2. Draga djeco,
ovdje ćete pronaći priče koje dosad niste nigdje ni čuli ni vidjeli.
To je zato što su donedavno bile samo u našim glavama. U
vrijeme kad su gospođice ilustratorice bile male, izvoljevale su
priče „iz glave“. Dosadile im Snjeguljice, Pepeljuge, Crvenkapice i
ostale bajke, pa su roditelji napregnuli mozgiće i složili svoje
(poučne) priče. Ne obazirite se na naše pravopisne i gramatičke
greške. Kad krenete u školu slobodno ih ispravite crvenom bojom,
a do tada uživajte.
Nakon nekoliko podijeljenih primjeraka i upitnika nad glavama
čitatelja (Priče iz Črne vode!?!!?) moramo objasniti da je to naziv
ulice u kojoj živimo (i da živimo u Zagrebu!).
Kad vam i ove priče dosade – gnjavite svoje roditelje jer, sigurni
smo, u njihovim se glavicama krije još mnoštvo likova i događaja
koji jedva čekaju da se ispripovijedaju.
He, he, he......
Zagreb, zima 2011.
1
3. SADRŽAJ:
1. Šareni medeki 3
2. Žabica 5
3. Priča o kapljici 7
4. Priča o maloj vještici 9
5. Priča o rozoj plastičnoj žličici 11
6. Priča o krokodilu s grane 13
7. Priča o zaljubljenom prljavom
sloniću Prćku 15
8. Priča o strpljivim galebovima 17
9. Priča o neposlušnom medvjediću 19
10. Priča o veseloj kobasici 21
11. Ljuti patuljak 23
12. Srebrna kuglica i Božićno čudo 25
2
4. ŠARENI MEDEKI
Živio jednom jedan mali medo u šumi. I sve bi bilo u redu, da nije bio zelen kao lišće i trava, pa
ga druge životinje nisu primjećivale. Zato je svakim danom bio sve tužniji. Dok je prolazio
šumom, šuškalo je sve oko njega, a zeko u blizini uplašeno pita:
- Tko je to? Što to šuška?
- To sam ja.....
i prije nego je medo dovršio rečenicu, zeko uplašeno pobježe vičući:
– DUHOVI!!!!
To se ponavljalo iz dana u dan, i zato jednoga jutra Zeleni medo odlući potražiti novi dom i nove
prijatelje.
Krenuo je puteljkom i napustio šumu. Uskoro je ožednio i spustio se do plavičastog potočića uz
put. Sagnuo se da popije vode, ali odjednom se začuje:
– Jao! Pazi malo, stao si mi na nogu!
– Tko je to? - upita Zeleni.
– To sam ja, Plavi medo. Zar me ne vidiš? - odgovori glas.
– Oprosti, zaista te nisam primjetio... izgleda da imaš isti problem kao i ja.
I Zeleni ispriča svoju tužnu priču, pa odluče zajedno krenuti dalje.
Nakon nekog vremena obojica su ogladnili, a ispred njih se pojavilo čitavo polje jagoda. Odmah
su potrčali i počeli brati slatke bobice. Dok su tako brali i trpali jagode u usta, začuju jauk.
– Hej! Tko to moje uho gricka?
– Što je sad pa to? Od kad jagode imaju uši? - upita Plavi medo.
– To sam ja, Crveni medo. Pazite malo vas dvojica!
– Oprosti, ali crven si kao i ove jagode, nismo te vidjeli...- počeli su u glas objašnjavati
putnici.
– Znam, nitko me ne vidi, ni ptice, ni leptiri... zato sam sam i nemam prijatelja - jadao se
Crveni.
– Pođi s nama! I nas muči ista stvar. Idemo negdje gdje ćemo se svi vidjeti i gdje ćemo
steći nove prijatelje.
Već idućeg trena sva
su trojica bila na
putu, nadajući se da
će uskoro pronaći
novi dom.
Uz put se prostirala
livada puna
prekrasnog žutog
cvijeća. Toliko im se
to mjesto svidjelo da
su pomislili:
– Možda bismo ovdje
mogli ostati.
No tek što su počeli
mirisati i brati cvijeće,
začulo se:
3
5. – Pusti moj repić!
– Tko je to? Pa nije valjda Žuti medo!?!
– Naravno da je – tko bi drugi bio! – odgovori Žuti medo koji se skrivao u cvijeću.
Sva trojica ispričaše mu svoju priču, ali su odmah zaključili da će pravo mjesto biti teško pronaći.
Zeleni medo pogleda u daljinu i nešto mu padne na pamet:
– Planina! Tako je! Popet ćemo se na vrh onog brda, visoko, visoko, gdje je uvijek snijeg. Svi smo
šareni i na bijelom snijegu ćemo se sigurno vidjeti.
– Super ideja! – složiše se medeki i krenu uzbrdo.
Kad su stigli na vrh, bili su toliko sretni da su zaplesali. Kad su se umorili, prilegli su uz stijenu, no
za kratko vrijeme jedna gruda doleti žutom medi u glavu, pa još jedna plavom, jedna zelenom i
na kraju i crvenom.
– Što je to? – zapitaše se.
Tada spaze neku sjenu na snijegu i shvate da tu živi – BIJELI MEDO!!!
I on se htio pridružiti prijateljima, ali kako kad ga ne vide u toj bjelini? Medeki su razmišljali i
razmišljali, te se dosjete: bijeloga će medu obojati u ljubičastu boju pa će se i on moći priključiti.
Napokon je pet prijatelja pronašlo sreću i vesela je družina još dugo uživala u grudanju,
sanjkanju i dobrom društvu.
NAPISALA: mama Iva ILUSTRACIJE: Lara i Mia
4
6. ŽABICA
U jednoj šumi, punoj životinja, živjela je i mala žabica sa svojom obitelji. Jako je
voljela pjevati, ali uvijek noću.
Dok je još bila malena, nije bila jako glasna, ali kako je rasla, njezin je kreket sve
više smetao ostale životinje. Kad im je prisjelo, skupili se medo, zeko, lisica,
vjeverica i sova, pa svrate do bare gdje je žabica živjela. Predložili su joj da
prestane, jer su svi neispavani i ništa u šumi više ne funkcionira. Žabica je
pokušala, ali nije dugo izdržala. Jednostavno - morala je pjevati! Zato im ona
predloži – Uzmite sirup za spavanje! I životinje nevoljko pristanu. Prvi dio noći bio
je u redu, ali kako je djelovanje sirupa slabilo, opet su se svi prije vremena
probudili. Molila ih je žabica da pokušaju još nešto, a ona će se stišati koliko god
može. Životinje su radoznalo čekale prijedlog. Tu noć žabica svima podijeli čepiće
za uši, i nekoliko noći šuma je mirno spavala.
No, došao je dan,
točnije noć, kada su
žabe iz svih okolnih
bara došle u šumu na
veliki godišnji
koncert. Kad je
stotine žaba počelo
kreketati, ostale su
životinje izgubile
strpljenje. Potjerale
su ih sve, a žabici i
njenoj obitelji rekli
da se više nikad ne
vrate u šumsku baru. Žabica je tužno odskakutala, a stanovnici šume su bili sretniji
no ikad.
Drugu su noć svi lijepo spavali, raspoloženi se budili i uživali u sunčanom danu. No
već sljedeće noći pojavili su se problemi. Ujutro su životinje bile toliko ispikane od
komaraca da od silnog svraba drugu noć nisu mogle zaspati. A uz to još i zujanje
koje nije prestajalo.... Zašto se to događa? Sova je odmah znala odgovor: Žabica i
njezina obitelj jeli su komarce, a sad kad ih nema, komarci su zaposjeli šumu.
5
7. Ovakvo stanje je bilo neizdrživo, te su pod hitno odlučili potražiti žabicu. Brzo su
se skupili dobrovljci: zeko, vjeverica i sova, i krenuli u potragu. Danima su je
tražili, dok nisu začuli poznati kreket.
- Žabice draga! Vrati nam se! Oprosti što smo bili onako sebični i istjerali
te iz tvog doma. Sad nam je još gore, a tako nam i treba.
– kukale su životinje.
Žabica je bila presretna, te se vratila s obitelji u šumsku baru. Bilo joj je žao ostalih
životinja, pa je odlučila od sad na dalje pjevati samo uspavanke. Životinjicama se
to svidjelo, a onu jednu noć u godini provela su sva šumska stvorenja zajedno,
uživajući u žabljem koncertu.
NAPISALA: mama Iva ILUSTRACIJE: Mia i Lara
6
8. Priča o kapljici
Bila jednom jedna kapljica i živjela je sa svojom sestricom i
roditeljima. Uživali su u krasnom planinskom potočiću – po cijele
dane su se kupali, kotrljali i skakali niz slapove.
No, jednog dana njihov
potočić se spoji s prljavim
odvodom iz obližnje tvornice.
Bilo je grozno – prljave kapljice
su se samo tukle i svađale.
Mama je rekla kapljici “Samo
se pravi da ih nema pa će te
ostaviti na miru! Ali ako vas
budu gurale, moraš braniti
sebe i seku pa će prestati.”
Odjednom se pod njima otvori
provalija i kapljica i sestrica
upadnu u nju. Mama je vikala
za njima: “Budite hrabre, samo se borite, čuvajte jedna drugu i opet ćemo se
naći!”
Jurile su kroz nekakve cijevi, provlačile kroz kamenčiće, mreže i pijesak dok se nisu
smirile u čistom bazenu. Iznenada počne goriti ispod njih!? Kad su već mislile da
će se skuhati...
... odjednom pojure niz cijev i bućnu u kadu u kojoj se kupala mala curica. Bilo im
je super – skakale su, spuštale se, letjele u balončićima i ronile.
Ali začuje se glas: “Dosta kupanja!” – netko izvadi čep i vrtlog usisa kapljice na
strašno mjesto.
Tamo je bilo grozno – prljavo, mračno, smrdljivo, prepuno štakora i žohara.
Kapljica je zagrlila sestricu i stisnula zube!
Svakoj nesreći dođe kraj i kapljice ubrzo ugledaju oko sebe ogromno more čiste
vode pa brzo otplivaju daleko od prljavštine.
Nađu se na plaži pokraj malog dječaka – veselo su se igrali i prskali dok nisu
završile na njegovim leđima.
Kad se, umoran, pružio na ležalicu, Sunce zapeče ravno u kapljice – bilo im je sve
vrelije, osjećale su se čudno dok odjednom nisu primijetile da lebde!
Dok su se lagano dizale, vidjele su ispod sebe sve manje ljude, stabla, kuće, ulice i
naselja.
7
9. Odjednom začuju iznad sebe: “Kapljice!! Sestrice!!”. Okrenu se i ugledaju - mamu i
tatu! Dugo su se grlili i ljubili, sretni što su opet skupa. I dok su tako prepričavali
doživljaje, postajalo je sve hladnije. Vjetar ih je nosio sve sjevernije i sve su se više
stiskali.
Osjete kako, sve teže, počinju padati i prestraše se. Mama
poviče: “Ne brinite se ništa – vjerujte mi!”
I stvarno, odjednom se pretvore u – predivne paperjaste
pahuljice koje su uživale u plesu na laganom povjetarcu! Spuste
se na planinu i slatko zaspu.
Probudi ih dječji smijeh i igra – letjele su u grudama, jurile na sanjkama, stiskale
se, kotrljale i valjale dok nisu završile na vrhu snjegovića. Vidjele su ispod sebe
cijelu prekrasnu dolinu.
Ali proljeće stigne naglo.
Sunce zapeče, pahuljice se počnu cijediti, otkotrljaju se niz snjegovića, preko
kamenčića, kroz kratku travicu i vrate natrag u - krasni planinski potočić!
Čiča miča, gotova je priča!
NAPISAO: tata Dario ILUSTRACIJE: Mia i Lara
8
10. Priča o maloj vještici
Bila jednom jedna mala vještica i bila je strašno ljuta.
Uvijek se svađala i vikala pa su svi bježali od nje.
Jednog dana šetala je ulicom i začula dječju viku. Pogleda kroz prozor i ugleda
rođendansku proslavu. Bijesno utrči u kuću:
“Brzo! Kakva je to proslava? Slaviš, a mene nisi pozvala?!?”
“Ma, to ti je samo moj rođendan, ništa posebno!” – nesigurno će slavljenica.
“MOLIM?! Kako to misliš?! Misliš da sam slijepa?! Vidjet ćeš ti kad te zgrabim!?” – urlala
je vještica.
“Joj, joj, znaš, oprosti, ali mi se tebe bojimo i ne volimo kad si ti u blizini.” - odgovori
slavljenica.
“Tako dakle?! E pa da znaš da ću ja napraviti najveći rođendan na svijetu i tebe neću
pozvati!”
Ljutito izjuri, potrči cestom i zaustavi prvog starca kojeg sretne:
“Brzo, reci, u gradu sigurno ima torta za kupiti?”
“Koliko ja znam – nema! Žuri mi se!” – odgovori.
“MOLIM?!? Kako to misliš!? Brzo mi reci gdje mogu nabaviti tortu ili ću te ...”, vrištala je
vještica!
“Joj, joj, evo, oprosti, samo hodaj po glavnoj ulici i doći ćeš do trga s tortama.” – izmisli
starac, samo da što prije ode od nje.
“Tako dakle! Odjednom si se opametio! Valjda ja znam...!?” – zapjeni se vještica i pojuri
ulicom.
Dotrči do trga i ugleda dva dućana. Zaustavi bakicu i ljutito upita:
“Brzo! Koji od ova dva dućana prodaje torte?”
“Pa... ne znam. Ni jedan.” –
slegne starica zbunjeno.
“MOLIM!? Kako ne znaš?!
Izvoli mi odmah reći!”
“Joj, joj! Evo, evo, ovaj desni
ti ima torte.” – brže bolje
ispali starica samo da što
prije pobjegne!
“Tako dakle, odjednom znaš,
je li?! Valjda ja znam!?” –
otrese se vještica.
Uđe u desni dućan i
poviče: “Brzo mi dajte
najveću tortu što imate!”
9
11. “Mi ne držimo torte, nego sapune. Žao mi je.” – odgovori prodavačica začuđeno.
“MOLIM?! Kako to misliš?! Istog časa mi izvoli dati moju tortu!!” – urlala je
vještica po dućanu.
“Joj, joj, evo, evo izvoli svoje torte.” – i stavi joj u vrećicu hrpu sapuna i šampona,
samo da je što prije otpravi iz dućana.
“Tako dakle! Odjednom ima, je li?! Pa valjda ja znam najbolje!?” – i ljuta kao
paprika odjuri u svoj dvorac.
U dvorcu je dočeka vojska njenih
poslušnih trolova, goblina i ostalih
prljavih zvijeri. Vještica zaurla: “Brzo
svi dođite jesti moju rođendansku
tortu s preljevom!”
“Pa to ti nije torta!” – prasne u smijeh
prljavo društvo!
“MOLIM!? Što ste rekli?! E da ste
istog časa pojeli sve što imam u
vrećici ili ću vas pretvoriti u žabe!”
“Joj, joj! Evo, evo! - ŽDER! SRK!
ŠMRK!” – požure prestrašeno zvijeri.
“Tako dakle! Odjednom vam se sviđa?
A kad sam vam lijepo govorila, onda
ste se smijali! Valjda ja znam!” – opet će po svome
mala vještica.
I tako se ljutita vještica sa svojim prljavim slugama
najela sapuna s preljevom od šampona!
I još danima je dvorac bio odvratno čist jer su štucali
mjehuriće od sapunice!
I sve to jer nikoga nije htjela slušati nego se samo
derala na sve oko sebe.
Pročitaj samo crvena
slova i saznaj što piše!
NAPISAO: tata Dario (i mama Iva) ILUSTRACIJE: Mia i Lara
10
12. Priča o rozoj
plastičnoj žličici
Bila jednom, na kraljevskom dvoru, jedna mala roza plastična žličica. Živjela je u
kuhinjskoj ladici zajedno s ostalim priborom za jelo.
Kad god bi se otvorila ladica, sve žlice i vilice počele bi skakati: “Uzmi mene!
Uzmi mene!”, ali svi dvorjani i kraljevske sluge uvijek bi odgurnuli rozu plastičnu
žličicu dublje u ladicu i uzeli neku od srebra ili zlata.
Sve druge žličice su joj se rugale:
“Pih, pa tko bi od kraljevske svite htio držati u ruci ovu jadnu plastičnu žličicu kraj
nas ovako sjajnih i plemenitih?”
Rozoj plastičnoj žličici nije bilo lako, ali je uvijek uspijevala sačuvati vedrinu i
vjeru:
“Sigurno će se naći netko kome ću se svidjeti!”
Jednog dana, cijelim dvorom se pronese sretna vijest: rodila se
princeza! Pozvani su uzvanici iz cijelog kraljevstva na veliku
svečanu večeru.
Roza plastična žličica bila je sigurna:
„Ovaj put sigurno će uzeti i mene jer toliko je puno gostiju“.
Ali opet se dogodilo isto – nitko nije htio uzeti plastičnu žlicu i radije su pričekali
da sluge operu neku od prljavih metalnih.
11
13. Godine su prolazile, metalne žličice su se i dalje rugale, a roza plastična žličica
se zadnjim snagama držala hrabro i vedro.
I jednog dana u kuhinju dotrči mala krasna curica i počne otvarati ladice – bila je
to princeza.
Sve žličice su odmah počele skakati i vikati:
“Uzmi mene! Uzmi mene!”, gurajući rozu plastičnu sve dublje u mrak.
Ali princeza vikne:
“Gle!! Roza žličica! Kako je lijepa!”
Svi dvorjani u pratnji odgovarali su je i nudili zlato i srebro, ali princeza je bila
potpuno sigurna:
“Od sad želim jesti samo ovom krasnom rozom žličicom – nosim je u svoju sobu
i uvijek mora biti čista, njegovana i na svom jastučiću ispod staklenog zvona!”
Sve ostale žlice pozelenjele su od ljubomore.
I tako je roza plastična žličica dobila nagradu za svoju vjeru i vedrinu, a zlatne i
srebrne žličice kažnjene za svoju oholost.
Ona i princeza dugo su i sretno zajedno živjele!
Čiča miča,
gotova je i ova priča!
NAPISAO: tata Dario ILUSTRACIJE: Mia i Lara
12
14. PRIČ O KROKODILU S GRAN E
Bio jednom jedan krokodil koji je živio na grani.
Jednog dana dodje vjeverica i kaže mu: „Već mi je dosta guranja s tobom, daj
odi već jednom – krokodili ionako uopće ne žive na grani!“
„Ma nemoj!“ - ljutito će krokodil.
„Evo, probaj skočiti na drugu granu zamnom pa ćeš vidjeti!“ - iznervirano će
vjeverica, već u zraku.
„E pa baš hoću pa ćeš vidjeti!“ - podboči se krokodil, skoči za njom i tresne o
pod tako jako da sve žireve strese sebi na glavu.
„Stvarno, ja ne znam
skakati i ne živim na stablu
... ali ... gdje onda živim?“ -
zbunjeno će krokodil.
„Pa ja sam čula da
krokodili žive u vodi!“
„A gdje da nađem vodu?“
„Pa ja sam čula da tamo
gdje sunce zalazi postoji
velika voda!“
„O, hvala ti! Hm, pa
moram nešto poduzeti!“ – pozdravi krokodil i zaputi se kroz šumu.
Išao je tako dugo, dugo, kroz 7 šuma, preko 7 planina, 7 dolina i 7 pustinja i, kad
je već bio na rubu snaga, žedan i iscrpljen, učini mu se kroz maglu da vidi neko
zelenilo u daljini. Dobije novu snagu, potrči, stigne u šumu, iz šume u vrt, iz vrta
u kuću, na kat, u kupaonicu i ravno u upravo napunjenu kadu!
„AAAAAAAH!“ – odahne s užitkom!
Odjednom se otvore vrata, uđe neki dječak i iznenađeno počne vrištati:
„IIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII!“. I krokodil se uplaši i također počne histerično vrištati:
„IIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII!“
„IIIIIIIIIIIIIII, tko si ti?!“ – panično upita dječak.
„IIIIIIIIIIIIIII, ja sam krokodil i ovo je moja nova kuća!“ – i dalje prestravljeno
odgovori krokodil.
13
15. „IIIIIII, ali ovo je moja kupaonica i trebam se kupati!“
„IIIIIII, ali gdje ću onda ja živjeti?“
„Pa ne znam,“ – sad već pribrano, dječak skupi obrve – „A gdje krokodili inače
žive?“
„Pa vjeverica mi je rekla da krokodili žive u velikoj vodi.“ – zbunjeno odgovori
krokodil.
„Hej, onda imam ideju: iza moje kuće je velika rijeka – cijeli dan se možeš kupati
i loviti ribu u njoj, a ja ću ti u vrtu složiti kućicu gdje ćeš moći spavati!“
I bi tako i dječak i krokodil postadoše najbolji prijatelji za cijeli život!
Čiča miča,
gotova je priča.
NAPISAO: tata Dario ILUSTRACIJE: Mia i Lara
14
16. Priča o zaljubljenom prljavom
sloniću PRĆKU
Bio jednom jedan prljavi slonić po imenu Prćko i nikog nije htio slušati!
Mama i tata su mu stalno govorili: „Prćko, moraš se okupati! Pa vidi kakav si sav
prljav!?“
„Neću i neću!“ – bježao je prljavi slonić.
I prijatelji su mu dobronamjerno govorili: „Prćko, moraš se kupati! Pa vidi kako si
zmazan!?“
„Neću i neću!“ – uporno je ponavljao prljavi slonić. Njemu je bilo sasvim dobro –
samo da ne mora na ono grozno kupanje.
Jednog dana prljavi slonić sretne prekrasnu ružičastu slončicu Rončicu.
Jaaaako se zaljubio - na prvi pogled! Prišao joj je i sramežljivo rekao: „Hej ... ja
sam slonić Prćko ... a ... hoćeš ... a ... biti moja ... a ... cura ...a?“
„Pih!“ – gadljivo će ona – „Pa vidi se kako si sav prljav i raščupan i kljove su ti
zelene i noge su ti blatnjave i surla ti je prašnjava.“ – reče i odšeta niz puteljak.
Uh, kako je prljavi slonić bio jadan! Toliko je htio slončicu Rončicu, ali nikad se
nije kupao i užasno se bojao vode.
15
17. „Što da radim?“ – pitao je prijatelje – „Ona je tako slatka i roza...“ – plakao je.
„Prćko“ – reče mu prijatelj – „Mislim da ćeš morati odlučiti što ti je važnije:
slončica Rončica ili bježanje od problema! Moraš se potruditi ako nešto stvarno
želiš!“
Prljavi slonić je znao što mu je činiti - stisne zube, ode doma, uđe u kadu i
pozove mamu i tatu: „A ... a kako se radi ... to ... kupanje?“
Mama i tata nisu mogli vjerovati: pa što se to dogodilo? Nije im bilo jasno kako
sad odjednom prljavi slonić traži kupanje, ali nisu ni marili – brzo su ga polili i
okupali prije nago se predomislio. Bilo mu je isprva čudno, ali onda je shvatio
koji je to užitak: „Hej, pa ovo je super - i surla mi je sjajna i noge su mi čiste i
kosa mi je lepršava, a i super mi je osvježavajuće!“
„Pa jesmo ti govorili!?“ – iscrpljeno će mama i tata.
„Imate pravo! Trebao sam vas slušati – odsad ću vas uvijek slušati!“ – prizna
Prćko – „Hej, nisam znao da sam ja u stvari plav!?“
Istrči na ulicu i začuje
iza sebe zaljubljeni
„Oooooo!“
Okrene se i ugleda
ružičastu slončicu
Rončicu kako sanjivo
gleda u njega.
„Kako si ti slatki i mirisni
i plavi... a ... hoćeš biti
... a ... moj dečko...?“.
Prćko je bio najsretniji
na svijetu.
I tako su se Rončica i
Prćko vjenčali i imali puuuuno malih ljubičastih slonića. Čistih!
NAPISAO: tata Dario ILUSTRACIJE: Lara i Mia
16
18. Priča o strpljivim galebovima
Bilo jednom jedno jato galebova. Zvali su se Galebovi! Živjeli su između Gadrijskog
mora i velike ceste Gamlatine.
Galebovi su mukotrpno skupljali hranu - ribu je u plićaku bilo sve teže pronaći pa su
se snalazili na opasnoj, smrdljivoj, velikoj cesti Gamlatini skupljajući otpatke, prljavi
i prašnjavi. Djeci su stalno govorili kroz kašalj: „Morate .. khh .. dobro slušati starog
... khh ... Gafesora u školi dok vas ... khh ... poučava kako pronaći hranu – pa vidite ...
khh ... kako se mi mučimo!?“
A djeca k'o djeca – nemirna i zaigrana, malo su toga slušala i pamtila. Na kraju
krajeva, ionako je uvijek bilo nešto hrane pokraj velike ceste Gamlatine. Sva su jedva
čekala da što prije završi ta dosadna škola pa da i oni mogu ići skupljati otpatke, a ne
moliti i čekati svoje roditelje.
A bilo među njima i nekoliko neobičnih, strpljivih mladih galebova Gapljivih koji su
sa zanimanjem slušali priče starog Gafesora o beskraju Gadrijskog mora, o čudnim
morskim životinjama, nepreglednim plovama ribica i ostalim nevjerojatnim
legendama. Govorio bi im:
„Ja sam star i slab, ali vi ste mladi i snažni – ako se budete trudili i slušali moje
savjete, moći ćete naći svježe i sočne morske hrane koliko god vam bude trebalo“.
I oni su tako marljivo pisali zadaću, trenirali letenje, strpljivo vježbali, odlazili daleko
na pučinu, promatrali što rade dupini, kad je morska površina glatka, a kad
namreškana, kakve su to tamne sjenke, što se bljeska ispod površine i slično. I oni su
se htjeli igrati, ali znali su da moraju naučiti kako doći do hrane.
Ostali, opušteni mladi
galebovi Gapušteni su
se zabavaljali uz
veliku cestu
Gamlatinu.
Roditelji su im bespo-
moćno ponavljali:
„Pustite sad otpatke,
mi ćemo vam donijeti
hrane, ali dajte
slušajte starog
Gafesora!“ – ali nisu
slušali, ni njih ni
starog Gafesora, samo
su se igrali, prljali,
trpali otpacima, sve
više debljali i smijali
strpljivim galebovima Gapljivima: „BU-HA-HA-HA, baš ste blesavi što se toliko
mučite – gledajte nas kako uživamo!“
17
19. Jednog dana u njihovoj zemlji Gamlaciji su donijeli zakon protiv bacanja otpadaka iz
auta. Kako je Gamlacija jako uredna i uređena zemlja, njeni stanovnici su poslušno
prestali bacati otpatke uz cestu. Ribe uz obalu već odavno nije bilo, a sad je nestalo i
otpadaka za Gapuštene. Ribu na pučini nisu znali pronaći, a i trbusi su im već bili toliko
teški da su jedva letjeli. Neki su bili jako nadareni i našli bi ribu s lakoćom, neki su imali
sreće u plićaku, neki su skužili male koševe za otpatke na odmorištima uz cestu, a
nekima su pomagali roditelji. Ali većina se Gapuštenih našla u velikoj gladi.
9
Ali, na sreću, Gapljivi su dotad već naučili kako pronaći plove riba daleko na pučini i s
lakoćom su lovili obilje hrane za sebe i svoje obitelji. Gapušteni su kukali:
„Dajte malo i nama, molimo vas, pliiiiiiiz, krulji nam u trbusima!“, ali nije bilo dovoljno
za sve. Gapljivi su pomagali koliko su mogli, ali morali su hraniti i svoje male galebiće. A
i riba koju bi donijeli je već bila stara i suha. Rekli su Gapuštenima:
„Mi vam možemo pokazati gdje i kako naći ribu, ali morate sami doletjeti do nje s
nama!“. I tako su mnogi Gapušteni stisnuli zube, naporno trenirali da skupe snagu i
kondiciju, pa teškom mukom, sporije i teže, stizali do hrane na pučini – stizali bi zadnji,
tek na preostale, najmanje ribice, ali ipak nisu bili gladni.
„Da smo barem slušali roditelje i starog Gafesora, sad se ne bismo toliko mučili! Zato vi
morate vrijedno trenirati i dobro slušati starog Gafesora kako se dođe do fine i friške
hrane!“ – govorili su odlučno svojim galebićima.
A Gapljivi su bili sretni što su se trudili i slušali starog Gafesora i roditelje i s
lakoćom dolazili do obilja hrane za sebe, svoje obitelji i prijatelje!
A u zemlji Gamlaciji su sretno živjeli do kraja života - i dan danas svi pobožno poštuju
zakon o nebacanju otpadaka kroz prozor!
NAPISAO: tata Dario ILUSTRACIJE: Lara i Mia
18
20. Priča o neposlušnom medvjediću
Živio jednom jedan medvjedić s mamom medvjedicom i dvojicom braće. I bio je jako
neposlušan! Ništa zločesto ili iskvareno – jednostavno nije slušao što mu je mama medvjedica
uporno ponavljala.
Jednog dana mama medvjedica uhvati slasnu, svježu ribu iz potočića i pozove svoje
medvediće:
„Dođite na ručak! Brzo!“ – I braća potrče i brzo razgrabe dragocjenu
hranu, ali neposlušni medvjedić se nastavi igrati.
„Braća će ti sve pojesti, požuri dok još ima!“
„Evo, evo, samo malo, ne mogu sad, baš je napeto kako se ovaj puž vuče po podu!“
„Ja ti ne mogu stalno ponavljati jer moram brinuti za vas trojicu! Život u divljini je opasan i ja
neću još dugo brinuti o tebi. Moraš naučiti od mene sve što znam da ti bude lakše kad se
osamostališ! Moraš jesti – to je jako važno, znaš!“
„Evo, evo, odmah!“ - stalno je ponavljao neposlušni medvjedić, ali nije se
micao.
Kad napokon osjeti glad u trbuhu, došeta do mame i kaže:
„Mama, gladan sam!“
„Sad nema ništa, trebao si požuriti kad sam te zvala!“
„Ali jako sam gladan!“ – plačljivo će.
„Ne mogu ti pomoći – ribe više nema, a sad budi tiho jer vam pokazujem kako se čisti krzno –
to je jako važno, znaš!“
„ A, joooj!“ – plakao je medvjedić i uopće nije slušao mamu kako objašnjava braći kako se češlja
krzno o debelu granu, kako se valja po prašini i potom kupa u potoku – samo je kukao kako je
gladan.
„Gledaj što radim i uči!“ – upozorila je opet mama medvjedica.
„Ali ja sam glaaadaaaan!“ – uporno nija
slušao.
Sutradan je mama zabrundala:
„Dođite da vam pokažem koje korijenje je
puno vode pa će vas osvježiti kad ste jako
žedni, a nema potočića u blizini!“
„Samo malo!“ – opet će neposlušni
medvjedić.
„Požuri, to ti je jako važno, znaš!“
„Ne mogu sad. Jako sam se zapetljao u trnje
i čičke! Kako se ono čisti krzno?„Žao mi je –
trebao si slušati kad sam vam pokazivala!
Sad se moramo žuriti da nas ne uhvate opasni lovci!“ – reče mama medvjedica pokazujući i
dalje užurbano ostaloj braći koje korijenje je dobro za jelo i kako ga pronaći.
„Ali jako me pika, čupa i svrbiiiiii!“
Kad je u podne sunce zapeklo, mama medvjedica pozove medvjediće koji su se igrali:
„Dođite i pažljivo gledajte kako se vadi med iz košnice!“
„Evo, evo samo malo“ – reče neposlušni medvjedić i nastavi se igrati s leptirićem dok su braća
potrčala vidjeti što novo važno i zanimljivo mama medvjedica ima za pokazati.
19
21. „Požuri“ – ponovi, penjući se na stablo do košnice – „Ovo je jako važno kad ponestane hrane!“
„Čekaj malo, sad sam grozno žedan! Kako se ono može doći do tekućine kad nema potočića u
blizini?“ – cvilio je neposlušni medvjedić.
„Žao mi je, ne mogu ti sad pokazivati ponovno!“ – brzo će mama medvjedica, dok se borila da
joj pčele ne ulete u usta - „Trebao si slušati dok sam vam pokazivala!“
„Ali jaaaako sam žedaaaaan!“
Kasnije tog dana poviče mama medvjedica:
„Idemo! Kiša se sprema – moram vam pokazati gdje ima sklonište u
blizini prije nego padne mrak.“
„Čekaj malo, baš se lijepo igram s ovim cvjetićem!“ – opet ista priča.
„Prestani sad s igrom – nemamo vremena! Znaš da moramo prije mraka u sklonište, a evo
počinje i pljusak!“
„Evo, evo, samo malo, molim te! Ma ja ionako volim plesati po kiši!“
„Moramo se požuriti, ovo je jako važno – znaš dobro da moramo spavati na suhom!“ – potrče
mama i braća medvjedići kroz šumu, preskoče potočić, između stijena uz brijeg i u skrivenu
pećinu.
„Evo, sad ću ja!“ – nastavi plesati neposlušni medvjedić.
Odjednom shvati da je pao mrak i da više ne vidi mamu i braću, a nikad nije bio vani po mraku –
ni s mamom ni sam! Sva su stabla izgledala jednako, a na pozive nitko nije odgovarao.
„Da sam barem slušao mamu!“ - jako se kajao, ali sad je bilo kasno. Vjetar ga je šibao, grane su
ga mlatile, zvukovi i oči u mraku su ga užasavale, bio je već iscrpljen od zbunjenog trčanja u
svim smjerovima, promukao od dozivanja, mokar i promrzao, gladan, prestrašen i izgubljen.
Jedva se pred zoru smiri i zaspe.
Probude ga pozivi:
„Medvjediću ... Braco ...
Sine ...“ - pogleda iza sebe i
ugleda mokre mamu i
braću kako ga traže.
„Mama! Tu sam!“ –
presretan i iscrpljen potrči
prema njima!
„Gdje si ti? Cijelu noć te po
oluji tražimo, samo zato što
uporno nećeš slušati!“
„Oprostite mi – nikad više
neću biti neposlušan jer ne
želim da se ovako grozna
noć ikad više ponovi!“
NAPISAO: tata Dario ILUSTRACIJE: Mia i Lara
20
22. Priča o veseloj kobasici
Bila jednom jedna kobasica i živjela je u hladnjaku pokraj toplica s velikim
vodenim parkom. Otkad se rodila, bila je jako vesela i bilo joj je baš super!
Uživala je sa svojim sestricama kobasicama i prijateljicama mrkvicama,
salaticama i ostalima. Sve joj je bilo zanimljivo i stalno je tražila novu zabavu i
pustolovinu! Kad bi navečer legla u svoj krevet kraj sestrica, sanjarila bi o
najvećoj zabavi u najvećem parku s bazenima na svijetu! I dok je tako jedne
večeri sanjarila, osjeti u polusnu kako je netko uzima u naručje i spušta u
veliki, udobni, topli bazen.
„Oh, super!“ – pomisli presretno vesela kobasica – „Ovo će biti puno zabavnije
nego ležanje u našoj sobi!“
I stvarno, odnekud se pojave druge kobasice, mrkvice, slatice, krumpiri, celeri
i drugi zabavni likovi i nastade velika fešta. Ronili su, pjevali, plesali limbo
ispod štapa i skakali. Lift ih je, u skupinama, odvozio na drugi kat na šareni
trampolin na kojem su skakali do mile volje. Kad im je dosadilo, skočili bi u
super brzi tunel-tobogan koji ih je skliznuo u novi, rozi termalni bazenčić. Pa
to je jednostavno predivno!
Uživala je u vrućem
bazenu s mjehurićima
toliko da se topila od
sreće. Bilo joj je kao u
sedmom nebu kad je
skliznula u dugi tunel-
tobogan gdje se, uza
smijeh i ciku, valjala s
drugim kobasicama. Bila
je takva urnebesna gužva i
svi su se toliko stiskali da
su umirali od smijeha i
škakljanja – nitko nije htio
prekinuti toliku uživa-
nciju. Baš kad bi netko i krenuo dalje , uvijek bi se našao neki novi veseljak
koji bi opet zaustavio zabavnu kolonu u zgužvano škakljanje.
„Hej, dajte već jednom oslobodite prolaz!“ – viknula je radosna kobasica
iscrpljena od smijanja - „Sigurno ima još puno pustolovina nakon ovog – želim
i njih vidjeti!“
21
23. I kao da ju je netko čuo – naglo i oni pojure kroz prolaz u još veći, blistavi bazen!
Stalno su pristizali novi prijatelji i zabava je bila sve bolja i bolja! Grlili su se,
nazdravljali, plesali i pjevali. Odjednom počne na njih pljuštati predivni slap sa
svih strana i oni oduševljeni pojure kroz novi tunel-tobogan! Dolje, gore, lijevo,
desno – zabavi nikad kraja - već im se počelo vrtjeti u glavi od tolikih zavoja i
vesele jurnjave.
I upravo kad je pomislila da joj treba odmora, izlete velikom brzinom u
duuugom skoku u najveći bazen koji je vesela kobasica ikad vidjela! Bio je
širok i dug, prepun kolutova na kojima su druge kobasice ležale i pijuckale
sokove, svodovi su bili ukrašeni najšarenijim bojama, a sa svih strana su
neprekidno pristizali novi prijatelji iz ostalih tobogana i bazena - zabava je
bila luđa nego ikada prije. Bio je to san snova svake vesele kobasice!
Baš kad je mislila da je vidjela sve lijepo i zabavno što postoji na svijetu, pred
njom se pojavi naaaaajveći tunel-tobogan koji je ikad vidjela! Presretno
društvo vrišteći je uživalo u urnebesno ludoj vožnji do samog kraja – velikog
skoka u beskrajno veliki i rajsko plavi superbazen. Kamo god bi pogledali,
nigdje se nije nazirao kraj plavetnilu i šarenilu, radosti i vrevi! Svjetlost je
plesala i iznad i ispod – jednostavno nisu znali gdje bi prvo od sreće i
razdragano krenu svatko u svom smijeru. Odmah im u susret zaplivaju
bezbrojne šarene ribice i počnu ih presretno grliti i ljubiti – kao stare
prijateljice koji se dugo nisu vidjele! Vesela kobasica i prijatelji bili su
oduševljeni ovakvim dočekom! Plesali su i skakali, stiskali se dok se nisu
stopili u jednu veliku, sretnu masu veseljaka. Osjetila je da je netko od njih
posebno snažno grli,
stišće, vrti i okreće, trese
ramena i glasno doziva:
„Vesela kobasice! Vesela
kobasice!“
Odjednom se probudi i
shvati da je u svojoj sobi.
„Jako si vrištala u snu!“ –
reče joj sestrica koja ju je
tresla i budila
- „Jesi dobro?“
„Ali ... zar je sve bio samo
san ...“ – sjetno pomisli
vesela kobasica - „Jooooj,
sanjala sam najljepši san na svijetu! Hoćeš ga čuti?“
„Naravno!“ – reče sestrica i sve zajedno s veselom kobasicom zarone natrag u
najdivniju zabavu iz snova!
NAPISAO: tata Dario ILUSTRACIJE: Mia i Lara
22
24. Ljuti patuljak
U malenoj šumi živio je mali ljuti patuljak. Nosio je ružićastu trenirku s kapuljačom
koju nikada nije skidao. Imao je štap s kojim bi mlatio sve što mu se našlo na putu.
Dok bi hodao šumom, sva su se bića sklanjala, ali uvijek bi netko nadrapao – gljiva
bi dobila batinom po glavi, kamen nogom u guzu, a cvjetić pored puta bi
raščerupao čisto, eto, jer mu je tako došlo. Nije mu nikad ništa bilo po volji. Kad bi
sjalo Sunce – bilo bi mu vruće, kad bi došao oblak – bilo bi mu hladno, po noći
premračno, po danu presvijetlo, ljubičice su mu bile preljubičaste, ptice preglasne,
lišće je nekako prešuškavo, a potok previše bistar. Nitko, pa ni on sam, nije znao
zašto je uvijek neraspoložen i gunđav.
Jednoga dana šumicu je
posjetila grupa djece,
zapravo je to bio čitav
autobus pun dječurlije koja
je došla na izlet. Patuljka
nitko do sad nije smetao u
njegovu domu, no taj dan
je bio jedno nezaboravno
iskustvo. Taman dok se
raspravljajo s nekim
sirotim pužem (koji nije
uspio umaknuti, jer je bio
prespor), začuje dreku i
ugleda stampedo koji trči u njegovom smjeru. Odmah je pronašao zaklon i načulio
uši. Djeca su se razbježala po šumi i nastao je kaos. Učiteljica je pozivala – Vratite
se! Svi na okuuuup!, no nitko nije slušao. – Pa neće im ništa biti – pomisli – mala je
šuma, ne mogu se izgubiti.... Ma nek se istrče, jadna gradska djeca... Učiteljica se
primi mobitela i probrblja s frendicom dobrih sat vremena. Za to vrijeme mala
čudovišta su haračila po šumi: neki su se penjali na stabla i lomili grane, neki su se
gađali kamenjem, neki su se onda i potukli. Djevojčice su trgale cvijeće i pravile od
njih vjenčiće. Jedan zaljubljeni par je urezivao svoje inicijale i srčeka u stablo, a
neki je klipan pračkom pokušavao srušiti gnijezdo s grane. A kakva je to tek
galama bila... Jadni ljuti patuljak, toliko je bio zbunjen da se uopče više nije ljutio.
Sakriven iza stijene, gledao je u nevjerici što rade od njegove šume te po prvi put
u životu osjeti strah.
23
25. Trajalo je to tako sve dok učiteljici nije krepala baterija, pa je morala prekinuti razgovor.
Vozač autobusa je upalio motor, a učiteljica je povikala – TKO NE DOĐE SMJESTA –
OSTAT ĆE OVDJE! Djeca su se već umorila, pa su postala poslušna, potrpala se u
autobus i krenula na ručak.
A ljuti patuljak? Izašao je iz zaklona i gledao oko sebe uništenu šumicu punu papirića,
boca, žvakaća... Još uvijek zbunjen, uzeo je s trave neku vrećicu i počeo skupljati smeće.
Gnijezdo je vratio na stablo i pokušao je popraviti svu štetu koja je u tako kratkom
vremenu nastala. Mislio je u sebi – Što je ovo bilo? Tko su bili ovi patuljci-divljaci, tako
ljuti i zločesti?
Po prvi put shvati kako mu je do sad bilo lijepo, u miru i zelenilu, uz pijev ptica i toplo
Sunce. Shvatio je gotovo odmah, da se bezveze ljutio, oko njega je sama ljepota, a on ju
do sad uopče nije vidio. Odlučio je uživati u svom krasnom domu i od toga dana jedina
mu je briga bila kako očuvati šumu. Životinje i biljke su mu na tom bile zahvalne, a i on
je bio zahvalan njima, jer je napokon shvatio što je važno i tako pronašao sreću.
Ipak, ponekad bi se pojavilo malo stare ljutnje. No sad ju je usmjerio na neodgojene
izletnike. Vikao bi na njih ili ih gađao otpatcima koje bi ostavljali za sobom. Najčešće se
ljudi ne bi niti snašli. Ne očekujući da itko u šumici živi - pobjegli bi od straha, glavom bez
obzira na prvi njegov povik. Nisu imali pojima da je to samo jedan mali, uglavnom sretan
patuljak, u rozoj trenirci, s kapuljačom koju nikad nije skidao.
NAPISALA: mama Iva - ILUSTRACIJE: Lara i Mia
24
26. SREBRNA KUGLICA I BOŽIĆNO ČUDO
U jednom podrumu, u jednoj kutiji, boravila je mala srebrna kuglica za
bor. Uglavnom je spavala i to ne zimski, nego proljetni, ljetni i jesenski
san. Izlazila bi van samo jedanput godišnje – na Badnjak i ostajala na
boru svega nekoliko dana. Bila je srebrna, sa šarenim linijama, jedna
od rijetkih (preživjelih) staklenih. Novi ukrasi , koji su pomalo stizali
svake godine, bili su od plastike i nekako drugačiji od nje.
Kao da je znala kad se treba probuditi, pa bi par dana prije Božića svoje vrijeme
provodila s mamurnim prijateljicama, prepričavajući zgode od prijašnjih godina. Već je
generacijama bila u vlasništvu obitelji Fiolić. Gledala je kako razni ljudi dolaze i odlaze, a
djeca rastu. Sudjelovala bi u uglavnom sretnim trenucima koje je obitelj provodila s
ostalom rodbinom i prijateljima. Čudila se ponekad zašto se ljudi toliko vesele
plastičnim glupostima, tehničkim spravicama i sličnim poklonima. Nije joj bilo jasno
kakve to veze ima s Božićem (ipak je nešto znala o smislu tog dana, jer je slušala priče
baka i djedova koji su sve to nekako s negodovanjem promatrali). Željela je spoznati
čudo Božića o kojem svi pričaju, ali još joj to do sad nije uspjelo. Ipak, koliko god se
radovala i s veseljem iščekivala da ju nečije ruke izvade iz kutije i polože na bor, bilo je i
momenata koji su je plašili. Naime, već je nekoliko godina u obitelji mala djevojčica,
Lamia-Ana (Što će joj tolika imena?!? – mislila je u sebi staromodna kuglica), koja bi
uredno gnječila ukrase, bacala ih o pod islično. Koga ona dohvati, najvjerojatnije mu je
to posljednji Božić.
Iz misli je prenu glasovi, a zatim osjeti kako
netko podiže kutiju i nosi je po stepenicama.
- Jooooj, jedva čekam da izađem vaaaan! –
veselila se srebrna kuglica.
Kutija je dodirnula stol i otvorila se. Ruke tate
Fiolića počnu vaditi kuglice (kako li joj je samo
laknulo!) i srebrna dođe na red. I već je bila
potpuno blizu grane, kad sva sretna i ozarena
čuje glas iza sebe:
- Ma pusti te kuglice... Ove sam godine kupila
neke nove, pa će sve biti u crvenom i zlatnom
tonu. Ne paše nam ta starudija.
Bila je to mama Fiolićka.
- Što ne peče kolače u kuhinji, umjesto da tu pametuje!?! – ljutila se naša kuglica.
Ali, poslušni tata ju vrati u kutiju. Kuglica je bila tužna. Ta, nikad joj se nešto slično do
sad nije dogodilo! Odjednom osjeti malu ručicu kako je podiže.
– O, neeee. Samo da me ne zdrobi... Neću valjda ovako završiti...
– Meni je ova jepa! Ja bas hocu ovu! – bila je to naravno Lamia-Ana, troipogodišnja
djevojčica – gnječiteljica kuglica.
- Pa ti si je, srce, onda stavi u svoju sobu. – snašla se mama, dok je kuglica sa
zanimanjem promatrala kuda je nose.
25
27. Objesili su je na ručku od prozora, i tamo je ostala čitave blagdane. Bilo je lijepo
promatrati mraz na staklu, sunčeve zrake koje ga tope, nebo i oblake, ptice, travu,
cvijeće....
- CVIJEĆE!!!!! Pa to znaći da je proljeće! – kuglica je bila presretna.
Zaboravili su ju pospremiti u kutiju i sada će napokon moći vidjeti sve ono što joj je
godinama promicalo. Možda spozna i što bi to Božićno čudo trebalo biti...
Prolazili su mjeseci, pa godine. Kuglica se već potpuno udomaćila. Tu i tamo bi je netko
malo pomaknuo ili trknuo, kad bi prao prozor ili brisao prašinu, ali uglavnom je nitko
nije dirao. Tako je neometano promatrala djevojčicu, dijelila s njom sretne trenutke,
uzbuđenja i razočaranja. Željela ju je utješiti kad je bila tužna, pa bi se svom snagom
trudila da zabljesne i Lamiji-Ani odvrati pozornost, da ju razveseli i izmami osmijeh.
Godine su prolazile i djevojčica je rasla. Nekako je sve manje pažnje obraćala na kuglicu,
ali ipak, nikad ju nije skinula. Jedne godine, tada već djevojka, oprostila se od svoje
sobe, bacila posljednji pogled i rekla – Baj-baj!
Od tada ju je kuglica vrlo rijetko viđala, tek ponekad, za blagdane, na brzinu i bez
pozdrava. Kuglica je bila zabrinuta, željela je znati što se događa i je li sve u redu. No,
ubrzo je izgubila svaku nadu i samo je čamila u tami sobe, promatrajući mraz, sunce,
travu, ptice i cvijeće.
Ali, jednog Božićnog jutra u sobu uđe Lamia-Ana, sada već odrasla žena. Iza nje,
sramežljivo provirujući, uđe i malena djevojčica. Kuglica se ponovo razveseli.
- Dođi da ti nešto pokažem – rekla je
njena stara prijateljica. – Ovo ti je
bila moja najdraža kuglica. Kad god
mi je bilo teško, pogledala bih u nju.
Za mene je to bio neki mali, blistavi
planet na kojem su živjela čudesna
bića. Davala mi je snagu i čim bih ju
pogledala, bilo mi je lakše...
- Bas je jepa! – reče djevojčica,
pružajući ručice.
- Pa, onda ti ju poklanjam! Ali
moramo ju čuvati - jako je vrijedna
jer je puna uspomena.
Mama Lamia-Ana, danas gospođa
Sretnić, nježno uzme kuglicu i spremi ju u kutijicu. U tom je trenu kuglica osjetila toliku
ljubav i radost, da se napokon opustila i dok je lagano tonula u san shvati:
- Božićno čudo je ovdje ispred mene: ljubav, sreća i život. Više nema dileme...
NAPISALA: mama Iva ILUSTRACIJE: Lara i Mia
26
