1. IMPRESIONIZAM
Izraz boje i svjetlosti
Riječ impresionizam skovana je 1874. nakon što je neprijateljski raspoložen
kritičar
pogledao
sliku
nazvanu
Impresija:
izlazak
sunca
Claudea
Moneta.
Impresionizam označava slikarski smjer i skupinu slikara koji su nastojali zabilježiti na
slici trenutni dojam igre svjetlosti i boja u prirodi. Impresionističke slike u početku nisu
naišle na odobravanje. Konzervativna pariška publika smatrala ih je nedovršenima,
poput improviziranih skica. Kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina 19. stoljeća
Monet i njegov prijatelj Auguste Renoir istraživali su zajedno da bi razvili impresionizam
u zreo stil, koji se pokazao savršeno prikladnim za slikanje na otvorenom, „pod vedrim
nebom“ (kako bi rekli Francuzi plein air). Sada su ravni potezi kista postali mrlje boje
koje nose izvanredan raspon vizualnih učinaka.
Preteča impresionista bio je Edouard Manet. On je prvi uveo ravnomjernu
svjetlost u sliku, odbacivši tamne sjene. Uz Moneta su ga slijedili brojni mladi slikari koji
su tada bili ismijani, prezreni i neshvaćeni, a danas su slavni: Pissaro, Sisley, Renoir,
Signac, Cross, te mnogi drugi. Taj se vedar i optimističan pogled na svijet,
sedamdesetih i osamdesetih godina 19. stoljeća proširio po cijeloj Europi i svijetu.
Slikari impresionisti prirodi su pristupali na posve drugačiji način od svojih
prethodnika. Njihov novi jezik nije samo promijenio tradicionalne konvencije, već je
preokrenuo i sam način na koji se gledalo na svijet. Vrativši se na mjesto gdje je
započeo sliku, slikar je ustanovio kako su svjetlost i boje sasvim drukčije. Slikari su u
prirodi naučili kako je svjetlost u svako doba dana drugačija, te kako nema ni crnih ni
sivih sjena, one su također „u boji“ (na osvijetljenim dijelovima nekog predmeta, krajolika
ili lika prevladavaju tople, dok su u sjeni hladne boje). To je bilo jedno od najvećih
otkrića i promjena u slikarstvu 19. stoljeća. Impresionisti su, pretvarajući ono što vidimo
kao svjetlost i sjenu u odnos toplih i hladnih boja, uspijevali postići da cijela slika bude

2. podjednako svjetla, ali da gledatelj dobije dojam suprotstavljanja svjetlosti i sjene zbog
primijenjenih (svijetlih) toplih i (svijetlih) hladnih boja. Slikarstvo im je postala frenetična
aktivnost jer je brzina izvedbe zahtijevala sve ubrzaniji ritam rada. Možemo čak reći
kako oni nisu slikali krajolik, likove ili predmete, već samo igru svjetlosti i sjene na
njihovoj površini. Stoga su im osobito dragi bili motivi mora, rijeka i jezera s titranjem
površine i odrazima okoliša ili nebo s oblacima. Claude Monet je najbolje dokazao kako
slikar promatra samo odnos svjetlosti i sjene, njihove promjene u odnosu na uvjete
atmosfere, te kako sam predmet kao takav slikaru ne predstavlja osobitu važnost.
Impresionisti su boju na platno nanosili brzim potezima kista, u točkicama ili malim
crticama, kako bi prikazali miješanje različitih boja, te uhvatili trenutak svjetlosti i sjene,
što se tako brzo mijenja. Na njihovim slikama nema krutih oblika i tvrdih obrisa, već
imamo dojam kao da se sve otapa u svjetlosti i pretapa jedno u drugo, jer ne slikaju
stvarne predmete, nego nemirnu igru svjetlosti na njihovoj površini.
S tisućama prijelaza boje i vještinom sjenčanja i toniranja, impresionisti su
naslikali ono što se po definiciji nije moglo naslikati, jednostavno zato što se fizički nije
moglo vidjeti, primjerice kvalitetu zraka, njegovu vlagu ili svježinu. Smatrali su da u
umjetnosti treba uživati u svim čulima i više su se bavili prisutnošću dubokih podražaja
nago hladnom realnošću prizora. Zbog toga je psihološka percepcija postala važnijom
od "stvarne" teme, a sadržaj je zamijenjen vizualnim "impresijama" svega što su osjetila
mogla percipirati.