Seminar mauzolej u halikarnasu

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA ARHEOLOGIJU
Katedra za klasičnu arheologiju
MAUZOL VLADAR KARIJE I MAUZOLEJ U HALIKARNASU
S posebnim naglaskom na kipare Brijaksida, Leohara, Skopasa i Timoteja, graditelja Piteja te Spomenik (Grobnicu) Nereida u Ksantu
Seminarski rad
MENTOR: STUDENT:
dr. sc. Helena Tomas Martina Jalšovec
Zagreb, 2004.

SSSaaadddrrržžžaaajjj 222
SADRŽAJ 2
KARIJA I HALIKARNAS 3
MAUZOL, VLADAR KARIJE 10
MAUZOLEJ U HALIKARNASU 13
 Istraživanja 13
Lord Stratford de Redclif Canning 13
Sir Charles Thomas Newton 13
 Gradnja, graditelji 19
Izgled zgrade 20
Pitej 21
Utjecaji 24
Spomenik Nereida u Ksantu 25
 Dekoracija, umjetnici 30
Brijaksid 46
Leohar 46
Skopas 47
Timotej 47
 Rušenje 52
LITARATURA 53

KKaarriijjaa ii HHaalliikkaarrnnaass 3
KARIJA I HALIKARNAS
Karija se, kao Karkissa, po prvi puta spominje u tekstu pisanom klinastim pismom
datiranom između 1800. i 1200. pr. Kr. Nakon praznine od oko 400. godina, prvi koji Karane
spominje je legendarni pjesnik Homer. U tzv. Katalogu brodova1, kaže da su živjeli u Miletu,
na poluotoku Mykale te kod rijeke Meander (sl. 1). U Trojanskom ratu borili su se na strani
Trojanaca2. To je vrlo važna informacija jer je u vrijeme Homera Milet smatran grčkim
gradom; to što je u Katalogu brodova nazvan Karijskim ukazuje na činjenicu da taj Katalog
sadrži vrlo stare informacije koje jednim dijelom potvrđuje Herodot kad kaže da su
stanovnici Mileta govorili grčki s karijskim naglaskom3. U petom stoljeću Grci su smatrali da
su Karani u Kariju stigli s otoka u Jonskom moru gdje su bili podčinjeni Minosu, dok su
Karani govorili da su starosjedioci na svom teritoriju. Homer potvrđuje priču Karana, dok
Herodot donosi obje predaje.4 Verzija Karana potvrđena je i lingvistički. Karijski jezik spada
u Anatolijsku obitelj indoeuropskih jezika koju dijeli Hetitskim, Luvijskim, Lidijskim,
Likijskim, Sidetiskim i Pisidijskim5. Da su Karani došli s otoka, sa zapada, govorili bi jezikom
mnogo sličnijim Grčkom.
Smatra se da su Grci na obale Male Azije doselili između 1200. i 800. pr. Kr. u tzv. Jonskoj
seobi6 te su se pomiješali s Karanima. Sam Herodot je vrlo dobar primjer bliskih veza između
Karana i Grka. Njegov otac, pjesnik Lyxes, nosi ime koje je grčka inačica karijskog Lukhsu.
Ubrzo nakon doseobe vjerojatno je utemeljen i grčki dio grada Halikarnasa (sl. 2). Prema
običaju, Grci su najprije naselili otok u blizini domaće naseobine, a kasnije su preselili na
kopno. U slučaju Halikarnasa taj otok je bio onaj koji se u antici zvao Zephyria, a danas se
naziva Kraljevski otok7. Taj je otočić danas spojen s gradom pomoću nasipa, a na njemu se
nalazi tvrđava koju su sagradili vitezovi križari. Naselje domaćeg stanovništva
najvjerojatnije je bilo na brdu Salmakis gdje se nalazilo Hermafroditovo svetište. Danas se
ovdje nalaze moderne kuće i vojna baza.
1 Homer, Ilijada II, 484
2 Homer, Ilijada II, 867
3 Herodot, Povijest I, 142
4 (Herodot, Povijest I, 171) Karani su došli na kopno s otoka: nekoć davno bili su podčinjeni Minosu i zvali su se Lelezi, a
nastavali su otoke…Doista mnogo kasnije Dorani i Jonjani istjerali su Karane s otoka…, ali se s tim sami Karani ne slažu već
smatraju sami za sebe da su kopneni starosjedioci…tvrde da su Lid i Miz Karova braća.
5 http://indoeuro.bizland.com/tree/anat/carian.html (7. 01. 2005.)
6 F. Chamoux, Grčka civilizacija, U arhajsko i klasično doba, Jugoslavija, Beograd, 1967. (str. 45-50)
7 J. Lendering, Halicarnassus (modern Bodrum) www.livius.org, (22.11.2004.)

KKKaaarrriiijjjaaa iii HHHaaallliiikkkaaarrrnnnaaasss 444
Kasnije su Grci naselili kopno. Sjeveroistočno od otoka osnovali su tržnicu (agora) za
trgovinu s domaćim stanovništvom. Novo naselje osnovali su na sjeverozapadu dok se
rezidencijalna četvrt nalazila na obroncima iznad agore1.
Grci su smatrali da je Halikarnas dorski grad; njegovi prvi stanovnici su bili sa Peloponeza i
pripadali su tom plemenu. Halikarnas je bio jedan od članova dorskog saveza zvanog
Heksapolis u kojem su sudjelovali još i Lind, Jalis, Kamir, Kos i Knid. Kultni centar bio im je
hram Apolona Triopijskog u blizini Knida gdje su se članovi sastajali, raspravljali o
zajedničkim problemima i slavili kult2. Grad je iz zajednice izbačen ubrzo nakon perzijske
invazije na Lidiju. Nakon izlaska iz saveza primio je utjecaje iz susjedne Jonije.
Povezanost Karana i Grka uočljiva je i u anegdoti koju donosi Herodot. Uoči bitke kod
Salamine 480. pr. Kr., Temistoklo ostavlja natpis na grčkom jeziku na stijeni kraj koje je
trebala proći perzijska flota pozivajući Jonjane i Karane da se ne bore za Kserksa3.
Karija je, poput Grčke, zemlja brda i dolina, siromašna poljoprivredom i drugim resursima.
Zbog takve, geografski uvjetovane, raspršenosti Karani su bili podijeljeni4.
Ujedinjavala ih je religija. Jedan od ritualnih centara bila je Mylasa, gdje se slavio vrhovni
bog Karijski Zeus, kako ga naziva Herodot5. Za razliku od grčkog, ovaj Zeus bio je ratničko
božanstvo. Jedna od karijskih boginja bila je i Hekata6, boginja križanja putova, u Grčkoj ne
baš omiljena jer se smatralo da je izvor čaranja. Herodot ju naziva Atenom i govori kako
njezinoj svećenici naraste duga brada kad se nešto loše sprema Pedašanima i njihovim
susjedima te bilježi da se takvo čudo dogodilo tri puta7. Na planini Latmos, blizu Mileta,
Karani su štovali Endimiona, ljubavnika Mjeseca, oca dana u godini i vječnog spavača8.
Karani su bili prisiljeni biti plaćenici u vojskama tuđih kraljeva. Njihova siromašna zemlja
nije mogla održavati veliku populaciju pa su mnogi bili primorani potražiti sreću drugdje.
Bili su vojni specijalisti pa nije čudo da Herodot piše o vojnim izumima koje Grci duguju
Karanima.
1 isto kao i prethodno
2 Herodot, Povijest, I, 144
3 Herodot, Povijest VIII, 22
4 (J. Lendering, Caria, www.livius.org, (22.11.2004.) Kad su primili pismo, svako mjesto koristilo je vlastitu inačicu
inačicu feničkog alfabeta.
5 Herodot, Povijest V, 119
6 J. Lendering, Caria, www.livius.org, (22.11.2004.)
7 Herodot, Povijest I, 175
8 J. Lendering, Caria, www.livius.org, (22.11.2004.)

(Herodot, Povijest I, 171) …karanski je narod u to vrijeme bio daleko najugledniji od svih tadašnjih
naroda… naime, Karani su otkrili kako se perjanice vežu na kacige i kako se znamenja postavljaju na
štitove, a oni su također prvi dodali drške štitovima.
Prvi podatci o karanskim plaćenicima dolaze iz Biblije gdje se spominju kao vojnici u Judeji.
Karani su bili posebno poznati zbog svoje službe Egiptu. Prvi od faraona koji ih je primio u
službu bio je Psametih I (664. – 610. pr. Kr.).
(Herodot, Povijest II, 152) …nužda natjera Jonjane i Karane koji su bili isplovili radi pljačke, da
doplove do Egipta, …neki Egipćanin, koji nikad prije nije vidio ljude u mjedenim oklopima, dođe u
močvare i donese vijest Psametihu da su s mora stigli mjedeni ljudi i da pljačkaju po ravnici.
Herodotove riječi potvrđuje arheologija. Pronađeno je nekoliko naselja u zapadnom dijelu
delte Nila koja su utemeljili ljudi iz Egeide. Naselja su datirana u sedmo stoljeće prije Krista1.
Kad je perzijski kralj Kambiz 525. pr. Kr. napao Egipat, Karani su još uvijek bili tamo; sada u
službi faraona Psametiha III2.
Za vrijeme tog rata promijenili su stranu i borili se za Perzijance. Tada je već Karija bila pod
Perzijskom vlašću pa je to vjerojatno bio jedan od razloga promjene strana.
1 (Herodot, Povijest II, 154) Psametih je Jonjanima i Karanima koji su mu pružili pomoć dodijelio zemljište za
naseljavanje…
2 Herodot, Povijest III, 11

sl. 1 Položaj Karije
sl. 2 Grad Halikarnas

Sl. 1 Položaj Karije
http://www.gottwein.de/latine/map/as02_car.jpg
(13.11.2004.)
Sl. 2 Grad Halikarnas
http://www.livius.org/a/turkey/halicarnassus/halicarnassus_map.gif
(19.11.2004.)

Lidija i Perzija
Lidija je svoj uspon doživjela pod dinastijom Mermnada (687. – 546. pr. Kr.). Osvajala je
teritorije i grčke gradove na zapadnoj obali Male Azije te je do vremena Kreza (560. – 546. pr.
Kr.) pokorila sve osim Mileta.
Nakon što je Perzijanac Kir II, uz pomoć novobabilonskog kralja Nabonida osvojio Mediju te
tako stvorio osnove perzijskog carstva, krenuo je u daljnja osvajanja. U bitci kod Pterije, 547.
pr. Kr, porazio je lidijskog kralja Kreza i njegove saveznike te time osvojio sve njegove
teritorije, uključujući i Kariju. Iduće godine, 546. pr. Kr., Lidija se pobunila, ali Kir je poslao
generala Harpaga koji ih je pobunu ugušio. Tada je zauzeo i grčke gradove na obali te
krenuo na jug gdje je okupirao i Likiju. U to vrijeme tiranin u Halikarnasu bio je Ligdamis I.
Kir se u Babilonu okrunio za kralja 539. pr. Kr, ali umro je devet godina kasnije1. Nakon
njega na vlast u Perziji dolazi Kambiz koji 525. pr. Kr. napada Egipat i uspijeva ga poraziti.
Kambiz vlada samo tri godine, a nasljeđuje ga Darije I (522. – 486. pr. Kr.). On najprije guši
ustanak u Egiptu i urotu na dvoru, a zatim pravno uređuje carstvo. Podijelio ga je na
satrapije kao što je to opisao Herodot.
(Herodot, Povijest III, 90) Od Jonjana i Magnezijaca u Aziji, te od Eoljana, Karana, Likijaca,
Milijađana i Pamfilijaca dobivao je četiri stotine talenata srebra. To je bila prva oblast koju je
uspostavio…
Nakon 499. pr. Kr. Karijci su se pridružili Jonskom ustanku na koji je Darije oštro odgovorio.
Borbe u Kariji vodile su se kod rijeke Meandra, gdje su Karani poraženi. Pod vodstvom
Heraklida iz Milase ipak su natjerali Perzijance u stupicu kod Pedasa te ih potpuno potukli.
Poginuli su Perzijski vojskovođe Dauris, Amorg i Sisimak.2 Sam ustanak završio je
perzijskim zauzećem Mileta 494. pr. Kr.
Nakon Darijeva neuspješnog pohoda na Grčku i njegove smrti, na vlast 483. pr. Kr. dolazi
Kserkso.
U njegovoj golemoj vojsci koja je kretala na Grčku Karani su davali sedamdeset brodova3.
U Halikarnasu je Ligdamisa I. naslijedila njegova kćerka Artemizija koju spominje Herodot
kad opisuje vojsku kralja Kserksa koja je kretala na Grčku.
(Herodot, Povijest VI, 99) Budući da nije potrebno, ne spominjem druge zapovjednike odjeljenja, no
spomenut ću ipak Artemiziju…Ligdamisovu kći, po očevu rodu iz Halikarnasa, a po majčinu s Krete.
Bila je na čelu Halikarnašana, Košana, Nisirana i Kalidnjana i davala je pet lađa.
1 Velika ilustrirana povijest svijeta, Četvrti svezak (600 – 450. pr. n. e), Otokar Keršovani, Rijeka, 1975.
2 Herodot, Povijest V, 121
3 Herodot, Povijest VI, 93

Artemizija je savjetovala Kserksa da se ne upušta u pomorsku bitku kod Salamine 480. pr.
Kr. Kserkso je ipak poslušao većinu, ali Artemizija je ostala vjerna kralju. Nakon poraza koji
je pretrpio ostala je poznata kraljeva rečenica: «Moji muževi su se pokazali ženama, a moje žene
muževima.»1 Nakon Artemizije tirani u gradu bili su njezin sin Psindalis, a kasnije unuk
Ligdamis II. koji se pridružio Ateni u Delsko-atičkom savezu. Lidgamis je vladao despotski
te je nekoliko halikarnašana organiziralo urotu protiv njega. On je ipak ostao na vlasti, a
urotnici su protjerani iz grada. Jedan od njih možda je bio i Herodot.
Dinastija Hekatomnida
U Peloponeski rat na teritoriju Grčke Perzija se umiješala financijski i to na strani Sparte. Cilj
joj je bio ponovno vraćanje teritorija koje je izgubila u Grčko-perzijskom ratu. Nakon rata
Sparta se nije pokazala kao dobar vođa pobjedničkog saveza, posebno oslabljena u ljudstvu i
omeđena savezom s Perzijom. Raskinula taj savez 400. pr. Kr., a Perzija je mitom uspjela
pridobiti neke Grčke gradove (posebno Atenu i Korint) u savez protiv Sparte. Započeo je
Korintski rat2 koji je trajao između 359. i 386. pr. Kr. kada je potpisan Kraljev ili Atalkidin
miru u Suzi. Tim mirom Perzija je dobila vlast nad grčkim gradovima u Maloj Aziji te
upravu nad prije izgubljenim teritorijima. Anadoliju je ponovno podijeljena u satrapije, a u
Kariji na vlast dolazi domaća dinastija Hekatomnida. Prvi je bio Hakatomnus iz Mylase (391.
– 377.) koji nije bio samo satrap Karije nego i Mileta. Naslijedio ga je njegov sin Mauzol.
1 Herodot, Povijest VIII, 88
2 (Xen, Agesilaj II, 26), citirano kod The Cambridge ancient history (ur.), The Fourth Century B. C., Cambridge: U
ratu se posebno istakao spartanski kralj Agesilaj koji je, zanimljivo, bio gostinjski prijatelj (xenia) s Mauzolom koji
tada još nije bio satrap Karije.

KKKaaarrriiijjjaaa iii HHHaaallliiikkkaaarrrnnnaaasss ––– MMMaaauuuzzzooolll;;; vvvlllaaadddaaarrr KKKaaarrriiijjjeee 10
MAUZOL; VLADAR KARIJE
Mauzol je rođen u Mylasi, gradu iz kojeg je njegov otac Hekatonmos, kao satrap, vladao
Karijom. Bio je oženjen svojom sestrom Artemizijom, a ostala braća bili su mu Idrijej,
Piksodar i Ada. Nakon smrti svog oca, 377. pr. Kr, i sam postaje satrapom. Nakon stupanja
na vlast, prijestolnicu je, iz Mylase, preselio u obalni grad Halikarnas. Grad je opasao
modernim zidinama dugim 6 km čiji su ostaci i danas vidljivi, te ga naselio stanovništvom
šest okolnih gradova1. … u podnožju brda načini trg. U sredini luka i samog zavoja načini vrlo
široku cestu, a usred nje mauzolej s tako krasnim radovima da se spominje među sedam svjetskih
čuda.2 Ostale gradnje koje je planirao Muzol, iako su dovršene nakon njegove smrti, su teatar
i hram boga Aresa3.
(Vitruvije, O arhitekturi II, 8) Kad sam već odlučio govoriti o tom gradu, opisat ću sve što se tu
nalazi. Na desnom krilu je Venerino svetište i izvor koji sam prije spomenuo, a na lijevom kraljevska
palača koju je kralj Mauzol sagradio prema svom planu4. Iz nje se vidi desno trg, luka i cijeli grad;
lijevo je, posebno ispod zidina, tajna luka, tako da nitko nije mogao vidjeti ni znati što se u njoj radi,
nego bi sam kralj iz svoje palače veslačima i vojnicima, bez ičijeg znanja, zapovijedao što bi trebalo.
Velika pobuna satrapa
Najpoznatiji politički i vojni događaj u kojem je sudjelovao Mauzol je Velika pobuna satrapa
protiv perzijskog kralja Artakserksa III. Pobuna se odvijala u četiri faze, a trajala je od oko
372. do oko 360. pr. Kr.
Prvu fazu pobune 372. pr. Kr. započeo je Datames, satrap Kapadokije. Njegovo
napredovanje može se pratiti pomoću kovnica novca Tira i Sidona čiji je novac prekovao.
Prešao je preko sjeverne Anadolije do Sinope. Stacionirao se u sjevernoj Kapadokiji koju je
uspio potpuno odvojiti od Perzije. Tamo je bio pod opsadom lidijskog satrapa Autofradesa i
lidijskog dinasta Artumpara.
Druga faza pobune započela je u Delfima 368. pr. Kr. Tamo je Ariobarzanes, satrap
Helespontinske Frigije, poslao novac za grčke plaćenike kako bi pomogao Sparti iako je
1 (The Cambridge ancient history (ur.), The Fourth Century B. C., Cambridge) Nakon što je Mauzol u grad
preselio stanovništvo iz okolice, broj stanovnika Halikarnasa se povećao na oko 10000.
2 Vitruvije, O arhitekturi II, 8
3 (Vitruvije, O arhitekturi, II, 8) Na vrhu tvrđave nalazi se u sredini Marsovo svetište s veličanstvenim kipom, takozvanim
akrolitom, načinjenim glasovitom rukom Leohara. Jedni misle kako je to kip Leoharov, a drugi Timotejev. Na vrhu desnog
krila je svetište Venerino i Merkurovo kod samog izvora Salmakida.
4 (www.bodrum-museum.com, 3.01.2005.) Prema nekima, palača se nalazila na otoku Zaphyriji koji je već u to
vrijeme bio spojen s kopnom. Za takva nagađanja nema dokaza, osim strateškog položaja otoka. Ako je postojala
kakva građevina, mogla je biti uništena u naletu Aleksandra Velikog, arapskim pohodima u 7. st. ili u potresima.

vjerojatnije da je time plaćao vojsku za svoje vlastite potrebe. Legitimni satrap Frigije bio je
Ariobarzanesov nećak Artabaz, ali mu Ariobarzanes nije htio predati vlast. Na njega su, 365.
pr. Kr. poslani Mauzol i lidijski satrap Autofrades dok su se za Ariobarzanesa borili
Spartanci i Atenjani pod vodstvom Timoteja. Do obrata je došlo kad je Autofrades Agesilaju,
spartanskom kralju, dao novac i podigao opsadu. Od tog su trenutka Mauzol i Autofrades
otvoreno sudjelovali u pobuni.
Vođa treće, ujedno i najjače, faze pobune bio je Orontes, satrap Armenije. Činjenica da
je bio oženjen jednom od Artakserksovih kćeri dovodi do zaključka da je vjerojatno želio doći
do samog prijestolja, a ne jednostavno povećati teritorij svoje satrapije. U toj fazi pobune
satrapima Male Azije pridružio se i egipatski faraon Taho zajedno s Agesilajem. Datames je
prešao preko Eufrata, Orontes napao Lidiju, a Taho Fenikiju. Artakserks se pripremio za rat,
ali nije bilo potrebe za većim bitkama.
Taha je zaustavila pobuna u vlastitim redovima, Orontes je prihvatio novac od kralja i
pokorio se, a Datames je ubijen. Mauzol se ne spominje u velikim akcijama za vrijeme te faze
pobune te je ubrzo, 361./60, ponovno vjeran kralju. Često se spominje da je, kao nagradu za
napuštanje pobune, od kralja dobio Likiju, ali to se ne može sa sigurnošću potvrditi.
Četvrta faza pobune bila je kratkotrajni ustanak Artabaza, satrapa Helespontinske
Frigije. Ustanak je ubrzo ugušen, a Artabaz je sklonište našao na dvoru Filipa Makedonskog1.
Mauzol je umro 353. pr. Kr. ostavljajući na prijestolju suprugu i sestru Artemiziju II. pokopan
je u nedovršenom mauzoleju uz pogrebne literarne igre na kojima su sudjelovali tada
najcjenjeniji pisci. Prema Aulus Geliju tu su sudjelovali Teopomp koji je osvojio prvu
nagradu te Teodekt, Naukrit i Isokrat2.
(Vitruvije, O arhitekturi II, 8) Nakon Mauzolove smrti vladala je njegova žena Artemisija. Tada
Rođani, nezadovoljni tim da žena vlada gradovima cijele Karije, opreme brodovlje i pođu zauzeti to
kraljevstvo. Kad je Artemisiji to javljeno, zapovijedi ona da se njezino brodovlje sakrije u onoj luci,
tajno s veslačima i spremljenim borcima, a da ostali građani iziđu na zidine. Kad su Rođani s
opremljenom flotom ušli u veću luku, zapovijedi kraljica da građani sa zidina plješću i obećavaju kako
će predati grad. Čim su Rođani napustili brodovlje i ušli u grad, Artemisija iznenada kroz načinjeni
kanal izvede flotu u more iz manje luke i s njom uplovi u veću. Kako su rodski vojnici bili u gradu,
zapovijedi ona da se prazna rodska flota uputi na otvoreno more. Tako Rođani nisu mogli na brodove,
1 The Cambridge ancient history (ur.), The Fourth Century B. C., Cambridge
2 Harry Thurston Peck, Harpers Dictionary of Classical Antiquities (1898) citirano u http://www.perseus.tufts.edu
(25.11.2004.)

pa su opkoljeni u gradu i poubijani na samom trgu. Poslije Artemisija na rodsko brodovlje ukrca svoje
vojnike i veslače pa otplovi prema Rodosu. Kad su Rođani ugledali kako im dolaze lađe, lovorom
okićene, pomisle kako se njihovi građani vraćaju kao pobjednici pa prihvate neprijatelje. Artemisija
tada zauzme Rodos, poubija najuglednije ljude, a u gradu Rodu postavi spomenik svojoj pobjedi…
Tim činom Artemizija je učvrstila svoju vlast, ali umrla je nakon dvije godine.
Artemiziju je naslijedio brat Idrijej koji je vladao između 351. i 344. pr. Kr. kada je i umro.
Vlast je preuzela njegova supruga-sestra Ada1. Kći najmlađeg brata Piksodara bila je u braku
sa perzijskim plemićem Orontobatom. Piksodar i Orontobat dijelili su vlast od 340. do 334.
pr. Kr. kada je Piksodar umro 334. pr. Kr. Te je iste godine, do dolaska Aleksandra Velikog u
Kariju, Orontobat vladao sam2.
Aleksandar je opsjedao grad koji su branile perzijske trupe pod zapovijedništvom
Orontobata i grčki plačenici kojima je zapovijedao Mnemon Rođanin.
Aleksandar je najprije napao grad kod vrata Mylase, a zatim kod vrata Myndus te su se
branitelji povukli u utvrde Salmakis i na otok Zephyriju. Aleksandar je naredio da se grad
spali, a netaknutim je ostavio samo mauzolej. Nakon toga Halikarnas se više nikada nije
oporavio. Zapovjedništvo je ostavio Adi koja ga je zapravo pustila u grad te je produžio u
Likiju.
Nakon Aleksandrove smrti dijadosi su se borili za posjed Karije. Najprije je vladao Antigon
Jednooki. Dijelom Lisimahovog kraljevstva postala je 301. pr. Kr, nakon bitke kod Ipsa gdje
su Ptolomej, Lizimah i Seleuk pobijedili Antigona i njegovog sina Demetrija. Pod Ptolomejem
je bila kratko vrijeme prije ulaska u kraljevstvo Seleukida. Kad su Rimljani 188. pr. Kr. s
Antiohom III. Velikim sklopili mir u Apameji, Karija je podijeljena između Pergamene na
sjeveru i Roda na jugu. Nakon Aristonikovog ustanka u Pergameni, 129. pr. Kr, Pergamski
dio Karije ušao je u sastav provincije Azije. Dio pod Rodom bio je slobodan od Rima sve do
vremena Drugog trijumvirata (43. – 33. pr. Kr.) kad su istočne provincije držali Cezarovi
ubojice Brut i Kasije3.
1 (www.bodrum-museum.com, 3.01.2005.) Radnici su 1989. u Bodrumu , u blizini antičke nekropole pronašli
grobnicu žene koja je, prema bogatim prilozima, datirana u kasno helenističko ili rano rimsko razdoblje.
Arheolozi su pretpostavili da se radi upravo o grobnici i ostacima karijske vladarice Ade I. iako se to ne može
nepobitno dokazati. Forenzičkim metodama rekonstruiran je izgled žene, a na temelju analize zubala starost
pokojnice procijenjena je na 38-50 godina. Stalna izložba nalaza iz tog iskopavanja za javnost je, u Bodrumskom
muzeju, otvorena 1993.
2 Strabon, Geografija XIV, 2.17
3
Petar Lisičar, Grci i Rimljani, Školska knjiga, Zagreb, 1971.

MMMaaauuuzzzooollleeejjj uuu HHHaaallliiikkkaaarrrnnnaaasssuuu --- IIIssstttrrraaažžžiiivvvaaannnjjjaaa 13
MAUZOLEJ U HALIKARNASU - ISTRAŽIVANJA
Lord Stratford de Redclife Canning (1786. – 1880.)
Rođen je u Londonu 4. 11. 1786. Otac, Stratford Canning, umro je šest mjeseci nakon
njegovog rođenja te je s majkom živio u Wansteadu. Tamo je primio prvu izobrazbu.
Školovanje je nastavio u Hackneyu, a kasnije na Etonu. Diplomirao je 1812.
Svoju diplomatsku karijeru započeo je kao tajnik ambasadora u Kopenhagenu te u
Konstantinopolu. U vrijeme ratova s Napoleonom bio je u Turskoj gdje mu je glavna zadaća
bila nagovoriti tursku vladu da ne daje privilegije Francuskim trgovcima na Levantu.
U srpnju 1812. napustio je Tursku u koje se više nije želio vraćati. Između 1814. i 1818. bio je
u Švicarskoj, a prisustvovao je i Berlinskom kongresu nakon Napoleonovog poraza. Za
ministra Washingtona imenovan je 1819.
Iako se nije htio vraćati u Tursku, imenovan je ambasadorom 1824., a na tom je mjestu, uz
kraći prekid, ostao do 1858. Za to je vrijeme, između ostaloga, financirao i poticao
istraživanja na tom području te je stoga vrlo važan za povijest istraživanja mauzoleja u
Halikarnasu.
Napisao je nekoliko eseja koji su 1881. objavljeni pod naslovom The Estern Question, djelo
Wily I am a Christian te dramu Alfred the Great at Atlielney.
Umro je 14. kolovoza 1880., a pokopan u Sussexu. U Westminsterskoj opatiji mu je 1884.
podignut spomenik.
Sir Charles Thomas Newton (1816. – 1894)
Rođen je 16. rujna 1816. u Bredwardinu u Herefordshiru, a školovao se na Shrewsbury
School and Christ Church u Oxfordu. U Britanskom muzeju1 se zaposlio 1840. kao asistent na
Odjelu za starine2. Otišao je iz Muzeja 1852. kako bi postao vicekonzul za Mitilenu s ciljem
istraživanja na otocima i obali Male Azije u čemu mu je uvelike financijski pomagao Lord
Canning (sl. 3 i 4).
Mauzolej u Halikarnasu istraživao je 1856./57. pri čemu mu je pomagao asistent Murdoch
Smith. Rezultate istraživanja objavio je u svojim knjigama «History of Discoveries at
Halicarnassus» (1862.) te «Travels and Discoveries in the Levant» (1865.).
1 British Museum, London
2 Antiquities Department

Britanskim konzulom za Rim imenovan je 1860, ali mjesto je napustio kad mu se ponovno
pružila prilika za posao u Britanskom muzeju. Zaposlen je na Odjelu za Grčku i Rim1 gdje je
radio do 1878.
Nadzirao je gradnju Sobe mauzoleja u Muzeju (sl. 5). U njoj su smješteni svi njegovi nalazi sa
lokaliteta te dijelovi dekoracije mauzoleja koje je pronašao u samom Halikarnasu, tj.
Bodrumu.
Osim rada u Muzeju i na lokalitetima Male Azije bio je jedan od osnivača Britanske
arheološke škole u Ateni, Društva za promociju helenskih studija i Egipatskog istraživačkog
fonda2 te profesor na Yatesu i na University College u Londonu.
Umro je 28. studenog 1894.
Istraživanja Charlesa Thomasa Newtona nastavili su Alfred Biliotti i Auguste Salzmann.
Nakon njih iskopavanja je 1966. dovršila danska arheološka ekspedicija.
1 Greek and Roman department
2 British School at Athens, Society for the Promotion of Hellenic Studies, Egypt Exploration Fund

sl. 3 Lord Stratford de Redcliffe Canning
sl. 4 Sir Charles Thomas Newton

Sl. 3 Lord Stratford de Redcliffe Canning
http://www.tallarmeniantale.com/pics/stratford-canning.JPG
Sl. 4 Sir Charles Thomas Newton
http://www.todayinsci.com/N/Newton_CharlesT/NewtonCharlesTThm.jpg

sl. 5 Plan Sobe mauzoleja; British Museum, London

sl. 5 Plan Sobe mauzoleja; British Museum, London
http://www.thebritishmuseum.ac.uk

MMMaaauuuzzzooollleeejjj uuu HHHaaallliiikkkaaarrrnnnaaasssuuu ––– GGGrrraaadddnnnjjjaaa;;; gggrrraaadddiiittteeellljjjiii 19
MAUZOLEJ U HALIKARNASU – GRADNJA, GRADITELJI
Mauzolej je zamišljen i građen kao spomen-grobnica Mauzola i njegove obitelji. Već u antici
prepoznata je njegova posebnost i ljepota te je uvršten među Sedam čuda starog svijeta1.
Sam raspon gradnje je upitan. Mnogi se ne slažu oko toga je li Mauzolej građen još za
vrijeme Mauzolova života ili je gradnju naručila njegova udovica2. Argumenti za to da je već
sam Mauzol planirao svoju grobnicu u ovakvim razmjerima je tlocrt grada koji je nastao
kraljevim diktatom, a u kojem je na glavnom gradskom trgu ostavljen prostor za jednu takvu
građevinu. Stoga se smatra da je gradnja započela između 377., tj. godine stupanja Mauzola
na vlast i 353. pr. Kr. (godina njegove smrti).
Slične dileme postoje i oko završetka gradnje. Ona je nastavljena i nakon Artemizijine smrti
te Plinije3 kaže da su umjetnici samoinicijativno nastavili graditi bez naknade jer je zgrada
bila i jedna vrsta počasti njihovom umijeću. Vjerojatnije je da su zgradu financirali nasljednici
Mauzola i Artemizije, Idrijej, Piksodar i Ada. Gradnja je vjerojatno dovršena prije 334. pr. Kr,
tj. prije Aleksandrova upada u grad.
1 U ostala čuda starog svijeta ubrajaju se Velika piramida u Gizi, Kip Zausa Olimpijskog, Viseći vrtovi Babilona,
Kolos na Rodu, Faros u Aleksandriji i Artemidin hram u Efezu.
2(Plinije, N. H. XXXVI, 5) Mausoleum; such being the name of the tomb that was erected by his wife Artemisia in honour of
Mausolus, a petty king of Caria, who died in the second year of the hundred and seventh Olympiad.
3 (Plinije, N. H. XXXVI, 5) They did not leave their work, however, until it was finished, considering that it was at once a
memorial of their own fame and of the sculptor's art: and, to this day even, it is undecided which of them has excelled.

MMMaaauuuzzzooollleeejjj uuu HHHaaallliiikkkaaarrrnnnaaasssuuu ––– GGGrrraaadddnnnjjjaaa,,, gggrrraaadddiiittteeellljjjiii 222000
Izgled zgrade
Mauzolej je bio kvadratna građevina smještena u ograđeni temenos površine 105 x 242.5 m u
koji se ulazilo kroz propilon u istočnom zidu.
Dimenzije objekta dobivene su mjerenjima prilikom arheoloških iskapanja, ali i
preračunavanjem podataka koje nam daje Plinije Stariji1.
- Kvadratna baza mauzoleja imala je površinu 38,4 x 32,5 m. To znači da su istočna i
zapadna strana bile kraće od sjeverne i južne.
- Pomoću masivnog stubišta ukrašenog skulpturama i frizom Amazonomahije baza se
sužava tako da u podnožju kolonade njezine dimenzije iznose
32 x 26 m.
- Na bazi stoji tzv. Pteron ili kolonada od 36 jonskih stupova raspoređenih tako da je na
istočnoj i zapadnoj strani bilo po 9, a na sjevernoj i južnoj po 11 stupova. Stupovi su
bili visoki oko 12 m, a razmak između njih bio je po 3 m. Ovdje je stajalo 36 kipova
Mauzolove obitelji i predaka.
- Iznad kolonade uzdizao se krov u obliku stepeničaste piramide koji su činile baza s
frizom utrke kola i kipovima lavova te 24 stepenice.
- Na vrhu krova stajala je kvadriga koja je, zajedno s podijem bila visoka 6,6 m. U bazi
kvadrige vjerojatno se nalazio friz Kentauromahije.
- U unutrašnjosti se nalazila grobna komora čiji je strop pridržavalo petnaest dorskih
stupova.
1 Plinije, N. H. XXXVI, 5

MMMaaauuuzzzooollleeejjj uuu HHHaaallliiikkkaaarrrnnnaaasssuuu ––– GGGrrraaadddnnnjjjaaa;;; gggrrraaadddiiittteeellljjjiii 21
Kao arhitekti koji su gradili mauzolej spominju se Pitej (Pyteos) iz Priene te Satir (Satyros)1.
(Vitruvije, O arhitekturi VII, 1,13) Naši su preci mudro i korisno uredili, da se u knjigama prenesu
misli potomcima, tako da one ne propadnu, nego se dalje proširuju kroz pojedine generacije, izdaju u
knjigama i postupno kroz vrijeme dođu do najveće profinjenosti znanja. … o Mauzoleju Satir i Pitej.
Njima je sreća doista dala najveću i najvišu nagradu, jer su na njihovoj zgradi zamislili i izveli
izvrsna djela umjetnici, čije umijeće ima najuzvišenije pohvale i vječno će cvasti.
Satir sa Para, suradnik Piteja u projektiranju mauzoleja vjerojatno je bio sin Isotimosa sa
Para; autora statua Mauzolovih nasljednika Ade i Idrijeja koji su stajali u Delfima oko 345. pr.
Kr2. Od autora koji spominju gradnju mauzoleja, samo ga Vitruvije spominje kao jednog od
arhitekata.
Pitej iz Priene
Glavni arhitekt mauzoleja u Halikarnasu vjerojatno je bio Pitej iz Prijene (grad u Joniji, u
blizini Mileta), poznati teoretičar jonskog reda3. Smatra se da je, osim projekta građevine,
ujedno i autor kvadrige s vrha mauzoleja. Kao što kaže Vitruvije, nakon izgradnje mauzoleja,
Pitej je, zajedno s kolegom Satirom, napisao knjigu o svom radu. Nakon gradnje u
Halikarnasu, projektirao je hram Atene Polias u Prijeni koji se još uvijek gradio za vrijeme
prolaska Aleksandra Velikog 334. pr. Kr. U tom su ga pothvatu vjerojatno pratili i neki
umjetnici koji su radili na mauzoleju jer je u skulpturi hrama nađena velika sličnost s
dekoracijom sa mauzoleja (sl. 6).
1 Plijije Stariji (Plinije, N. H. XXXVI, 5) kao arhitekta spominje samo Satira, dok obojicu navodi Vitruvije
(Vitruvije, O arhitekturi VII, 13).
2
Andrew Stewart, One Hundred Greek Sculptors: Their Careers and Extant Works citirano kod
www.perseus.tufts.edu (21.01.2005.)

sl. 6 Glava kipa pronađenog na lokalitetu Ateninog hrama u Prieni; vjerojatno
Mauzolova sestra Ada

sl. 6 Glava kipa pronađenog na lokalitetu Ateninog hrama u Prieni; vjerojatno
Mauzolova sestra Ada
http://www.thebritishmuseum.ac.uk (12.11.2004.)

Utjecaji
Umjetnički dojam mauzoleja potiče na razmišljanje o utjecajima koji su doveli do toga da on
bude oblikovan upravo onakav kakav je bio.
Građen je u samu zoru helenizma pa su, uz staru tradiciju, jasno vidljivi i grčki utjecaji.
Komemorativni i retrospektivni karakter zgrade koji govori o tome da je ljudski život borba,
ili utrka kola, potpuno je grčki motiv. Unatoč tome, odmah se opaža negrčki način na koji je
to prikazano. Sama veličina grobnice, a posebno dodatak piramide dolazi iz Egipta s kojim je
Karija kroz cijelu svoju povijest imala čvrste kontakte. Takav način građenja treba svima
pokazati kako vladar ima veći status od običnih ljudi.
Drugi slični spomenici koji su mogli utjecati na izgled mauzoleja su: grob Kira Velikog u
Pasargadi, spomenik Nereidama u Ksantosu, Periklov Heraion u Limiri i sl.

SSppoommeenniikk NNeerreeiiddaa uu KKssaannttuu 2255
Spomenik Nereida u Ksantu
Spomenik Nereida podignut je u blizini Ksanta, grada u Likiji (sl. 6). To je kneževska
grobnica u kojoj je pokopan vladarski par. Datacija spomenika nije sigurna te se smatra da je
podignut između sredine V. I prve četvrtine IV. st. pr. Kr. Grobnica je najvjerojatnije građena
na samom kraju V. st. pr. Kr.
Izgled i dekoracija1
Grobnica se sastoji od baze na kojoj se uzdiže maleni jonski hram. Baza je podijeljena u dva
dijela pomoću dvaju reljefa koji teku njenim središnjim dijelom te u samom podnožju hrama.
Hram je peripter2 s po četiri jonska stupa sa svake strane. Ukras epistila hrama sadrži scene
lova i borbe konjanika. Na frizovima cele nalaze se scene gozbe i igara; aluzije na pogrebne
kultove. U zabatima hrama prikaz je bitke, jednako kao i na reljefima u bazi zgrade.
Na akroterijima su se nalazili Dioskuri, a između svakog od stupova hrama po jedan kip
Nereide3 koje bi trebale predstavljati spomen na pomorsku pobjedu vladara pokopanog u
grobnici.
Najveći dio spomenika istraživao je Sir Charles Fellows te se danas u, potpunosti
rekonstruiran od originalnih dijelova, nalazi u British Museumu u Londonu.
1 P. Ducati, L'arte classica, Unione Tipografico, Torino, 1920. (str. 352. – 353.)
2 (Leksikon umjetnosti, Od pretpovijesti do danas, M. Bernhard i dr., Exstrade, Rijeka, 2001.) Oblik grčkog hrama
s jednostrukim nizom stupova koji sa svih strana opasuju celu.
3 G. Schwab, Najljepše priče klasične starine III, GZH, Zagreb, 1985. … mudri i dobri starac Nerej, čije dražesne kćeri,
pedeset Nereida, na ljupki način napučuju valove morske: najglasovitije među njima su Amfirita, žena Posjedonova i Tetida,
žena Pelejeva, mati Ahilejeva.

sl. 6 Spomenik Nereida; British Museum, London

Sl. 6 Spomenik Nereida; British Museum, London
http://www.jandg.net/travels/london2001/pictures/London2001-5.jpg
(28. 12. 2004.)

sl. 7 Dio friza sa baze; prikaz bitke
sl. 8 Dio friza sa cele; prikaz gozbe

MMaauuzzoolleejj uu HHaalliikkaarrnnaassuu –– DDeekkoorraacciijjaa,, uummjjeettnniiccii 30
Dekoracija
Upravo su monumentalnost i dekorativnost atributi koji su mauzoleju iz Halikarnasa
osigurali toliku slavu i doveli ga u uski krug Sedam čuda staroga svijeta.
Od plastičnih ukrasa same zgrade nije ostalo mnogo, ali ono što imamo svjedoči o tome
kakav je dojam taj objekt morao ostavljati na svoje suvremenike. Upravo činjenica da je
zgrada sravnjena sa zemljom i da se istraživači najčešće oslanjaju na antičke opise i
spekulacije na temelju arheoloških nalaza dovodi do mnogih nesuglasica oko toga kako je
sam mauzolej zapravo izgledao. Stoga postoje mnoge rekonstrukcije od kojih se ni jedna ne
smije potpuno odbaciti, ali ni doslovno tumačiti (sl. naslovna stranica, 9, 10).
Najveći dio dekoracije s mauzoleja danas se čuva u Britanskom muzeju u Londonu te u
samom Bodrumu.
1. Friz Amazonomahije
Friz amazonomahije nalazio se u samom podnožju kolonade. Sudeći prema ugaonom dijelu
pronađenom u tvrđavi sv. Petra u Bodrumu, vjerojatno je tekao oko cijele zgrade. Prema
otkrivenim tragovima boje, pretpostavlja se da je bio bogato obojen. Pozadina je bila plava, a
muški su likovi bili obojeni crveno s pozlatom. Oružje likova na frizu i oprema konja bili su
brončani, a možda i pozlaćeni. Od tri skulpturalna friza, koliko ih se nalazilo na mauzoleju,
upravo je ovaj najbolje očuvan. Prikazuje ekspediciju Herakla i Tezeja u amazonski grad
Themiskiru1 i žestoku borbu s Amazonkama.
Ova je tema bila vrlo omiljena u grčkoj umjetnosti, ali posebno je bila važna za samog
Mauzola. Prema karijskoj tradiciji, sjekira amazonske kraljice Hipolite čuvala se u gradu
Labraundi, u svetištu predaka Hekatomnida.
Jedan on najzanimljivijih, iako najslabije očuvanih dijelova friza je svakako onaj na kojem je
prikazana borba između Herakla i Hipolite (sl. 11). Heraklo je prikazan kako grabi Hipolitu
za kosu i zamahuje mačem iza svoje glave kako bi ju ubio. Hipolita se pokušava osloboditi te
joj se ogrtač prebacuje preko glave. Iza Herakla prikazana je ravnopravnija borba Amazonke
i Grka koji se sudaraju štitovima2.
1 G. Schwab, Najljepše priče klasične starine I, GZH, Zagreb, 1985. …da kralju Euristeju za njegovu kćer Admetu donese
pojas Amazonke Hipolite.
2 B. Ashmole, Architect and sculptor in classical Greece (London, Phaidon Press, 1972) i B.S. Ridgway, Fourth-century
styles in Greek sculpture (University of Wisconsin Press, 1997) citirano kod http://www.thebritishmuseum.ac.uk
(18.11.2004.)

2. Ženska statua
Ova ženska figura (sl. 12), izrađena od jednog bloka mramora, nađena je u nekoliko
fragmenata na sjevernoj strani mauzoleja. Glava je pripojena kipu tek nakon što je stigao u
British Museum.
Žena je odjevena u hiton koji je kopčama pričvršćen na ramenima. Preko toga ide himation
(ogrtač) ovijen oko tijela. Himation prelazi preko njenih leđa i napokon je prebačen preko
lijevog ramena. Na nogama nosi visoko vezane sandale na čijim su vezicama pronađeni
tragovi boje. Ruke, kojih nema, mogu se rekonstruirati u tipičnoj pozi žalovanja, dakle
uzdignute iznad glave. Za ovaj se kip obično pretpostavlja da predstavlja kraljicu Artemiziju,
ali to je malo vjerojatno. Vjerojatnije je da je to statua nekog Mauzolovog pretka ili
jednostavno žene koja žaluje, jedna od 36 takvih sa kolonade.
Njena frizura pokazuje mnogo raniji arhaični stil. Osim što je oblikovana u specifičnu
frizuru, kosa žene je uhvaćena u sakkos (mrežica za kosu) i prekrivena velom1.
3. Fragmenti konja iz kvadrige
Kvadriga se nalazila na vrhu stepeničaste piramide koja je nadvisivala mauzolej. Cijela
grupa vjerojatno je bila dugačka oko 6,5, a visoka oko 5 m. Danas se u Londonu nalaze dva
najveća fragmenta (sl. 13) iz te kvadrige koja je pronašao C. T. Newton2. na glavi konja još se
uvijek nalaze originalne brončane žvale.
Točna namjena kvadrige je upitna. Osim dekorativne, vjerojatno je imala i pogrebnu
funkciju. Ako je bila prazna, tada je predstavljala dar za mrtvoga kralja; običaj nepoznat u
Grčkoj. Ukoliko je imala putnike, što je vjerojatnije, predstavljala je apoteozu vladara. U
kočiji su vjerojatno bili prikazi Mauzola i Artemizije, ali u likovima Apolona (ili Heliosa) i
Nike3.
1 G.B. Waywell, The free-standing sculptures of the Mausoleum at Halicarnassus in the British Museum (London, 1978),
pp. 103-5, no. 27 citirano kod http://www.thebritishmuseum.ac.uk (18.11.2004.)
2 (C.T. Newton, Travels and Discoveries in the Levant, London, 1865, volume II, p. 110) After being duly hauled out, he
was placed on a sledge and dragged to the shore by 80 Turkish workmen. On the walls and house-tops as we went along sat
the veiled ladies of Bodrum. They had never seen anything so big before, and the sight overcame the reserve imposed upon
them by Turkish etiquette. The ladies of Troy gazing at the wooden horse as he entered the breach, could not have been more
astonished.
3 M. Hughes, 'Tracing to source' u S. Bowman, Science and the past (London, The British Museum Press, 1990), pp.
99-116, citirano kod http://www.thebritishmuseum.ac.uk (18.11.2004.)

4. Muška statua
Iako je pronađena osamdesetak fragmenata, to je najbolje sačuvana statua s mauzoleja (sl.
14). C. T. Newton pronašao ju je na sjevernoj strani nalazišta gdje je vjerojatno ležala još od
potresa koju su ju srušili s građevine. Odmah je pretpostavio da je upravo to prikaz kralja
Mauzola te da je, kao i ženska statua pronađena u blizini, dio kvadrige s vrha mauzoleja. Za
to, naravno, nije imao nikakve dokaze. Vjerojatni autor statue je kipar Brijaksid. Iako je
prikazan vrlo realistično, s jakom vilicom, malim ustima, brkovima, dugom kosom i širokom
bradom, ipak je vjerojatno da je to samo izgled jednog tipičnog Karijca, a ne samog Mauzola
te se smatra da prikazuje nekog Mauzolovog pretka. Sama odjeća muškarca pokazuje otklon
od grčkog načina prikaza. Obučen je u dugu tuniku dok bi u Grčkoj bio prikazan ogoljelih
prsa. Preko tunike nosi himation dok na nogama ima sandale poznate kao trochades. Visina
statue je 3 m1.
5. Mramorna glava Apolona
Ova statua, od koje je preostala jedino glava (sl. 15), bila je izrađena od Panteličkog mramora.
Koliko se to da zaključiti po ostacima, Apolon je bio u dinamičnoj pozi; glava se naglo
okreće, usta su mu lagano otvorena, kosa leprša te se pretpostavlja da je cijela statua bila u
pozi pokreta. Takav prikaz potpuno se razlikuje od ostalih, statičnih, kipova koje nalazimo
na mauzoleju pa se pretpostavlja da je ovaj kip bio postavljen kao vozač kvadrige. U tom
slučaju to bi bio Mauzol u liku Apolona koji doživljava apoteozu uzdižući se u nebo na
sunčevim kolima.
Apolon se javlja i na novcu Mauzola i njegovih nasljednika kao zaštitnik Hekatomnidske
dinastije2.
pp. 97-103, no 26 citirano kod http://www.thebritishmuseum.ac.uk (18.11.2004.)
p. 118, no. 48 citirano kod http://www.thebritishmuseum.ac.uk (18.11.2004.)

6. Kip muškarca u sjedećem položaju
Impresivna statua bila je isklesana ih jednog bloka mramora (sl. 16). Kada je nađena,
draperija je imala na sebi purpurnu patinu što je vjerojatno ostatak boje. Purpurna je dugo
vremena bila povezivana s kraljevskom vlašću pa ta statua, najveća od sačuvanih ljudskih
skulptura s mauzoleja, vjerojatno prikazuje samog kralja Mauzola. Možda je upravo ova
statua bila centar pogrebne procesije te prinošenja žrtvenih darova kralju.
U grobnoj komori pronađeni su fragmenti životinjskih kipova, posebno bika koji su
vjerojatno predstavljali žrtve ponuđene u Mauzolov spomen kao dio pogrebnih rituala i
kulta heroja jednako kao i životinjske kosti pronađene ne istom mjestu; vjerojatno ostatak
ritualnog obroka ili žrtvenog dara. Takav ritual podiže vladara u rang polubožanstava te je
samo jedan od pokazatelja istočnjačkog podrijetla dinastije1.
pp. 108-10, no. 33 citirano kod http://www.thebritishmuseum.ac.uk (18.11.2004.)

sl. 9 Dekoracija mauzoleja i pokušaj rekonstrukcije
borba Grka i Perzijanaca
statue suvremenih Grka i Perzijanaca
prikaz lova na divlje zvijeri
friz amazonomahije
kipovi Mauzolove obitelji i predaka
36 jonskih stupova
friz s prikazom utrke kola
kipovi lavova kao čuvara
piramidalni krov, 24 stepenice
friz kentauromahije
kvadriga
57,6 m

sl. 9 Dekoracija mauzoleja i pokušaj rekonstrukcije
H. W. Janson i A. F. Janson, Povijest umjetnosti, dop. izd., Varaždin, 2003. i
http://dl.ccc.cccd.edu/classes/internet/art100/images/AACHEAX0.jpg (12.11.2004.)

sl. 10 Pokušaj rekonstrukcije mauzoleja

Sl. 10 Pokušaj rekonstrukcije mauzoleja
http://www.people.auckland.ac.nz/Frances/Classical%20Art/Classical%20Free-
Stand.%20Sculpture/Mausoleum%20reconst.JPG (12.11.2004.)

sl. 11 Fragment friza Amazonomahije

sl. 12 Ženska statua
sl. 13 Fragment konja iz kvadrige

sl. 14 Muška statua
sl. 15 Mramorna glava Apolona

Sl. 14 Muška statua
Sl. 15 Mramorna glava Apolona

sl. 16 Kip muškarca u sjedečem položaju

Umjetnici
Brijaksid je atenski kipar, rođen oko 390. pr. Kr. Postojala su dva kipara imenom Brijaksid
koji su djelovali između 370. i 270. pr. Kr. pa je ponekad vrlo teško odrediti kojem od njih
pripada pojedino djelo. Jedino se potpis na bazi tronošca iz Atene može sa sigurnošću
pripisati mlađem Brijaksidu. Ostala djela koja se pripisuju Brijaksidu su Apolonov kip za
Dafnin gaj u blizini Antiohije, Serapis iz Aleksandrije (sl. 17), Apolon i lavovi, Dioniz iz
Knida, Asklepije iz Megare i Pasipaja (kasnije u Rimu)1.
Na mauzoleju njegova je bila sjeverna strana, a smatra se da je upravo on autor statue za koju
se vjeruje da prikazuje kralja Mauzola (sl. 14). Kod njega se, mnogo više nego kod Skopasa,
osjeća predhelenistički utjecaj te je neopterećen klasičnim standardima.
Leohar2 je atenski kipar. Nakon Skopasa, najbolje je literarno potvrđeni kipar iz grupe
umjetnika koji su radili na mauzoleju. Vrhunac njegove karijere Plinije datira oko 370. pr. Kr.
Platon spominje Leohara u svom pismu Dioniziju II Sirakuškom te mu govori kako mu šalje
Apolona i još jedno djelo koje je izradio taj kipar.
Smatra se da je umro oko 320. pr. Kr. te da je zbog toga Lizip pozvan da dovrši djelo
Aleksandar Veliki i Krater u lovu na lavove.
Javlja se kao opreka Praksitelu iako nikada nije dostigao njegovo umijeće. Koncentrirao se na
likove muških bogova te je najčešće radio u bronci.
Djela koja mu se pripisuju su:
- božanstva: Zeus Brontaios (Rim), Zeus Polieus (Akropola), Zeus i Demos (Pirej),
Apolon iz hrama Apolona Patrosa na Agori, Apolon s dijademom (poistovjećuje se s
Apolonom Belvederskim iz Vatikana), Zeusov orao otima Ganimeda (bronca, sl. 18)
Često mu se pripisuje i Diana iz Versaillesa, ali postoje argumenti da je to djelo
nastalo u kasnijem, helenističkom razdoblju.
- portreti: Aleksandar Veliki i obitelj u Filipeionu u Olimpiji (hrizelefantina),
Aleksandar Veliki i Krater u lovu na lavove, Lizip, Miron, Timostrat i dr.
Na mauzoleju u Halikarnasu bio je zadužen za zapadnu stranu građevine. Nijedno od
njegovih djela nije sačuvano u originalu.
1 Andrew Stewart, One Hundred Greek Sculptors: Their Careers and Extant Works citirano kod
www.perseus.tufts.edu ( 22.01.2005.)

Skopas1 je grčki kipar iz 4. st. pr. Kr. rođen na Paru. Smatra se da je započeo raditi oko 370.
pr. Kr., što ga čini Praksitelovim suvremenikom. Vrijeme rada koje se može točno odrediti je
između 360. i 335. or. Kr. Radio je najčešće u mramoru, a neka od njegovih djela su:
- božanstva: Apolon Kitharoidos (kasnije u Rimu), Ares (u Rimu), Artemida Eukleia iz
Tebe, Asklepije i Higieja iz Tegeje, Atena iz Knida, Dioniz iz Knida, Hekata iz Arga,
Hestia i dr.
- ostali: dvije Erinije iz Atene, Eros, Heraklo iz Sikiona, Menada (sačuvan torzo), reljefi
na jednom od stupova Artemidinog hrama u Efezu, nacrti za hram Atene Aleje u
Tegeji (sl. 19) i dr.
Na mauzoleju radio je glavnu, istočnu, stranu, a osim tog rada, nijedan drugi ne može se
točno datirati.
Njegov dinamični stil prepoznat je na nekim fragmentima friza amazonomahije. Još se uvijek
osjeća utjecaj Partenona, ali i ono novo, neklasično, nasilje, fizičko kao i psihičko prikazano
pomoću oštrih i razigranih pokreta te izraza lica čijeg prikaza je upravo Skopas začetnik.
Kontinuitet i harmonija žrtvovani su da bi svaka figura imala dovoljno mjesta za zamah i
impulzivne geste.
Timotej2, grčki kipar iz Epidaura ili Argosa. Karijera mu se proteže najkasnije do oko 360. pr.
Kr.
Poznat je po radovima na Asklepijevom hramu u Epidauru. Na tom je hramu radio thypoi, tj.
modele za skulpture u jednom od zabata akroterije iznad tog zabata.
Djela koja mu se pripisuju su: Artemida (mramor, kasnije u Rimu), Asklepije iz Trezene,
Ares iz Halikarnasa3 (akrolit4), Higieja iz Epidaura i Leda s labudom (sl. 20).
Prilikom izgradnje mauzoleja u Halikarnasu radio je na južnoj strani.
3 (Vitruvije, O arhitekturi II, 11) Jedni misle kako je to kip Leoharev, a drugi Timotejev.
4 (Vitruvije, O arhitekturi II, obj. 172) Kip, kome su udovi (glava, ruke i noge) od kamena, ostalo je od drveta s
pozlatom ili od bjelokosti.

sl. 17 Serapis iz Aleksandrije
sl. 18 Zeusov orao otima Ganimeda (rimska kopija)

sl. 17 Serapis iz Aleksandrije
http://nefertiti.iwebland.com/timelines/serapis_bryaxis_replica.jpg (23.11.2004.)
sl. 18 Zeusov orao otima Ganimeda (rimska kopija)
http://www.vroma.org/images/bonvallet_images/bonvallet3-30.jpg
(23.11.2004.)

sl. 19 Glava kipa iz Ateninog hrama u Tegeji
sl. 20 Leda i labud (rimska kopija)

sl. 19 Glava kipa iz Ateninog hrama u Tegeji
http://www.uoregon.edu/~arthist/arthist_204/monumentimages/tegea_sculpture.
gif (23.01.2005.)
sl. 20 Leda i labud (rimska kopija)
http://www.kchanson.com/PHOTOS/leda.html (23.11.2004.)

MMaauuzzoolleejj uu HHaalliikkaarrnnaassuu –– RRuuššeennjjee 5522
Mauzolej je vjerojatno stajao netaknut sve do srednjeg vijeka kada se smatra da su ga
oštetili potresi. Kamen i skulpture sa zgrade koristilo je lokalno stanovništvo, kao i križari,
Vitezovi Sv. Ivana kako bi sagradili utvrđenje njihove kule u na otočiću Zephyriji (Kraljevski
otok) oko 1494. Dok su pretraživali nalazište u potrazi za građevinskim materijalom, otkrili
su grobnu komoru, ali u njoj nisu zatekli tijela Mauzole i Artemizije. Tvrđava koju u izgradili
punim se imenom naziva Tvrđava sv. Petra Osloboditelja reda vitezova Hospitalaca sv.
Ivana Rođanina, a danas se u njoj nalazi Bodrumski nautički muzej1.
1 http://www.bodrum-museum.com (3.01.2005.)

LLiitteerraattuurraa 555333
Amelung
Amelung
Ashmawy
Cambridge
Chamoux
Ducati
Herodot
Ilustrirana
Ilustrirana
Janson
Krystek
Lendering
Lendering
W. Amelung, Pauly Wissowa, Real-Encyclopädie der
Classischen Altertumswissenschaft, Stuttgart, 1899,
2411 - 2414
s.v. Mausolleion
W. Amelung, Pauly Wissowa, Real-Encyclopädie der
Classicshen Altertumswissenschaft, Stuttgart, 1899,
2414 - 2415
s.v. Maussolos
A. K. Ashmawy, The Mausoleum at Halicarnassus, Lee
Krystek, 1998. www.unmuseum.org/maus.htm
(11.11.2004.)
The Cambridge ancient history (ur.), The Fourth Century B.
C., Cambridge
F. Chamoux, Grčka civilizacija, U arhajsko i klasično doba,
Jugoslavija, Beograd, 1967.
P. Ducati, L'arte classica, Unione Tipografico, Torino, 1920.
Herodot, Povijest, pr. Dubravko Škiljan, Matica Hrvatska,
Zagreb, 2000.
Velika ilustrirana povijest svijeta, Četvrti svezak (600 – 450.
pr. n. e), Otokar Keršovani, Rijeka, 1975.
Velika ilustrirana povijest svijeta, Peti svezak (450 – 160. pr.
n. e), Otokar Keršovani, Rijeka, 1975.
H. W. Janson i A. F. Janson, Povijest umjetnosti, dop. izd.,
Varaždin, 2003.
L. Krystek, The Mausoleum at Halicarnassus,
www.unmuseum.org/maus.htm, (11.11.2004.)
J. Lendering, Caria, www.livius.org, (22.11.2004.)
J. Lendering, Halicarnassus (modern Bodrum)
www.livius.org, (22.11.2004.)

LLiitteerraattuurraa 555444
Lisičar
LoveToKnow
LoveToKnow
Major
Plinije Stariji
Russel
Steward
Strabon
The British Museum
Vitruvije
P. Lisičar, Grci i Rimljani, Školska knjiga, Zagreb, 1971.
LoveToKnow 1911 Online Encyclopedia. © 2003, 2004
LoveToKnow, Stratford Canning, viscount Stratford de
Redcliffe,
http://24.1911encyclopedia.org/S/ST/STRATFORD_DE_
REDCLIFFE_STRATFORD_CANNING_VISCOUNT.htm
(25.11.2004.)
LoveToKnow 1911 Online Encyclopedia. © 2003, 2004
LoveToKnow, Sir Charles Thomas Newton,
http://42.1911encyclopedia.org/N/NE/NEWTON_SIR_C
HARLES_THOMAS.htm (25.11.2004.)
M. Major, Geschichte der Architektur, Die Architectur der
Urgemainschaften und Sklavenhaltergesellschaften,
Henschelverlag, Berlin, 1957.
Pliny the Elder, The Natural History, eds. John Bostock, M.D.,
F.R.S., H.T. Riley, Esq., B.A., knjiga XXXVI
http://www.perseus.tufts.edu (25.11.2004.)
A. Russel, Velika čuda svijeta, Mozaik knjiga, Zagreb, 2003.
A. Steward, One Hundred Greek Sculptors: Their Careers and
Extant Works http://www.perseus.tufts.edu (22.01.2005.)
Strabo, Geography, eds. H.C. Hamilton, Esq., W. Falconer,
M.A., knjiga XIV http://www.perseus.tufts.edu (25.11.2004.)
The British Museum, http://www.thebritishmuseum.ac.uk
(12.11.2004)
M. Vitruvius Pollio, Deset knjiga o arhitekturi, pr. prof. dr.
Matija Lopac, Institut Građevinarstva Hrvatske, Golden
marketing, Zagreb, 1999.

Seminar mauzolej u halikarnasu

Recommended

Recommended

More Related Content

What's hot

What's hot (14)

Similar to Seminar mauzolej u halikarnasu

Similar to Seminar mauzolej u halikarnasu (20)

More from Martina Matijaško

More from Martina Matijaško (20)

Seminar mauzolej u halikarnasu