Dokument opisuje mezolitik kao prijelaznu fazu u ljudskoj povijesti, s naglaskom na umjetničke promjene i migracije koje dovode do kulturnog usitnjavanja. Ističe važnost protoneolitika i starčevačke kulture kao temeljnih za razvoj neolitika u jugoistočnoj Europi, uključujući naselja, umjetnost i rituale sahranjivanja. Također se bavi karakteristikama različitih faza keramike i životnog stila u ovom razdoblju.

1. 18/21. 08. 2006.

2. 2
= srednje kameno doba
Mezolitik ni u gospodarskim ni u društvenim ni u materijalno-kulturnim sferama
ţivota ne donosi ništa bitno novo.
Nove definicije neolitika – pojam pretkeramičkog neolitika – pojam mezolitika
raščlenjen je na dvije vrijednosti: epipaleolitik i protoneolitik.
Danas: epipaleolitik = klasični mezolitik
Osnovno obiljeţje mezolitika su različite seobe ograničenog opsega koje dovode do
znatnog usitnjavanja kulturne slike toga vremena. Najvidljivija promjena do koje
dolazi je na području umjetničkog shvaćanja. Nestaju svi oblici magdalenijenske i
kasnogravetijenske umjetnosti. U istočnoj Španjolskoj i sjevernoj Africi nastaje novi
likovni izraz koji se pribliţava neolitiku. U materijalnoj kulturi dolazi do sklonosti
sitnoj litičkoj industriji (mikroliti).
Mezolitik je i u trajanju iskazan kao prijelazna etapa. Obuhvaća vrijeme od oko 8000.
do 5000. godine pr. Kr.
Tri kulturne zone:
1. sjeverozapadna i dijelom sjeverna Europa; npr. hamburška kultura
2. istočna Europa; teško je odvojiti završni paleolitik od ranog mezolitika
3. juţni dio Balkanskog poluotoka; specifični mezolitik koji korijene vuče iz
završnog paleolitika
Mezolitik u Hrvatskoj je slabo poznat (Vindija; nalazi se uklapaju u shemu panonsko-
podunavskog tardenoazijena).
Nakon vlaţnog i hladnog predborealnog razdoblja, koje nije osobito pogodovalo
stanovanju na otvorenom, u prostranim panonskim nizinama nastupilo je borealno
razdoblje. Vrijeme suhe i tople kontinentalne klime što uvjetuje porast populacije.
Porast razine voda uvjetovao je smještaj naselja na višoj nadmorskoj visini i na
povišenim terasama.

3. 3
PROTONEOLITIK- KULTURA LEPENSKOG VIRA
Javljaju se prva naselja ribarsko-lovačkih zajednica s umjetnošću, arhitekturom i
religijom. Temelji se na kasnopaleolitičkoj i mezolitičkoj tradiciji, ali postoje i trajna
naselja i vjerojatan je početak kultivacije biljaka i domestikacije ţivotinja.
Eponimni lokalitet: Lepenski Vir - Đerdap
Rasprostiranje: Kultura je nastala u Đerdapu, a zatim se širi prema istoku niz Dunav,
a moţda je zahvaćala veći dio srednjeg i donjeg Podunavlja
Kulturni kompleks: Neolitik započinje u fazi Lapenski Vir IIIa.
Lokaliteti: Alibeg, Padina, Vlasac, Lepenski Vir, Razvrata, Ikoana i Hajdučka
vodenica u Đerdapu te Kladovska skela, Korbovski otok i Banski otok u ravnici
istočno od Đerdapa.
Trajanje: oko 6300. do 5200. god. pr. Kr.
Faze: U ranijoj fazi nastambe imaju pod od krečnjaka i elipsoidno vatrište ukopano u
zdravicu, a kasnije je ognjište u osovini osnove i okruţeno kamenim pločama. U
sljedećoj fazi zidovi su u donjem dijelu od lomljenog kamena o koji se upire
konstrukcija. U fazi Lepenski Vir Ib-c i II nastaju staništa-svetišta koja imaju oblik
kruţnog isječka, ognjište zadrţava isti oblik, a pored njega se javljaju kamene pločene
postavljene u obliku mandibule. Kamene skulpture su pronađene samo na
lokalitetima gdje su postojala staništa-svetišta. Skulpture se uvijek postavljaju iza
ognjišta i ţrtvenika uz kamene «stolove».
Naselja: U Đerdapu su sva naselja podignuta na terasama Dunava. Naselja su
grupirana, a kuće u svim fazama imaju tlocrt kruţnog isječka i šatorast oblik.
Ukopi: Grobovi su nađeni u svim naseljima kulture. U svim fazama mrtvi se
sahranjuju unutar naselja, najčešće oko ognjišnih konstrukcija, u nastambama ili
njihovoj neposrednoj blizini. Tri su osnovna postupka: Inhumacija – prisutna je cijelo
vrijeme, pokojnici su u različitim poloţajima; Spaljivanje – jedino na Vlascu u
nekoliko grobova; Sekundarno i Parcijalno – glavni ritual svih faza. Pokojnici su prvo
izlagani izvan naselja, a zatim su vraćeni u naselje. U ranijoj je fazi češće parcijalno, a
kasnije sekundarno sahranjivanje. Lubanje se stavljaju na kamenu ploču koja se
zasipa kamenjem, a mandibule i neke duge kosti se stavljaju uz ognjišta. Pokojnik je
ponekad posipan okerom ili ribljim kostima; prilozi su rijetki – alatke, nakit, glava
jelena, skelet psa
Pokretni inventar: razni uporabni predmeti – šila, svrdla, igle dlijeta, predmeti za lov
i ribolov; kameni idoli, razni bodeţi, palice, ritualne lopatice.
Ukras: prikazi ribe ili tijelo ribe s ljudskom glavom, apstraktni motivi…

4. 4
Mlađe kameno doba (neos; lithos) – pribliţno od 6000. – 3500. god. pr. Kr.
Novosti koje bitno određuju neolitik: gospodarstvo zasnovano na motičarskom
poljodjelstvu i stočarstvu, sjedilački način ţivota, proizvodnja lončarske, odnosno
keramičke robe te primjena tehnike poliranja i glačanja pri izradi kamenog oruđa i
oruţja.
Dioba za područje jugoistočne Europe: pretkeramički neolitik, rani, srednji i kasni
neolitik. Ako kasni mezolitik u nekom području više ne zadrţava izvorne osobine
klasičnog mezolitika, nego predstavlja prijelazni dio onda to vrijeme nazivamo
protoneolitikom.
Britanski prapovjesničar Gordon Childe uveo je u znanost pojam neolitičke revolucije.
To je prva revolucija u povijesti ljudskog roda koja ima društveno-ekonomski
karakter. To je početak planirane privredne djelatnosti. Najveća je novost svjesno
sudjelovanje čovjeka u organizaciji ishrane.
Neolitik nije svugdje započeo u istom vremenskom horizontu i nije imao jednake
gospodarske, društvene i kulturne domete. Primjer za to je npr. velik razmak između
početka neolitika u Đerdapu i sjevernoj Hrvatskoj koji iznosi oko tisuću godina.
Međutim, tako gledajući, na području sjeverne Hrvatske nije ni bilo ranog neolitika
jer on ovdje započinje već razvijenom starčevačkom kulturom.

5. 5
1. STARČEVAČKA KULTURA
Prvi izraziti predstavnik klasičnog neolitika na tlu većeg dijela današnje
kontinentalne Hrvatske.
Eponimni lokalitet: selo Starčevo kod Pančeva u Vojvodini.
Rasprostiranje: čitava uţa Srbija, juţni Banat, juţna Bačka, Srijem, Slavonija (sve do
Bjelovara), istočna i središnja Bosna, Kosovo i djelomično sjeverna Makedonija.
Kulturni kompleks obuhvaća: starčevačka kultura, tesalska monokromna keramika,
Ptorosesklo kultura u sjevernoj Grčkoj, Anzabegovo-Vršnik kultura i Veluško-
Porodinska grupa u Makedoniji, Čavdar-Kremikovci-Karanovo kultura u Bugarskoj
te tri regionalna tipa Körös kulture u istočnoj Mađarskoj i u većem dijelu Rumunjske.
Lokaliteti: Pavlovac, Mala Kopašica, Bubanj, Crnkovačka bara, Vinča, Drenovac,
Lepenski Vir u Srbiji; Starčevo, Kozluk, Donja Branjevina u Vojvodini
Lokaliteti u Hrvatskoj: Kneţevi Vinogradi, Sarvaš, Erdut, Vinkovci-Ervenica,
Trţnica, Nama, Zvijezda, Hotel; Igrač i Zadubravlje kod SB-a, Cernička Šagovina kod
Nove Gradiške, Stara Rača i Ţdralovi kod Bjelovara, Pepelana kod Virovitice
Trajanje: C-14; 6000. – 4850. god. Pr. Kr.
Faze: Stojan Dimitrijević je starčevačku kulturu podijelio na nekoliko stupnjeva:
1. monokromni stupanj: nedostatak slikane keramike i barbotina; karakteristike –
jednobojna crvena fina keramika bez ukrasa, grubo posuđe ukrašeno
prevlačenjem snopa grančica i impressu. Postojanje ove faze nije sigurno
potvrđeno u Hrvatskoj.
2. linear-A: pojava slikane keramike, i to isključivo bijelom bojom, motivi su
linearni i geometrijski izvedeni nizom točkica ili ravnih crta
3. linear-B: slika se isključivo crnom ili tamnosmeđom bojom na prirodnoj
crvenkastoj podlozi, motivi su još uvijek linearni
4. girlandoidni stupanj: vrlo sličan br. 3; unosi krivocrtne motive – različite
girlande i lukovi uz rub posude + ponovna upotreba bijele boje
5. spiraloid-A: klasično razdoblje starčevačke kulture; rijedak u Hrvatskoj
a. linear C: naknadno uveden; obiljeţje zapadnih krajeva sjeverne
Hrvatske; istodoban sa spiraloidom-A – tipološki ih odlikuje sklonost
prema blagom bikonitetu posuda, ali on zadrţava pravocrtne motive;
grubo posuđe dekorira se i nizovima bradavičastih motiva (susjedna
Körös kultura)
6. spiraloid-B: posljednji stupanj; kultura napušta svoja matična područja u Srbiji
i širi se u prekosavske i prekodunavske regije. Uzrok je bilo nastajanje
vinčanske kulture kasnog neolitika. Novost je pojava bikoniteta preuzetog od
«vinče». Ovdje se i u barbotinu izvode krivocrtni i girlandni motivi.

6. 6
Dominantni motiv u slikanju postaje spirala obično slikana širokim vrpcama,
tamnom bojom na crvenoj ili oker podlozi. Prisutna je i polikromija, tj.
uokvirivanje tamnog motiva bijelim obrubom. Pojavljuje se i meandar.
Naselja: Smještena najčešće na povišenim riječnim obalama, na sunčanim padinama
blagih breţuljaka ili prirodnim uzvišenjima u blizini vode. Obično su grupirana duţ
vaţnih komunikacija. Na većim istraţenim lokalitetima pokazalo se da su stambeni
objekti unutar naselja grupirani – pripadnici iste porodice na okupu. Svi stambeni
objekti su isključivo jamski, relativno duboko ukopani u zemlju. Manje jame sluţile
su za odlaganje otpadaka, a pliće (do 2 m) kao prostori za obavljanje različitih
dnevnih aktivnosti. Stambeni objekti su bili sloţeniji, često višeprostorni objekti,
nepravilnog oblika – zemunice. Unutar naselja bilo je raspoređeno više ognjišta.
(Zadubravlje; moguća rekonstrukcija naselja)
Ukopi: Svi dosad otkriveni grobovi nalaze se unutar naselja, u neposrednoj blizini
nastambi. Pokojnik je poloţen u ovalnu jamu u zgrčenom poloţaju. Davanje priloga je
rijetko; bilo kao keramička posuda bilo kao osobni nakit.
Keramičko posuđe:
1. svakodnevno posuđe
2. fina oslikana keramika
Oksidacijski pečeno = boje: oker, ciglasto crvena ili izrazito crvena
Oblici: Kulgaste i polukuglaste zdjele, konične zdjele, katkad na niskoj prstenastoj ili
nešto višoj stoţastoj nozi, opremljene ušicama ili rjeđe pravim ručkama.
Ukrašavanje: Gruba keramika ukrašavana je barbotinom: nabačena rijetka
polutekuća glinena masa koja je ostavljena tako ili se oblikovala u bradavičaste
nakupine (bubuljičasti barbotin), ili se preko mase prevlačilo prstima te tako izvodio
tzv. kanelirani barbotin. U ranijim razvojnim fazama izvodio se tzv. impresso-ukras
ili jednostavni metličasti povlačenjem snopa grančica ili nečeg sličnog.
Fina keramika rađena je od bolje pročišćene gline, a površina je glačana.
Slikano posuđe ulazi u kategoriju fine keramike, a prirodna crvenkasta boja se prije
pečenja oslikavala bijelom ili nekom tamnom bojom što se nakon pečenja ponovno
poliralo.
Keramički ţrtvenici i statuete: Figurica na području hrvatske gotovo da i nema (dva
primjerka iz Vinkovaca). Najčešći tip figurica su stupasti oblici; oblik stupa bez
naglašenih pojedinih dijelova tijela. Tankim urezima označeni su usta, oči i kosa.
(Orantica na ulomku grube keramike)
Ţrtvenici; tj. keramičke posude. Klasični oblik ţrtvenika je četvrtasto postolje na četiri
kratke noge s niskim okruglim recipijentom razgrnutog oboda u sredini.. drugi top
trokutastog ili četverokutnog ţrtvenika sa ţivotinjskim protomama nastao je
preuzimanjem novosti iz kruga vinčanske kulture.

7. 7
2. KULTURA IMPRESSO-KERAMIKE
Autohtona neolitska kultura na istočnoj jadranskoj obali (od Tršćanskog zaljeva do
Boke kotorske).
Eponim: impresso = otiskivanje: keramika je ukrašavana otiskivanjem prsta, nokta,
zašiljenog predmeta, najčešće školjke cardium – drugi naziv kulture je cardium
keramika
Rasprostiranje: istočna jadranska obala, otoci i zaleđe
Kulturni kompleks: Veći broj nalazišta impresso-keramike nalazi se iznad
mezolitičkih horizonata. Sama kultura je više mezolitička nego neolitička. Nema
nikakvih tragova obrade zemlje i uzgoja biljaka, prisutni su tek pokušaji
pripitomljavanja ţivotinja, kameni artefakti obrađeni su isključivo okresivanjem;
jedina bitna novost je izrada keramičkog posuđa.
Lokaliteti: Jami na Sredi (Cres), Vorganska peć (Krk), Smilćić, Krković, Škarin
Samograd, Markova špilja (Hvar), Gudnja, Danilo, Crvena Stijena, (Zelena Pećina i
Stolac u Hercegovini)
Trajanje: oko 6000. do 4500. pr. Kr.
Faze:
1. najstarija faza: ukrašavanje se izvodi po cijeloj povšini posude, bez određenog
reda i stila
2. razvijenija faza: otisci se povezuju i grupiraju u cik-cak, valovite i druge
motive. Keramika je ujedno kvalitetnija. Osim ubadanja i ţigosanja javlja se i
tehnika urezivanja. Osim tako ukrašene keramike u upotrebi je i fina
monokromna keramika.
3. posljednja faza: sve je češći način ukrašavanja urezanim i udubljenim
geometrijskim motivima – spirale i sl.
Naselja: Nastambe su bile u prvoj fazi bile špiljskog karaktera; tek u drugoj fazi
populacija se okreće poljodjelstvu i obradi polja pa dolazi do migracije u sjevernu
Dalmaciju, na obale rijeka ili niske poluotoke. Grade se prva stalna naselja. Stambeni
objekti su kruţnog oblika ili u obliku zemunica. U Smilčiću kod Zadra su otkriveni i
kruţni rovovi oko naselja.
Ukopi: Nema podataka…
Keramika: Vrlo je primitivna; oblici su jednostavni kuglasti, polukuglasti ili jajoliki
bez posebno izraţene noge ili vrata. Osim cardium školjke za ubadanje su korištena
različita koštana i kremena šila, noţići, kosti, šuplje trske, puţeve kućice i dr.

8. 8
4. VINČANSKA KULTURA
Vinčanska kultura je začetnik novog razdoblja u neolitiku ovog prostora. Otkrićem
redukcijskog postupka u proizvodnji keramike dobiva se crna, siva i tamnosmeđa
boja koja se dodatno glača i polira kako bi se postigao visok sjaj.
Eponimni lokalitet: Vinča kraj Beograda
Rasprostiranje: Srijem, juţni dijelovi Vojvodine, uţa Srbija, Kosovo i sjeverozapadna
Rumunjska. Na jug se širi u područje Makedonije. U Skopskom polju joj je bliska
grupa Zelenikovo II. U Metohiji vinčanska kultura dolazi u dodir s neolitikom
jadranske obale. Najjuţnije poznato vinčansko naselje je Beran-krš kod Ivangrada. Na
zapadu je kultura zastupljena u SZ Srbiji SI Bosni, Srijemu. U Bačkoj je u dodirima s
nosiocima lengyelske kulture. Na sjeveru i SI pokriva područje Aranka-Moris-Tisa.
Na istoku je kultura prisutna u dijelovima Bugarske, tj. Trakije.
Kulturni kompleks: Uz niz srodnih pojava kultura čini okosnicu tzv. balkansko-
anatolskog horizonta crno polirane keramike. Kompleksu pripadaju: Dudesti i
Bolintineanu grupe, sopotsko-lengyelski kompleks, Larissa kultura…
U Pomoravlju vinčansku kulturu nasljeđuje Bubanj-Hum, a na klasičnom vinčanskom
području nastaje badenska kultura. U Panonskoj nizini badenskoj kulturi prethode
Tiszapolgar i Bodrogkeresztur kulture.
Lokaliteti: Jablanica, Tordoš, Gradac u Zlokućanu, Vinča, Pločnik kod Prokuplja,
Lipovac kod Aranđelovca, Gornja Tuzla, Anzabegovo i Bršnik, Gomolava-Hrtkovci,
Rudna Glava u istočnoj Srbiji…
Lokaliteti u Hrvatskoj: Samo u najistočnijim dijelovima Hrvatske; Bapska-Gradac i
Vukovar-Berendijev vinograd + importi u naseljima sopotske kulture. Ovamo se
kultura proteţe pred kraj svojeg postojanja; tada se svodi na područje sjeverne
Šumadije, Mačve, Srijema i sjeveroistočne Bosne.
Trajanje: okvirno – III. tis. pr. Kr.
Faze:
Garašanin Milojčić
Vinča-Tordoš I Vinča A
Vinča-Tordoš II Vinča B1
gradačka faza Vinča B2
Vinča-Pločnik I Vinča B2/početak C
Vinča-Pločnik IIa Vinča C
Vinča-Pločnik IIb Vinča D
Naselja: U većini slučajeva naselja su višeslojna, a po poloţaju se malo razlikuju od
starčevačkih. Karakteristična su naselja na riječnim terasama, na blagim padinama

9. 9
potoka, a u ravnicama na niskim i duguljastim uzvišenjima. Od gradačke faze naselja
se grade na teško pristupačnim uzvišenjima, a češća su jednoslojna naselja. Kuće su
zemunice i nadzemne, a izuzetak su sojenice u Tuzli.
Ukopi: Osnovni oblik sahranjivanja je skeletni ukop u samom naselju ili izdvojenim
nekropolama (Botos kod Zrenjanima i Gomolava). Skeleti su u zgrčenom poloţaju na
lijevom ili desnom boku. Podatci o kremiranju postoje sa Vinče i Vršca, ali nije
sigurno da se radi o ljudskim kostima. (Larissa – veza)
Keramičko posuđe: Posude postaju bikonične, a mogu se razlučiti segmenti: vrat,
gornji i donji konus; novi oblici kao što su zdjele na visokoj stupastoj ili zvonastoj
nozi; prosopomorni poklopci, ţrtvenici s više nogu, karakteristična se vaza s
prikazom glave iznad koje je otvor recipijenta.
Kod fine keramike karakteristični su kanelirani motivi raspoređeni vertikalno ili koso.
Osnovnu vrstu keramike čini fina ili obična keramika preteţno tamne boje. Uglavnom
se naziva «crna monokromna keramika». Obična keramika je samo zaravnjene
površine dok je fina glačana do sjaja. Toj grupi pripada i keramika sa ţigosanim
ubodima. Posebnu vrstu keramike predstavlja siva polirana i sjajna keramika
(«minijska»). Dosta je rjeđa crvena keramika te ona s crvenim premazom (Vinča-
Tordoš II). U Vinča-Tordoš fazi još je jaka tradicija starčevačke kulture – vidljivo u
barbotin tehnici i otiscima prstiju.
Varijante: klasična ili srpska, juţnomoravska, istočnobosanska, oltenijska, srijemsko-
slavonska
Za Vinču je vaţno postojanje rudarstva. U Vinči su nađene bakrene perle, a razni
bakreni predmeti nađeni su u Divostinu i Gornjoj Tuzli. Na Rudnoj Glavi nađeni su
tragovi rudarenja koje su provodili pripadnici vinčanske kulture. Bakar je sigurno bio
u upotrebi od gradačke faze (paralela Tiszapolgar i Varna – formirane eneolitičke
kulture).

10. 10
5. SOPOTSKA KULTURA
Eponimni lokalitet: Sopot kod Vinkovaca
Rasprostiranje: Međuriječje Dunava, Save i Drave, od Srijema na istoku pa do
Kriţevaca na zapadu, a nije isključeno ni da se prostirala zapadnije; na jugu
djelomično ulazi u sjevernu Bosnu
Kulturni kompleks: Razvija se na temeljima kasne starčevačke kulture pod snaţnim
utjecajima iz kruga vinčanske kulture. Starčevačka je kultura u Slavoniji nastavila
ţivjeti i nakon pojave vinčanske u neposrednom susjedstvu, ali nije se mogla othrvati
njezinim utjecajima. Postupno starosjedilačko stanovništvo ne biva etnički
asimilirano, nego se priklanja novim trendovima. Tako se razvija sopotska kultura
(balkansko-anadolski kulturni kompleks). U svojoj završnoj fazi kultura prodire u
mađarsku Transdanubiju gdje njenim miješanjem sa Zseliz kulturom nastaju
lenđelske kulture (Zengovarkony kulture, Luzianky kultura, Moravsko-lengyelska
kultura).
Lokaliteti: Sopot, Otok kod Vinkovaca, Orolik, Hermanov vinograd kod Osijeka,
Bapska, Klokočevik) Najsjeverniji lokalitet je Bicske, a najzapadnija naselja su Tkalec i
Beketinec-Kriţevci
Trajanje: oko 4300. do 3400. god. pr. Kr.
Faze:
1. Sopot Ia (=Vinča B1) rana faza
Keramika je crno polirana. Oblici grube keramike su: trbušasti lonci i amfore s
rogolitik drškama. Posude su neukrašene ili ukras čine plastične vrpce s otiscima
prsta. Fina keramika: bikonične zdjele, kupe na zvonastoj nozi ukrašene
bradavičastim i rogolikim aplikacijama.
2. Sopot Ib (=Vinča B2) razvijena rana faza
Kod grube keramike se javlja buta s rogolikim drškama. Kod fine keramike se javlja S-
profilacija kupe na zvonastim i stubastim nogama. Od vinčanskih oblika javlja se
skifos. Prvi puta se javlja kaneliranje, inkrustacija smeđom pastom i motivi kuke.
Pred kraj se javlja rovašeni cik-cak motiv dopunjen kruţnim udubljenjima.
3. Sopot II (=Vinča C) srednja faza
Kod grube keramike se javlja bikonična buta s ušicom na ramenu i rubu usta te vjedro
s kljunastim izljevom. Novitet kod fine keramike se perforacija noge. Javljaju se i
vinčanski importi.
4. Sopot III (=Vinča D) kasna faza
Maksimalna rasprostranjenost kulture. Nestaje veći dio vinčanskih oblika. Kod
ukrašavanja se javljaju i krivocrtni motivi, a slikanje je isključivo crvenom bojom.
Naselja: Nositelji sopotske kulture ţivjeli su u naseljima smještenim u nizinskim,
često močvarnim predjelima. Svoja naselja opasivali su jarkom ali i palisadama. U

11. 11
braţuljkastim područjima naselja se nalaze na terasama. Unutar naselja nizale su se
pravokutne ili lepezoidne nadzemne kuće s jednom ili više prostorija. Kuća iz Otoka
kod Vinkovaca (tri broda, trijem…)
Keramičko posuđe: Kultura preuzima novost redukcijskog pečenja keramike, ali ne i
motive te je u početku dosta siromašna ukrasom. Dominiraju grube posude u obliku
amfora i buta sasvim utilitarnog obiljeţja dok kod fine keramike prevladavaju plitke i
duboke zdjele te lonci oštrog bikoniteta. Ukrasi se svode na aplicirane plastične vrpce
s otiscima vrha prsta kod se na finom posuđu uočava i poneki linearni, valoviti ukras
s udubljenjima izveden rovašenjem.
U srednjem stupnju uočljiviji su vinčanski utjecaji – češća primjena kaneliranja i
efekta glačanja, a primjenjuje se i tipični ubodnovrpčasti stil ukrašavanja.
Samo sopotski oblik je zdjela na visokoj šupljoj, ovalno perforiranoj nozi koja u
sljedećoj fazi poprima trbušast oblik (tipično sopostki).
U završnoj fazi kultura zapostavlja kaneliranje – priklanja se domaćoj tehnici
rovašenja i duboreza, a sve je učestalija i pojava crvenog slikanja poslije pečenja.
Plastika: kultura nije prihvatila plastično oblikovanje antropomorfnih kultura
svojstvenih vinčanskoj kulturi (vrlo sporedno). Javljaju se amuleti, keramička posuda
koja moţda prikazuje adoranta i ker. figurica bika iz Osijeka.

12. 12
6. KORENOVSKA KULTURA
Eponimni lokalitet: Malo Korenovo kod Bjelovara
Rasprostiranje: Lonjsko-ilovska zavala, sisačka Posavina i najzapadniji dijelovi
Slavonija. Najzapadnija granica je Hrvatsko Zagorje.
Kulturni kompleks: Kultura pripada kompleksu linearnotrakaste keramike (LTK –
od Nizozemske i Belgije do Moldavije i Ukrajine) čijom je kolijevkom nastanka i
razvoja bila kasna starčevačka kultura u svojim najzapadnijim područjima. Nastala je
u vrijeme populacijskih i kulturnih promjena koje je donijela vinčanska kultura kada
se seobom starčevačkog pučanstva (+Körös kultura) prema sjeveru i zapadu u
hrvatsko međurječje i zapadnu mađarsku lokalne mezolitičke kulture neolitiziraju.
U zapadnim prostorima Europe LTK predstavlja početak neolitika, ali ovdje
već pripada razvijenom.
Korenovskom kulturom se Hrvatska otvara utjecajima iz zapadnih dijelova
Karpatske kotline i srednje Europe dok balkansko-anatolska orijentacija slabi.
Lokaliteti: Drljanovac, Malo Korenovo, Dautan u Bjelovarskom području, Kaniška
Iva i Tomašica u Moslavini, Pepelane. Staro Čiče u Turopolju, Smilčić – Danilska
kultura: uvoz
Trajanje: oko 4600. do 4400. pr. Kr.
Naselja: Prirodna uzvišenja, terase ili padine neposredno uz tekuće vode ili usred
močvarnog terena. Stambeni i radni objekti su zemuničkog tipa.
Keramičko posuđe: Pečeno je najprije oksidacijski, a zatim redukcijski (sendvič: crno-
crveno-crno; često mrljasto).
Vodeći oblici su kuglaste ili kalotaste posude s pojačanim dnom ili na niskoj nozi, S-
profilirane zdjele s manje ili jače izvijenim vratnim dijelom te kuglaste amfore s
niskim cilindričnim vratom: svojstvo svih kultura LTK.
Vodeći ukras je izveden urezivanjem, a temelji se na dvama načelima. Jedno je
jednostavna linijska izvedba, a drugo je vrpčasta koncepcija gdje se motivi izvide
paralelnim linijama.
Motivi su izlomljene crte, vrpce, crte u obliku slova A i V, kukaste spirale, girlande, a
tu su česte i ušice ili ispupčenja na najširem dijelu trbuha posude.
Plastika: Osim jedne figurice svinje iz Malog korenova uglavnom je nepoznata.
Ţrtvenik: Mali pravokutni ţrtvenik (četiri noţice i ušica na sredini gornje plohe,
ukrašen urezivanjem) iz Tomašice bez analogija u ostalim kulturama LTK.

13. 13
7. BREZOVLJANSKI TIP SOPOTSKE KULTURE
Eponimni lokalitet: Gornji Brezovljani kod Kriţevaca
Kulturni kompleks i rasprostiranje: Nastaje u prostoru sjeverozapadne Hrvatske
gdje je kasna sopotska kultura došla u dodir s ovdašnjim korenovskim
starosjediocima.
Lokaliteti: Drljanovac kod Bjelovara, Staro Čiče u Turopolju, Jasenaš i Špišić
Bukovica kod Virovitice
Trajanje: oko 4200. do 3900. god. pr. Kr.
Naselja: Naselja su smještana na prirodnim uzvišenjima, a novi objekti (zemunice) se
ne grade na mjestu starih, već se sele prema periferiji (horizontalna stratigrafija).
Keramičko posuđe: Vrlo je slično sopotskom, ali su profili mekši i blaţi. Česte su
posude na zvonastoj nozi.
Kultura je prepoznatljiva po načinu ukrašavanja. Posude su u osnovi pečene
oksidacijski, a potom je na pojedinim dijelovima posude primijenjen redukcijski
postupak čime nastaju tamne plavkastosive ili crne mrlje (mrljasta keramika). Da je
takav ukras izvođen namjerno, a nije rezultat loše tehnike, dokazuju dekorativni
motivi krivocrtnog tipa prepoznatljivi u mrljama.
Značajna je i prisutnost slikane keramike: linijski motivi su izvedeni crvenom bojom,
uz rub posude; vrlo slično lenđelskom kulturnom horizontu (Slovenija).
Primjetan je kontakt s lenđelskom kulturom preko importa i eksporta.
Keramička statueta: Ţivotinjska figurica koja umjesto glave ima otvor (usađivanje
posebno izrađene glave). Figurica na leđima nosi posudicu (odlika Luţianky kulture,
Slovačka).

14. 14
7a. RAŢIŠTE TIP SOPOTSKE KULTURE
U formiranju ovog tipa sudjeluju dva genetska izvora: kompleks LTK i sopotska, tj.
vinčanska kulture.
LTK – kuglaste i polukuglaste zdjele, kupe, zdjele valovitog oboda, lonci s ručkama
između vrata i trbuha i ornamenti poput urezanih traka, girlandi, ţljebljenih crta.
SOPOT-VINČA – daje osnovna obiljeţja kulture – dominacija bikoničnih oblika, kupe
i zdjele na cilindričnoj i zvonastoj nozi, zoomorfne aplikacije, rogolike drške,
ukrašavanje urezanim trakama ispunjenim ubodima…
Od klasične sopotske kulture razlikuje se po elementima LTK. Ne pokazuje
nikakva karakteristična obiljeţja korenovske kulture. Utjecaji LTK su vjerojatno došli
sa sjevera, tj. iz Transdanubije, a ne iz korenovske kulture.
Raţište tip sopotske kulture datira se u vrijeme prijelaza sopot Ia na sopot Ib, tj. u
vrijeme kraja vinče B1 i početka vinče B2.
LOKALITETI – Podgorač-Raţište i Vukojevci u okolici Našica

15. 15
8. DANILSKA KULTURA
Eponimni lokalitet: Danilo kraj Šibenika
Rasprostiranje: Srednji neolitik; nastavlja ţivjeti na područjima ranije impresso-
keramičke kulture.
Kulturni kompleks: Srodnosti ima sa keramikom srednje Albanije koja dolazi u
doticaj s kulturama grčkog neolitika.
Lokaliteti: Javorika, Vela Spila na Lošinju, Jama na Sredi na Cresu, Privlaka, Islam
Grčki, Smilčić, Benkovac, Bribir, Danilo, Markova špilja na Hvaru, Gudnja, Crvena
Stijena, Zelena Pećina i Stolac
Trajanje: oko 4500. – 3900. pr. Kr.
Faze: Tri stupnja – vrhunac je u trećem stupnju
Naselja: U špiljama se stanovništvo zadrţavalo povremeno. Glavna su naselja
smještena na otvorenom preteţno u ravnim i plodnim krajevima sjeverne Dalmacije.
Naselja su redovito kruţnog ili polukruţnog oblika, često s izvorom vode u središtu.
Nastambe su bile oblika kruţnih koliba ili nadzemnih kruţnih kuća te nadzemnih
četvrtastih kuća s podom od nabijene zemlje. Naselja s često bila zaštićena
obrambenim rovom.
Keramičko posuđe: Grubo posuđe je kuglastih ili jajolikih oblika zaravnjene, ali ne i
glačane površine, rijetko ukrašene jednostavnim urezanim nizovima trokuta.
Najbrojnije je posuđe bolje kvalitete, dobro uglačane površine, tamnosmeđe ili crne
boje; bikonične zdjele zaobljenog dna, zvonaste čaše, visoke zvonolike zdjele,
spljoštene kuglaste posude s visokim stoţastim vratom, različiti tanjuri…
Ornamentika je vrlo bogata: izvedena udubljivanjem, urezivanjem, ţigosanjem,
reljefnim oblikovanjem često ispunjenim crvenom ili bijelom inkrustacijom.
Motivi su aplicirani s teţnjom da se prekrije što veća površina posude (tzv. horor
vacui) – spirale u obliku slova S i C, razne inačice trokuta i nizovi paralelnih crta
sloţeni u različitim meandarskim, cik-cak, romboidnim ili mreţastim kompozicijama.
Posebno su upečatljivi spiralni reljefni ornamenti koje preuzima kasnija butmirska
kultura. Neukrašeni se dijelovi često premazuju crvenom bojom.
Slikana keramika je rjeđa, ali vrlo kvalitetna. Posuđe je rađeno od potpuno pročišćene
sivkastoţute gline koja nakon pečenja ima ujednačenu boju raspona od ţućkaste do
ciglastocrvene. Oblici su bikonične zdjele, zvonolike i stoţaste čaše, zvonaste posude,
jajolike posude s koničnim vratom. Oslikava se sivom, bijelom ili crnom bojom, a
motivi su: paralelne crte, cik-cak crte, šahovnice, nizovi trokuta, rombovi i slični
geometrijski motivi. Motivi su obično obrubljeni crvenom trakom. Danilska keramika
ima paralele sa Ripoli kulturom smještenom uz Jadransku obalu Italije.

16. 16
Keramika tipa Malo Korenovo – predstavlja uvoz iz SZ Slavonije, pronađena je u
Smilčiću
Ritoni: Posuda na četiri zdepaste noge, s nakošenim recipijentom i visokom
prstenastom ručkom. Ritoni su obično bogato ukrašeni urezanom ornametnikom, a
unutrašnjost posude premazana je crvenom bojom. (Sličnosti s kakanjskom kulturom
u Bosni, s Albanskim manifestacijama te Grčkom).
Plastika - antropomorfna i terimorfna: Statuete su jednostavne zvonolike (vjerojatno
muški likovi) i one nešto realističnijeg oblika (obično ţenski likovi). Zvonolike figure
su ukrašavane urezivanjem i udubljivanjem s naglašenim prisustvom crvene boje,
bilo u obliku inkrustacije, bilo kao premaz. Realistične statue su oblikovane s
dugačkom valjkastom glavom, naglašenim trokutastim nosom, spljoštenim
četvrtastim tijelom i kratkim izdancima umjesto ruku. Te statue nisu ukrašene, osim
povremenog bijelog premaza.
Ţivotinjski likovi prikazivali su npr. svinje, goveda i medvjede, a na leđima su često
imali malu posudu ili vodoravnu pločicu s uzduţnim ţlijebom.
Koštani predmeti: alatke i nakit

17. 17
9. HVARSKA KULTURA
Eponimni lokalitet: Grapčeva špilja na Hvaru
Kulturni kompleks: Kultura mlađeg neolitika na istočnoj jadranskoj obali koja
nastavlja ţivjeti na mjestu danilske kulture. Širi se i na kontinent; npr. dolina Neretve
i Lika.
Lokaliteti u Hrvatskoj: Grapčeva i Markova špilja na Hvaru, Vela špilja na Korčuli,
Gudnja na Pelješcu
Trajanje: oko 3900. – 3300. god. pr. Kr.
Naselja: Nositelji kulture ţive na starim danilskim lokacijama (i na jednak način),
samo što naselja nešto proširuju. Intenzivnije i dugotrajnije nastanjuju i špiljske
prostore.
U najranijoj fazi još se pokazuju izrazita danilska obiljeţja, uz manje razlike. Reljefno
ukrašavanje dostiţe vrhunac, a slikani se ornamenti pojavljuju u manjoj mjeri. Novost
su prije svega spiralni motivi u slikarstvu te geometrijski motivi ispunjeni bojom. Broj
zvonolikih figura se smanjuje, a negdje oko srednje faze razvoja potpuno nestaju.
Nazadovanje se očituje i kod figura s jasnije oblikovanim konturama ljudskog tijela.
One su neukrašene, samo im je glava bijelo obojena. Kipići goveda i medvjeda
ukrašeni su strogo geometrijskim urezanim ornamentima. Ritoni se i dalje
upotrebljavaju, ali postoje izmjene (npr. riton iz Smilčića koji ima noge oblikovane
poput ljudskih u klečećem poloţaju).
U mlađim fazama potpuno izumiru elementi danilske kulture. Nestaje plastike, a
prevladava fina, briţno izrađena monokromna keramika temnosmeđe ili crne boje,
osobito niske široke zdjele zaobljenog profila s izdvojenim prstenastim vratom.
Ukras se svodi na motive ravnik ili cik-cak crta, girlandi, valovnica i nizova
polukrugova.
Varijante: (Šime Batović)
1. klasična hvarska kultura na sjednjodalmatinskim otocima – u ranoj fazi vidljivi
su ostaci danilske kulture; specifičnost su fino glačano crno ili tamnosmeđe
posuđe, ukrašeno slikanjem crvenom, svijetlosmeđom, ţućkastom, sivkastom
ili crvenom bojom. Motivi girlandi, lučnih crta, valovnica, polukrugova,
stepeničasti motivi, nizovi vezanih spirala i meandara slikani su bojama, a
katkad omeđeni urezanim linijama. Ornament ne prekriva cijelu posudu.
Vodeći oblici: niska, široka, zaobljena zdjela s prstenastim vratom te jajoliki
lonac s koničnim vratom.
- nalaz urezanog broda na ulomku keramike (Grapčeva špilja); keramička
glava ovna (Markova špilja)

18. 18
2. lisičićka varijanta u Hercegovini (lok. Lisičići kod Konjica) – osobina ove
varijante je urezivanje stiliziranih prizora simboličkog ili realnog karaktera,
primjerice scene lova, krajolici i sl.
3. smilčićka varijanta u sjevernoj Dalmaciji – najjače nastavlja danilsku kulturu;
ipak dolazi do osiromašenja keramičkog posuđa, nestaje plastike, prevladava
fina, briţno izrađena monokromna keramika.
4. posebna varijanta u Istri i Hrvatskom primorju

19. 19
- bakreno doba (aeneus, lithos) – pribliţno od 3500. – 2000. god. pr. Kr.
Razdoblje između neolitika i brončanog doba u kojem je najupečatljivija sve
češća pojava metalnih predmeta, posebno bakrenik i zlatnih.
Pojedine metalne predmete poznavale su i kulture neolitika (kao nakit), ali izdvajanje
novog doba znači da postoje vidljive promjene u gospodarskoj i društvenoj strukturi.
U gospodarstvu dolazi do prevlasti stočarstva kad poljodjelstvom što znači brţu
akumulaciju viškova, intenzivniju razmjenu i trgovinu te stvaranje materijalnih
bogatstava. U društvenom pogledu dolazi do formiranja čvršćih patrijarhalnih
rodovskih i plemenskih zajednica. Sloţenica litik je namjerno upotrijebljena kako bi
ukazala na kontinuirani razvoj mlađeg kamenog doba u bakreno, tj. još je uvijek
prepoznatljiva jaka neolitička komponenta.
Kao i u vrijeme neolitika, područje napretka i inovacija predstavlja maloazijski i
egejski prostor kojega su nabujale populacije prisiljene traţiti nove krajeve za svoju
egzistanciju. Najprirodniji i najjednostavniji izlaz bilo je prebacivanje na europsko
kopno. Sada se pojavljuje i novo ishodište migracija; područje Ponta, Zakavkazja i
juţnorskih stepa, preko Šumovitih i Erdeljskih Karpata te uz donji tok Dunava.
Ovuda su stizali pokretni stočari kojima su trebali novi pašnjaci za njihovu stoku; oni
su ujedno već ovladali metalurškom djelatnošću.
U Hrvatskoj: istočna Slavonija, dotada nastavana uglavnom nositeljima sopotske
kulture i ponešto vinčanske, bila je izravno na udaru strane, tzv. badenske kulture
koja je hitrim prodorom uništila većinu kasnoneolitičkih naselja i skrasivši se na
njima nastavila svoj ţivot. Područja zapadne Slavonije i sjeverozapadne Hrvatske
nisu bila izravno na putu osvajačima, ali su i tamošnje zastarjele kasne neolitičke
populacije posrednim putem podlegle promjenama. Tako se na podlozi kasne
sopotske, vinčanske i lenđelske kulture mirnim putem formirala lasinjska kultura.
Kako su te promjene tekle na istočnoj jadranskoj obali, zasad je slabo poznato.
Vrijeme razvijenog i kasnog eneolitika na području Slavonije nakon klasične
badenske kulture ispunjavaju kostolačka i vučedolska kultura, dok u
sjeverozapadnim dijelovima, uz lasinjsku kulturu, ţive pojedine varijante Retz-Gajary
kulture te kasne manifestacije vučedolske.
Neki od izuzetnih spomenika bakrenog doba pozornost su pobuđivali i davno prije
bilo kakvog planskog proučavanja povijesti:
- piramide iz Gize: Keopsova, Kefrinova, Mikerinosova, čija imena spominje već
Herodot
- babilonski zigurati, koji su nastavili svoj ţivot kao Kula babilonska u Starom
zavjetu
- palača u Knosu na Kreti čije su ruševine nadahnule grčki mit o labirintu
- nizovi menhira u Bretanji koji su već u ranom srednjem vijeku prepoznati kao
pradavna sveta mjesta
- Stonehenge koji se u 12. st. spominje kao jedno od 4 čuda Britanije

20. 20
10. LASINJSKA KULTURA
Eponimni lokalitet: Talijanovo brdo u Lasinji na rijeci Kupi
Rasprostiranje: Cijelo međuriječje Save i Drave, od Našica i ušća Orljave u Savu na
istoku pa sve do Velebita na jugozapadu. Najjuţniji poznati lokalitet je Čakovac kod
Josipdola. Izvan Hrvatske – posavski dio Bosne, gotovo cijela kontinentalna Slovenija,
austrijska Koruška i djelomično Štajerska, zapadna Mađarska – posebno oko
Balatona. – Nandor Kalicz nalaze iz Mađarske stavlja u Balaton grupu I-III, međutim
Dimitrijević tumači da je samo Balaton I čista lasinjska kultura, Balaton II pokazuje
miješana obiljeţja lasinjske i Retz-Gajary kulture dok je Balaton III čista Retz Gajary
kultura.
Kulturni kompleks: Kultura je rezultat autohtonog razvoja izvan područja glavnih
eneolitičkih događanja. Osnova egzistencije je kombinacija poljodjelstva i stočarstva s
prevagom na potonjem.
Lokaliteti u Hrvatskoj: Lasinja, Beketinec, Cerje Novo i Cerje Tuţno kod Varaţdina,
Veternica, Kiringrad, Ozalj, Čakovac, Beketinec, Ţdralovi, Jakšić, Ašikovci, Koška,
Vinkovci…
Izvan Hrvatske:
- Slovenija: Ptujski grad, Drulovka, Ljubljansko barje (Resnikov prekop, Maharski
prekop), Brezje i Zreče kod Maribora, Ajdovska jama, Kevderc, Lubniška jama,
Moverna vas
- BiH: Gornja Tuzla, Visoko Brdo u Lupljanici, Vis-Modran kod Dervente, Donji
Klakar kod Bosanskog Broda, Zemunica Radosavska kod Banja Luke
- Austrija: Štajerska – Pölshals (Judenburg), Strappelkogel (Wolfsberg), St.
Kanzianiberg, Wildon-Schlossberg, Flamber - Oberburgstall (Lebniz), Raababerg
kod Graza, St. Stefan ob Stainz, Koruška - Keutschachersee, Maria Saaler Berg,
Steinkögeln (Völkermarkt), Ettendorf im Lavanttal
- Mađarska: Siklos, Keszthely-Fenekpuszta, Letenye, Nagykanizsa
Tipovi: Koška, Beketinec, Čakovac ili Josipdol, Šafarsko, Resnikov prekop,
Nagykanizsa, Oberpullendorf
Naselja: Sluţe se špiljama, vjerojatno u vrijeme ispaše, a grade i sojenička naselja
poput onih u Keutschachersee nedaleko od Klagenfurta ili na Ljubljanskom barju-
Resnikov prekop. Poloţaji su obično na nešto većoj nadmorskoj visini, ali zaposjedaju
i močvarna i jezerska područja. Nastambe su obično zemuničkog ili poluzemuničkog
tipa, ali ima i nadzemnih objekata i sojenica.
Keramičko posuđe: Prevladavaju neolitički oblici – bikonične zdjele, bikonični lonci s
prstenastim vratom i parom ručkica na prijelazu vrata u trbuh s izrazito izduljenim
donjim dijelom, te zaobljene zdjele. Osoito su prepoznatljivi lonci oblikovani tako da
im je rame pomalo uglato izdvojeno. Od izrazito eneolitičkih oblika prisutan je vrč s

21. 21
jednom prstenastom ručkom. Osobite su i zdjele na visokoj cilindričnoj ili trbušastoj
nozi ukrašene jezičastim plastičnim izdancima.
Posuđe je uglavnom redukcijski pečeno te je sivih boja.
Ukras moţe biti u obliku različitih plastičnih aplikacija, gudmetastih, bradavičastih i
jezičastih, zatim u obliku plastičnih rebara ili ţivotinjskih protoma.
Osim toga javlja se i urezivanje, ţigosanje i ubadanje. Motivi: jednostavni snopovi
ravnih crta, cik-cak crte, prepleti crta, motivi grančice, riblje kosti ili bodljikave ţice.
Najčešće su kombinacije motiva praćenih nizom uboda ili kratkih zareza.
U završnoj fazi javljaju se i krivocrtni motivi girlandi i polukrugova dok prostor
među njima popunjavaju mreţasti, ljestvičasti i meandarski uzorci.
Keramička plastika: Riječ je o tipu jednostavnih plosnatih statueta s pravokutno
oblikovanom glavom koja se bez vidljiva prijelaza nastavlja u pravokutno tijelo. Ističu
se jedino kratki konični batrljci umjesto ruku, plastično naglašene grudi te nos i
linearno urezane oči i eventualno usta. Drugi tip predstavljaju valjkaste statuete.
Metal: nije pronađen ni jedan primjerak

22. 22
11. RETZ – GAJARY KULTURA
Eponimni lokaliteti: Retz u donjoj Austriji i Gajary u sjevernoj Transdanubiji
Kulturni kompleks: Riječ je o dvjema regionalnim varijantama vrlo širokog
kompleksa koji se rasprostire na rubovima karpatske kotline, od rumunjskog Erdelja
na istoku, preko Slovačke, Moravske, Austrije, mađarske Transdanubije, cijele
kontinentalne Slavonije pa do sjeverne Hrvatske i zapadne Slavonije
Faze (u Hrvatskoj):
N. Tasić
•Rana faza kulture predstavljena Kevderc-Hrnjevactipom pojavljuje se u zap.
Hrvatskoj i kontinentalnoj Sloveniji te na Balatonunakon lasinjskekulture –
istodobno rani Badenprodire u istočnu Slavoniju i Srijem
•Druga faza tj. Višnjica tip nasljeđuje KH i pripada vremenu formiranja ranih
kostolačkihnaselja u Srijemu i Slavoniji te sjev. Bosni
Tipovi:
1. RETZ TIP: donja Austrija – Retz, Pfaffstetten
2. WALTRAHOHLE-KREPICE-JEVIŠOVICE C1 TIP: istočna Štajerska i
Moravska - Waltrahhle, Krepice-Hradisko, Jevišovice-StaryZamek (horizont
C1), Brno-Lišen-Stare Zamky (horizont III), Hochkapelle - najzapadniji lokalitet
(sjev. Tirol)
3. GAJARY-BAJČ TIP: Zapadna Slovačka, juţni dio Donje Austrije, sjeverna
Transdanubija - Gajary, Bajč-Vlkanovo, Ondrochov, Branč
4. MONDSEE TIP: Gornja Austrija i Salzburg: sojenička naselja na Mondsee
(Station See, Scharfling) i Attersee (11 nalazišta), Salzburg - Rainberg,
Götschenberg kod Bischofshofena
5. SEDMOGRADSKI ILI GEOAGIU-DE-SUS TIP
6. VIŠNJICA tip
o rasprostranjenost: sjev.zap. Hrvatska, jug.zap. Transdanubija,
kontinentalna Slovenija
o lokaliteti: špilja Vindija kod Donje Voće, Velika pećina kod Višnjice na
Ravnoj Gori, Drljanovac kod Bjelovara (kombinacija Višnjica i Kevderc-
Hrnjevac tipa) Predjama kod Postojne, Bezgečeva jama kod Velenja,
Nagykanizsa, Pecs, Mohacsutiteglagy
7. KEVDERC-HRNJEVAC tip
o Rasprostranjenost: međuriječje Drava-Sava od Poţeške kotline do
jugoistočnog alpskog prostora
o Lokaliteti: Hrnjevac-Brdo kod Kutjeva, Drljanovac, Đakovačka Satnica-
Katinska, Pepelana, Đakovo, Paljevine, špilja Kevderc, Lubniška jama kod
Škofje Loke, Levakova jama, nalazišta Balaton III tipa u Transdanubiji
(Letkes, Keszthely-FenekpusztaI i IV, Mozc, Pecsbagota-Cseralya, Patince
u Slovačkoj)

23. 23
Naselja: Osim povremenog korištenja špilja, nositelji kulture preteţno ţive u
zemuničkim nastambama, no ponegdje grade i trajnije nadzemne kuće. Mondsee-tip
u Austriji odlikuje se kompliciranim sustavom sojenica.
Keramičko posuđe: Posuđe je tamnih boja, ukrašeno posebnom tehnikom, tzv.
brazdastim urezivanjem (Furchenstich – trzanje zašiljenog instrumenta: kultura je
dugo bila poznata kao Furchenstichkeramik).
Vodeći oblici su niske kalotaste šalice s vrpčastom ručkom i visoki vrčevi S-profilacije.
Šalice Višnnjica tipa ukrašavane su urezivanjem (motivi – nizovi brazdastih crta,
iscrtkani torkuti raspoređeni u zatvorene vodoravne ili okomite zone; Rahmenstil;
specifičan motiv je negativno izveden oblik zvijezde na dnu ili donjem dijelu posude).
Nositelji Kevderc-Hrnjevac tipa radije koriste duborez, rovašenje i obično urezivanje
– motivi su trokuti, šahovnice i spirale.
Za ukrašavanje se koristi i bijela inkrustacija.
Figuralna plastika: Vrlo malo nalaza; izrazita skromnost.

24. 24
12. BADENSKA KULTURA
Eponimni lokalitet: Baden-Königshöhle u Donjoj Austriji
Rasprostiranje: Od sjeverne i istočne Austrije, Moravske, Češke, juţne Slovačke,
dijela juţne Poljske, preko gotovo čitave Mađarske sve do sjeveroistočne Hrvatske,
Vojvodine i sjeverne Srbije.
Kulturni kompleks: Novi narod uništava neolitička naselja vinčanske i sopotske
kulture u područjima istočne i srednje Slavonije, Srijema, juţnog Banata i Bačke te
sjeverne Srbije. Postoji više teorija podrijetla – jugoistok: maloazijsko-anatolski
prostor; istok – pontsko-stepski krajevi. (Paralelna je sa Trojom II-V i tiszapoltar-
bodrogkeresztur kompleksom.)
S. Dimitrijević predlaţe – rana badenska kultura nastala je negdje u juţnim dijelovima
Balkana, na periferiji kasne vinčanske kulture uz vaţan doprinos anadolskih utjecaja
te stepsku komponentu koja je potvrđena i antropološki u novom rasnom tipu
čovjeka.
Širenje na velikom prostoru oslabilo je jedinstvo kulture te nastaju razne
manifestacije, a u pojedinim dijelovima dolazi do buđenja zatomljenog neolitičkog
supstrata. Tako je i nastala nasljednica badenske kulture – kostolačka kultura: smjena
nije bila nagla pa te dvije kulture neko vrijeme egzistiraju paralelno.
Lokaliteti u Hrvatskoj: Badenska kultura u Hrvatskoj predstavlja pravi početak
eneolitika. – Vučedol, Bapska, Vinkovci, Donja Vrba kod Slavonskog Broda, Grabovac
kod Đakova, Sarvaš, Beli Manastir
Faze: Dimitrijević 1979.
A = rana ili pretklasična: A1 – Boleraz (=lasinja Ia)
A2 – Fonyod
B = rana klasična B1
B2 (=lasinja Iia, kostolac A, vučedol A)
C = kasna klasična: tip Budakalasz – Beli Manastir
tip Uny
tip Viss
tip Hodmezovasarhely-Bodzaspart
tip Ossarn
D = postklasična badenska kultura – horizont raspada
Naselja: Smještena na mjestima starijih neolitičkih naselja; riječne terase ili izdanci
breţuljaka. U većini naselja konstatirani su nizovi ukopanih jama od kojih su neke
mogle sluţiti za stanovanje, a druge kao spremišta ili jame za otpatke. Jedino su na
području Vojvodine i istočne Slavonije otkriveni ostaci nadzemnih objekata građenih
na tradicionalni način: pod od nabijene zemlje, zidne konstrukcije od kolja i pruća
oblijepljena ilovačom i krov na dvije vode od slame ili trske.

25. 25
Na Vučedolu i Sarvašu otkrivene su dvije apsidalne kuće međutim one se u
posljednje vrijeme pripisuju kasnijoj kostolačkoj kulturi.
Ukopi: Pokojnici se i dalje pokapaju unutar naselja u pojedinačnim, a katkada i
višestrukim grobovima. Prevladava obred inhumacije, međutim badenska kultura je
u panonsko-podunavski prostor donijela i obred spaljivanja pokojnika – posebno u
pretklasičnoj fazi razvoja.
Keramičko posuđe: Keramika ostavlja dojam oponašanja metala: visok sjaj crno
polirane površine, dominantan oblik vrčeva i vrčića loptastog ili lukovičastog trbuha
s visokim cilindričnim vratom i vrpčastom ručkom, ukrašavanje kaneliranjem i
rebrenjem te specifičan način obrade površine finog posuđa koji stvara dojam
punciranja, tj. iskucavanja metala.
Najzastupljeniji oblik je već opisani trbušasti vrč s vrpčastom ručkom. Jedini ukras na
tip posudama su okomite kanelure na trbuhu. Vrčevi su se mijenjali kroz razne faze:
u pretklasičnoj su to masivni kuglasti vrčevi s niskim vratom i niskom prstenastom
ručnom dok se kasnije vrč sve više izduţuje da bi na kraju trbuh potpuno nestao te su
vrčevi izgledali kao da se sastoje samo od cilindričnog vrata i vrpčaste ručke.
Osim vrčeva: bikonične zdjele vrlo razgrnutog oboda ukrašene plitkim kanelurama
sloţenima u razne kriţne, zvjezdaste i zrakaste motive. Ti se ukrasi nalaze s
unutrašnje strane posude dok se izvana postupno počinje ukrašavati motivima
izvedenima urezivanjem i ubadanjem.
Izduljena vretenasta amfora (Fischbutte) je oblik nastao u klasičnoj fazi.
U kasnoj klasičnoj fazi (u HR samo Baranja) javljaju se oblici poput zdjela s
unutarnjom pregradom, zdjela na nozi i zdjela na četvrtastim često perforiranim
postamentima. Vrlo rijedak oblik je trbušasta amfora s visokim cilindričnim vratom i
laţnim ručkama koje su vertikalno probušene.
Plastika: Plosnati, vrlo stilizirani idoli s obiljeţjima ţenskog spola ukrašeni
jednostavnim nizovima urezanih crtica, trokuta ili vrpci ispunjenih ubodima.
Pretpostavlja se da su idoli imali drvene glave.
Zlatni i bakreni nalazi su vrlo rijetki. PRVA KOLA S ČETIRI KOTAČA.

26. 26
13. KOSTOLAČKA KULTURA
Eponimni lokalitet: Kostolac
Rasprostiranje: Šumadija, sjeverna Bosna, Slavonija i Srijem su matična područja, a
zatim se širi u istočnu Srbiju, rumunjsku Olteniju i Erdelj te u Mađarsku sve do
slovačkih planina.
Kulturni kompleks: Kostolačka kultura se razvila u vrijeme klasične badenske
kulture, vjerojatno kao relikt kasnoneolitičke populacije koju badenska kultura nije
uspjela potpuno asimilirati. Nakon razdoblja koegzistencije kostolačka je potisnula
badensku kulturu. U svome mlađem stupnju omogućila je razvoj vučedolske kulture
međutim, time je sama bila istisnuta iz svog matičnog područja te počinje širenje na
sjever.
Lokaliteti: Šuplja Stena na Avali, Kostolac, Vinča, Vučedol, Vukovar-Lijeva Bara,
Lovas, Sarvaš, Slavča u Novoj Gradiški, Pivnica u sjevernoj Bosni, Obre II, Donja
Mahala, Cerić-Plandište kod Vinkovaca, Ašikovci kod Pleternice, Belegiš, Gomolava,
Petrovaradin, Crnajka (miješanje kostolačke i Co¸tofeni kulture)
Faze:
Dimitrijevićev sustav iz 1979.
A = horizont Cerić-Pivnica-Ašikovci – egzistira samo na području Slavonije
B = egzistira samo izvan Slavonije
ili (zbog novih nalaza)
rani – povezano s badenskom kulturom
klasični – samostalna kultura
kasni – povezan s vučedolskom kulturom
Naselja: U ravničarskim predjelima najčešća su višeslojna naselja na izdignutim
poloţajima uz tokove rijeka – prostori starijih neolitičkih i eneolitičkih naselja.
Kostolačka su naselja redovito utvrđena opkopima ili šancima (Cerić-Plandište). U
predjelima sjeverne Bosne, središnje i istočne Srbije razvio se tip teško pristupačnih
gradinskih naselja.
U mlađem badenskom horizontu na lokalitetima Vučedol i Sarvaš otkrivene su dvije
apsidalne kuće. Veća kuća na Vučedolu imala je dvije prostorije, jednu u apsidalnom
produţetku. Tu je bilo smješteno i ognjište. U vrijeme istraţivanja (Schmidt) kuće su
pripisane badenskoj kulturi, ali kostolačka tada nije ni bila identificirana (Milojčić,
1943.). Kako na većini nalazišta badenske kulture dominiraju jamski stambeni objekti,
danas se te dvije kuće sve češće pripisuju upravo kostolačkoj kulturi.
Ukopi: standardni način ukopa je skeletni ukop u zgrčenom poloţaju. Prisutan je i
obred spaljivanja pokojnika. Pepeo se polaţe ili u ţaru ili u jamu koja se pokrije
poklopcem.

27. 27
Keramičko posuđe: Posuđe je vrlo dobre fakture, tamne sivosmeđe boje, a tek rijetko
crne. Dominiraju zdjele različitih oblika, ali većina ima temelje u badenskim ili
kasnoneolitičkim. Najtipičnija je zdjela gotovo kalotastog oblika bez izraţenog dna
umjesto kojeg ima ovalnu udubinu u sredini (umbo). Drugi oblik su zdjele kojima je
naglašen i izdvojen vrat i blago zaobljeno rame. Prepoznatljiva je i konična ili
cilindrična šalica s izuzetno visokom vrpčastom ručkom. Fischbutte su ovdje obično
bez ukrasa.
Ukrašavanje: U Panoniju stiţe nova tehnika; brazdasto urezivanje. Primjenjuje se i
tehnika ţigosanja tupim predmetima koji daju polumjesečaste, okrugle, polukruţne
ili trokutaste otiske. Obično urezivanje javlja se samo kao okvirna linija s gornje ili
donje strane ukrasne zone. Omiljeno je slaganje motiva u obliku šahovske ploče.
Koristi se bijela inkrustacija. (spoj badena i retz-gajarya)

28. 28
14. VUČEDOLSKA KULTURA
Vučedolska kultura predstavlja posljednju eneolitičku manifestaciju u ovom
dijelu Europe. Ishodišna točka vučedolske kulture je istočna Slavonija i Srijem, a
eponimni lokalitet Vučedol nalazi se na desnoj obali Dunava, nedaleko od Vukovara.
Kultura je podijeljena u tri vremenska horizonta:
1. horizont pretklasične i klasične vučedolske kulture
2. horizont kasne vučedolske kulture i njezinih regionalnih varijanti
3. horizont postvučedolskih manifestacija ranog brončanog doba
U svojoj početnoj i klasičnoj fazi kultura se rasprostranjuje u svojim originalnim
granicama dok kasnije dolazi do širenja prema mađarskoj Baranji i rumunjskom
Banatu. Razne regionalne varijante dokumentirane su od okolice Praga i juţnih
Karpata, preko Banata i juţne Bosne do jugoistočnog alpskog prostora.
Prva istraţivanja jednog vučedolskog lokaliteta proveo je Karl Deschman 1875. Tada
istraţeni sojenički lokalitet, Ljubljansko barje u Sloveniji, objavljen je 1915. u djelu
Moritza Hoernesa Urgeschichte der bildenden Kunst in Europa; pod pojmom
istočnoalpske sojeničke keramike. Tu su ujedno objavljeni i nalazi iz Vučedola,
Sarvaša i Erduta. Kasnije je predloţen naziv slavonska kultura koji se odrţao do
pojave publikacije R. R. Schmidta Die Burg Vučedol nakon čega je prevladao današnji
naziv kulture.
Smatra se da je vučedolska kultura rezultat spoja novih dostignuća s istoka, starih
panonsko-podunavskih neolitičkih tradicija, preciznije sopotske kulture i ranije
oformljene kostolačke kulture.
Kultura se datira u razdoblje između 3000. i 2200. godine prije n.e. Njezin početak
povezan je s tzv. drugom seobom stepskih naroda koja u Europu dovodi novi rasni
tip čovjeka (Indoeuropljanin), poseban ritual sahranjivanja pokojnika poloţenog na
leđa s koljenima stisnutim uz prsa; u Europu se vraća konj, pojavljuju se prva
zapreţna kola te novi način obrade metala.
Vučedolska populacija u svojim stalnim naseljima gradi uglavnom nadzemne kuće s
podom od nabijene ilovače. Unutrašnjost kuće opremljena je ognjištem i jamom za
spremanje zaliha. Na lokalitetu Vučedol kuće se prstenasto niţu uz rubove naselja.
Središte kuće je kruţno, uzdignuto ognjište, a o ostaloj opremi kuće moţe se samo
nagađati. Često se u kući nalazi i mali kućni ţrtvenik od gline. Naselja su obično
građena na uzdignutim terasama uz rijeke ili obronke, a većina ih je bila utvrđena
dotjerivanjem strmih padina, palisadama ili vodenim opkopima. U kasnoj fazi
dominira gradinski tip naselja dok je na Ljubljanskom barju prisutno i sojeničko. Sve
to govori o relativno nemirnom vremenu koje zahtijeva na bilo koji način zaštićena
naselja.

29. 29
Posebnu zanimljivost predstavlja Gradac na Vučedolu. To je relativno mali plato koji
se uzdiţe strmo iznad ostalih prostranih platoa (Kukuruzište Streim, Vinograd Streim
i Vinograd Karasović) na kojima je smješten kompleks naselja. Gradac tu predstavlja
neku vrstu akropole na kojoj je otkriven samo jedan građevinski objekt četvrtastog
oblika s dvije prostorije i bočnim trijemom nazvan megaron.
Megaron iz mlađe faze sadrţavao je talioničke peći unutar i izvan zidova kuće te je
imao karakter metalurškog obrtničkog središta.
Megaron iz starije faze značajan je po ukopima koji se nalaze u njegovoj okolici.
Ispred pročelja megarona u jednoj jami utvrđen je dvostruki ukop muškarca i ţene s
vrlo bogatom opremom popularno nazvan «grob bračnog para». S lijeve strane
pročelja istog megarona otkrivena je ţrtvena jama u kojoj je pohranjen jelen. Ostali
poznati ukopi nalaze se unutar naselja, često u napuštenim jamama, a nema dokaza o
ukapanju pokojnika na posebnim nekropolama izvan naselja.
Posuđe se još uvijek izrađuje bez upotrebe lončarskog kola, ali keramička se
proizvodnja odlikuje skladom i dotjeranošću oblika i ukrasa. Keramičko posuđe se
dijeli na fino i grubo, ali vrlo velike količine fine keramike upućuju na to da se i ona
koristila gotovo svakodnevno.
U ranoj fazi vučedolske kulture kod keramičkih proizvoda dominiraju
bikonične zdjele, lonci, plitke zdjele razgrnutog oboda i zdjele sa zaobljenim
ramenom. Ukras se najčešće smješta samo na jednom segmentu posude i sastoji se od
uskog friza strogo geometrijskih oblika izvedenih tehnikom brazdastog urezivanja
običnog urezivanja i rovašenja uz prisutnost bijele inkrustacije. U pretklasičnoj fazi se
javlja također se javlja i motiv rozete koji je vrlo karakterističan za kulturu.
Klasična faza nastavlja s oblikovanjem dubokih bikoničnih zdjela s jednom
širokom vrpčastom ili tunelastom ručkom, zdjelica na četiri čepaste noge, jajolikih
posuda ravnog dna ili na niskoj prstenastoj nozi te amfora. Posebnost su dvodijelne ili
trodijelne boce, male bikonične zdjele s poklopcem i rupicama, tzv. «kadionice»,
posude u obliku modela krušne peći, kupe na niskoj prstenastoj, zvonastoj ili kriţnoj
nozi, razni tipovi ţrtvenih stolića i td.
Od keramičkih nalaza sa lokaliteta Vučedol treba posebno izdvojiti veliku
zdjelu iz groba bračnog para, tzv. terinu te obrednu keramičku posudu popularno
zvanu «vučedolska golubica».
<Terina iz groba bračnog para pronađena je u vrlo neobičnom poloţaju; prekrivala je
glavu pokojnice. Osim toga, ona je sama po sebi, kao grobni prilog, dio rituala. Iako je
to standardni vučedolski oblik, ovdje je posuda izuzetno velikih dimenzija, a
ukrašena je rozetama i kriţevima koji su ispunjeni crvenom, a ne uobičajenom bijelom
inkrustacijom. Motiv rozete ili kruţnice čest je na posudama vučedolske kulture, a
nerijetko mu se pridaje značenje solarnog motiva. U slučaju terine iz groba bračnog
para gdje se motiv javlja u kombinaciji sa crvenom bojom, moţe se pretpostaviti da
rozeta zaista simbolizira umiranje i ponovno rađanje.
Vučedolski kultni predmeti nedvojbeno pripadaju sferi širega egejsko-
mediteranskog vjerovanja, poznatog kao kult bovida (goveda). Vučedolski primjerci
imaju vrlo bliske analogije u istovrsnim ţrtvenicima predhelenske kretske kulture i
anatolskih eneolitičkih i ranobrončanodobnih gradova poput Catal Höyöka i

30. 30
Beycesultana. Toj sferi pripada i motiv dvostruke sjekire ili labrisa koji nalazimo i na
vjerojatno najprepoznatljivijem predmetu vučedolske kulture; vučedolskoj golubici.
Osim figura ptica, postoje i drugi motivi u figuralnoj plastici. Posebno vaţna ţivotinja
u religioznom ţivotu vučedolskih ljudi bio je jelen, a postoje i nalazi antropomorfne
plastike.>
Antropomorfne figure su podijeljene u dvije kategorije:
1. jednostavne i neukrašene plosnate figure s elipsasto proširenom stajaćom
bazom
2. fino oblikovane i bogato ukrašene ţenske statuete
Među statuetama druge kategorije moţe se izdvojiti tip plosnatih figura u obliku
violine te voluminozno oblikovane figure u sjedećem poloţaju. Ukrasi na statuetama
su komponirani tako da djeluju kao realističan prikaz nošnje vučedolskih ţena prema
čemu je provedena i rekonstrukcija odjeće vučedolske populacije<>.
Ljudski se lik pojavljuje i urezan na ulomcima keramike, odnosno na dnu posuda ili
na keramičkim amuletima. Takvi motivi su često vrlo stilizirani u obliku klepsidre
kojoj su dodani glava, ruke i noge. (Orant)
Prosperitet i bogatstvo vučedolske kulture zasniva se na razvijenom stočarskom i
lovačkom gospodarstvu što je dovelo do upoznavanja s metalom, a ubrzo zatim i
ovladavanja samom metalurgijom. Vučedolska populacija je razvila prvu serijsku
proizvodnju metalnih predmeta. Proizvodili su se isključivo uporabni predmeti
poput oruđa i oruţja: najčešće plosnate bakrene sjekire trapeznog ili lepezastog oblika
te bojne sjekire s cjevastim produţetkom za nasad. Osim sjekira, proizvodila su se i
različita šila i dlijeta te listoliki bodeţi.
Vjerojatno je nagli porast populacije i povećana potreba za metalom uzrokovala
širenje vučedolske kulture na nova područja krajem klasične faze. Time se razvilo
nekoliko lokalnih varijanti vučedolske kulture:
a) Slavonsko-srijemski tip na tlu Srijema, Slavonije i dijela sjeverozapadne Hrvatske
b) Zapadnobosanski tip ili hrustovački tip na području zapadne Bosne
c) Južnobosanski ili Debelo Brdo tip u juţnoj Bosni
d) Šumadijski ili đurđevački tip u srednjoj i sjevernoj Srbiji
e) Slovenski tip na području Slovenije, sjeverozapadne Hrvatske i u dijelu Austrije
f) Makó tip u Podunavlju i Potisju Mađarske, Slovačke i Vojvodine te u Moravskoj
i praškom dijelu Češke
g) Nyrség tip u sjeveroistočnim dijelovima Karpatske kotline
Vučedolska kultura nestaje smjenom eneolitika i brončanog doba, ali tradicija kulture
prepoznatljiva je u okvirima nekih ranobrončanodobnih pojava kao što su ljubljanska i
vinkovačka kultura u Hrvatskoj te Somogyvár-kultura u zapadnoj Mađarskoj.