2. Naslov originala:
Giovanni Giacomo Casanova
HISTOIRE DE MA VIE
Izbor iz integralnog izdanja:
F. A. BROCKHAUS WIESBADEN. LIBRAIRE
PLON PARIS. 1959.
Prevela
MELITA WOLF
3. UVODNA RIJEČ
Ĉitaoĉe, ţelim ti najprije reći da svemu što poĉinih za svoga vijeka, bilo to
dobro ili zlo, sam uvijek bijah sretnim ili nesretnim vinovnikom, pa se tako
s pravom mogu smatrati slobodnim.
Ĉovjek je slobodan sve dotle dok sam vjeruje u vlastitu slobodu, a
što se više pouzda u moć sudbine, to više sam sebe lišava snage koju mu
dade bog obdarivši ga razumom. Razum je udio tvorĉeva boţanstva u
nama. Ako se njime sluţimo u ţelji da postanemo ponizni i pravedni,
najbolje ćemo ugoditi onom koji nam ga podari. Bog prestaje da bude bog
samo za one koji smatraju da je njegovo nepostojanje nemoguće, a takvo
shvaćanje je najveća kazna za njih.
Ĉovjek je slobodan, ali zato ne smijemo misliti da je vlastan uĉiniti
što mu se god svidi, jer kad se prepusti strasti da njime ovlada, tad postaje
robom. Onaj tko ima snage da se sustegne od nekog ĉina sve dok se
potpuno ne sabere, pravi je mudrac; ali takva su ĉeljad rijetka.
Ĉitalac će u ovim memoarima razabrati da, ne teţeći nikad za nekim
postojanim ciljem, nisam imao drugog naĉela, ako je to uopće neko naĉelo,
doli da se prepuštam vjetru neka me nosi po svojoj volji. Kolike li
promjenljivosti u tim slobodnim naĉelima! Moji uspjesi i moji porazi,
dobro i zlo što ga iskusih, sve me je to nauĉilo da spoznam kako u ovom
našem svijetu, i tjelesnom i duhovnom, dobro proistjeĉe uvijek iz zla kao
što i zlo proistjeĉe iz dobra. Moja će lutanja pokazati misliocu opreĉne
pute, ili će ga pak nauĉiti velikom umijeću da se drţi staze što vodi izmeĊu
njih. Treba samo hrabrosti, jer snaga bez samopouzdanja ne sluţi niĉem.
Meni se ĉesto desilo da me s nepromišljena koraka, koji je trebalo
da me odvede u propast, snaĊe velika sreća, te sam, sve karajući se,
zahvaljivao bogu; a iz razumna i promišljena ponašanja ĉesto bi proizašla
teška nevolja. To bi me ţalostilo; ali znajući da sam u pravu, uskoro bih se
utješio.
Usprkos iskri divnog morala, koji boţanska poĉela usadiše u moje
srce, ĉitava sam ţivota bio ţrtva svoje puti, volio sam bludjeti, bez
prestanka sam ţivio u grijehu, nemajući druge utjehe doli spoznaje da sam
na stranputici. I zato se nadam, ljubazni ĉitaoĉe, da u mojoj povijesti nećeš
osjetiti duh nedoliĉna hvalisanja, već upravo onakav kakav priliĉi
ispovijesti, premda u mom priĉanju nećeš naći ni skrušenost pokajnika ni
4. sputanost nekog koji, crveneći, priznaje svoje ludorije. Sve su to
mladenaĉke ludosti, i uvidjet ćeš da im se i ja sam smijem, a i ti ćeš se, ako
si dobra srca, smijati zajedno sa mnom.
Smijat ćeš se kad budeš ĉitao koliko sam puta, kad bjeh u nuţdi, bez
griţnje savjesti varao lakoumnike, lopuţe i budale. Sa ţenama varanje je
uvijek uzajamno, jer netom se ljubav umiješala, obje su strane nasamarene.
S budalama je sasvim drugaĉije. Još i danas mi je drago kad god se
prisjetim da sam mnoge zapleo u svoje mreţe, jer njihova bezobraština i
preuzetnost pravi su izazov duhu. Varajući budale osvećujemo duh, a takva
pobjeda vrijedi truda, jer budala ima oklop, pa ne znaš kako da je dohvatiš.
Prevariti budalu, to je, mislim, podvig dostojan ĉovjeka od duha. Otkad
postojim, u mojim je ţilama nesavladiva mrţnja na soj budala, jer kad sam
god bio u njihovu društvu, osjećao sam se i sam budalom. MeĊu njih uopće
ne ubrajam ljude koje nazivamo glupima; takve ĉak i volim, jer njihova
glupost proizlazi iz manjkava odgoja. Sretoh meĊu njima mnoge koji
bijahu veoma pošteni i ĉija glupost ne bijaše bez duha i bez razboritosti, po
ĉemu se znatno razlikuju od budala. Oni su poput oĉiju na koje se navukla
mrena, a koje bi inaĉe bile veoma lijepe.
Ako si pronikao duh ovog predgovora, onda si, dragi ĉitaoĉe, lako
pogodio moju namjeru. Napisao sam ga jer ţelim da me upoznaš prije no
što pristupiš ĉitanju moje povijesti. Jer s nepoznatima ĉovjek razgovara
samo u kavani ili za gostioniĉkim stolom. Napisao sam svoju povijest, i
tome se nema što prigovoriti. Ali jesam li u pravu što je predajem
općinstvu o kojem znam toliko toga što mu ne ide u prilog? Znam da ĉinim
ludost, ali kad već osjećam potrebu da se zabavim i nasmijem, zašto bih to
sebi uskraćivao?
Jedan od starih pisaca savjetuje nas uĉiteljski: »Ako nisi ĉinio stvari
dostojne da budu napisane, barem piši stvari dostojne da budu proĉitane.«
Ovaj je savjet krasan poput najĉišćeg dijamanta kakav se pravio u
Engleskoj, ali ja ga ne mogu slijediti, jer ne pišem ni roman ni povijest
neke slavne i ugledne liĉnosti. Bio dostojan ili nedostojan, moj je ţivot moj
predmet, a moj je predmet moj ţivot. Kako sam provodio ţivot i ne misleći
da će mi jednog dana doći ţelja da ga opišem, moţda će stoga ova povijest
biti zanimljivija nego da sam ţivio s namjerom da je napišem kad zaĊem u
staraĉke godine i, što više, da je objavim.
U dobi od 72 godine, 1797. kad mogu reći vixi1
premda još uvijek
ţivim, bilo bi mi teško naći ugodniju razonodu od razgovora o mojim
5. pustolovinama, na ugodu i razveseljavanje otmjena društva koje me sluša,
koje mi je uvijek bilo prijateljski naklonjeno i s kojim sam uvijek
drugovao. Da bih dobro napisao svoju ispovijest, dovoljna mi je i sama
pomisao na to da će me oni ĉitati. Što se tiĉe neznalica kojima neću moći
zaprijeĉiti da ĉitaju, dovoljno mi je saznanje da ne pišem za njih.
Prisjećajući se uţitaka koje sam proţivio, ja ih obnavljam, pa tako
još jednom uţivam u njima, a pri tom se smijem patnjama koje nekad
podnesoh i koje više ne osjećam. Dio sam svemira, govorim u zrak i
zamišljam da polaţem raĉun o svom ţivljenju kao što domoupravitelj
polaţe raĉun svom gospodaru prije negoli što će se povući. Budućnost me
kao filozofa nikad nije muĉila, jer ništa o njoj ne znam; a kao kršćanin
znam da vjera vjeruje bez razmišljanja i da ona najĉistija nikad ne
progovara. Znam da sam postojao, jer sam osjećao, a kako mi je osjećanje
davalo to saznanje, znam isto tako da više neću postojati kad budem
prestao osjećati.
Desi li se da osjećam i poslije smrti, tad više ni u što neću sumnjati,
ali ću utjerati u laţ sve one koji mi kaţu da sam mrtav.
Kako povijest zapoĉinje najstarijim dogaĊajem koje je zadrţalo
pamćenje, to će moja zapoĉeti od dana kad mi je bilo osam godina i ĉetiri
mjeseca. Prije tog vremena, ako je istina da vivere cogitare est2
, ja nisam
ţivio, već naprosto ţivotario. Budući da se ljudsko mišljenje sastoji od
usporedbi kojima spoznajemo odnose, ono ne moţe postojati prije
pamćenja. Organ namijenjen pamćenju razvio se u mojoj glavi tek osam
godina nakon roĊenja, i tad je moja duša postala osjetljiva na dojmove.
Kako je bestjelesna supstancija koja se ne moţe nec tangere, nec tangi3
u
stanju da prima dojmove, nije u ljudskoj moći da objasni.
Jedna utješljiva filozofija u skladu s religijom tvrdi da je ovisnost
duše o osjetilima i organima samo sluĉajna i prolazna, i da će duša biti
odriješena i slobodna kad je smrt tijela riješi ove tiranske potĉinjenosti. To
je vrlo lijepo, ali kako ne mogu vlastitim umom doći do sigurna uvjerenja
da sam besmrtan, nego jedino pod uvjetom da prestanem ţivjeti, to mi ne
zamjerite što ne hitam da doĊem do spoznaje takve istine; jer spoznaja
kojoj je cijena ţivot ĉini mi se odviše skupom. U meĊuvremenu slavim
boga, preţući od svakog nepravedna ĉina, i grozim se od zlih, premda im
ne ĉinim zla. Zadovoljavam se da im ne ĉinim ni dobra, jer sam uvjeren da
ne treba hraniti zmiju u njedrima.
6. Moram nešto reći i o svom temperamentu i prirodi. Pri tom se
nadam da ĉitalac koji će me najblaţe suditi neće biti ni najnepošteniji ni
najsiromašniji duhom.
U meni su se izredali svi temperamenti: mekušan u djetinjstvu,
sangviniĉan u mladosti, u zrelim godinama ţuĉan, a sad, pod starost,
melankoliĉan, i takav ću vjerojatno ostati do kraja. UsklaĊujući hranu s
ustrojstvom i graĊom tijela, uvijek sam bio dobra zdravlja, a kako sam već
zarana nauĉio da zdravlju šteti svako pretjerivanje, bilo u jelu bilo u
gladovanju, nikad nisam imao drugog lijeĉnika do sama sebe. Rekao bih da
je pretjerivanje u postu opasnije od neumjerenosti, jer ako neumjerenost
kvari probavu, gladovanje vodi u smrt.
Sad kad sam već ostario, premda mi je ţeludac još uvijek dobar,
treba mi samo jedan obrok na dan, ali mi taj gubitak nadoknaĊuje sladak
san i lakoća kojom misli stavljam na papir a da se ne moram sluţiti ni
paradoksima ni sofizmima koji bi ionako mogli prije obmanuti mene nego
ĉitaoca, jer se nikad ne bih usudio da mu proturim laţan novac, znajući da
je laţan.
Sangviniĉni temperament uĉinio me je neobiĉno osjetljivim za slasti
uţitka; bio sam uvijek veseo, uvijek pripravan da idem iz naslade u
nasladu, a bio sam i veoma dovitljiv u iznalaţenju uţitaka. Zbog toga sam
bio tako sklon da sklapam uvijek nove veze, a otud i velika lakoća kojom
sam ih kidao, iako uvijek s razlogom, a nikad iz puste obijesti.
Pogreške u temperamentu ne mogu se ispraviti, jer temperament ne
ovisi o našoj moći. Sasvim je drugaĉije s karakterom. Karakter je sazdan od
duha i srca, i temperament u tom nema tako reći nikakva udjela, pa stoga
karakter zavisi o odgoju i moţe se popraviti i izmijeniti.
Prepuštam drugima da prosude imam li dobar ili loš karakter; ali on
je takav kakav jest, odrazuje se na mojoj fizionomiji, i svaki će ga dobar
poznavalac moći lako proniknuti. Jedino na licu karakter postaje predmet
dostupan oku: tu je njegovo sjedište. Promatramo li ljude koji nemaju
nikakve fizionomije, a takvih je mnogo — vidjet ćemo da nemaju ni onog
što se naziva karakterom, pa odatle izvlaĉimo pravilo da je raznolikost
fizionomija tolika kolika je razliĉitost karaktera.
Kad sam priznao da sam se ĉitava ţivota više upravljao prema
porivima osjećaja negoli prema zakljuĉcima rasuĊivanja, mislim da sam
priznao i to da je moje ponašanje bilo podloţnije mom karakteru negoli
duhu, a oni su obiĉno bili meĊu sobom na ratnoj nozi, pa tako u njihovu
7. neprestanom sukobu nikad nisam imao dosta duha da savladam karakter,
niti pak dosta karaktera da savladam duh. Ali, zaustavimo se malo ovdje:
ako je istina da si brevis volo, obscurus fio4
, mislim da — ne vrijeĊajući
skromnost — mogu primijeniti na sebe ove rijeĉi dragog mi Verligija:
Nec sum adeo informis: nuper me in littore vidi
Cum placidum ventis staret mare.5
Gajiti naslade puti bila je uvijek moja glavna briga, i nikad nisam imao
nikakve vaţnije. Osjećajući da sam roĊen za lijepi spol, uvijek sam ljubio i
nastojao da budem ljubljen koliko je to god bilo moguće. Silno sam volio i
obilatu trpezu i strasno se zanimao za sve što je podsticalo moju
radoznalost.
Imao sam prijatelja koji mi bijahu dobri i sretan sam što sam im u
svakoj prilici mogao dokazati svoju zahvalnost. Imao sam i odvratnih
neprijatelja koji su me progonili, a koje nisam mogao istrijebiti, jer to nije
bilo u mojoj moći. Ne bih im nikad oprostio da nisam zaboravio zlo koje su
mi nanosili. Ĉovjek koji zaboravi uvredu nije je oprostio, već ju je
zaboravio; jer oproštenje je ĉin koji dolazi iz uzvišenosti osjećaja, iz
plemenitosti srca, iz velikodušnosti duha, dok zaborav dolazi iz slabosti
pamćenja ili nebrige kakva prati miroljubive duše, a ĉesto iz puke potrebe
za mirom i spokojem; jer mrţnja vremenom razjede nesretnika koji je dugo
pothranjuje.
Ako me netko nazove sladostrasnikom, imat će krivo, jer me snaga
puti nikad nije navela da zanemarim duţnosti kad sam ih imao. Zbog istog
razloga nikad se ne bi smjelo Homera nazivati pijanicom: Laudibus
arguitur vini vinosus Homerus.6
Volio sam ţestoka jela: makarone koje je priredio vrstan napuljski
kuhar, španjolsku ollu podridu[1], sluzastog bakalara iz Nove Zemlje, meso
divljaĉi u pacu kad malo tukne, i sireve koji dosiţu savršenstvo kad sićušna
bića što se u njima stvaraju postanu vidljiva. Što se tiĉe ţena, uvijek mi je
bio sladak miris onih koje sam volio.
Kakvih li izopaĉenih sklonosti! — reći će netko. Sramotna li
ĉovjeka koji ih priznaje, a pri tom ne crveni!
Takva mi je pokuda smiješna, jer mislim da sam, zahvaljujući
svojoj sirovosti, sretniji od drugih, budući da sam zbog nje prijemljiviji na
uţitak. Sretnik je onaj koji umije uţivati a da time drugom ne udi, a
nerazumnik je onaj koji misli da Svevišnji uţiva u bolima, patnjama i
odricanjima koje mu prinosi kao ţrtvu, i da bog miluje samo ĉudake koji se
8. trape. Bog moţe traţiti od onih koje je stvorio samo to da uzgajaju vrline
koje im je usadio u duše, jer sve što imamo dao nam je da budemo sretni:
samoljublje, ţelju za pohvalama, za natjecanjem, snagu, hrabrost i jedino
pravo koje nam nitko ne moţe oduzeti: pravo da se ubijemo ako nakon
ispravne ili krive procjene zakljuĉimo da nam na nesreću to odgovara. To
je nepobitan dokaz naše moralne slobode koju su sofisti toliko poricali.
MeĊutim, od te se naše moći grozi ĉitava priroda, pa je zato s pravom sve
religije zabranjuju.
Jedan navodno slobodarski duh reĉe mi jednog dana da se ne mogu
smatrati filozofom ako ne priznajem Otkrovenje. Ali ako ga priznajemo u
fiziĉkom svijetu, zašto ga ne bismo priznali i u religiji? Rijeĉ je samo o
obliku. Duh govori duhu, a ne ušima. Naĉela svega onog što znamo morala
su biti otkrivena onima koji su nam ih predali posredstvom velikog i
uzvišenog naĉela što sadrţi sva ostala. Pĉela koja gradi košnicu, lastavica
koja savija gnijezdo, mrav koji gradi svoj podzemni grad, pauk koji prede
mreţu, ne bi nikad ništa uradili da nije prethodnog vjeĉnog otkrovenja. Ili
moram vjerovati da je tako, ili pretpostaviti da materija misli. Ali kako se
ne usuĊujemo da materiji pripišemo toliku ĉast, drţimo se otkrovenja.
Onaj veliki filozof što je, prouĉavajući prirodu, povjerovao da se
dovinuo do pobjede kad je u njoj vidio boga, prerano je umro. Da je još
poţivio, otišao bi mnogo dalje, a put mu ipak ne bi bio dug; bitišući po
svom stvoritelju, ne bi ga više mogao nijekati: in co movemur et sumus7
.
Spoznao bi da ga se ne moţe spoznati i ne bi se više kinjio.
Zar bi bog, taj veliki zaĉetnik svih naĉela što sam nikad ne imaĊaše
zaĉetka, mogao sam sebe pojmiti kad bi zbog toga morao spoznati svoj
vlastiti poĉetak?
O, blaţeno neznanje!
Spinoza, kreposni Spinoza, umro je prije no što je uspio da se
dovine do njeg. Da je vjerovao u besmrtnost svoje duše, umro bi kao
mudrac s pravom da traţi nagradu za krepost.
Nije istina da nadanje u nagradu ne doliĉi pravoj kreposti i da
vrijeĊa njenu ĉistotu. Ona joj, naprotiv, pomaţe da se odrţi, jer je ĉovjek
biće isuviše krhko da bi poţeljelo ţivjeti kreposno samo radi zadovoljstva.
Ja mislim da je onaj Amfijaraj[2] koji vir bonus esse quam videri
molebat8
izmišljeno biće. Mislim napokon da na svijetu nema poštena
ĉovjeka koji ne bi znao za neku traţbinu, pa ću i ja govoriti o svojoj.
9. Ja oĉekujem zahvalnost, poštovanje i prijateljstvo svojih ĉitalaca;
nadam se zahvalnosti ako ih ovi Memoari u neĉem poduĉe i ako im se
svide; poštovanju, ako, sudeći o meni onako kako treba, uvide da imam
više odlika nego mana; a prijateljstvo će mi pak ukazati ako spoznaju da
sam dostojan te ĉasti zbog iskrenosti i otvorenosti kojom se predajem
njihovu sudu, bez himbe, ovakav kakav doista jesam.
Vidjet će da sam uvijek volio istinu toliko strasno da bih znao i
lagati samo da joj prokrĉim put do glava koje nisu spoznale njenu ljepotu.
Neće mi zamjeriti kad budu vidjeli kako praznim kesu prijatelju da bih
zadovoljio svoje hire, jer ti su prijatelji imali isprazne nakane, te sam se,
ulijevajući im nadu u uspjeh, i ja sam nadao da ću ih izlijeĉiti i otvoriti im
oĉi. Plaćao sam tako svoje uţitke novcem namijenjenim stjecanju stvari
koje su u prirodi nemoguće. Smatrao bih se krivim da sam stekao
bogatstvo; ali ja nemam ništa, sve sam rasuo, a to me tješi i opravdava. Bio
je to i onako novac namijenjen ludorijama, pa kad sam se njime posluţio da
plaćam svoje vlastite, nisam mu nimalo promijenio namjenu.
Ako mi se izjalovi nada da se svidim ĉitaocu, bit će mi krivo, ali ne
toliko da bih se pokajao što sam pisao, jer ništa me ne moţe odvratiti od
ţelje da se zabavljam. O, okrutna dosado! Pisci paklenih muka nisu te
strpali u pakao samo iz zaboravnosti.
Ipak moram priznati da se ne mogu obraniti od straha da ću biti
izviţdan: odviše je to prirodan strah a da bih se mogao hvalisati kako sam
neosjetljiv za nj; a nimalo me ne tješi ni pomisao da neću biti ţiv kad ovi
Memoari iziĊu. Gnušam se od pomisli da primim bilo kakvu obavezu
prema smrti koju toliko mrzim: bio sretan ili nesretan, ţivot je jedino dobro
koje nam se pruţa, a oni koji ga ne vole, nisu ga dostojni. Ako mu se
pretpostavlja ĉast, to je zato što ga podgriza sramota. Pa ako se katkada pri
izboru ĉovjek odluĉi na smrt, tad filozofija treba da šuti.
O, smrti, kruta smrti! Nemilostivi zakone, trebalo bi da te pravda
prokune, jer teţiš njenom uništenju.
Ciceron kaţe da nas smrt oslobaĊa muka; ali taj veliki filozof biljeţi
rashod ne vodeći raĉuna o prihodu. Ne sjećam se je li u vrijeme dok je
pisao svoje Tusculanes njegova Tulija već bila mrtva. Smrt je ĉudovište što
paţljiva gledaoca tjera iz velikog kazališta prije nego što završi komad koji
ga beskrajno zanima. Već samo to je dovoljno da je mrzimo.
U ovim Memoarima neće biti opisane sve moje pustolovine;
izostavio sam dogodovštine koje bi mogle izazvati negodovanje osoba što
10. su u njima uĉestvovale, jer bi se pokazale u lošem svjetlu. I pored sve moje
suzdrţanosti, poneki će me smatrati i odviše brbljavim, a to me ţalosti. Ako
se prije smrti opametim i budem li imao vremena, sve ću spaliti; sad još
nemam hrabrosti za to.
Ako li se nekom uĉini da slikajući izvjesne ljubavne prizore ulazim
u potankosti, neka me zbog toga ne kudi, osim ako misli da sam slab slikar,
jer se mojoj staroj duši ne smije zamjeriti što još samo u sjećanju moţe
uţivati. Uostalom, kreposni ĉitalac moţe preskoĉiti prizore koji bi mogli
povrijediti njegovu ĉednost; to je savjet koji, mislim, moram u predgovoru
dati ĉitaocu. To gore po one koji ga ne proĉitaju! Neće to biti moja krivnja,
jer svatko treba znati da je predgovor djelu isto što i plakat kazališnoj
predstavi: treba ga proĉitati.
Ove Memoare nisam napisao za mladeţ, i ona neka svoje
mladenaĉko doba proţivi u neznanju i oĉuva se tako od poroka; napisao
sam ih za one koji, pošto su ţivjeli, nisu više podloţni zavoĊenju, i koji su,
jer su prošli kroz vatru, postali nesagorivim daţdevnjacima[3]. Kako su
prave kreposti samo stvar navike, to se usuĊujem reći da su istinski
kreposni oni koji su to bez truda i napora. Takvi ljudi nisu nigda
nesnošljivi, i upravo za njih ja i pišem.
Pisao sam na francuskom, a ne na talijanskom, jer je francuski jezik
rašireniji od talijanskog, a ĉistunci koji će mi prigovarati kad u mom pismu
naiĊu na izraze iz moje domaje bit će u pravu, ako im zbog toga ne budem
jasan i zanimljiv.
Geslo koje sam usvojio, opravdat će udaljavanje od predmeta i
tumaĉenja kojima sam moţda preĉesto popratio zgode svake ruke:
Nequidquam sapit qui sibi non sapit9
Iz istog razloga uvijek sam teţio za
pohvalama odliĉna društva:
Excitât auditor studium, laudatque virtus Crescit, et immensum
gloria calcar habet.10
Rado bih ovdje iznio gordu izreku: Nemo laeditur nisi
a se ipso11
, kad se ne bih bojao da ću uvrijediti nepregledno mnoštvo onih
koji su navikli da izvikuju, kad god im nešto ne poĊe od ruke: »Nije to
moja krivnja!« Ostavimo im ovu sitnu utjehu jer bi bez takva utoĉišta
poĉeli mrziti sami sebe A mrţnja na sebe ĉesto vodi kobnoj misli na
samoubojstvo. Kako ja volim uvijek priznati da sam glavni uzroĉnik i
dobra i zla koji me snaĊoše, to sam uvijek bio radostan što mi je bilo dano
da budem svoj vlastiti uĉenik i što mi je bila duţnost da volim svog
uĉitelja.
11. PRVO POGLAVLJE
Don Jacob Casanova, roĊen u Zaragozi, sjedištu Aragonije,
nezakoniti sin don Francisca, oteo je iz samostana, godine 1428. Annu
Palafox, sutradan pošto se zaredila. Bio je tajnik kralja don Alfonsa.
Pobjegao je s njom u Rim, gdje im je nakon godinu dana tamnovanja papa
Martin III dao braĉni blagoslov i riješio Annu zavjeta, na nagovor don
Juana Casanove, domoupravitelja pontifikalne palaĉe i ujaka don Jacoba.
Sva djeca potekla iz tog braka umriješe u najranijem djetinjstvu, osim don
Juana; ovaj se oţeni 1475. donnom Eleonorom Albini, koja mu rodi sina
Marka Antonija.
Godine 1481. don Juan morade napustiti Rim, pošto je ubio jednog
oficira napuljskog kralja, i skloni se u Como sa ţenom i sinom; u potrazi za
bogatstvom otisnuo se na more i 1493. umro prateći na putu Kristofora
Kolumba.
Marko Antonije, koji postade dobar pjesnik u maniri Marcijala, bio
je tajnik kardinala Pompeja Colonne. Zbog satire na Giulija Medicija
morao je napustiti Rim, te se vratio u Como, gdje se oţenio Abondijom
Rezzonicom.
Postavši papom pod imenom Klementa VII, taj isti Giulio de
Medici oprostio mu je uvredu i vratio ga u Rim zajedno sa ţenom. Kad su
careve ĉete 1526. zauzele i opljaĉkale grad, Marko Antonije umrije od
kuge; da ga nije pokosila bolest, umro bi od neimaštine, jer su mu vojnici
Karla V oduzeli sve što je imao.
Tri mjeseca nakon njegove smrti, udovica Abondia donese na svijet
Giacoma Casanovu koji je u dubokoj starosti umro u Francuskoj kao
pukovnik u vojsci kojom je zapovijedao Farnese u borbi protiv Henrika
Navarskog, budućeg kralja Francuske. U Parmi je ostavio sina koji se
oţenio Teresom Conti i s njom imao sina Giacoma koji se 1680. oţenio
Annom Roli.
Giacomo je imao dva sina: Giovannija Battista i Gaetana Giuseppa
Giacoma. Stariji je 1712. otišao iz Parme i više se nije vratio, dok je mlaĊi
1715. kad mu je bilo devetnaest godina, napustio obitelj.
To je sve što sam našao u zborniku svog oca, a ono što ću sad
ispriĉati ĉuo sam iz majĉinih usta.
12. Gaetano Giuseppe Giacomo napustio je obitelj zaljubivši se u ĉari
jedne glumice zvane Fragoletta, koja je igrala uloge sobarica u
komedijama. Zaljubljen i bez sredstava za ţivot, odluĉi se da zaraĊuje na
vlastitoj osobi. Posvetio se plesu i pet godina kasnije glumio je na daskama
istiĉući se više svojom raskalašenošću negoli talentom.
Bilo iz ţelje za promjenom, bilo iz ljubomore, napustio je
Fragolettu i u Veneciji se pridruţio glumaĉkoj trupi koja je igrala u
kazalištu San Samuele. Nasuprot kući gdje je stanovao, ţivio je jedan
postolar imenom Geronimo Fausti sa ţenom Marzijom i jedinicom kćeri,
šesnaestogodišnjom krasoticom Zanettom. Mladi se glumac zaljubi u
djevojku, ganu joj srce i prikloni je da se dade oteti. Bio je to jedini naĉin
da doĊe do nje, jer, kao glumac, nikad je ne bi dobio od Marzije, a još
manje od Geronima, u ĉijim je oĉima svaki glumac bio osoba dostojna
prezira.
Opskrbivši se potrebnim ispravama, dvoje mladih i zaljubljenih, u
pratnji dvojice svjedoka, poĊoše do venecijanskog nadbiskupa koji im
podijeli braĉni blagoslov.
Marzia, Zanettina majka, nadade se u kuknjavu, a otac umrije od
tuge. Nakon devet mjeseci iz tog sam se braka rodio ja, 2. travnja 1725.
Naredne godine majka me ostavi na brizi svoje majke koja joj je
oprostila kad je saznala da joj se moj otac zakleo kako je nikad neće siliti
da nastupi na pozornici. Takva obećanja daju svi glumci kad se ţene
graĊanskim djevojkama, ali ga se nikad ne drţe, jer ţenama nije ni na kraj
pameti da se pozivaju na muţevu zadanu rijeĉ.
Uostalom, po majku je bila velika sreća što je nauĉila glumiti, jer
bez tog vrela prihoda ne bi mogla podići djecu kad je nakon devet godina
braka ostala udovicom sa šestoro siroĉadi.
Bilo mi je, dakle, tek godinu dana kad me je otac ostavio u Veneciji
i otišao u London igrati komedije. U tom velikom gradu moja majka je prvi
put nastupila na pozornici, a tamo je 1727. rodila mog brata Franceska,
slavnog slikara bitaka, koji je od 1783. radio u Veneciji.[4]
Potkraj 1728. majka se zajedno s ocem vratila u Veneciju, a kako je
postala glumicom, i dalje je nastupala.
1730. rodila je mog brata Giovannija koji je 1795. umro u
Dresdenu, u sluţbi izbornog kneza, kao upravitelj slikarske akademije;
naredne tri godine donijela je na svijet još dvije kćeri, od kojih je jedna
13. umrla u ranom djetinjstvu, a druga se udala u Dresdenu, gdje 1798. godine
još uvijek ţivi.
Imao sam još jednog brata, posmrĉe, koji je postao svećenik i prije
petnaest godina umro u Rimu.
PrijeĊimo sad na poĉetak mog postojanja kao misaonog bića.
Organ pamćenja razvio mi se u poĉetku mjeseca kolovoza 1733.
Bilo mi je dakle osam godina i ĉetiri mjeseca. Ne sjećam se niĉeg što se
prije tog vremena sa mnom dešavalo. Evo dogaĊaja:
Stojim u kutu neke sobe, nagnut prema zidu, pridrţavam glavu i
buljim u krv koja mi obilno curi iz nosa i razlijeva se po tlu.
Marzia, moja baka, ĉiji sam miljenik bio, priĊe mi, umije me
hladnom vodom, u potaji me ukrca u jednu gondolu i povede u Murano[5],
gusto naseljen otok svega pola milje udaljen od Venecije.
Iskrcavši se iz gondole uĊosmo u neku jazbinu gdje ugledasmo
jednu staricu kako sjedi na prljavoj strunjaĉi, drţeći u naruĉju crnu maĉku,
dok se drugih pet ili šest motalo uz njenu suknju. Bila je to vještica. Dvije
su starice zapodjele dug razgovor u kom je vjerojatno i o meni bilo rijeĉi.
Kad se taj razgovor, koji se vodio na furlanskom, završio, vještica, pošto je
primila od bake srebrni dukat, otvori neku škrinju, uze me pod ruku,
smjesti me unutra i zatvori poklopac, rekavši da se ne bojim, što bi bilo
sasvim dovoljno da me uplaši da sam imao imalo mozga; ali ja sam bio
malouman.
Sjedio sam mirno unutra, drţeći na nosu maramicu, jer sam
neprestano krvario, posve neosjetljiv na galamu koja je dopirala izvana.
Ĉuo sam smijeh, plaĉ, pjevanje, krikove, udarce o škrinju, no sve mi je to
bilo svejedno. Naposljetku me izvukoše iz škrinje, a krv mi presuši. Ona
me ĉudna ţena obaspe milovanjima, svuĉe mi odjeću, poloţi me u postelju,
pripali trave, pohvata dim u ponjavu, zamota me, izrekne ĉarobne rijeĉi i
zakletve, onda me odmota i dade mi da progutam pet zašećerenih badema
vrlo ugodna okusa. Zatim mi odmah istrlja sljepooĉnice i zatiljak nekom
masti koja je rasprostirala sladak miomiris, nakon ĉega me ponovo odjene.
Tad mi reĉe da će mi se krvarenje neosjetno izgubiti, samo ako nikom
ţivom ne odam što je uradila da me ozdravi, i zaprijeti mi gubitkom
svekolike moje krvi i smrću ako se usudim ovu tajnu bilo kome otkriti.
14. Kad me je tako poduĉila, objavi mi da će me iduće noći pohoditi
jedna gospoĊa i reĉe da će me po njoj snaći sreća budem li imao snage da
nikome ne govorim o toj posjeti. Na to smo otišli i vratili se kući.
Tek što sam legao, odmah sam zaspao i ne misleći na lijepu
posjetiteljku koja me je imala obići; ali kad sam se poslije nekoliko sati
probudio, vidio sam, ili mi se to priĉinilo, kako iz kamina izlazi jedna
sjajna ţena u širokoj suknji s obruĉem, od predivna tkanja, dok joj je u kosi
poput plamena sjao vijenac od dragulja. Ona mi polako priĊe,
veliĉanstvena i blaga izraza, sjede na postelju, pa izvuĉe iz dţepova
nekoliko kutijica koje isprazni nad mojom glavom mrmljajući neke rijeĉi.
Pošto mi je odrţala dug govor od kojeg nisam ništa razumio, poljubi me i
vrati se odakle je i došla, a ja onda ponovo usnuh.
Kad je sutradan došla baka da me odjene, ĉim je pristupila mom
krevetu, poĉe mi nareĊivati da šutim, grozeći mi se smrću ako ikome
progovorim o onom što mi se dogodilo prošle noći.
Ova groţnja — upućena od ţene koja je nada mnom imala
neograniĉen utjecaj i koja me nauĉila da se slijepo pokoravam njenim
zapovijedima — bila je uzrok što sam se prisjetio one noćne prikaze i što
sam je, stavivši na nju peĉat šutnje, pohranio u najskrovitiji kutak svoga tek
roĊenog pamćenja.
Ja, uostalom, nisam ni bio u napasti da nekom ispriĉam taj dogaĊaj:
ponajprije zato što nisam znao hoće li ikoga zanimati, a zatim nisam ni
znao kome bih ga ispriĉao.
Kako me je bolest uĉinila sumornim i nimalo zabavnim, svatko me
je ţalio i puštao na miru: vjerovali su da su mi dani odbrojeni, a oni koji me
obdariše ţivotom nikad nisu sa mnom razgovarali.
Poslije onog puta u Murano i pohoda noćne vile i dalje sam krvario,
ali svakog dana sve manje, i moje se pamćenje malo-pomalo razvijalo. Za
manje od mjesec dana nauĉih ĉitati.
Bilo bi bez sumnje smiješno pripisivati moje ozdravljenje ovim
ĉarolijama, ali ipak mislim da bih imao krivo kad bih sasvim porekao da su
mu mogle pridonijeti. A onu pojavu divne kraljice uvijek sam smatrao
snom, ako to nije bila maskarada koju su namjerice za mene priredili. Ipak
zna se da se lijek za najveće bolesti ne nalazi uvijek u ljekarnama. Svakog
nam dana poneki dogaĊaj pokaţe koliko je naše neznanje, pa je stoga,
vjerujem, teško naći toliko mudra ĉovjeka ĉiji bi duh bio lišen svakog
praznovjerja.
15. Na svijetu sigurno nikad nije bilo vještica, ali zato je ipak istina da
je njihova moć uvijek postojala za one kojima su se razni podlaci spretno
prikazivali kao vraĉi.
Sommio nocturnos lémures portentaque Thessala vides12
Tako neke
stvari koje su najprije ţivjele samo u mašti postaju stvarne, te prema tome
mnogo toga što se pripisuje vjeri ne mora uvijek biti ĉudotvorno, kako se to
ĉini onome tko vjeri pridaje bezgraniĉnu moć.
Otac je umro u cvijetu ţivota; bilo mu je tek trideset i šest godina.
Ali ponio je u grob iskreno ţaljenje svekolikog općinstva koje je uviĊalo da
se uzdigao iznad svog staleţa, koliko ponašanjem toliko i znanjem što ga je
stekao u mehanici.
Dva dana pred smrt, osjećajući da mu se bliţi kraj, otac poţeli da
nas sve još jednom vidi kraj svoje postelje u prisustvu ţene i trojice
messera Grimani, venecijanskih plemića, koje je htio privoljeti da nam
postanu zaštitnici.
Pošto nas je sve blagoslovio, zatraţi od majke, koja se gušila u
suzama, neka mu se zakune da nijedno dijete neće odgajati za kazalište
kamo ni sam nikad ne bi pristupio da ga na to nije nagnala nesretna strast.
Ona se zakle, a trojica patricija zajamĉiše nepovredivost obećanja. Prilike
joj pomogoše da odrţi rijeĉ.
Kako je tad bila u šestom mjesecu trudnoće, majka je bila
osloboĊena od nastupa na pozornici sve nekako do poslije Uskrsa. Lijepa i
mlada, ipak je odbijala sve koji su je prosili i, uzdajući se u providnost,
nadala se da će nas sama podići.
Najprije je namislila da se pobrine za mene, ne zato što bi me
voljela više no druge, već zbog moje bolesti koja me je dotjerala dotle da
nisu znali što da zapoĉnu sa mnom. Bio sam sasvim slabašan, bez teka,
nemoćan da se bilo ĉega prihvatim, a s lica mi nije silazio tupoglav izraz.
Lijeĉnici su se prepirali oko uzroka moje boljetice.
— On gubi sedmiĉno dvije litre krvi — govorili su — a ne moţe ih
imati u sebi više od šesnaest do osamnaest. Odakle tako obilna obnova
krvi?
Jedan je tvrdio da se sav moj mlijeĉ pretvara u krv; drugi je govorio
da zrak koji udišem pri svakom udisaju povećava koliĉinu krvi u plućima i
da zato uvijek drţim usta otvorena.
16. Sve sam to šest godina kasnije saznao od gospodina Baffa,[6] koji
je bio velik prijatelj mog pokojnog oca. On je upitao za savjet slavnog
padovanskog lijeĉnika Macoppa koji mu je pismeno saopćio svoje
mišljenje. U tom se pismu — koje još i sad ĉuvam — kaţe da je naša krv
rastezljiva tekućina koja moţe smanjiti ili povećati gustoću, ali ne i
koliĉinu; da moje krvarenje dolazi jedino od gustoće mase. I zato da se
prirodnim putem prorjeĊuje da bi olakšala optok. Rekao je da bih ja već bio
mrtav da priroda — koja ţeli ţivjeti — nije sama sebi pomogla. Zakljuĉio
je da ta gustoća moţe dolaziti samo iz zraka koji udišem, pa ako me ne ţele
izgubiti neka me pošalju na promjenu zraka. Po njegovim rijeĉima i
blesavost koja mi se odraţava na licu dolazi jedino od prevelike gustoće
moje krvi.
I tako je gospodin Baffo, uzvišeni genij, pjesnik najputenije od svih
pjesniĉkih vrsta, ali velik i jedinstven, bio uzrokom što su odluĉili da me
smjeste u jedan pansion u Padovi, pa prema tome njemu dugujem ţivot.
Umro je dvadeset godina kasnije kao posljednji izdanak stare
patricijske obitelji, ali njegove pjesme, premda golicave, i dalje će mu
pronositi svijetom ime. Inkvizitori venecijanske republike svojom su
naboţnošću samo povećali njegovu slavu; jer su — osudivši i zabranivši
njegove rukopise — pridonijeli da postanu traţeni i dragocjeni; ta morali su
znati da spreta exolescunt13
).
Ĉim je proroĉanstvo profesora Macoppe bilo prihvaćeno, otac
Grimani[7] preuze na sebe da mi u Padovi naĊe dobar pansion posredstvom
jednog svog prijatelja kemiĉara koji je ţivio u tom gradu. Zvao se
Ottaviani, a bavio se i trgovinom starinama.
Za nekoliko dana pansion je bio pronaĊen i 2. travnja 1734. na moj
deveti roĊendan, ukrcali smo se na burchiello i kanalom Brente pošli za
Padovu.
Burchiello je prava mala ploveća kuća. Na njem se nalazi poveća
dvorana, s kabinom sa svake strane i leţaj ima za sluţinĉad na provi i krmi.
Barka ima oblik izduţena ĉetvorokuta s natkrovljem, oiviĉena nizom
prozora s kapcima. Putovanje traje osam sati. Pratili su me otac Grimani,
gospodin Baffo i moja majka: ja sam spavao s majkom u dvorani, a naši
prijatelji provedoše noć u jednom od dvaju kabineta.
Majka se digla u zoru i otvorila prozor nasuprot krevetu; zrake
ranog sunca udariše mi u lice i prisiliše me da otvorim oĉi. Krevet je bio
17. odviše nizak, pa nisam mogao vidjeti zemlju, a kroz prozor sam vidio samo
vrške stabala kako se niţu duţ obale rijeke.
Barka je plovila, ali tako ujednaĉeno da to nisam mogao ni osjetiti,
tako da su stabla što su promicala ispred oĉiju izazivala u meni neopisivo
ĉuĊenje:
— Ah, majko draga — povikao sam — što li je ovo? Stabla hodaju.
Baš u taj ĉas uĊoše naša dva plemića i videći me zapanjena upitaše
što me je tako uzbudilo.
— Kako to — odgovorih — da stabla hodaju?
Oni udariše u smijeh, ali majka, uzdahnuvši, reĉe samilosnim
glasom:
— Ne hodaju stabla, već se to barka kreće. Obuci se! Ja u tili ĉas
shvatih uzrok toj pojavi, a moj tek roĊeni razum, ne pomevši se nimalo,
poĊe i dalje:
— Moguće je, dakle — odgovorih ja — da se ni sunce ne kreće, već
da se to mi krećemo od zapada na istok.
Moja dobra majka poviĉe da sam glupan, a gospodin Grimani stade
oĉajavati zbog tolike moje nedotupavosti. Ja ostadoh osupnut i posramljen,
i tek što ne briznuh u plaĉ.
Gospodin Baffo mi povrati dušu. Baci se na mene i uze me njeţno
ljubiti:
— Imaš pravo, dijete, sunce se ne miĉe, budi hrabar, zakljuĉuj
uvijek razumno i pusti ljude neka se smiju.
Moja ga majka u ĉudu zapita nije li moţda lud kad mi daje takve
savjete, ali filozof joj ĉak i ne odgovori i nastavi da mi u grubim crtama
iznosi teoriju dostupnu mom ĉistom i jednostavnom poimanju. Bio je to
prvi pravi uţitak koji sam u ţivotu okusio. Bez gospodina Baffa taj bi
trenutak bio dovoljan da osakati moj duh, jer bi se u nj uvukao kukaviĉluk i
povodljivost. Neznanje ono dvoje drugih sigurno bi otupilo oštricu jedne
moje sposobnosti, koja, ne znam da li me je daleko odvela, ali znam
sigurno da jedino njoj dugujem sreću koju osjećam kad se naĊem sam sa
sobom.
U Padovu smo stigli rano i uputili se k Ottavianiju, ĉija me ţena
odmah uze maziti. Tamo je bilo petoro ili šestoro djece, a meĊu njima
18. jedna djevojĉica od osam godina, koja se zvala Maria, i još jedna od sedam
godina, Roza, a bila je lijepa kao anĊeo.
Ottaviani nas najprije povede do kuće gdje je trebalo da ostanem u
pansionu. To je bilo na pedeset koraka od njegova stana, kod crkve Santa
Maria in Vanzo, u ţupi sv. Mihajla, kod jedne stare Schiavone[8] koja je
svoj prvi kat dala u najam gospi Midi, ţeni jednog pukovnika Schiavona.
Moji pratioci otvoriše moj mali kovĉeg i predadoše joj sve što je
sadrţavao. Nakon toga joj izbrojiše šest cekina za šest mjeseci unaprijed.
Za te me je male novce imala hraniti, drţati ĉisto i slati u školu. Pustiše je
da se ţali kako joj to nije dovoljno, poljubiše me naredivši mi da joj budem
u svemu poslušan, i ostaviše. I tako me se otarasiše.
19. DRUGO POGLAVLJE
Baka me premješta doktoru Gozziju Ť Moje prvo ljubavno iskustvo Ť
Iz Bettine istjeruju neĉastivoga
Ĉim se naĊoh sam sa Schiavonom, ona me povede na tavan i pokaza mi
krevet u istom redu s još ĉetiri druga, od kojih su tri pripadala trojici
djeĉaka mojih godina, što su upravo bili u školi, dok je u ĉetvrtom spavala
sluţavka kojoj je bilo nareĊeno da nas nadzire i spreĉava sitne
nepodopštine koje Ċaci rado ĉine.
Poslije tog posjeta siĊosmo u prizemlje i ona me odvede u vrt
rekavši mi neka se do ruĉka šećem.
Nisam se osjećao ni sretnim ni nesretnim, pa i ne rekoh ništa. Nije u
meni bilo ni straha ni nade, niti ikakve radoznalosti; nisam bio ni radostan
ni tuţan. Jedina stvar nad kojom sam se zgraţao bio je gazdariĉin lik; jer
iako tad još nisam imao nikakve predodţbe ni o ljepoti ni o rugobi, sve me
je na njoj odbijalo, njeno lice, izgled, glas i govor. Njene muškaraĉke crte
zbunjivale su me svaki put kad bih joj pogledao u lice slušajući što mi
govori. Bila je visoka i omašna kao neki vojnik; put joj je bila ţuta, kosa
crna, obrve dugaĉke i guste, a brada obrasla dugim crnim dlakama. I da
slika bude potpuna, smeţurane i napola razotkrivene sise odvratno su joj
visile do pasa.
Moglo joj je biti pedesetak godina.
Sluţavka je bila krupna seljanka, koja je obavljala sve poslove, a
ono što se nazivalo vrtom bio je mali ĉetvorokut koji je mjerio tridesetak do
ĉetrdesetak koraka, gdje osim zelene boje nije bilo niĉeg što bi godilo oku.
Oko podneva ugledah svoja tri druga koji mi ispriĉaše mnoge stvari
baš kao da smo stari znanci i kao da ja znam sve što i oni. Nisam im ništa
odgovarao, ali ih to nije zbunjivalo, pa me na kraju primoraše da
sudjelujem u njihovim nevinim šalama. Trebalo je trĉati, nositi se,
preskakati jedan preko drugog, i ja im priliĉno dragovoljno dopuštah da me
priuĉavaju sve dok nas ne pozvaše na objed.
Sjedoh za trpezu i ugledah pred sobom drvenu ţlicu, ali je odbacih,
zahtijevajući da mi se dade moj srebrni pribor koji mi je bio veoma drag,
jer je to bio dar od bake.
20. Sluţavka mi odgovori da gazdarica ţeli da svi budu jednaki, pa da
se i ja moram prema tome ravnati. Pokorih se, premda mi je bilo krivo, i,
pošto su me pouĉili da sve mora biti jednako, stadoh kao i ostali jesti juhu
iz tanjura, ne ţaleći se na brzinu kojom su jeli moji drugovi, iako me ĉudilo
što je takav red pri stolu dopušten.
Poslije vrlo neukusne juhe dadoše nam komadić sušena bakalara,
zatim jednu jabuku, i time se objed završi: bili smo u korizmi.
Nije bilo ni ĉaša ni kupa, pa smo svi pili iz istog zemljanog suda
nekakvo bijedno piće koje zovu graspia[9], a pravi se od vode u kojoj su se
kuhale groţĊane šepurine.
Narednih dana pio sam samo vodu.
Taj me je objed zaĉudio, jer nisam znao smijem li ga smatrati lošim
i oskudnim.
Poslije ruĉka sluţavka me odvede u školu jednom mladom
svećeniku koji se zvao doktor Gozzi, a s kojim je Schiavona ugovorila da
će mu mjeseĉno plaćati ĉetrdeset novĉića, što je iznosilo jedanaestinu
cekina.
Kako sam najprije morao nauĉiti pisati, stavili su me meĊu djeĉake
od pet-šest godina koji mi se odmah poĉeše izrugivati.
Kad sam se vratio Schiavoni, dali su mi veĉeru koja je — kao što i
priliĉi — bila gora od ruĉka. Ĉudilo me što se nisam smio poţaliti. Zatim
me polegoše u postelju gdje mi tri poznate vrste gamadi ĉitave noći ne
dadoše ni oka sklopiti. Osim toga, štakori su se ganjali po tavanu, skakali
mi po krevetu i ulijevali mi takav strah da mi se krv ledila. Tad sam prvi
put poĉeo spoznavati što je bijeda, i tu sam nauĉio da je strpljivo snosim.
Insekti što su me ujedali umanjivali su uţas koji su mi ulijevali
štakori, a kao po nekom zakonu ravnoteţe, uţas od štakora uĉinio me
manje osjetljivim na ugrize insekata, pa se tako moja duša koristila
sukobom dvaju zala.
Sluţavka je sve vrijeme ostala gluha na moje krikove i, pošto sam
joj se malo izjadao zbog svih patnji koje podnesoh, zatraţih da mi dade
ĉistu košulju, jer moju je bilo odvratno« i pogledati. Ali ona mi odvrati da
se rublje mijenja sam nedjeljom i nasmije se kad joj se zagrozih da ću se
potuţiti gazdarici.
21. Prvi put u ţivotu tad zaplakah od tuge i jada kad ĉuh kako mi se
drugovi izruguju. Nesretnici su dijelili moju sudbinu, ali nisu poznavali
nikakvu drugu, pa to sve objašnjava.
Satrven tugom, prospavao sam u školi ĉitavo jutro. Jedan od mojih
drugova otkri doktoru pravi razlog, ali to uĉini s namjerom da me izvrgne
smijehu. Taj dobri svećenik, na kojeg me je sigurno sama providnost
uputila, povede me u svoju sobu i, nakon što je sve saslušao i svojim se
oĉima uvjerio u istinitost mojeg kazivanja, ganut plikovima kojima je bila
prekrivena moja njeţna koţa, prebaci brzo ogrtaĉ, povede me kući i pokaza
staroj vještici u kakvom sam stanju. Ova se pretvarala da je iznenaĊena i
svaljivaše svu krivicu na sluţavku. Na svećenikovo navaljivanje da vidi
moj leţaj, ona popusti i pokaza mu ga: i sam nisam bio ništa manje
zaprepašten od svećenika kad ugledah prljavštinu ponjava na kojima sam
proveo noć.
Svaljujući svejednako krivnju na sluţavku, prokleta baba je
uvjeravala svećenika da će je otjerati; ali ova naiĊe baš u taj ĉas i, ne
mogavši otrpjeti grdnje, oĉita joj u lice da je sama kriva, pa otkri postelje
mojih drugova i pokaza nam da nisu ništa bolje od moje.
Bijesna gazdarica odmah joj odalami vruć šamar, no sluţavka joj,
ne htijući ostati duţna, uzvrati istom mjerom i pobjeţe.
Doktor me ostavi u kući rekavši da me neće primiti u školu sve dok
ne budem ĉist kao i drugi Ċaci. Onda sam morao pretrpjeti ţestoku grdnju
koja se završila prijetnjom da će me — priredim li joj još jednu takvu
nepriliku — izbaciti iz kuće.
Od sveg ovog nisam ništa shvaćao; tek sam se rodio i nisam imao
druge predodţbe do one o kući u kojoj sam se rodio i bio odgajan, gdje je
vladala ĉistoća i ĉestito obilje; a sad sam bio izloţen zlostavljanju i karanju,
premda mi nije išlo u glavu da sam bilo što skrivio. Naposljetku mi ta
oštrokonĊa baci u glavu jednu košulju, a sat kasnije vidjeh da sluţavka
mijenja ponjave s naših leţaja dok smo mi veĉerali.
Moj se uĉitelj zdušno starao da me poduĉi. Posjeo bi me ĉak za svoj
stol i, da ga uvjerim koliko cijenim to odliĉje, ja se iz svih sila dadoh na
uĉenje, te sam nakon mjesec dana tako dobro pisao da su me poĉeli uĉiti
gramatici.
Novi ţivot u koji sam ušao, glad koju sam morao trpjeti, a više od
svega padovanski zrak, dadoše mi zdravlje kakvo do tog vremena nikad
22. nisam okusio; ali upravo zbog tog zdravlja glad koju sam morao podnositi
postade još ljuća i nepodnošljivija.
Rastao sam naoĉigled; spavao sam devet sati najdubljim snom koji
nisu remetili nikakvi snovi, osim što sam uvijek snio da sjedim za obilnom
trpezom, zabavljen utaţivanjem svog ţestokog teka; tako bih svakog jutra
iznova iskusio koliko su lijepi snovi neugodni. Ta bi me halapljiva glad
sigurno sasvim iznurila da nisam odluĉio da dograbim i progutam sve što bi
mi od jela došlo pod ruku, kad sam bio siguran da me neće vidjeti.
U nuţdi ĉovjek postaje dovitljiv. U kuhinjskom ormaru zamijetio
sam koje pedesetak na dimu sušenih sleĊeva, te sam ih pomalo sve
proţderao, kao i kobasice obješene u dimnjaku. A da bih to mogao uraditi
neopazice, dizao sam se usred noći i pipajući vršio svoje prepade. Sva tek
izleţena jaja kojih sam se u kokošinjcu mogao doĉepati postadoše još
sasvim topla mojom najslaĊom zakuskom.
Da bih se domogao hrane, potkradao sam ĉak i kuhinju svog
uĉitelja.
Schiavona, oĉajna što ne moţe otkriti kradljivca, bacala je za redom
sve sluţavke iz kuće. I usprkos tome, kako nije uvijek bilo prilike za kraĊu,
bio sam mršav kao kostur.
U ĉetiri-pet mjeseci toliko sam uznapredovao da me je doktor
imenovao za školskog starješinu. Bilo mi je dano u duţnost da
pregledavam zadaće tridesetorice svojih drugova, da im ispravljam greške i
prijavljujem ih uĉitelju, uz pohvalu ili ukor, već kako su zasluţivali.
Ali moja strogost ne bi duga vijeka, jer su ljenivci lako otkrili tajnu
kako da me umilostive. Kad su im latinske zadaće bile prepune grešaka,
pridobivali su me peĉenim rebarcima i pilićima, a ĉesto su mi davali i
novaca.
To je sve jaĉe podsticalo moju pohlepu ili, bolje reći, proţdrljivost,
te — ne zadovoljavajući se doprinosom od neznalica — postadoh tiranin i
uskraćivah pohvale onima koji su ih zasluţivali, samo ako su ţeljeli da
budu osloboĊeni od nameta koji sam odredio.
Ne mogavši dalje trpjeti nepravdu, tuţiše me uĉitelju, koji me,
uvjerivši se da sam ogrezao u iznuĊivanju, skinu s poloţaja starješine.
Ja bih sigurno mnogo trpio zbog tog svrgnuća da uskoro sudbina
nije okonĉala moje tegobno ispaštanje.
23. Doktor, koji mi je bio naklonjen, pozva me jednom nasamo u svoju
radnu sobu i zapita hoću li poduzeti korake koje će mi on svjetovati kako
bih što prije izišao iz Schiavonine kuće i prešao k njemu. Videći da sam
oĉaran tim prijedlogom, dade mi da prepišem tri pisma od kojih jedno
odaslah ocu Grimaniju, drugo gospodinu Baffu, a treće svojoj dobroj baki.
Kako je polugodište uskoro svršavalo, a majke mi tad nije bilo u
Veneciji, nije se smjelo gubiti vremena. U pismima sam oslikao sve svoje
patnje i rekao da ću umrijeti ako me ne izvuku iz Schiavoninih ruku i ne
smjeste kod mog uĉitelja koji je voljan da me primi, ali zahtijeva dva
cekina na mjesec.
Umjesto da mi odgovori, otac Grimani naredi svom prijatelju
Ottavianiju da me izgrdi što sam se dao zavesti; ali gospodin Baffo ode do
moje bake koja nije znala pisati i u pismu koje mi je uputio najavi da ću za
koji dan biti sretniji.
I doista, nakon osam dana stiţe ta predobra ţena, koja me je do
posljednjeg svog ĉasa voljela, i to upravo u trenutku kad sam sjedao za
objed.
Ušla je s gazdaricom, i ĉim sam je ugledao, pao sam joj oko vrata
lijući obilne suze s kojima se izmiješaše i njene.
Kad je sjela i uzela me u krilo, osjetih kako mi se vraća hrabrost i u
prisutnosti Schiavone nabrojih joj sve svoje muke te, pošto joj pokazah
prosjaĉki stol za kojim sam jeo, odvedoh je da vidi moj leţaj. Naposljetku
je zamolih da me odvede sa sobom na objed nakon gladovanja koje me je
šest mjeseci iscrpljivalo.
Schiavona se drţala neustrašivo i reĉe da ne moţe dati više za novac
koji dobiva. Govorila je istinu. Ali zar ju je netko silio da drţi pitomce i da
bude krvnikom djece koju joj je povjerila škrtost, djece koju je trebalo
hraniti?
Moja joj baka veoma sabrano dade na znanje da će me odvesti i
reĉe joj neka mi spremi odjeću u kovĉeg. Presretan što ugledah opet svoj
srebrni pribor, pograbih ga i brzo turih u dţep.
Za vrijeme tih priprema bio sam neiskazano sretan. Prvi put sam u
svom vijeku okusio radost zadovoljstva koje navodi srce da sve prašta, a
duh da zaboravi tegobe koje su prethodile.
24. Baka me odvede u gostionicu gdje je odsjela, te sjedosmo da
objedujemo; no ona nije gotovo ništa okusila, toliko je bila zapanjena
mojom proţdrljivošću.
Uto naiĊe i doktor Gozzi, kojeg je obavijestila o svom dolasku, i
njegov joj se izgled odmah dopade. Bio je to lijep svećenik od dvadeset i
šest godina, jedar, smjeran i uglaĊen.
Za ĉetvrt sata sve je bilo dogovoreno. Dobra moja baka izbroja mu
dvadeset i ĉetiri cekina za godinu dana unaprijed i primi od njeg potvrdu;
ali me zadrţa još tri dana kako bi me odjenula u svećenika[10] i dala mi
naĉiniti vlasulju jer zbog prljavštine morade mi odrezati kosu.
Kad su prošla ta tri dana, baka izrazi ţelju da me sama smjesti kod
doktora Gozzija i preporuĉi njegovoj majci; ova joj odmah kaza da mi
pošalje krevet, ili da ga kupi u samoj Padovi; meĊutim doktor reĉe da mogu
spavati i s njim, jer je njegov krevet veoma širok, te mu baka iskaza
zahvalnost na velikoj dobroti; naposljetku je otpratismo do burchiella kojim
se imala vratiti u Veneciju.
Obitelj doktora Gozzija sastojala se od njegove majke, koja je gajila
prema njemu strahopoštovanje, jer se, roĊena kao seljanka, smatrala
nedostojnom da ima sina svećenika, što više doktora; bila je to ţena stara,
ruţna i ĉangrizava; tu je bio i njegov otac, postolar koji je radio po vas dan
i ni s kim nije razgovarao, ĉak ni za stolom. Postajao bi druţeljubiv samo
na blagdane, koje bi redovito provodio s prijateljima u krĉmama, vraćajući
se tek u ponoć, pijan da se nije mogao drţati na nogama i pjevajući Tassa.
U takvu stanju dobriĉina se ne bi dao sklonuti da ide na spavanje, pa bi
postajao i grub kad su ga na to silili. Imao je samo onoliko pameti i duha
koliko bi mu ga dalo vino, dok u trijeznom stanju bijaše nesposoban da
razmotri i najsitnije kućno pitanje. Njegova je ţena govorila da se nikad ne
bi oţenio njome, da se nisu pobrinuli i dobro ga nahranili prije nego što će
poći u crkvu.
Doktor Gozzi je imao i jednu sestru od trinaest godina koja se zvala
Bettina; bila je ljepušna, vesela i rado je ĉitala romane. Otac i majka uvijek
su je grdili što se previše pokazuje na prozoru, a doktor ju je korio zbog
pretjerane sklonosti ĉitanju. To mi se djevojĉe odmah svidjelo a da ni sam
nisam znao zašto; ona je prva, malo-pomalo, razbudila u mom srcu poĉetne
iskre ţara koji će kasnije postati mojom glavnom strasti.
Šest mjeseci nakon što sam ušao u tu kuću, doktor ostade bez
pitomaca, koji ga napustiše zato što sam ja postao njegovom prvom
25. brigom. On odluĉi stoga da otvori vlastitu malu školu s uĉenicima koji će
boraviti u njegovoj kući, ali trebalo je pune dvije godine da u tom uspije.
Za to vrijeme prenio mi je sve što je znao, a to je, istini za volju,
bilo priliĉno malo, no ipak dovoljno da me uputi u sve nauke. Uĉio me je
svirati violinu, a tom umijeću pribjegoh u jednoj teškoj prilici o kojoj će
ĉitalac saznati kad za to doĊe vrijeme.
Dobri doktor Gozzi, koji ni u ĉem nije bio filozof, uĉio me je logici
peripatetiĉara,[11] tumaĉio mi kozmografiju starog Ptolomejeva sistema, s
kojim sam se neprestano izrugivao, zbunjujući ga pouĉcima na koje nije
znao što da odgovori.
Njegovu naĉinu ţivota nije se moglo ništa prigovoriti, a u pitanjima
religije, premda nije bio bogomoljac, bijaše vrlo strog; kako je za njeg sve
predstavljalo dio vjerovanja, to ništa nije ostajalo nedostupno njegovu
poimanju.
Tvrdio je da je potop bio sveopći; prije te nesreće ljudi su ţivjeli
tisuću godina, i bog je s njima razgovarao. Noa je gradio arku stotinu
godina; zemlja, viseći u zraku, stoji nepomiĉna usred svemira koji je bog
stvorio ni iz ĉega. Kad bih mu uzvraćao i dokazivao da je postojanje niĉeg
besmislica, on bi me ljutito prekinuo, krsteći me budalom.
Volio je udobnu postelju i obiteljske radosti. Nije volio ni
duhovitost ni krasnorjeĉivost, niti izricanje sudova o kojeĉem, jer to lako
prijeĊe u kletvu; smijao se gluposti onih koji se bave ĉitanjem novina, jer
— po njem — one samo laţu i uvijek ponavljaju jedne te iste stvari.
Govorio je da ništa toliko ne remeti spokojstvo koliko neizvjesnost, te je
zbog toga osuĊivao svako razmišljanje budući da se iz njeg raĊa sumnja.
Velika mu je strast bilo propovijedanje, a tome su znatno
pogodovali njegovo lice i glas: stoga se njegovo slušateljstvo sastojalo
iskljuĉivo od ţena, premda je bio njihov zakleti neprijatelj, tako da im
nikad nije gledao u lice kad bi morao s njima razgovarati. Puteni je grijeh
po njegovu vjerovanju najveći od sviju grijeha; zato se ljutio kad bih mu
govorio da moţe jedino biti najmanji.
Svoje je propovijedi zaĉin jao odlomcima iz grĉkih pisaca koje je
prevodio na latinski. Kad sam se jednog dana odluĉio da mu kaţem kako bi
ih trebalo prevesti na talijanski, jer ţene ne razumiju latinski ništa više
negoli grĉki, tako se naljutio da više nisam imao hrabrosti da mu to
spominjem. Inaĉe me hvalio svim prijateljima kao ĉudo od djeteta jer sam
sam nauĉio ĉitati grĉki bez druge pomoći osim gramatike.
26. U korizmi 1736. moja je majka pisala doktoru Gozziju da me
dovede na nekoliko dana u Veneciju, jer ona mora uskoro u Petrograd, pa
bi me prije odlaska ţeljela vidjeti. Taj ga poziv smete i baci u brigu, jer
dotad nije nikad vidio Veneciju niti upoznao otmjena društva, a nije htio
pokazati da je u bilo ĉemu neiskusan.
Ĉim smo bili spremni za put, ĉitava nas obitelj otprati do burchiella.
Moja ga majka primi s otmjenom neusiljenošću, ali kako je bila
lijepa kao dan, moj se jadni uĉitelj naĊe u velikoj zabuni, ne usuĊujući se
da joj pogleda u lice, premda je bio prisiljen da s njom razgovara. Ona to
zapazi i naumi da se u zgodnoj prilici pošali s njim. Ja sam pak privlaĉio
paţnju ĉitave druţbe, jer, poznavajući me kao tupoglavca, svatko se ĉudio
koliko sam u dvije godine ţivahnuo. Doktoru je godilo što vidi da njemu
pripisuju svu zaslugu za moju preobrazbu.
Prva stvar koja je zapela za oko majci bila je moja plava vlasulja što
je kriĉavo odudarala od zagasitog mi lica i bila u najgorem neskladu s
mojim crnim obrvama i oĉima. Na pitanje zašto ne poĉešlja moju vlastitu
kosu, doktor odgovori da me njegova sestra s vlasuljom lakše drţi ĉistim.
Taj prostodušni odgovor nasmija sve prisutne; smijeh se udvostruĉio pošto
ga je majka upitala da li mu je sestra udata, a ja uzeh rijeĉ i odgovorih
umjesto njega da je Bettina najljepša djevojka u ĉetvrti i da joj je tek
ĉetrnaest godina.
Majka na to reĉe doktoru da će njegovoj sestri poslati lijep poklon,
ali pod uvjetom da mi više ne stavlja vlasulju, na što on obeća da će joj
udovoljiti. Na to majka poruĉi po vlasuljara koji donese vlasulju u skladu s
bojom mog lica.
Za veĉerom je doktor sjedio pored moje majke i bio vrle nespretan.
Sigurno ne bi progovorio ni rijeĉi da mu se jedan Englez, ĉovjek od pera,
nije obratio na latinskom; pošto ga nije razumio, moj mu uĉitelj smjerno
odgovori da ne zna. engleski, što izazva buru smijeha. Iz neprilike nas
izvuĉe gospodin Baffo, uzevši objašnjavati da Englezi ĉitaju i izgovaraju
latinski kao što ĉitaju i izgovaraju vlastiti jezik. Na to ja primijetih da
Englezi imaju krivo, kao što bismo imali i mi kad bismo htjeli ĉitati i
izgovarati njihov jezik prema pravilima koja vrijede za latinski. Diveći se
mojoj pameti, Englez odmah napisa ovaj starinski dvostih i dade mi da ga
proĉitam r
— Diĉite grammatici, cur mascula nomina cunnus, Et cur femineum
mentula nomen habet14
27. Proĉitavši naglas, uzviknuo sam:
— Ovo je doista latinski!
— To znamo — reĉe mi majka — ali sad nam objasni stoto znaĉi.
— Objasniti nije dovoljno — odvratih — to je pitanje na koje ţelim
odgovoriti.
I pošto sam razmislio, napisah ovaj pentametar:
— Disce quod a domino nomina servus habet15
Bio je to moj prvi knjiţevni podvig, i mogu reći da je taj dogaĊaj
probudio u mojoj duši ĉeţnju za slavom koju donosi pisanje, jer me je
odobravanje društva uznijelo do vrhunca sreće.
Zadivljeni Englez reĉe da nikad nije bilo djeĉaka od" jedanaest
godina koji je uĉinio nešto sliĉna, te me stade ljubiti i pokloni mi svoj sat.
Majka radoznalo upita oca Grimanija što znaĉe ti stihovi, ali kako
on nije razumio koliko ni ona, to joj gospodin Baffo šapnu znaĉenje na uho.
IznenaĊena mojim znanjem, ona se dignu, ode po zlatni sat i pokloni ga
mom uĉitelju koji — ni sam ne znajući kako da joj iskaţe svoju veliku
zahvalnost — priredi vrlo smiješan prizor. Da ga riješi svih zahvala majka
mu pruţi obraz: radilo se samo o dva cjelova, što je u otmjenu društvu stvar
najbezazlenija i najbeznaĉajnija; ali siromah je bio sav na ţivoj ţeravici i
tako pometen da bi, mislim, prije umro nego joj ih dao. Ustuknuo je
oborene glave, pa ga do odlaska na poĉinak pustiše na miru.
Ĉim smo bili sami u našoj sobi, on iskali srce i reĉe mi da je šteta
što neće u Padovi moći objaviti ni dvostih ni moj odgovor.
— A zašto ne? — zapitah.
— Zato što je to sablazan.
— Ali moj odgovor je divan.
— Hajdemo spavati i ne govorimo više o tom. Tvoj odgovor je
ĉudesan, jer ti još ne moţeš poznavati te stvari, niti pak znaš praviti
stihove!
Ja sam o tom već znao ponešto iz teorije, jer sam u potaji ĉitao
Meursiusa,[12] upravo zato što mi je on to branio, ali bio je u pravu kad se
zaĉudio što znam praviti stihove, jer on sam, premda me je uĉio zakonima
stihotvorstva, nije nikad umio naĉiniti ni jedan jedini.
28. Ĉetiri dana kasnije, majka mi, kad smo odlazili, preda jedan omot
za Bettinu, a otac Grimani mi dade ĉetiri cekina da kupim knjiga.
Nakon osam dana majka je otputovala za Petrograd.
Kad smo se vratili u Padovu, moj je dobri uĉitelj mjesecima govorio
samo o mojoj majci, i to u svakoj prilici; a Bettina, pošto je u omotu koji je
poslala moja majka našla pet rifova crnog latka i dvanaest pari rukavica,
postade mi neobiĉno privrţena i stade se toliko brinuti za moju kosu, da
sam za manje od šest mjeseci mogao odbaciti vlasulju. Svakog je dana
dolazila da me poĉešlja, i to ĉesto dok sam još bio u postelji, govoreći da
nema vremena ĉekati dok se odjenem.
Prala mi je lice, vrat, prsa, obasipala me djetinjim milovanjima koja
sam smatrao nevinima, a koja su me i protiv volje ljutila, jer su me
smućivala.
Kako sam bio od nje tri godine mlaĊi, ĉinilo mi se da u njezinoj
njeţnosti ne moţe biti nikakvih primisli, pa sam stoga sebi ljutito
predbacivao svoje.
Kad je, sjedeći na mom krevetu, govorila da se debljam i
provjeravala tu tvrdnju rukama, izazivala je u meni najţivlje uzbuĊenje, ali
ja sam joj se prepuštao bojeći se da ne primijeti moju osjetljivost; a kad bi
mi rekla da imam njeţnu koţu, ne mogavši podnositi golicanja, povlaĉio
sam se i izmicao, ljut na sebe što se ne usuĊujem da uradim to isto njoj, ali
ipak sretan što nije mogla naslutiti koliko to ţelim.
Kad bih se obukao, davala bi mi najnjeţnije poljupce, zovući me
svojim predragim djetetom, ali, ma koliko da sam to ţelio, još nisam imao
smjelosti da se povedem za njezinim primjerom.
Kasnije, meĊutim, kad je Bettina ismijala moju plašljivost, odvaţih
se i uzvratih joj cjelovima još boljim od njenih; no prestajao sam ĉim bih
osjetio ţelju da poĊem dalje: okrenuo bih glavu, praveći se da nešto traţim,
i ona bi otišla. Ĉim bih ostao sam, obuzeo bi me oĉaj što se nisam poveo za
porivom svoje prirode i, ĉudeći se što Bettina bez ikakvih posljedica moţe
raditi sa mnom sve što joj se svidi dok se ja samo s najvećom mukom
suzdrţavam da ne poĊem dalje, svaki sam se put zaricao da ću promijeniti
drţanje.
Poĉetkom jeseni doktor je dobio dva nova uĉenika. Primijetio sam
da je jedan od njih, kome je bilo oko petnaest godina, postao za manje od
mjesec dana vrlo prisan s Bettinom.
29. To otkriće izazva u meni dotad posve nepoznat osjećaj, koji sam
uspio rašĉlaniti tek nekoliko godina kasnije. Nije to bila ni ljubomora ni
negodovanje, već neki uzvišen prezir koji nisam ni pokušavao potisnuti, jer
mi se ĉinilo da jedan Cordiani, neznalica, prostak, bez duha, bez pristojna
odgoja, sin obiĉnog seljaĉkog gazde, nesposoban da se u bilo ĉemu takmiĉi
sa mnom, bez ikakve druge prednosti nada mnom do svojih godina, nije
momak kog bi se smjelo pretpostaviti meni; moje mlado samoljublje
govorilo mi je da vrijedim više od njega.
U meni se rodi osjećaj gordosti pomiješan s prezirom koji se okrenu
protiv Bettine, jer sam je volio a da to nisam ni znao. Ona je to primijetila
po naĉinu kako sam primao njena milovanja kad bi dolazila da me ĉešlja u
krevetu: gurao sam od sebe njezine ruke i nisam joj više uzvraćao poljupce.
Jednoga dana zapita me zašto se tako ponašam, i, uvrijeĊena što
neću da joj odgovorim, reĉe mi, praveći se kao da me ţali, da sam
ljubomoran na Cordianija. Ta mi se zamjerka uĉini podlom klevetom, i ja
joj odvratih da je Cordiani dostojan nje i ona njega.
Ona ode s osmijehom na ustima i, smišljajući kako da mi se osveti,
zakljuĉi da će me najprije morati napraviti ljubomornim. No da bi došla do
tog cilja morala me je navesti da se zaljubim u nju. I evo kako je to izvela.
Jednog jutra priĊe mom krevetu, noseći par bijelih ĉarapa koje mi
bješe isplela. Kad me je oĉešljala, reĉe da mi ih mora sama navući, kako bi
vidjela u ĉem je pogriješila i da bi se mogla ravnati pri pletenju drugih.
Doktor je bio otišao da sluţi misu. Navlaĉeći mi ĉarape, reĉe da su
mi bedra prljava i odmah prionu da ih opere. Silno bih se posramio da sam
joj pokazao svoj stid. Zato je pustih da radi što hoće, i ne predviĊajući što
će se iz tog izroditi.
Sjedeći tako na krevetu, Bettina u ţaru ĉišćenja otjera predaleko, što
u meni izazva silnu poţudu, koja prestade tek kad se više nije moglo dalje.
Kad sam se smirio, uvidjeh da moram priznati krivicu i zamoliti je za
oprošten je. Kako se tome nije nadala, ona se ĉasak zamisli, pa mi
dobrohotno reĉe da je krivnja na njoj, ali da joj se to više neće dogoditi. Na
to me ostavi, prepuštajući me mojim mislima.
A te su bile okrutne. Ĉinilo mi se da sam je obešĉastio, da sam
iznevjerio povjerenje njezine obitelji, oskvrnuo svete zakone
gostoprimstva, naposljetku da sam poĉinio strahovito nedjelo koje mogu
izbrisati jedino tako da se oţenim njome, ako Bettina uopće ikad pristane
da uzme za muţa jednog takvog besramnika koji je nije dostojan.
30. Nakon tih misli nadoĊe crna tuga koja danomice bivaše veća, jer
Bettina sasvim prestade dolaziti k mom krevetu. Prvih osam dana njezino
mi se sustezanje ĉinilo razumnim, i moja bi se tuga uskoro pretvorila u
savršenu ljubav, da mi njezino ponašanje prema Cordianiju nije ulijevalo u
dušu otrov ljubomore, iako sam bio daleko od pomisli da je s njim poĉinila
isti zloĉin kao i sa mnom.
Razmišljajući uvjerih sama sebe da je ono što je sa mnom naĉinila
bilo svjesno uraĊeno, pa je tako samo kajanje prijeĉi da mi se vrati, što je
godilo mom samoljublju, jer je pothranjivalo pretpostavku da je u me
zaljubljena: u tom oĉajnom premišljanju odluĉih da je ohrabrim pismom.
Napisao sam pisamce, kratko doduše ali dovoljno da joj umiri duh,
bilo da smatra samu sebe krivom, ili pak da optuţuje mene zbog osjećaja
drugaĉijih od onih kakve je zahtijevao njen ponos. To mi se pismo uĉini
remek-djelom, više nego dovoljnim da postanem predmetom oboţavanja i
iznesem pobjedu nad Cordianijem, koji mi se ĉinio suviše neznatnim a da
bi se ona i naĉas mogla kolebati izmeĊu njega i mene.
Pola sata nakon što je primila pismo, ona sama doĊe i reĉe mi da će
sutradan ujutro doći u moju sobu kao i prije onog dogaĊaja.
Ĉekao sam je uzalud. Bio sam povrijeĊen, ali kakvo je tek bilo moje
iznenaĊenje kad me ona za stolom upita hoću li da me preodjene u djevojku
za ples koji će doktor Olivor jedan od naših susjeda, prirediti za nekoliko
dana!
Svi s odobravanjem doĉekaše taj prijedlog, te ja pristadoh. U tom
sam vidio pogodnu priliku da se objasnimo, uzajamno opravdamo i ponovo
postanemo prisni prijatelji, sigurni od svakog iznenaĊenja koje bi moglo
proisteći iz slabosti puti.
Ali evo što je omelo taj susret i dovelo do prave tragikomedije.
Jedan kum doktora Gozzija, star i imućan, koji je ţivio na selu,
uviĊajući da mu se u dugoj bolesti bliţi kraj ţivotu, pošalje doktoru kola
moleći ga da bez oklijevanja doĊe s ocem k njemu, kako bi prisustvovao
njegovoj smrti i preporuĉio mu bogu dušu. Stari postolar najprije isprazni
jednu bocu, zatim odjene nedjeljno odijelo i poĊe sa sinom.
Prosudivši da je prilika vrlo povoljna i ţeleći se njome okoristiti, jer
mi se — u mojoj nestrpljivosti — plesna noć ĉinila odviše dalekom,
izabrah pogodan trenutak i rekoh Bettini da ću u svojoj sobi ostaviti
31. otvorena vrata koja vode na hodnik i da ću je saĉekati kad svi polijegaju.
Odgovori mi da će sigurno doći.
Ona je spavala u prizemlju, u jednom sobiĉku koji je bio odijeljen
od sobe gdje joj je spavao otac samo tankom pregradom; kako je doktor bio
odsutan, ja sam spavao sam u velikoj sobi. Tri druga Ċaka spavala su u
jednoj udaljenoj sobi, pa se nisam morao bojati nikakvih neprilika.
Bio sam ushićen što će uskoro kucnuti dugo ţeljeni trenutak.
Ĉim sam se povukao u svoju sobu, zatvorio sam zasunom glavna
vrata i odškrinuo sporedna koja su vodila u hodnik tako da ih Bettina pri
ulasku samo gurne; zatim sam ugasio svjetlo i legao odjeven.
U romanima nam se ovakve situacije ĉine pretjeranima, ali
uvjeravam vas da nisu, i da je Ariostov opis Ruggiera koji ĉeka Alcinu,
vjerna slika stvarnosti.
Do ponoći sam ĉekao bez uznemirenja, ali kad proĊoše dva, tri, pa i
ĉetiri sata izjutra, a ona se ne pojavi, uzavre mi krv i stade me obuzimati
bijes. Snijeg je padao u krupnim pahuljicama, ali ja sam ginuo više od jeda
negoli od hladnoće.
Sat prije svanuća, ne mogavši više obuzdati nestrpljivost, odluĉih da
siĊem bosonog kako ne bih probudio psa, pa da se sakrijem podno stubišta
na tri koraka od Bettininih vrata koja će — ako je izišla — morati biti
otvorena. Prikuĉih se oprezno vratima i uvjerih se da su zatvorena; a kako
su se zatvarala samo iznutra, pomislih da je Bettina zaspala. Htjedoh
pokucati, ali se pobojah da buka ne probudi psa i odustadoh.
Slomljen tugom, nemoćan da donesem bilo kakvu odluku, sjedoh na
posljednju stepenicu, ali, kako je već svitalo, bijah sav prozebao i ukoĉen;
cvokoćući od studeni, bojeći se uz to da ne naiĊe sluţavka koja bi pomislila
da sam poludio, odluĉih da se vratim u sobu.
Ustadoh, dakle, no upravo u taj ĉas zaĉuh šum u Bettininoj sobi.
Uvjeren da će se pojaviti ona, a obodren nadom, priĊoh vratima, ova se
otvore, ali umjesto Bettine ugledah kako iz sobe izlazi Cordiani, koji me
tako ţestoko udari nogom u trbuh da sam daleko odletio i ispruţio se po
snijegu koliko sam dug i Širok.
Ne obazirući se, Cordiani ode i zatvori se u sobu gdje je spavao s
dvojicom Feltrinija, svojim drugovima.
Hitro se podigoh u ĉvrstoj namjeri da se smjesta osvetim Bettini,
koju tog ĉasa ništa ne bi moglo spasiti od moga gnjeva. Kako naĊoh vrata
32. zatvorena, silovito udarih nogom u njih, na to pas udari u laveţ, i ja se
ţurno popeh u svoju sobu gdje se zatvorih i legoh da se oporavim i duševno
i tjelesno, jer sam se osjećao gore nego da sam mrtav.
Prevaren, poniţen, izbijen, postavši ruglom jednom Cordianiju,
sretnom pobjedniku, proveo sam tri sata kujući najcrnje osvetniĉke
planove. Da ih oboje otrujem, ĉinilo mi se u tom strašnom i nesretnom
trenutku da bi bila odveć blaga osveta. Od te nakane prijeĊoh na drugu,
koliko mahnitu toliko i kukaviĉku, naime da istog ĉasa odem do njena brata
i sve mu otkrijem.
Kako mi je bilo tek dvanaest godina, moj duh još nije bio viĉan
sposobnosti da hladno i zrelo skuje planove uzvišene osvete, kakvi se
raĊaju iz toboţnjeg osjećaja ĉasti: tad sam se tek upućivao u pothvate takve
vrsti.
Dok sam se osjećao tako kao što opisah, zaĉuh odjednom na
vratima promukli glas Bettinine majke, koja me je molila da siĊem jer joj
kći umire.
Ţeleći da ne umre prije no što okusi moju osvetu, brzo se digoh i
siĊoh.
Ugledah je na oĉevoj postelji, u strašnim grĉevima, okruţenu
ĉitavom obitelji. Napola naga savijala se u luk, valjala se sad na jednu sad
na drugu stranu udarajući nasumce rukama i nogama, i silovitim trzajima
otimala se ukućanima koji su nastojali da je zadrţe.
Gledajući taj prizor, još prepun onog što sam te noći doţivio, nisam
znao što da pomislim. Tad još nisam poznavao prirodu i lukavstva, i ĉudio
sam se što se mogu osjećati kao hladni promatraĉ i potpuni gospodar sama
sebe u prisustvu dvaju bića od kojih sam jedno nakanio ubiti a drugo
osramotiti. Nakon jednog sata Bettina je zaspala.
Uto stigoše doktor Olivo i primalja. Ova reĉe da Bettinine grĉeve
uzrokuje histeriĉno oboljenje, dok je doktor tvrdio suprotno i naredio
mirovanje i hladne kupke.
Ja sam se smijao i jednom i drugom, jer sam znao, ili mislio da
znam, da djevojĉina bolest dolazi samo od njene noćne rabote, ili od straha
koji joj je, po svoj prilici, ulio moj noćašnji susret s Cordianijem. Bilo
jedno ili drugo, odluĉio sam odgoditi osvetu do dolaska njena brata,
premda sam bio daleko od pomisli da je Bettinina bolest glumljena, jer
nisam vjerovao da bi u njoj bilo toliko snage.
33. Vraćajući se u svoju sobu, morao sam proći kroz Bettinin sobiĉak;
spazih na krevetu njenu pregaĉu i doĊe mi ţelja da pretraţim dţepove.
NaĊoh jedno pismo i, prepoznavši Cordianijev rukopis, ponesoh ga u svoju
sobu da ga u miru proĉitam. Iznenadila me neopreznost te djevojke, jer
majka joj je lako mogla naći pismo i, kako nije znala ĉitati, dati ga sinu
doktoru.
Pomislih najprije da je morala izgubiti glavu; ali neka ĉitalac sam
presudi što sam morao osjećati kad proĉitah slijedeće rijeĉi:
»Budući da je vaš otac otišao, nije potrebno da ostavljate vrata svoje sobe
otvorena kao dosada. Poslije veĉere ja ću se uvući u vaš sobiĉak i tamo ćete
me naći.«
Kad me je minula smućenost i nakon što doĊoh sebi spopade me
ţelja da se smijem, te — uviĊajući kako sam bio savršeno nasamaren —
povjerovali da sam izlijeĉen od svoje velike ljubavi. Uĉini mi se da
Cordiani zasluţuje oprost. Radovao sam se toj izvrsnoj pouci koja će mi
koristiti do kraja ţivota, ĉak sam odobravao Bettini što je više voljela
Cordianija, kome je bilo petnaest godina, negoli mene koji sam još bio
dijete. No i pored najboljih nakana da zaboravim, onaj me Cordianijev
udarac nije prestajao peći, te sam se i dalje ljutio na njega.
Kad smo u podne bili za stolom u kuhinji, gdje smo zbog studeni
objedovali, zaĉuše se ponovo Bettinini krici. Svi poletješe k njoj osim
mene: ja nastavih mirno jesti, nakon ĉega odoh na uĉenje.
Kad sam naveĉe sišao na veĉeru, ugledah u kuhinji Bettinin krevet
postavljen uz postelju njene majke, ali na to ostadoh posve ravnodušan,
jednako kao i na buku koja se ĉula ĉitave noći i na meteţ kad su je sutradan
opet uhvatili grĉevi.
Istoga dana naveĉer vratio se doktor s ocem. Cordiani, koji se bojao
moje osvete, doĊe da me upita što sam nakanio, ali spazivši da jurim prema
njemu s otvorenim noţem u ruci, pobjeţe što ga noge nose.
Misao da otkrijem doktoru sablaţnjivi dogaĊaj nije mi više padala
na um, jer osveta takve prirode mogla mi se javiti samo u trenutku bijesa i
uzrujanosti.
Sutradan nas doktorova majka prekinu za vrijeme sata i nakon duga
okolišanja reĉe doktoru da misli da je otkrila prirodu kćerkine bolesti; da je
to posljedica uroka koji je jedna vještica bacila na nju i da ona dobro zna
koja je to.
34. — To je moguće, draga majko, ali trebalo bi to znati pouzdano. Tko
je ta vještica?
— Naša stara sluţavka, u to sam se malo prije osvjedoĉila.
— Kako?
— Zagradila sam vrata svoje sobe s dva drška od metle ukrštena u
kriţ, koja je — da bi mogla ući — morala raskrstiti, a ona, kad ih je
ugledala, ustuknu i uĊe na druga vrata. Oĉigledno je da bi ih raskrstila da
nije vještica.
— To nije tako oĉigledno, majko. Pošaljite mi tu ţenu! Ĉim se
sluţavka pojavila, doktor je upita:
— Zašto jutros nisi ušla na vrata na koja se obiĉno ulazi?
— Ne razumijem što me pitate.
— Zar nisi vidjela na vratima kriţ svetoga Andrije?
— Što je taj kriţ?
— Uzalud se praviš neznalicom — reĉe joj majka; — gdje si
spavala prošlog ĉetvrtka?
— Kod svoje nećakinje koja se poraĊala.
— Nije istina. Išla si na vještiĉje sijelo, jer si vještica i urekla si
moju kćer.
Sirota se ţena rasrdi i pijunu joj u lice; doktorova majka bijesno
poleti po štap da je izbije; doktor htjede zadrţati majku, ali bi primoran da
potrĉi za sluţavkom koja je jurila stepenicama kunući i viĉući da uzbuni
susjede; doktor je uhvati i naposljetku uspije da je umiri, davši joj nešto
novaca.
Nakon tog prizora, koji je bio isto toliko smiješan koliko i
sablaţnjiv, doktor ode po svoje svećeniĉke halje kako bi istjerao Ċavla iz
sestre i uvjerio se ima li doista Ċavla u tijelu.
Neobiĉnost i novina tih misterija privukoše svu moju paţnju. Sve
sam ukućane smatrao luĊacima ili blunama, jer me je i sama pomisao da je
Bettinu opsjeo Ċavao gonila na nesuzdrţiv smijeh.
Kad smo pristupili njenom krevetu, njoj kao da je stalo ponestajati
daha i sva zaklinjanja njezina brata nisu joj ga vraćala.
35. U to naiĊe doktor Olivo i zapita veleĉasnog Gozzija nije li suvišan,
pa kad mu je ovaj odgovorio da nije ukoliko ima vjere, Olivo napusti kuću,
rekavši da se njegova vjera ograniĉava na ĉudesa iz EvanĊelja.
Kad je malo kasnije doktor otišao u svoju sobu, ja se, našavši se
nasamo s Bettinom, nagnuh njenom uhu i rekoh joj:
— Ohrabri se, ozdravi i budi sigurna u moju šutnju! Ona odvrati
glavu od mene i ništa mi ne odgovori, ali ostatak dana provede mirno, bez
grĉenja.
Mislio sam da je izlijeĉili, ali sutradan razdraţenost joj udari u
mozak tako da u ludilu stade buncati nasumce nabacane latinske i grĉke
rijeĉi, te više nitko nije sumnjao da je doista opsjednuta Ċavlom.
Njezina majka iziĊe i vrati se nakon jednog sata s najĉuvenijim
izgoniteljem Ċavola u Padovi. Bio je to jedan franjevac neobiĉno ruţan,
kog su zvali otac Prospero da Bovolenta.
Ĉim je Bettina spazila izgonitelja, stade mu, prasnuvši u smijeh,
dobacivati masne pogrde koje se svidješe svim prisutnima, jer samo je Ċavo
mogao imati toliko drskosti da se tako ponaša prema jednom franjevcu; ali
ovaj, ĉuvši da ga se naziva neznalicom i smrdljivcem, poĉe udarati Bettinu
velikim kriţem govoreći da bije Ċavla.
Prestade tek kad je vidio kako se ona sprema da mu baci u glavu
noćnu posudu koju je bila dohvatila.
— Ako je onaj koji te je rijeĉima pogrdio doista Ċavao — reĉe mu
ona — uzvrati mu i bij ga svojim rijeĉima, magarĉe jedan; ali ako sam to
ja, znaj, zvekane, da me imaš poštovati i nosi se!...
Vidio sam kako se doktor Gozzi crveni. Ali franjevac ne popusti,
već naoruţan od pete do glave uze ĉitati strašna zaklinjanja; zatim navali na
zloduha da mu kaţe kako se zove.
— Zovem se Bettina.
— Nije istina, jer to je ime krštene djevojke.
— Ti dakle misliš da Ċavao mora imati muško ime? Znaj, glupi
kapucine, da je Ċavao duh koji ne moţe imati nikakva spola. Ali ako doista
vjeruješ da na moja usta govori zloduh, onda mi obećaj da ćeš govoriti
istinu, a ja ti zauzvrat obećajem da ću se pokoriti tvojim zaklinjanjima.
— Obećajem ti!
— Reci, dakle, smatraš li se mudrijim od mene?
36. — Ne, ali se smatram moćnijim u ime sv. Trojstva i svog svetog
poziva.
— Ako si moćniji, sprijeĉi me da ti kaţem istinu o tebi. Ti si
umišljen u ljepotu svoje brade: bojadišeš je deset puta dnevno i ne bi
pristao da je napola skratiš kad bih ja zauzvrat izišao iz tijela. Odsijeci je, i
ja ti se kunem da ću izići.
— Oĉe laţi, udvostruĉit ću tvoje muke.
— Pokušaj!
Izrekavši to, Bettina se tako gromko nasmija da se nisam mogao
suspregnuti a da se i ja ne nasmijem.
Franjevac se tada okrenu doktoru i reĉe mu da ja nemam, u sebi
vjere, te da treba da izaĊem napolje, što ja i uĉinih, odgovorivši mu da je
taĉno pogodio.
Još nisam došao ni do vrata kad s radošću opazih kako Bettina
pljuje na ruku koju joj je franjevac pruţio na poljubac.
Ta neshvatljiva djevojka pokaza toliko oštrog duha koji je sasvim
porazio franjevca, a da to nije nikog zaĉudilo, jer su njene odgovore
pripisivali demonu. Nikako nisam mogao prozrijeti što li namjerava.
Franjevac je objedovao s nama i za vrijeme jela natrabunjao
mnoštvo gluposti. Poslije objeda vrati se u Bettininu. sobu da joj podijeli
blagoslav; meĊutim, ĉim ga ugleda, ona pograbi ĉašu s nekom crnom
mješavinom koju joj je poslao ljekarnik i baci mu je u glavu. Velik dio
tekućine izlije se na Cordianija koji je stajao sasvim uz franjevca, što je
meni priĉinilo veliko zadovoljstvo.
Bettina se obilno koristila okolnostima, jer se sve što je radila
upisivalo na raĉun Ċavla.
Oĉito nezadovoljan, otac Prospero reĉe pri odlasku doktoru da je
djevojka sigurno opsjednuta, ali da treba potraţiti drugog izgonitelja jer
njemu bog uskraćuje milost da je oslobodi.
Poslije njegova odlaska Bettina je provela šest veoma mirnih sati i
naveĉe nas je sve iznenadila kad je prišla k stolu da veĉera zajedno s nama.
Uvjeravala je oca i majku da se dobro osjeća, razgovarala je s
bratom, a zatim se obratila i meni rekavši da se onaj ples odrţava sutra i da
će ona ujutro sići da me poĉešlja kao djevojku.
37. Ja joj zahvalih i rekoh da je bila teško bolesna, te da se mora
štedjeti. Ona uskoro ode na spavanje, a mi ostadosmo za stolom
razgovarajući samo o njoj. Kad sam se povukao u svoju sobu i spremio za
poĉinak, naĊoh na noćnoj kapici cedulju s ovim rijeĉima:
»Ili ćete ići sa mnom na ples prerušeni u djevojku, ili ću vam
prirediti prizor koji će vas natjerati na plaĉ!«
Saĉekavši da doktor usne, poĉeh pisati ovaj odgovor:
»Neću ići na ples, jer sam ĉvrsto odluĉio izbjegavati svaku priliku
da se naĊem s vama nasamo. Što se tiĉe ţalosnog; prizora kojim mi se
prijetite, vjerujem da je u vas dosta hrabrosti da odrţite rijeĉ, ali ja vas
molim da poštedite moje srce, jer vas volim kao da ste mi sestra. Oprostio
sam vam, draga Bettina, i ţelim sve zaboraviti. Prilazem jedno pismo koje
vraćam u vaše ruke, što će vam vjerojatno priĉiniti najveće zadovoljstvo.
UviĊate i sami ĉemu ste se izloţili kad ste ga ostavili u pregaĉi na krevetu.
Vraćanje ovog pisma mora vas uvjeriti u moje iskreno prijateljstvo.«
38. TREĆE POGLAVLJE
Bettinu smatraju ludom ¦ Otac Moneta ¦ Male boginje ¦ Moj odlazak
iz Padove
Kako nije znala u ĉije je ruke moglo dospjeti njezino pisamce,
Bettina mora da je bila izvan sebe; riješivši je te strepnje, dao sam joj dakle
velik dokaz prijateljstva, ali moja velikodušnost, koja ju je oslobaĊala jedne
velike muke, mora da joj je nanijela drugu još veću, jer je sad znala da sam
ja gospodar njezine tajne.
Cordianijevo pismo bijaše nedvosmisleno, ono je jasno kazivalo da
ga je primala svake noći, pa joj ne bijahu ni od kakve koristi priĉe koje je
moţda pripremila da me obmane. Ja sam to naslućivao, i htijući je zbog
sebe umiriti, obiĊoh je drugog jutra u postelji, pa joj predadoh pisamce i
odgovor.
Ta je djevojka svojim duhom stekla moje poštovanje i više je nisam
mogao prezirati. Gledao sam u njoj tek biće zavedeno svojom vlastitom
naravi. Ona je voljela muškarce i mogao si je poţaliti samo zbog
posljedica.
Uvjeren da sam stvar nazreo u njenoj pravoj svjetlosti, odluĉio sam
se vladati kao razborit mladić, a ne kao ojaĊeni zaljubljenik. Ta ona je
trebala da crveni, a ne ja. U meni je ostala samo ţelja da saznam jesu li i
dva Feltrinija, Cordianijevi drugovi, spavali s njom.
Bettina je ĉitavog dana hinila vedro raspoloţenje. Naveĉe se obukla
da poĊe na ples, ali je iznenadna slabost, prava ili hinjena, primora da legne
u krevet, što uzbudi ĉitavu kuću. Kako sam sve znao, to sam oĉekivao
nove, sve potresnije prizore. Jer ja sam stekao nad njom prevlast koju njeno
samoljublje nije moglo podnositi. Usprkos tako dobroj školi koja je
prethodila mom mladenaštvu, dao sam se varati od ţena sve do svoje
šezdesete godine. Još prije dvanaest godina, da me nije zakrilio moj dobri
duh, bio bih se u Beĉu oţenio jednom mladom lakoumnicom u koju sam se
zaljubio. Danas, kad su mi sedamdeset i dvije godine, osjećam se sigurnim
pred ludostima ovakve vrste, ali, avaj, baš to je ono što me najviše ţalosti.
Sutradan je ĉitava obitelj stala oĉajavati, jer je demon koji je opsjeo
Bettinu zavladao i njenim razumom. Doktor mi reĉe da joj u bezumnom
bulaţnjenju dolaze na usta bogohulne rijeĉi i da je sigurno opsjednuta, jer
39. teško da bi kao luda mogla onoliko vrijeĊati oca Prospera. On dakle odluĉi
da je povjeri brizi oca Mancie.
Taj otac bijaše poznati istjerivaĉ Ċavola, iz reda dominikanaca, a
uţivao je glas da još kod nijedne opsjednute djevojke nije doţivio
neuspjeh.
Bilo je to jedne nedjelje. Bettina je dobro ruĉala i ĉitavog dana
ludovala. Oko ponoći vrati se njen otac, pjevajući po svojoj navadi Tassa,
pijan da se nije mogao drţati na nogama. On priĊe Bettininu krevetu i,
njeţno je poljubivši, reĉe:
— Ti nisi luda, kćeri moja.
Ona mu odvrati da on nije pijan.
— Ti si opsjednuta, kćeri.
— Jesam, oĉe, i jedino me vi moţete ozdraviti.
— Ako je tako, spreman sam.
Nato naš postolar uze govoriti kao teolog i mudrovati o snazi vjere i
oĉinskog blagoslova. Zatim zbaci ogrtaĉ, jednom rukom uze raspelo, a
drugu poloţi kćeri na glavu, pa se stade obraćati Ċavlu tako smiješnim
rijeĉima da se ĉak njegova ţena, inaĉe uvijek tupa, ţalosna i mrzovoljna, od
velikog smijeha hvatala za slabine.
Jedino se naša dva glumca nisu smijala, a njihova je ozbiljnost
ĉinila prizor još smješnijim. Divio sam se Bettini, koja je, inaĉe tako laka
na smijehu, tada imala snage da saĉuva potpuni mir. I doktor Gozzi se
smijao priţeljkujući ipak da farsa svrši, jer mu se ĉinilo da su naklapanja
njegova oca sve same hule na svetu ceremoniju istjerivanja Ċavla.
Izgonitelj, umoran, poĊe naposljetku u postelju, govoreći kako je sad
uvjeren da će zloduh ostaviti njegovu kćerku cijele noći na miru.
Sutradan, baš kad smo se dizali od stola, stiţe otac Mancia. Doktor
ga u pratnji cijele obitelji povede krevetu svoje sestre. Ja pak, ne skidajući
oka s redovnika, stajah kao izvan sebe. Evo kako je izgledao:
Stasa je bio visoka i veliĉanstvena, a moglo mu je biti oko trideset godina;
imao je plavu kosu i modre oĉi. Crte njegova lica bijahu kao u Apolona
Belvederskog, samo što u njima ne bijaše ni pobjedniĉkog slavlja ni
preuzetnosti. Put mu bješe blistavo bijela i blijeda, ali ta bljedoća kao da je
bila smišljena da što više istakne crvenilo njegovih usana koje, otvarajući
se napola, pokazivahu dva reda bisera. Nije bio ni mršav ni debeo, a tuga
40. koja je stajala na njegovu licu ĉinila ga je još blaţim. Hod mu bješe
polagan, a bojaţljiv izgled kao da je govorio o velikoj skromnosti duše.
Kad smo ušli, Bettina je spavala ili se samo pretvarala. Otac Mancia
najprije uze škropilo i poškropi je vodom za oĉišćenje od grijeha. Ona
otvori oĉi, pogleda redovnika i odmah ih zatvori. Zaĉas ih opet otvori,
pogleda ga malo bolje, ispruţi se na leĊa i, draţesno priklonivši glavu, pod
ade se snu od kojeg ne bijaše ništa ljupkije.
Izgonitelj, koji ostade stajati, izvadi iz dţepa trebnik i stolu, koju
stavi oko vrata, zatim ĉivot sa svetim moćima, koji poloţi na grudi zaspale,
i onda nas sa svetaĉkim izrazom lica zamoli neka svi kleknemo i pomolimo
se bogu kako bi ga prosvijetlio da uzmogne razaznati je li bolesnica
opsjednuta ili ju je napala neka prirodna bolest. U tom nas je poloţaju
drţao pola sata, sve potiho ĉitajući molitve. Bettina se nije micala.
Umoran, rekao bih, od te uloge, redovnik zamoli doktora da ga
sasluša nasamo. Oni prijeĊoše u doktorovu sobu, odakle iziĊoše poslije
ĉetvrt sata, privuĉeni silnim grohotom smijeha u koji je udarila luĊakinja,
koja im, ĉim ih ugleda na vratima, okrenu leĊa. Otac Mancia se nasmiješi,
dvaput uroni škropilo u škropionicu, sve nas obilno poškropi i ode.
Doktor nam reĉe da će se redovnik sutra vratiti i da se obvezao da
će je, ako je opsjednuta, iscijeliti za tri sata, ali ako je luda, tad ne moţe
ništa obećati. Majka stade tvrditi da će je on sigurno osloboditi i poĉe
zahvaljivati bogu što joj je udijelio milost da prije smrti vidi jednog sveca.
Sutradan Bettinino ludilo postade ljepše no ikad. Poĉela je kazivati
najluĊe stvari što ih samo pjesnik moţe izmisliti i nije prestajala ni kad je
ušao lijepi izgonitelj. Ovaj se neko vrijeme naslaĊivao tim bezumnim
rijeĉima, a onda nas, oboruţavši se svime što mu bijaše potrebno, zamoli da
izaĊemo. Mi se odmah pokorismo.
Vrata ostadoše otvorena, ali zar to nije bilo svejedno? Zar bi se itko
usudio ući?
Za duga tri sata nismo ĉuli ništa osim sumorne tišine. U podne
redovnik zovnu i mi uĊosmo.
Bettina bijaše u postelji, tuţna i veoma mirna, dok je izgonitelj
spremao svoje stvari. Otišao je govoreći da se ufa u boga i zamolio doktora
da ga obavijesti o stanju bolesnice.
41. Bettina je ruĉala u krevetu i veĉerala za stolom, a sutradan je bila
posve razumna. Ali zgodi se nešto što mi potvrdi da nije bila ni luda ni
opsjednuta.
Bijaše to uoĉi Svijećnice. Doktor nas je obiĉavao voditi na priĉest u
svoju ţupu, ali na ispovijed smo išli u Crkvu sv. Augustina u kojoj su
sluţili dominikanci iz Padove. On nam za stolom kaza neka se sutradan
spremimo za ispovijed. Majka nato reĉe:
— Morali biste se svi ispovjediti kod oca Mancie, da dobijete
odrješenje od tako svetog ĉovjeka. I ja ću ići njemu.
Cordiani i Feltrinijevi se sloţiše, a ja ne rekoh ništa.
Taj mi se plan nije sviĊao, ali pravio sam se ravnodušnim,
smišljajući kako da ga osujetim. Vjerovao sam u peĉat ispovjedne tajne i ne
bih se mogao laţno ispovjediti, ali znajući da po slobodnoj volji mogu
birati ispovjednika, nije mi padalo na pamet da poĉinim budalaštinu pa da
iskaţem ocu Mancii što mi se desilo s jednom djevojkom u kojoj bi on
odmah prepoznao Bettinu. Bio sam siguran da će mu Cordiani sve ispriĉati,
a to mi je bilo veoma neugodno.
Sutradan, već rano izjutra, ona mi donese u krevet neki kratki
ogrtaĉić i tutnu mi u ruku ovo pisamce:
»Mrzite moje ţice, ali poštedite moju ĉast i ono malo mira za kojim
ĉeznem. Nitko od vas ne smije sutra na ispovijed ocu Mancii. Vi ste jedini
koji to moţete osujetiti, i ne treba vam mojih uputa kako da to uĉinite.
Vidjet ću je li istina da ste mi prijatelj.«
Rijeĉima ne mogu iskazati koliko mi se saţalila ta djevojka dok sam
ĉitao njeno pisamce. Usprkos tome, evo što joj odgovorih:
»Shvaćam koliko vas, usprkos nepovredivosti ispovjedne tajne,
mora zabrinjavati odluka vaše majke, ali ne shvaćam zašto meni
povjeravate osujećenje tog plana, a ne Cordianiju, koji je izjavio da je
sporazuman s prijedlogom. Ja vam mogu obećati samo to da im se neću
pridruţiti, ali nad vašim ljubavnikom nemam nikakve moći. Na vama je da
s njim porazgovarate.«
A evo što mi je ona odgovorila:
»Od one kobne noći koja me je unesrećila nisam s Cordianijem
prozborila ni rijeĉi, i ne bih mu se obratila ni kad bih znala da će mi to
povratiti izgubljenu sreću. Vama jedinom ţelim dugovati svoj ţivot i ĉast.«
42. Ta me je djevojka zapanjila više od onih o kojima romani što ih
proĉitah priĉahu ĉudesa. Ĉinilo mi se da se ona sa mnom poigrava s
besprimjernom bestidnošću. Vjerovao sam da me opet ţeli uhvatiti u svoje
mreţe, i makar mi do tog nije bilo stalo, ipak se odluĉih da uĉinim taj
velikodušan ĉin koji je ona od mene oĉekivala i za koji je samo mene
smatrala sposobnim. Bila je sigurna da će uspjeti, pa se pitam u kojoj je to
školi nauĉila da poznaje ljudsko srce. Ĉitajući romane? Istina, ĉitanje nekih
romana dovelo je mnogog mladog ĉovjeka do propasti, no ĉitajući dobre,
mladi se ljudi nedvojbeno uĉe plemenitosti i postizanju društvenih vrlina.
Odluĉivši dakle da se prema toj djevojci pokaţem onoliko usluţan
koliko je ona oĉekivala, iskoristih trenutak kad se polazilo na spavanje i
rekoh doktoru kako mi savjest nalaţe da ga zamolim neka me oslobodi toga
da se ispovjedim kod oca Mancie i kako bih volio da se i moji drugovi
povedu za istim primjerom. Doktor mi blagonaklono odgovori da naslućuje
moje razloge i da će nas odvesti Sv. Antunu. Nato mu u znak zahvalnosti
poljubih ruku.
Sutradan, pošto je sve bilo uraĊeno po Bettininoj volji, ugledah je
kako prilazi stolu lica ozarena zadovoljstvom.
Poslije podne morao sam leći zbog neke ozljede na nozi. Doktor je
bio odveo svoje uĉenike u školu. Bettina, ostavši sama, iskoristi taj
trenutak, uĊe u moju sobu i sjede mi na postelju. Ja sam to oĉekivao i,
videći da je napokon došao ĉas velikog objašnjenja, što mi je bilo neobiĉno
drago, primih njen posjet sa zadovoljstvom.
Ona otpoĉe govoreći kako se nada da se ne ljutim što je iskoristila
zgodnu priliku da mi doĊe na razgovor.
— Ne ljutim se — odgovorio sam — jer mi vi pruţate priliku da
vam kaţem da prema vama gajim samo prijateljske osjećaje, pa se ubuduće
ne morate bojati da bih vas bilo kojim povodom uznemirio. I tako ćete,
Bettino, moći raditi što vas bude volja, jer da bih postupio drugaĉije, morao
bih biti zaljubljen u vas, a ja to više nisam. Vi ste u jednom trenutku ugušili
klicu velike strasti što ste mi je bili udahnuli. Kad sam se vratio u svoju
sobu poslije ruţne uvrede koju mi je nanio Cordiani, poĉeo sam vas mrziti,
ali se uskoro moja mrţnja pretvori u prezir, a taj se osjećaj malo-pomalo
preobratio u najdublju ravnodušnost. MeĊutim te ravnodušnosti nestade
kad vidjeh što je vaš duh u stanju da uĉini. Postao sam vaš prijatelj;
opraštam vam vaše slabosti, i kad sam nauĉio da vas gledam onakvu kakvi
jeste, stao sam prema vama gajiti najneobiĉniji osjećaj: poštovanje prema
43. vašem duhu. Obmanuo me i prevario, ali što zato? On postoji, on je
zapanjujući, boţanski, ja mu se divim, volim ga i mislim da ću mu odati
priznanje kakvo mu dolikuje ako biću što ga posjeduje budem iskazivao
najĉišće prijateljstvo. Uzvratite mi istom mjerom i budite istiniti, iskreni i
otvoreni. Prestanite sa svim tim budalaštinama, jer ste kod mene postigli
sve što ste mogli. Što se tiĉe ljubavi, mrska mi je i sama pomisao na nju, jer
ja mogu voljeti samo kad sam jedini u srcu voljenog bića. Ako hoćete,
pripišite tu glupu tankoćutnost mojim godinama, ali to je tako i drugaĉije
ne moţe biti. Napisali ste mi da više ne govorite s Cordianijem; ako sam ja
uzrok tom raskidu, tad mi je veoma ţao. A kako, vjerujem, vaša ĉast traţi
da se pokušate pomiriti, to vam obećajem da ću se ubuduće ĉuvati kako ne
bih u njem izazvao ni traĉka sumnje. Osim toga, ako ste u njem probudili
ljubav zavodeći ga istim sredstvima koja ste iskušali i na meni, tad ste
poĉinili dvostruku nepravdu, jer je lako moguće da ste ga — ako vas je
zavolio — uĉinili nesretnim.
— Sve što ste mi sad rekli — odvratila je Bettina — poĉiva na
krivom dojmu i na prividnom stjecaju okolnosti. — Ja ne volim Cordianija
i nikad ga nisam voljela. Naprotiv, mrzila sam ga i mrzim ga još uvijek, jer
je zasluţio moju mrţnju, i nadam se da ću vas u to uvjeriti premda me
okolnosti optuţuju. Glede zavoĊenja, molim vas da me poštedite tako podla
prigovora i imajte na umu da ste najprije vi mene zaveli i da se bez toga ne
bih nikad s vama upustila u ono rad ĉega sam se gorko pokajala, zbog
razloga koje vi ne znate, a koje ću vam sad otkriti. Moj je grijeh velik samo
zato što nisam predvidjela da će mi ga za zlo uzeti neiskusna slava jednog
nezahvalnika koji se drznuo da mi ga predbaci.
I Bettina zaplaka. To što mi je ispriĉala bilo je vjerojatno i laskavo,
ali ja sam se previše toga nagledao da bih joj povjerovao. Osim toga, znao
sam što je sve u stanju uĉiniti njen duh, i prirodno mi se nametala misao da
me opet ţeli nadmudriti, jer kako sam mogao pretpostaviti da je taj njen
korak tek posljedica teško ranjena samoljublja koje nije moglo otrpjeti
moju pobjedu? I zato joj, ustrajući nepokolebljivo u svom uvjerenju,
odgovorih kako vjerujem sve što mi je ispriĉala o stanju svog srca prije one
šale zbog koje sam planuo za njom, i neka bude sigurna da joj više nikad
neću spominjati zavoĊenje.
— Ali — nadovezao sam — priznajte da je snaga vašeg plamena
bila ĉasovita i da se ugasila od najmanjeg daška. Vaša krepost, koj je
jednog trenutka poklekla i ubrzo opet stekla vlast nad vašim osjetilima,
vrijedna je hvale. Oboţavali ste me, kaţete, a postali ste preko noći
44. neosjetljivi na sve moje patnje, koliko sam se god trudio da vam ih
pokaţem. Volio bih znati zašto ste toliko ĉuvali tu krepost od mene, a
Cordianiju ste svake noći dopuštali da je utapa u svom zagrljaju.
Na to mi Bettina, izrazom u kojem se ogledala sigurnost u pobjedu,
ovako odvrati:
— Napokon ste naĉeli ono zbog ĉega sam došla. Sad ćete ĉuti ono
što vam nisam mogla otkriti i što vam nikad nisam mogla kazati, jer ste
odbijali sve sastanke na koje sam vas pozivala u ţelji da vam povjerim
istinu... Cordiani mi je — nastavila je — izjavio ljubav osam dana nakon
svog dolaska k nama. Traţio je od mene pristanak da njegov otac, ĉim on
završi nauke, zatraţi moju ruku. Odgovorila sam mu da ga još dovoljno ne
poznam, da za udaju nemam nikakve volje i zamolila ga da mi o tom više
ne govori. On se pravio kao da to mirno prima. Ali to nije bilo tako, jer kad
me je jednog dana zamolio da ga katkad doĊem poĉešljati u njegovu sobu,
na što sam mu odgovorila da nemam za to vremena, reĉe da ste vi sretniji
od njega. Na taj se prigovor nisam mnogo obazirala jer je svatko u kući
znao da ja vodim brigu o vama. Petnaestak dana nakon tog razgovora
sluĉila se izmeĊu nas ona šala koja je u vama prirodno probudila osjećaje
koje još niste poznavali. Ja sam se pak osjetila veoma zadovoljnom. Ta
voljela sam vas i uţivala sam što sam se predala prirodnim porivima, ne
osjećajući zbog tog ni malo griţnje savjesti.
Jedva sam ĉekala sutrašnji dan da se opet naĊem svama: Ali tog
istog dana poslije veĉere zapoĉeše moje muke. Cordiani mi je kriomice
spustio u ruke cedulju i ovo pismo koje sam sve dosad skrivala u jednoj
rupi u zidu, traţeći pogodan tren i mjesto da vam ih pokaţem.
Rekavši to, Bettinami pruţi pismo i cedulju. U cedulji su stajale ove
rijeĉi:
»Ili ćete me veĉeras primiti u svojoj sobici, ostavljajući vrata prema
dvorištu pritvorena, ili razmislite kako ćete se opravdati pred svojim
bratom kojem ću sutra predati pismo što vam ga prilaţem u prijepisu.«
Reĉeno pismo sadrţavalo je bezoĉnu priĉu razjarenog potkazivaĉa, te je
zaista moglo imati kobnih posljedica. Pisac je obavještavao doktora da
njegova sestra provodi jutra u grešnom poslu sa mnom, dok on odlazi na
sluţenje mise, i obećavao mu podrobnija razjašnjenja koja će razbiti svaku
sumnju.
— Pošto sam dobro, promozgala o svemu — nastavila je Bettina —
odluĉila sam saslušati neman, ali kako bijah spremna na sve, sakrih u dţepu
45. oĉev noţić i, ostavivši vrata odškrinuta, doĉekah ga na pragu ne puštajući
ga unutra, jer je moja sobica odijeljena od oĉeve samo tankom pregradom,
pa ga je i najmanji šum mogao probuditi. Na moje prvo pitanje o kleveti što
ju je sadrţavalo pismo kojim mi se prijetio, Cordiani mi odgovori da to nije
kleveta, jer je on na svoje oĉi vidio što smo onog jutra radili, kroz rupe koje
je izbušio na tavanu upravo iznad našeg kreveta i kamo bi odlazio kad je
god znao da idem u vašu sobu. Na kraju mi je rekao da će sve otkriti mom
bratu i majci ako mu ne dopustim iste ljubaznosti koje sam iskazala i vama.
Ja ga nato, u svojoj pravednoj srdţbi, obasuh najstrašnijim pogrdama i
nazvah ga kukavcem, doušnikom i klevetnikom, jer ono što je vidio bijahu
puke djetinjarije, te se zakleh da me nikakvom groţnjom neće privoljeti da
se s njim upustim u iste njeţnosti. On me tada tisuću puta zamoli za
oproštenje i stade me uvjeravati da ga je samo moja nepopustljivost navela
na taj korak na koji se nikad ne bi odluĉio da ga nije nagnala strast koju
sam u njemu raspalila i koja ga satire. Priznao je da je njegovo pismo
klevetniĉko i da se ponio kao izdajnik, zaklinjući se pri tome da se nikad
neće posluţiti silom kako bi iznudio njeţnost koju se nada zadobiti
postojanošću svoje ljubavi. Pomislila sam da bi bilo nerazborito lišiti ga
svake nade, te mu rekoh da ću ga vremenom moţda zavoljeti i obećah da
više neću dolaziti vašem krevetu dok mi brata, ne bude kod kuće. I tako ga
otpravih zadovoljna obećavajući mu da ćemo se još ponekad sastati na
istom mjestu. On ode, ne usuĊujući se da me zamoli i za jedan jedini
cjelov.
— Otišla sam u postelju oĉajavajući što vam više neću moći dolaziti
u sobu dok mi ne bude brata kod kuće i što vam neću moći otkriti razlog
takvog ponašanja. Tako proĊoše tri nedjelje, a ono što sam propatila
rijeĉima se ne moţe opisati, jer vi ste me ĉesto salijetali, a ja sam vas
morala odbijati. Strahovala sam i od trenutka kad se budemo našli nasamo,
jer sam znala da vam neću moći prešutjeti razlog svog ponašanja. Ne
zaboravite da sam se uza sve te patnje morala jednom tjedno sastajati na
ulaznim vratima s onim lupeţom, da barem rijeĉima smirim njegovu
nestrpljivost. Naposljetku se odluĉih da uĉinim kraj tom muĉenju, kadli mi
i od vas stade prijetiti opasnost. Predloţila sam vam da poĊete sa mnom na
ples, preodjeveni u djevojku: namjeravala sam vam otkriti ĉitavu spletku i
prepustiti vam brigu da je riješite. Taj se dogovor po svoj prilici Cordianiju
nije nimalo sviĊao, ali to nije moglo pokolebati moju odluku. Poznato vam
je uslijed kakvih se zapreka to izjalovilo. Odlazak brata i oca naveo vas je
obojicu na istu misao. Bila sam vam obećala da ću doći u vašu sobu prije
46. no što sam primila pisamce, kojim nije traţio sastanak, već me
obavještavao da će se sakriti u mojoj sobici. Nije bilo vremena ni da njemu
kaţem da mu to zbog vaţnih razloga zabranjujem, niti da vas obavijestim
da ću k vama doći tek poslije ponoći, što sam i namjeravala uĉiniti, jer sam
vjerovala da ću onog bijednika, pošto provedemo sat u brbljanju, lako
otpraviti u njegovu sobu. MeĊutim, plan koji je on bio. smislio i smatrao
svojom duţnošću da mi ga saopći, zahtijevao je mnogo više vremena.
Nisam ga se mogla nikako otarasiti. Morala sam ga slušati i podnositi
ĉitave noći. Njegovim jadikovkama i pretjeranim opisima njegovih muka
ne bijaše kraja. Predbacivao mi je što ne pristajem na plan koji. bih, kad bih
ga voljela, morala objeruĉke prihvatiti. Smislio je naime da pobjegne sa
mnom u svetoj nedjelji i da se sklonimo u Ferraru, gdje je imao jednog
ujaka koji bi nas primio i koji bi lako ishodio pristanak njegova oca, pa
bismo onda bili sretno sjedinjeni za ĉitav ţivot. Moji prigovori, njegovi
odgovori, pojedinosti, objašnjenja o uklanjanju poteškoća, sve to potraja do
zore. Misleći na vas, srce mi je krvarilo, ali ja nemam sebi što da
predbacim. Nije se desilo ništa zbog ĉega biste mi mogli uskratiti
poštovanje. Uskratiti mi ga moţete jedino budete li smatrali da je sve što
sam vam ispriĉala puka izmišljotina. Ali pogriješit ćete i postupiti
nepravedno. Da sam se mogla odluĉiti na ţrtvu koju ĉovjek prinosi samo
ljubavi, mogla sam onog izdajicu otpremiti iz svoje sobice već nakon
jednog sata, ali prije bih umrla no pribjegla tom gnusnom sredstvu. Zar sam
mogla naslutiti da vi ĉekate vani, na vjetru i kiši? Oboje smo bili u ţalosnu
poloţaju, ali moj je bio gori od vašeg. Sve mi je to bilo pisano u
zvijezdama; da izgubim zdravlje i razum koji mi se vraća tek na ĉasove, pa
nikad nisam sigurna neće li me opet spopasti grĉevi. Kaţu da sam ureknuta
i da je neĉastivi ušao u me. Ja ne znam ništa o tom, ali ako je tako, tad sam
najnesretnija djevojka na svijetu.
Nato ona zašuti, prepuštajući se suzama i jecajima. Moţda se
uistinu desilo onako kako mi je ispriĉala, ali bih to teško mogao
povjerovati:
Forse era vero, ma non pero credibile A chi del senso suo fosse
signore16
a ja bijah pri zdravoj pameti. Ono što me je ganulo, to bijahu
njene suze, u kojih iskrenost nisam mogao sumnjati. Pripisivao sam ih
njenoj gordosti i samoljublju. Da me je mogla uvjeriti, popustio bih, ali
uvjeriti nas moţe ne ono što je vjerojatno, već samo ono što je oĉigledno.
Ja nisam mogao povjerovati ni u Cordianijevu suzdrţljivost ni u Bettinino
strpljenje, a još manje u pripovijest o nevinu razgovoru koji je potrajao
