1. ZA OTKOSIMA
Jednom ću napisati molitvu dostojnu novog jutra.
dostojnu blagoslova što ga osjeti kosac
kad se pusti za otkosima.
(Šapne li travama nešto o oštricama,
netom prije zamaha ili je sve već strepnja?)
Divno je prinijeti usnama
netaknut gutljaj, neotpijen dan.
Kao da se posve nov svijet razaslao
korjenčićima i izdancima bića
između buđenja i buđenja između sna i sna.
Kao da se sva poljana s visokim travama
fazanskim stazama i tlapnjom mladog psa
zaljuljala u fantaziji kao koščeva kosa
i njena vrela kap.
Ima doba iza smrti prijatelja kad se ne pristoji ništa
što počinje s radosnim djetinjim ja.
Bio bih divlja kruška ostakljena paučinama
u kutu starog školskog voćnjaka
pa izdužena sjena čovjeka
zabasala na jelenski trag.
Postoji obzirna obrisna iluzija
koja dijeli pojavnost od neshvatljivoga.
Nismo posve ovdje bez onih kojih nema.
Da imam dobre moći
dobrome čovjeku čuvati san
da imam mjeru sunca
i mjeru što uspinje zorom
k nebu zemaljski dah
najmanja među bezbrojnima
najtiša među snenima
bio bih rosna kap.
Vlado Karagić