Mlečane, ali većina građana je odselila u Nin. Godine 1244. Bela je u
slavonskom gradu Glažu (današnja Bosanska Posavina) sklopio s Mlečanima mir odrekavši se Zadra.
Prema mirovnom sporazumu Zadrani su bili primorani za kneza primati onoga koga im dužd pošalje, nisu
se smjeli ženiti iz Hrvatske, a Mlečani su preuzeli upravu nad svim gradskim prihodima. Mletačka
Republika se obvezala da neće pomagati Stjepana, «tobožnjeg sina kralja Andrije» koji je tada živio u
Veneciji i za koga je njegova majka Beatrice zahtijevala hrvatsko herceštvo. U isto vrijeme u Hrvatskoj je
trajao građanski rat koji su započeli Splićani i Trogirani sporom oko sela Ostroga. Sve je završilo 1244. Split,
poraženi, obvezao se da će za gradskog kneza birati kraljevskog čovjeka, predati šest talaca i ponovno
položiti prisegu vjernosti. Bosanskog bana Ninoslava, koji je bio splitski saveznik, Bela je natjerao na
pokornost.
Nakon toga započeo je rat za babenberšku baštinu. Fridrik Babenberg poginuo je kao posljednji od svoje
loze te su Austrija i Štajerska ostale bez vladara. Kao kandidati javili su se Bela i češki kralj Přemysl Otakat
II. U borbu se umiješao i papa Inocent IV. te je njegovim zalaganjem došlo do mira u Požunu 1254. Češki
kralj dobio je Austriju, a Bela Štajersku. Ubrzo je u Štajerskoj izbila buna i Štajerci svojim vladarom proglase
kralja Otakara. Zbog toga je došlo do češko-ugarskog rata nakon kojeg se poraženi Bela morao odreći
Štajerske. Belin sin Stjepan morao se oženiti Otakarovom nećakinjom Kunigundom, a češki je kralj uspio
pridobiti Hrvatsko zagorje i sav kraj oko Samobora.
Stjepan V. Odmah na početku svog vladanja ušao je u rat s češkim kraljem Otakarom II. Rat je završio
mirom u kojem se Stjepan odrekao zahtjeva za Austrijom, Štajerskom, Koruškom i Kranjskom, a Otakar je
obećao da neće podržavati Stjepana Postuma, sina kralja Andrije II. koji je ubrzo i umro u Veneciji.
Godine 1272. Stjepan je krenuo u Napulj. Sa sobom je poveo sina Ladislava kojeg je ustavio u opatiji u
Topuskom. Kad je stigao u Bihać, kralju je javljeno da mu je sin nestao te se vratio natrag. Saznao je da se
Ladislav nalazi u Koprivnici kamo je vjerojatno dospio u sporazumu bana Joakima Pektara i kraljice
Jelisavete. Stjepan je umro u vrijeme opsade Koprivnice.
Ladislav IV. Kumanac. Nakon Stjepanove smrti došlo je do potpunog rasula u kraljevstvu. Velikaši su
jačali i otimali se za bansku čast i imanja. Dok je Ladislav još bio malodoban, umjesto njega je vladala
kraljica majka, Jelisaveta. Glavni zamjenik bio joj je slavonski ban Joakim Pektar. Nakon njega na banskoj
časti bio je Matija od plemena Čaka te Henrik Gisingovac koji je 1273. podigao bunu protiv kralja i njegove
majke. Ban je poginuo, a kraljev brat Andrija bio je imenovan hrvatskim hercegm. I tu dužnost je preuzela
njegova majka. Godine 1273. odvijala se bitka na Moravskom polju. Tu je novoizabrani njemački kralj
Rudolf Habsburški pobijedio češkog kralja Otakara te vratio baštinu Babenbergovaca. Habsburgovcima su
uvelike pomagali ugarski vojnici.
Nekoliko godina kasnije (1278.) umro je hrvatski herceg Andrija te je Ladislav ostao jedini zakoniti
Arpadović, jer dvor nije htio priznati Andriju «Mlečanina», sina Stjepana Postuma. Ipak se dogodilo da je
on bio posljednji Arpadović na ugarsko-hrvatskom prijestolju. Knezovi Gisingovci su se 1289. digli na kralja
Ladislava te su pozvali Andriju koji je stigao u pratnji ujaka Morosinija. Nakon što je stigao u Hrvatsku,
krenuo je na sjever, ali su ga zarobili u Štrigovi u Međimurju te je predan na čuvanje austrijskom hercegu
Albrehtu I. Nakon što su neki Kumani ubili Ladislava, Andrija je pozvan na prijestolje.
Andrija III. Mlečanin. Rudolf Habsburški, papa Nikola IV. i napuljska kraljica Marija, sestra Ladislava IV.
počeli su odmah po stupanju Andrije na vlast svojatati ugarsko-hrvatsko kraljevstvo. Napuljskom dvoru se
pridružila gotovo sva Hrvatska od Drave do Neretve, čak i Gisingovci. Andrija je upotrijebio oružanu silu,
ali Ivan Gisingovac ga je izdajnički uhvatio i zarobio. Kralj se otkupio, a Babonići su mu pomogli dovesti
majku Tomasinu Morosini u Ugarsku; nakon toga imenovao ju je hrvatskim hercegom. Poslije kratkog
mira ponovno je 1295. došlo do građanskog rata, a posebno je stradao Zagreb gdje je Gradec bio uz Andriju,
a Kaptol uz Karla Martela (Napulj). Sveopća buna buknula je kad je kralj htio svog ujaka Alberta, budući da
nije imao nasljednika, proglasiti prijestolonasljednikom. Andrija je umro usred nemira 1301. S njime je
izumro rod Arpadovića.

Recommended

Križarski ratovi
Križarski ratoviKrižarski ratovi
Križarski ratoviVale Shau
 
Osmansko osvajanje hrvatske i ugarske
Osmansko osvajanje hrvatske i ugarskeOsmansko osvajanje hrvatske i ugarske
Osmansko osvajanje hrvatske i ugarskeVale Shau
 
Početak prvog svjetskog rata
Početak prvog svjetskog rataPočetak prvog svjetskog rata
Početak prvog svjetskog ratabatica1
 
Hrvatska kultura u ranom srednjem vijeku
Hrvatska kultura u ranom srednjem vijekuHrvatska kultura u ranom srednjem vijeku
Hrvatska kultura u ranom srednjem vijekuStrukovnaskola
 
Hrvatsko kraljevstvo u x.st.
Hrvatsko kraljevstvo u x.st.Hrvatsko kraljevstvo u x.st.
Hrvatsko kraljevstvo u x.st.Vale Shau
 
Zapadna i sjeverna europa te sredozemlje
Zapadna i sjeverna europa te sredozemljeZapadna i sjeverna europa te sredozemlje
Zapadna i sjeverna europa te sredozemljebatica1
 
Apeninski poluotok
Apeninski poluotokApeninski poluotok
Apeninski poluotokVale Shau
 
Prosvjetiteljstvo i prosvijećeni apsolutizam
Prosvjetiteljstvo i prosvijećeni apsolutizamProsvjetiteljstvo i prosvijećeni apsolutizam
Prosvjetiteljstvo i prosvijećeni apsolutizamVale Shau
 

More Related Content

What's hot

Povijest hrvatskog jezika do 20
Povijest hrvatskog jezika do 20Povijest hrvatskog jezika do 20
Povijest hrvatskog jezika do 20Ivana Čališ
 
Drust. i gosp. razvoj u srv
Drust. i gosp. razvoj u srvDrust. i gosp. razvoj u srv
Drust. i gosp. razvoj u srvbatica1
 
Hrvatsko kraljevstvo u xi
Hrvatsko kraljevstvo u xiHrvatsko kraljevstvo u xi
Hrvatsko kraljevstvo u xiVale Shau
 
Novi odnosi u europi nakon 1. svjetskog rata
Novi odnosi u europi nakon 1. svjetskog rataNovi odnosi u europi nakon 1. svjetskog rata
Novi odnosi u europi nakon 1. svjetskog rataŠkola Futura
 
Prosvijećeni apsolutizam u hrvatskoj
Prosvijećeni apsolutizam u hrvatskojProsvijećeni apsolutizam u hrvatskoj
Prosvijećeni apsolutizam u hrvatskojŠkola Futura
 
Doseljavanje i pokrštavanje hrvata
Doseljavanje i pokrštavanje hrvataDoseljavanje i pokrštavanje hrvata
Doseljavanje i pokrštavanje hrvataVale Shau
 
Hrvatske kneževine u ix.st.
Hrvatske kneževine u ix.st.Hrvatske kneževine u ix.st.
Hrvatske kneževine u ix.st.Vale Shau
 
Humanizam i renesansa
Humanizam i renesansaHumanizam i renesansa
Humanizam i renesansaVale Shau
 
Dubrovačka republika
Dubrovačka republikaDubrovačka republika
Dubrovačka republikaJosip Bitanga
 
Hrvatski narodni preporod
Hrvatski narodni preporodHrvatski narodni preporod
Hrvatski narodni preporodVale Shau
 
Hrvatski narodni preporod – ilirski pokret
Hrvatski narodni preporod – ilirski pokretHrvatski narodni preporod – ilirski pokret
Hrvatski narodni preporod – ilirski pokretŠkola Futura
 
Hrvatske zemlje pod francuskom vlašću
Hrvatske zemlje pod francuskom vlašćuHrvatske zemlje pod francuskom vlašću
Hrvatske zemlje pod francuskom vlašćuVale Shau
 

What's hot (20)

Povijest hrvatskog jezika do 20
Povijest hrvatskog jezika do 20Povijest hrvatskog jezika do 20
Povijest hrvatskog jezika do 20
 
Drust. i gosp. razvoj u srv
Drust. i gosp. razvoj u srvDrust. i gosp. razvoj u srv
Drust. i gosp. razvoj u srv
 
Hrvatsko kraljevstvo u xi
Hrvatsko kraljevstvo u xiHrvatsko kraljevstvo u xi
Hrvatsko kraljevstvo u xi
 
Aleksandar Veliki
Aleksandar VelikiAleksandar Veliki
Aleksandar Veliki
 
Novi odnosi u europi nakon 1. svjetskog rata
Novi odnosi u europi nakon 1. svjetskog rataNovi odnosi u europi nakon 1. svjetskog rata
Novi odnosi u europi nakon 1. svjetskog rata
 
Prosvijećeni apsolutizam u hrvatskoj
Prosvijećeni apsolutizam u hrvatskojProsvijećeni apsolutizam u hrvatskoj
Prosvijećeni apsolutizam u hrvatskoj
 
Hrvatska u napoleonovo doba
Hrvatska u napoleonovo dobaHrvatska u napoleonovo doba
Hrvatska u napoleonovo doba
 
Hrvatska u doba Arpadovića
Hrvatska u doba ArpadovićaHrvatska u doba Arpadovića
Hrvatska u doba Arpadovića
 
Doseljavanje i pokrštavanje hrvata
Doseljavanje i pokrštavanje hrvataDoseljavanje i pokrštavanje hrvata
Doseljavanje i pokrštavanje hrvata
 
Hrvatske kneževine u ix.st.
Hrvatske kneževine u ix.st.Hrvatske kneževine u ix.st.
Hrvatske kneževine u ix.st.
 
Humanizam i renesansa
Humanizam i renesansaHumanizam i renesansa
Humanizam i renesansa
 
Petar Krešimir IV. Ana C.
Petar Krešimir IV.   Ana C.Petar Krešimir IV.   Ana C.
Petar Krešimir IV. Ana C.
 
Dubrovačka republika
Dubrovačka republikaDubrovačka republika
Dubrovačka republika
 
Hrvatski narodni preporod
Hrvatski narodni preporodHrvatski narodni preporod
Hrvatski narodni preporod
 
Sabor u cetingradu
Sabor u cetingraduSabor u cetingradu
Sabor u cetingradu
 
Hrvatski narodni preporod – ilirski pokret
Hrvatski narodni preporod – ilirski pokretHrvatski narodni preporod – ilirski pokret
Hrvatski narodni preporod – ilirski pokret
 
Povijest. Bizant i Franačka
Povijest. Bizant i FranačkaPovijest. Bizant i Franačka
Povijest. Bizant i Franačka
 
Slavenske drżave i rubni narodi
Slavenske drżave i rubni narodiSlavenske drżave i rubni narodi
Slavenske drżave i rubni narodi
 
Veliko slovo diktati
Veliko slovo diktatiVeliko slovo diktati
Veliko slovo diktati
 
Hrvatske zemlje pod francuskom vlašću
Hrvatske zemlje pod francuskom vlašćuHrvatske zemlje pod francuskom vlašću
Hrvatske zemlje pod francuskom vlašću
 

Similar to Skripta hrvatska povijest u razvijenom i kasnom sr vijeku

Pad srednjovjekovne bosanske drzave
Pad srednjovjekovne bosanske drzavePad srednjovjekovne bosanske drzave
Pad srednjovjekovne bosanske drzavestevansek
 
Pad srednjovjekovne bosanske drzave istorija
Pad srednjovjekovne bosanske drzave   istorijaPad srednjovjekovne bosanske drzave   istorija
Pad srednjovjekovne bosanske drzave istorijastevansek
 
Dmitar Zvonimir Magi
Dmitar Zvonimir MagiDmitar Zvonimir Magi
Dmitar Zvonimir MagiZeljka Ditrih
 
Hrvatska u doba arpadovića
Hrvatska u doba arpadovićaHrvatska u doba arpadovića
Hrvatska u doba arpadovićabatica1
 
Istra i Bosna
Istra i BosnaIstra i Bosna
Istra i BosnaVale Shau
 
Skripta hrvatska povijest u xix stoljecu
Skripta hrvatska povijest u xix stoljecuSkripta hrvatska povijest u xix stoljecu
Skripta hrvatska povijest u xix stoljecuMartina Matijaško
 
Skripta povijest sr i ji europe u xix stoljecu
Skripta povijest sr i ji europe u xix stoljecuSkripta povijest sr i ji europe u xix stoljecu
Skripta povijest sr i ji europe u xix stoljecuMartina Matijaško
 
Hrvatske zemlje u doba narodnih vladara Petra R.
Hrvatske zemlje u doba narodnih vladara  Petra R.Hrvatske zemlje u doba narodnih vladara  Petra R.
Hrvatske zemlje u doba narodnih vladara Petra R.Aleksandra Gudlin
 
Hrvatska u doba arpadovića
Hrvatska u doba arpadovićaHrvatska u doba arpadovića
Hrvatska u doba arpadovićaŠkola Futura
 

Similar to Skripta hrvatska povijest u razvijenom i kasnom sr vijeku (20)

Knezovi Bilogore
Knezovi  BilogoreKnezovi  Bilogore
Knezovi Bilogore
 
Pad srednjovjekovne bosanske drzave
Pad srednjovjekovne bosanske drzavePad srednjovjekovne bosanske drzave
Pad srednjovjekovne bosanske drzave
 
Pad srednjovjekovne bosanske drzave istorija
Pad srednjovjekovne bosanske drzave   istorijaPad srednjovjekovne bosanske drzave   istorija
Pad srednjovjekovne bosanske drzave istorija
 
Snovi o proslosti
Snovi o proslostiSnovi o proslosti
Snovi o proslosti
 
Dmitar Zvonimir Magi
Dmitar Zvonimir MagiDmitar Zvonimir Magi
Dmitar Zvonimir Magi
 
Proslost Splita
Proslost SplitaProslost Splita
Proslost Splita
 
Hrvatska u doba arpadovića
Hrvatska u doba arpadovićaHrvatska u doba arpadovića
Hrvatska u doba arpadovića
 
Povijest Rovišća
Povijest RovišćaPovijest Rovišća
Povijest Rovišća
 
20 godina općine Cernik
20 godina općine Cernik20 godina općine Cernik
20 godina općine Cernik
 
Povijest: Bizant, balkanke i slavenske zemlje
Povijest: Bizant, balkanke i slavenske zemljePovijest: Bizant, balkanke i slavenske zemlje
Povijest: Bizant, balkanke i slavenske zemlje
 
Prosvijećeni apsolutizam u Hrvatskoj
Prosvijećeni apsolutizam u HrvatskojProsvijećeni apsolutizam u Hrvatskoj
Prosvijećeni apsolutizam u Hrvatskoj
 
Hrvatska u doba Arpadovića
Hrvatska u doba ArpadovićaHrvatska u doba Arpadovića
Hrvatska u doba Arpadovića
 
Bizant i franačka
Bizant i franačkaBizant i franačka
Bizant i franačka
 
Istra i Bosna
Istra i BosnaIstra i Bosna
Istra i Bosna
 
Skripta klasicna arheologija
Skripta klasicna arheologijaSkripta klasicna arheologija
Skripta klasicna arheologija
 
Skripta hrvatska povijest u xix stoljecu
Skripta hrvatska povijest u xix stoljecuSkripta hrvatska povijest u xix stoljecu
Skripta hrvatska povijest u xix stoljecu
 
Skripta povijest sr i ji europe u xix stoljecu
Skripta povijest sr i ji europe u xix stoljecuSkripta povijest sr i ji europe u xix stoljecu
Skripta povijest sr i ji europe u xix stoljecu
 
Seobe srba i njihov položaj u ugarskoj
Seobe srba i njihov položaj u ugarskojSeobe srba i njihov položaj u ugarskoj
Seobe srba i njihov položaj u ugarskoj
 
Hrvatske zemlje u doba narodnih vladara Petra R.
Hrvatske zemlje u doba narodnih vladara  Petra R.Hrvatske zemlje u doba narodnih vladara  Petra R.
Hrvatske zemlje u doba narodnih vladara Petra R.
 
Hrvatska u doba arpadovića
Hrvatska u doba arpadovićaHrvatska u doba arpadovića
Hrvatska u doba arpadovića
 

More from Martina Matijaško

Tehnike izrade i ukrasavanja metal
Tehnike izrade i ukrasavanja metalTehnike izrade i ukrasavanja metal
Tehnike izrade i ukrasavanja metalMartina Matijaško
 
Skripta prapovijest broncano i zeljezno doba
Skripta prapovijest broncano i zeljezno dobaSkripta prapovijest broncano i zeljezno doba
Skripta prapovijest broncano i zeljezno dobaMartina Matijaško
 
Seminar istrazivanje zatvorene geografske cjeline
Seminar istrazivanje zatvorene geografske cjelineSeminar istrazivanje zatvorene geografske cjeline
Seminar istrazivanje zatvorene geografske cjelineMartina Matijaško
 
Seminar mauzolej u halikarnasu
Seminar mauzolej u halikarnasuSeminar mauzolej u halikarnasu
Seminar mauzolej u halikarnasuMartina Matijaško
 
Seminar hallsteinova doktrina i jugoslavija
Seminar hallsteinova doktrina i jugoslavijaSeminar hallsteinova doktrina i jugoslavija
Seminar hallsteinova doktrina i jugoslavijaMartina Matijaško
 
Skripta svjetska povijest xx stoljeca
Skripta svjetska povijest xx stoljecaSkripta svjetska povijest xx stoljeca
Skripta svjetska povijest xx stoljecaMartina Matijaško
 
Skripta srednjovjekovna nacionalna arheologija
Skripta srednjovjekovna nacionalna arheologijaSkripta srednjovjekovna nacionalna arheologija
Skripta srednjovjekovna nacionalna arheologijaMartina Matijaško
 
Skripta rodoslovlje grckih bozanstava
Skripta rodoslovlje grckih bozanstavaSkripta rodoslovlje grckih bozanstava
Skripta rodoslovlje grckih bozanstavaMartina Matijaško
 
Skripta ranokrscanska arheologija
Skripta ranokrscanska arheologijaSkripta ranokrscanska arheologija
Skripta ranokrscanska arheologijaMartina Matijaško
 
Skripta prapovijest kamena doba
Skripta prapovijest kamena dobaSkripta prapovijest kamena doba
Skripta prapovijest kamena dobaMartina Matijaško
 
Skripta povijest starog egipta religija, povijest, kultura
Skripta povijest starog egipta religija, povijest, kulturaSkripta povijest starog egipta religija, povijest, kultura
Skripta povijest starog egipta religija, povijest, kulturaMartina Matijaško
 
Skripta opci pregled mikenske civilizacije
Skripta opci pregled mikenske civilizacijeSkripta opci pregled mikenske civilizacije
Skripta opci pregled mikenske civilizacijeMartina Matijaško
 
Skripta opca srednjovjekovna arheologija
Skripta opca srednjovjekovna arheologijaSkripta opca srednjovjekovna arheologija
Skripta opca srednjovjekovna arheologijaMartina Matijaško
 
Skripta kretske broncanodobne palace
Skripta kretske broncanodobne palaceSkripta kretske broncanodobne palace
Skripta kretske broncanodobne palaceMartina Matijaško
 

More from Martina Matijaško (20)

Tehnike izrade i ukrasavanja metal
Tehnike izrade i ukrasavanja metalTehnike izrade i ukrasavanja metal
Tehnike izrade i ukrasavanja metal
 
Skripta prapovijest broncano i zeljezno doba
Skripta prapovijest broncano i zeljezno dobaSkripta prapovijest broncano i zeljezno doba
Skripta prapovijest broncano i zeljezno doba
 
Seminar istrazivanje zatvorene geografske cjeline
Seminar istrazivanje zatvorene geografske cjelineSeminar istrazivanje zatvorene geografske cjeline
Seminar istrazivanje zatvorene geografske cjeline
 
Seminar gmv izlozba koscec
Seminar gmv izlozba koscecSeminar gmv izlozba koscec
Seminar gmv izlozba koscec
 
Seminar mauzolej u halikarnasu
Seminar mauzolej u halikarnasuSeminar mauzolej u halikarnasu
Seminar mauzolej u halikarnasu
 
Seminar hallsteinova doktrina i jugoslavija
Seminar hallsteinova doktrina i jugoslavijaSeminar hallsteinova doktrina i jugoslavija
Seminar hallsteinova doktrina i jugoslavija
 
Seminar daljska grupa
Seminar daljska grupaSeminar daljska grupa
Seminar daljska grupa
 
Seminar crkva sv spasa
Seminar crkva sv spasaSeminar crkva sv spasa
Seminar crkva sv spasa
 
Skripta svjetska povijest xx stoljeca
Skripta svjetska povijest xx stoljecaSkripta svjetska povijest xx stoljeca
Skripta svjetska povijest xx stoljeca
 
Skripta srednjovjekovna nacionalna arheologija
Skripta srednjovjekovna nacionalna arheologijaSkripta srednjovjekovna nacionalna arheologija
Skripta srednjovjekovna nacionalna arheologija
 
Skripta slaveni
Skripta slaveniSkripta slaveni
Skripta slaveni
 
Skripta rodoslovlje grckih bozanstava
Skripta rodoslovlje grckih bozanstavaSkripta rodoslovlje grckih bozanstava
Skripta rodoslovlje grckih bozanstava
 
Skripta rimske magistrature
Skripta rimske magistratureSkripta rimske magistrature
Skripta rimske magistrature
 
Skripta ranokrscanska arheologija
Skripta ranokrscanska arheologijaSkripta ranokrscanska arheologija
Skripta ranokrscanska arheologija
 
Skripta prapovijest kamena doba
Skripta prapovijest kamena dobaSkripta prapovijest kamena doba
Skripta prapovijest kamena doba
 
Skripta povijest starog egipta religija, povijest, kultura
Skripta povijest starog egipta religija, povijest, kulturaSkripta povijest starog egipta religija, povijest, kultura
Skripta povijest starog egipta religija, povijest, kultura
 
Skripta opci pregled mikenske civilizacije
Skripta opci pregled mikenske civilizacijeSkripta opci pregled mikenske civilizacije
Skripta opci pregled mikenske civilizacije
 
Skripta opca srednjovjekovna arheologija
Skripta opca srednjovjekovna arheologijaSkripta opca srednjovjekovna arheologija
Skripta opca srednjovjekovna arheologija
 
Skripta kretske broncanodobne palace
Skripta kretske broncanodobne palaceSkripta kretske broncanodobne palace
Skripta kretske broncanodobne palace
 
Skripta iliri kronologija
Skripta iliri kronologijaSkripta iliri kronologija
Skripta iliri kronologija
 

Skripta hrvatska povijest u razvijenom i kasnom sr vijeku

  • 1. 1 HRVATSKA POVIJEST SREDNJEGA VIJEKA II 1. Ferdo Šišić, Povijest Hrvata. Pregled povijesti hrvatskog naroda, 600. – 1526. 2. Neven Budak, Prva stoljeća Hrvatske 3. Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje Nakon smrti kralja Dmitra Zvonimira plemstvo se razdijelilo na dvije stranke: jedna se okupila oko Stjepana II (koji je oko 1090. vjerojatno umro), a druga uz kraljicu Jelenu. Nakon smrti Stjepana II. uz Jelenu je stao znatan dio njegove stranke. Ostatak plemstva je opredijelio se za Bizant i cara Aleksija Komnena nadajući se od njega pomoći. U takvim prilikama odlučila je kraljica Jelena zajedno s pristašama pozvati u pomoć ugarskoga kralja Ladislava koji joj je bio u rodu. Kralj Ladislav je prihvatio poziv i s vojskom krenuo prema Hrvatskoj na proljeće 1091. Dravu je prešao nizvodno od Virovitice, a sve do Gozda nije naišao ni na kakav otpor (a i tamo tek poneko pleme). Unatoč lakom napretku, morao se vratiti u Ugarsku jer su sa sjevera napali Kumani koje je vjerojatno tamo poslao sam Aleksij Komnen. Ladislav se vratio, ali je u Hrvatskoj za kralja postavio svoga nećaka Almoša. Ubrzo nakon toga Aleksije je u dalmatinske gradove poslao svoga opunomoćenika Guifreda koji je ponovno ujedinio dalmatinski temat s carstvom, a hrvatsko plemstvo se okrenulo protiv Ladislava i za kralja okrunilo Petra. Ladislav se više nije vraćao u Hrvatsku, ali je 1094. osnovao zagrebačku biskupiju kako bi je što više vezao uz Ugarsku. Novi ugarski kralj Koloman odlučio je ući u rat s hrvatskim kraljem Petrom kojemu je prijestolnica bio Knin. Aleksije nije pomagao Hrvatskoj ni dalmatinskim gradovima jer je ratovao protiv križara koji su prolazili kroz Carigrad i Malu Aziju. Umjesto vojne pomoći predao je dalmatinski temat na upravu i zaštitu mletačkom duždu. U međuvremenu se Koloman zaručio s južnoitalskom normanskom princezom Buzilom. Rat Kolomana i Petra započeo je 1097, a u bitci kod Gvozda Petar je izgubio život. Ta bitka i zauzeće Biograda značila su da je Koloman susjed Venecije te dužd Vitale započinje pregovore radi međusobne sigurnosti posjeda. Koloman je svoje vladarsko pravo temeljio na nasljednom pravu. Ali nakon 1099. kad su ga potuklu Rusi i Kumani morao je na neki drugi način učvrstiti svoju vlast u Hrvatskoj. Koloman. Kolomanov pokušaj osvajanja dalmatinskih gradova nije mogao proteći bez sukoba s Bizantom i Venecijom kao bizantskom zemljom. Kako se bizantski princ Ivan Konmen oženio ugarskom princezom Piroškom (Irenom), a antiohijski i tarentski herceg Boemund zamislio ponovnu navalu na Drač i Bizant, car Aleksije i kralj Koloman su sklopili savez. To je morala prihvatiti Venecija, kao carska saveznica. Na proljeće 1107. zaputi se kralj Koloman s vojskom na primorje. Osvojio je Zadar, građani polažu prisegu te ga svečano uvode u grad. Nakon toga osvojio je Šibenik, Trogir i druge gradove. Poslije predaje gradova i otoka Koloman sazva sabor ispred Zadra te građanstvo , biskup i kralj polože prisegu vjernosti. Nakon toga Koloman je za posebnog dalmatinsko-hrvatskog kralja proglasio svog sina Stjepana koji je tada imao šest godina1. Gradovima je podijelio privilegije: oslobođeni su plaćanja danka (kralj je sebi uzimao samo trećinu prihoda gradske luke), zajamčena im je drevna autonomija, gradovima je zajamčeno da nijedan građanin neće morati primiti gosta na silu… Kolomanov uspjeh u Hrvatskoj nagnao je hercega Almoša (Kolomanov brat) da zatraži pomoć u Njemačkoj. Pomoć nije dobio, ali kad je Koloman zauzeo dalmatinske gradove Almoš se ponovno digao protiv njega. Na Kolomana je krenuo car Henrik V. Godine 1108. opkolio je Požun (Bratislavu), ali se morao vratiti. Pred smrt je Koloman odlučio oslijepiti Almoša i njegovog sina Belu (1115.). Nakon Kolomanove smrti Almoš pobjegne u Bizant gdje ga primi car Aleksije i princ Ivan. Slijepog sina Belu Almoš je ostavio u samostanu nedaleko Pečuha. Pacta conventa ili Qualiter - Godine 1102. sastao se s predstavnicima dvanaest hrvatskih plemena koji su ga svojom voljom izabrali za hrvatsko-dalmatinskoga kralja obvezavši ga na zasebnu krunidbu za hrvatsko-dalmatinskog kralja i održavanje posebnog sabora u hrvatskim državnim poslovima. Koloman je priznao i potvrdio hrvatskom plemstvu sigurno i neumanjeno posjedovanje njegovih plemenskih drevnih zemljišnih baština i kmetova na njima, a oni će mu za uzvrat u ratu davati po deset oboružanih konjanika po plemenu, dolazeći do Drave o svom trošku, a preko Drave o kraljevu. Nakon toga okrunjen je u 1 Natpis iz Zadra koji Stjepana naziva «našim kraljem». Koloman je imao još jednog sina. Ženio se dva puta; najprije Buzilom, a zatim Ruskinjom Eufemijom koju je trudnu otpravio u Rusiju optužujući je za nevjeru. Sin kojeg je Eufemija rodila zvao se Boris Kolomanović.
  • 2. 2 Biogradu na moru te je utemeljena personalna unija Hrvatske i Ugarske. Pacta conventa je spis koji govori o tim događajima i starija je historiografija zastupala njegovu apsolutnu vjerodostojnost. Qualiter govori o Kolomanovim povlasticama hrvatskom plemstvu što ih je ugarski kralj podijelio 1102, a o zasebnom političkom i upravnom položaju hrvatskih zemalja nema ni riječi. Hrvatska je, istina, izgubila državnu samostalnost, ali valja istaknuti da dinastički prijelom i 1102. godina ne bijahu prepreka stoljećima društvenog sazrijevanja. Granice hrvatske države često su se mijenjale. U vremenu kad je Koloman vladao granice su tekle otprilike Neretvom do Rame, odatle na gornji i srednji Vrbas, zatim na donju Bosnu do ušća u Savu i pravcem između štajersko-kranjskog pograničnog gorja, otkuda se spuštala na more kod Rijeke; od većih otoka pripadali su Hrvatskoj Krk, Cres, Rab, Pag, Hvar, Brač i Vis. Društvo je bilo sastavljeno od slavenskog te romanskog (Romani; kasnije Latini i Vlasi) stanovništva u dalmatinskim gradovima. Slojevi društva dijelili su se na slobodne i neslobodne. Neslobodni su bili sluge u gradovima te na plemićkim i crkvenim posjedima. Slobodni su se dijelili na seljake, građane (gradski plemići i obični građani) i plemiće (niže i više plemstvo – ban, župan i dvorski dostojanstvenici). Hrvatski vladari nisu imali stalnu prijestolnicu; stolovali su iz raznih mjesta: Nin, Klis, Biaći, Knin, Biograd i Solin. Svoju vlast vladar je dijelio s banom (od X. st.) te županima (od IX. st.). župani su stajali na čelu županija koje se često sastoje od manjih župa. U X. i XI. st. županije su bile: gatska, lička, krbavska, lučka, sidraška, ninska, bribirska, kninska, podmorska ili kliška, cetinska, imotska, livanjska, plivanjska, psetska, (pri)morska, rastočka. Za županije u Bosni i u Panonskoj Hrvatskoj nema iz toga vremena nikakvih pouzdanih podataka, ali ih je bez sumnje bilo. Dalmatinski gradovi imali su svoju samoupravu, a po njihovu uzoru kasnije su uređeni gradovi koje su Hrvati sami podigli: Biograd i Šibenik. Na čelu grada bio je prior kojeg su birali gradski plemići (patriciji). A zatim potvrdio kralj. Zadarski prior je bio najugledniji (iz porodice Madijevaca). Prior je predsjedatelj gradskog vijeća koje se sastojalo od sudaca, tribuna i bilježnika, a redovito se sastajala i gradska skupština na koju bi dolazili gradski biskup, svećenstvo, plemstvo i građani. U gradovima se sudilo po rimskom zakonu. POVIJEST HRVATSKE 1102. – 1526. Uklapajući kraj XI. st. u njegov društveni kontekst i postavljajući ga u odnos naspram europskog srednjovjekovlja, ne bismo u zbivanjima u Hrvatskoj mogli otkriti nijednu pojavu koja bi se bitnije razlikovala od općenita razvoja u europskom društvu toga doba. Bio je to razmah feudalizacije ili pak smjena dinastija što su u toj epohi sveopćega rađanja nesmetano prelazile državne granice i narodnosna područja srednjovjekovne Europe. U osvit XII. st. pred dinastijom Arpadovića stajao je samo jedan zadatak: nastaviti prekinutu djelatnost Trpimirovića, a zajednički ugarsko-hrvatski prostor priključiti europskim društvenim zbivanjima. Nakon krunidbe u Biogradu i ulaska u Zadar i druge dalmatinske gradove2, Koloman je svoj uspjeh nadovezao na ostvarenja Petra Krešimira IV. i Zvonimira, a dalmatinske gradove je još uže vezao uz kraljevstvo. Uklapanjem hrvatskog kraljevstva u opseg zemalja krune sv. Stjepana, Slavonija se pridružila onoj društvenoj cjelini koje od Ljudevita Posavskog i Tomislava bijaše dijelom. Ona je sada mogla postati integralnim dijelom hrvatskoga kraljevstva, njegovom trećom povijesnom pokrajinom. U takav će se razvoj uključiti i Zagrebačka biskupija. Ona je svoju jurisdikciju širila južno od Same prema brdskom razmeđu Slavonije i Hrvatske, sve do granica Splitske nadbiskupije ; od jadranske obale prema sjeveru. 2 Isprava opatice Vekenege iz 1105. i natpis na zvoniku samostana sv. Marije u Zadru.
  • 3. 3 Koloman je 1105. protegnuo svoju vlast na čitavu Donju Dalmaciju. Povlastice što ih je dao Trogiru, Zadru i Rabu, njegovo obećanje da će održavati čvrsti mir te da ničim neće krnjiti staru slobodu Dalmacije nisu mogli prikriti kraljevo nastojanje da vojnim snagama što ih je smjestio u gradske utvrde (Split, Zadar) podvrgne gradove čvrstom nadzoru. Trogirskim privilegijem3 se obvezao da neće «dopustiti da se u vašem gradu nastani nijedan Ugrin ili stranac osim onoga koga po svojoj volji zaželite», ali uvođenje ugarskih posada u gradski recinkt bilo je kršenje vlastite riječi. Ipak, ugarski zaštitni sustav na Jadranu raspada se već Kolomanovom smrću 1116. Njegovi nasljednici nisu mogli trajnije održavati utjecaj Arpadovića na Jadranu. Premda su proširili svoju vlast i na kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije, njihova se državna organizacije ni u čemu nije promijenila. Državno središte ostalo je duboko u panonskoj ravnici. Dolaskom Arpadovića i stvaranjem ugarsko-hrvatske države napuštena je jadranska usmjerenost Trpimirovića. Arpadovići su bili mirni u Panoniji, u političkim zbivanjima uglavnom su bili lokalna dinastija. Nakon Kolomanova pobjedničkog ulaska u dalmatinske gradove Arpadovići do kraja svojega postojanja, uz možda jedinu iznimku Bele III, više nisu poveli odlučniju, promišljeniju politiku na istočnom Jadranu. Tako je osnovicu svojem imperijalnom poletu XIII. stoljeća, Venecija na istočnom Jadranu postavila već u XII. st. Već potkraj Kolomanova vladanja Venecija je započela boru na uporišta na istočnom Jadranu. 1115. dužd Ordelafo Faledro osvaja Rab, Zadar (osim gradskog kaštela) i Biograd. Iduće godine osvaja zadarski kaštel, Šibenik, Trogir i Split; a Republika uspostavlja svoju vlast i nad kvarnerskim dijelom Dalmacije. Ugarski knez Sergije je pokušao ponovno osvojiti Rab i uspostaviti vlast ugarsko-hrvatskog kralja, ali nije mu uspjelo. Kasnije su pokušavali Stjepan II. i Bela II, ali bezuspješno. Stjepan II. Kolomana je naslijedio sin Stjepan u dobi od petnaest godina. Promjena na prijestolju povukla je za sobom ozbiljne promjene na međunarodnom planu jer su svi Stjepanovi susjedi pokušavali proširiti svoje posjede nauštrb njegova kraljevstva. U Hrvatskoj se morao braniti od Bizanta i Venecije (dužd Ordefalo Faledro). Ratovao je protiv bizantskog cara Ivana od kojeg je zahtijevao da sa svojeg dvora protjera Almoša i druge ugarske bjegunce. Ivan je odbio te je rat trajao dvije godine. Mir je sklopljen s dogovorom da Sava i Dunav budu granicom dviju država. Stjepan nije znao da je Bela još uvijek živ, a iz rata se vratio teško bolestan. Nije ima nasljednika. Kad je saznao za Belu, pozvao ga je na dvor, proglasio ga prestolonasljednikom i oženio Srpkinjom Jelenom. Bela II. Slijepi. Zbog svoje mane većinu poslova je prepustio drugima, naročito ženi Jeleni. Protiv njega je kao pretendent na prijestolje istupio Boris Kolomanović. On je najprije pošao u Bizant caru Ivanu koji ga oženi svojom rođakinjom, a zatim preko Karpata s vojskom uđe u Ugarsku. Bio je poražen. Bela je ratom protiv Venecije opet vratio Dalmaciju, ali bez Zadra i otoka, a stekao je i Bosnu. Gejza II. Bela je imao tri sina: Gejzu, Stjepana i Ladislava. Gejza ga je naslijedio kao kralj, Stjepan kao herceg hrvatski, a Ladislav kao herceg bosanski. U to vrijeme na vlast u Bizantu dolazi Emanuel Komnen s željom da pod svojom vlašću okupi sve zemlje koje su nekad bile u sklopu Rimskog carstva. Rat je trajao od 1146. do mira 1156. Osim Komnena u ratu su sudjelovali Austrijanci, Nijemci i Boris Kolomanović na strani Bizanta te Srbija, Hrvatska, Dalmacija, Panonija i južnoitalska Normanija na suprotnoj. Nakon Gejzine smrti, na prijestolje je trebao stići njegov sin Stjepan III, ali protiv toga je stao Emenuel Komnen zahtijevajući da novi kralj bude najmlađi Gejzin brat Stjepan. Ugri su to odbili u na prijestolje postavili Ladislava koji je nakon šest mjeseci na vlasti umro. Ipak je priznat Stjepan IV, koji je s vlasti protjeran zbog lošeg vladanja te je ipak kraljem proglašen Stjepan III, Gejzin sin. 3 Toma Arhiđakon; Kronika
  • 4. 4 Stjepan III. Novi kralj je bio primoran poslati svog brata Belu u Bizant gdje ga car zaruči svojom kćerkom i proglasi prestolonasljednikom. Osim slanja Bele u Bizant, Stjepan se obvezao caru predati i Hrvatsku južno od Velebita te Dalmaciju, ali to nije izvršio. Zbog toga je 1164. došlo do novog rata. Stjepan je bio primoran zemlje predati Emanuelu. Nakon što je Emanuel dobio Sina Aleksija, Bela gubi dostojanstvo prestolonasljednika; čak su i njegove zaruke razvrgnute. Ubrzo nakon toga Stjepan III. iznenada umire, a Bela dolazi u ugarsku gdje ga nasljeđuje kao Bela III. Kad se, pak, Bizant u doba Emanuela Komnena posljednji put okrenuo prema Zapadu, stočni se Jadran našao između dvostrukog, bizantskog i mletačkog pritiska. Stjepan III. (1163. – 1172.)pokušao se oduprijeti Emanuelu, ali je u sredini 60-ih godina XII. st. bio poražen. 1180. umro je Emanuel Komnen, pa je njegova smrt zauvijek ugasila svaki bizantski san o Zapadu. Zadar je te godine prihvatio vlast Bele III, a istodobno su se i drugi dalmatinski gradovi južno od Zadra, do Splita vratili u opseg ugarsko-hrvatskog kraljevstva. Bela III. Kralj je zavladao Ugarskom i Hrvatskom od Drave do Krke (bez Srijema), jer je bizantska vlast u Hrvatskoj prestala ubrzo nakon Emanuelove smrti. Kralj je bez otpora zauzeo hrvatske gradove, Srijem, Dalmaciju od Krke do Neretve, Split, Trogir pa čak i Zadar (1180.). Bela je svog starijeg sina Emerika dao još za svoga života okruniti za ugarskog te hrvatsko-dalmatinskog kralja; u Bosni se održao ban Kulin kao ugarski vazal, a srpski veliki župan Stefan Nemanja se približio ugarskom dvoru kao saveznik (to nije ostao dugo, budući da je Bela počeo posezati za Srbijom i Bugarskom). 1. Krčki knezovi - prvi poznati član ove porodice, knez Dujam (1118. – 1163.) bio je mletački vazal - opravljali su otokom Krkom kao mletačkom knežijom - Bartola II. je Bela III. obdario čitavom zemljom što je pripadala županiji modruškoj 2. Knezovi Bribirski - prvi put se spominju kod Konstantina Porfirogeneta - naziv su dobili po gradu Bribiru gdje je od dolaska Hrvata živjelo pleme nazivano Šubići 3. Knezovi Cetinski - u vrijeme kraljeva Emerika i Andrije II. vrlo značajnu ulogu ima cetinski knez Domald koji je potekao od plemena Snačić (Svačić) - njegovi bliski rođaci ili direktni potomci su knezovi Cetinski, obično nazivani Nelipčići 4. Omiški knezovi Kačići - na kraju XI. i u XII. st. ta je obitelj vrlo moćna u okolici Omiša, a vjerojatno su potekli iz područja između Krke i Zadra - od 1167. do 1180. se kao knez ističe Nikola s kojim je grad Kotor sklopio ugovor kako bi građani mogli slobodno ploviti po moru; on je 4.08.1180. dao kamenovati splitskog nadbiskupa Rajnerija s kojim je bio u svađi radi nekih posjeda pod Mosorom - u vrijeme mletačkog rata zbog Zadra, Kačići su kralju Beli III. bili velika pomoć jer su ometali mletačko brodovlje 5. Knezovi gorički i vodički Babonići; kasnije nazvani Blagajski - pleme je nastalo na obali Kupe, između Karlovca i Siska (grad Steničnjak) - u znak priznanja zbog pobjede nad istarskim markgrofom Berchtoldom, kralj Emerik je Stjepanu Goričkom darovao posjed Vodica na rijeci Sani gdje je kasnije sagrađen Blagaj - Emerik. Ubrzo nakon stupanja na vlast, na Emerika sa digao mlađi brat Andrija zahtijevajući Hrvatsku s Dalmacijom kao svoju baštinu. Pobijedivši brata, Andrija postade hrvatskim hercegom. U kasnijim ratovima protiv brata, Andrija je izgubio potporu svojih privrženika te je stavljen u grad Kneginec (danas selo kod Varaždina) pod stražu. Boležljivi Emerik je još za života dao okruniti sina Ladislava zasebnim hrvatsko-dalmatinskim kraljem, a za ugarskog kralja okrunjen je 1204. U vrijeme građanskih ratova u Ugarskoj krenuo je Četvrti križarski rat. Emerik je umro 1204. pomirivši se prije toga s bratom Andrijom. Ladislav II. je vladao svega osam mjeseci, nakon čega je umro. Venecija je zadržala samo kvarnerski dio Dalmacije, a središnjim dijelom je zavladao panonski kralj. Da bi ponovno stekla Zadar, Venecija koristi Četvrti križarski rat 1202. godine. Umjesto plaćanja brodske zakupnine mletačkom brodovlju za prijevoz prema Istoku, križari su se obvezali da će za nju osvojiti Zadar.
  • 5. 5 Grad je osvojen 18.XI.1202. Križari (francuski) i Mlečani (dužd Henrik Dandolo) nastanili su se u gradu što ga je njegovo stanovništvo napustilo. U njemu su proveli čitavu zimu i tek su u proljeće iduće godine napustili osvojeni grad. Zadru nije pomogao kralj Emerik, nego hrvatski velikaš i sidraški knez Domald te splitski nadbiskup Bernard. 1204. Domald je postao zadarskim knezom, ali je 1205. grad ponovno morao prihvatiti mletačku vlast. Ugarski kraljevi nisu pokušali zavladati Zadrom sve do Ludovika Anžuvinca, a Andrija II. i Bela IV. su ga se čak i odricali u korist Venecije. Andrija II. Stupanjem na prijestolje, Andrija je razriješio dugogodišnje dinastičke sukobe, ali nije znao ponovno vratiti ugled kraljevske osobe. Pokušao je ratom protiv Galicije, ali to je propao. Nakon toga odlučio je ispuniti očev zavjet te krenuti u križarski rat. Kako nije imao dovoljno financijskih sredstava za plaćanje vozarine po moru, prepustio je Mlečanima svoja prava na Zadar (1216.). Prije odlaska na Istok, postavio je za namjesnika templarskog meštra Poncija de Cruce, a u ugarskoj ostrogonskog nadbiskupa Ivana. Andrijina epizoda u križarskom ratu bila je neznatna. Vratio se u Europu kopnenim putem preko Carigrada noseći sa sobom nekoliko relikvija što ih je nabavio za svog boravka u Svetoj Zemlji. Po povratku našao je zemlju u vrlo nepovoljnom stanju, posebno zbog pohlepe velikaša. Okrunio je svojeg starijeg sina Belu za «mlađeg kralja» te ga učinio hrvatskim hercegom. Nakon toga je počeo oduzimati nekim plemićima državna dobra koja su prigrabili za njegova odsustva. Unatoč trudu da zemlju uspravi na noge, kralj je ponovno utonuo u dugove i rasipništvo pa se na njega diglo brojno niže plemstvo, vojni službenici, čak i sam Bela. Napokon je bio prisiljen izdati «Zlatnu bulu». Ukratko, ona je bila pokušaj da se smanji moć velikaša i ukinu financijski neredi, podigne kraljevska moć te zajamče prava i sloboda pripadnicima nižeg plemstva. Posljednji članak Zlatne bule određivao je pravo višega i nižega plemstva da svrgne kralja bez straha od osude na veleizdaju ukoliko on ne bi poštivao odredbe toga dokumenta. Međutim, ništa se u državi nije poboljšalo nakon Zlatne bule; kralj je i dalje živio rasipno. Stoga se ponovno podigla buna, ali ovaj puta na čelu visokog crkvenog i svjetovnog plemstva. Andrija je morao izdati novu Bulu; ovaj puta se kralj podvrgava presudi ostrogonskog nadbiskupa, umjesto oružanom otporu plemstva. Sljedeće godine, kralj je doveo sebe i Ugarsku u situaciju izopćenja iz Crkve, a samo svečana prisega i obećanje da će poštovati odredbe «Zlatne bule» spasile su ga od takve strašne kazne. Bela IV. Bela IV. je na prijestolje stupio u tridesetim godinama života i čvrsto odlučan vratiti stari sjaj kraljevstva. Uz Kolomana i Belu III. smatra se najznačajnijim vladarom dinastije Arpadovića. Prvi zadatak bio mu je zbrinjavanje udovice svoga oca, mlade Beatrice koja je bila trudna. Bela ju je stavio pod stražu, ali ona je pobjegla u Njemačku i tamo rodila Stjepana Postuma, oca posljednjeg Arpadovića, Andrije III. Ni Bela, ni Koloman4 nisu dijete priznali svojim bratom. Novi kralj odlučio je uvesti reda u državu, prije svega među plemstvo. Odredio je da nitko osim biskupa i glavnih državnih dostojanstvenika ne smije sjediti u prisustvu kralja. Sve molbe, pa i najviših velikaša, moraju se kralju podnositi pismeno. Ujedno je odlučio pod kraljevsku vlast vratiti sve posjede što ih je njegov otac razdavao ili su ih je plemići dočepali na nepravedan način. Godine 1239. Beli je stigao zahtjev od kumanskog kana Kutena da primi njega i njegov narod u Ugarsku jer su ih napali Mongoli (Tatari). Bela je primio izbjeglice, ali Tatari su zatražili da im se vrate «podanici». Bela je sazvao sabor u Budimu 1241., ali prisutni su zahtijevali da se Kumani izruče. Čak je i narod smatrao da su Kumani potajne tatarske uhode pa je napadnuta kuća kana Kutena u Pešti, a on ubijen. Nakon toga se velik dio Kumana vrati u domovinu harajući Ugarskom, Slavonijom, Srbijom i Bugarskom. Do bitke između Batu-kana i Kadana te Bele došlo je 11.04.1241. na rijeci Šaju. Bela je pobijeđen te je uspio pobjeći u Austriju, ali Koloman je bio teško ranjen te je umro u Čazmi. Austrijski herceg je iskoristio situaciju i zatražio od Bele tri županije. Za to vrijeme Tatari su opustošili čitavu Ugarsku i Slavoniju (posebno Zagreb), a zatim su krenuli prema jugu. Bezuspješno su opsjedali mnoge gradove, a konačno ih je zaustavila vijest o smrti vrhovnog kana Ogotaja u Aziji. Vratili su se na Istok usput pustošeći Ugarskom, Srbijom, Bugarskom, južnom Rusijom… Nakon najezde Tatara, kraljevina se našla u potpunom rasulu. Stanovništvo je pobjeglo u šume i planine, zemlja nije bila obrađena, savladala je glad, a zatim i kuga, počele su pljačke razbojnika, a gladni vukovi su napadali ljude čak i u kućama. Bela se vratio u Ugarsku i počeo obnovu. Najprije je vratio upravu, a zatim uspostavio sigurnost osobe i imetka. Nakon toga počeo je stvarati tvrde gradove jer je bilo očito da su jedino oni davali dovoljno sigurnosti narodu. Poticao je gradnju bedema i obrambenih sustava: Kalnik, Medvedgrad, Garić, Lipovac, Okić i drugi. Opustjelu zemlju je naseljavao, ponajviše Nijemcima koji su u 4 Belin brat; herceg u Hrvatskoj i Bosni.
  • 6. 6 najvećem dijelu slučajeva bili obrtnici i nastavali su gradove (pojačani razvoj slobodnih kraljevskih gradova). Povlastice su gradovi dobivali i prije: Varaždin, Perna, Vukovar, Virovitica, Petrinja, Samobor; novi slobodni k. gradovi bili su Križevci, Jastrebarsko, Gradec… Nakon uređenja kraljevine, Bela je počeo rješavati vanjskopolitička pitanja. Najprije je od austrijskog hercega Fridrika Babenbergovca uspio vratiti tri županije koje je ovaj od njega zatražio godinu dana ranije. Zatim je ratovao s Venecijom zbog Zadra. Vojska hrvatskog hercega i bana Dionizija bila je 1243. potučena pod Zadrom te se on vratio pod Mlečane, ali većina građana je odselila u Nin. Godine 1244. Bela je u slavonskom gradu Glažu (današnja Bosanska Posavina) sklopio s Mlečanima mir odrekavši se Zadra. Prema mirovnom sporazumu Zadrani su bili primorani za kneza primati onoga koga im dužd pošalje, nisu se smjeli ženiti iz Hrvatske, a Mlečani su preuzeli upravu nad svim gradskim prihodima. Mletačka Republika se obvezala da neće pomagati Stjepana, «tobožnjeg sina kralja Andrije» koji je tada živio u Veneciji i za koga je njegova majka Beatrice zahtijevala hrvatsko herceštvo. U isto vrijeme u Hrvatskoj je trajao građanski rat koji su započeli Splićani i Trogirani sporom oko sela Ostroga. Sve je završilo 1244. Split, poraženi, obvezao se da će za gradskog kneza birati kraljevskog čovjeka, predati šest talaca i ponovno položiti prisegu vjernosti. Bosanskog bana Ninoslava, koji je bio splitski saveznik, Bela je natjerao na pokornost. Nakon toga započeo je rat za babenberšku baštinu. Fridrik Babenberg poginuo je kao posljednji od svoje loze te su Austrija i Štajerska ostale bez vladara. Kao kandidati javili su se Bela i češki kralj Přemysl Otakat II. U borbu se umiješao i papa Inocent IV. te je njegovim zalaganjem došlo do mira u Požunu 1254. Češki kralj dobio je Austriju, a Bela Štajersku. Ubrzo je u Štajerskoj izbila buna i Štajerci svojim vladarom proglase kralja Otakara. Zbog toga je došlo do češko-ugarskog rata nakon kojeg se poraženi Bela morao odreći Štajerske. Belin sin Stjepan morao se oženiti Otakarovom nećakinjom Kunigundom, a češki je kralj uspio pridobiti Hrvatsko zagorje i sav kraj oko Samobora. Stjepan V. Odmah na početku svog vladanja ušao je u rat s češkim kraljem Otakarom II. Rat je završio mirom u kojem se Stjepan odrekao zahtjeva za Austrijom, Štajerskom, Koruškom i Kranjskom, a Otakar je obećao da neće podržavati Stjepana Postuma, sina kralja Andrije II. koji je ubrzo i umro u Veneciji. Godine 1272. Stjepan je krenuo u Napulj. Sa sobom je poveo sina Ladislava kojeg je ustavio u opatiji u Topuskom. Kad je stigao u Bihać, kralju je javljeno da mu je sin nestao te se vratio natrag. Saznao je da se Ladislav nalazi u Koprivnici kamo je vjerojatno dospio u sporazumu bana Joakima Pektara i kraljice Jelisavete. Stjepan je umro u vrijeme opsade Koprivnice. Ladislav IV. Kumanac. Nakon Stjepanove smrti došlo je do potpunog rasula u kraljevstvu. Velikaši su jačali i otimali se za bansku čast i imanja. Dok je Ladislav još bio malodoban, umjesto njega je vladala kraljica majka, Jelisaveta. Glavni zamjenik bio joj je slavonski ban Joakim Pektar. Nakon njega na banskoj časti bio je Matija od plemena Čaka te Henrik Gisingovac koji je 1273. podigao bunu protiv kralja i njegove majke. Ban je poginuo, a kraljev brat Andrija bio je imenovan hrvatskim hercegm. I tu dužnost je preuzela njegova majka. Godine 1273. odvijala se bitka na Moravskom polju. Tu je novoizabrani njemački kralj Rudolf Habsburški pobijedio češkog kralja Otakara te vratio baštinu Babenbergovaca. Habsburgovcima su uvelike pomagali ugarski vojnici. Nekoliko godina kasnije (1278.) umro je hrvatski herceg Andrija te je Ladislav ostao jedini zakoniti Arpadović, jer dvor nije htio priznati Andriju «Mlečanina», sina Stjepana Postuma. Ipak se dogodilo da je on bio posljednji Arpadović na ugarsko-hrvatskom prijestolju. Knezovi Gisingovci su se 1289. digli na kralja Ladislava te su pozvali Andriju koji je stigao u pratnji ujaka Morosinija. Nakon što je stigao u Hrvatsku, krenuo je na sjever, ali su ga zarobili u Štrigovi u Međimurju te je predan na čuvanje austrijskom hercegu Albrehtu I. Nakon što su neki Kumani ubili Ladislava, Andrija je pozvan na prijestolje. Andrija III. Mlečanin. Rudolf Habsburški, papa Nikola IV. i napuljska kraljica Marija, sestra Ladislava IV. počeli su odmah po stupanju Andrije na vlast svojatati ugarsko-hrvatsko kraljevstvo. Napuljskom dvoru se pridružila gotovo sva Hrvatska od Drave do Neretve, čak i Gisingovci. Andrija je upotrijebio oružanu silu, ali Ivan Gisingovac ga je izdajnički uhvatio i zarobio. Kralj se otkupio, a Babonići su mu pomogli dovesti majku Tomasinu Morosini u Ugarsku; nakon toga imenovao ju je hrvatskim hercegom. Poslije kratkog mira ponovno je 1295. došlo do građanskog rata, a posebno je stradao Zagreb gdje je Gradec bio uz Andriju, a Kaptol uz Karla Martela (Napulj). Sveopća buna buknula je kad je kralj htio svog ujaka Alberta, budući da nije imao nasljednika, proglasiti prijestolonasljednikom. Andrija je umro usred nemira 1301. S njime je izumro rod Arpadovića.
  • 7. 7 Bribirci Kralj godine 1251. potvrđuje Bribircima Bribirsku županiju, koju su im, ističe kralj u ispravi, tobože darovali još njegovi preci, a privilegijem potvrdio njegov otac. Bribirci, nekadašnji kraljevski župani, pretvaraju Bribirsku županiju u vlastito kneštvo, a Bela IV. može takav razvoj samo potvrditi, premda oni nisu mogli kralju predočiti navodni Andrijin privilegij, izjavljujući da su ga izgubili. Belin privilegij za Bribirsku županiju iz 1251. god. prava je mjera zbiljske vlasti, ali i kraljevskog ugleda Arpadovića u Hrvatskoj južno od Velebita u sredini XIII. stoljeća. Arpadovići u Slavoniji u srednjem vijeku potiču razvoj gradskih društava, ubiru tridesetinu, marturinu i poreze, organiziraju županije. U dalmatinskim gradovima su prisutni vrlo rijetko, ali imaju pravo izdavati povelje i sl., ali nisu mogli utjecati na proces kroatizacije komuna. Hrvatsku odlikuje dinastički uspon vlastele kojoj su ogledni primjer Bribirci. Izvanredno smješteni u tvrdim uporištima u zaleđu Zadra i Šibenika; od Grgura u 30-im godinama XIII. st., do Mladena II. stotinu godina kasnije, Bribirci svojim kneževanjem u dalmatinskim gradovima stvaraju jedinstven politički prostor na istočnom Jadranu. Oko godine 1300. i u vrijeme Pavla I. njihova politička moć je na vrhuncu. Za vrijeme dinastičkog sukoba Arpadovića i Anžuvinaca potkraj XIII. st. moć Bribiraca je naglo ojačala te su proširili svoju vlast na Bosnu i Hum. Ipak, intenzivna uloga Bribiraca nije trajala dugo. U sukobu oko Zadra, Bribirci se nisu mogli suprotstaviti moćnoj Veneciji (1313. su se Mlećani oko Zadra sporili s Anžuvincem Karlom I, ali grad se oslanja na Pavla I.), a desetak godina kasnije (Mladenov poraz kod Blizne 1322.) ni anžuvinskom centralizmu (tada počinje jačati Bosna pod Stjepanom II. Kotromanićem). Kasnije su Anžuvinci potisnuli Bribirce s Jadrana. Četrnaesto stoljeće (prijelaz iz razvijenog u kasni srednji vijek) Karlo I. Karlo je za ugarsko-hrvatskog kralja okrunjen kao dvanaestogodišnjak. Pretendenti na prijestolje bili su još napuljski Karlo II, Oton Bavarski5 i češki kralj Većeslav6 II. Njega je većina ugarski velikaša dovela u Stolni Biograd i okrunila za kralja Ladislava V. nakon toga izbio je građanski rat između dva kralja. Ladislav je 1304. napustio Ugarsku, a ugarski velikaši su za novog kralja okrunili Otona Bavarskog. Njegova je stranka bila slabija pa je pošao po pomoć vojvodi Ladislavu Aporu7 u Erdelj, ali taj mu je oteo krunu sv. Stjepana i bacio ga u tamnicu gdje je ostao do 1308. kada je napustio prava na ugarsku krunu i vratio se kući. Tada se kao pretendent javio i srpski raskralj Stefan Dragutin, rođak Arpadovića. On je htio svojeg sina okruniti za ugarskog kralja, ali Karlo je pobijedio u ratu u Srijemu te je ta epizoda bila završena. U Hrvatskoj Karlo nikad nije uspio potpuno učvrstiti svoju vlast. Velikaši su priznavali kraljev, ali inače su gotovo nezavisno vladali u svojim područjima. Najjači su u to vrijeme bili Bribirci, a naročito njihov starješina ban Hrvata i gospodar Bosne Pavao Bribirac. On je umro 1312, (usred pobune Zadra protiv Mlečana koju je sam potaknuo) ostavivši sve posjede i bansku čast sinu Mladenu. Mladen nije uspio dovršiti rat protiv Mlečana pa se Zadar ponovno vratio pod njihovu upravu. Republika je ubrzo našla ljude u Šibeniku i Trogiru koji su oba grada pobunili protiv Mladena. Njima su se pridružili vojvoda Nelipić i Mladenov brat Pavao jer je njemu bila obećana banska čast. Rat je završio bitkom kod Blizne u Poljicama 1322. gdje je Mladen poražen. Da bi vratio mir u Hrvatsku, sam je Karlo stigao u Knin i poveo Mladena sa sobom u Ugarsku, a banom imenovao dotadašnjeg slavonskog bana Ivana Babonića. Hrvatska se nije pomirila s tim te je krenula u oružani otpor protiv kralja. Vođa im je bio vojvoda Nelipić. Nakon rata samo su još Krčki knezovi i Slavonija priznavali kralja. To je iskoristila Venecija, a bosanski ban Stjepan Kotromanić je pod svoju vlast stavio cijelo područje između Cetine i Neretve, Imotski, Duvno, Livno i Glamoč. Pred kraj vladavine Karlo je pokušao proširiti svoju vlast na temelju rodbinskih veza. U Napulj je poslao sina Andriju kojeg je zaručio za Ivanu, unuku napuljskog kralja Roberta. Kralj je izgubio sina te se Karlo 5 sin Beline kćeri Jelisavete. 6 Sin Kunigunde, unuke Bele IV. i češkog kralja Přemysla Otakara II. 7 Apor je krunu zadržao sve do 1310. kad je Karlo napokon bio punopravno okrunjen za ugarsko-hrvatskog kralja.
  • 8. 8 nadao da će nasljednik na napuljskom prijestolju biti upravo njegov sin. Nakon toga pokušao je kao nasljednika na poljskom prijestolju progurati starijeg sina Ludovika. Karlova žena Jelisaveta je bila sestra poljskog kralja Kazimira, a taj nije imao djece. Svoju vlast Karlo je proširio i osvojenjem Beograda 1319. umro je 1342. U prvoj trećini XIV. st. Hrvatska gubi gotovo sav istočnojadranski prostor. Ono što je Venecija pripremala u XIII. st. sada je i ostvarila. Izvan njezina posjeda ostao je samo Senj Krčkih knezova. Kasnije, Zadarski mir 1358. uklanja mletačku vlast s istočnog Jadrana na pedesetak godina; do 1409. Prema sredini XIV. st. primjetno je da su na gotovo čitavom prostoru hrvatskih zemalja društvene grupe staleški određene, njihov opseg zatvoren. Nagli gospodarski rast istočnojadranskih gradova, od Senja, preko Zadra do Dubrovnika, druga je primjetna značajka četrnaestog stoljeća. Nova, anžuvinska, dinastija dolazi na ugarsko- hrvatsko prijestolje 1301. Anžuvinska zamisao o jakoj kraljevskoj vlasti prije svega iziskuje uklanjanje svih protivnika u redovima feudalne vlastele koji bi kraljevski uspon mogli osporiti ili barem otežati. Ta anžuvinska osnova napose pogađa moćne Bribirce u Hrvatskoj. Da bi kralj, za razliku od tromih Arpadovića, mogao uistinu vladati u Hrvatskoj i Dalmaciji, valja ukloniti Bribirca Mladena II. Posljedice bitke kod Blizne 1322. bile su dvojbene za sve sudionike, osim za Veneciju. Bribirci su i dalje vladali Bribirom, Ostrovicom i Klisom, ali nakon 1322 bila im je onemogućena bilo kakva samostalna djelatnost na jadranskoj obali. Porazom Bribiraca ni Karlo nije ništa dobio. Trećim najvažnijim tvrdim gradom u obrambenom trokutu između Zrmanje i Krke, Kninom vlada Nelipac, pa ugarski kralj ne može prijeći Dinaride i stići do Jadrana. Padom Mladena II. Venecija je izgubila jedinog protivnika na Jadranu te njezinu vlast priznaju Trogir, Šibenik, Split, Nin i Pula (kao posljednja). Godine 1344. umire knez Nelipac. Da bi mogao doprijeti iz Panonije do Jadrana, Ludovik je najprije morao zavladati trokutom utvrda Ostrovica – Knin – Klis. Nelipčeva udovica Vladislava je u početku u Kninu nastavila s otporom, ali je Knin 1345. došao pod vlast Ludovika Anžuvinca. Zadrani u to vrijeme nisu uočavali strateške slabosti Ludovika pa su 1345. još jednom, sedmi put, ustali protiv Mletačke Republike, očekujući pomoć kontinentalnog vladara. Do proljeća sljedeće godine, Ludovik je mogao gradu upućivati samo prazna obećanja, a kad je napokon stigao pod opsjednuti grad, njegova je vojska bila poražena. Venecija je 1348. nametnula Zadru mirovni ugovor s teškim odredbama, a Ludovik je godinu kasnije morao sklopiti osmogodišnje primirje s Republikom. Za trajanja primirja s Venecijom mijenjali su se prostorno-politički odnosi na središnjem dijelu istočnog Jadrana. U srpnju 1347. skrbnik bribirskog kneza Jurja III, Grgur II, prepustio je Ludoviku Ostrovicu i za nju u zamjenu dobio Zrin u Slavoniji. U tom trenutku Mladen III. je još uvijek vladao Klisom, ali umro je 1.V.1348. Mir u Zadru. Nakon isteka primirja Ludovik je obnovio rat s Venecijom. Ratnim operacijama u sjevernoj Italiji pogodio je središte Republike, a na istočnom Jadranu njegove su čete napadale zaleđa dalmatinskih gradova. Time je bila slomljena moć Mletačke Republike. Ona je morala pristati na mir s Ludovikom. Mir je sklopljen u Zadru, u sakristiji samostana sv. Frane, 18.II.1358. Venecija se morala odreći istočnojadranskih posjeda od sredine Kvarnera do granica Drača, a dužd naslova dux Dalmatie et Croatie. Svi gradove na istočnoj jadranskoj obali (od Osora do Dubrovnika) te otoci, kao i dijelovi Dalmacije priključuju se hrvatskom kraljevstvu. Izvan opsega kraljevstva ostala je samo Istra. Dojam o sigurnosti zemalja krune svetog Stjepana i hrvatskog kraljevstva, što se sada protezalo od Drave do Jadrana, temeljio se na činjenici da ih u Ludovikovu razdoblju uistinu
  • 9. 9 nitko nije ugrožavao. Ali Osmanlije su već na početku Ludovikova vladanja osvojili utvrdu Cimpe kod grada Galipolja, a nešto kasnije i taj grad. Kasnije osvajaju Hadrianopolis, a Bizantsko Carstvo već je svedeno na sam Carigrad. Kako je nakon smrti Stefana Dušana (1355.) oslabila i Srbija, Turci na jugu Balkana nisu imali primjerena protivnika te su kretali prema zapadu. Uz to je mir Tvrtka I. (Bosna) bio samo prividan, a još više suzdržanost Mletaka. Sve to Ludovik nije primijetio kao prijetnju svojoj kraljevini. Nije shvaćao Osmanlije kao ozbiljnu prijetnju čak ni kad je osobno, uz papu Urbana V. raspravljao s Ivanom V. Paleologom, Bizantskim carem. Nije ni mogao, jer u razgovorima su prevladavala pitanja crkvene unije, više nego politička i vojna. Kad se Ivan V. vratio u Carigrad Turci su već izvojevali prvu od triju pobjeda, kod Černomena na Marici (1371.), što će im otvoriti brada Balkanskog poluotoka. Ludovika je više zanimala prijetnja koja mu je dolazila od Venecije te se uključio u rat protiv Mlećana 1378. koji je započeo zbog spora oko otoka Tenedosa. Mirom u Torinu 1381. Ludovik je potvrdio svoje jadranske uspjehe. Osim vanjskopolitičkih neprijatelja nije primijetio ni one unutarnje što će, nakon njegove smrti, dovesti do slabljenja kraljevske vlasti i uzletu vlastele. Ludovik I. Veliki. Prvi pothvat mladog kralja bilo je uređenje Hrvatske. Nakon smrti vojvode Nelipića u Kninu je, u ime malodobnog sina Ivana, ostala vladati njegova žena Vladislava. Ona se uspjela oduprijeti banu Nikoli, ali kad je Ludovik stigao do Bihaća s 30.000 ljudi, Vladislava mu se poklonila i predala Knin. Na vijest da je kralj u blizini, Zadar se pobunio protiv Mletačke vlasti. Kralj je pod grad stigao sa 100.000 ljudi, ali bio je potučen te se vrati u Ugarsku. Grad se odupirao još dvije godine, ali zatim se morao predati Veneciji. Usred rata protiv Venecije pod Zadrom, Ludovik je primio vijest da je u Napulju ubijen njegov brat Andrija. Osvetio se osvajanjem čitavog napuljskog kraljevstva koje je kasnije bio primoran vratiti kraljici Ivani. Dok je kralj boravio u Napulju, srpski kralj (samoproglašeni car Srba i Grka) Stefan Dušan krene u osvajanje Bosne koju je držao ban Stjepan Kotromanić. Nije uspio u svom pothvatu zbog intervencije Bizantinaca. Nakon toga Ludovik je oženio Jelisavetu, kćer bana Kotromanića koji je ubrzo umro i banovinu ostavio posinku Tvrtku. Ubrzo nakon toga umro je i Stefan Dušan, a moć srpske države počela je opadati. Godine 1356. isteklo je osmogodišnje primirje između Ludovika i Venecije te je on započeo veliki rat za čitavu Dalmaciju koji se trebao voditi i na talijanskom zemljištu. Skupio je veliku vojsku objavivši da ide u rat protiv Srba, ali kad se okrenuo prema Veneciji, ona je ponudila mir uz uvjet da će kralju predati sve dalmatinske gradove osim Zadra. Kralj je odbio takvo rješenje i rat je potrajao dvije godine. U Hrvatskoj i Dalmaciji vojsku je vodio ban Ivan Čuz iz Ludbrega. Venecija je naposljetku pristala na mir u Zadru (1358.) kojim se odrekla svih dalmatinskih gradova i otoka od polovice Kvarnera do grada Drača. Nakon rata s Venecijom, Ludovik je ratovao i protiv Srbije, Tvrtka, bosanskog bana te Bugara. Godine 1370. Ludovik je u Krakovu okrunjen i za poljskog kralja te je tako postao gotovo najmoćnijim vladarom u Europi. Uslijed tih osvajanja u Europi se pojavila nova vojna sila, Turci Osmanlije. Prvi koji im se suprotstavio bio je srpski kralj Vukašin8, ali je kod Črnomena na Marici 1371. kralj pobijeđen i sve su zemlje južno od Kosova polja pale pod tursku vlast. Iste godine umro je Stefan Uroš, posljednji iz dinastije Nemanjića i gospodar sjevernog dijela Srbije. To je kao svoju priliku vidio bosanski ban Tvrtko koji je s Nemanjićima bio u rodbinskoj vezi. Ubrzo je Tvrtko vladao na jugu preko Huma do Kotora i današnjeg Nikšića, a na istoku do Raške. Odlučio je obnoviti kraljevstvo Nemanjića pa se 1377. na grobu sv. Save dao okruniti «sugubim vijencem» kao Stefan Tvrtko, kralj Srbije, Bosne, Primorja, Huma, Donjeg Kraja i Zapadnih Strana… Ludovik je umro 11.09.1382. ostavivši dvije malodobne kćeri, Marija je bila zaručnica češkog kraljevića Žigmunda Luksemburškog; mlađa kćer zvala se Hedviga. Marija. Odmah nakon pokopa Ludovika, velikaši su za kralja okrunili njegovu kćer Mariju koja je tada imala dvanaest godina; umjesto nje vladala je kraljica-majka Jelisaveta Kotromanić. Poljski velikaši su se odupirali Mariji, a nakon poduljih pregovora okrunili su mlađu Ludovikovu kćer za poljsku kraljicu. Kad se Hedviga udala za litvanskog kneza Ladislava Jagela osnovana je poljska kraljevska dinastija Jagelovića. U Hrvatskoj je Stjepan Tvrtko htio svoje kraljevstvo proširiti od Jadranskog mora do Drave. Da bi to postigao, počeo je nagovarati velikaše da se odvoje od ugarske krune. Kad su u Budimu saznali za njegove namjere odlučila je kraljica Jelisaveta osobno s kćerkom otići u Hrvatsku. Kad su stigle, u Vrani se digla 8 Vukašinov sin Marko je postao turskim vazalom – Kraljević Marko.
  • 10. 10 pobuna, ali je propala. Naposljetku je Tvrtku predan Kotor, te je tako bosanski kralj umiren. Ženska vlast ipak je još uvijek uznemirivala velikaše. Predvodnici pobune bili su braća Horvati: Pavao, Ivaniš i Ladislav. Oni su kralja potražili u Napulju; Karla Dračkog, a u to vrijeme i Žigmund Luksemburški je provalio u Ugarsku i primorao dvor da ga vjenča s Marijom. Karlo II. Za ugarsko-hrvatskog kralja okrunjen je 1385, ali ne vladao samo dva mjeseca. Kraljica Jelisaveta i Nikola Gorjanski (njezin najbliži savjetnik) dali su ga pogubiti. Ponovno je za kraljicu okrunjena Marija. Ona, njena majka, Gorjanski i Blaž Forgač koji je ubio kralja bili su zarobljeni u blizini Đakova. Blaž i Nikola su pogubljeni, a kraljice su odvedene u Novigrad na moru. Tamo je Jelisaveta zadavljena, a Marija pošteđena kao nedužna. Nakon Ludovikove smrti 1382. u Hrvatskoj se razbuktao otpor faudalaca protiv centralne vlasti. Tome se pridružila i Bosna Tvrtka I. dok Turci pojačavaju pritisak i 1389. ruše srpsku državu na Kosovu. Mletačka Republika zasada ostaje pritajena. Na ugarsko-hrvatsko prijestolje dolazi luksemburška dinastija; Žigmund koji je vladao pedeset godina (od 1387.). Žigmund Luksemburški. Kad je Žigmund saznao za te događaje, odmah je stigao u Ugarsku gdje je 1387. okrunjen za kralja. Upotrijebio je oružanu snagu kako bi Mariju izvukao iz novigradske tamnice gdje ju je držao ban Ivan od Paližne. Borbe unutar kraljevstva prekinulo je napredovanje Turaka. Na Kosovu polju došlo je na Vidovdan 1389. do velike bitke u kojoj je poginuo sultan Murat, ali i srpski knez Lazar. Ipak su pobijedili Turci pod vodstvom Muratova sina Bajazida I. Tom pobjedom Turci su sebi otvorili put na Bosnu, Bugarsku i Podunavlje. Unatoč turskom napredovanju, bosanski kralj Tvrtko nije stao u širenju svoje vlasti. Ubrzo je pod sobom imao cijelu Hrvatsku južno od Velebita s gradovima Kninom, Ostrovicom i Klisom, Omiš, Split, Trogir, Šibenik. Svoju vlast ipak nije uspio utvrditi jer je umro već 1391. tvrtka je naslijedio nećak Stjepan Dabiša. On je sa Žigmundom sklopio mir u Đakovu kojim se obvezao da će svoju državu ostaviti njemu nakon svoje smrti. Vratio je Žigmundu dijelove Hrvatske i Dalmacije što ih je osvojio Tvrtko, ali nakon smrti bosanski velikaši nisu poštivali kraljevu odluku te je Bosnom neko vrijeme vladala njegova udovica Jelena Gruba. Za novog kralja izabran je Stjepan Ostoja, nezakoniti sin kralja Tvrtka, a umjesto njega vladali su Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Sandalj Hranić i Pavao Radinović. Za to vrijeme umrla je kraljica Marija, a Žigmund je krenuo na Bajazida s težnjom da uništi Tursko Carstvo u Europi. U bitci kod Nikopolja sultan je nadmoćno pobijedio (1396.). Nakon bitke kod Nikopolja dugo se nije znalo što se dogodilo s kraljem Žigmundom ni da li je uopće živ. Zato je skupina velikaša pod vodstvom Stjepana Lackovića od Čakovca za novog kralja okrunila Ladislava Napuljskog, sina Karla II. Kad se Žigmund vratio pozvao je one koji su okrunili Ladislava u Križevce na sabor uz obećanje da im se ništa loše neće dogoditi. Unatoč tom obećanju, došlo je do svađe na saboru i ubijeni su Stjepan Lacković i njegovi privrženici. Na to je u Hrvatskoj došlo do velike pobune kojoj je pridružila i Bosna pod Hrvojem Vukčićem. Žigmund je 1401. uhvaćen u Višegradu, svrgnut s prijestolja i zatvoren u gradu Šiklošu, a za kralja je ponovno okrunjen Ladislav Napuljski iako se većina plemstva izmirila s Žigmundom. Već treći mjesec vladavine novi se kralj vratio u Napulj, a vojvodu Hrvoja je imenovao splitskim hercegom i svojim namjesnikom u Hrvatskoj i Dalmaciji. Nakon što je u Bosni svrgnut Stjepan Ostoja, a za kralja proglašen zakoniti Tvrtkov sin Stjepan Tvrtko II. Tvrtković, Žigmund je krenuo u rat protiv Bosne. U međuvremenu oženio se Barbarom, kćerkom grofa Hermana Celjskog9. Kako ratovi protiv Bosne nisu bili uspješni, Žigmund je pozvao u pomoć papu te je tako sakupio priličnu vojsku. Godine 1408. zarobljen je kralj Stjepan Tvrtko II. te mnogi velikaši. Napokon je cijela Hrvatska priznala Žigmunda za kralja. Nakon toga je Ladislav Napuljski predao svoja prava na Dalmaciju za 100.000 dukata Veneciji. Žigmund je za Dalmaciju vodio Prvi mletački rat (141110-1413) i Drugi mletački rat (1418-1420), ali bezuspješno. Godine 1418. umire bosanski kralj Stjepan Ostoja; naslijedio ga je sin Stjepan Ostojić koga je uskoro zamijenio Stjepan Tvrtko II. Tvrtković. Dok se bosanski kralj pripremao na borbu protiv kneza Ivaniša Nelipčića u korist Venecije, u Bosnu su provalili Turci. Njihova navala primorala je bosanskog kralja i srpskog despota Stefana Lazarevića da se približe Žigmundu. Lazarević mu je čak obećao Beograd nakon svoje smrti što je njegov nasljednik Đurađ Branković i ispunio. Na vijest o smrti Lazarevića, sultan Murat II. 9 Vjenčanje je bilo u Krapini, a Celjski je tada bio grof Varaždina i gotovo čitavog Hrvatskog zagorja. 10 Iste godine Žigmund je postao i njemačkim kraljem.
  • 11. 11 je provalio u Srbiju i osvojio Kruševac (tadašnja srpska prijestolnica) i Golubac. Žigmund je pokušao vratiti Golubac, ali nije uspio. Nakon toga ponovno je otišao iz zemlje, a upravu je ostavio u rukama kraljice Barbare11, tasta bana Hermana Celjskog i šurjaka Nikole Gorjanovića. Za to vrijeme (1433.) Žigmund je u Rimu okrunjen za cara, a s Mlečanima je uredio primirje kojim je riješeno pitanje Dalmacije u Mletačku korist za više stoljeća. U to vrijeme ban u Hrvatskoj bio je Krčki knez Nikola Frankopan, a posjedovao je gotovo čitavu Hrvatsku. Slavonski ban bio je Herman Celjski, a između dva roda dolazilo je do razmirica. Nakon smrti bana Nikole njegovih devet sinova osnovali su grane frankopanske porodice koje će igrati značajnu ulogu u Hrvatskoj do polovice XVII. st. Kraj Žibmundova vladanja bio je pun unutarnjih nemira. Umro je Ivaniš Nelipčić, a sve njegove posjede trebali su naslijediti kći Katarina i njezin muž Ivan Frankopan. Ali Žigmund je zahtijevao da se sve preda njemu. Ivan to nije prihvatio i tako je 1436. buknuo građanski rat. Ban Frankopan je iznenada umro i svi njegovi posjedi su prešli u ruke bana Matka Talovca. Kralj Žigmund je umro u Moravskoj 1437. Sukob triju dinastija; Anžuvinaca, Luksemburžana i Kotromanića najjače se očitovao u dalmatinskim gradovima koji su pokušavali zadržati anžuvinski mir izrazima dinastičke odanosti i pokušajem međugradskog saveza. Žigmunt je pohodom na Bosnu 1408. uspio svladati otpor bosanskih feudalaca kojima je na čelu bio Hrvoje Vukčić Hrvatinić, a razriješio je i dinastičko dvovlašće Anžuvinaca i Luksemburžana u Hrvatskoj. Poraženi dinastički kandidat Ladislav Napuljski prodao je 1409. Veneciji svoja prava na Dalmaciju, a Hrvoje je 1414. u Bosnu doveo Turke. Venecija između 1409. i 1420. obnavlja svoju vlast nad Dalmacijom (samo je Dubrovački prostor izbjegao podvrgavanju Mlećanima i njegov je prostor razdvajao mletački posjed na dva dijela12), a istodobno se na hrvatskom prostoru pojavljuju turske čete (već 1415.). Turskim nadiranjem rasla je i obrambena važnost ugarsko-hrvatskih kraljeva. Budim je postao uporištem otpora. Žigmunt je 1396. s vojskom francuskih vitezova krenuo prema jugu Balkanskog poluotoka, ali je kog Nikopolja teško poražen. Ubrzo su Srbija i Bosna bile primorane prihvatiti vazalni odnos prema budimskom vladaru. Ipak sve je pokazalo da je osamljeni ugarsko-hrvatski vladar bio previše slab pred Osmanlijama, a stanje je pogoršavala činjenica da su snage koje su ga pomagale, pape, Habsburgovci, Venecija, bile sporedne i njihova potpora gotovo zanemarujuća. Albert Habsburgovac. Za novog kralja izabran je Žigmundov zet, muž njegove jedinice Jelisavete. Turci su zadavali mnogo glavobolja srpskom despotu Đurađu pa je zatražio pomoć od Alberta. Sazvan je sabor u Budimu na kojem je utvrđeno da kralj ne može krenuti u ratni pohod ni donijeti nikakvu važnu odluku bez potvrde tog sabora. Albert se odazvao Đurađu, ali njegov pohod nije bio od velikog značaja. Kralj je ubrzo i umro od kuge koja je harala u vojsci. Prije smrti obnovio je Severinsku banovinu u jugoistočnoj Ugarskoj, a kao bana postavio je Rumunja Janka Hunyadija13. Vladislav Jagelović. Nakon kraljeve smrti ponovno se javilo pitanje nasljedstva. Imao je dvije kćeri (Ana i Jelisaveta), a žena Jelisaveta bila je trudna. Kraljica se nadala da će roditi sina te je uz pomoć dvorkinje tajno pribavila krunu sv. Stjepana. Mnogi su podržavali kraljicu, ali većina je htjela odraslog i sposobnog kralja koji će se moći suprotstaviti Turcima. Jedni su htjeli da se za kralja izabere sin srpskog despota Đurađa Lazar, ali za kralja je ipak izabran šesnaestogodišnji poljski kralj Vladislav Jagelović. Dok se krunio novi kralj, kraljica Jelisaveta rodila je Ladislava Postuma koji je uskoro okrunjen krunom sv. Stjepana. U međuvremenu je Vladislav stigao u Budim te mu se priklonila većina velikaša. Krunidba Ladislava je proglašena bezvrijednom te je za kralja okrunjen Vladislav Jagelović. Stranačke borbe je vrlo dobro iskoristio sultan Murat II. te je počeo opsjedati Beograd koji je branio vranski prior Ivan Talovac. Murat nije uspio osvojiti grad. To je omogućilo ponovne borbe oko prijestolja, tj. obračun Vladislava s Jelisavetom. Nju je napustila većina pristaša pa se okrenula njemačkom kralju Fridriku III. Habsburgovcu koji je samo čekao priliku. Jelisaveta mu je poslala krunu sv. Stjepana i malog Ladislava na odgajanje. Na to je započeo građanski rat u kojem je 11 Medvedgradska «crna kraljica». 12 to su bili temelji Dubrovačke Republike 13 narodno – Sibinjanin Janko
  • 12. 12 najviše stradao Zagreb. Mirom je uređeno da će Vladislav Jagelović vladati do smrti, a naslijedit će ga Ladislav Postum. Za vrijeme građanskog rata Bosna je Hrvatskoj oduzela Krajinu između Cetine i Neretve s Omišom i Poljičkom župom. Veliki turski rat (1443. – 1444.) započet je sa ciljem sa se Turci potpuno izbace iz Europe. Plan je nastao na temelju dvogodišnjeg uspješnog ratovanja Janka Hunyadija, a pridružili su mu se kardinal Julijan Cesarini, bosanski kralj Stjepan Tvrtko II. i srpski despot Đurađ Branković. Godine 1443. Hunyadi je uspio prodrijeti sve do Sofije pobijedivši u nekoliko odlučnih bitaka, ali velika hladnoća i glad primorali su ga na povlačenje. Sultan Murat II. je ponudio mir koji je sklopljen u Segedinu 1444. Čim je mir potpisan, počeo je kardinal Cesarini nagovarati na novi rat tvrdeći da prisege dane «nevjernicima» ne vrijede. Kralj Vladislav i Janko su krenuli niz Dunav do Varne, ali sultan Murat je imao 40.000 ljudi te je ta bitka bila izgubljena. Vladislav je poginuo. Ladislav V. i gubernator Janko Hunyadi. Sada je trebao zavladati Ladislav Postum, ali Fridrik III. ga nije htio izručiti, kao ni krunu sv. Stjepana. Tako je za gubernatora izabran Janko Hunyadi te mu je predana sva vlast. Fridrik još uvijek nije izručivao Ladislava, ali Janku se i nije žurilo s novog položaja. Radije se okrenuo na Turke te je 1448. došlo do trodnevne bitke na Kolovu polju kod Varne. Ugarsko-hrvatska vojska je bila potpuno poražena te je Đurađ Branković dao uhvatiti Janka i baciti ga u tamnicu u Smenderevu odakle se ovaj nakon dva mjeseca uspio osloboditi i sklopiti trogodišnje primirje s novim sultanom Mehmedom II. Austrijski staleži su primorali Fridrika na izručenje Ladislava koji je tada imao dvanaest godina. On je nastanio u Beču i preuzeo vlast u Austriji, Češkoj, Ugarskoj i Hrvatskoj, ali na svakom položaju imao je upravitelja tako da gotovo nije vladao osobno. Za odgojitelja je mladom kralju poslan knez Ulrik Celjski. Unutar Hrvatske Celjski nisu bili popularni. Fridrik i Ulrik su nakon smrti Matka Talovca prigrabili slavonsko banstvo te počeli otimati imanja Talovcima i zagrebačkoj biskupiji. Kad je nasilje Celjskih eskaliralo, sabor je naredio Janku Hunyadiju da ih pokori. On je (1446.) zauzeo Đurđevac, popalio Varaždin, udario na Štajersku, Međimurje i Koprivnicu. Celjski su predali oteta imanja i gradove, ali banska čast im je ostala iako su se trebali pokoravati Hunyadijevom rođaku Ivanu Székelyju14 koji je bio vranski prior, hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban i vicegubernator u Hrvatskoj. Sultan Mehmed II. Fatih je 1453. osvojio Carigrad te je tako potpuno srušeno tisućljetno Bizantsko Carstvo. Godinu dana kasnije započeo je Janko Hunyadi rat protiv Turaka, ali s malo uspjeha. Papa Nikola V. mu je, zato, kao pomoć poslao legendarnog Ivana Kapistrana koji je uspio oko sebe okupiti mnogo križara iz Austrije, Češke i Ugarske. Kad je sultan pokušao osvojiti Beograd, te su ga snage porazile najprije na Savi i Dunavu, a zatim i na kopnu. Ubrzo nakon toga Janko Hunyadi je umro (1456.). Najistaknutijim vladarima XV. st., Žigmundu i Matijašu Korvinu, Hrvatska je bila samo periferni aspekt njihove političke djelatnosti. Žigmund nije bio samo ugarsko-hrvatski kralj; on je, prije svega, bio njemačko-rimski car. Matijaš Korvin, pedesetak godina kasnije teži srednjoeuropskoj, korvinskoj monarhiji i carskom naslovu, pa u uzaludnom sukobu s Habsburgovcima i Fridrikom III. iscrpljuje svoje snage. Žigmund i Hrvatska izgubili su dalmatinske gradove, ali on je i dalje nosio naslov kralja Dalmacije te je tako sačuvao barem dojam o cjelovitosti kraljevstva. Žigmundov odnos prema feudalcima bio je uvjetovan njegovim političkim potrebama. Dugo i često izbivanje iz ugarsko-hrvatskog kraljevstva i golema novčana sredstva koja je trebao uvjetovali su potrebu za stvaranjem sloja sebi odanih feudalaca koji neće ugrožavati njegovu krunu. Zato je on podupirao uspon novih dinasta među kojima su najistaknutiji bili Celjski i Talovci. Matijašev primjer bio je drugačiji. Prije svega, Matijaš nije poticao iz vlastelinske obitelji nego iz redova srednjega plemstva. Na izbornom saboru u Pešti 1458, dok se tek izabrani kralj Matijaš još uvijek nalazio u Pragu kog Jurja Podjebradskog, velikaši su primorali gubernatora Mihajla Szilágyja da objavi dekret koji je obvezivao kralja da na vlastiti trošak brani ugarsko kraljevstvo, a u isti mah mu osporava pravo da plemstvu nameće bilo kakav 14 narodno – banović Sekula, sibinjanin Janko
  • 13. 13 porez. Kralj je oslonac tražio u pojedincima koji su pripadali istom staležu kao i on. Aristokracija se odupirala Matijaševoj centralizaciji da bi sačuvala staleški položaj i materijalne interese. Pripadnici korvinskog kruga, podrijetlom iz plemićkog staleža, odupirali su se apsolutizmu iz ideoloških razloga. Na čelu njihova otpora bili su Ivan Vitez od Sredne i Ivan Česmički. Matijaš Korvin. U međuvremenu je Ulrih Celjski, nakon smrti bana Petra Talovca, prigrabio njegova imanja i svu Hrvatsku osim Klisa i frankopanskih posjeda. Za novog bana postavljen je Ladislav Hunyadi, sin Janka koji je 1456. dao pogubiti Ulriha u Beogradu. Time je izumrla obitelj Celjski. Nešto kasnije te godine umro je i Ulrihov tast, srpski despot Đurađ Branković. Smrt svojeg odgojitelja ubrzo je osvetio mladi kralj Ladislav. Dao je pogubiti Ladislava Hunyadija. Nakon toga uzeo je kao taoca mlađeg Jankova sina Matijaša te je s njim pobjegao u Prag. Osam mjeseci kasnije tamo je i umro. Godine 1458. za novog kralja je izabran Hunyadijev sin Matijaš koji se naziva i Korvin15. Tada mu je bilo petnaest godina. Prvi zadatak bilo mu je uređenje unutarnjih prilika u kraljevstvu gdje su se još uvijek osjećale posljedice Celjskih, a bosanski kralj Stjepan Tomaš, herceg Stjepan Vukčić i Venecija otimali su se za posjede. Hrvatsko-dalmatinskim banom imenovao je Pavla Špirančića. Njemački kralj Fridrik III. napokon je vratio krunu sv. Stjepana uz odštetu od 80.000 dukata, a Matijaš primi obvezu da će ga Fridrik ili njegovi nasljednici naslijediti na ugarsko-hrvatskom prijestolju ako ne bi imao nasljednika. Godine 1459. Srbija je potpuno pala pod tursku vlast, a zatim je došao red na Bosnu. Tu je vladao Stjepan Tomašević, sin Stjepana Tomaša. Kralj se uzdao samo u pomoć pape i kralja Matijaša. Ali, dok je Matijaš bio u pregovorima s Fridrikom III, upao je Mehmed II. u Bosnu i pokorio prijestolnicu Bobovac, Jajce, a zatim i Ključ gdje se sklonio kralj. Kad je pao i Ključ, sultan je Stjepana Tomaša dao pogubiti pred Jajcem. Slobodna je ostala jedino Hercegovina gdje je vladao Stjepan Vukčić. Matijaš je oslobodio Jajce, a idućih godina i svu Bosnu. Tada je osnovao Jajačku i Srebrnički banovinu koje su bila važan dio njegovog obrambenog sustava. Nakon pada Bosne, Turci su neprekidno provaljivali u Hrvatsku. Godine 1469. već je bilo toliko teško da su se pojedini velikaši počeli obraćati za pomoć Veneciji i njemačkom kralju Fridriku III. Matijaš se bojao da bi Frankopani mogli predati Senj Veneciji. U taj je grad poslao kapetana Blaža Podmanickoga s vojskom, a on je Frankopanima oduzeo Senj i tamo uspostavio kapetaniju. Gubitak Senja bio je velik udarac za knezove te je došlo do razmirice između Frankopana i Matijaša, a posebno kad im je kralj oduzeo i čitavo primorje od Trsata i Senja te Vinodol. Tako su se Frankopani obratili Veneciji te joj predali Krk. Godine 1472. Matijaš je za bosanskog kralja imenovao Nikolu Iločkoga. Njegov zadatak bio je da Turcima preotme preostali dio Bosne, ali ovaj to nije uspio izvršiti. Nakon Nikoline smrti Matijaš je sam provalio u Bosnu i stigao sve do Sarajeva, ali uspjeh je bio tek privremen. Matijaš je umro za vrijeme rata s Fridrikom III. 1490. u 47 godini života. Kralj je bio oženjen tri puta, ali ni jedna žena nije mu rodila dijete. Imao je samo nezakonitog sina Ivaniša kojemu je na sve načine pokušavao osigurati nasljedstvo, ali to mu nije potpuno uspjelo. Kao kandidati za prijestolje javili su se češki kralj Vladislav Jagelović, njegov mlađi brat poljski kraljević Ivan Albert i njemački kralj Maksimilijan. Ivan Vitez je bio osobom najvećeg kraljevog povjerenja, pouzdanik njegova oca Ivana Hunyadija. Nakon Matijaševa izbora za kralja postao je kancelarom kraljevstva i ostrogonskim nadbiskupom. Upravo je on okrunio Matijaša krunom sv. Stjepana 1465. Vitezov nećak Ivan Česmički ili Janus Pannonius, bio je pjesnik i osoba iz najužeg kraljevog kruga. Ipak su obojica bili protiv Matijaša u vrijeme pobune 1471. Sve jače Matijaševo priklanjanje apsolutističkom ponašanju izazvalo je otpor aristokracije i humanističkog kruga oko kralja. Vitezov cilj bio je jak vladar na dvoru, a ne kralj-apsolutist s neograničenom vlašću – parlamentarna monarhija u kojoj staleški sabor uz kralja sudjeluje u upravljanju državom. Ljeti 1471., na saboru u Budimu, kralj se obvezao da će svake godine sazivati sabor i da neće raspisivati izvanredne poreze bez njegova pristanka. Pobuna je završila slomom i smrću oba Ivana. Vitez je bačen u tamnicu potkraj 1471, a iduće godine je umro; na slobodi. Ivan Česmički je pobjegao u Medvedgrad Ivanu Thuzu, a 1472. tamo je i umro. 15 Prema gavranu koji je bio u grbu obitelji Hunyadi.
  • 14. 14 Desetak godina poslije, 1481., kralj je na «općem sudištu» u Zagrebu optužio Frankopane, Zrinske i Blagajske da su spram nižega plemstva zločinci i otimali, zaprijetivši im najoštrijim kaznama. Sve je završilo kraljevim poništavanjem svih osuda i suglasnošću staleža za nove poreze u Slavoniji. Jedina europska snaga koja se u sredini XV. st. nastojala uključiti u otpor Turcima bilo je papinstvo. Papa Pio II. (Enea Silvio Piccolomini) obvezao se na križarski rat protiv Turaka, a 1459. je u Mantovi sazvao skup europskih vladara nastojeći ublažiti njihove međusobne razmirice kako bi zajednički mogli ratovati protiv Osmanlija. Iduće godine pozvao je zapadnu Europu u rat, ali od svega nije bilo ništa. Nakon pada srpske despotovine 1459. Turci su krenuli na Bosnu pa je Pio II. pokušao pomoći. Njegov je legat 1461. okrunio novog bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, a ujedno su se ublažavale suprotnosti bosanskog i ugarskog dvora; Venecija je počela novčano pomagati Matijaša Korvina. Unatoč svemu, Turci su 1463. srušili srednjovjekovnu Bosnu. Te iste godine Matijaš je sklopio mir s Fridrikom III. te je habsburgovcima priznao pravo na ugarsko-hrvatsko prijestolje ako sam ne bi imao nasljednika. Kralj je sklopio i savez s Venecijom i križarski rat je mogao početi. Plan je bio ovakav: Matijaš će biti nositelj pohoda na kopnu. Brodovlje će se okupiti u Anconi i napadi će se voditi simultano. Sve je propalo zbog nezainteresiranosti Europe za križarski rat. Kad je u kolovozu 1464. u Anconi umro papa Pio II. pripreme za pohod bile su zauvijek prekinute. Nakon pada srpske despotovine i bosanske države pod tursku vlast Budim je bio jedinim uporištem protuturskog otpora. Korvin je objektivno učinio onoliko koliko je mogao. Slijedio je Žigmundovu zamisao o obrambenim taborima te branio ono što Osmanlije još nisu uspjele osvojiti da bi se tako spriječio njihov prodor prema srednjoj Europi. Potkraj 1463. Korvin je sam provalio u Bosnu u zauzeo Jajce ne čekajući okupljanje križara u Anconi. Iste godine je osvojio Srebrnik i oblikovao Jajačku i Srebrničku banovinu radi zaštite Slavonije i Ugarske. Dvjema banovinama dodao je 1468. i Senjsku kapetaniju, pošto je Senj oduzeo Frankopanima. U obrambeni sustav ušli su i Ostrovica, Knin i Klis, ali on nije spriječio turska pustošenja u čitavom prostoru od Drave do Jadrana (čak i do Slovenije). Smrt Matijaša Korvina 1490. i dolazak Jagelovića na vlast. Vladislav II. Češki kralj izabran je na saboru u Pešti dok se Ivaniš morao zadovoljiti čašću slavonskog hercega te hrvatsko-dalmatinskog bana. Novi se kralj najprije obračunao s drugim pretendentima na prijestolje. Vladislav je bio slab vladar, gotovo u potpunosti ovisan o saboru. Frankopani su se ponovno dočepali Senja i primorja. Sve se primirilo kad je bosanski paša Jakub provalio u Hrvatsku, a otuda u Kranjsku i Korušku. Velikaši su ga složno dočekali na Krbavskom polju gdje je 9.08.1493. došlo do velike bitke, pogubne za hrvatsku plemićku vojsku. Odmah nakon bitke, hrvatski velikaši su se počeli obraćati papi i kralju Maksimilijanu za pomoć, jer od Vladislava to nisu mogli očekivati. Tada su se na ugarskom dvoru pojavile dvije stranke; jedna dvorska na čelu s Tomom Erdödyjem, a druga pod Lovrom Iločkim koji je težio zbacivanju Vladislava s prijestolja. Vladislav je ratom primorao Lovru na poslušnost. Za to vrijeme se u Hrvatskoj opet kao herceg vratio Ivaniš Korvin. Bio je oženjen Beatricom Frankopan, a stolovali su u Bihaću i Krapini. Glavna mu je zadaća bila obraniti hrvatsku zemlju od Turskoh napada. Nakon pobjede kod Jajca i oko Knina Ivaniš je umro (1504.) u Krapini. Sahranjen je u crkvi pavlinskog samostana u Lepoglavi. Uskoro nakon toga Vladislav je ušao u rat s Venecijom kao saveznik kralja Maksimilijana, a kao nagrada mu je obećana Dalmacija. Budući da je nadbiskup i kancelar Toma Erdödy bio potajni privrženik Venecije, znao je spriječiti svaki udarac uperen na Mlečane tako da je Dalmacija i dalje ostala u njihovim rukama. Rat protiv Turaka se dalje nastavio; posebno je bila slavna pobjeda novog bana Petra Berislavića kod Dubice na Uni. Jednako tako se i Ugarska spremala u ratni pohod, ali vojska, većim dijelom seljaci, okrenula se na velikaše i plemstvo. Pokorio ih je erdeljski vojvoda Ivan Zapoljski, porazivši njihova vođu Jurja Dózsu kod Temišvara. Maksimilijan i Vladimir su se sastali u Požunu i Beču 1515. te ponovno sklopili nasljedni ugovor koji je Habsburgovcima obećavao ugarsko-hrvatsku krunu u slučaju da kralj nema nasljednika. Za veće
  • 15. 15 jamstvo se Ludovik zaručio s Marijom Habsburškom, a Ana, kći Vladislava II, Marijinim bratom Ferdinandom Habsburškim. Ludovik II. Ubrzo nakon toga je Vladislav umro, a naslijedio ga je sin Ludovik iako mu je bilo tek deset godina. Država je sve više propadala, a između dvorskih stranaka su bješnjele borbe. Nitko nije znao kako razriješiti nastalu situaciju, čak ni kad je Ludovik II. postao punoljetan te se oženio Marijom Habsburškom (1522.). Neprilike su iskoristili Turci. Ban Petar Berislavić ih je suzbijao, ali vrlo teško, posebno kad je jedina oaza u turskoj vlasti ostalo Jajce. Ban je poginuo u bitci na planini Plješivici, između Korenice i Bihaća 1520. Te je godine ustoličen i novi sultan Sulejman II. Odmah na početku vladanja zauzeo je otok Rodos, Beograd kao «zlatni ključ» Ugarske i Slavonije, a zatim i Knin, Skradin, Ostrovicu dok je Klis odlučno branio Petar Kružić. Hrvati su se potpuno priklonili Ferdinandu Habsburškom koji ih je branio više od kralja Ludovika. Trebalo je braniti i Jajce. To je uspješno obavio Krsto Frankopan, sin kneza Bernardina (1525.). Godine 1526. okupljen je sabor u Križevcima gdje je Krsto pozvao na odcjepljenje Hrvatske od kralja Ludovika te da sebi potraži vladara koji će je znati zaštiti, tj. Ferdinanda. Budući da su neki velikaši bili više za pomoć od strane Venecije, sabor se razišao bez važnijih zaključaka. U isto vrijeme i Ugarska je bila na pragu građanskog rata, ali Sulejman je već krenuo s 200.000 ljudi. Vrhovno zapovjedništvo nad vojskom preuzeo je nadbiskup Pavao Tomory te okupio oko 30.000 ljudi. Nisu pričekali hrvatsku vojsku pod Krstom Frankopanom nego su 29.08.1526. započeli bitku kod Mohača. Ugarska vojska je potučena, poginuo je Pavao Tomory, a kralj Ludovik se u bijegu utopio u potoku Čeleju te su Ugarska, Hrvatska i Češka ostale bez kralja. Čitav skup društvenih preduvjeta nakon Matijaševe smrti postao je sve nepogodnijim za organiziranje kraljevske vlasti i protuturskog otpora. Sam izbor Vladislava II. za kralja bio je plod procjene ugarskih staleža da će upravo on najmanje ugrožavati njihove staleške povlastice16. Tzv. krunidbenom zavjernicom (31.07.1490.) obvezao se da neće uvoditi nikakve novotarije kao što je činio Matijaš te da će se suglasiti sa svime što odluče prelati i baruni. Dekretom ugarskog sabora (7.03.1492.) su ukinuti porezi Matijaša Korvina i vraćen je sustav iz vremena Žigmunda. Kralj više nije smio pozivati u rat izvan države, a unutar nje samo ako se kraljeva plaćenička vojska ne bi mogla oduprijeti neprijatelju. Konačna prevlast feudalne oligarhije nad kraljevskom vlašću. Nakon isteka primirja što ga je 1483. Korvin bio sklopio sa sultanom, Turci su 1491. poraženi kod Udbine, ali su 9.09.1493. teško porazili hrvatsku plemićku vojsku na Krbavskom polju17. Fabregues kaže da je na Krbavskom polju «zarobljeno i pogubljeno čitavo hrvatsko plemstvo» te da u «čitavoj Hrvatskoj nije preostao tko bi se mogao oduprijeti» Turcima. Točni podatci o sudionicima i žrtvama bitke su neujednačeni. Nakon 1500. Jagelovići gotovo potpuno napuštaju ulogu organizatora protuturskog otpora te dužnost obrane prelazi na pojedince; Ivaniš Korvin, Žarko Dražojević, Petar Berislavić, Ivan Karlović, Krsto Frankopan, Petar Kružić i dr.18. Uključivanje Vladislava II. u protuturski savez 1501. u kojem su sudjelovali Venecija i papa Aleksandar IV. nije donijelo mnogo. 16 Korvinov sin Ivaniš je, nakon očeve smrti, sporazumom s Vladislavom II. dobio naslov slavonskog hercega, a 1495. imenovan je banom Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. 1499. je imenovan doživotnim banom te ga je zapala dužnost ratovanja s Turcima. Najvažniji uspjeh na tom polju bila je pobjeda kod Jajca 1501. Umro je 1504. 17 Najstariji sačuvani zapis o bitci na Krbavskom polju sastavio je Antonio Fabregues 13.09.1493. (poslanik pape Aleksandra VI. u Senju. 18 Kako su Jagelovići bivali sve siromašnijima, sve su oskudnije podupirali vlastite banove koji su se okretali drugim izvorima financija kako bi očuvali svoje od turskih provala. Tako je npr. Žarko Dražojević stupio u službu Mletačke Republike koja ga je financirala sa skromnih 20 dukata mjesečno; time je mogao izdržavati 25 konjanika. Nakon sklapanja primirja sa sultanom to je smanjeno na 12 dukata. Kasnije je ponovno primao po 20 dukata, ali samo jer je Signoriji prepustio jedan svoj kaštel iznad Cetine.
  • 16. 16 Papa i Republika su obećali obilatu novčanu pomoć ugarsko-hrvatskom kralju (godišnje ukupno 140000 dukata). Unatoč savezu, Venecija je 1502. prihvatila primirje koje je ponudio sultan Bajazit II. Republika je u ratu do tada pretrpjela velike gubitke na Peloponezu. To je natjeralo i Vladislava II. na potpisivanje sedmogodišnjeg mira s Turcima; 1503. Godine 1508. sklopljena je Liga u Cambraiju, na poticaj pape Julija II., cara Maksimilijana i kralja Luja XII. Cilj lige bilo je uništenje Mletačke Republike. Ona je u jesen 1509. u Budim uputila svojega poslanika Pietra Pasqualiga da na budimskom dvoru zastupa mletačke interese. Vladislav II. je pristupio Ligi (sabor u Tathi 1510.) i tamo se obvezao na rat za Dalmaciju, ali Pasqualigo je dobro znao da kralj to neće učiniti. Za takav pohod nije imao novčanih sredstava, a novčano ga je pomagala upravo Venecija (prema protuturskom ugovoru) koja mu je 1510. poslala 116000 dukata19. Trogiranin Petar Berislavić ostvaruje crkvenu karijeru u Ugarskoj, diplomatsku na dvoru Vladislava II. U proljeće 1513. imenovan je upraviteljem banata Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, a iduće godine i banom. Nakon cambraiske epizode dobio je zadatak obraniti dio korvinskog protuturskog sustava na potezu Jajce – Pounje – Cetina koji je Turcima priječio prodor u Hrvatsku i Slavoniju. Uporište mu je bilo Jajce, ali on za takav otpor nije raspolagao potrebnim preduvjetima. Nije ga pomagao kralj, Venecija je bila nepovjerljiva zbog Vladislavova stupanja u Cambraisku ligu, a i Slavonski sabor je odbio pomoć u obrani Hrvatske južno od Velebita ističući da su staleži po starom običaju braniti samo svoju kraljevinu (pomogao je jedino papa Leon X. koje s vremena na vrijeme slao novčanu pomoć). Berislavić je, unatoč osamljenoj borbi, ustrajao sve do pogibije na Plješivici 1520. U vrijeme njegova banovanja Turci nisu osvojili ni jedan dio hrvatskog prostora. Nakon Berislavića, u još je nezavidnijoj situaciji bio ban Ivan Karlović. On je bio dugogodišnji mletački kondotijer, a od 1521. hrvatski ban. Na dužnost kondotijera natjerala ga je opća oskudica iako je i za taj posao dobio minimalnu plaću. Tako nije mogao braniti Hrvatsku. Nakon zauzeća Beograda 1521, Sulejman I. je počeo ostvarivati osnovu pritiska prema sjeveru i jugu Hrvatske. Napad je najprije usmjerio prema Hrvatskoj južno od Velebita gdje se Karlović nije mogao oduprijeti. Turci su 1522. zauzeli Knin i Skradin, a 1523. Ostrovicu. Kada je 1524. Karlović napustio bansku čast i dalje se nadao mletačkoj pomoći ne bi li zadržao svoje glavno uporište, Obrovac, ali i ta su se očekivanja izjalovila. Turci su Obrovac osvojili 1527. Godinu dana kasnije palo je Jajce i korvinski bedem bio je konačno razoren. Turci su istodobno nakon pada Osijeka i poraza kod Mohača (1526) vršili pritisak na Slavoniju, a na jugu im se odupirao još samo Klis. Deset godina kasnije osvojeni su Požega (1536.), Klis20 (1537.) te Nadin i Vrana u zadarskom zaleđu. Bitkom na Mohačkom polju i pogibijom Ludovika II. ugasila se srednjovjekovna ugarsko- hrvatska država. Izumrla je obitelj Jagelovića te Budim više nije bio politički oslonac hrvatskih zemalja. Počelo je nametanje za vlast, a tu se posebno isticao habsburški Beč. Dolazak Habsburgovaca na hrvatsko, a zatim i ugarsko prijestolje najlakše je objasniti dinastičkim ugovorima od kojih su prvi sklopili Matijaš Korvin i Fridrik III. 1463. te izborom nadvojvode Ferdinanda za hrvatskog kralja na saboru hrvatskih staleža u Cetinu 1.01.1527. Njega su izabrali hrvatski staleži dok su slavonski na saboru u Dubravi kod Čazme pet dana kasnije za kralja izabrali za kralja Ivana Zapolju. Kraljevina Slavonija tada još nije bila tako 19 Kralj je lud! 20 Ovim događajem počinje priča o senjskim uskocima; poraženi vojnici i narod bježe iz Klisa u Senj i otamo napadaju turski teritorij.
  • 17. 17 pritisnuta Osmanlijama pa je u izboru kralja slijedila primjer ugarskih staleža. Ferdinand je priznat za slavonskog kralja na saboru u Križevcima 6.10.1527. nakon što je porazio Zapolju u sukobu oko mjesec dana ranije. Habsburški prodor prema Jadranskom moru odvijao se polagano i preko Istre gdje je trebalo razlomiti faudalni akvilejsko-gorički obruč i svladati otpor Mletačke Republike. Prvi habsburški posjed u Istri nalazio se u njezinu kontinentalnom središtu, a ne na jadranskoj obali (Pazinska knežija; 1374.). Godine 1382. zavladali su Trstom, a desetak godina kasnije Kastav, Veprinac, Mošćenice i grad Rijeku. U godinama uoči bitke na Mohačkom polju većina hrvatskih pokušaja oslanja se na Habsburgovce. Bernardin Frankopan, otac Krste Frankopana, odlazi 1522. na sjever gdje na državnom saboru u Nürnbergu drži «Govor za Hrvatsku» u kojem kaže da je ona «štit i vrata kršćanstva». Govor nije ostavio previše utjecaja na Europu. Nadvojvoda Ferdinand je, doduše, pomagao, ali samo one dijelove Hrvatske koji su izravno ležali na putu turskim prodorima prema habsburškim zemljama Kranjskoj i Štajerskoj. Dolazak Habsburgovaca na vlast bilo je posljedica krajnje ugroženosti i dinastičkog sloma koje je nastupio već i prije pogibije kralja Ludovika II. na Mohačkom polju. Na samom početku 1526. hrvatski i slavonski staleži su na saboru u Križevcima razmatrali otkazivanje poslušnosti kralju budući da ih on neće štititi. Jedina obrana kojoj su se staleži mogli obratiti bili su Habsburgovci; Venecija nije dolazila u obzir jer se ona brinula jedino za gradska uporišta na obali, a prema Hrvatskoj ili još udaljenijoj Slavoniji bila je ravnodušna. Unatoč optimizmu nakon izbora novog kralja, hrvatski feudalci nisu uspjeli osigurati ono zbog čega su mu i dali povjerenje; obvezao se držati tisuću konjanika i dvije stotine pješaka u Hrvatskoj, ali bez čvrstih odredaba o načinu njihova ostvarivanja. Stoga je održan drugi sabor u Cetinu (28.04.1527.) gdje su kralju prigovorili zbog neizvršenih obveza. Prigovorili su mu da nije poznato da bi «ijedan vladar silom zavladao Hrvatskom» i da su se oni nakon Zvonimirove smrti «slobodne volje pridružili svetoj kruni kraljevstva ugarskoga, a nakon toga i vašemu veličanstvu». Njihov prosvjed nije urodio znatnijim plodom. Do prijelomne bitke kod Siska 1593. nastavljeno je prostorno mrvljenje hrvatskoga kraljevstva. Ostatak/dodatak Polazište poznavanju etnokulturnog razvoja na području hrvatskih zemalja jest zaključak o strukturalnoj složenosti pojma hrvatski narod. Narodnosni procesi, zapravo, održavaju složenost prostora, društvenog organiziranja i misaone baštine u hrvatskom srednjovjekovlju. U zbirni etnokulturni pojam hrvatski narod uključuje se u tijeku srednjega vijeka nekoliko etnokulturno različitih slojeva ili njihovih ivera, od kojih onaj temeljni, slavenski sloj, bijaše Hrvatima srodan, a neki drugi, prije svega različiti slojevi romanskoga stanovništva, bijahu etnokulturno raznorodni. Narodnosni razvoj hrvatskih zemalja u srednjem vijeku nedvojbeno je usmjeren prema kroatizaciji slavenskih i nehrvatskih/slavenskih narodnosnih skupina, ali se pohrvaćivanje ne vrši u jednakim ritmovima na svim dijelovima hrvatskih zemalja. Dapače, u nekim regionalnim cjelinama prethodna se narodnosna osnovica ili trajno odupire hrvatskom imenu, premda je već u ranom srednjem vijeku ta cjelina postala sastavnim dijelom hrvatskog društvenog i političkog prostora (Slavonija), ili se, pak, nehrvatske skupine odjednom pojavljuju na površini razvoja i ostaju zasebnim društvenim cjelinama u srcu hrvatskoga okruženja (srednjovjekovni Vlasi). Od etničkog supstrata što su ga u osvit svoje povijesti Slaveni i Hrvati zatekli, dolazeći na obale Jadrana, romanski je sloj nedvojbeno bio najvažniji, kako brojnošću, tako i trajnošću
  • 18. 18 djelovanja u hrvatskom srednjovjekovlju. Drugi etnički iver, primjerice ostaci romaniziranog stanovništva ili prežici ljudske osnovice avarskoga kaganata, jedva su primjetni u oblikovanju hrvatskoga društva u srednjem vijeku. Moglo bi se sasvim općenito reći da je srednjovjekovni grad na istarskoj obali prije svega bio prostorom romanskog etnodruštvenog sloja, dok je slavenski/hrvatski etnos obilježavao seosko zaleđe kontinentalne Istre. Nazočnost Hrvata u istarskim komunama bila je brojčano skromna i nije mogla utjecati na njihovo romansko obilježje. Zato će suprotnost između romanskih gradskih središta i hrvatskog seoskog prostora biti temeljnom odrednicom istarskog srednjovjekovlja. Romanska nadmoć na obali, politički utjecaj Venecije i njemačko-carski, poslije habsburški prodor sa sjevera, a u kasnom srednjem vijeku i lepeza društvenih poremećaja, otežavali su rast hrvatskog etnosa u Istri, ali upravo zbog toga ne valja zanemariti zadivljujuću otpornost tog stanovništva u nimalo povoljnim okolnostima. U gradovima na središnjem dijelu istočnog Jadrana, što su u ranom srednjem vijeku ušli u opseg bizantske Dalmacije etnokulturni odnosi bijahu temeljito drukčijima. Već od početka ranog srednjeg vijeka dalmatinski gradovi su se našli u čvrstom hrvatskom okruženju. Stoga Hrvati već u ranom srednjem vijeku naseljavaju gradska područja dodirujući se u svakodnevici s romanskim stanovništvom, a gradska društva ulaze u razdoblje kroatizacije. Postoji još jedna skupina romanskog stanovništva; oni su se pred naletom slavenskih došljaka na prijelomu VI. i VII. st. raspršili po planinskim područjima Dinarida i utonuli u potpunu povijesnu šutnju. Tek nakon stoljetnih procesa prilagodbe i postupne preobrazbe napokon se javljaju – Vlasi. O njihovu postojanju prvo svjedočanstvo donosi splitski kroničar Miha Madijev kad kaže da su u vojski bribirca Mladena II. u bitci kod Blizne bili i Vlasi. Njihovi stočarski stanovi i općine nalaze se u Lici, porječju Zrmanje, u kraškim predjelima zadarsko-šibenskog zaleđa i u Cetinskoj županiji. Lički Vlasi imaju svoje knezove, vojvode, suce i vlastito sudište («stol vlaški»), cetinski Vlasi mogu odbiti kneza što im ga imenuje vlastelin, a njihovim vojvodom ne smije biti Hrvat. Određivanje odnosa između izričaja slavenski i hrvatski bijaše plodom duljega razvoja. Još se u IX. st. ta dva izričaja uzajamno dopunjuju i izmjenjuju čak i u nazivima hrvatskih vladara. U sadržajnoj neodređenosti i miješanju naziva hrvatski i slavenski u vrelima zrcali se etnokulturno prožimanje hrvatske jezgre i slavenske osnovice. Ali već na izmaku IX. st. njihova upotreba postaje određenijom, a izričaj hrvatski prevladavajućim. U Međurječju, pak, ono nikad nije zamijenilo općeslavensko ime. Slavonija se već u X. i mnogo češće u XI. st. uključuje u pojam hrvatskog kraljevstva, postaje njegovima sastavnim dijelom, ali dosljedno čuva svoje prvobitno slavensko ime. Glavnim obilježjem jadransko-mediteranskog pojasa bio je grad i gradsko društvo, a kontinentalni je prostor prije svega obilježavala zemljišna privreda i feudalno vlastelinstvo. Tako se u hrvatskom srednjovjekovlju jasno razlikuju tri područja gradskog života, koja se znatnim dijelom poklapaju s regionalnom razdiobom hrvatskog prostora: istočnojadranski pojas, brdsko područje srednjovjekovne Hrvatske i Međurječje. Grad na obali: Glavnina gradova na obali bila je po pravnom položaju civitas ili sjedište biskupa, a gotovo svi su nastali na kasnoantičkim korijenima (Zadar, Split…). Pored takvih urbanih područja postoje još i tvrdi gradovi (castrum) te gradovi koji se nisu oslanjali na kasnoantičku baštinu ili koji je uopće nisu imali (Nin, Šibenik, Senj…). Grad u zaleđu: U Hrvatskoj je grad u okrilju vlastelinskih obitelji (Ostrovica, Sinj…), a prevladavajući oblik grada bila je utvrda. Dometi takvih naselja bili su ograničeni zbog
  • 19. 19 podložnosti feudalnoj ili kraljevskoj vlasti te zbog činjenice da su smješteni u najosjetljivijem geopolitičkom prostoru. Grad u Slavoniji: U Međurječju se gradski život razvio više nego u Hrvatskoj. To nisu bila biskupska sjedišta pa gradovi nisu posjedovali civitet, a društvena uloga ovisila im je o stupnju djelotvornosti kraljevskog okrilja. Pored kraljevskih gradova razvila se i velika skupina feudalnih trgovišta. Samo rijetki su iskazali povijesnu otpornost i jaku društvenu individualnost (Gradec, Zagreb, Varaždin). Spis poznat pod imenom Pacta conventa ili Qualiter jedno je od historiografskih vrela o hrvatskom srednjovjekovlju. Povijesnoj biti toga sastavka iz sredine XIV. st., s kroničarskim, pripovjednim značajkama, moguće je pristupiti samo uvažavanjem činjenice o njegovoj kronološkoj sadržajnom slojevitosti, u kojoj se prožimaju legenda i misao o dogovoru što ga godine 1102. sklapaju kralj Koloman i «prvaci kraljevstva», prije svega kraljevski župani. Nedvojbeno je legendarnim slojem kazivanje o staleškim, plemičkim pravima što ih je Koloman pripadnicima dvanaest hrvatskih plemena tada tobože podijelio. Poljički statut je sastavljen 1440. godine (u današnjem obliku). Tada je popisano običajno pravo poljičkih seoskih općina, pa je statut, pisan bosančicom, utvrdio visoku razinu njihove društvene zasebnosti.