1. ANTUNOV SOKAK
/Pjesma za moga oca/
Stoput mu se vraćao u snježna praskozorja
i mrzla siječanjska jutra. Snijeg bi škripao pod koracima
i noć mirisala na iverje kristala, na inje prekratkog
baćinskog sna.
A negdje pred avlijom, duboko bi udahnuo
opojnu nesvijest zadnje točkice duvanskog žara,
pustio šumama i voćarima da uprte snena, bremenita nebesa
i vrate čemer beskraja, pustoj paščadi i zvijezdama.
Mater se bila stoput podizala i nakašljala
dok mu pred zoru napokon ne bi poznala korak,
a voljela ga i korila najviše među braćom,
znajući u sebi da mu nadaleko nema ravna.
Sudba ga Kovača i Ordanića svijetom vodila
i noćom opčinila, kao što Una prti daljinama,
golem mrak s visina i grlen dah Baćina.
Vlado Karagić