Pismo učitelja učiteljima

1. PISMO UČITELJIMA
Što ima učitelj našeg doba govoriti učiteljima,
a da se ne okrene Truhelki, Lovraku, Trstenjaku
i Šenoionoj Branki?
O tome koliko se zastidio nenapisanih pisama
prijatelju i majci i sviju znamenja "obilja u neimaštini"?
Što ima među cvijećem i stazama, skupljenim dlanovima
i preklopljenim kalendarima?
Blago onome koji umije šutjeti srcem i perom
i zadržati bujice kao misli u gori,
u sjetni suton listopadski.
Blago onome koji umije dijeliti ne zboreći
i zboriti ne dijeleći, prave od nepravih,
složne od nesložnih, vrijedne od nevrijednih.
Neka svatko bude u sebi, ondje gdje ima biti najmanji,
i najveći po svojoj savjesti. Nemamo mi mjera za mjeriti,
ni puteva za namjeriti, povrh onih po ljubavi.
Pa neka onda Zemlja osluhne po tragovima djece
i letu ptica nad školskim voćnjacima,
tko se s koliko strpljive ljubavi naispraćao Sunca,
naužio ponosa i naprtio snova.
Do tada, koračajte i zastajkujte,
tumačite i osluškujte,
kako su koračali i zastajali,
tumačili i osluškivali,
naši najveći prethodnici,
naši stari.
Vlado Karagić