Successfully reported this slideshow.
We use your LinkedIn profile and activity data to personalize ads and to show you more relevant ads. You can change your ad preferences anytime.

Arian Leka Poems into Croatian

373 views

Published on

Arian Leka

  • Be the first to comment

  • Be the first to like this

Arian Leka Poems into Croatian

  1. 1. ARIAN LEKA JESEN U DRAČU (VJESHTE NE DURRES) Rujanska kiša svoje je strelice usjekla u vrbino meso listu se krv sledila u žilama znamen zlokoban za plodove što u snu će umrijeti. Nitko se u umoru ne utapa, tek starice iz Chiamerije što hlače ispiru rujanskim grijehom. Plima i oseka hrane se prosijanim pijeskom s razmeđa podmorskih školja hrđom s brodova koju vjetar starodrevni rasprostire kao užegnutu žeravu. Metalna postelja dragog nam pokojnika na kojoj nitko otpočinut neće prostire se kosturnim lišćem i golubljim izmetom dok je pod pazuhom sahranjujem a ime rukavom otirem. ZMORAC (GARBÍ) U najdubljoj tišini rijeka se jedna uzvija međ mišicama oblaka vjetar je to zmorac što na porođaj dolazi od soli brašna nevidljive kobi i straha za crni kruh nebeskih Duhova vjetar, slijepa ova rijeka otječe ponad u snu zabuncalih djevojaka prije no što će smokvom zatrudnjeti ponad dječaka rastučenih cipela užigajuć im misli puše huči omamljuje sluđuje bunca kroza pjesme što prodiru u uho gdje će zapeti o stupicom zahvaćena češljugara.
  2. 2. ZA DRINU, PETOGLASNI MADRIGAL (MADRIGAL PER LUMIN DRIN) lipanj Poput čovjeka, Drina umire u vlastitoj postelji Ne mogavši mijenjati toka za spas svoje duše Iz doline pristižuć dječaci peru blatom omaljane noge Ovdje u srcu mučaljivih voda S onih obala na vodi okamenjene ribe Obluci su bijeli kamičasti Nevjeste više ne podižu široke obrube svojih haljina Koračajuć u vodu bez virova Drina je s ljeta ubijena zmija Donosi sreću prođeš li joj poprijeko Pogledom, riječju, odlučnim korakom Prstima što zapušuju ušne školjke srpanj Na mjestu srca nek se riba nađe Čovjek s planine na leđima nosi bisage Pune već osušjelih oblutaka I ne sumnja da to su kamičci iz rijeke Da je fratar rekao Za nedjeljne mise Lazar će uskrsnuti A Drina što se u ispari ugasila u vlastitoj postelji Vratit će se kad ujesen laste na put krenu Djevojke kad ponesu po komad zmijske kože Od zla da ih čuva Dobru im donoseć sreću kolovoz Tko je na nebu svezao modrinjavi rupčić? U rijeci Luna ispire svoje perje Svlači bjelinu oblaka i izlazi posve naga Kad Sunce ispija modru krv i pjenom se opija Oplakujuć potopljeno iverje Štono izdiže se usnulo i naduta trbuha Oslađena ova voda tim većma ubija raspuštajuć svoje vode u more Kobno li se ugasla Drina u vlastitoj postelji Poput onih staraca koje De Rada nije volio. rujan – veliki koralj Iz zraka rijeka valovita pristiže / kao neki s neba preobražen svetac / U kapima i mrvicama slavujevim kljunom /
  3. 3. iznova tad krenu sabirati tlima / Sve ono perje što ga kroza život rasu / kad svukla se Luna sušeć se na obali / I sve sad pretvori u oblutke i sivo kamenje / i ribe i stabla svako oko što u nju glédi Kako li se češljala na neslanoj vodi / i kakve li prošapta iz drugog života tamne neke riječi / Tamo gdje se voda od ostalih dijeli / sve bez krika, bez poljubaca, bez žala i sivkastih porođajnih boli / Začeta u snima da se rijeka rodi / spokojna i slatka, vijugava, grbava / Rijeka što u isparama uzlijeće sad k nebu / a nalik je Drini što gasi se mrijuć ko u postelji čovjek PROŠIRENI SONET (SONET ZGJERUAR) Bliže se kiše, ujesen u čežnji one mrijet hoće, odsječene glave plodova što nipošto razotkrit mi neće da spustilo se nebo, oblakom se hranim, to je moje voće na plošnome vjetru gdje se drhtaj ptice sa samoćom sreće (a ne mogu, ne mogu podignuti glavu) Kestenje je divlje popadalo s grana, dječica će svoje sjećanje na štitove čuvat, dok očevi u rakijne pehare sabiru suze, jedan je od njih u blagu zemlju kano sjeme uzet dok u prašini i na suhim ovojima ostali se ukrug roje (ružmarin, čaj i origan protiv kašlja) Uroni svojim rukama u dubinu moga bića, promiješaj korijenje, neka živnu listovi stari, nek se drvo s vrata opet obiseri, osjećam, iz dana se u dan od osmijeha i pjesme udaljujem sve porad spoticajna otoka poput mene i tebe na plošnome svijetu težinu si već ne ćutim, nedostaje dugme na obrubu rukava tamo bijah objesio iskidani ti glas, razlomljen pjevanjem slavuja. (u san što mi dođe, bezglasna slavuja) JAMB (JAMB) Ženo na vršcima prstiju kližeš morem uvjerena da te vode ne mogu progutati a prekasno je sada da bi se u to povjerovalo jer sunce se već izdiglo i riječ jedna toplinom ti osmijeh obvija jegulja je tvoje tijelo iskorijenjeno stablo upija i grabi sve što mu se sviđa dok na vršcima prstiju obilaziš uokol tromih otoka
  4. 4. i ni o čem ne zdvajaš ponad ovog mora bez trunke straha evo zašto te volim ženo jer plijen je tvoj čežnja. ZVONO (KUMBONA) Prijatelju moj, Prijatelju moj, Riječ i Snaga izgubiše začudnost u moru brod jedan čeka jedra na vjetru, fagot koji me oplakuje, supružnik ovaj iznevjeren, za me koji sam ranio krilima rukama dlanovima. ANDANTINO SEMPLICE (ANDANTINO SEMPLICE) … ovo žito što ga dodirujemo jednom bijaše zemlja i sada je zemlja, bijaše jednom kiša, jedra imam, vodu imam, vjetra u krmu, stoga mi je danas biti lađom, tijelo mi treba, oblik… oblik da me obujmi, jer život bijaše i jest jedini, no milosti ja u umjetnosti ne vidjeh SIBILA (SIBILA) Za gospođicu «La», s pentagrama Za kratku sam sazdan cestu, i nju ću izgubiti, cestu život/stolnicu i bolje je ovo od duge i napola ostavljene ceste, jer polovica je kratka cesta, ukoliko nije… Nekoć sam poznavao glazbu, posvema pijan, razlučit sad mogu flautu od harfe… tek kasnije nakon pjesnikovanja rastvorih jedra, …………….. barka je ploviti znala. Ni ja sad ne gledam kamo će val me ovaj odnijeti,
  5. 5. a možda naposljetku i ne bude valova, glazba u ušima i stihovi poput školjke nema milosti u umjetnosti, u životu još manje. Za kratku sam krojen cestu, s povratkom mnogim. Aoj, poput mene sama, poput moje sjene. U MORU POTOPLJENI (MBYTUR NE DET) Oči i dvije barke nikad se neće susresti, potapljaju se kad odlaziš na spavanje, vjetar je skupio tvoja krila sebi za ogrjev ka godinama što dolaze. Kroz toplu vodu tvojih očiju zalijeće te nostalgija i ranu svoga stopala ti suzama liječiš, i sjećaš se: poći ti je odavde.., tamo pod trepavicama gdje oproštajni san oblacima pokriven – razmiče krpe Božje košulje. IN MEMORIAM (IN MEMORIAM) Dođe tako ovo doba i duh razmiče prostor za sve izagnane koje smrt privlači za sve zaljubljene skrivene u mojoj svijesti ondje gdje je ova laž zaboravom začeta krenula teški padaju stihovi a kiša će zatvoriti moju sobu kao da je ovo dragulj zaboravi sjaj, o zahrđalo srce poput lišća što je k Bogu otišlo daleko daleko opet će se vratiti usnuli snovi tri godišnja doba, užas i tjeskoba
  6. 6. zadušit će me iznova u mračnim zakutcima iz jajeta maljašni iznići će zmijuljci moje bezrazložne dosade. a život taj bijaše jučer, jedanput, nekoć, i ja jesam, bijah, bio sam, kao i danas zaboravljen poput križa u vodi za Bogojavljenja, gdje već ništa ne može uzdignuti duha zašto sad opet odlazim k barki potopljenoj? pokopati pod jezik anđele laži? posuvratiti mjesec kao izgužvani rukav? Bože, zašto četiri godišnja doba? Ja jedan sam i sȃm. RONDO (RONDO) U mojem tijelu živi bard jedan a kanio sam ga ubiti.., kao ribu morsku u vodama medenim živiš, o barde, i nisam ga nipošto kanio ubiti.., ne znam gdje živi u glavi, u rukama, pod jezikom, u trbuhu a ubiti sam ga kanio… u očima, u noktima u kosi, na čelu jer na šutnju me svjetovaše! kao stari vrtlar proljeće kada se vrati i učvoreno oko na granama zlatnim, a nisam ga nipošto kanio ubiti.., posvećeni onaj bard ne znam iščupati oko otrgnuti ruku gazim ovu jadnu glavu tamo ti gdje živiš iznova veliš «šuti» kada te odbacim kao nebo oblake takav, odsječen, istrgan i polomljen
  7. 7. i ja na zemlju padam bez očiju, bez glave, bez čela, bez krila i vjetar me žanje pokriva me, pak skupa s bardom iznova ću biti.., jer ovaj sam put odlučio ubiti. …………. …………. …………. U tvoje tijelo ulazi i mjesto uzima bard neki.., jerbo je Raj pogriješio. 2000 – 2004 Prev. Daniel Načinović USKES NA OTOKU HVARU (PASHKA NE ISHULLIN HVAR) More jede kamena jaja i lomi zube o obalu slave škoje otrovne kaktuse ružmarin sa uljem brodova idu i ne vracčaju se djevojke otete od vjetra lijepe snaheotete od gusara moja dusa lebai nad pučinom koja su me sanjala za uskrs šest otkucaja zvona-aleluja more lomi kamena jaja-jao slomio sam očnjak o čašu bijelog vina sest je sati ljudi u crkvi more i ja vani Stan pomorci – Detarët e vjetër TEME S ČETIRI VARIJACIJE / TEMA ME KATËR VARIACIONE Prva tema Stan pomorci Na more više ne izlaze Sjedeći oblikuju barke Usred napuštena polja
  8. 8. Prva varijacija U poljima daleko od svih Gradim barku života Ne znamjesu ii sretnije moje ruke ili alat Sanjajući da će postati veslo Druga tema Pomorcimaje potrebna ova barka A ne brod Da nađu sami sebe Negdje u tmini Druga varijacija Iverje, opiate, škripci i čvorovi Novo tijeio, izvučeno iz sama sebe Tujejedro, jarbol, sidro, Ja sjena Hrabra, za sina ću ih dati Treća varijacija Posijednju barku nosim na leđima Ali ne nalazim mora na koje bih je položio, Uronio u njegove vode i dao im ime Plovi kroz umoran duh, ti moj drveni sine Ćetvrta tema Njezino nabreklo tijeio Od soil i voda Za vas, o barke Ne može biti uzor Četvrta varijacija O stari gat sam te prlvezao Ja sam te stvorio, ali slobodu ti nisam mogao dati Od vjetra i vaiova moram čekati nešto drugo Ostaviti ili zadržati ih bilo bi krivo Tema bez varijacije Stan pomorci Oblikuju barke u poljima Jer postoji jedno more za život I jedno nebo za smrt.
  9. 9. MOJ OTAC SANJA (BABAI SHEH ENDRRA) Moj otac Sanja o konjima o raznju, potkovi i vatri što mu srce žari, bez zarobljena krila što teško ga volovi vuku. I moj otac sniva san za konje ne griješeći pjeva, jedan mjesec, dva, tri..., listopad..., i potom u Skrapar. Moj otac misli o meni mašta o zemljama kud se bez krila može ići na ramenima nalazim otpala pera, noć ... sakriva mu put Moj otac sanja... A ja..., Moram ubiti sve konje koji ga dolaze plašiti kada sanja... IZGUBLJEN U MORU (HUMBUR NE DET) Oči i dvije barke nikad se ne sreću gube se kad se na spavanje spermaš. vjetar je želio tvoja krila da se ujesen ugrije Za toplom vodom što iz očiju teče uvijek žudnju ćutiš ranu na nozi suzama liječiš hodati želiš. Tamo, pod trepavicom gdje krišom spavaš, pokriven oblacima - komadić tknaja s košulje Božje. TI (TI) Bacaš uvis odjeću bijelu jer nebo je ostalo bez oblaka jer jabuke su bile kisele a ja sam kad znakovi rekoše probudi se, potrudi se, pokreni se i kada ne shvaćaš da se jedno doba vraća da vrijeme dolazi
  10. 10. kad se nešto pomiče u tvojoj duši i imaš strasnu želju Da izdaš svoje oči, svoju ženu, sebe sama, svoje sinove, svoje prijatelje, svoj život. Za neki drugi, jer vratit će se dan sa svojom praznom dušom i ostaje ti još jedna želja Da izdaš život dan poput milostinje. (od nijemih ptica moga sna) SONET (SONET) Kiše što žele umrijeti u jesen dolaze, odsječene glave plodova koje mi ne mogu reći da je nebo otežalo i u oblacima hranu ću steći, pticama što dršćući na vjetru odlaze. (jer ne mogu, ne mogu podici glavu) Kesteni padaju sa stabla, djeca će oklope prizivati očevi u čašama alkohola svoje suze skupljati jedan od njih kao sjeme u zemlju će se zakopati, drugi pravit krugove u prašini i na kožama. (ružmarin, čaj i origano za kašalj) Uroni svoje ruke u moju dušu, izmiješaj korijene moje, stari se listovi otvaraju, iz drva vrata teče smola ćutim da dan za danom napuštam pjesme, smijeh mladosti svoje za otok koji se nasukao tamo gdje nema mnogo vode, poput nas, osjećam se slab, od prošle godine dugme nedostaje na rukavu moje košulje, tamo gdje sam čuo od ptica nagrizen i okrnjen tvoj glas. (od nijemih ptica moga sna) LEĐA MORA (SHPINA E DETIT) Moji su ljudi okrenuli leđa moru i ja imam istu slabost potapam brodove
  11. 11. busim ih na obali i odlazim daleko tamo gdje mi oblaci prizivaju ribe tamo gdje svako stablo krije stabla u utrobi svaki grob je brod razvijenih jedara jer moji su ljudi okrenuli leđa moru i povraćaju samo zbog posvećenog kruha ove zemlje i pića. ON UMIRE (VDES) On umire Šuma tone Izdaleka dolaze ptice Odnose njegov glas i odlijeću Smrt nije ško1jka Što se za sjećanje daruje Duša se uzdiže, leptiri je slijede On umire Bujica će iščeznuti s njime Tko ćejoj pomoći da se osjeti rijekom? Tko će tješiti odsad avion što nije ptica? Vjetar, šuma, pelikan Uznosi ga, uskrisuje Pjesnik umire Na kraju, na samom kraju, akademici Pokapaju prazan lijes. SAM (VETEM) Samoća je u dvije čaše vina duboka, crveni konj i bijeli konj. Ništa nije kako vidiš kad imaš sve, ali nemaš prijatelja da ih podijeliš. Malo kasnije kišit će i vrata će se zatvoriti tko je mogao ući ušao je, drugih nema. Dvije čaše vina, crni konj u boci. Danas imam sve, ali nemam ih s kim podijeliti. Andantino Semplice (ANDANTINO SEMPLICE)
  12. 12. Ovo žito što dodirujemo, nekoć bijaše zemlja, a ta zemlja nekoć bijaše kiša, ja imam jedra, imam vodu, imam vjetar koji me nose, zato sada moram biti brod na jedra, treba ml grada, treba ml oblik, tijelo koje óe me ponijeti, au život je bio i jest jedini, a sućut u umjetnosti ne postoji. S JEDRIMA (ME VELA) Mlado vino tuge pretvara se u ocat Na dnu moje usnule duše Nasukani jedrenjaci Iz vode vade sidra I ruke Da me povuku na dno Ponovnoja sàm Nadvijam se nad svoju mladost Tako sam volio flaute svetog nadahnuća Bubnj eve i gitare Borim se poput vatre pod kamenom Izmišljam Za svoj novi Ja-plovidbu Golem glasovir s jedrima Na kojemu cmi anđeli Ne mogu svirati svojlmjezicima. ZATVORENA VRATA (DYER TE MBYLLURA) Svjetovni mi glasovi stižu pomiješani s vjetrom što će se krstiti on nas okuplja i istodobno dijeli u tajanstvene ponore gdje bez prekida kucam. Znam da se rajevi otvaraju nakon pokajanja što stiže s krštenom kišom, klizim poput svete zmije misli, pred vratima na koja već kucah. Pričate mi o bezumnoj vatri, kao platonski geniji, o ljubavi što se rada na struku ljiljana truba je kiše našla moju glavu i usahnula krila, lijući suze sezonske natopljena jedra Ruke, knjige, poljupci, iskušenje, mudri su robovi što oživljuju zvakoga travnja s Isusom i zvetom travom Zatvarajući mi svaka vrata, Trokutni šešir Božji obećava mi vječnost Recite, ja mogu kriti glasove,papire i kasnijeih ko sjećanje otkriti
  13. 13. ubiše sve tvoje sinove Utorka,Pjesnice, sto bili su nalik na riječ, na sina i oca. Sati čekanja produžiše kroz svoje lažno provećalo tijelo pokvarenih zuba nedjeljne mise, za kratkotrajan san pričat će sada moja oluja što buja okružena ovim jedrom. Ali vrata se neba otvaraju sama, slijepci su ključevi što vjetar ih uči puzati. I ja sam isto tako zatvorena vrata prikovan kao usi ljudskog roda koji čeka. Gdje su druga vrata kud se i bez krila može ući, gdje prijateljice ne stare ,buđenja se ne cijene , ljuljajući uhvatih se za jelenje rogove u odsječenim rukama munje. Ali ti i ja, mala ženo uplašena dodirom, sagorjet ćemo ovaj život-cigaretu otečenim prstima ženo-lijepa vrata ove tišine od stakla na koja oklaci da uđu kucaju kao anđeli Neće se zbiti nove stvari, mala ženo, čak i ako trljamo šibice o tijelo, udurajući kao na zatvoren duh slomih ostruge na svim vratima. Jer ti si zaglaljeno na površini moje misli, sunce - zapaljena jabuka u njušci krštenog i tustog odojka mudrost Svijeta ne odgovara, ona se krije za vratima među borama mozga i naborima trbuha. STVARI (SENDE) Koliko me stvari preklinje da ih ponesem na kratak put gdje više neću osjećati sama sebe, gdje stavaralačka ruka za leđima krije drugu ruku poput ruku djece kada kradu mlijeko. Svaka mrtva stvar kod mene traži spas sve što je došlo živjeti na zemlju duže od mene, Ali ja sam stvar bez repa, sa znojnim znakom da sam oživio stvari očima, ušima, nosom i prstom. Jesam li nalik nedovršenu liku? Znam li razlog zašto sam došao na ovaj svijet i zašto ću napustiti ovaj život? Kopaš u meni? Nalaziš bačenu strijelu ali ne i luk, jer i ja sam stvar, ja sam stvar, ja sam stvar. Što tražiš? Sto trazite? Vječnost kod mene? Sada kad sam napustio obličje i prestao disati? Snovi i bunilo kad spavam podsjećaju me
  14. 14. na kita što pliva noseć mekušce poput raka u svom tileju. Ne traži u mojoj utrobi druge oblike. Ova glava nije pramac, ove ruke nisu vesla što će vas odnijeti, odvesti tamo kud nas vjetar tjera prema drugom smjeru, prema drugoj obali, prema drugom gazu. Stvari, vi imate repove, uši, rogove, grbe i pandže stvari braćo i stvari sestre nesretnice. Prev. Jagoda Milinković

×