2. 1
1. Povodi i tijek raskola
2. Uzroci raskola
3. Primjeri sukoba
4. Geografska podjela teritorija
5. Posljedice raskola i pokušaji pomirenja
6. Izvori
3. 2
Raskol između Istočne i Zapadne crkve kulminirao je 16. srpnja 1054.. Ovu kulminaciju neki
nazivaju veliki raskol, odnosno velika šizma.Crkveni raskol 1054. koji je podijelio Crkvu na
Katoličku i Pravoslavnu, dogodio se za vrijeme vladavine carigradskoga patrijarha Mihajla I.
Celularija i pape Lava IX.
1.Povodi i tijek raskola
Povod raskolu dala je rasprava o uporabi beskvasnog kruha u bogoslužju i postu na subotu
početkom korizme. Zapad je sa svoje strane zamjeravao carigradskom patrijarhu Mihaelu
Cerulariju uporabu naslova "ekumenski patrijarh", na kojega su patrijarsi u Carigradu polagali
pravo još od Kalcedonskog sabora 451. godine. Tada su im takav naslov koji je trebao naznačiti
osobiti položaj patrijarha čije se sjedište nalazilo u istom gradu gdje i sjedište cara priznali
koncilski oci, ali taj njihov zaključak nisu potvrdili niti tadašnji papa Lav I. (kojega kao sveca
štuju danas i katolici, i pravoslavni), niti bilo koji od kasnijih Papa. Poslanik pape Lava IX.
kardinal Humbert položio je 16. srpnja 1054. na oltar crkve svete Sofije bulu kojom izopćuje
Cerularija i neke druge grčke biskupe (ne i čitavu istočnu Crkvu), a Cerularije je na to izopćio
papu, koji je preminuo prije toga. Car Izak I. Komnen, uzrujan čitavom situacijom, poslao je
Cerularija u progonstvo. Umro je u progonstvu. Jedinstvo crkava nije nikada više uspostavljeno:
izopćeni biskupi su nastavili proglašavati nove biskupe, koji su upravljali mjesnim crkvama.
To je bilo otvoreno nepoštivanje Pape u Rimu.
2.Uzroci raskola
Uzroci koji su doveli do raskola sežu u stoljeća koja su prethodna stoljeća. Rimski car
Konstantin Veliki prebacuje sjedište carstva u Carigrad 330 godine. Godina 395. označava
konačnu podjelu Rimskoga Carstva na dva dijela kada car još uvijek jedinstvenoga carstva
Teodozije I. daruje svom sinu Arkadiju Istok, a drugome sinu Honoriju Zapad.
Uzroci raskola između zapadne i istočne crkve leže upravo u tim antičkim korijenima. Zapadno
Rimsko Carstvo oslanjalo se na latinski jezik i kulturu te ih uvijek stavljalo u prvi plan, na
istoku se iz Bizanta slično činilo s grčkim jezikom i kulturom, nastojeći grčku kulturu nametnuti
ne grčkim narodima Istoka. To je stanje predstavljalo stalni izvor neslaganja, iskazujući se na
području vjere u raspravama o raznim detaljima i razlikama u bogoslužju i teologiji, na istoku
i zapadu podjednako.
3.Primjeri sukoba
Katolička i Pravoslavna crkva je promijenila neke dijelove bogoslužja i običaja. Jedan od
najvažnijih primjera nalazimo u obliku tzv. Nicejskog vjerovanja. Na zapadu se i danas u njegov
tekst dodaje dio poznat kao Filioque. Nicejsko vjerovanje iz 381. god. u svojem izvornom
obliku glasi:
“ Vjerujem...u Duha Svetog, Gospodina i Životvorca, koji izlazi od Oca, koji je s Ocem i Sinom
skupa časti i zajedno slavi. ”
Na Zapadu taj dio glasi:
4. 3
“ Vjerujem...u Duha Svetog, Gospodina i Životvorca, koji izlazi od Oca i Sina, koji je s Ocem i
Sinom skupa časti i zajedno slavi. ”
Ovaj dodatak "i Sina" (lat. Filioque) je na Zapadu dodan najkasnije u 5. stoljeću, po uzoru na
teološka djela nekih istočnih crkvenih otaca, poput sv. Ćirila Aleksandijskog. Značenje dodatka
"Filioque", objašnjava Katekizam Katoličke Crkve iz 1992. godine pozivom na definiciju sa
Firentinskog sabora iz 1438. godine, ovim riječima: "Budući da je sve što je Očevo Otac
rađanjem predao svojemu jedinorođenom Sinu, osim biti Otac ... vječni red božanskih osoba u
njihovu isto bitnom zajedništvu uključuje da je Otac prvi izvor Duhu ako je 'počelo bez počela',
ali također da je, ako je Otac jedinorođenog Sina, sa Sinom jedinstveno počelo iz kojeg ishodi
Duh Sveti". Takva objašnjenja nisu grčki teolozi smatrali dovoljnima ni u prvom tisućljeću, ni
danas.
Drugi po važnosti predmet sukoba je uloga koju ima Papa. U mnoštvu biskupa koji upravljaju
mjesnim crkvama, na istoku se Papa smatrao prvim među jednakima koji stoga recimo ima
iznimnu čast i ovlaštenje da se jedino po njegovom pristanku može sazvati valjani opći crkveni
sabor, zaključci takvog sabora ne mogu postati pravovaljani dok ih Papa ne odobri (iako su
pravoslavni i nakon Velikog raskola imali raznih regionalnih sabora i širih okupljanja biskupa,
ne smatraju oni niti jedan od tih sabora za punovažni Opći crkveni sabor). Na zapadu se razvila
važna teološka disciplina koja se bavi tzv. "petrovskom službom" (lat. munus petrinum), koja
polazi od toga da je Isus dao posebnu prednost ne samo apostolu Petru kao poglavaru apostola,
nego i svim njegovim nasljednicima na mjestu biskupa Rima. Stoga katolici smatraju da Papa
nad Crkvom ima vlast analognu onoj koju otac patrijarhalne obitelji ima nad svojim ukućanima,
ili kralj nad kraljevstvom. Pismo koje je napiso papa Nikola 865. godine proklamira kako je
"papinska moć nad cijelom Zemljom, tj. nad svakom crkvom".
4.Geografska podjela teritorija
Podjela otprilike prati rijeke Drinu i Dunav (tj. hrvatske i srpske krajeve), mađarsko-rumunjsku
granicu (tj. granicu tadašnjih Ugarske i Vlaške), te rijeku Vislu do Baltika (tj. granice Poljske
prema Bjelorusiji). Baltičke države Estonija, Latvija, Litva, Pruska i Pomeranija su u "sivoj
zoni", budući da su u to doba tamo prevladavale poganske religijske zajednice.
5.Posljedice raskola i pokušaji pomirenja
Jedan od najtragičnijih trenutaka za jedinstvo Crkve zasigurno je raskol između Zapada i
Istoka. Ova podjela ostaje sve do danas unatoč pokušajima pomirenja ponajprije tzv. ,,sabora
jedinstva” – II. lionskog iz 1274. i Firentinskog (1439. – 1445.). U dosadašnjem ekumenskom
dijalogu značajnih pomaka zasad nema i pozicije ostaju nepromijenjene: obje strane
predbacuju drugoj raskolnički čin i zapreke za uspostavom punog jedinstva ostaju neriješene.
Kroz povijest su se u prvi plan kao uzrok razjedinjenja isticali politički, društveni, kulturni i
običajni razlozi. Zato je zadaća ekumenskog dijaloga bolje međusobno upoznavanje, spoznaja
zajedničkih vrijednosti, te uklanjanje svih neteoloških zapreka i nadilaženje povijesnih
napetosti proizašlih iz krivice ljudskog faktora.
Katolička crkva na svojoj učiteljskoj razini i teološka znanost uvijek su prihvaćale pluralnost
istočnih liturgijskih i vjerskih tradicija, te se one danas na jednoj ozbiljnoj teološkoj razini ne
mogu smatrati zaprekom za jedinstvo. Ta svijest nije uvijek dopirala do one pučke razine,
uvjetovane nečasnim postupcima s obje strane, na kojoj je stvorena jedna kulturna prepreka.
5. 4
Takav stav zasigurno ne može biti predmet rasprave, nego zahtijeva evanđeosko obraćenje koje
će takve razlike prihvatiti kao legitimne. Prave zapreke nalaze se na teološkoj razini, i tiče se
spora oko vrijednosti nekoliko objavljenih istina. Prva i najznačajnija je nauk o Papinom
primatu i nezabludivosti. Dok katolička vjera punu učiteljsku i pastirsku vlast rimskog biskupa,
te njegovu nezabludivost u proglašenju konačnih istina vjere, smatra objavljenom istinom, dotle
pravoslavni uvažavaju samo simboličnu, počasnu vrijednost papinske službe kao prvog među
jednakima, te katolički nauk odbacuju. Druga se sporna pitanja tiču nauka o čistilištu, te dogmi
o Marijinom bezgrešnom začeću i uznesenju, gdje situacija u pravoslavlju nije do kraja jasna.
Dok se poveći dio teologa odlučno protiviti katoličkim definicijama kao naspojivim s
pravoslavljem, drugi imaju pozitivnije mišljenje, sve do manjinskog stava da se radi samo o
razlikama u načinu govora. Jedini uvjet ujedinjenja može biti samo odricanje od pogrešnih
nauka i sjedinjenje sa stranom od koje se doktrinarno zastranilo i odcijepilo.
Za Katoličku crkvu, konačna instanca koja određuje ispravnost nauka jest crkveno Učiteljstvo
– biskupi u zajedništvu s papom, ili Papa kao apostolski prvak osobno. Ona određuje koji je
ispravan nauk, i koja strana ga se drži, a koja od njega odstupa; tko je u zajedništvu s Crkvom,
a tko je upao u raskol ili šizmu. Niže instance – lokalne sinode, pa čak i opći sabori koji bi se
okupili bez Papinog odobrenja i potvrde, nemaju tu vlast i ukoliko se protive volji vrhovnog
Učiteljstva, njihove su odluke ništavne.S druge strane, pravoslavne crkve drže se sljedećeg
načela: vrhovni učiteljski i upravni autoritet jest opći sabor na kojem su okupljeni svi biskupi.
Taj opći sabor odlučuje o pitanju ispravnosti vjere ili zajedništva s Crkvom, i njihove odluke
odnose se na sve niže instance. Svaka lokalna crkva (uključujući i rimsku, te Papu kao rimskog
biskupa) pritom ima jednaka prava i dužna je prihvatiti koncilske odredbe. Svi drugi sabori,
koji nemaju potrebnu univerzalnu zastupljenost, samo su lokalnog karaktera i njihove odluke
nemaju opću vrijednosti.
