1. U JABLANOVOJ ROSI
Dahom odiše živim
niz Goru žubor plahi
blažeći Mjesecu čini
zemaljskoj hrle Majci.
S teretom putuju teškim
Lađari nebeski sneni
tajanstvom nekim divnim
predani čistoj Dobroti.
Davno su jednom Bozi
snivajuć' o Krasoti
na grudi prosuli Moći
točkice Sjaja tkali
zvjezdanoj onoj Kosi.
Odišu vilinski trazi
u Začaranoj Gori
plahost nanose Ženi
radost toj dobroj Snazi
u zadnjoj martovskoj Strepnji
pametne, jasne Oči.
Blaga postaju Jutra
gdje tamni mirišu Prosci
meka se Zemlja budi
u Jablanovoj Rosi.
Vlado Karagić