Seminarski Maturski Diplomski Maturalni Master Magistarski Rad Besplatno.

1. 1
UVOD
Kršćanstvo (od grč. Xριστός) je monoteistička svjetska religija, nastala u Palestini u prvom
stoljeću naše ere. Obuhvaća brojne kršćanske crkve, zajednice i sekte, kojima je zajednička
vjera u Isusa Krista, te prihvaćanje života u skladu s evanđeljem. Utemeljio ju je Isus Krist, a
njezini sljedbenici nazivaju se kršćanima. Kršćanstvo pripada tipu povijesne, proročke i
objavljene religije, etično-mistične strukture, spasenjski i eshatološki usmjerene. Kroz
historiju se raščlanilo na više konfesija (katolicizam, pravoslavlje, protestantizam,
nestorijanstvo i monofizitstvo) i njima odgovarajućih crkava (Katolička Crkva, pravoslavne
crkve, protestantske crkve i istočne pretkalcedonske crkve). Kršćanska era počinje Isusovim
rođenjem.
Kršćanstvo je nastalo u prvom stoljeću naše ere u Palestini unutar židovstva. U drugoj
polovici tog stoljeća osamostaljuje se kao posebna religija i širi po gradovima Rimskog
Carstva, osobito zaslugom apostola Pavla i njegovih misijskih putovanja. U Novom Zavjetu
spominju se samo kršćani (Dj 11,26), a naziv kršćanstvo prvi spominje Ignacije Antiohijski
(107) i drugi ranokršćanski pisci (Origen, Euzebije).
Izvori kršćanstva su pisana Božja objava (Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta) i usmena
kršćanska predaja (Tradicija). Nauk su mu razradili i sustavno obrazložili veliki teolozi,
definirali ekumenski koncili, a nad njegovom pravovjernošću bdije crkveno učiteljstvo. Dok
katolicizam i pravoslavlje priznaju oba izvora (Pismo i Predaju), a veliku važnost pridaju
teološkom mišljenju i crkvenom učiteljstvu, protestantizam priznaje samo Pismo (sola
Scriptura).Prihvatilo je starozavjetni monoteizam, ali ga je nadopunilo učenjem o Trojstvu.
Starozavjetnom legalizmu suprotstavilo je evanđelje, a nacionalnoj religiji univerzalističku,
nadnacionalnu religiju.
Kršćanstvo je organizirano kao vidljiva zajednica vjernika, crkva, okupljenih oko temeljnoga
kršćanskoga dogmatskoga, bogoštovnoga, moralnoga i kanonskopravnog sustava. Od sveopće
Crkve najprije su se za prvih ekumenskih koncila odvojile pretkalcedonske kršćanske crkve,
nestorijanske (431) i monofizitske (451). Za "Istočnoga raskola" (1054) od Katoličke su se
crkve odvojile pravoslavne crkve, a za reformacije (XVI. stoljeće) protestantske crkve
(Anglikanska crkva, luteranske i reformirane crkve) i sekte. Pojedine su povijesne crkve
organizirane u skladu s vlastitom vjeroispovijedi i svojim kanonskim pravom.
U Katoličkoj je crkvi prevladao strogo centraliziran i hijerarhiziran crkveni ustroj (papa i
biskupi), u pravoslavnim i pretkalcedonskim crkvama sinodalno načelo (sveti sinod s
patrijarhom ili mitropolitom na čelu), a u protestantskim crkvama prezbiterijalno ili
kongregacionističko načelo, bez svećeničke hijerarhije. Katolička je crkva nadnacionalna,
pravoslavne i pretkalcedonske crkve su autokefalne, a neke protestantske crkve bile su
državne crkve, a vladar je ujedno i vrhovni crkveni poglavar (Anglikanska crkva). U povijesti
kršćanstva crkveni raskoli i konfesionalna podijeljenost izazivali su trajna sporenja.

2. 2
POJAM ČOVJEKA
Čovjek je uvijek bio i ostane samo pitanje nego i problem samom čovjeku. Na pitanje šta je
čovjek? M. Buber priznati filozof religije u svojoj knjizi „ Problem čovjeka“ izlaganje o o
čovjeku počinje anegdotom o rabiju Bunamu, učitelju hedonizama, koji priča da je jedanput
svojim učenicima kazao: „Htio sam napisati knjigu koja se trebala zvati „Adam“, i trebalo je
da u njoj stoji cijeli čovjek. Ali sam se tada predomislio i odlučio da tu knjigu ne napišem. I
Buber nastavlja s tom anegdotom ovako: „U ovoj se riječi s prizvukom naivnosti jednog
stvarnog mudraca , koliko god pritom bila drugačija njegova namjera, izriče cijela povijest
ljudskog razmišljanja o čovjeku. Od pradavnih vremena čovjek zna da je on sam sebi
najvažniji predmet, ali se ipak boji obraditi upravo ovaj predmet kao cjelinu, to jest njegovu
bit i smisao. Ponekad on to i počne, ali ga iscrpi problematika bavljenja svojim vlastitim
bićem i on se povlači. Slično mišljenje je imao i filozof Melebranche, koji u predgovoru u
svojoj knjizi piše: „od svih ljudskih znanosti, znanost o čovjeku je najvrjednija. Međutim ova
znanost koju imamo ne njeguje se dovoljno, niti se posebno izučava. Većina ljudi je potpuno
zanemaruje, pa i oni koji se bave tom znanošću, a još je manje onih koji se njoj s uspjehom
posvećuju.1
Kant je takođe u nekim svojim filozofskim spisima zastupao istu važnost pisanja čovjeka, ali
istodobno i kao nerješivi problem. On u svom neobjavljenom djelu koje nije izdao, ali je
priznao vjernost svojih stavova, iznosi kako se filozofija treba baviti sljedećim pitanjima:
1. Što ja mogu znati?
2. Što ja trebam učiniti?
3. Čemu se ja smijem nadati?
4. Što je čovjek?
Na prvo pitanje odgovara metafizika, na drugo moral, na treće religija, a na četvrto
antropologija. Zatim sam Kant dodaje: „Uglavnom, moglo bi se sve ovo ipak računati u
antropologiju jer se prva tri pitanja odnose na ovo zadnje“.
Međutim, ovu svoju filozofsku antropologiju Kant nije dosljedno primijenio u svojim
istraživanjima, jer nigdje u svojim djelima ne odgovara na četvrto, i kako sam kaže, glavno
pitanje- šta je čovjek? U toj antropologiji ne iznose se neki bitni problemi, kako kaže
Buber:“Njegov posebni položaj u kosmosu, odnos prema sudbini, njegov odnos prema svijetu
stvari, njegovo razumijevanje ljudskog zajedništva, njegova egzistencija kao bića koje zna da
mora umrijeti, njegov stav u svim običnim i izvanrednim susretima s tajnom, koji prožimaju
njegov život. Cjelina čovjeka ne ulazi u antropologiju“ 2
Problem čovjeka je možda najjasnije izrezio Lessing- pitanjem i odgovorom:
„Čovjek? Odakle je on?
„Previše loš za Boga; previše dobar za slučajnost“.3
On ističe i neki „nedostatak“ u njegovom biću, pa tvrdi: ako ga se posmatra s njegove „loše“
strane, neprihvatljivo je da potječe od Boga, ako se pak gleda s njegove „dobre“ strane,
nemoguće je da je samo plod slučajnosti. To je zapravo prisutnost zla u čovjeku kao
slobodnom biću, koje dovodi u pitanje smisao takvog bića, koje je odgovorno za velika zla u
povijesti svijeta.
1
M.Buber, Das Problem des Menschen, Heidelberg 1982, str 9.
2
Ibidem, str12.
3
E. Jungel, Der Gott entsprechende Mensch, Gadamer, Stuttgart 1972, str346.

3. 3
Besplatni Seminarski, Diplomski, Maturski Tekstovi i Pomoćna
Literatura.
RADOVI IZ SVIH OBLASTI, POWERPOINT PREZENTACIJE I DRUGI
EDUKATIVNI MATERIJALI.
www.diplomski-radovi.com
www.seminarskirad.org
www.magistarski.com
www.maturskiradovi.net
www.maturski.net
www.seminarskirad.info
www.maturski.org
www.essaysx.com
NA NAŠIM SAJTOVIMA MOŽETE PRONAĆI SVE, BILO DA JE TO SEMINARSKI, DIPLOMSKI ILI
MATURSKI TEKST, POWERPOINT PREZENTACIJA I DRUGI EDUKATIVNI MATERIJAL.
ZA RAZLIKU OD OSTALIH MI VAM PRUŽAMO DA POGLEDATE SVAKI RAD, NJEGOV SADRŽAJ I
PRVE TRI STRANE TAKO DA MOŽETE TAČNO DA ODABERETE ONO ŠTO VAM U POTPUNOSTI
ODGOVARA. U BAZI SE NALAZE SEMINARSKI, DIPLOMSKI I MATURSKI TEKSTOVI
KOJE MOŽETE SKINUTI I UZ NJIHOVU POMOĆ NAPRAVITI JEDINSTVEN I UNIKATAN RAD. AKO U
BAZI NE NAĐETE RAD KOJI VAM JE POTREBAN, U SVAKOM MOMENTU MOŽETE NARUČITI
TEKST NA LINKU POMOĆ PRI IZRADI TEKSTOVA I POMOĆNE LITERATURE.