Downloaded 13 times
Uploaded byzoran radovic
Jean_M._Auel_-_1_Pleme_pecinskog_medveda.pdf
U romanu 'Pleme spiljskog medvjeda' autorice Jean M. Auel, djevojčica se suočava s devastirajućim potresom koji uništava njezino sklonište i sve što je poznavala. Izgubljena i sama u divljini, ona mora pronaći put kroz opasnu šumu, suočavajući se s gladi, strahom i neizvjesnošću. Njena borba za preživljavanje donosi emotivne i fizičke izazove dok se pokušava prilagoditi novom, surovom svijetu.
More Related Content
Similar to Jean_M._Auel_-_1_Pleme_pecinskog_medveda.pdf
Jean_M._Auel_-_1_Pleme_pecinskog_medveda.pdf
- 1. Jean M. Auel Plemespiljskog medvjeda The Clan of the Cave Bear, 1980. 1 Pleme spiljskog medvjeda 1980.
- 2. 2 POTRES Gola je djevojčicaistrčala iz kožom prekrivenog skloništa prema šljunčanoj plaži na okuci rječice. Nije joj palo na pamet da se osvrne. Ništa u njenom iskustvu nije joj govorilo da se sklonište i oni u njemu neće tamo nalaziti kad se vrati. Utrčala je u vodu i pod nogama osjetila pomicanje pijeska i šljunka jer se dubina naglo povećavala. Zaronila je u hladnu vodu i isplivala pljuskajući rukama. Sigurnim zamasima krenula je na suprotnu obalu. Plivati je naučila prije negoli je prohodala, a premda je imala svega pet godina, u vodi se osjećala posve sigurno. Rijeke su se najčešće samo tako mogle prijeći. Djevojčica se neko vrijeme praćakala, plivala je amo-tamo, a zatim se prepustila matici da je odnese nizvodno. Na mjestu gdje se rječica širila i gdje je poskakivala preko kamenja, djevojčica izađe na obalu, a zatim pođe natrag prema plaži. Čučne i započne slagati kamenčiće. Upravo je na hrpu posebno lijepih stavljala još jedan, kad se tlo počne tresti. Dijete je iznenađeno promatralo kamenčić koji se sam od sebe skotrljao, a zatim je zbunjeno gledalo kako hrpe nestaje. Tek je tada shvatila da se i ona trese, ali je još uvijek bila previše iznenađena. Pogledala je oko sebe, pokušavajući shvatiti zašto se svijet na neki čudnovat način izmijenio. Tlo se nije smjelo micati. Na rječici, do prethodnog trenutka posve mirnoj, sad su se podigli nemirni valovi. Kameno se korito pomicalo uspravno prema toku vode pa su obale ubrzo bile preplavljene. S dna se uzdigao mulj. Grm izrastao na obali čudnovato je podrhtavao, jednako kao i stijene na mjestu gdje je malo prije isplivala. Ponosno crnogorično drveće neprirodno se naginjalo. Velikom boru kraj vode izvirilo je korijenje i on se za tili čas nagnuo prema drugoj obali. Uz glasni prasak deblo je popustilo i srušilo se preko zapjenjene rijeke.
- 3. 3 Zvuk palog drvetaprenuo je djevojčicu. Strah je zahvatio njen um i stisnuo želudac u čvrsti čvor. Pokušala je ustati, ali nije uspjela jer se tlo u valovima njihalo. Uz veliki napor naposljetku se digne na noge ali se ne usudi načiniti niti koraka. Dok je nesigurno koračala prema skloništu, potmula je grmljavina prerasla u zastrašujući urlik. Iz pukotine što se naglo širila u tlu stizao je kiselkasti miris zemlje i truleži, poput jutarnjeg zadaha iz razjapljenih usta planeta. Potpuno zaustavljena uma zurila je u sve širi ponor koji je gutao stabla i stijene. Sklonište, nagnuto na rubu pukotine, zatreslo se kad je polovica tla pod njim skliznula u nezasitnu utrobu zemlje. Tanki potporanj neodlučno se tresao, na kraju srušio i nestao u dubokoj jami, noseći sa sobom kožni prekrivač i sve što se nalazilo pod njim. Djevojčica se užasnula kad su smrdljive ralje progutale sve što je voljela i što je davalo smisao njenom kratkom životu. - Majko! Maaajko - vikala je jer um još nije prihvaćao ono što je vidjela. Nije znala da li krik u ušima potječe od nje ili pobješnjele zemlje. Pokušala je stići do pukotine, ali tlo se uzdiglo i srušilo je. Zarila je prste u travu i pokušala se zadržati na mjestu. Pukotina se naglo zatvori, grmljavina prestane, a tlo smiri. Djetetu to nije uspjelo. Lica pritisnutog o potresom izmrcvareno tlo, još se uvijek tresla od straha. Imala je i razloga. Bila je sama u divljini travnatih stepa i prorijeđenih šuma. Ledenjaci su okivali sjever kontinenta, šaljući pred sobom valove hladnoće. Po nepreglednim stepama paslo je mnoštvo životinja, bilo je tu i mnoštvo zvijeri, ali ljudi bilo je malo. Nije imala kamo poći, a nije bilo nikoga tko bi došao da se o njoj brine. Bila je sama.
- 4. 4 Tražeći novu ravnotežu,zemlja se ponovno zatresla i djevojčica je iz dubina začula tutnjavu, kao da zemlja probavlja požderani zalogaj. Uspaničeno je skočila, misleći da će se tlo ponovno otvoriti. Pogledala je na mjesto gdje se nalazilo sklonište. Jedino što je preostalo bila je gola zemlja i nešto iščupanih busenova trave. Iz očiju su joj potekle suze, otrčala je natrag do rječice i ridajući legla kraj zamućene vode. Vlažne obale nisu joj pružile utočište pred uznemirenom zemljom. Ponovni, još snažniji drhtaj, zatrese tlo. Iznenađeno krikne kad je hladna voda zapljusne golo tijelo. Ponovno je obuzme panika pa skoči na noge. Morala je otići s ovog užasavajućeg mjesta gdje se zemlja trese i proždire sve na površini. Ali kamo da pode? Na šljunčanoj plaži biljke nisu mogle niknuti, ali obale su bile zagušene upravo zazelenjelom šikarom. Nagonski je osjetila da mora ostati što bliže vodi, no grmlje je bilo gotovo neprohodno. Kroz suze koje su maglile oči pogledala je prema šumi visokih četinjača. Tanke su se zrake sunčevog svjetla probijale kroz gusto granje crnogorice izrasle kraj rječice. Na tlu sjenovite šume gotovo i nije bilo niskog raslinja, ali mnoga stabla više nisu stajala uspravno. Neka su se srušila, druga su se nagnula ili su se posve naslonila na susjede čvršća korijenja. U dubinu zimzelene šume nije vidjela, pa je taj smjer, kao ni šikara, nije privlačio. Nije znala kamo da pode, pa je neodlučno pogledavala sad na jednu, sad na drugu stranu. Dok je gledala nizvodno, tlo zadrhti i natjera je u bijeg. Bacajući još jedan pogled unatrag, nadajući se da će nekim čudom ugledati netaknuto sklonište, otrči u šumu. Tjerana čestim podrhtavanjem tla koje se smirivalo, djevojčica je slijedila rječicu, zastajući samo da se napije vode. Stabla koja je potres polegao po tlu otežavala su put jer ih je morala obilaziti, baš kao i jame u kojima se nedavno nalazilo njihovo plitko korijenje.
- 5. 5 Dolaskom večeri, oborenogje drveća bilo sve manje, a i voda se u rijeci izbistrila. Kad više nije vidjela kamo hoda, zaustavila se i iscrpljena legla na tlo. Dok se kretala bilo joj je toplo, ali sad se smrzavala. Stisnula se u lopticu i po sebi umjesto pokrivača nabacala sloj palih iglica. Premda je bila iscrpljena, san joj nije stizao na oči. Dok je bježala s mjesta užasa um joj je bio zaokupljen drugim stvarima, pa je strah uspjela potisnuti. Sad ju je ponovno preplavio. Nepokretno je ležala širom otvorenih očiju, promatrajući kako noć guta sve oko nje. Bojala se učiniti i najmanji pokret, gotovo se nije usudila disati. Nikad prije nije noć provela sama, a tamu je uvijek razbijao odsjaj vatre ili barem žeravice. Više nije mogla izdržati. Uz jecaj koji je potresao njeno malo tijelo, gorko je zaplakala. Dugo su joj suze tekle niz lice, no na kraju je ipak neprimjetno utonula u san. Mala ju je noćna životinja znatiželjno onjušila, ali djevojčica to nije ni osjetila. Probudila se s krikom na usnama! Zemlja je još uvijek bila nemirna, potmula grmljavina iz dubine probudila je sjećanja u užasavajućoj noćnoj mori. Skoči na noge, željela je pobjeći, ali njene širom otvorene oči nisu vidjele ništa više nego kad su bile zatvorene. Nije se mogla sjetiti gdje se nalazi. Srce joj je bilo u grlu; zašto ništa ne vidi? Gdje su sad nježne ruke koje će je zaštitnički zagrliti kad se noću probudi? Sjećanja na protekli dan polako su se vraćala, a s njima i strah. Tresući se od hladnoće ponovno legne i zakopa se u debeli sloj iglica. Prva svjetlost novog dana pala je na zaspalu djevojčicu. Dan je u dubinu šume stizao vrlo polako. Kad se dijete probudilo bila je već sredina jutra, ali pod gustim krošnjama crnogorice to nije bilo lako ustanoviti. Dok je sumrak jučer obuhvaćao svijet, odlutala je prilično duboko u šumu, i sad ju je gotovo uhvatila panika kad oko sebe nije ugledala ništa drugo doli drveća.
- 6. 6 Žuborenje vode podsjetiloju je da je žedna. Slijedila je zvuk i odahnula kad je ponovno ugledala rječicu. I pokraj nje je bila izgubljena kao i u šumi, ali se osjećala mnogo bolje kad je mogla nešto slijediti, i kad je barem bila sigurna da u svako vrijeme može utažiti žed. Jučer je bila sasvim zadovoljna samo s vodom, ali glad je ostala. Znala je da se zelenje i korijenje može jesti, ali nije znala razlikovati jestivo od nejestivog. Prvi list koji je okusila bio je gorak i neugodno je žario usta. Ispljune ga i vodom ispere usta, ali nije više htjela okusiti ništa drugo. Pila je sve dok nije zavarala glad i krenula dalje nizvodno. Gusta ju je šuma plašila i sad se stalno držala rječice obasjane suncem. Kad je pala noć, ponovno iskopa rupu u iglicama i skutri se u njoj. Druga samotna noć nije bila ništa bolja od prve. Strah je poput velikog kamena ispunjavao njen prazni želudac. Nikad još nije bila toliko preplašena i gladna, nikad toliko sama. Osjećaj izgubljenosti polako je potiskivao sjećanja na potres i prijašnji život; misli o budućnosti gotovo su je uspaničile pa se neprestano mučila da ih istisne iz glave. Nije htjela razmišljati što će se dogoditi, tko će brinuti o njoj. Živjela je samo za sadašnji trenutak, prelazeći prepreku za preprekom, preplivavajući pritoke, penjući se preko palog debla. Praćenje rijeke postao je cilj za sebe, ne zato što bi je rijeka nekamo odvela, već zato što je to bila jedina stvar koja joj je davala neki smjer, svrhu, razlog za postojanje. Bilo je to bolje od prepuštanja sudbini. Nakon nekog vremena praznina u želucu postala je trajna bol koja je otupljivala misli. Ponekad je plakala, a suze su na zamazanom licu ostavljale bijele tragove. Malo golo tijelo prekrivao je sloj prljavštine, a kosa, nekad sasvim svijetla, nježna i podatna poput svile, sad se zajedno s borovim iglicama, grančicama i blatom slijepila po glavi.
- 7. 7 Putovanje je postajalosve teže kad je stigla na otvoreniji dio šume, gdje tlo nije bilo prekriveno samo slojem iglica, već i travom i prvim grmljem, prvim znakom sitnolisne bjelogorice. Po kiši se sklanjala u zavjetrinu palih stabala ili pod neku nadsvođenu stijenu. Ponekad je naprosto nastavila putovati, puštajući da je kapi operu. Pred večer sakupi hrpu prošlogodišnjih iglica i lišća i zavuče se u nju na počinak. Dovoljne količine pitke vode sprečavale su da dehidracija organizma dovede do pothlađivanja, smrtonosnog spuštanja tjelesne temperature. Ali bila je sve slabija. Glad je više nije mučila; osjećala je stalnu tupu bol i povremenu vrtoglavicu. Pokušala je o tome ne razmišljati, a niti o bilo čemu drugom osim o rijeci, o rijeci koju je morala slijediti do kraja. Probudile su je sunčeve zrake koje su prodrle u njezino gnijezdo. Izašla je iz rupe zagrijane toplinom tijela i pošla do rijeke da se napije. Vlažno se lišće zalijepilo za golo tijelo. Plavo nebo i jarko sunce bilo je dobrodošla promjena nakon jučerašnje kiše. Kratko vrijeme nakon što je krenula dalje, obala s njene strane rijeke počela se strmo uspinjati. Kad je ponovno ožednjela, od vode ju je odvajala strma padina. Pažljivo se počela spuštati, ali nakon jednog krivog koraka skotrljala se sve do dna. Izgrebena i natučena ležala je kraj vode, toliko umorna i slaba da nije imala volje ni snage za bilo kakav pokret. Krupne su suze navrle na oči, a tužan vapaj parao je zrak. Nitko je nije čuo. Njezin se plač pretvorio u šapat, moleći nekog da dođe i da joj pomogne. Nitko nije došao. Ramena su joj se tresla dok je isplakavala tugu i očaj. Nije željela ustati, nije željela nastaviti, ali što je drugo mogla učiniti? Ostati uplakana u blatu? Prestane plakati, ali je još neko vrijeme ležala kraj vode. Kad osjeti da joj neki korijen žulja leđa, sjedne, umorno se podigne na noge i pođe
- 8. 8 da se napije.Krene dalje, tvrdoglavo razmičući granje pred sobom, puzeći preko mahovinom obraslih panjeva, gacajući vodom uz obalu. Rijeka, nabujala nakon ranijih proljetnih poplava i hranjena vodom pritoka, bila je već dvostruko šira nego kad je krenula. Mnogo prije negoli je ugledala vodopad koji se nalazio na utoku manje rječice, djevojčica je čula potmulu grmljavinu. Rijeka se ponovno proširila. Brza je struja nosila uspjenjenu vodu prema travnatoj stepi. Voda se u velikom luku obrušavala niz visoku stijenu. U zastoru podignute maglice padala je do proširenja u podnožju slapa, mjesta gdje su se u uskipjelom vrtlogu spajala dva toka. U dalekoj prošlosti rijeka je u stijeni iza vodopada izdubla korito. Rub preko kojeg je voda propadala u dubinu stvorio je prolaz iza slapa. Djevojčica se oprezno približila i pogledala u vlažni tunel, a zatim krenula na drugu stranu. Nesvjesno se uhvatila za vlažnu stijenu, jer je od vode koja je kraj nje stalno padala dobila vrtoglavicu. Tutanj je zaglušio sve druge zvukove, odbijajući se od kamenog zida iza vodenog zastora. Prestrašeno je pogledala prema gore, znajući da se rijeka sad nalazi nad njom, i oprezno nastavila. Bila je već gotovo na suprotnoj strani kad se prolaz postepeno suzio i pretvorio u okomitu stijenu. Nije bilo druge nego vratiti se. Kad je došla na polazište, pogledala je preko slapa i odmahnula glavom. Nije bilo drugog načina. Skočila je. Voda je bila hladna, a struja jaka. Otplivala je do sredine matice, a zatim pustila da je struja odnese na drugu stranu vodopada. Plivanje ju je izmorilo, ali bila je čistija negoli ranije. Samo je kosa ostala zapletena i prljava. Svježina vode olakšala je sljedeći dio puta, ali ne zadugo. Dan je bio neobično topao za kasno proljeće. Sunce joj je prijalo kad je iz šume izašla na otvorenu ravnicu, ali sve jači žar vatrene kugle
- 9. 9 iscrpljivao je njeneposljednje snage. Kad se sunce započelo spuštati, posrtala je uskom vrpcom pijeska između rijeke i strmog ponora. Odsjaj s vode i gotovo bijeli pješčenjak još su više pojačali jaru. Pred njom se i sa suprotne strane rijeke protezala beskonačna ravnica prepuna bijelog, žutog i ljubičastog cvijeća što se miješalo sa svijetlozelenom bojom mlade tek izrasle trave. Dijete nije vidjelo proljetnu ljepotu stepe. Slabost i glad učine svoje; počne buncati i halucinirati. - Obećala sam da ću paziti, majko. Samo sam malo plivala, a ti si nestala - mrmljala je. - Majko, kad ćemo jesti? Tako sam gladna, a vruće je. Zašto nisi došla kad sam te zvala? Zvala sam i zvala, ali nisi došla. Gdje si? Majko? Majko! Nemoj otići! Ostani! Majko, čekaj me! Ne napuštaj me! Trčala je uz podnožje stijene za priviđenjem, udaljujući se od obale. Napuštala je vodu. Srljajući naslijepo palcem je udarila u kamen i teško pala na zemlju. To ju je osvijestilo. Trljala je prst i pokušavala sabrati misli. Ispucala pješčenjačka stijena bila je puna tamnih spilja, uskih pukotina i nestabilnih stijena. Širenje i skupljanje uzrokovano velikim razlikama u temperaturi neprekidno je uništavalo kamen. Djevojčica je pogledala malu rupu u stijeni pored nje, ali nije je se dojmila. Mnogo je zanimljivije bilo krdo bizona koji su mirno pasli mladu travu između hridi i rijeke. U svom slijepom trku za priviđenjem nije primijetila velika crvenkastosmeđa divlja goveda, visoka puna tri metra od tla do lopatica, s velikim zakrivljenim rogovima. Kad ih je konačno primijetila, strah joj je iz uma istjerao zbrku. Pogledala je preko ramena i ostala bez daha, jer ju je pokret primijećen krajičkom oka prikovao na mjestu. Divovska lavica, dva
- 10. 10 puta veća odnajvećeg pripadnika mačjeg roda koji će nastavati savane juga u jednom mnogo kasnijem razdoblju, vrebala je plijen. Djevojčica je jedva zatomila krik kad je zvijer skočila prema plijenu. U metežu ogromnih očnjaka i dugih pandži, velika je lavica oborila bizona na tlo. Prestravljeno mukanje naglo su prekinule snažne čeljusti koje su iščupale grlo nesretne žrtve. Mlaz krvi obojio je njušku i krzno moćnog četveronožnog lovca. Bizonove noge još su se uvijek trzale kad mu je lavica rasporila utrobu i odgrizla komad toplog, crvenog mesa. Užas zahvati djevojčicu. Panično je potrčala, ali nije znala da je gleda druga mačka. Dijete je nabasalo na teritorij spiljskih lavova. Velike zvijeri obično ne bi poklanjale pozornost tako malom stvorenju kakvo je petogodišnje dijete; radije su lovile masivne bizone ili jelene, jer su apetiti lavljeg čopora veliki. Ali u svom se bijegu dijete suviše približilo leglu u kojem se nalazio par malih mačića. Ostavljen da čuva mlade dok ženke love, grivasti je mužjak urliknuo. Djevojčica podigne glavu i na stijeni ugleda zvijer spremnu na skok. Kriknula je, pokušala se zaustaviti, ali se pokliznula na rastresitom šljunku kraj stijene i pala. Brzo se uspravi i potrči natrag. Spiljski je lav polako skočio za njom, siguran da će uloviti malog napasnika koji se usudio narušiti mir legla. Nije mu se žurilo - dijete je trčalo polako u usporedbi s njegovim mogućnostima - pa se spremio na igru mačke i miša. U paničnom bijegu samo ju je nagon natjerao u malu jamu koju je spazila prije kratkog vremena. Posve bez daha i uz bol u nozi jedva se provukla kroz mali otvor. Bila je to sićušna, plitka spilja, u stvari malo veća pukotina. Okretala se u malom prostoru sve dok leđima nije dotakla stijenu. Da je mogla, stopila bi se s njom.
- 11. 11 Spiljski je lavriknuo kad je ustanovio da mu se plijen sakrio u malu rupu. Zvuk je prestrašio djevojčicu. Hipnotizirano je gledala šapu ispruženih pandži koju je divovska mačka ugurala za njom. Nije mogla pobjeći i samo je kriknula dok su pandže zagreble u bedro i ostavile četiri duboke usporedne rane. Djevojčica se još više stisnula uz stijenu, i na lijevoj strani pronašla malo udubljenje. Tamo je uvukla noge i zadržala dah. Šapa je ponovno ušla kroz mali otvor i gotovo posve zaklonila svjetlost. Ovaj put nije pronašla ništa. Spiljski je lav gotovo bez prestanka rikao dok je živčano šetao pred rupom. Djevojčica je u maloj spilji ostala čitav dan, noć i dobar dio sljedećeg dana. Noga je od zatrovane rane natekla, neprestano ju je boljela, a u skučenom prostoru nije se pošteno mogla ni okrenuti. Od gladi i boli stalno je halucinirala; mučile su je noćne more pune potresa, oštrih pandži i straha od usamljenosti. Ali iz rupe je nije istjerala glad, bolno opečena koža ili rana. Izašla je zbog žedi. Prestrašeno je pogledala kroz mali otvor. Nekoliko borova i vrba bacalo je duge sjene ranog predvečerja. Djevojčica je promotrila travnatu ravnicu i vodu s koje se odražavala sunčeva svjetlost. Dugo je čekala, ali naposljetku je ipak sakupila dovoljno hrabrosti da provuče glavu. Dok se osvrtala, jezikom je oblizivala raspucale usne. Jedino što je vidjela bilo je lelujanje trave. Lavlji čopor je otišao. U strahu za mladunčad, uznemirena mirisom stranog stvorenja blizu spilje, lavica je odlučila pronaći novi dom. Dijete se provuklo kroz uski otvor i stalo na noge. U glavi joj je bubnjalo, a pred očima su prolazili svjetlaci. Svaki je korak pričinjavao nesnosnu bol, a niz otečenu nogu počeo je teći žućkastozeleni gnoj. Nije bila sigurna hoće li uspjeti stići do vode, ali žed ju je tjerala na taj nadljudski napor. Posljednjih je nekoliko koraka prepuzila, zatim se
- 12. 12 sasvim protegla iumočila glavu u vodu. Halapljivo je pila. Kad je naposljetku utažila žed, pokušala se uspraviti, ali stigla je do kraja svojih snaga. U glavi joj se vrtjelo, pred očima mutilo i najednom se bez svijesti srušila na tlo. Lešinar koji je lijeno kružio u visini spazio je nepomično tijelo i počeo se spuštati da ga pogleda. PLEME Skupina putnika prešla je rijeku ispod vodopada, upravo na mjestu gdje se širila i pjenila preko kamenja u plitkoj vodi. Bilo ih je dvadeset, starih i mladih. Prije potresa koji je uništio njihovu spilju, pleme je brojalo dvadeset i šest ljudi. Na čelu su bila dva muškarca, daleko ispred skupine žena i djece pokraj kojih su išli stariji muškarci. Mladi su bili na kraju kolone. Slijedili su vijugavi tok rijeke kroz ravnu stepu i pazili na lešinare koji su kružili nebom. To je značilo da predmet njihove pozornosti još uvijek živi. Muškarci na čelu požurili su pogledati o čemu se radi. Ranjena je životinja bila lak plijen za lovce, pod uvjetom da se neki četveronožac također nije sjetio iste stvari. Na čelu ostatka skupine nalazila se žena, po veličini trbuha reklo bi se da je u pola trudnoće. Vidjela je kad su dva muškarca pred njima zastala, pogledala na tlo i krenula dalje. Sigurno je neki mesojed, mislila je. Pleme je rijetko jelo tu vrstu životinja. Žena je bila visoka nešto manje od 140 centimetara, velikih kostiju, nabitog tijela i zakrivljenih nogu. Hodala je uspravno. Ruke, dugačke prema ostalim dijelovima tijela, također su bile zakrivljene. Imala je veliki mesnati nos, jaku isturenu čeljust donekle sličnu njuški, bez
- 13. 13 izražene brade. Niskočelo koso je prelazilo u dugu, veliku glavu smještenu na kratkom, debelom vratu. Na zatiljku se nalazio koštani čvor koji je još više naglašavao duljinu glave. Mekani pokrov kovrčave dlake pokrivao je noge i ramena, a protezao se i duž kralješnice. Glava je bila pokrivena debelim slojem duge i čupave kose. Zimsko blijedilo polako je prelazilo u preplanulost. Velike, okrugle, tamnosmeđe oči iz kojih je zračila inteligencija, nalazile su se duboko pod čeonim zadebljanjem. Dok je žurila prema mjestu gdje su muškarci malo prije zastali, u njima se mogla pročitati znatiželja. Žena je bila stara za prvu trudnoću, imala je gotovo dvadeset godina i pleme je već davno mislilo da je neplodna, sve dok se novi život ipak nije pokazao. Njen teret zato nije bio lakši. Na leđima je nosila veliku pletenu košaru, a pod njom i nad njom bili su privezani mnogi zavežljaji. O pojasu koji je pridržavao kožnati ogrtač omotan oko tijela tako da ima mnogo nabora i džepova, bilo je obješeno nekoliko vrećica zatvorenih vrpcama. Jedna među njima posebno se isticala. Bila je izrađena od vidrine kože - bilo je to sasvim očito jer je životinja bila uštavljena tako da svi dijelovi ostanu neoštećeni. Unutarnji organi, meso i kosti izvađeni su kroz maleni prorez u vratu, a ne kroz rez u trbuhu kao što je bilo uobičajeno. Tako je dobivena nepropusna vrećica. Glava vidre, učvršćena za ostatak komadićem kože, služila je kao poklopac, a kroz rupice na vratu provučena je crveno obojena uzica izrađena od tetiva. Kad je žena po prvi put ugledala stvorenje koje su muškarci ostavili, bila je začuđena jer joj je izgledalo poput životinje bez krzna. Kad se približila, glasno je dahnula i ubrzala korak, nagonski stisnuvši kožnatu vrećicu obješenu oko vrata. Htjela je odagnati nepoznate duhove. Prstima je opipavala male predmete u amuletu i molila za
- 14. 14 zaštitu. Nagne seda biće promotri izbliza, neodlučna da učini sljedeći korak, jer nije vjerovala u ono što je vidjela. Oči je nisu prevarile. Lešinare nije privukla životinja. Bilo je to dijete, mršavo dijete čudna izgleda! Žena se ogledavala u strahu od nepoznatih opasnosti što vrebaju u blizini i već je započela obilaziti nesvjesno dijete, ali je začula jauk. Zaboravljajući strah zaustavila se, klekla kraj djeteta i nježno ga zatresla. Kad se djevojčica okrenula i otkrila ranjenu, otečenu nogu, vidarica istog trena posegne u vrećicu od vidrine kože. Muškarac na čelu pogleda natrag i ugleda ženu kraj djeteta. Vratio se do njih. - Iza! Idemo - zapovjedi. - Tragovi spiljskog lava. -To je dijete, Brun. Ranjeno je, ali nije mrtvo - odgovorila je. Brun pogleda mršavu djevojčicu visoka čela, malog nosa i čudnovato ravnog lica. - Nije iz Plemena - vođa pokaže rukama i okrene se da pođe. - Brun, ta to je dijete, i još k tome ranjeno. Umrijet će ako ga ostavimo ovdje. - Dok je pojašnjavala, Izine su oči molile. Voda malog plemena gledao je ženu koja ga je usrdno molila. Bio je mnogo krupniji od nje, visok preko metra i pol, jakih mišića, velikih prsiju i debelih zakrivljenih nogu. Bio je slične građe kao i žena, samo što su mu sve osobine bile jače naglašene. Noge, trbuh, grudi i gornji dio leđa prekrivao je debeli sloj dlaka koji nije bio krzno, ali ni mnogo manje od toga. Čupava brada skrivala je izbočenu vilicu. Njegov je ogrtač bio sličan ženinom, samo ne toliko velik, kraće odrezan, i s mnogo manje nabora za držanje sitnica.
- 15. 15 Nije nosio nikakavteret osim vanjskog kožnog plašta pridržavanog širokom vrpcom omotanom oko kosog čela. Osim toga imao je i oružje. Na desnom bedru vidio se zacrnjeni ožiljak oblikovan slično slovu U, vrhova povijenih prema van. Bio je to znak bizona, njegovog totema. Nije mu bila potrebna nikakva druga oznaka vodstva. Njegovo držanje i pokornost suplemenika jasno su pokazivali o kome se radi. S ramena je skinuo toljagu, dugu kost prednje noge konja i odložio je na tlo, pridržavajući dršku bedrom. Iza je znala da ozbiljno razmišlja o njenoj molbi. Skrivajući uzbuđenje tiho je čekala, dajući mu dovoljno vremena za razmišljanje. Na tlo je odložio i teško drveno koplje, naslonio ga o rame tako da je u vatri otvrdnuti vršak okrenuo prema gore, a zatim namjesti i bolu koju je zajedno s amuletom nosio oko vrata tako da tri kamena budu ravnomjernije raspoređena. Iz pojasa izvuče vrpcu meke jelenje kože, u čije se proširenje na sredini umetalo kamenje, i provlačeči je kroz šaku počne razmišljati. Brun nije volio donositi brze odluke o neobičnim događajima koji bi mogli utjecati na pleme, a posebno ne sad kad nisu imali doma. Jedva se odupro želji da odmah odbije molbu. Morao sam pretpostaviti da će joj Iza htjeti pomoći, mislio je. Ponekad je svoju vidarsku čaroliju koristila na životinjama, posebno mladim. Uznemirit će se ako joj ne dozvolim da pomogne djetetu. Pleme ili Drugi, nije važno, vidi samo ozlijeđenu djevojčicu. Možda je upravo to čini dobrom vidaricom. Ali vidarica ili ne, ona je samo žena. Pa što onda ako bude razočarana? Iza to sigurno neće pokazati, a i tako imamo dosta teškoća i bez ranjenog djeteta. Ali znat će njen totem, svi će duhovi znati. Hoće li se ljutiti ako je razočaram? Ako pronađemo spilju... ne, kad pronađemo novu spilju, Iza će morati pripraviti napitak za obred posvećenja. Što ako bude toliko uzbuđena i pogriješi? Ljutiti duhovi mogli bi je natjerati na to, a već su i tako dovoljno razbješnjeni. Obred posvećenja nove spilje mora uspjeti.
- 16. 16 Neka uzme dijete,pomislio je. Uskoro će se umoriti od dodatnog tereta, a i djevojčica je na izdisaju pa možda ni moćna čarolija kćerke moje majke neće biti dovoljna da je spasi. Brun zatakne praćku o pojas, podigne koplje i toljagu te slegne ramenima. Sve je ovisilo o njoj; Iza je mogla odlučiti hoće li ili neće uzeti djevojčicu. Okrenuo se i otišao. Iza posegne u košaru i izvuče kožnati ogrtač. Njime omota nesvjesnu djevojčicu, podigne je i vrpcom učvrsti o bok. Bila je iznenađena koliko je lagana za svoju visinu. Dok ga je dizala, dijete je stenjalo, ali Iza ga potapša i krene za dvojicom muškaraca na čelu. Ostale su žene u međuvremenu također čekale, ne približavajući se mjestu razgovora Ize i Bruna. Kad su vidjele da je vidarica nešto podigla i stavila na sebe, ruke su uzbuđeno poletjele uz poneki duboki grleni glas. Bile su odjevene i natovarene kao i Iza, samo što nisu imale vrećice od vidrine kože. Nosile su sav plemenski posjed, sve što su uspjeli spasiti iz ruševina stare spilje. Dvije od sedam žena u naborima ogrtača nosile su dojenčad. Bila su smještena odmah do tijela da im se olakša dojenje. Dok su čekale, jedna osjeti kap tople tekućine pa hitro izvuče golo dijete i pridrži ga pred sobom sve dok se nije pomokrilo. Kad nisu putovali, dojenčad su obično omatali mekanom kožom. Za upijanje mokraće i mekanih mliječnih stolica služili su različiti materijali: runo divljih ovaca sakupljeno s trnja prilikom linjanja muflona, paperje s ptičjih prsa ili dlačice vlaknastih biljaka. Prilikom putovanja bilo je jednostavnije djecu nositi golu i bez gubljenja vremena pustiti da se u hodu olakšaju na tlo. Nakon što su ponovo krenuli, treća žena podigne dječačića i kožnatim ga omotačem pričvrsti o bedro. Nakon nekoliko trenutaka počeo se vrpoljiti jer je htio trčati uz njih. Pustila ga je, znajući da će se vratiti čim se umori. Starija djevojčica, koja je nosila pun teret, hodala je odmah za ženom iza Ize. Često je pogledavala dječaka, gotovo
- 17. 17 muškarca, koji ihje slijedio. Pokušavao je između žena i sebe ostaviti što veći razmak kako bi izgledalo da pripada trojici lovaca na začelju, a ne među djecu. Volio bi da i on nosi neki plijen, pa je zaviđao jednom od dvojice staraca pored žena koji je o ramenu imao obješenog zeca ulovljenog praćkom. Nisu samo lovci snabdijevali pleme hranom. Žene su često doprinosile veći dio, uglavnom zato jer su se služile pouzdanijim načinima. Uprkos tome što su nosile teški teret, tijekom putovanja sakupljale su zelenje i plodove, i to tako vješto da uopće nisu usporavale napredovanje. Ljiljani na njihovom putu brzo su ostajali bez pupoljaka i cvjetova, a par udaraca štapom za kopanje otkrivao je nježno korijenje. Iščupati korijen rogoza iz močvarnog zemljišta bilo je još mnogo lakše. Da nisu putovale, žene bi zapamtile mjesto gdje su pronašle bilje pa bi se kasnije vratile po mekane valjkaste klipove na vrhu. Još kasnije, žuti pelud pomiješan sa škrobom dobivenim gnječenjem starog korijenja dao bi beskvasno tijesto za izradu biskvita. Od osušenih klipova dobivale su se fine dlačice, a od tvrdih listova i stabljika plele košare. Sad su brale samo ono što su našle, no malo su toga propuštale. Sakupljale su izdanke i meke mlade listove djeteline i maslačka, čičke očišćene od bodlji, neke rane bobice i voće. Zašiljeni štapovi za kopanje stalno su bili uposleni, u ženskim marljivim rukama bili su odličan alat. Upotrebljavale su ih kao poluge za prevrtanje klada pod kojima su tražile daždevnjake i slasne debele ličinke; iz potočića su njima vadile riječne mekušce. Osim toga, bez njih bi teško iskapale gomolje i korijenje biljaka. Sve sakupljeno našlo je mjesta u brojnim naborima ogrtača ili u nekom još neispunjenom kutku košara. Veliki zeleni listovi služili su za omatanje plodova, a neke od njih, primjerice čičak, kuhali su kao
- 18. 18 varivo. Suho drvo,grančice i trava, kao i izmet biljoždera, također su pronašli mjesto među teretom, iako će ljeti izbor biti raznolikiji, hrane je bilo dovoljno - ako ste znali gdje je valja tražiti. Kad joj je pristupio šepavi starac, Iza podigne glavu. Imao je više od trideset godina, a za razliku od drugih nije nosio ni teret ni oružje. U ruci je imao samo štap kojim se pomagao u hodu. Desna mu je noga bila osakaćena i manja od lijeve, ali uprkos tome bio je vrlo žustar. Desno rame i nadlaktica su atrofirali, a podlaktica je odmah pod laktom bila odrezana. Snažno rame, ruka i noga na potpuno razvijenoj lijevoj strani učinili su da izgleda nagnut. Ogromna je lubanja bila još veća nego u ostalih pripadnika plemena, i upravo ga je težina poroda obogaljila za cijeli život. Starac je bio prvorođeno dijete Izine i Brunove majke, i bio bi postao vođa da nije bio tako tjelesno unakažen. Nosio je kožnati ogrtač skrojen na muški način, a usto je na leđima imao vanjsko toplije krzno koje je ujedno služilo i kao prostirka za spavanje. O pojas je objesio nekoliko vrećica, a plašt sličan ženskom skrivao je na leđima neki veliki predmet. Lijeva strana lica bila je veliki ožiljak, a nedostajalo je i oko. Zdravo desno oko zračilo je inteligencijom, ali i još nečim. I pored toga što je šepao, hodao je dostojanstvom poteklim od mudrosti i sigurnosti položaja koji mu je pripadao. Bio je Mog-ur, najmoćniji čarobnjak, najpoštovaniji i najsvetiji čovjek Plemena. Vjerovao je da mu je una- kaženo tijelo dano zato da umjesto vođe postane posrednik između ovog i duhovnog svijeta. Često je imao veću moć od bilo kojeg vođe, a toga je bio svjestan. Njegovo su pravo ime zapamtili samo najbliži, i samo su ga oni njime zvali. - Kreb - pozdravi ga Iza dok je kretnjom pokazivala koliko joj je drago što je pristupio.
- 19. 19 - Iza -upitno je rukom pokazao na dijete pričvršćeno o bok. Žena razmota plašt i Kreb izbliza pogleda malo crveno lice. Oko mu se spusti do natečene noge i zagnojenih rana, a zatim podigne pogled i u vidaričinim očima pročita što ga je zanimalo. Djevojčica zastenje i Krebovo lice omekša. Potvrdno klimne glavom. - Dobro - rekao je. Riječ je zvučila grubo. Zatim načini kretnju koja je značila: »Dovoljno je bilo smrti.« Kreb ostane pokraj Ize. Nije se morao pokoravati tradicijskim pravilima koja su određivala položaj svakog pojedinca; mogao je hodati uz bilo koga, pa čak i uz vođu ako je to htio. Mog-ur bio je izuzet od strogog plemenskog poretka. Prije nego što je stao i proučio krajolik, Brun ih je odveo daleko od tragova spiljskih lavova. S druge strane rijeke ravna se stepa prostirala sve do obzora. Ništa nije ometalo pogled. Nekoliko malih stabala, izobličenih stalnim snažnim vjetrom u čudnovate karikature zaustavljenog pokreta, stvaralo je osjećaj perspektive i još više naglašavalo prazninu. Veliki tamni oblak prašine blizu obzora nagovještavao je prisutnost velikog krda životinja, i Brun je sad žalio što ne može s muškarcima krenuti u lov. Za njima su ostali vrhovi četinjača koji su se uzdizali nad manjim bjelogoričnim drvećem, ali i njih je veliki prostor stepe već jako smanjio. S njegove je strane ravnica naglo prestajala, odrezana visokom stijenom u daljini. Strmi je kameni zid postepeno prelazio u podnožje veličanstvenih planina okovanih ledenjacima. Svjetlost zalazećeg sunca u prekrasnim se bojama odražavala od vječnog leda. Čak je i tako razborit i miran čovjek poput Bruna bio zadivljen prizorom.
- 20. 20 Skrenuo je odrijeke i poveo pleme prema stijenama, jer će tamo možda pronaći spilju. Sklonište im je bilo potrebno, ali još je važnije bilo pronaći novi dom duhovima-zaštitnicima, ako ih oni već nisu napustili. Bili su razljućeni, potres je to jasno pokazao, dovoljno gnjevni da prouzroče smrt šest pripadnika plemena i razore dom. Ne pronađu li trajno mjesto za duhove totema, oni će ih ostaviti na nemilost zlih duhova koji uzrokuju bolesti i tjeraju divljač. Nitko nije znao zašto se ljute, čak ni Mog-ur, premda je obavio obred za ublažavanje njihovog gnjeva i smirivanje suplemenika. Svi su bili zabrinuti, ali nitko poput Bruna. Odgovornost za pleme bila je na njegovim plećima, i to ga je nerijetko jako umaralo. Duhovi, te nevidljive sile nezasitnih prohtjeva, uvijek su ga zbunjivali. Mnogo se bolje osjećao u svijetu lova i upravljanja plemenom. Nijedna spilja koju su dosad pronašli nije odgovarala potrebama - svakoj je nedostajalo neko važno svojstvo - i već je bio gotovo očajan. Topli dani toliko važni za sakupljanje zimskih zaliha hrane trošili su se za traženje spilje. Uskoro će možda biti prisiljen skloniti pleme u ne sasvim prikladnu spilju, a zatim sljedeće godine nastaviti potragu. To bi duševno i fizički bilo vrlo neugodno, i Brun je žarko želio da do toga ne dođe. Dok su popodnevne sjene postajale sve dulje, hodali su uz osnovicu strme stijene. Stigavši do malog slapa što je veselo poskakivao s kamena na kamen i rasprskavao se u oblaku vodene prašine, naredio je da se zaustave. Žene umorno spuste teret i u okolici počnu tražiti suha drva. Iza rasprostre krzneni ogrtač i na njega polegne djevojčicu, a zatim pohita pomoći ostalim ženama. Brinula je za dijete. Djevojčica je disala sve slabije, a i stenjanje je bilo rjeđe. Razmišljala je kako da joj
- 21. 21 pomogne osušenim travamaiz vrećice od vidrine kože. Dok je skupljala drva pogledala je što sve raste u okolici. Za nju su sve biljke, bez obzira bile poznate ili nepoznate, imale vrijednost, a bilo je stvarno malo onih koje nije mogla prepoznati. Kad je na močvarnom zemljištu uz potočić opazila duge stapke perunike, to je riješilo jednu teškoću pa je odmah iskopala korijenje. Oko jednog se stabla ovijao hmelj, a to je potaklo novu misao, ali ipak odluči upotrijebiti sušeno lišće koje je nosila u vrećici. S niske johe izrasle kraj vode ogulila je glatku sivkastu koru i pomirisala je. Imala je jaki, opojni miris i Iza je zadovoljno spremi u nabor ogrtača. Prije negoli se vratila, ubrala je nekoliko stručaka djeteline. Kad su žene sakupile drva i namjestile ognjište, Grod, muškarac koji je bio na čelu zajedno s Brunom, odmota žeravicu spremljenu u mahovinu, uguranu u šuplji dio bizonovog roga. Vatru su znali napraviti, ali tijekom putovanja bilo je mnogo lakše ponijeti žar s jednog logorišta na drugo. Nikad se, naime, nije znalo hoće li naći pogodnu tvar za paljenje. Grod je tijekom putovanja pažljivo čuvao žar. Bio je zapaljen u sinoćnoj vatri koja se mogla slijediti do vatre potaknute u ognjištu stare spilje. Obred posvećenja novog doma tražio je prisutnost vatre započete u staroj, razrušenoj spilji. Održavanje vatre moglo se povjeriti samo muškarcu visokog položaja. Kad bi se žeravica ugasila, bio bi to siguran znak da su ih duhovi posve napustili, a Grod bi u tom slučaju s položaja zamjenika vođe bio spušten u muškarca najnižeg položaja. To on ni u kom slučaju nije želio. Održavanje vatre bila je velika čast, ali i velika odgovornost. Dok je Grod pažljivo stavljao komadić žeravice na hrpicu suhe gube i puhanjem je zapalio, žene su se okrenule drugim poslovima. Vještinom naslijeđenom od bezbrojnih generacija predaka, brzo su
- 22. 22 oderale divljač. Nekolikotrenutaka nakon što se vatra razgorjela, nad njom se već peklo meso nabodeno na zaoštrene zelene grančice. Vrelina plamenova opržila je kožu pa kroz nju neće istjecati sokovi. Meso će ostati mekano i sočno. Istim oštrim noževima za rezanje kože i mesa žene su ogulile korijenje i gomolje. Čvrsto isprepletene nepropusne košare i drvene zdjele napunile su vodom, a zatim u njih stavile vruće kamenje. Kad se ohladilo, vadile su ga i u toplu vodu stavljale zagrijano. To se ponavljalo sve dok voda ne zakuha i povrće se ne skuha. Debele su ličinke i male guštere pekli čitave, sve dok tvrda koža ne bi ispucala i otvorila put do ukusnih komada dobro prženog mesa. Dok je pomagala u pripravljanju jela. Iza je načinila i neke druge stvari. U drvenoj je zdjeli, prije mnogo godina izrađenoj od komada debla, zagrijala vodu. Oprala je korijenje perunike, izgrizla ga u kašu i zatim ispljunula u uzavrelu vodu. U drugoj zdjelici - komadu donje vilice velikog jelena - zdrobila je listove djeteline, izmjerila odgovarajuću količinu smrvljenog osušenog hmelja, rastrgala koru johe, i sve prelila kipućom vodom. Između dva kamena samljela je komadić tvrdog sušenog mesa iz zaliha, i tome dodala vodu od kuhanog povrća. Žena koja je u povorci hodala za Izom povremeno je pogledavala što vidarica radi, nadajući se da će joj nešto objasniti. Premda su se trudili da to ne pokažu, svi su muškarci i žene gorjeli od znatiželje. Vidjeli su kad je Iza uzela dijete i svatko je pronašao najbeznačajniji razlog da prošeta kraj polegle djevojčice. Nagađanja kako se našla u ovom kraju, gdje se nalazi njeno pleme, i zašto je uopće Brun dopustio da Iza povede dijete Drugih, nisu imala kraja. Ebra je bolje od bilo koga znala koliko je Brun opterećen. Upravo je ona pokušavala masažom istjerati napetost iz njegovih ramena i vrata, a na njoj su se ispoljavale eksplozije njegovog napetog duha, toliko
- 23. 23 rijetke u muškarcas kojim je bila sparena. Brun je bio poznat po stoičkom samosavladavanju i znala je da žali zbog izljeva ljutnje, premda to, naravno, nikad ne bi priznao. No čak se i Ebra pitala zašto je pustio da djevojčica pođe s njima, pogotovo kad bi svako skretanje iz uobičajenih pravila moglo još više razgnjeviti duhove. Ma koliko bila znatiželjna, Ebra nije Izu ništa pitala, a nijedna druga žena nije imala dovoljno visok položaj da o tome uopće razmišlja. Nitko nije smetao vidaricu dok je spravljala čarolije, a Iza nije bila raspoložena za ćaskanje. Svu je pozornost posvetila djetetu kome je bila potrebna njezina pomoć i njega. I Kreb se zanimao za djevojčicu, a Iza je bila zahvalna što joj se pridružio. Promatrala je dok se sagnuo nad besvjesno tjelešce i neko vrijeme razmišljao. Naslonio je štap na veliki kamen i nad djetetom načinio nekoliko valovitih kretnji, molitvu dobrim duhovima da joj pomognu u ozdravljenju. Bolesti i nezgode su za pripadnike plemena značile čudnovato ispoljavanje borbe duhova na bojnom polju ljudskog tijela. Izina je čarolija potjecala od zaštitničkih duhova koji su djelovali preko nje, no nijedno ozdravljenje nije moglo biti potpuno bez utjecaja čarobnjaka. Vidarica je bila tek produljena ruka duhova; mog-ur je saobraćao izravno s njima. Iza nije znala zašto se toliko brine o djetetu, toliko različitom od pripadnika plemena, ali htjela je da preživi. Kad je Mog-ur završio molitvu, podigla je dijete u naručje i odnijela ga do vode u podnožju slapa. Uronila je sve osim glave i s tijela pažljivo oprala prljavštinu i slijepljeno blato. Hladna je voda oživjela djevojčicu, no bila je sasvim izvan sebe. Bacakala se i vrpoljila, proizvodila glasove kakve Iza nikad nije čula. Dok se vraćala prema logoru držala ju je uz tijelo i umirivala nježnim mrmljanjem koje je zvučalo poput gunđanja.
- 24. 24 Polako, ali suvježbanom temeljitošću, oprala je rane komadićem zečje kože umočene u vruću tekućinu u kojoj se kuhao korijen perunike. Zatim je zagrabila kašu i stavila je na ranu, pokrila sve zečjom kožicom, i učvrstila melem vrpcama od meke jelenje kože. Račvastom grančicom je iz koštane zdjele zagrabila zdrobljene listove djeteline, rastrganu koru johe i vruće kamenove. Ostavila je da se ohlade pokraj zdjelice vruće, guste mesne juhe. Kreb je upitno pokazao prema zdjelama. To nije bilo izravno pitanje - čak ni Mog-ur nije smio postaviti vidarici pitanje o njezinim čarolijama - već znak znatiželje. Iza mu to nije zamjerila; više je od bilo koga drugog cijenio njeno znanje. Neke od trava koristio je i on, premda u druge svrhe. Razgovor s Krebom bio je najbliži raspravi s kolegom u poslu. Prilike za to su se pružale samo na Zboru plemena jer su se tamo sakupljale sve vidarice. Ovo tjera zle duhove koji su zagadili ranu - pokaže Iza antiseptičnu otopinu korijena perunike.- Melem od istog korijena izvlači otrove i pomaže zacjeljivanju rane. - Podigla je koštanu zdjelicu i prstom okušala temperaturu. - Djetelina pomaže srcu da savlada zle duhove i kuca snažnije. - Iza je koristila svega par izgovornih riječi, uglavnom onda kad je htjela nešto naglasiti. Pripadnici Plemena nisu mogli uobličavati govor tako dobro da stvore potpuni jezik, ali njihovi su znakovi rukama bili potpuno razumljivi i bogati profinjenostima. - Djetelinu jedemo. Imali smo je jučer navečer - nastavi Kreb. - Da - klimne Iza glavom - a jest ćemo je i večeras. Čarolija je u načinu pripreme. Veći stručak iskuhan u malo vode dat će sve što je potrebno, listovi se bacaju. - Kreb klimne, a Iza nastavi. - Johina kora pročišćava krv i tjera duhove koji su je otrovali. - Uzela si i nešto iz tvoje vrećice.
- 25. 25 - Usitnjeni sušenihmelj koji će je smiriti i uspavati. Dok se duhovi bore mora mirovati. Kreb ponovno klimne; bila su mu poznata uspavljujuća svojstva hmelja koji je pripravljen na malo drukčiji način izazivao blagu uzbuđenost. Premda se uvijek zanimao za Izine ljekarije, rijetko je pričao kako sam rabi biljnu čaroliju. Tako uzvišeno znanje bilo je samo za mog-urove i njihove učenike, a ne za žene, pa makar bile i vidarice. Iza je o svojstvima bilja znala više od njega pa se bojao da ne shvati previše. Bilo bi vrlo nezgodno da sazna nešto o njegovim čarolijama. - A što je u drugoj zdjeli? - upita. - To je tek gusta mesna juha. Jadno je stvorenje izgladnjelo. Što joj se dogodilo? Odakle je došla? Gdje su njezini? Sigurno je danima lutala. - Samo duhovi znaju - odgovori Mog-ur. - Hoće li tvoje čarolije djelovati na nju? Ona nije iz Plemena. - Trebale bi djelovati, i Drugi su također ljudi. Sjećaš se da nam je majka pričala o čovjeku slomljene ruke, onom kojeg je izliječila njena majka? Plemenska je čarolija djelovala i na njega, premda je majka rekla da se probudio mnogo kasnije nego što je trebalo. - Šteta što nikad nisi upoznala majku naše majke. Bila je tako dobra vidarica da su ljudi iz drugih plemena dolazili po njene čarolije. Nažalost, otišla je u svijet duhova odmah nakon što si se rodila, Iza. Sama mi je pričala o čovjeku, kao i Mog-ur prije mene. Nakon što je ozdravio, ostao je neko vrijeme i lovio za pleme. Sigurno je bio odličan lovac jer su mu dozvolili da sudjeluje u obredima. Istina je, oni su također ljudi, ali različiti. - Mog-ur prekine razgovor. Iza je bila previše lukava pa ne smije suviše pričati da ne sazna nešto o tajnim muškim obredima.
- 26. 26 Žena ponovno provjerizdjelice, stavi glavu djevojčice u krilo i počne je hraniti malim zalogajima, juhu je lako progutala. Gorki je lijek pokušala odbiti, ali na kraju je glad ipak učinila svoje. Pojela je sve. Iza ju je držala sve dok nije utonula u miran san, a potom je provjerila disanje i otkucaje srca. Učinila je što je mogla. Ako djevojčica već nije suviše iscrpljena, imala je prilike da preživi. Sve je sad ovisilo o duhovima i njenoj unutarnjoj snazi. Iza opazi da se približava Brun i podozrivo je gleda. Skoči na noge i požuri pomoći ostalim ženama u posluživanju jela. Nakon razmišljanja na putu vođa je sasvim zaboravio na dijete, ali sad ga je nešto mučilo, iako nije bilo pristojno gledati druge dok razgovaraju, nije mogao a da ne primijeti što se po plemenu priča. Čuđenje suplemenika natjeralo ga je da o svemu ponovno razmisli. Počeo se bojati da prisutnost stranca ne naljuti duhove. Krenuo je prema vidarici, ali spazio ga je Kreb i zaustavio. - Što nije u redu, Brun? Izgledaš zabrinuto. - Iza mora ostaviti dijete, Mog-ur. Nije iz Plemena i duhovima se neće svidjeti ako među nama dok tražimo novu spilju bude stranac. Nisam smio dozvoliti da je uzme. - Ne, Brun - suprotstavi se Mog-ur. - Duhovi zaštitnici ne mogu se naljutiti dobrotom. Poznaš Izu, ona ne može a da ne pomogne ozlijeđenom stvorenju. Zar ne misliš da je duhovi poznaju? Kad oni ne bi htjeli da je Iza izliječi, ne bi dijete stavili na njen put. U tome sigurno postoji razlog. Djevojčica će možda umrijeti, Brun, ali ako je Ursus želi pozvati u svijet duhova, pustimo ga neka sam odluči. Nemoj se sad miješati. Ostavimo li je, sigurno će umrijeti. Brunu se to nije sviđalo - nešto ga je kod djevojčice smetalo - ali se pouzdavao u Mog-urovo poznavanje duhovnog svijeta. Pristao je.
- 27. 27 Nakon jela Krebje sjedio i razmišljao. Čekao je da svi završe obrok pa da započne večernji obred. Iza je pripremala mjesto na kojem će spavati, a nakon toga je započela sređivati stvari za sutrašnji nastavak putovanja. Mog-ur je zabranio da muškarci i žene spavaju zajedno sve dok ne pronađu novu spilju. Tako su muškarci mogli cjelokupnu energiju posvetiti obredima, i svi su osjećali kako čine zajednički napor u traženju doma. Izi to nije bilo važno jer je njezin muškarac bio među poginulima u potresu. Prilikom pogreba propisno ga je žalila - bilo bi sasvim krivo učiniti suprotno - ali nije bila nesretna što ga više nema. Nije bila nikakva tajna da je bio okrutan i pun zahtjeva. Medu njima nikad nije bilo topline. Nije znala što će s njom učiniti Brun sad kad je bila sama. Netko će morati skrbiti za nju i dijete koje nosi. Samo se nadala da će i dalje moći kuhati za Kreba. On je od početka dijelio njihovu vatru. Iza je osjećala da ne voli njenog muškarca ništa više od nje same, premda se nikad nije miješao u unutarnje teškoće te veze. Uvijek je osjećala čast zbog toga što kuha za Mog-ura, ali je vremenom prema sinu svoje majke počela osjećati privrženost kakvu žene inače osjećaju prema muškarcima s kojima su sparene. Ponekad je žalila Kreba; da je želio, mogao je imati vlastitu družicu. No znala je da uprkos njegovoj moćnoj čaroliji i posebnom položaju nijedna žena nikad nije pogledala njegovo unakaženo tijelo bez odbojnosti, a isto je tako bila sigurna kako je to i njemu poznato. Nikad se zato nije spario, bio je vrlo suzdržan. To je doprinosilo njegovom dostojanstvu. Svi su ga se, uključujući muškarce, a možda i Bruna, bojali, ili ga barem gledali sa strahopoštovanjem. Svi osim Ize, jer je ona odmah po rođenju upoznala njegovu nježnost i osjetljivost. Bio je to dio ličnosti koji nije često pokazivao.
- 28. 28 Upravo je taosobina sad zaokupljala misli Velikog Mog-ura. Umjesto da se posveti večerašnjem obredu, razmišljao je o maloj djevojčici. Često je mislio na njihovu vrstu, no pripadnici Plemena su izbjegavali Druge koliko je god to bilo moguće, pa nikad još nije vidio njihovo dijete. Pretpostavljao je da je potres odgovoran za njezinu osamljenost, premda ga je iznenadilo da su bili tako blizu. Obično su ostajali dalje na sjeveru. Primijetio je da nekoliko muškaraca napušta logorište, pa se pomoću štapa podigne na noge i pođe nadgledati pripreme. Obred je bio privilegija i dužnost muškaraca. Žene su vrlo rijetko prisustvovale vjerskom životu plemena, a iz ovog su bile posve isključene. Nijedna nesreća ne bi mogla biti veća od one kad bi žena vidjela tajni obred muškaraca. To ne bi samo navuklo nesreću, već bi zaštitnički duhovi i pobjegli. Cijelo bi pleme prestalo postojati. Toga se, ipak, nije trebalo bojati. Ženi nikad ne bi palo na um da se približi mjestu održavanja tako važnog obreda. Uostalom, jedva su čekale da se malo odmore od napornog rada i stalnih muških zahtjeva. Žene su teško podnosile njihovu stalnu prisutnost, pogotovo kad su bili toliko živčani pa su sav jad iskaljivali na njima. U uobičajenim okolnostima često bi odlazili u lov. Žene su također nestrpljivo čekale pronalaženje nove spilje, ali tome gotovo i nisu mogle doprinijeti. Brun je odabirao smjer putovanja i od njih se nisu tražili savjeti, a one ga, uostalom, ne bi ni mogle dati. Žene su vodstvo, odgovornost i važne odluke prepuštale muškarcima. Pleme se u posljednjih stotinjak tisuća godina promijenilo vrlo malo, sad je za promjenu već bilo potpuno nesposobno, a načini ponašanja koji su nekad predstavljali prilagođavanje okolnostima, bili su već genetski uvjetovani. I muškarci i žene prihvaćali su svoje uloge bez pogovora i suprotstavljanja, naprosto nisu bili sposobni za bilo što
- 29. 29 drugo. Nisu moglipromijeniti ponašanje upravo kao što nisu pokušavali stvoriti treću ruku ili promijeniti oblik mozga. Nakon što su muškarci otišli, žene su se sakupile oko Ebre. Nadale su se da će prići Iza i zadovoljiti im znatiželju. Ali vidarica je bila umorna i nije htjela napustiti dijete. Čim je Kreb otišao, legla je pokraj djevojčice i neko je vrijeme promatrala u sve slabijem sjaju vatre koja se polako gasila. Čudnovato malo stvorenje, mislila je. Na neki način prilično ružno. Lice joj je tako ravno, nos malen, a čelo ispupčeno. Kakvo je to koštano zadebljanje pod ustima? Pitam se koliko je stara. Mlađa je nego što sam prije mislila; toliko je visoka da to zavarava. Vrlo je mršava, osjećam joj sve kosti. Jadno dijete, pitam se koliko je dugo lutala bez hrane. Iza je zaštitnički obavila ruku oko malog tijela. Žena koja je često pomagala i životinjama nije mogla manje učiniti za iscrpljenu djevojčicu. Toplo srce vidarice priklonilo se siročetu. Mog-ur je sa strane promatrao kako muškarci dolaze do malog kruga kamenova raspoređenih unutar većeg kruga baklji i pronalaze mjesto. Nalazili su se na otvorenoj stepi, prilično udaljeni od logorišta. Čarobnjak pričeka da svi sjednu, a zatim s gorućom grančicom aromatičnog drveta stupi u sredinu kruga. Malu je baklju zabio u tlo pred praznim mjestom označenim njegovim štapom. Uspravio se koliko mu je to dopuštala zdrava noga i zamišljenim, malo zamućenim okom pogledao preko glava muškaraca, kao da gleda svijet nedostupan drugima. Ogrnut u teški ogrtač od kože spiljskog medvjeda koji je skrivao nesimetričnost njegova tijela, bio je impozantna, ali i čudnovato nestvarna pojava. Čovjek kojeg je unakaženo tijelo učinilo drukčijim; ne više ili manje čovjekom, već nečim izvan toga. Upravo mu je izobličenost tijela davala nadnaravnu veličinu koja se najbolje osjećala baš u trenucima obavljanja obreda.
- 30. 30 Odjednom je, vještinommađioničara, u ruci imao lubanju. Jakom lijevom rukom podigao ju je visoko nad glavom i polako okretao kako bi svaki muškarac dobro vidio veliki, prepoznatljivi oblik. Netremice su zurili u lubanju spiljskog medvjeda koja se bjelasala na treperavom svjetlu baklji. Sagnuo se i stavio je pred malu mirisnu baklju, a zatim i sam sjeo zatvarajući krug. Mladić kraj njega skoči na noge i podigne drvenu zdjelu. Navršio je jedanaest godina, a u krug muškaraca je stupio kratko vrijeme prije potresa. Guv je još kao mali dječak bio izabran za čarobnjakovog učenika pa je često pomagao Mog-uru u pripremama za obrede kojima nije smio prisustvovati sve dok ne postane muškarac. Na svoju je novu dužnost prvi put stupio nakon što su započeli traganje za spiljom i još je uvijek bio prilično živčan. Pronalaženje doma imalo je za Guva posebno značenje. Tako će naučiti pojedinosti rijetko izvođenog obreda koji se nije moglo točno opisati, potrebnog da spilja prijeđe u vlasništvo plemena. Još i više, podučit će ga Veliki Mog-ur osobno. Dok je bio dijete bojao se čarobnjaka, premda je bio svjestan ukazane časti. Mladić je u međuvremenu shvatio da bogalj nije samo najvještiji mog-ur Plemena, već i čovjek dobra i nježna srca. Guv je poštovao i volio učitelja. Napitak u zdjeli učenik je počeo pripremati čim su se zaustavili. Započeo je mljevenjem bunike između dva kamena. Najteži je dio bio određivanje omjera listova, stabljika i cvjetova. Po izmrvljenoj biljci prelio je vrelu vodu i ostavio tekućinu da odstoji do obreda. Čaj od bunike izlio je u posebnu obrednu zdjelu koju je u trenutku dok je Mog-ur stupio u osvijetljeni krug držao u rukama. Čekao je čarobnjakov znak. Mog-ur je kušao čaj, odobravajuće klimnuo glavom, i zatim ispio nekoliko gutljaja. Guv odahne. Zatim zdjelu pruži svakom
- 31. 31 muškarcu, započevši odBruna. Cijelo ju je vrijeme držao, pazeći koliko tko pije, a na kraju je i na njega došao red. Mog-ur pričeka da Guv sjedne, a zatim da znak. Muškarci drškama kopalja počnu ritmički udarati o tlo. Mukli su udarci postajali sve glasniji, i na kraju nadglasali sve drugo. Ritam je omamio muškarce pa uskoro ustanu i započnu ples. Sveti je čovjek zurio u lubanju, a njegov je ustrajni pogled privukao pozornost ostalih na relikviju. Određivanje najboljeg trenutka bilo je najvažnije od svega, a Kreb je bio majstor za to. Čekao je upravo onoliko koliko je bilo potrebno da pozornost dosegne vrhunac - samo časak dulje i dojam bi se izgubio - i pogledao prema bratu, muškarcu koji je vodio pleme. Brun čučne pred lubanju. - Duše Bizona, Brunov Toteme - započne Mog-ur. Izgovorio je samo jednu riječ, »Brun«. Ostatak su pokazale kretnje rukom. Obredni pokreti, drevni jezik znakova za obraćanje duhovima i pripadnicima drugih plemena čiji su se glasovi i svakodnevni jezik znakova razlikovali, bili su jedina vrsta komunikacije prilikom ovih tajnih ceremonija. Mog-ur zamoli Duha Bizona da im oprosti uvrede koje su mu možda uputili, i zatraži njegovu pomoć. - Ovaj je muškarac uvijek poštovao Duhove, Veliki Bizone, uvijek je održavao običaje Plemena. Ovaj je muškarac moćan vođa, mudar vođa, dobar vođa, dobar lovac, dobar skrbnik, muškarac koji se zna savladati, dostojan Moćnog Bizona. Nemoj ga napustiti već ga povedi do novog doma gdje će Duh Bizona biti miran. Ovo pleme moli totem ovog muškarca za pomoć - završi čarobnjak. Zatim pogleda zamjenika vođe. Dok se Brun odmicao, na njegovo je mjesto došao Grod. - Duše Smeđeg medvjeda, Grodov Toteme - nastavi Mog-ur sličnom obrednom molitvom Grodovom totemu. Nakon Groda na red je
- 32. 32 došao svaki muškarac.Kad su se svi izredali, nastavio je zuriti u lubanju. Tutnjava kopalja se pojačavala, čekalo se na vrhunac obreda. Svi su znali što slijedi jer se obred nikad nije mijenjao. Bio je jednak svake večeri, ali ipak su napeto očekivali. Sad će Mog-ur pozvati Duha Ursusa, Velikog Spiljskog medvjeda, njegov vlastiti totem, najmoćnijeg među duhovima. Ursus nije bio samo Mog-urov totem već je bio totem cijelog Plemena, a i više od toga. Ursus ih je učinio onim što jesu. Bio je najmoćniji duh, vrhovni zaštitnik. Obožavanje Spiljskog medvjeda ih je sjedinjavalo, bila je to sila koja je neovisna plemena stopila u jedan narod, Pleme Spiljskog medvjeda. Kad je jednooki čarobnjak procijenio da je stigao pravi trenutak, dao je znak. Muškarci prekinu bubnjanje, ali snažni je ritam još uvijek odzvanjao njihovim glavama i ispunjavao misli. Mog-ur posegne u vrećicu i iz nje izvadi malo osušenih spora mahovine. Stavio je ruku nad malu baklju pred sobom, nagnuo se naprijed i puhnuo, istovremeno puštajući da spore padnu u vatru. Sitne su se čestice zapalile i na tamnoj pozadini noćnog neba započele ples oko lubanje. Glava spiljskog medvjeda kao da je oživjela, a to se muškarcima opijenim jakim čajem od bunike zaista i pričinjalo. Kao da je čekala samo na ovaj trenutak, sova na obližnjem stablu zahuče, dodajući svoj prilog sablasnoj atmosferi. — Veliki Ursuse, zaštitniče Plemena - pokaže čarobnjak svečanim kretnjama - povedi ovo pleme do novog doma, baš kao što je nekad Spiljski medvjed pokazao Plemenu da živi u spiljama i oblači krzno. Zaštiti ga od Ledene planine, Duha Zrnatog snijega koji ju je začeo i Duha Mećave, njegove družice. Ovo pleme moli Velikog Spiljskog
- 33. 33 medvjeda da gau vrijeme dok je bez doma zaštiti od svakog zla. Najpoštovaniji među Duhovima, tvoje Pleme, tvoj narod, moli Duh Moćnog Ursusa da im se pridruži u putovanju prema prošlosti. I tada Mog-ur upotrijebi snagu svog velikog mozga. Taj je primitivan narod, nerazvijenih prednjih dijelova mozga i ograničenog govora zbog nedovoljno oblikovanih organa za glasanje, ali velikog stražnjeg dijela mozga - većeg od bilo koje postojeće vrste, ali i onih koji će doći u dalekoj budućnosti - bio jedinstven. Bio je to vrhunac razvoja onih dijelova mozga koji nadziru vid, tjelesne osjećaje i pohranjuju sjećanja. Upravo ih je ova posljednja osobina učinila iznimnima. U njima se razvilo nesvjesno znanje davnih predaka. U stražnjim dijelovima velike glave nisu se nalazila samo njihova sjećanja, već i sjećanja prethodnika. Mogli su dozvati znanje prošlih generacija, a u posebnim uvjetima čak su odlazili i korak dalje. Mogli su dozvati rasno sjećanje, vlastitu evoluciju. I kad su otišli dovoljno daleko u prošlost, u vrijeme kad su sva sjećanja bila jedinstvena, mozgovi su im se na neki način telepatski povezali. Ovaj je dar bio potpuno razvijen samo u mozgu deformiranog bogalja punog ožiljaka. Kreb, nježni, stidljivi Kreb, čiji je divovski mozak uzrokovao sve tjelesne nedostatke, naučio je iskoristiti svoj moćni um za povezivanje pojedinačnih mozgova koji su se nalazili oko njega, i povesti ih u prošlost kao jedinstveno biće. Za njega nije bilo prepreka, u svom im je umu mogao prikazati bilo kojeg među davnim precima. Bio je Veliki Mog-ur. Njegova je snaga bila istinska, a ne svjetlosna čarolija potpomognuta drogama. To su bila tek sredstva za usmjerivanje pozornosti i prihvaćanje njegovog vodstva. U tihoj tamnoj noći osvijetljenoj drevnim zviježđima, ovi su ljudi doživljavali sasvim neopisiva priviđenja. Ne samo da su ih vidjeli,
- 34. 34 postali su diovizije. Ćutjeli su, vidjeli i sjećali se pradavnih početaka. U dubinama svojih umova pronašli su nerazvijene mozgove morskih stvorenja što su plutala u toploj, slanoj okolini. Preživjeli su bol prve količine udahnutog zraka i postali vodozemci koji nastavaju oba elementa. Budući da su slavili spiljskog medvjeda, Mog-ur je dozvao prvotnog sisavca - pretka od kojeg su nastale obje vrste, a i mnoge druge - i zatim je njihov zajednički um stopio s medvjedovim počelima. Kroz bezbrojne generacije postajali su svaki od predaka, uz razlikovanje onih koji su se odvojili u drugim smjerovima. Na taj su način postali svjesni uloge sveg života na planetu, što je razvijalo poštovanje čak i prema životinjama koje su ubijali u lovu. Tako je nastajala osnova duhovne veze s totemima. Njihovi su umovi sad bili jedno, i tek su se približavanjem bližoj prošlosti razdvojili u neposredne pretke i konačno u same sebe. Činilo se kao da je prošla cijela vječnost. Na neki je način to i bila istina, premda je stvarno utrošeno malo vremena. Kako se koji muškarac polako osvješćivao, tako je tiho ustajao i kretao prema mjestu gdje će prespavati. Odmah bi zaspali, ne budeći se do jutra. Mog-ur bio je posljednji. Neko je vrijeme u samoći razmišljao o doživljaju i na kraju ga preplavi poznata nelagoda. Poznavali su prošlost tako kako to neće moći nijedna buduća vrsta, ali Kreb je osjećao ograničenje koje drugi nisu znali. Nikad neće vidjeti budućnost. Čak nisu mogli ni razmišljati unaprijed. Samo je on nazirao tu mogućnost. Pleme nije moglo zamisliti budućnost različitu od prošlosti, nije znalo za mijenjanje poretka stvari. Sve je njihovo znanje, sve što su radili, bilo ponavljanje nečega što je već prije bilo učinjeno. Čak je i spremanje hrane bilo posljedica iskustava predaka.
- 35. 35 Nekad davno, vrlodavno, u vremenu koje je gotovo bilo zaboravljeno, novosti su se lakše prihvaćale. Odlomljeni, oštri komad kamena u nekome je potakao zamisao da i sam iskleše drugi; vrući kraj štapa okretanog rukama nagnao je drugog da ga okreće što brže kako bi ustanovio koliko će temperatura još porasti. Sjećanja je bilo sve više, prostora za spremanje sve manje, promjene nije bilo lako prihvatiti. Spremnik podataka nije se više mogao povećati, glava je i tako već bila prevelika. Žene su teško rađale; nije im trebalo novo znanje koje bi još više povećalo mozak. Običaji Plemena nisu se mijenjali. Svaki je dio njihovog života, od časa rođenja do trenutka kad su otišli u svijet duhova, bio utvrđen prošlošću. Bio je to pokušaj preživljavanja, posljednji pokušaj prirode da zaštiti vrstu od izumiranja. Nažalost, bio je osuđen na neuspjeh. Promjene se nisu mogle zaustaviti, a opiranje je vodilo u sasvim suprotnom smjeru, u izumiranje. Prilagođavali su se sporo. Otkrića su bila slučajna i većinom ostajala neiskorištena. Kad se dogodilo nešto novo, to se pribrajalo sjećanjima, ali promjene su bile prespore i teške. Jednom prihvaćene, postale su pravilo. Ponovno ih promijeniti bilo je gotovo nemoguće. Vrsta bez mogućnosti učenja i prihvaćanja novosti nije više bila dobro opremljena za borbu u svijetu punom promjena. Vrijeme da skrenu u drugom smjeru davno je prošlo. To je ostavljeno novijoj vrsti, drugom pokusu prirode. Mog-ur je sam sjedio na otvorenoj ravnici i promatrao gašenje posljednje vatre. Razmišljao je o stranoj djevojčici koju je pronašla Iza, i njegova je nelagoda polako prerasla u bol. Njezinu su vrstu susretali, iako je po njegovom shvaćanju vremena to bilo tek u nedavnoj prošlosti, a većina je dodira bila neprijatna. Nije se znalo odakle su stigli - njezin je narod tek nedavno stigao u ove prostore - ali je i to bilo dovoljno za velike promjene. Kao da su ih nosili sa sobom.
- 36. 36 Kreb naporom voljeotrese nelagodu, pažljivo umota lubanju u ogrtač, dohvati štap i odšepa do kože za spavanje. EJLA Djevojčica se okrene i započne tresti. - Majko — zastenje. Zamlatara rukama i još jednom poviče: -Majko! Iza je prihvati, nježno mrmljajući ispod glasa. Bliska toplina ženinog tijela i njezini smirujući zvukovi prodrli su u groznicom zahvaćeni mozak djevojčice i smirili je. Tijekom noći vrlo je slabo spavala, i to samo na mahove, tako da su njeno buncanje, bacakanje i stenjanje često budili ženu. Zvukovi su bili strani, sasvim različiti od glasova ljudi iz Plemena. Tekli su lako, glatko, pretapajući se jedan u drugi. Iza ih nije znala oponašati a njeno uho nije čulo neke profinjenije nijanse. Ali ovaj niz zvukova djevojčica je ponavljala vrlo često i Iza je nagađala da je riječ o osobi bliskoj djetetu, a kad je uvidjela kako je njezina prisutnost smiruje, osjetila je o kome se zapravo radi. Ne može biti stara, mislila je Iza, čak ne zna kako se pronalazi hrana. Pitam se koliko je dugo bila sama. Što se dogodilo njenom narodu? Je li potres svemu kriv? Je li tako dugo lutala posve sama? I kako je pobjegla spiljskom lavu sa samo nekoliko ogrebotina? Iza je liječila dovoljno izmrcvarenih žrtava da zna kako je upravo divovska mačka uzrokovala ozljede. Djevojčicu sigurno čuvaju moćni duhovi, zaključi Iza. Kad je groznica izbila u potoku znoja još je uvijek bilo mračno, premda se približavala zora. Iza se još bliže privine djevojčici, dodajući svoju toplinu i pazeći da je dobro pokrivena. Dijete se ubrzo nakon toga probudi i zapita gdje se nalazi, ali bilo je previše mračno da išta vidi.
- 37. 37 Blizina ženinog tijelasmirila ju je pa je ponovno zatvorila oči, prepuštajući se mirnijim snovima. Dok je nebo postajalo svjetlije, ocrtavajući krošnje stabala u svom slabom sjaju, Iza se tiho iskrala ispod toplih krzna. Razgrnula je žar i dodala drva, a zatim otišla do potočića gdje je napunila zdjelu i s vrbe ogulila koru. Za trenutak je zastala, primila svoj amulet i zahvalila duhovima što je pronašla vrbu. To je činila uvijek, ne samo zato što je kora služila za smirivanje boli, već i zato što se vrba mogla svugdje naći. Nije se mogla sjetiti koliko je puta ogulila koru vrbe za pripremanje čaja koji je pomagao da se ublaže bolovi i muke. Znala je i za jača sredstva, ali ona su umrtvljivala osjetila. Umirujuća svojstva vrbe smanjivala su bol i ublažavala groznicu. Kad je Iza sjela pokraj vatre i stavila u zdjelu s vodom vruće kamenčiće i koru breze, počeli su se micati i drugi. Kad je napitak bio gotov, odnijela ga je do krzna i pažljivo postavila zdjelu u udubljenje iskopano u zemlji. Zatim se ponovno uvukla pokraj djeteta. Iza je promatrala usnulu djevojčicu, primjećujući da je disanje posve normalno, i obratila pozornost na njeno neobično lice. Opekotine od sunca pretvorile su se u potamnjelu kožu, osim što se vrh nosića gulio. Iza je samo jednom vidjela njezinu vrstu, ali samo s velike udaljenosti. Žene Plemena uvijek su se skrivale ili bježale pred njima. Na Zborovima prepričavali su se neugodni susreti Plemena s Drugima, tako da su ih izbjegavali. Posebno žene nisu smjele imati nikakvih dodira s njima. Ali, iskustvo ovog plemena nije bilo loše. Iza se sjećala Krebovih pričanja o čovjeku koji je prije mnogo vremena nabasao na njihovu spilju. Bio je gotovo lud od bola, jer je imao težak prijelom ruke. Naučio je nešto malo jezika, ali se ponašao vrlo čudno. Volio je razgovarati sa ženama jednako kao i s muškarcima, a prema vidarici je
- 38. 38 pokazivao veliko poštovanje,gotovo ju je obožavao. Uprkos tome poštovali su ga i muškarci. Ležeći budna pokraj djeteta, dok je nebo postajalo sve svijetlije, Iza je razmišljala o Drugima. Zraka svjetlosti sa žarke vatrene kugle koja se upravo pomaljala nad obzorom padne na lice djeteta. Kapci djevojčice zatrepere. Otvori ih i pogleda u par velikih smeđih očiju, smještenih duboko pod obrvama nešto izduženog lica pomalo sličnog njuški. Djevojčica krikne i ponovno stisne oči. Iza privine dijete uza se, osjećajući kako se mršavo tijelo trese od straha, pa je nježnim mrmljanjem pokuša umiriti. Djevojčici su ti zvukovi bili nekako poznati, ali još je poznatije bilo toplo tijelo koje je pružalo osjećaj sigurnosti. Strah se polako stišao. Provirila je kroz trepavice i ponovno pogledala Izu. Ovaj put nije kriknula. Zatim sasvim raširi vjeđe i čvrsto pogleda u zastrašujuće, posve strano lice žene. I Iza se začuđeno zagleda u nju. Još nikad nije vidjela oči boje neba. Za trenutak je pomislila da je dijete slijepo. Oči starijih pripadnika Plemena ponekad su dobile prevlaku, a kad je ona zamutila boju očiju u svijetliju nijansu, vid se pogoršao. Ali zjenice djeteta normalno su se raširile i nije bilo sumnje da je vidjela Izu. Ova svijetla sivoplava boja očito je uobičajena za njenu vrstu, mislila je Iza. Mala je djevojčica ležala posve mirno širom rastvorenih očiju, bojeći se pokrenuti čak i najmanji mišić. Kad je uz Izinu pomoć sjela, trgnula se od boli i to je uzrokovalo poplavu sjećanja. Uz drhtaj tijela sjetila se čudovišnog lava, gotovo osjećajući kako oštre pandže paraju bedro. Sjećala se napora da stigne do vode, žeđi što je nadvladala strah i bol u nozi, ali se nije sjećala ničeg prije toga. Njen je um potisnuo svaku pomisao na mukotrpno samotno lutanje, glad i strah, užasavajući potres i sve voljene koje je izgubila.
- 39. 39 Iza primakne lončićtekućine ustima djevojčice. Bila je žedna pa popije gutljaj, ali gorak okus nije joj prijao. Kad joj žena ponovno stavi lončić na usne, popije sve, previše prestrašena za bilo kakav otpor. Iza potvrdno klimne glavom i zatim ode pomoći ostalim ženama u pripravljanju jutarnjeg obroka. Mala ju je djevojčica slijedila pogledom, a kad je po prvi put ugledala logor pun ljudi posve nalik ženi, još je šire otvorila oči. Miris hrane što se kuhala podsjeti je na glad, pa kad se žena vratila sa zdjelicom guste juhe u koju je bilo umiješano žito, dijete odmah navali na jelo. Vidarica je znala da još uvijek nije spremna za krutu hranu. Njen se stisnuti trbuščić brzo napuni, a Iza ostatak juhe spremi u mješinu za vodu kako bi dijete imalo što jesti tijekom putovanja. Kad se djevojčica najela, Iza je polegne i skine melem s noge. Rane su se sušile, a oteklina je gotovo splasnula. - Dobro - rekla je glasno. Tvrdi grleni zvuk riječi preplaši dijete. Prvi je put čula ženin govor. To uopće nije zvučalo kao riječ, djetetovom nenaviklom uhu bilo je mnogo sličnije režanju ili roktanju neke životinje. Ali Izine kretnje nisu bile životinjske, bile su vrlo ljudske, vrlo čovječne. Vidarica je već pripremila izgnječeni korijen, i dok je stavljala novi oblog na rane, k njima došepa grozno nagrđen, nagnut muškarac. Bio je to najstrašniji i najodbojniji čovjek kojeg je djevojčica ikad vidjela. Jedna mu je strana lica bila sva u ožiljcima, a na mjestu gdje bi se trebalo nalaziti oko bila je samo kožna resica. Ali djevojčici su svi ovi ljudi bili toliko strani i ružni da njegova užasna obogaljenost nije značila mnogo. Nije znala tko su oni, i kako se našla među njima, ali je znala da se žena brine o njoj. Dali su joj hranu, oblog je hladio i blažio bolove u nozi, a više od svega to je značilo opuštanje od tjeskobe koja ju je iz dubina podsvijesti ispunjavala bolnim strahom. Koliko god su ovi ljudi bili strani, s njima u najmanju ruku više nije bila sama.
- 40. 40 Bogalj polako sjednekraj nje i počne je promatrati. Njegov je pogled uzvratila iskrenom znatiželjom koja ga je iznenadila. Djeca iz plemena su ga se uvijek pomalo bojala. Brzo su naučila da i odrasli prema njemu osjećaju strahopoštovanje, a njegovo suzdržano vladanje prema svima nije poticalo prisnost. Jaz se još više širio kad su majke svaki put kad se dijete nije ponašalo kako treba prijetile da će pozvati Mog-ura. Do vremena kad su bili gotovo odrasli, većina, a osobito djevojke, stvarno ga se bojala. Tek sa zrelošću srednjih godina uspijevali su obuzdati strah i zamijeniti ga poštovanjem. Krebovo zdravo desno oko iskrilo je zanimanjem dok je gledao kako ga ova čudnovata djevojčica procjenjuje bez ikakvog straha. - Djetetu je bolje, Iza - pokazao je. Njegov je glas bio dublji od ženinog, a djevojčici su zvukovi više sličili roktanju nego ljudskom govoru. Nije primijetila znakove koje je davao rukom. Jezik joj je bio potpuno stran i znala je samo da je muškarac nešto saopćio ženi. - Još je uvijek slaba od gladi - rekla je Iza - ali rane izgledaju mnogo bolje. Bile su duboke, ali ne toliko da je osakate, a otrov se povlači. Ogrebao ju je spiljski lav, Kreb. Jesi li ikad čuo da je spiljski lav odustao od napada nakon što bi nanio samo nekoliko ogrebotina? Čudim se kako je ostala živa. Sigurno je čuva moćni duh. Ali - dodala je Iza - što ja uopće znam o duhovima? Zaista nije bilo u redu da žena, pa makar i dijete iste majke, govori Mog-uru o duhovima. Rukom je pokazala svoje žaljenje, a to je ujedno značilo da ga moli za oprost što je bila toliko drska. Čarobnjak nije ništa odvratio - a to nije ni očekivala - ali zbog primjedbe o snažnom zaštit- ničkom duhu još je pozornije pogledao dijete. I sam je mislio gotovo isto, pa premda to nikad ne bi priznao, Izino je mišljenje cijenio, a ono je sad potvrđivalo njegove misli.
- 41. 41 Logor su raspremilivrlo brzo. Iza, natovarena košarom i zavežljajima, podigne dijete na bok i krene za Brunom i Grodom. Djevojčica je s velikim zanimanjem promatrala sve oko sebe, a posebno što su radile Iza i ostale žene. Pozorno je pratila kad su se zaustavljale i sakupljale hranu. Iza joj je često nudila komadić svježeg pupoljka ili nježne izdanke biljaka koje su pronalazili usput, a to je u njoj budilo maglovite uspomene na drugu ženu koja je činila isto. No djevojčica je sad pomnije pazila na biljke i počela je primjećivati kako se prepoznaju. Dani izgladnjelosti potakli su u djetetu želju za učenjem kako se pronalazi hrana. Prstom je pokazala biljku i zadovoljno je uzdahnula kad se žena zaustavila i iskopala korijen. Iza je također bila zadovoljna. Dijete brzo uči, mislila je. To nije mogla znati prije jer inače ne bi izgladnjela. Bilo je već gotovo podne kad su se zaustavili jer je Brun želio razgledati neku spilju. Nakon što je djetetu dala ostatke juhe iz mješine za vodu, Iza joj ponudi komad tvrdog sušenog mesa. Spilja nije bila pogodna za useljenje. Kasnije tog popodneva snaga napitka od vrbine kore je oslabila, pa je djevojčicu ponovno zaboljela noga. Nemirno se vrpoljila. Iza je pogladi i premjesti u udobniji položaj. Dijete se sasvim prepusti ženinoj njezi. S potpunim povjerenjem ovila je koščate ruke oko Izinog vrata i naslonila glavu na ženino široko rame. Vidarica, tako dugo bez djeteta, osjeti kako je preplavljuje neka unutarnja toplina prema siročetu. Djevojčica je još uvijek bila slaba i umorna, pa je ritmično gibanje ženinog hoda ubrzo uspava. Kad je počeo padati suton, Iza je osjećala napor nošenja dodatnog tereta, te s olakšanjem položi dijete na tlo čim je Brun odlučio da se zaustave kako bi podigli logor za tu noć. Djevojčica je imala groznicu, obrazi su joj bili crveni i vrući, oči kao pocakljene, i dok je žena tražila drvo za vatru, gledala je i koje bi biljke pomogle da izliječi dijete. Iza nije znala što uzrokuje infekciju, ali je znala kako se ona liječi, kao, uostalom, i mnoge druge boljke.
- 42. 42 Premda je vidarstvopredstavljalo magiju koja se izražavala u pojmovima duhovnog svijeta, to nije smanjivalo snagu Izinih lijekova. Drevno je Pleme oduvijek živjelo od lova i sakupljanja, a generacije koje su rabile divlje biljke pokusom su ili slučajem došle do niza važnih podataka o njima. Životinje su oderali i raskomadali, a zatim su njihove organe promatrali i uspoređivali. Žene su secirale dok su pripremale hranu, a to su znanje kasnije primjenjivale na sebi. Kao dio učenja, Izi je majka pokazala različite unutarnje organe i njihovu ulogu, ali to je bilo tek zato da je podsjeti na nešto što je već znala. Iza je bila pripadnik reda najpoštovanijih vidarica, a znanje o liječenju se prenosilo s majke na kćer ne samo učenjem, već i na mnogo čudesniji način. Neiskusna vidarica iz cijenjenog roda imala je viši položaj od iskusne ali rođene od prosječnih predaka - i to s dobrim razlogom. Već prilikom rođenja u njezinom je mozgu bilo pohranjeno znanje svih predaka drevnog roda vidarica kojih je Iza bila izravni potomak. Ona se mogla prisjetiti svega što su one znale. To se nije mnogo razlikovalo od prizivanja vlastitih iskustava. Jednom potaknut, postupak je tekao posve automatski. Vlastita je sjećanja u prvom redu pre- poznavala zato što se u isto vrijeme sjećala i okolnosti vezanih za njih - nikad nije zaboravila ni najmanju sitnicu - dok je znanje predaka bilo uvijek pristupačno, ali ne i način na koji se do njega stiglo. Ali premda su Iza, Kreb i Brun dijelili iste roditelje, muškarci nisu posjedovali njezino liječničko znanje. Sjećanja su kod pripadnika Plemena bila ovisna o spolu. Žene nisu imale potrebu za znanjem o lovu, baš kao što muškarci nisu znali gotovo ništa o bilju. Razlika između mozgova muškaraca i žena bila je nametnuta evolucijom i učvršćena uljudbenim nasljeđem. Bio je to još jedan pokušaj prirode da ograničavanjem veličine mozga produlji vijek
- 43. 43 vrste. Dijete rođenosa znanjem suprotnog spola izgubilo je sposobnost prisjećanja naprosto zato jer se to znanje kod njega nikad nije poticalo. Ali taj je pokušaj prirode da sačuva vrstu od izumiranja u sebi nosio i vlastitu propast. Ne samo da su spolovi bili neophodni za produljenje vrste, već i za svakodnevni život - jedan nije mogao preživjeti bez drugog. Vještine suprotnog spola nisu mogli naučiti jer za to nisu posjedovali sjećanja. Oči i mozak pripadnika Plemena omogućili su obim spolovima dobar i oštar vid, premda su ga koristili na različite načine. Dok su putovali, izgled se zemljišta polako mijenjao i Iza je nesvjesno pamtila svaku pojedinost krajolika kroz koji su prolazili, osobito vegetaciju. S velike udaljenosti mogla je zapaziti malu razliku u obliku lista ili visini stabljike, a premda je bilo biljaka, cvjetova, stabala i grmova koje nikad nije vidjela, nisu joj bili nepoznati. Iz dubokog spremišta u stražnjem dijelu velikog mozga izvukla je sjećanje na njih, sjećanje koje nije bilo njezino. Pa čak i s tim divovskim spremištem na raspolaganju, nedavno je vidjela posve nepoznatu vegetaciju, jednako tako nepoznatu kao i krajolik. Voljela bi da ju je uspjela proučiti izbliza. Sve su žene pokazivale zanimanje za nepoznate biljke. Premda je to značilo sakupljanje novog znanja, ujedno je bilo od osnovne važnosti za preživljavanje. Dio nasljeđa svake žene bilo je i znanje o iskušavanju nepoznatih biljaka, a poput ostalih, i Iza je pokuse izvodila na sebi. Sličnosti prema poznatim vrstama smještavale su nove biljke u poznate kategorije, ali znala je za opasnost poistovjećivanja sličnih svojstava s jednakima. Postupak iskušavanja bio je vrlo jednostavan. Zagrizla je mali komadić biljke. Ako je okus bio neugodan, odmah ga je ispljunula. U protivnom, držala je komadić u ustima, pozorno prateći hoće li izazvati zujanje u ušima, žarenje ili neki drugi osjećaj, ili promjenu okusa. Nije li ustanovila ništa od toga, progutala je sažvakani komadić biljke.
- 44. 44 Sljedećeg dana sažvakalaje veći komad i postupila na isti način. Ako ni nakon trećeg pokusa ne bi zapazila loše posljedice, novu su hranu smatrali jestivom, premda isprva u malim obrocima. Ali Izu su češće zanimale primjetljive pojave, jer je to ukazivalo na moguću primjenu u liječenju. Ostale su joj žene uvijek donosile neobične biljke koje su iskušavale na sličan način, ili koje su bile slične poznatim otrovnim vrstama. Uz veliki oprez iskušavala je i njih, koristeći se vlastitim načinima ispitivanja. Takav je postupak trajao prilično dugo pa je prilikom putovanja koristila samo one biljke koje je dobro poznavala. Blizu ovog logora Iza je pronašla nekoliko visokih, tankih stabljika sljeza s velikim, svijetlim cvjetovima. Korijen višebojnih cvjetnica mogao je poslužiti za melem sličan onom od korijenja perunike koji je ubrzavao ozdravljenje, smanjivao otekline i pomagao protiv upala. Cvjetni napitak će stišati djetetu bol i ujedno ga uspavati. Skupila ih je zajedno s drvom za vatru. Nakon večere mala je djevojčica sjedila naslonjena na velik kamen i gledala što rade ljudi oko nje. Hrana i novi oblog na nozi osvježili su je i sad je brbljala Izi, premda je znala da je žena ne razumije. Ostali pripadnici plemena s negodovanjem su je pogledavali, ali djevojčica nije bila svjesna značenja tih pogleda. Nerazvijene glasnice nisu omogućavale pripadnicima plemena točno uobličavanje glasova. Nekolicina koju su upotrebljavali, nastalih iz krikova upozorenja ili potrebe za skretanjem pozornosti, više je služila naglašavanju, pa je važnost vezana uz govor postala dio tradicije. Glavna sredstva sporazumijevanja - znakovi rukama, kretnje, položaji tijela, intuicija nastala bliskim dodirima i nepromjenjivim običajima — bila su izražajna, ali ipak ograničena. Posebna svojstva predmeta teško su se opisivala, a apstraktni pojmovi nikako. Djetetova je razgovorljivost zbunjivala pleme, tako da su se prema njemu odnosili s nepovjerenjem.
- 45. 45 Djeca su bilaveliko blago, pa su ih podizali s mnogo nježne privrženosti i uz stegu koja je postajala sve stroža što su bila starija. Dojenčad su tetošili i muškarci i žene, a manju su djecu kažnjavali tako što na njih naprosto nisu obraćali pozornost. Kad su djeca postajala svjesna višeg položaja starijih i odraslih, započela su ih oponašati i tetošenju su se opirali jer je to bilo samo za malu djecu. U krutim i dobro utvrđenim okvirima običaja podmladak se brzo naučio pravilima ponašanja, a jedno među njima bilo je i nepriličnost suvišnog glasanja. Zbog svoje visine djevojčica je izgledala starije, pa ju je pleme smatralo nediscipliniranom, loše odgojenom. Iza, koja je s djevojčicom bila u mnogo prisnijem dodiru, mislila je da je mlađa nego što izgleda. Nagađala je pravu dob djeteta i prema njegovoj je bespomoćnosti pokazivala više obzira. Iz mrmljanja u bunilu shvatila je da njena vrsta govori mnogo tečnije i češće. Iza je osjećala neodoljivu naklonost prema djevojčici čiji je život ovisio o njoj i koja joj je s potpunim povjerenjem obavila male mršave ruke oko vrata. Bit će vremena, mislila je, za učenje lijepog ponašanja. U Izinim mislima djevojčica je na neki način već bila njezina. Dok je lijevala vruću vodu preko sljezovih cvjetova, došepa Kreb i sjedne blizu djevojčice. Stranac u plemenu ga je zanimao, a kako pripreme za večernji obred još nisu bile dovršene, došao je da vidi kako se djevojčica oporavlja. Gledali su jedno u drugo, mala djevojčica i obogaljeni starac pun ožiljaka, proučavajući se jednakim žarom. Starac nikad nije bio tako blizu pripadnika njezine vrste i nikad nije vidio dijete Drugih. Ona čak nije ni znala za postojanje naroda Plemena sve dok se nije probudila među njima, ali više od rasnih osobina zanimalo ju je čarobnjakovo naborano lice. U svom kratkom životu nikad nije vidjela tako užasno unakaženo lice. Njezina ruka naglo, prirodnošću urođenoj svoj djeci, pođe prema starčevom licu dodirnuti brazgotinu, vidjeti je li drukčija.
- 46. 46 Kreba iznenadi ručicakoja ga je pomilovala po licu. Nijedno dijete iz plemena nikad nije pokušalo nešto slično. Odrasli se također nisu pokušavali približiti. Izbjegavali su dodir s njim, kao da su se bojali da će na taj način unakaženost prijeći na njih. Samo Iza, koja ga je njegovala za napada artritisa što su svake zime bili sve žešći, nije osjećala nevoljkost. Nije je odbijalo unakaženo tijelo i ružni ožiljci, niti je osjećala strahopoštovanje prema njegovoj moći i položaju. Nježni dodir male djevojčice pogodio je u neku tananu žicu njegovog usamljenog starog srca. Želio joj je nešto reći, i za trenutak je razmišljao kako da započne. - Kreb - rekao je pokazujući na sebe. Iza je tiho promatrala čekajući da se cvjetovi dobro namoče i omekšaju. Bilo joj je drago da se Kreb zanima za djevojčicu i nije joj promaklo da je upotrijebio vlastito ime. - Kreb - ponovi, udarajući se po grudima. Djevojčica je nagnula glavu pokušavajući ga razumjeti. Htio je da nešto učini. Kreb po treći put ponovi svoje ime. Najednom se razvedrila, sjela uspravno i nasmiješila se. - Kreb-upitala je, kotrljajući »r« kako je i on to izgovorio. Starac potvrdno klimne glavom jer je to izgovorila vrlo dobro. Zatim pokaže na nju. Lagano se namrštila, ne sasvim sigurna u njegovu namjeru. Udario se rukom po grudima, ponovio svoje ime, a zatim je udario nju. Njen širok osmijeh pun razumijevanja za njega je bila tek grimasa, a višeglasnu riječ što se iskotrljala iz njenih usta ne samo da nije mogao izgovoriti, jedva ju je mogao razumjeti. Ponovio je iste kretnje i zatim se nagnuo bliže kako bi bolje čuo što će reći. Izgovorila je svoje ime.
- 47. 47 - Eej-rr -oklijevao je, zatresao glavom i pokušao ponovno. - Eej- la, Ej-la? - Bilo je to najbolje što je mogao izreći. Mnogi članovi plemena ne bi uspjeli ni toliko. Naklonila se i žustro zatresla glavom gore-dolje. To nije bilo baš ono što je rekla, ali prihvatila je ime, osjećajući u svom mladom umu da ga on nikad ne bi mogao izgovoriti bolje. - Ejla - ponovi Kreb, privikavajući se na zvuk imena. - Kreb - reče upitno djevojčica, povlačeći ga za ruku želeći privući njegovu pozornost, a zatim pokaže na ženu. - Iza - reče Kreb -Iza. - Iza - ponovila je. Bila je oduševljena igrom riječi. -Iza, Iza - ponavljala je, gledajući ženu. Iza ozbiljno klimne. Zvukovi imena bili su vrlo važni. Nagnula se naprijed i udarila grudi djevojčice kao što je to i Kreb učinio, želeći još jednom čuti njeno ime-riječ. Djevojčica ponovi svoje pravo ime, ali Iza samo odmahne glavom. Nije mogla prepoznati niz zvukova koje je djevojčica tako lako izrekla. Dijete se zbuni, a zatim gledajući u Kreba ponovi svoje ime na način kako je to on učinio. - Aj-gga - pokuša žena. Djevojčica odmahne glavom i ponovi. - Ajja - pokuša Iza još jednom. - Ej, Eej, a ne Aj - rekao je Kreb. - Eeej-laa - ponovio je vrlo sporo da i Iza čuje neobičan niz zvukova. - Eej-laa - pažljivo ponovi žena, trudeći se da riječ izrekne onako kako je to Kreb učinio. Djevojčica se nasmiješi. Nije bilo važno što nije bilo posve ispravno. Iza je s toliko volje i napora izrekla ime koje joj je dao Kreb
- 48. 48 da ga jeprihvatila kao svoje. Za njih će ona biti Ejla. Spontano raširi ruke i zagrli ženu. Iza je nježno stisne, a zatim se odmakne. Morat će naučiti dijete da se ljubav ne izražava javno, ali uprkos tome bila je zadovoljna i sretna. Ejla je bila izvan sebe od radosti. Osjećala se toliko izgubljenom, toliko usamljenom među svim tim ljudima. Na svaki se način pokušala sporazumjeti sa ženom koja je brinula o njoj, i bila je vrlo razočarana kad joj to nikako nije uspijevalo. Bio je to tek početak, ali u najmanju ruku sad je mogla pozvati ženu, a i vidarica je znala kako da joj se obrati. Ponovno se okrenula muškarcu koji je započeo sporazumijevanje. Radost je naprosto izvirala iz nje, prema starcu je osjećala toplinu, i kao što je to učinila mnogo puta drugom muškarcu kojeg se tek maglovito prisjećala, djevojčica ovije svoje ruke oko bogaljevog vrata, povuče mu glavu prema sebi i prisloni obraz uz njegov. Ova kretnja puna ljubavi uznemiri muškarca. Borio se s porivom da joj uzvrati zagrljaj. Bilo je sasvim neprilično da ga vide kako grli ovo strano malo stvorenje izvan granica obiteljskog ognjišta. Pustio je da svoj čvrsti glatki obraz zadrži malo dulje uz njegovo lice obraslo čupavom bradom, a zatim nježno odmakne ruke koje su ga grlile. Kreb prihvati štap i uz njegovu se pomoć podigne s tla. Šepajući, razmišljao je o djevojčici. Moram je naučiti razgovarati, kako se pravilno sporazumijevati, rekao je sam sebi. Na kraju krajeva, ne mogu njen odgoj prepustiti samo ženi. Znao je, ipak, da s njom želi provesti više vremena. Makar to još nije shvatio, razmišljao je o njoj kao o punopravnom pripadniku plemena. Brun nije razmišljao što će proisteći iz dozvole da Iza prihvati strano dijete nađeno na putu. To nije bila vođina pogreška, bila je to pogreška cijele njegove vrste. Nije mogao predvidjeti pronalaženje
- 49. 49 ozlijeđenog djeteta kojenije pripadalo Plemenu jednako kao ni posljedice tog spašavanja. Njen je život bio sačuvan. Jedina druga mogućnost, osim pružanje gostoprimstva, bila je ostaviti je da se u svijetu snalazi sama. U tom slučaju ne bi preživjela - za to nije bila potrebna dalekovidnost, to je bila činjenica. Želi li je ponovno prepustiti sigurnoj smrti, morat će se suprotstaviti Izi koja je već spasila njen život. Premda ona osobno nije posjedovala moć, na njenoj je strani bio Mog-ur koji je mogao pozvati bilo kojeg duha, a po potrebi i sve. Duhovi su za Bruna bili moćna sila i on im se ni u kom slučaju nije želio zamjeriti. Da mu odamo puno priznanje, upravo ga je ta mogućnost smetala kad se radilo o djevojčici. Ni sam nije uspio razložiti o čemu se zapravo radi, ali misao je bila prisutna. Premda to još nije znao, Brunovo se pleme povećalo na dvadeset i jednog pripadnika. Kad je sljedećeg jutra vidarica pregledala Ejlinu nogu, opazila je znakove poboljšanja. Pod njenom stručnom njegom upala se gotovo sasvim povukla, a četiri usporedne brazgotine već su se zatvorile, premda će Ejla zauvijek nositi ožiljke. Melem više nije bio potreban, pa je Iza djetetu pripremila samo čaj od kore vrbe. Kad ju je podigla s krzna za spavanje, Ejla pokuša stati na noge. Iza joj je pomogla i pridržavala je dok je djevojčica oprezno opterećivala ozlijeđenu nogu. Boljelo je, ali nakon nekoliko nesigurnih koraka bilo je već bolje. Stojeći uspravno, djevojčica je bila viša nego što je Iza pretpostavljala. Imala je duge, mršave, posve ravne noge kvrgavih koljena. Noge pripadnika Plemena su bile zakrivljene prema van, ali premda je malo šepala, djevojčica nije imala teškoća u hodanju. Ravne noge su normalne za nju, pomislila je Iza, kao i plave oči. Vidarica se omota plaštem, a zatim podigne dijete na bedro. Ejlina noga još nije dovoljno prizdravila za dulje hodanje. Nekoliko puta tog
- 50. 50 dana Iza juje pustila da sama učini nekoliko koraka. Bilo joj je drago što je povremeno nosila manji teret jer je putovanje postajalo sve teže. Pleme je za sobom ostavilo široku ravnu stepu i sljedećih je nekoliko dana prelazilo valovite brežuljke koji su postajali sve strmiji. Nalazili su se u podnožju planina čiji su ledom prekriveni vrhunci bili sve bliže. Brežuljci su obrasli gustom šumom, ali ne zimzelenim drvećem, već bujnom bjelogoricom širokog zelenog lišća i kvrgavih debala. Temperatura je rasla mnogo brže nego što je bilo uobičajeno za ovo godišnje doba i to začudi Bruna. Muškarci su ogrtače zamijenili kraćim kožama koje su im otkrivale poprsje. Žene se nisu presvukle u ljetnu odjeću jer je teret bilo lakše nositi u ogrtaču koji je smanjivao trenje s tijelom. Krajolik je izgubio svaku sličnost s hladnom stepom oko njihove stare spilje. Dok je pleme prolazilo zasjenjenim dolinama i preko travnatih humaka prekrivenim gustom šumom umjerenog pojasa, Iza je sve više ovisila o znanju koje je bilo starije od njenih vlastitih sjećanja. Velika smeđa stabla hrasta, bukve, oraha, jabuke i javora bila su pomiješana s tankim ravnim stablima vrba, breza, grabova, jasika i visokim grmljem joha i lijeske. S toplim povjetarcem koji je puhao s juga stizao je i miris koji Iza nije mogla odmah prepoznati. Na zelenim brezama još su uvijek visile rese. Nježne ružičaste i bijele latice otpadale su sa rascvalih cvjetova voćki, obećavajući bogatstvo jeseni. Probijali su se kroz gusto grmlje i povijuše guste šume i penjali uz gole vrleti. Kad se kroz zemlju počelo pomaljati kamenje, obronci okolnih brežuljaka bili su obojeni zelenom bojom svih nijansi. Dok su se penjali, pojavila se i tamnija boja borova, a s njom i srebrne jele. Tu i tamo vidjela bi se i pokoja omorika. Tamnija boja četinjača miješala se sa svijetlijim nijansama bjelogorice i pastelnim, blijedozelenim listovima manjih biljaka. Mahovine i trave dodavale su svoj doprinos zelenom mozaiku bujnog raslinja i prizemnih biljaka, od šumske
- 51. 51 kiselice s listomsličnim djetelini do sočnog raslinja koje se držalo izloženih padina. Na šumskom je tlu bilo razbacano divlje cvijeće, bijeli ljiljani, žute ljubice, ružičasti glog, dok su žuti sunovrati i plavi i žuti encijani prekrivali neke više livade. Na nekoliko zasjenjenih mjesta posljednji žuti, bijeli i ljubičasti šafrani hrabro su pokazivali glave. Nakon što je dospjelo do vrha strme padine, pleme se zaustavilo da se odmori. Pod njima su se pružale šumom obrasle padine brežuljaka koje su naglo prelazile u ravnu stepu što se širila sve do obzora. S njihovog povišenog položaja mogli su u daljini nazrijeti nekoliko krda što su pasla visoku travu koju je ljetna vrućina već polako prebojila zlaćanom bojom. Brzi lovci, s malo tereta i bez teško opterećenih žena koje su ih usporavale, mogli bi odabrati plijen između nekoliko vrsta divljači, i još stići u stepu za manje od pola jutra. Nebo na istoku, nad širokom ravnicom, bilo je vedro, ali s juga su brzo stizali olujni oblaci. Nastave li svoj put, stići će do planinskog lanca na sjeveru i sav će svoj vlažni teret ispustiti na pleme. Brun se s muškarcima okupio izvan kruga žena i djece, ali zabrinuti namrgođeni pogledi i pokreti rukama jasno su pokazivali o čemu razgovaraju. Pokušali su odlučiti hoće li se vratiti. Krajolik je bio nepoznat, ali još je važnije bilo to što su se previše udaljili od stepe. Premda su u podnožju planine uočili mnogo životinja, to nije bilo ništa prema divovskim krdima što su pasla na travnatim ravnicama u nizini. Životinje su lakše lovili na otvorenom jer se nisu mogle sakriti. Šuma je, uostalom, sakrivala i mnoge četveronožne lovce. Životinje s ravnice bile su društvenije, sakupljale su se u krda, sasvim različito od šumske divljači koja je najčešće živjela osamljeno ili u manjim obiteljima. Iza je nagađala da će se najvjerojatnije vratiti, što će veliki napor uspinjanja uz planinu učiniti posve uzaludnim. Sve više kišnih oblaka utjecalo je i na raspoloženje umornih i potištenih putnika. Dok su čekali, Iza spusti Ejlu i teret na zemlju. Uživajući u slobodi pokreta već
- 52. 52 gotovo posve zdravenoge, dijete se udalji od plemena. Iza je vidjela kad je zamicala za izbočenu stijenu upravo pred njima. Nije htjela da djevojčica ode predaleko. Muškarci će završiti razgovor svakog trenutka i Brun neće dobrohotno gledati djevojčicu ako zadrži odlazak. Pošla je za njom i kad je zaobišla stijenu ugleda dijete, ali i nešto zbog čega joj srce zakuca mnogo brže. Požuri natrag, bacajući brze poglede preko ramena. Nije se usudila prekinuti Bruna i muškarce pa je nestrpljivo čekala da se raziđu. Brun ju je vidio, pa premda to nije pokazivao, znao je da je nešto muči. Čim su se muškarci razdvojili, Iza otrči do Bruna, sjedne pred njega prekriženih nogu i pogleda u zemlju - bio je to položaj koji je značio da želi razgovarati s njim. Mogao ju je saslušati ili ne. To je ovisilo samo o njemu. Kad ne bi obratio pozornost na nju, ne bi mu smjela reći što joj je na umu. Brun se pitao što zapravo želi. Zapazio je lutanje djevojčice - kad je bilo u pitanju pleme, malo mu je što promicalo - ali imao je mnogo prečih briga. Sigurno je u pitanju nešto s djetetom, namršteno je mislio. Pomišljao je da zanemari Izinu molbu. Bez obzira što je govorio Mog- ur, nije mu se sviđalo da je s njima dijete Drugih. Podigao je glavu i ugledao čarobnjaka kako ga gleda. Pokušao je razabrati što jednooki starac razmišlja, ali nije mogao pročitati ravnodušno lice. Vođa ponovno pogleda ženu koja mu je sjedila do nogu. Njen je položaj odavao napeto uzbuđenje. Stvarno je uznemirena, mislio je. Brun nije bio bezosjećajan čovjek i vrlo je držao do kćeri svoje majke. Uprkos teškoćama koje je prošla sa svojim muškarcem, uvijek se dobro ponašala. Bila je primjer drugim ženama i rijetko ga je gnjavila beznačajnim zahtjevima. Možda bi je trebao saslušati jer i tako ne mora postupiti po njenoj želji. Spustio je ruku i dotakao je po ramenu.
- 53. 53 Kad je osjetiladodir, Izin dah eksplodira. Nije ni primijetila da ne diše. Dopustit će joj da govori! Toliko se dugo predomišljao pa je već bila sigurna da neće obratiti pozornost na nju. Ustala je, pokazala u smjeru hrpta i izrekla samo jednu riječ: — Spilja! SPILJA Brun se okrene na peti i krene prema hrptu. Kad je zaobišao veliku stijenu koja je zaklanjala vidik na drugu stranu, stao je kao ukopan. Bio je zapanjen onim što je vidio. Krv je snažnije potekla njegovim žilama. Spilja! I to kakva spilja! Čim ju je ugledao znao je da više ne treba tražiti. Jedva je savladavao osjećaje. Uz veliki napor volje usredotočio se na izgled i smještaj spilje. Djevojčicu gotovo nije zamjećivao. Čak i s udaljenosti od nekoliko stotina metara, trokutasti je ulaz nepravilnog oblika, urezan u sivkastosmeđoj planinskoj stijeni, obećavao dovoljno prostora za cijelo pleme. Otvor je gledao na južnu stranu pa je po sav dan bio izložen sunčevoj svjetlosti. Kao da potvrđuje tu činjenicu nekoliko se sunčevih zraka probilo kroz tmaste oblake i obasjalo široku crvenkastu terasu pred spiljom. Brun je pogledom preletio okolicu. Velike stijene sa sjeverne i jugoistočne strane štitile su spilju od vjetrova. U podnožju blage padine zapadno od ulaza žuborio je potočić. Tako pogodno mjesto za nastanjivanje Brun još nikad nije vidio. Potiskujući oduševljenje dao je znak Grodu i Krebu. Oni mu se pridruže u podrobnijem istraživanju spilje. Dva su muškarca požurila prema vođi. Iza pode po Ejlu. Prije nego što se zajedno s djetetom vratila do skupine i počela živo gestikulirati, i ona je malo bolje pogledala spilju. Brunovo potiskivanje osjećaja dovoljno je govorilo samo za sebe. Znali su da je spilja pronađena te da je Brun smatra pogodnom za useljavanje. Sunčeve zrake probijale su se
- 54. 54 kroz tmurne oblakei ispunjavale ozračje dahom nade. Pleme je nestrpljivo čekalo. Dok su se približavali spilji, Brun i Grod čvršće uhvate koplja. Nisu vidjeli znakove ljudskog prisustva, ali to ipak nije značilo da u njoj nema stanovnika. Kroz veliki otvor lepršale su vesele ptičice. To je dobar znak, mislio je Mog-ur. Što su bili bliže, opreznije su koračali. Dok su u širokom luku obilazili ulaz, Brun i Grod pozorno su tražili tragove životinja. Najnoviji su bili stari nekoliko dana. Snažni su zubi pregrizli velike butne kosti: čopor hijena iskoristio je spilju za privremeno sklonište. Napale su ostarjelog jelena i dovukle truplo da ga pojedu u miru i sigurnosti. Sa zapadne strane ulaza u spilju, gotovo skriveno gustim grmljem i isprepletenim povijušama, nalazilo se jezerce. Iz njega je niz padinu istjecao potočić. Dok su Grod i Kreb čekali pred otvorom, Brun je pogledao odakle dolazi voda. Izvor se nalazio u strmoj vanjskoj stijeni spilje. Iskričava voda bila je ledeno hladna i kristalno bistra. Brun je to dodao povoljnim svojstvima mjesta, a zatim se vratio do ulaza. Sve je dosad bilo vrlo pogodno, ali odluka će pasti tek nakon pregleda unutarnjosti spilje. Dva lovca i obogaljeni čarobnjak spreme se za ulazak. Vrate se do istočnog dijela otvora, pogledaju prema visokom svodu i krenu u unutarnjost planine. Napetih živaca, oprezno su napredovali. Držali su se gotovo okomite stijene. Kad su se oči navikle na tamu, od iznenađenja gotovo nisu mogli doći k sebi. Visoki je strop obuhvaćao ogromnu dvoranu, mnogo puta veću nego što im je bila potrebna. Pozorno su promatrali stijenu i tražili otvor koji vodi dublje u planinu. U stražnjem dijelu spilje pronašli su još jedan izvor. Voda je nakon nekoliko metara ponirala u tlo. Odmah do njega stijena je naglo skretala prema ulazu. Slijedili su je i ponovno stigli do bolje osvijetljenih dijelova spilje. Najednom su mjestu ugledali tamnu pukotinu. Na
- 55. 55 Brunov znak Krebse zaustavi, a vođa s Grodom pogleda u nju. Vidjeli su samo tamu. - Grod - rekao je Brun i kretnjom dodao naredbu. Dok su Kreb i Brun napeto čekali, vođin je zamjenik istrčao iz spilje. Pogledao je što sve raste oko nje, i zatim pošao prema srebrnoj jeli. Na deblu se sjajila smola. Grod otrgne komad kore, a iz svježe brazgotine odmah poteče žitka tekućina. Zatim pod gusto obraslim zelenim granjem pronađe nekoliko suhih grančica. Iz nabora ogrtača izvadi kamenu sjekiru, odsječe jednu zdravu granu i okljaštri je. Na nju čvrstim vlaknima trave zaveže ljepljivu koru i suhe grančice. Iz bizonovog roga privezanog oko pasa izvadi komadić žeravice i prinese je smoli. Baklja se uskoro rasplamsa i on se žurno vrati u spilju. Visoko podigne plamen i za vođom krene u pukotinu. Brun je u ruci držao toljagu. Tiho su napredovali uskim prolazom koji je nakon nekoliko metara naglo skrenuo prema stražnjem dijelu spilje. Odmah iza zavoja hodnik se proširi u novu spilju. Prostorija je bila mnogo manja od glavne dvorane, gotovo kružnog oblika. Na treperavom svjetlu baklje, kraj stražnje su stijene ugledali hrpu kostiju. Brun se približi i njegove se oči iznenađeno rašire. Dok je Grodu dao znak za povratak, teškom je mukom savladavao naglo uzavrele osjećaje. Mog-ur se naslonio na štap i znatiželjno čekao. Kad su Brun i Grod stupili iz tamnog prolaza, čarobnjak se iznenadi. Vođa je vrlo rijetko bio tako uzbuđen. Na znak rukom, Mog-ur pode za lovcima u tamni prolaz. Stigli su do manje prostorije i Grod podigne baklju. Kad je ugledao hrpu kostiju, Mog-urova zjenica se suzi. Požuri naprijed, pusti da štap uz zveket padne na tlo, i klekne. Prevrćući kosti vidio je veliki duguljasti predmet, razgrnuo ostalo i podigao ga. Nije bilo sumnje. Velika lubanja ispupčenog prednjeg dijela bila je na vlas jednaka onoj zamotanoj u čarobnjakov ogrtač. Sjeo je, podigao
- 56. 56 lubanju i snevjericom i velikim poštovanjem pogleda u tamne očne duplje. Ursus je koristio spilju. Prema količini kostiju bilo je očito da su medvjedi ovdje proveli mnoge zime. Mog-ur je shvatio Brunovo uzbuđenje. Bio je to najbolji znak. Spilja je bila stan Velikog medvjeda. Duh ogromne životinje koju je Pleme obožavalo i poštovalo više od svih drugih, prožimao je i stijene. Pleme koje će ovdje živjeti nije moralo brinuti za sudbinu. Prema starosti kostiju bilo je jasno da u spilji već godinama nitko nije boravio. Čekala je samo na njih. Spilja je bila savršena - dobro smještena, prostrana, s prostorijom koja se ljeti i zimi mogla koristiti za tajne obrede. Uza sve to spilju je prožimao duh plemenskog vjerskog života. Mog-ur je već zamišljao različite ceremonije. Mala će spilja biti njegova. Potraga je završena, pleme je pronašlo dom - uz uvjet da prvi lov bude uspješan. Kad su trojica muškaraca izašli iz spilje, jaki je istočni vjetar upravo rastjerao oblake. Sunčevo je svjetlo okupalo krajolik. Brun je to smatrao dobrim znakom. Isto bi bilo da se prolomio pljusak uz munje i grmljavinu. I to bi također bio dobar znak. Ništa nije moglo suzbiti vođino dobro raspoloženje i osjećaj zadovoljstva. Stajao je na zaravni pred ulazom u spilju i promatrao okolinu. Pred sobom, kroz usjek između dva brijega, vidio je treperavi odsjaj sunčevih zraka na velikoj vodi. Nije mislio da su se toliko približili kopnenom moru, ali to je potaklo sjećanja koja su odmah odgonetnula zašto se temperatura brzo podigla i zašto su se susreli s neobičnim raslinjem. Spilja se nalazila u podnožju planinskog lanca smještenog na južnom dijelu poluotoka koji se duboko zario u more, a na dva je mjesta bio povezan s kopnom. Glavna je veza bila široka prevlaka na sjeveru, ali bio je tu i uski prolaz kroz slane močvare koji se mogao iskoristiti za put do visokih planina na istoku. Kroz natopljeno zemljište veće se more izlijevalo u manje, smješteno na sjeveroistoku od poluotoka.
- 57. 57 Planine u zaleđuštitile su obalni pojas od ledenih vjetrova i oštre zime stvorene kontinentalnim ledenjacima na sjeveru. Morski vjetrovi, zagrijani slanom vodom koja se nikad nije smrzavala, stvorili su na južnom vrhu poluotoka uski pojas umjerene klime i davali dovoljno vlage i topline za rast guste bjelogorične šume. Spilja se nalazila na najboljem mjestu. Tu su se susretala najbolja svojstva dva toliko različita svijeta. Temperatura je bila viša nego u okolnom području pa je hrane zato bilo dovoljno i nije trebalo brinuti o zalihama. Na dohvat je bilo i veliko more puno ribe i ostale hrane, a hridi uz obalu bile su dom kolonija galebova i drugih ptica. Jaja im, dakle, neće uzmanjkati. Šume su bile raj za sakupljače voća, bobica, sjemenja, povrća i zelenja svih vrsta. Svježa je voda bila na dohvat ruke. Najvažnija od svega bila je blizina stepe. Nepregledna ravnica obrasla visokom travom hranila je velika krda stoke od koje su dobivali meso, ali i odjeću i druge životne potrepštine. Malo pleme lovaca- sakupljača živjelo je od zemlje, a ova je imala svega u izobilju. Dok se vraćao prema suplemenicima, Brun je gotovo lebdio. Nije mogao zamisliti bolji dom. Duhovi su se vratili, mislio je. Možda nas nikad nisu napustili, možda su željeli da pronađemo ovu veću, ljepšu spilju. Pa naravno! To je sigurno razlog! Umorili su se od stare spilje, željeli su novi dom, pa su nas potresom prisilili da ga pronađemo. Ljudi koji su poginuli možda su bili potrebni u svijetu duhova. Da nadoknade taj gubitak totemi su nas odveli do ove spilje. Sigurno su provjeravali koliko sam još dobar vođa. Upravo zato se nisam mogao odlučiti za povratak. Brunu je bilo drago da je i ovaj put uspio. Kad to ne bi bilo posve nedolično, potrčao bi da plemenu saopći novost. Kad su se trojica muškaraca pojavila pred suplemenicima, riječi nisu bile potrebne. Znali su. Od svih koji su čekali samo su Iza i Ejla vidjele spilju, a samo je vidarica mogla znati koliko je pogodna. Bila je sigurna da će je Brun zauzeti. Sad više neće moći otjerati Ejlu. Da nje nije bilo, Brun bi se vratio i spilju nikad ne bi pronašli. Njezin totem
- 58. 58 vrlo je moćan,a uz to nosi i sreću. Čak ju je i nama donijela. Iza pogleda malu djevojčicu, sasvim nesvjesnu uzbuđenja koje je izazvala. Ali ako je tako sretna, zašto je izgubila svoje? Iza odmahne glavom. Nikad neću shvatiti duhove i njihove namjere, razmišljala je. I Brun je promatrao dijete. Čim je ugledao Izu s djevojčicom sjetio se da mu je upravo kćerka njegove majke rekla za spilju, a i ona je nikad ne bi pronašla da nije otišla za Ejlom. Vođa se naljutio kad je djevojčica odlutala, i morao je narediti da pričekaju. Ali da nije bila tako neposlušna nikad ne bi pronašli spilju. Zašto su duhovi odabrali upravo nju? Mog-ur je bio u pravu, uvijek je bilo tako, duhovi se nisu razgnjevili Izinom dobrotom, nisu bili ljuti što je Ejla pošla s njima. Još i više, činilo se da su joj naklonjeni. Brun je pogledao unakaženog bogalja koji je trebao biti vođa. Imamo sreću da je moj brat mog-ur. Čudno, mislio je, već vrlo dugo nisam o njemu razmišljao kao o bratu, sigurno još od vremena dok smo bili djeca. Kad je bio mlađi i borio se da ovlada osjećajima i postupcima, što je za budućeg vođu bilo vrlo važno, Kreb je za njega uvijek bio brat. Stariji sin Brunove majke vodio je vlastitu bitku s bolom i podsmijehom. Razlog tome bilo je što nije mogao loviti, a činilo se da zna kad je mlađem bratu bilo najteže. Blagi bogaljev pogled i tada ga je smirivao. Brun se uvijek osjećao bolje kad je Kreb sjeo kraj njega i pružio mu utjehu tihog razumijevanja. Sva djeca iste majka smatrana su najbližim rodom, ali samo su se ona istog spola nazivala bratom ili sestrom, a i to tek kad su bili mlađi ili u najintimnijim trenucima. Muškarci nisu imali sestre, a žene nisu imale braće. Kreb je bio dijete Brunove majke i njegov brat. Iza je bila tek dijete iste majke, a nije imala sestara. Neko je vrijeme Brun žalio Kreba, ali taj je osjećaj davno ustupio mjesto poštovanju njegovog znanja i moći. Više ga gotovo i nije gledao
- 59. 59 kao čovjeka, većsamo kao velikog čarobnjaka čiji je mudri savjet često tražio. Brun je znao da njegov brat nikad nije požalio što nije postao vođa, ali ponekad se ipak pitao ne nedostaje li mu družica i njena djeca. Sa ženama je ponekad teško živjeti, no muškarčevom su ognjištu donosile toplinu i zadovoljstvo. Kreb nikad nije imao družice, nikad nije naučio loviti, nikad nije upoznao radosti i odgovornost drugih muškaraca, ali bio je Mog-ur, Veliki Mog-ur. Brun nije znao ništa o čarolijama i tek nešto malo o duhovima, ali bio je vođa, a njegova je družica rodila zdravog dječaka. Pomislio je na Brauda i to mu je razgalilo dušu. Jednog će dana on biti novi vođa. Povest ću ga u lov, odlučio je. Bit će to lov posvećenja spilje. Njime će se uvesti u redove muškaraca i lovaca. Ubije li životinju, obred punoljetstva obavit će se zajedno s ceremonijom useljenja. Ebra bi zaista bila ponosna. Braud je dovoljno star i hrabar. Ponekad je tvrdoglav, ali polako se uči samosavladavanju. Brunu je novi lovac bio potreban. Sad kad su pronašli spilju moraju stvoriti zalihe za sljedeću zimu. Dječak je imao dvanaest godina, i više nego dovoljno za punoljetstvo. U novoj spilji mogao bi po prvi put podijeliti sjećanja, razmišljao je Brun. Ovaj će put obred biti posebno uspješan jer će Iza pripremiti napitak. Iza! Što ću učiniti s Izom? A što s djevojčicom? Iza se već vezala za nju, ma kako bila čudna. Sigurno je to zato što tako dugo nije imala djece. Ali uskoro će imati vlastito, a nema muškarca koji bi skrbio za nju. To znači da će se morati brinuti za dvoje djece. Iza više nije mlada, ali trudna je, a zbog vidarske vještine ima visoki položaj koji bi počastio svakog muškarca. Možda bi je neki od lovaca i uzeo za drugu ženu, samo da nema ovog stranog djeteta. Djevojčice kojoj su duhovi naklonjeni. Kad bih je otjerao, sigurno bi se razgnjevili. Možda bi ponovno potresli zemlju. Brun je zadrhtao od te pomisli.
- 60. 60 Znam da jeIza želi zadržati, a bez nje ne bismo pronašli spilju. Zaslužuje pohvalu, ali to ne smije biti previše očito. Kad bih joj dopustio da zadrži dijete, to bi bila dovoljna zahvalnost, ali djevojčica ne pripada Plemenu. Hoće li je duhovi prihvatiti? Ona nema totem. Kako će joj duhovi dopustiti da ostane s nama? Duhovi! Ne razumijem ih! - Kreb - pozove Brun. Čarobnjak se okrene, iznenađen što ga vođa zove imenom. Starac odšepa prema njemu, pa se odvoje od ostalih. - Djevojčica, ona koju je našla Iza, nije iz Plemena, Mog-ur - započne Brun, nesiguran što zapravo hoće. Kreb je čekao. - Rekao si da Ursusu prepustim hoće li je pozvati u svijet duhova ili ne. Izgleda da je to već odlučio, ali što da učinimo? Ona ne pripada Plemenu. Nema totem. Naši duhovi neće dopustiti da obredu posvećenja spilje prisustvuje netko iz drugog plemena. U nju se smiju useliti samo duhovi njenih stanovnika. Ona je tako mlada i ne može preživjeti sama, a uz to znaš da je Iza želi zadržati. Ali što će tada biti s obredom posvećenja? Kreb je nešto slično i očekivao, pa se pripremio. - Dijete ima totem, Brun, moćan totem. Mi samo ne znamo koji je. Napao ju je spiljski lav, a to je preživjela samo s nekoliko ogrebotina. - Spiljski lav! Malo bi se lovaca izvuklo tako lako. - Da, a uz to je dugo lutala sama. Bila je posve iscrpljena, a ipak nije umrla. Stavljena je na naš put da je pronađe Iza. Nemoj zaboraviti, Brun, nisi je spriječio. Malena je za takvu kušnju - nastavio je Mog-ur - ali mislim da ju je totem provjeravao je li ga dostojna. Nije samo moćan, već nosi i sreću. Svi bismo je mogli podijeliti, možda već i jesmo. - Misliš na spilju, zar ne?
- 61. 61 - Ona juje pronašla. Već smo se spremili za povratak. Doveo si nas tako blizu, Brun... - Duhovi su me vodili, Mog-ur. Htjeli su novi dom. - Da, naravno, vodili su te, pa ipak, spilju su najprije pokazali djevojčici. Razmišljao sam, Brun. U plemenu su dva dojenčeta koji još uvijek ne znaju toteme. Nisam imao vremena, traženje nove spilje bilo je važnije. Mislim da bismo u obred posvećenja mogli uključiti i ceremoniju totema. To će djeci donijeti sreću, a ujedno zadovoljiti njihove majke. - Kakve to ima veze s djevojčicom? - Kad budem razmišljao o totemima za dojenčad, pokušat ću saznati i njezin. Pokaže li mi se, možemo je uključiti u obred. To od nje ne traži mnogo, a u isto bismo je vrijeme mogli primiti u pleme. Tada neće biti prepreka da ostane s nama. - Primiti je u pleme! Pa ona nije rođena u njemu, pripada Drugima. Jesam li ikada nešto rekao o primanju u pleme? To nije dopušteno, Ursus to nikad ne bi dopustio. Uostalom, tako nešto nikad još nije učinjeno! - pobunio se Brun. - Nisam uopće razmišljao da je primimo u pleme, samo sam se pitao bi li duhovi pristali da živi s nama dok ne odraste. - Iza joj je spasila život, Brun, i zato sad nosi dio djetetovog duha. To je čini dijelom plemena. Bila je vrlo blizu odlaska na drugi svijet, ali sad je živa i gotovo zdrava. To je poput novog rođenja, rođenja u Plemenu. - Kreb primijeti da se vodi ova pomisao ne sviđa, pa brzo nastavi: - Plemena se ponekad miješaju, Brun. To nije neobično. Prije mnogo vremena mladi su se pripadnici različitih plemena udruživali u nova. Sjećaš li se posljednjeg Zbora, nisu li se i tada dva manja plemena
- 62. 62 odlučila za sjedinjenje?Oba su imala sve manje članova, nije se rađalo dovoljno djece, a i od onih koji su stizali na svijet mnogi nisu preživjeli prvu godinu. Primanje novih pripadnika plemena nije nikakva novost - pokušavao je razložiti Kreb. - Istina, ponekad član jednog plemena ode u drugo, ali djevojčica ne pripada nijednom. Ti čak ne znaš hoće li se njen totem javiti, Mog- ur, a ako se i javi, hoćeš li ga razumjeti? Ja ne razumijem čak ni ono što djevojčica govori! Misliš li da ćeš uspjeti pronaći njen totem. Možeš li to uopće učiniti? - Pokušat ću. Zamolit ću Ursusa da mi pomogne. Duhovi imaju vlastiti jezik, Brun. Ako je njihova volja da nam se pridruži, razumjet ću što mi totem govori. Brun je trenutak razmišljao. - Pa čak i ako nađeš totem, koji bi je lovac htio? Već je i Iza s djetetom dovoljan teret, a mi i tako nemamo mnogo odraslih muškaraca. U potresu nije poginuo samo Izin. U svijet duhova otišao je i sin Grodove družice, mlad, snažan i odličan lovac. Poginuo je i Agin muškarac koji je skrbio za njeno dvoje djece i majku. - Kad je govorio o tome, u vođinim se očima mogla pročitati bol. - Tu je i Oga - nastavi Brun. - Najprije je zvijer rastrgla muškarca njene majke, a odmah potom je u potresu izgubila i nju. Rekao sam Ebri da djevojčica ostane s nama. Oga je gotovo žena. Kad bude dovoljno stara, mislim da ću je dati Braudu. Bit će zadovoljan, mislim - naglas je razmišljao Brun, za trenutak pomislivši na svoje druge dužnosti. - Preostali su muškarci i bez djevojčice već dovoljno opterećeni, Mog-ur. Primim li je u pleme, kome ću dati Izu? - Kome si mislio povjeriti djevojčicu u vremenu dok ne odraste, Brun? - upita jednooki bogalj. Vođa se nije osjećao baš najprijatnije, ali Kreb je nastavio prije nego što je dospio išta reći. - Nema potrebe da nekog lovca opterećuješ Izom ili djetetom, Brun. Ja ću skrbiti za njih.
- 63. 63 - Ti?! - Azašto ne? One su žene. Nema dječaka koje bih morao podučavati, barem ne još. Zar me od svakog lova ne pripada mog-urov dio? To pravo nikad nisam u potpunosti iskorištavao, nije bilo potrebno, ali to uvijek mogu. Ne bi li bilo lakše da svaki lovac da čitav mog-urov dio kako bih ja skrbio za Izu i dijete, umjesto da jednog među njima dodatno opteretimo? Planirao sam nakon pronalaska nove spilje porazgovarati s tobom o mom vlastitom ognjištu. Želio bih skrbiti za Izu ako je nitko drugi ne bi htio. S kćerkom moje majke dugo sam godina dijelio vatru pa bih se vrlo teško odvikao od toga. Iza uz to liječi moje ostarjele zglobove. Bude li rodila djevojčicu, uzet ću i nju. A bude li dječak, pa... o tome ćemo brinuti kad dođe vrijeme. Brun je razmišljao. Da, zašto ne? Svima bi bilo lakše. Ali zašto je to potrebno Krebu? Iza bi se brinula o njegovim zglobovima bez obzira čiju vatru dijeli. Zašto se muškarac njegovih godina najednom želi opteretiti malom djecom? Zašto na sebe preuzima odgovornost poučavanja strane djevojčice? Možda osjeća odgovornost. Brunu se nije sviđala pomisao o primanju djevojčice u pleme - volio bi da se problem nikad nije pojavio - ali još je manje volio da među njima bude stranac, stvorenje izvan dosega njegove moći. Možda bi zaista bilo najbolje prihvatiti je i odgojiti na pravi način, onako kako doliči ženi. Pleme će je tada mnogo lakše prihvatiti. Pa ako Kreb želi skrbiti za nju i Izu, Brun se nije mogao dosjetiti nijednog razloga protiv takvog rješenja. Brun dade znak pristanka. - Dobro, otkriješ li njen totem, primit ćemo je u pleme, Mog-ur, a zajedno s Izom živjet će kraj tvog ognjišta, barem do trenutka kad Iza rodi. - Prvi put u životu Brun se nadao da dijete neće biti dječak već djevojčica. Nakon donošenja odluke, Brun se riješio velike brige. Često je razmišljao što će učiniti s Izom, ali nikako nije pronalazio pravo
- 64. 64 rješenje. Uostalom, mučilisu ga važniji i neodloživi problemi. Krebov prijedlog ne samo da je riješio vođin problem, već ujedno i njegov osobni. Koliko god je pokušavao smisliti što će učiniti s Izom i njenim budućim djetetom, nije se mogao dosjetiti ništa bolje nego da ih, a vjerojatno i Kreba, primi k vlastitom ognjištu. A već je skrbio za Ebru, Brauda i Ogu. Prisutnost novih ljudi sigurno bi otežala život na jedinom mjestu gdje se mogao malo opustiti. I njegova družica to sigurno ne bi prihvatila s oduševljenjem. Ebra se dobro slagala s kćerkom njegove majke, ali da li bi to bilo tako kad bi dijelile istu vatru? Premda nikad nije ništa rekla, Brun je znao da Ebra zavidi Izi na višem položaju. Ebra je bila sparena s vođom pa bi u većini plemena bila prva žena. Ali Iza je vukla izravnu lozu od najboljih i najpoštovanijih vidarica Plemena. Položaj je zahvaljivala tome, a ne činjenici što je bila sparena s muškarcem visokog roda. Kad je uzela djevojčicu, Brun je pomislio da će morati prihvatiti i nju. Nije uopće pomišljao da bi Mog-ur preuzeo odgovornost za sebe, ali i za Izu i dijete. Kreb nije mogao loviti, ali Mog-ur je imao druge izvore. Kad je riješio tako važan problem, Brun je požurio prema suplemenicima koji su žudno čekali potvrdu onoga što su već nagađali. Dao je znak: »Putovanje je završeno, spilja je pronađena.« - Iza - rekao je Kreb dok je za Ejlu pripremala čaj od vrbine kore. - Večeras neću jesti. Iza potvrdno klimne glavom. Znala je da će se pripremati za obred. Prije samotnog razmišljanja nikad nije jeo. Pleme se ulogorilo pokraj rječice, u podnožju blage padine koja je vodila prema spilji. Neće se useliti sve dok ne obave potrebne pripreme i obrede, iako nije priličilo biti suviše radoznao, svaki je član plemena našao izgovor da dođe do ulaza i pogleda unutra. Žene koje su sakupljale plodove vrzmale su se kraj otvora, a muškarci su ih slijedili i
- 65. 65 pravili se daih nadgledaju. Pleme je bilo napeto, ali sretno. Živčanost koju su osjećali od potresa, izgubila se. Sviđao im se izgled nove spilje. Premda nisu vidjeli duboko u mračnu, neosvijetljenu dvoranu, ipak je i to bilo dovoljno da ustanove kako je mnogo prostranija od stare. Žene su s oduševljenjem pokazivale na mirno jezerce izvorske vode odmah pored ulaza. Po vodu neće morati odlaziti do rječice. Priželjkivale su trenutak posvećenja spilje, jedan od rijetkih obreda u kojem su i one sudjelovale. Svi su, osim toga, jedva čekali da se usele. Mog-ur se udalji od užurbanog logorišta. Želio je pronaći mirno mjesto za razmišljanje. Dok je hodao uz brzu rječicu koja je žurila prema utoku u more, s juga ponovno zapuše topli povjetarac koji mu je mrsio bradu. Samo je nekoliko oblaka nad obzorom remetilo kristalnu čistoću popodnevnog neba. Raslinje je bilo gusto, pa je često morao tražiti put oko nekog razraslog grma. Sasvim utonuo u misli nije to zamjećivao. Iznenadi ga šum iz obližnjeg gustiša. Za njega je ovo bilo nepoznato područje, a jedina mogućnost obrane bio je štap kojim se pomagao u hodu. Ali u njegovim rukama to je bilo zaista opasno oružje. Držao je štap u pripravnosti i slušao dahtanje i roktanje koje je dolazilo iz gustiša. Kroz zastor zelenog lišća najednom se pojavi životinja snažnog tijela na kratkim, zdepastim nogama. Iz donje čeljusti stršale su duge kljove. Premda njenu vrstu nikad nije vidio, znao je kako se zove. Vepar. Divlja ga svinja ratoborno pogleda, neodlučno zatapka nogama, zaboravi ga i zabivši njušku u meko tlo krene natrag u grmlje. Kreb s olakšanjem odahne i nastavi put uz rječicu. Zaustavi se na uskoj pješčanoj obali, prostre ogrtač, stavi na njega lubanju spiljskog medvjeda i sjedne okrenut prema njoj. Svečanim kretnjama zamoli Ursusa za pomoć, a zatim iz misli izbaci sve osim djece čije je toteme morao pronaći.
- 66. 66 Djeca su oduvijekzanimala Kreba. Premda to nitko nije mogao primijetiti, često ih je promatrao dok je naizgled zamišljen sjedio među suplemenicima. Jedno od dojenčadi bio je krupan, čvrst dječak star pola godine. Počeo je divlje plakati čim se rodio, a to je i nastavio svaki put kad je bio gladan. Od prvog je dana stalno tražio majčinu sisu, a kad bi pronašao bradavicu, od zadovoljstva je ispuštao zvukove slične roktanju. Kreb se uz osmijeh sjeti vepra kojeg je malo prije sreo u gustišu. Divlja je svinja bila životinja dostojna poštovanja. Bila je inteligentna i kad bi je nešto izazvalo mogla je kljovama nanijeti teške ozljede, a kratke su joj noge bile iznenađujuće brze. Nijedan se lovac ne bi postidio tog totema. Uostalom, sasvim će odgovarati novom domu, njegov će duh mirno boraviti u maloj spilji. Dakle, dječakov će totem biti vepar, odluči Mog-ur, uvjeren da se životinja pojavila samo zato da ga podsjeti na sebe. Mog-ur je bio zadovoljan izborom i svoju pozornost pokloni drugom dojenčetu. Ona, čija je majka u potresu izgubila muškarca, rodila se upravo prije kataklizme. Vorn, četverogodišnji sin njene majke, bio je sad jedini muškarac kraj te vatre. Aga će uskoro dobiti novog, razmišljao je čarobnjak, nekog tko će uzeti i njenu staru majku, Abu. Ali to je Brunova briga, moram razmišljati o Oni, a ne o njenoj majci. Djevojčice su imale slabije toteme. Oni nisu smjeli biti snažniji od muških, jer bi se previše opirali oplođenju pa žena ne bi imala djece. Pomislio je na Izu. Njezina je antilopa godinama bila jača od totema muškarca s kojim je bila sparena - ali je li bilo baš tako? Mog-ur je o tome često razmišljao. Iza je poznavala više čarolija nego što je itko pretpostavljao, a usto nije bila sretno sparena. Kreb je nije osuđivao. Uvijek se ponašala kako treba, ali na njoj se uvijek mogla primijetiti neka napetost. Pa dobro, muškarca više nema. Kad neće nitko drugi, Mog-ur će skrbiti za nju.
- 67. 67 Kao dijete istemajke, Kreb nikad ne bi mogao biti sparen s Izom, bilo bi to suprotno svim običajima Plemena, ali on je već davno izgubio volju za družicom. Iza je uvijek bila dobra prema Mog-uru, kuhala mu je i njegovala ga već godinama, a sada, kad kraj ognjišta više neće biti neprijateljstava, sve će biti još i bolje. Ejla će samo pomoći. S toplinom u duši Kreb se prisjeti ručica koje su ga zagrlile. Kasnije, pomislio je, sad moram razmišljati o Oni. Djevojčica je bila vrlo mirna. Često ga je gledala velikim okruglim očima. Ništa nije promicalo njenoj pažnji ili je barem tako izgledalo. U glavi mu se stvorila slika sove. Prejaka životinja? Sova je grabljivica, ali lovi samo sitniji plijen. Kad žena ima jaki totem, njen muškarac mora posjedovati mnogo jači. Nijedan sa slabim zaštitnikom ne može nadvladati duh žene koju štiti sova. Bit će, dakle, sova. Ženama su potrebni muškarci jakih totema. Da li zato nikad nisam imao družicu, razmišljao je Kreb. Kakvu zaštitu pruža srndać? Izin je totem mnogo jači. Kreb već godinama nije razmišljao o svom plahom totemu. I on je stanovnik ovih šuma, baš poput vepra, sinulo mu je. Čarobnjak je bio jedan od rijetkih s dva totema - Krebov je bio srndać, a Mog-urov Ursus. Ursus speleaus, spiljski medvjed, divovski biljojed koji je više od dvaput nadvisivao svoje rođake svejede i bio tri puta teži - najveći medvjed koji će ikad nastavati ovaj planet - bio je dobroćudna i mirna životinja. Ali živčana je medvjedica napala nemoćnog, obogaljenog dječaka koji se zadubljen u misli previše približio njenom mladunčetu. Kad ga je majka pronašla u lokvi krvi, više nije imao jedno oko i polovicu lica. Paraliziranu ruku, zdrobljenu neopisivom snagom ogromne životinje, odrezala mu je pod laktom. Nije prošlo mnogo vremena, a unakaženog dječaka je prethodni Mog-ur odabrao za svog učenika. Objasnio mu je da ga je odabrao sam Ursus. Iskušao ga je i našao vrijednim, a kao zalog i znak uzeo mu je oko. Ožiljak koji je
- 68. 68 ostao mogao jesad ponosno nositi, objasnio je dječaku, jer to su bili znakovi novog totema. Ursus nikad nije dopustio da njegov duh proguta žena. Spiljski je medvjed pružao zaštitu tek nakon kušnje. Malo je bilo odabranih, još manje preživjelih. Oko je bilo visoka cijena, ali Kreb nije žalio. Postao je Veliki Mog-ur. Nijedan čarobnjak nije imao takvu moć, a to mu je, Kreb je vjerovao, podario sam Ursus. Sad je Mog-ur molio totem za pomoć. Čvrsto je uhvatio amulet i zazvao duha Velikog medvjeda. Molio ga je da mu pošalje totem djevojčice rođene među Drugima. Bio je to pravi pokus njegovih moći, ali nije bio siguran hoće li poruku i shvatiti. Usredotočio je misli na Ejlu i ono malo što je o njoj znao. Ničeg se ne boji, razmišljao je. Otvoreno i bez straha pokazala mu je svoju privrženost. Nije je smetalo što će o tome misliti drugi. Bila je znatiželjna i brzo je učila. U glavi mu se počela stvarati slika, ali potisnuo ju je. Ne, to nije dobro, ona je žensko, a to nije ženski totem. Odagnao je misli, ali slika se ponovno vratila. Odlučio je slijediti je, možda će ga to dovesti do nečeg važnog. Zamislio je čopor spiljskih lavova koji su se odmarali pod vrućim ljetnim suncem. Tu su bila i dva lavića. Jedan se veselo igrao u visokoj travi i gurao nos u jame malih glodavaca. Režao je kao da će napasti. Bila je to ženka. Jednog će dana izrasti u lavicu, glavnog lovca čopora. Mačić je doskakutao do mužjaka obraslog grivom i pokušao ga natjerati na igru. Sasvim bez straha podigao je šapicu i dotakao veliku njušku. Dodir je bio nježan, poput milovanja. Veliki ga je lav šapom potisnuo prema tlu i zatim počeo lizati dugim, hrapavim jezikom. Spiljski su lavovi brižni i privrženi roditelji, mislio je, čudeći se zašto mu je na pamet pao upravo ovaj prizor lavlje nježnosti.
- 69. 69 Mog-ur pokuša zaboravitiprizor, pozornost obrati djevojčici, ali slika nije nestajala. - Ursuse - pokaže rukom - Spiljski lav? To ne može biti. Žena ne može imati tako snažan totem. S kojim bi se muškarcem sparila? Nitko u plemenu nije imao totem Spiljskog lava, a bilo je to rijetko i za druga plemena. U mislima je vidio visoko, mršavo dijete ravnih ruku, nogu i lica, s velikim ispupčenim čelom, pored svega toga i strahovito blijedo. Čak su i oči bile svijetle. Bit će vrlo ružna žena, iskreno je ustanovio Mog-ur. Koji bi je muškarac poželio? Na um mu je pala vlastita ružnoća i način na koji su ga žene izbjegavale, naročito dok je još bio mlad. Možda nikad neće biti sparena, možda joj je snažan totem potreban kao zaštita umjesto muškarca. Ali Spiljski lav? Pokušao se sjetiti je li u Plemenu ikad živjela žena s takvim totemom. Ali ona nije pripadnik Plemena, podsjeti se, i nema sumnje da je njen totem moćan, jer u suprotnom ne bi preživjela. Spiljski lav bi je ubio. Um mu se razbistrio. Spiljski lav! Napao je, ali je nije ubio... ali je li stvarno napao, ili ju je samo iskušavao? Tada se sjeti još nečeg, a uz kralješnicu mu prođu žmarci. Bio je siguran. Čak ni Brun neće posumnjati, mislio je. Spiljski lav je na Ejlinom lijevom bedru ostavio četiri usporedna ožiljka. Oni će se vidjeti cijelog života. Prilikom obreda punoljetstva Mog-ur je u tijelo mladića urezivao totemov znak. Znak Spiljskog lava bile su četiri usporedne crte urezane u bedro! Kod muškaraca se stavlja na desno, ali Ejla je žensko, a znak je i tako jednak. Pa naravno! Zašto to nije odmah vidio? Lav je znao da će je pleme teško prihvatiti pa ju je sam označio, i to toliko jasno da nitko ne može sumnjati. Spiljski je lav želio da to zna čitavo Pleme. Želi da živi s nama. Uzeo je njezine da bi došla k nama. Ali zašto? Čarobnjaka je preplavila nelagoda, isti osjećaj koji je imao nakon obreda kad su je
- 70. 70 pronašli. Da jeznao za taj pojam, nazvao bi to zlom slutnjom, ali pomiješanom s nadom. Otresao je te misli. Nikad se totem nije pokazao tako jasno. Mislio je da ga upravo to uznemirava. Spiljski lav je Ejlin totem. Odabrao ju je, baš kao što je Ursus odabrao mene. Mog-ur pogleda u tamne duplje lubanje pred njim. Uz razumijevanje koje je dolazilo iz dubine duše, divio se duhovima. Jedino ih je ponekad bilo teško shvatiti. U ovom je slučaju sve bilo posve jasno. Opustio se, ali još je uvijek bio uzbuđen otkrićem. Zašto je maloj djevojčici potreban tako moćan zaštitnik? LOV Tamno lišće treperilo je na predvečernjem povjetarcu. Logor je utihnuo, svi su se pripremali za počinak. Na slaboj svjetlosti žeravice Iza je provjeravala sadržaj vrećica uredno poslaganih na ogrtaču. Svakih je nekoliko trenutaka pogledala u smjeru kamo je otišao Kreb. Bila je zabrinuta, jer je otišao u nepoznatu šumu naoružan samo štapom. Djevojčica je zaspala, pa Izi nije preostalo ništa drugo nego da iščekivanje skrati provjerom lijekova. Već je ranije u okolici pogledala čime će nadopuniti i obnoviti zalihe. U vrećici od vidrine kože nosila je neke lijekove, ali to je za nju bila tek prva pomoć. U novoj će spilji imati dovoljno mjesta za veći izbor. Ipak, bez svojih vrećica nikad nije odlazila daleko. Poput ogrtača, i to je već postao dio njene odjeće. Još i više. Bez lijekova bi se osjećala nagom, bez ogrtača ne. Konačno je ugledala Kreba kako polako šepa prema logoru. Uz olakšanje skoči da mu na vatri podgrije ostavljenu hranu. Pristavila je i
- 71. 71 vodu za čajkoji je posebno volio. Došao je do vatre i dok je pospremala lijekove, sjeo je kraj nje. - Kako se dijete osjeća večeras? - upita jezikom kretnji. - Spava mnogo mirnije. Više gotovo i nema bolova. Pitala je gdje si - odgovori Iza. Kreb zadovoljno promrmlja: - Sutra ujutro načini joj amulet, Iza. Žena potvrdno klimne glavom, a zatim skoči do vatre i provjeri hranu i vodu. Nije mogla mirovati. Bila je presretna. Ejla će ostati. Kreb je sigurno govorio s njenim totemom, mislila je dok joj je srce uzbuđeno kucalo. Danas su amulete izradile i majke dojenčadi. To su obavljale vrlo napadno kako bi svi znali da će njihova djeca saznati svoje toteme prilikom obreda posvećenja spilje. To je osiguravalo sreću u životu, pa su se žene s razlogom šepurile, je li zato Kreb izbivao tako dugo? Sigurno je bilo teško pronaći Ejlin totem. Iza je potisnula poriv da ga upita o kojoj se životinji radi, a on joj to i tako ne smije reći. Saznat će kad dođe vrijeme. Krebu je donijela jelo, a uz to i čaj za oboje. Sjedili su bez riječi, ali među njima se osjećala neobična toplina i privrženost. Kad se Kreb najeo, samo su oni bili budni. - Lovci će sutra poći u stepu - rekao je. - Budu li dobre sreće, sljedećeg ćemo dana održati obred posvećenja. Bit ćeš spremna? - Provjerila sam vrećice, u njima ima dovoljno sušenog korijenja. Bit ću spremna - pokazala je Iza, držeći u ruci malu vrećicu. Ova se razlikovala od drugih. Štavljena koža spiljskog medvjeda bila je obojena mješavinom crvenog okera i masti. Nijedna druga žena nije posjedovala predmet obojen svetom bojom, svaka je, kao uostalom i svi
- 72. 72 drugi pripadnici plemena,nosila u amuletu tek komadić boje. Bila je to najveća svetinja koju je posjedovala. - Ujutro ću se očistiti. Kreb ponovno zagunđa. Bio je to uobičajeni način razgovora sa ženama. Poruka je bila primljena, premda joj se nije pridavala veća važnost. Neko su vrijeme sjedili u tišini, a tada Kreb spusti malu zdjelicu za čaj i pogleda u Izu. - Mog-ur će skrbiti za tebe i djevojčicu, a i za dijete koje rodiš, bude li žensko. U novoj spilji dijelit ćeš moju vatru, Iza - reče, polako se podigne i otšepa na spavanje. Žena je također počela ustajati, ali na ove je riječi morala ponovno sjesti. Bilo je to posljednje što je očekivala. Nakon pogibije svog muškarca znala je da će za nju morati skrbiti netko drugi. Pokušala je ne misliti o sudbini - ionako njeni osjećaji nisu igrali nikakvu ulogu, Brun bi odlučio kako je smatrao najboljim - ali ipak ju je to ponekad mučilo. Od mogućih rješenja neka joj se nisu nimalo sviđala, dok je druga smatrala nevjerojatnim. Jedan od slobodnih muškaraca bio je i Drug. Njegova je družica, Guvova majka, poginula u potresu. Iza je poštovala Druga. Bio je najbolji majstor za izradu oruđa. Svaki je pripadnik plemena znao od kremena isklesati sjekiru ili strugalo, ali Drug je bio posebno vješt. Znao je oblikovati kamen tako da gotovi komadi imaju oblik kakav je htio. Njegovi noževi, kao i sav ostali alat, bili su najcjenjeniji. Kad bi mogla birati, Iza bi od svih muškaraca u plemenu odabrala Druga. Bio je dobar prema majci čarobnjakovog učenika. Među njima je vladala privrženost. Ali njemu će najvjerojatnije, znala je Iza, pripasti Aga. Bila je mlada, i majka dvoje djece. Njenog sina, Vorna, uskoro će neki muškarac morati podučiti lovu, a i maloj djevojčici, Oni, bit će potreban skrbnik. Majstor će vjerojatno uzeti i Aginu majku Abu. Staroj je ženi
- 73. 73 također potrebno ognjište.Preuzimanje novih odgovornosti sigurno će iz osnove izmijeniti život povučenog muškarca. Aga je ponekad bila prilično mušičava, a sigurno nije imala toliko razumijevanja kao bivša Drugova družica. Ali Guv će uskoro osnovati vlastito ognjište, a Drugu je žena potrebna. Guv nije dolazio u obzir za sparivanje. Bio je premlad, tek primljen u redove muškaraca i lovaca, pa se još nije ni po prvi put spario. Brun mu nikad neće dati staru ženu. Iza bi se više osjećala majkom nego družicom. Razmišljala je o životu s Grodom i Ukom, i s muškarcem sparenim s Grodovom majkom, Zaugom. Grod je bio krut, mučaljiv čovjek, ali nikad grub, a njegova odanost Brunu nije dolazila u pitanje. Ne bi imala ništa protiv života s Grodom, premda bi mu bila tek druga žena. Ali Uka nije zaboravila da je Iza njenoj sestri, Ebri, preotela vodeće mjesto među ženama. Otkad joj je poginuo sin - a još nije uspio osnovati vlastito ognjište - bila je tužna i povučena. Čak ni Ovra, kćerka, nije ublažila bol. Kraj tog je ognjišta previše nesreće i tuge, razmišljala je Iza. Na Kragovu vatru gotovo i nije mislila. Ika, njegova družica, Borgova majka, bila je otvorena, prijateljski nastrojena mlada žena. Upravo je u tome ležala teškoća jer su oboje bili mladi. Iza usto nikad nije bila u posebno dobrim odnosima s Dorvom, starcem koji je bio muškarac Ikine majke, i koji je s mladima dijelio vatru. Preostao je samo Brun, a kraj njegovog ognjišta ne može biti čak ni druga žena, budući je bio sin njene majke. To, u stvari, i nije bilo važno jer je imala vlastiti položaj. U najmanju ruku nije bila poput jadne starice koja je u potresu konačno našla put u svijet duhova. Stigla je iz drugog plemena, njen je muškarac umro već davno prije, a nikad nije imala djece. Selila se od plemena do plemena i uvijek je bila teret. Bila je bez položaja i vrijednosti.
- 74. 74 Dijeljenje Krebovog ognjištanikad joj nije palo na pamet. U plemenu joj nije bilo draže osobe. Kreb čak voli i Ejlu, razmišljala je, sigurna sam u to. To je najbolje rješenje - osim ako ne rodim muško dijete. Dječak mora živjeti uz muškarca koji će ga naučiti lovu, a Kreb to ne zna i ne može. Da li da uzmem lijek koji će me natjerati da ga izgubim, pomislila je za trenutak. Tako bih osigurala da ne bude dječak. Pogladila se po trbuhu i odmahnula glavom. Već je prekasno, moglo bi biti teškoća. Shvatila je da želi dijete i pored poodmakle dobi. Njena je trudnoća dosad tekla bez teškoća. Dijete će vjerojatno biti zdravo i normalno, a djeca su bila i tako previše dragocjena da bi ih se lako odricali. Zamolit ću totem da rodim djevojčicu. On zna da sam je oduvijek željela. Obećala sam da ću se čuvati kako bi dijete bilo zdravo. Samo kad bi to bila djevojčica. Iza je znala da žene u njenim godinama ponekad teško rađaju, pa je zbog toga od početka pazila na prehranu, a uz to je pila i lijekove. Premda nikad nije bila majka, vidarica je o trudnoći, rađanju i dojenju znala više od bilo koje druge žene. Pomogla je da na svijet dođu sva djeca plemena, a svoje je znanje i lijekove uvijek stavljala svima na raspolaganje. No bilo je i čarolija, prenošenih s koljena na koljeno, s majke na kćerku, koje su bile toliko tajne da bi Iza prije umrla nego ih odala, posebice muškarcima. Kad bi to neki od njih saznao, zabranio bi upotrebu. Tajna se održala samo zato što nitko, baš nitko, nikad nije pitao vidarice o njihovim čarolijama. Običaj izbjegavanja izravnih pitanja bio je već toliko star da se pretvorio u zakon. Iza je mogla podijeliti svoje znanje s nekim tko je pokazao zanimanje, no nikad nije pričala o posebnim čarolijama jer bi se neki muškarac možda dosjetio da nešto pita, a ona bi tada morala odgovoriti - drugog izbora naprosto nije bilo jer pripadnici Plemena nisu znali lagati. Njihov način sporazumijevanja,
- 75. 75 osnovan na profinjenimrazlikama izraza lica, pokreta i držanja tijela, u začetku bi otkrio takvu namjeru. Pojam laganja uopće nisu poznavali i jedina mogućnost zaobilaženja istine bila je šutnja. To se, naravno, odmah prepoznavalo, ali se često dozvoljavalo. Iza nikome nije spominjala čaroliju naučenu od majke, iako ju je povremeno koristila. Služila je sprečavanju začeća, duh muškarčevog totema nije mogao ući kroz usta žene i začeti dijete. Njenom muškarcu nikad nije palo na pamet da je upita zašto još uvijek nemaju djece. Mislio je da se njezin totem previše opire. Često je drugim muškarcima spominjao tu činjenicu kao razlog zbog kojeg duh njegovog totema ne može prevladati njezin. Biljke za sprečavanje začeća Iza je koristila da ga posrami. Željela je da pleme i pored toga što ju je često tukao misli da je oplodivačka srž njegovog totema preslaba za savladavanje njene obrane. Tukao ju je, barem je uvijek tako tvrdio, da prisili njen totem na predaju, ali Iza je znala da on u tome uživa. U prvo se vrijeme nadala da će je nakon nekog vremena dati drugome. Mrzila je napuhanog hvalisavca i prije nego što je postala njegova, a kad je saznala za vođinu odluku preostalo joj je jedino da potraži majčinu utjehu. Ona joj nije mogla pružiti ništa više, o tome nije odlučivala, baš kao ni njena kćerka. Ali njen je muškarac nije htio dati drugome. Iza je bila vidarica, žena najvišeg položaja u plemenu, a to mu je na neki način ulijevalo više muškosti. Kad je moć njegovog totema došla u pitanje, jer mu družica nije podarila dijete, to je nadoknadio fizičkim potčinjavanjem. Premda je udaranje bilo dozvoljeno u nadi da će pospješiti rađanje djeteta, Iza je osjetila da se Brunu ne sviđa ponašanje njenog muškarca. Da je bio vođa kad su je sparivali, sasvim sigurno ne bi dospjela u ruke baš tom lovcu. Po Brunovom mišljenju muškost se nije dokazivala
- 76. 76 potčinjavanjem žene. Onei tako nisu imale nikakve mogućnosti osim da se pokore. Po njemu, nije bilo dolično da se muškarac dokazuje suprotstavljanjem ženama, baš kao što nije smio dozvoliti da ga izazovu. Muškarac je naređivao ženama, održavao red, skrbio za članove svog ognjišta, savladavao osjećaje, a uza sve to nije smio pokazivati bol. Ženu se smjelo udariti ako je bila lijena ili neposlušna, ali ne u bijesu ili zbog užitka. Bila je to tek stegovna mjera. Premda su neki udarali češće od drugih, malo ih je od toga stvorilo naviku. Samo je Izin muškarac redovito koristio snažnu ruku. Nakon što se njegovoj vatri pridružio i Kreb, pogotovo je nije htio dati drugome. Iza nije više bila samo vidarica, već i žena koja kuha Mog-uru. Kad bi otišla od ognjišta, napustio bi ga i čarobnjak. Izin je muškarac zamišljao da ostatak plemena misli kako od Mog-ura saznaje mnoge tajne. Iskreno rečeno, Kreb je bio pristojan kad su sjedili kraj njegove vatre, ali u drugim prilikama nije ga ni zamjećivao. Posebice onda, Iza je znala, kad bi joj na licu vidio veliku masnicu. Usprkos batinjanju nastavila je upotrebljavati biljne čarolije. Kad je ipak začela, prepustila se sudbini. Neki je duh konačno savladao njen totem i čarolije. Možda je bio njegov, ali zašto ga je onda nakon ove pobjede napustio Prilikom potresa? Preostala joj je samo nada da će dijete biti žensko. To bi jako umanjilo njegov ponovno porasli ugled, premda bi se na taj način produljila loza vidarica koju je bila spremna prekinuti samo zato da s njim ne mora imati dijete. Ako rodi muškarčića, bit će osvećen. Djevojčica nije bila dovoljna. Sad je Iza još žudnije željela kćerku - ne zato da svom bivšem muškarcu uskrati posmrtni ugled, već zato da i dalje živi s Krebom. Iza spremi vrećicu s lijekovima i zavuče se u kožu za spavanje pokraj već davno usnulog djeteta. Ejlu prati sreća, mislila je. Našli smo novu spilju, a dozvolit će i da ostane uz mene. Čak ćemo dijeliti
- 77. 77 ognjište s Krebom.Možda će njena sreća meni donijeti kćerku. Obavila je ruku oko Ejle i sasvim se stisla uz njeno malo, toplo tijelo. Sljedećeg jutra, nakon doručka, Iza domahne djevojčici i krene uz rječicu. Dok su hodale obalom, vidarica je tražila neke biljke. Nakon nekoliko trenutaka s druge je strane ugledala čistinu. Prešle su vodu i otišle na livadu. Na čistini su rasle biljke visoke tridesetak centimetara na čijim su se vrhovima nalazili maleni, gusto postavljeni zeleni cvjetovi. Iza iskopa crveni korijen šćira i pođe prema močvarnom zemljištu kraj mrtvog rukavca rječice. Tamo je našla paprat, a nešto dalje vrstu ljiljana čiji se korijen mogao iskoristiti za izradu sapuna. Ejla je sa zanimanjem gledala što radi, a po glavi su joj se motala pitanja koja nije mogla izreći. Još uvijek nisu pronašle pravi način sporazumijevanja. Pošle su natrag do logora. Iza čvrsto pletenu košaru napuni vodom, a u nju doda paprat i stavi vruće kamenove izvađene iz vatre. Dok je iz ogrtača u kojem je nosila djevojčicu oštrom krhotinom kamena izrezivala okrugli komadić, Ejla je čučala kraj nje. Premda je bila mekana i podatna, s mašću štavljena koža bila je vrlo čvrsta. Kameni ju je nož, ipak, rezao bez teškoća. Drugom vrstom zašiljenog kamenog alata na rubu izbuši nekoliko rupica. Čvrstu vlaknastu koru niskog grma iskoristi za izradu uzice koju provuče kroz rupice i zatim stegne. Tako je načinila malu vrećicu. Brzim pokretom kamenog noža koji je izradio Drug, a za Izu je predstavljao gotovo svetinju, od duge vrpce za stezanje ogrtača odreže komad koji je prije izmjerila prema Ejlinom vratu. Sve je to trajalo samo nekoliko trenutaka. Kad je voda u košari za kuhanje uzavrela, Iza uzme ostalo sakupljeno bilje i zajedno s malom pletenom zdjelicom ponese ga do rječice. Hodale su obalom sve dok nisu došle do mjesta gdje je u blagom padu ulazila u vodu. Iza pronađe okrugli kamen koji je lako mogla držati u ruci, i njime u plitkoj udubini stijene uz vodu počne
- 78. 78 gnječiti sapunski korijen.Uskoro se stvori bogata pjena. Žena izvadi iz ogrtača sve sitnice, odveže vrpcu i zatim ga skine. Preko glave smakne amulet i pažljivo ga stavi na vrh uredno složene hrpice. Ejla jedva dočeka da je Iza uzme za ruku i povede u vodu. Obožavala je kupanje. Žena je umoči u vodu, podigne, posjedne na kamen i nasapuna od glave do pete, uključujući i blatom slijepljenu kosu. Zatim je ponovno zagnjuri u hladnu vodu, načini kretnju rukom i čvrsto stisne vjeđe. Ejla nije razumjela gestikulaciju, ali ponovi viđeno, pa kad Iza klimne, shvati da mora zatvoriti oči. Osjetila je kako joj naginje glavu i na nju lijeva toplu tekućinu iz zdjele u kojoj se kuhala paprat. Glava ju je svrbjela, a Iza je u kosi primijetila sićušnu gamad. Dobro joj istrlja glavu sredstvom za uništavanje ušiju. Još je jednom umoči u vodu, a potom na kamenu zdrobi korijen i listove šćira i time još jednom opere Ejlinu kosu. Slijedilo je završno ispiranje. Dok se dijete igralo u vodi, Iza čitav postupak ponovi na sebi. Poslije kupanja sjedile su na obali i pustile da ih suši sunčeva toplina. Iza zubima oguli koru tanke grančice i njom započne raspetljavati Ejlinu zamršenu kosu. Iznenadila ju je svilenkasta mekoća njene gotovo bijele kose. Vrlo neobično, razmišljala je, ali zgodno. To je svakako najljepši dio njenog tijela. Gledala je Ejlu tako da djevojčica to ne primijeti. Premda je pocrnjela, još je uvijek imala svijetliju put od pripadnika plemena. Mršavo, bljedunjavo dijete svijetlih očiju bilo je čudesno neprivlačno. Jadnica. Kako će ikad pronaći muškarca? Ako se ne bude mogla spariti, kako će ikad postići neki položaj u plemenu? Moglo bi joj se dogoditi isto što i staroj ženi poginuloj u potresu. Da je moja kćerka, imala bi vlastiti položaj. Pitam se da li bih je mogla naučiti vidarstvu, mislila je Iza. Tako bi imala neku vrijednost. Ako rodim djevojčicu, mogla bih obje podučavati. Bude li dječak, moja će se loza ugasiti. Plemenu će nova vidarica biti potrebna. Kad bi Ejla poznavala čarolije, možda bi je prihvatili - a neki bi je muškarac u tom
- 79. 79 slučaju i uzeoza družicu. Bit će primljena u pleme, zašto da ne bude moja kći? Iza je već ranije razmišljala o tome, a sad je pogotovo bila sigurna da je u pravu. Pogledala je u nebo, primijetila da je sunce već visoko i shvatila da je kasno. Moram završiti njen amulet i zatim pripremiti napitak od korijena, pomislila je, podsjećajući se na ostale obveze. - Ejla - pozvala je dijete koje je ponovno pošlo prema vodi. Djevojčica dotrči. Pregledala je ozlijeđenu nogu i primijetila da rane dobro zarastaju. Žurno se obukla i povela dijete prema prijevoju, ali prije toga je iz logora uzela štap za kopanje i jutros načinjenu malu vrećicu. Na mjestu gdje su se zaustavili kad je Ejla pronašla spilju, primijetila je crvenkastu zemlju. Kad su stigle do nje, štapom odlomi nekoliko komadića crvenog okera. Podigne ih i pruži Ejli. Djevojčica nije znala što se od nje očekuje, ali dotakla je komadić. Iza ga uzme i stavi u vrećicu. Prije povratka u logor Iza pogleda krajolik i na širokoj ravnici ugleda sićušne prilike. Lovci su krenuli rano izjutra. Prije mnogo tisućljeća, muškarci i žene mnogo primitivniji od Bruna i njegove petorice lovaca, naučili su od četveronožaca kako se hvata divljač. Vidjeli su, na primjer, čopor vukova koji je zajedničkim naporom oborio i ubio mnogo veću i snažniju životinju od njih samih. Koristeći oružje, oruđe i suradnju, vremenom su shvatili kako se love velike životinje s kojima su dijelili životni prostor. To je potaklo njihov razvoj. Prilikom vrebanja plijena morali su biti tihi, pa su razvili lovačke znakove koji su se kasnije pretvorili u profinjeniji jezik pokreta i gesta za saopćavanje drugih potreba i želja. Krikovi upozorenja mijenjali su visinu i ton i s vremenom su sadržavali sve više informacija. Premda ogranak ljudskog rodoslovnog stabla koji je vodio narodu Plemena nije
- 80. 80 uključivao dovoljno razvijeneorgane potrebne za potpuni govorni jezik, to, ipak, nije umanjivalo njihovu vještinu lova. Šest je lovaca krenulo u ranu zoru. S promatračkog mjesta blizu prijevoja gledali su sunce koje je poslalo prve izviđačke zrake na svijet pod sobom, a potom ovladalo nebom. Veliki oblak lesne prašine skrivao je uzgibanu smeđu masu krda koje se polako kretalo prema sjeveroistoku. Za njima je ostajao široki trag potpuno zgažene zemlje, tako reći bez vlati trave. Žene i djeca nisu ih usporavali pa su lovci brzo prevalili put do stepe. Ostavljajući podnožje bregova za sobom, u laganom su se trku približavali krdu. Kad su se dovoljno primaknuli, šćućurili su se u visoku travu i pažljivo gledali masivne životinje. Nad njihovim se prednjim nogama nalazila velika grba koja se prema stražnjem dijelu polako sužavala. Divovska je glava nosila crne rogove, u odraslih životinja dulje od metra. Miris oznojenih tjelesa sakupljenih na razmjerno malom području dražio je nosnice. Tlo je podrhtavalo pod tisućama papaka. Brun rukom zakloni oči od blještavila sunca. Promatrao je svaku životinju i čekao na pravi trenutak. Gledajući ga, ne bismo mogli primijetiti čudesnu napetost koju je vođa tako uspješno skrivao. Samo su njegove žile kucavice pokazivale koliko je uzbuđen. To je bio najvažniji lov njegovog života. Čak ni onaj kojim je uzdignut u redove muškaraca i lovaca nije se mogao usporediti, jer je o ovom ovisilo hoće li useliti u novu spilju. Ulovljen bizon dat će dovoljno mesa za svečanost, ali će ujedno pokazati naklonjenost duhova novom domu. Vrate li se lovci praznih ruku, pleme će morati krenuti dalje, u potragu za spiljom koja će totemima više odgovarati. Bio je to njihov način iskazivanja je li dom podoban. Kad je Brun ugledao veliko krdo bizona, bio je to dobar znak. Životinje su bile utjelovljenje njegovog vlastitog totema.
- 81. 81 Brun pogleda lovcekoji su čekali na njegov znak. To je uvijek bio najteži dio posla jer je preuranjeni pokret mogao imati nesagledive posljedice. Brun je želio da ovaj put sve bude u najboljem redu. Na Braudovom je licu primijetio zabrinutost pa je za trenutak gotovo požalio odluku da mu prepusti konačni udarac. Tada se sjetio ponosa u Braudovim očima kad mu je bio rekao da se pripremi za lov punoljetstva. Njegovo je uzbuđenje sasvim normalno, mislio je Brun. Ne radi se, uostalom, samo o punoljetstvu, o njegovoj snažnoj ruci ovisi hoćemo li useliti u novu spilju. Braud primijeti Brunov pogled pa je svim silama nastojao upokoriti uzburkane osjećaje. Nije znao da su bizoni tako veliki - kad bi stajao uspravno, grba na njihovim leđima bila bi pola metra nad Braudovom glavom - i koliko se čovjek prema njima osjeća malen. Da se lovina pri- piše meni morat ću zadati prvu smrtonosnu ranu. Što će biti ne pogodim li pravo mjesto pa bizon umakne? U Braudovoj glavi je kipilo. Dječakova nadmoćnost koju je tako često pokazivao pred Oginim zadivljenim očima, netragom je nestala. Pravio se kao da je ne primjećuje. Bila je tek dijete, a još k tome i djevojčica. Kad odraste neće biti loša družica, mislio je Braud. Sad kad nema majke i njenog muškarca, morat će je štititi snažan lovac. Braudu se sviđalo kako ga je tetošila otkad je došla k njihovom ognjištu. Poslušno je obavljala sve što bi naredio premda još uvijek nije bio muškarac. Što će misliti o meni ako ne ubijem bizona? Što će biti ne budem li postao muškarac prilikom posvećenja spilje? Što će misliti Brun? Što će misliti pleme? Što će se dogoditi budemo li morali napustiti spilju koju je već posvetio Ursus? Braud čvršće prihvati koplje i posegne za amuletom. Molio je Dlakavog nosoroga da mu podari hrabrost i sigurnu ruku. Brun nije namjeravao propustiti ovu priliku. Pustio je dječaka da misli kako budućnost nove spilje ovisi o njemu. Postane li jednog dana vođa, već sad se polako mora navikavati na breme odgovornosti. Pružit
- 82. 82 će dječaku prilikuza udarac, ali planirao je da bude blizu kako bi u slučaju potrebe sam ubio bizona. Nadao se, za dječakovo dobro, da to neće biti potrebno. Braud je bio ponosan, poniženje bi bilo veliko, ali vođa ni u kom slučaju nije htio žrtvovati spilju. Brun se ponovno okrene krdu. Ubrzo nakon toga spazi mladog bika koji se udaljio od ostalih životinja. Bizon je dosegao punu veličinu, ali još je uvijek bio neiskusan. Brun je čekao da se još više udalji od krda i sigurnosti. Sad je bio tek usamljena pojava na prostranoj ravnici. Vođa da znak. Lovci potrče. Na čelu je jurio Braud. Brun ih je promatrao dok su se raspoređivali na podjednake razmake, neprestano pazeći na mladu životinju. Kad je sve bilo spremno, dan je novi znak i muškarci uz glasno kričanje i vikanje jurnu prema krdu. Iznenađene životinje na rubu počnu trčati prema središtu, zatvarajući svaki slobodni prostor. U isto vrijeme Brun pojuri između krda i usamljenog bika i natjera ga da skrene na drugu stranu. Dok su preplašene životinje na obodu uzbuđeno trčale amo-tamo, Brun se dade u potjeru za izdvojenim bizonom. U taj je napor uložio svu snagu, tjerajući bika koliko su mu dopuštale jake mišićave noge. Suha je stepska zemlja ubrzo ispunila zrak finom prašinom podignutom nakon što se čitavo krdo konačno pokrenulo. Zaslijepljen vrtlogom prašine koja mu je ulazila u oči i grlo, Brun zažmiri i zakašlje. Kad je iscrpljen stao, primijetio je da potjeru nastavlja Grod. Potaknut uzvicima čovjeka koji ga je slijedio, bik ponovno skrene. Muškarci su se poredali u krug tako da životinju opet dotjeraju do Bruna koji je sporim koracima zatvarao prostor. Divovsko je krdo punom brzinom jurilo kroz ravnicu - njihov bezrazložni strah bio je još i pojačan kretanjem. Ostao je samo mladi bik koji je u panici bježao pred stvorenjima koja su imala samo djelić njegove snage, ali koja su taj
- 83. 83 nedostatak nadoknađivala umomi snažnom voljom. Grod je još uvijek trčao za njim premda je mislio da će mu srce pući od velikog napora. Znoj je u potocima curio niz njegovo prašinom pokriveno tijelo. Kad više zaista nije mogao dalje, njegovo je mjesto preuzeo Drug. Lovci su bili izdržljivi, ali snažni je mladi bizon i dalje jurio gotovo nesmanjenom brzinom. Drug je bio najviši muškarac u plemenu, s nešto duljim nogama. Tjerao je životinju pred sobom, pazeći da ne skrene za odbjeglim krdom. U trenutku kad je Krag nastavio lov, bizon je već bio prilično izmoren. Ubod oštrog koplja u bedro natjera ga da ponovno ubrza. Kad je štafetu nastavio Guv, velika je životinja vidno usporila. Još je uvijek slijepo jurila tjerana mnogo češćim ubodima koji su iz nje crpili posljednje zalihe snage. Kad je na Guvovo mjesto s pokličem uskočio Braud, primijetio je da se bizonu približava i Brun. Mladić nije morao daleko trčati. Bik više nije mogao dalje. Usporio je i potpuno se zaustavio, nemoćan da učini sljedeći korak. Dlaka mu je bila prekrivena pjenom, glava umorno spuštena, a iz ustiju se cijedila slina. Braud još čvršće uhvati koplje i približi se umornoj životinji. Okom iskusnog lovca Brun procijeni situaciju. Je li dječak previše živčan ili uzbuđen za siguran udarac? Je li bizon zaista iscrpljen? Neke lukave starije životinje zaustavile bi se prije nego što utroše posljednju snagu i zatim bi u posljednjem napadu ranile ili ubile lovca, posebno mladog i neiskusnog. Da li da bolom sruši bizona na tlo? Velika je glava skoro dodirivala tlo i sumnje nije bilo: životinja je bila gotova. Baci li bolu, dječakov će prvi ulov imati manju važnost. Odlučio je sinu prepustiti svu čast. Prije negoli je bizon došao do daha, Braud se približi ogromnoj životinji i podigne koplje. Pomislio je na totem, zamahnuo rukom i udario. Dugo, teško koplje zarije se duboko u bok bika. Vatrom
- 84. 84 otvrdnut vrh probijedebelu kožu i na svom smrtonosnom putu slomi rebro. Bizon rikne od boli i pokuša rogovima dohvatiti napadača premda su mu noge već klecale. Brun opazi namjeru životinje, skoči do mladića i svom snagom toljagom udari bika po glavi. Udarac je samo pospješio pad smrtno ranjene životinje. Bizon se prevrne na bok, oštri mu papci u samrtnom grču nekoliko puta udare o zemlju, a zatim se tijelo smiri. Braud je u prvom trenutku bio zbunjen i nije shvaćao što se upravo dogodilo, ali uskoro njegov oštri krik propara zrak. Uspio je! Ubio je bizona! Bio je muškarac! Oduševljenje prostruji njegovim žilama. Zgrabi koplje još zariveno u bok životinje i naglim ga trzajem izvuče. Mlaz krvi poprska mu lice pa osjeti njegov slankasti okus. Brun s ponosom u očima potapša mladog lovca. - Dobar lov - značila je kretnja. Brunu je bilo drago što je dobio još jednog jakog lovca, lovca koji je bio njegov ponos i radost, sin njegove družice, sin njegovog srca. Spilja je bila njihova. Obred posvećenja će to potvrditi, ali Braudov je ulov osigurao da se to može ostvariti. Duhovi su bili zadovoljni. Dok su drugi lovci veselo trčali prema njima, Braud ponosno podigne okrvavljeno koplje. Brun izvadi nož, spreman da raspori trbuh velike životinje. Izvadio je jetru, razrezao je na komadiće i svakom lovcu dao njegov dio. Bio je to najbolji dio mesa, namijenjen samo muškarcima, a davao im je snagu i oštro oko. Iz tijela dlakave životinje izvadi srce i zakopa ga u blizini. Bio je to poklon obećan totemu. Braud je žvakao toplu jetru, prvi zalogaj svoga punoljetstva i osjećao da će mu srce pući od sreće. Postat će muškarac prilikom posvećenja spilje, vodit će lovački ples, pridružit će se odraslima u njihovim tajnim obredima. Dao bi i život samo da vidi ponos na
- 85. 85 Brunovom licu. Bioje to najsvijetliji trenutak njegovog života. Već je predviđao kako će privući pažnju nakon završetka ceremonije. Svi će mu se diviti i poštovati ga. Razgovarat će samo o njemu i njegovoj lovačkoj vještini. Bit će to njegova noć, a Ogine će oči sjati neizrecivim divljenjem i odanošću. Lovci svežu bizonove noge nad koljenima. Grod i Drug povežu svoja koplja, Krag i Gub isto tako, načinivši od njih dvije pojačane motke, jednu provukoše kroz prednje, a drugu kroz stražnje noge. Brun i Braud se postaviše s obje strane glave i svaki rukom uhvati rog, dok su u drugoj držali koplja. Grod i Drug prihvatiše prednju motku, a Krag i Guv stražnju. Na vođin znak započnu vući tešku životinju preko prašne ravnice. Povratak je trajao mnogo dulje negoli dolazak do lovišta. Uprkos velikoj snazi namučili su se dok su bizona prevukli preko stepe i uz brežuljke. Oga ih je spazila dok su još bili daleko od spilje. Kad su se približili hrptu, čekalo ih je cijelo pleme i uz njih prošlo posljednji dio puta do spilje. Braudov položaj na čelu ponosne grupe lovaca odavao je njegov prilog pothvatu. Čak i Ejla, koja nije razumjela što se događa oko nje, nije odoljela uzbuđenju koje se gotovo opojno širilo zrakom. TOTEM SPILJSKOG LAVA Sin tvoje družice se iskazao, Brun. Bio je to dobar, čist udarac - reče Zaug dok su lovci spuštali veliku životinju ispred spilje. - Dobio si novog lovca na kojeg možeš biti ponosan. — Pokazao je hrabrost i snažnu ruku - pokazivao je Brun. S ponosom u očima položio je ruku na rame mladog muškarca. Braudu je godilo priznanje.
- 86. 86 Zaug i Dorvsu s divljenjem pregledali moćnog mladog bika, s nostalgijom se prisjećajući nekadašnjih uzbuđenja potjere i uspješnog lova, zaboravljajući na trenutak opasnosti i razočaranja kojih je mukotrpan život lovca na krupnu divljač bio prepun. Kako više nisu mogli loviti s mladim muškarcima, a još su uvijek htjeli i mogli koristiti zajednici, dva su starca cijelo jutro lutala šumama i tražila manji i lakši plijen. — Vidim da ste obojica dobro iskoristili praćke. Osjetio sam miris mesa još dok smo se uspinjali - nastavio je Brun. - Kad se uselimo u novu spilju, valja pronaći mjesto za vježbanje. Bilo bi vrlo korisno kad bi svi lovci plemena rukovali praćkom vješto kao ti, Zaug. Uostalom, vrlo skoro valja podučiti i Vorna. Vođa je bio svjestan koliko su stariji lovci značili za blagostanje plemena i želio je da i oni to znaju. Lov na krupnu divljač nije uvijek bio uspješan. Mnogo su puta starci bili bolje sreće, a kad je zimi pao dubok snijeg, neku je neopreznu životinju bilo lakše uloviti praćkom. Tako se poboljšavao jelovnik sastavljen uglavnom od sušenog mesa, osobito kad su bile potrošene zalihe zamrznute divljači ulovljene u kasnu jesen. — Nije to ni slično ovom mladom bizonu. Ulovili smo tek par zečeva i debelog dabra. Jelo je gotovo, čekali smo samo na vas - kretnjama je pokazao Zaug. - Nedaleko sam primijetio ravnu čistinu koja bi mogla poslužiti za vježbalište. Zaug, koji je nakon smrti svoje družice živio s Grodom, a zbog svojih godina bio isključen iz redova Brunovih lovaca, neprekidno je usavršavao svoju vještinu rukovanja praćkom. Tim oružjem i bolom lovci iz plemena najteže su rukovali. Premda su njihove mišićave, malo povijene ruke teških kostiju bile izvanredno snažne, ipak su bile sposobne i za vrlo fine poslove, primjerice kalanje kremena, što je
- 87. 87 tražilo veliku točnostu radu. Razvoj ručnih zglobova, te način na koji su mišići i tetive bili učvršćeni za kosti, stvorio je ruku velike snage, ali ipak sposobnu i za fine pokrete. Isti su uzroci, međutim, ograničili pokretljivost ruke. Njom nisu mogli načiniti puni luk pa su zato slabo bacali predmete. Cijenu snage nisu platili spretnošću, već smanjenom slobodom pokreta. Njihovo koplje nije bilo lagano, namijenjeno bacanju na velike udaljenosti, već je to bilo teško oružje za snažan udarac iz blizine. Vježba kopljem ili toljagom bila je tek način jačanja mišića, ali za svladavanje umijeća rukovanja praćkom ili bolom trošilo se mnogo godina teških fizičkih i umnih napora. Praćka, vrpca savitljive kože što se držala za oba kraja i vrtjela oko glave radi povećavanja brzine okruglih kamenčića koji su se stavljali u izbočeni središnji dio, tražila je veliku vještinu i Zaug se ponosio što je kamenje znao izbacivati vrlo točno. Jednako se ponosio činjenicom što mu je Brun prepustio uvježbavanje mladih lovaca. Dok su Zaug i Dorv lovili praćkom po brežuljcima, žene su skupljale različite jestive biljke i plodove. Zamamni mirisi hrane nadražili su apetite lovaca. Postali su svjesni koliko su zapravo gladni. Na jelo nisu morali čekati dugo. Nakon što su sa zadovoljstvom napunili trbuhe, muškarci su se opustili te za vlastito zadovoljstvo, ali i zbog Zauga i Dorva, započeli priču o lovu i uzbudljivim pojedinostima. Zračeći ponosom zbog stjecanja novog položaja i srdačnih čestitki sada sebi ravnih lovaca, Braud je opazio kako ga Vorn gleda s neskrivenim divljenjem. Do tog su jutra njih dvojica bili jednaki, a Vorn je, uostalom, bio njegov jedini par među plemenskom djecom od trenutka kad je Guv postao muškarac. Braud se prisjećao kako je poput Vorna obilazio oko lovaca koji su se upravo vratili iz lova. On više neće morati neprimijećen stajati kraj
- 88. 88 njih dok suprepričavali lovačke priče koje je tako žudno upijao. Osim toga, više neće morati slušati naredbe svoje majke i drugih žena prilikom obavljanja njihovih poslova. Sad je bio lovac, muškarac. Njegovom položaju nedostajao je samo završni obred, a taj će biti dio svečanosti posvećenja spilje, i zbog toga posebno značajan i vrijedan spomena. Kad se to dogodi, bit će muškarac najnižeg položaja u plemenu, ali to mu je malo značilo. Sve će se vremenom promijeniti, njegovo je mjesto bilo predodređeno. Bio je sin vođine družice pa će jednog dana teret vodstva pasti na njegova leđa. Vorn ga je ponekad gnjavio, ali Braud je danas mogao biti velikodušan. Otišao je do četverogodišnjeg dječaka, svjestan da su se Vornove oči zažarile kad je ugledao kako mu se novi lovac približava. - Vorn, mislim da si dovoljno star - Braud je široko gestikulirao, pokušavajući stvoriti što muževniji dojam. -Napravit ću koplje za tebe. Vrijeme je da započneš vježbati za lovca. Vorn se vrpoljio od oduševljenja, a iz očiju mu je izbijalo čisto laskanje za mladića koji je prije tako kratkog vremena zadobio toliko željeni položaj lovca. - Da - žustro je klimnuo. - Dovoljno sam star, Braud - dječarac je stidljivo pokretao ruke. Pokazao je na debelu motku krvlju zamrljanog vrška. - Mogu li ga dotaći? Braud spusti vršak koplja pred noge dječaka. Vorn je ispružio kažiprst i dotakao osušenu krv bizona koji je sad ležao pred spiljom. - Jesi li se bojao, Braud? - upitao je. - Brun kaže da su svi lovci živčani prilikom prvog lova - odvrati Braud, ne želeći priznati strah. - Vorn! Tu si! Mogla sam i misliti. Moraš pomoći Ogi u skupljanju drva - reče Aga ugledavši sina koji se iskrao iz skupine žena
- 89. 89 i djece. Vornkrene za majkom, bacajući preko ramena pogled na svog novog idola. Brun je sa zadovoljstvom gledao sina svoje družice. Znak je dobrog vođe, mislio je, sjetiti se djeteta, jednog će dana Vorn postati lovac i kad jednom Braud postane vođa, sjetit će se dobrote kojom je postupao prema njemu. Braud je promatrao kako se Vorn vuče za majkom. Samo dan ranije morao je pomagati Ebri u obavljanju svakodnevnih poslova, sjećao se. Bacio je pogled na žene koje su kopale jamu i za trenutak je želio otići tako da ga majka ne vidi. U tom je trenutku opazio da Oga gleda prema njemu. Majka mi više ne može naređivati što da učinim. Više nisam dijete, sad sam muškarac. Sad ona mora slušati mene, razmišljao je Braud i malo se isprsio. Mora, zar ne... a Oga gleda. - Ebra! Donesi mi vode - bahato je zapovjedio krenuvši prema ženama. Napola je očekivao da će ga majka poslati po drva. Službeno on neće biti muškarac sve do obreda punoljetnosti. Ebra ga je pogledala i njene se oči ispune ponosom. To je bio njezin dječarac koji je tako uspješno obavio povjerenu mu zadaću, njezin sin koji je dosegao uzvišeni položaj lovca. Skočila je na noge, otišla do vode pored spilje i brzo se vratila s vodom, naduto gledajući ostale žene, kao da kaže: - Pogledajte mog sina! Nije li lijep muškarac? Nije li hrabar lovac? Majčina žustrina i ponos olakšali su njegovu nelagodu i naveli ga da je pohvali gunđanjem. Ebrin odgovor ga je zadovoljio gotovo koliko i smjerno pognuta glava Oge i pogled pun obožavanja što ga je zapazio kad se okrenuo. Oga je bila vrlo potištena smrću svoje majke, tako brzo nakon smrti majčinog muškarca. Kako je bila njihovo jedino dijete, jako su je voljeli unatoč tome što je bila djevojčica. Brunova družica ju je ljubazno prihvatila kad je započela živjeti s vođinom obitelji. Oga je sjedila s
- 90. 90 njima dok jejela i hodala za Ebrom dok su tražili novu spilju. Brun ju je plašio. Bio je mnogo stroži od majčinog muškarca. Na njegovim je plećima bila velika odgovornost. Ebra se uglavnom brinula za Bruna pa nitko tijekom putovanja nije imao mnogo vremena za siroče. Jedne večeri Braud ju je opazio dok je bezvoljno sjedila kraj vatre i zurila u plamen. Ogu je preplavila zahvalnost kad je ponosni dječak, već gotovo muškarac, koji je gotovo nikad nije ni zamjećivao, sjeo kraj nje i stavio ruku oko njenog ramena dok je tiho žalila za svojima. Od tog je trenutka Oga imala samo jednu želju: kad postane žena, da bude Braudova družica. Popodnevno je sunce grijalo nepomični zrak. Na granama stabala nije se micao ni najmanji listić. Tišinu je narušavalo samo zujanje muha što su se gostile na ostacima hrane te zvukovi s mjesta gdje su žene kopale jamu za pečenje. Dok je Iza u zamotuljku od vidrine kože tražila crvenu vrećicu, Ejla je sjedila pored nje. Dijete je bilo s njom cijeli dan, ali sad je Iza s Mog-urom morala obaviti neke pripreme za sutrašnju svečanost posvećenja spilje. Tek su sad bili sigurni da će do toga i doći. Djevojčicu svijetle kose povela je prema skupini žena koje su kopale duboku jamu nedaleko ulaza u spilju. Jamu će obložiti kamenjem i zatim će u njoj zapaliti vatru što će gorjeti čitavu noć. Odrano i raskomadano meso bizona umotano u listove spustit će se ujutro u jamu, zatim prekriti slojem lišća i zemlje, a onda će se u kamenoj pećnici peći sve do kasnog popodneva. Kopanje jame bilo je teško i dugotrajno. To se radilo zašiljenim štapovima, a rastresenu su zemlju izbacivali kožnatim ogrtačima. Iskopana jama će se iskoristiti mnogo puta, samo što će je ponekad očistiti od pepela. Dok su žene kopale, Oga i Vorn su pod budnim okom Ovre, Ukine nesparene kćeri, skupljali drva i donosili kamenje iz potoka.
- 91. 91 Žene su prestales poslom kad je do njih stigla Iza vodeći dijete za ruku. - Moram vidjeti Mog-ura - kretnjama je pokazala Iza. Zatim je Ejlu lagano gurnula prema ženama. Kad se Iza okrenula, Ejla ju je pokušala slijediti, ali žena je zatresla glavom, gurnula je natrag prema skupini i brzo otišla. Bio je to Ejlin prvi dodir s ostalim pripadnicima plemena, a bez Ize se osjećala izgubljenom. Stajala je na mjestu kao prikovana, nemirno pogledavajući u svoje noge, ponekad bacajući uplašene poglede prema ženama. Protivno običajima, svi su zurili u nju, u tu dugonogu djevojčicu čudnovatog plosnatog lica i ispupčenog čela. Vrlo ih je zanimala, a ovo je bila prva prilika da je vide izbliza. Ebra je konačno prekinula nelagodu. - Može skupljati drva — bez riječi je vođina družica pokazala Ovri, a zatim nastavi kopati. Mlada žena krene prema obližnjim stablima i palim deblima. Oga i Vorn se gotovo nisu mogli pomaći s mjesta. Ovra im nestrpljivo domahne, a zatim isto ponovi i Ejli. Djevojčica je mislila da zna o čemu se radi, ali nije bila sigurna Što se očekuje od nje. Ovra ponovno mahne, a zatim se okrene prema drveću. Dva pripadnika plemena, po godinama najbliži Ejli, nevoljko krenuše za njom. Djevojčica ih je nekoliko trenutaka promatrala, a zatim učini nekoliko neodlučnih koraka prema njima. Kad je stigla do šumice, Ejla je neko vrijeme promatrala kako Oga i Vorn skupljaju suhe grane dok je Ovra kamenom ručnom sjekirom udarala po palom deblu. Nakon što je odnijela do jame naramak drva, Oga započne vući prema hrpi veću cjepanicu koju je Ovra odsjekla s debla. Ejla primijeti kako joj je teško pa priđe da pomogne. Sagnuvši se, prihvati suprotni kraj drva. Kad se uspravila, pogledala je u Ogine tamne oči. Stale su i za trenutak se gledale. Dvije su djevojčice bile toliko različite, pa ipak napadno slične. Potekli od istog drevnog sjemena, potomci su zajedničkog pretka
- 92. 92 krenuli različitim putovimašto su vodili razvoju bogate, premda različite inteligencije. Obje su vrste bile umne, obje su u tom trenutku vladale prirodom, i jaz među njima nije bio širok. Male su razlike ipak predodredile sasvim drukčije sudbine. Držeći krajeve cjepanice, Ejla i Oga je odnesu do hrpe drva. Dok su se vraćale prema šumici, žene su prekinule kopanje i gledale ih. Dvije su djevojčice bile gotovo jednake visine, premda je viša bila gotovo dva puta starija. Jedna je bila mršava, ravnih nogu i svijetle kose; druga je bila krupna, povijenih nogu i mnogo tamnija. Žene su ih uspoređivale, ali djevojčice su, uostalom kao i sva djeca, ubrzo zaboravile na razlike. Zajednički je rad olakšao obavljanje zadaće i prije nego što je dan završio našle su načina za sporazumijevanje pa su u posao unijele i malo igre. Navečer su se ponovno našle i zajedno pojele obrok, uživajući u društvu primjerenijem njihovoj starosti, iza je bila sretna što je Oga prihvatila Ejlu pa je pričekala mrak da ode po nju. Gledale su jedna za drugom, a zatim se Oga okrenula i otišla do svog krzna smještenog kraj Ebrinog. Muškarci i žene su još uvijek spavali odvojeno. Mog-urova zabrana vrijedit će sve dok se ne usele u spilju. Prvo jutarnje svjetlo otvorilo je Izine oči. Mirno je ležala slušajući mješavinu ptičjeg cvrkuta što je pozdravljao rađanje novog dana. Uskoro će se, mislila je, naći među kamenim zidovima. Za lijepa je vremena voljela spavati na otvorenom, ali sa žudnjom je čekala na sigurnost spilje. Misli su je podsjetile na sve što valja učiniti tog dana pa je tiho ustala, sve uzbuđenije razmišljajući o predstojećoj svečanosti i obredu. Kreb je već bio budan. Pitala se je li uopće spavao. Još je uvijek sjedio tamo gdje ga je navečer ostavila, zamišljeno zagledanog u vatru. Počela je grijati vodu i kad je jutarnji čaj od metvice, lucerke i lišća
- 93. 93 koprive bio gotov,probudila se i Ejla i sjela kraj bogalja. Iza je djetetu donijela doručak sastavljen od ostataka jučerašnje večere. Muškarci i žene tog dana neće jesti sve do obrednog obroka. Do kasnog se popodneva s nekoliko vatri širio zamamni miris hrane. Prostor oko ulaza u spilju praktički je bio ispunjen njime. Posude i drugi pribor, spašeni iz prijašnje spilje, a koje su žene nosile u zavežljajima, konačno su izvađeni. Lijepo izrađene, čvrsto isprepletene nepropusne košare finog ustroja i različitih oblika služile su za zahvaćanje vode, te kao lonci i posude za kuhanje. Drvene zdjele koristile su se na sličan način. Rebra su služila umjesto kuhača, a velike plosnate zdjelične kosti i tanki komadi drveta umjesto pladanja i tanjura. Vilične kosti i kosti lubanje koristile su se kao kutljače, lončići i zdjelice. Brezova kora zalijepljena smolom, ponekad ojačana čvorom tetive postavljenim na odgovarajuće mjesto, oblikovana je za različite potrebe. U životinjskoj koži, obješenoj na remenjem povezanom okviru nad vatrom, kuhala se ukusna juha. Netko je uvijek pomno pazio da ne pokuha suviše tekućine. Tako dugo dok se razina kipuće juhe nalazila iznad plamenova, kožni se lonac nije mogao toliko zagrijati da počne gorjeti. Ejla je promatrala kako Uka miješa komadiće mesa i kostiju s bizonovog vrata koji su se kuhali zajedno s divljim lukom i drugim biljnim začinima. Uka je kušala juhu, a zatim u nju dodala oguljenu čičkovu stabljiku, vrganje, pupoljke i korijen ljiljana, potočarku, pupoljke mlječike, mlade gomolje slične krumpiru, brusnice donešene iz stare spilje, te uvenule cvjetove ljiljana da juha postane gušća. Tvrdo vlaknasto staro korijenje rogoza najprije je zdrobljeno, a zatim su odvojena i odstranjena vlakna. Dobiveni škrob se sakupio na dnu košara s hladnom vodom, a u to su dodane sušene borovice koje su donijeli sa sobom, a zatim i izmrvljeno žito. Pogače tamnog, beskvas-
- 94. 94 nog kruha peklesu se na vrućem kamenju kraj vatre. U drugom se loncu kuhala začinjena mlada djetelina s listovima maslačka, a u trećem umak od osušenih trpkih jabuka pomiješanih s laticama divlje ruže i slučajno pronađenim medom. Iza se posebno obradovala kad je vidjela da se Zaug vraća iz stepe s ulovljenom kamenjarkom. Niskoleteća teška ptica bila je lak plijen lovčeve praćke. Bilo je to omiljeno Krebovo jelo. U jamama obloženim manjim kamenjem i listovima divlje loze pekla se ukusna perad nadje- vena travama i jestivim zelenjem u koje su bila umotana cijela jaja. Nad vrućim ugljevljem okretali su se na ražanj nabodeni zečevi i divovski hrčci. Hrpice svježih divljih jagoda crvenjele su se pod zrakama sunca. Bila je to gozba dostojna prigode. Ejla je bila vrlo nestrpljiva. Besciljno je lutala cijelog dana oko prostora za kuhanje. Kreba i Ize uglavnom nije bilo, a i kad bi došli imali su mnogo posla. Oga je također marljivo pomagala ženama u pripremanju gozbe, pa nitko nije imao vremena ni volje da se bavi djevojčicom. Nakon nekoliko grubih riječi i ne baš nježnog gurkanja užurbanih žena, nije im više pokušavala stati na put. Kad su duge sjene kasnog popodneva prekrile crvenu zemlju pred ulazom u spilju, na pleme se spustila tišina puna iščekivanja. Svi su se skupili oko velike jame gdje su se pekli stražnji dijelovi bizona. Ebra i Uka su počele skidati topli sloj zemlje s vrha. Izvukle su opušteno, opečeno lišće i u oblaku pare koja je tjerala vodu na usta otkrile žrtvenu životinju. Pažljivo su podigle meso koje je bilo toliko mekano da je gotovo otpadalo s kosti. Dužnost rezanja i posluživanja pala je na Ebru, jer je bila vođina družica, a njen je ponos bio očit kad je prvi komad dala sinu. Braud nije hinio lažnu skromnost kad je pristupio da primi svoj dio. Nakon što su posluženi svi muškarci, došao je red na žene, a zatim na
- 95. 95 djecu. Ejla jebila posljednja, ali bilo je više nego dovoljno hrane za sve, a mnogo je i ostalo. Tišina koja je uslijedila bila je posljedica usredotočenosti na ukusno jelo. Bila je to gozba bez žurbe, tijekom koje bi s vremena na vrijeme netko ustao i pošao po sljedeći komadić bizonovog mesa ili novi obrok omiljenog jela. Žene su se dobro naradile, ali za nagradu nisu dobile samo pohvale zadovoljnih suplemenika: hrane je bilo dovoljno za nekoliko dana. Nakon što su se zasitili, neko su se vrijeme odmarali da sakupe nove snage za dugu večer. Kad su se produljene sjene stopile sa sivilom sve bliže tame, lagodno poslijepodnevno raspoloženje malo se promijenilo, ispunivši se iščekivanjem. Žene na Brunov znak brzo očiste ostatke gozbe i zauzmu mjesta oko nezapaljenog ognjišta na ulazu u spilju. Čak i slučajan pogled na skupinu otkrivao je strogi red plemenske hijerarhije. Žene su stajale poredane prema svom položaju. Muškarci, sakupljeni sa suprotne strane, također su slijedili vrijednosnu ljestvicu plemena, ali Mog-ura nije bilo među njima. Najbliži ulazu u spilju bio je Brun, a na njegov znak iz redova istupi Grod i dostojanstveno posegne u svoj bizonov rog iz kojeg izvadi komad žeravice. Bio je to najvažniji komadić u dugom nizu žeravica koje su započete na vatri zapaljenoj u ruševinama stare spilje. Nastavljanje te vatre simboliziralo je nastavak života plemena. Paljenjem vatre na ulazu spilja će postati njihova, dom cijelog plemena. Ovladavanje vatrom igralo je važnu ulogu u životu ljudi jer se bez nje ne bi moglo preživjeti u područjima hladne klime. Čak je i dim imao blagotvorna svojstva: njegov je miris bio dovoljan za osjećaj sigurnosti. Dim s vatre će se uzdići do visokog svoda spilje, kroz pukotine će pronaći put i osloboditi se. Sa sobom će odnijeti sve nevidljive
- 96. 96 neprijateljske sile, očistitće spilju i prožeti je njihovim dahom, dahom čovječanstva. Paljenje vatre bilo je dovoljno za pročišćavanje i zauzimanje spilje, ali usto su se obično obavljali i neki drugi obredi koji su zbog toga smatrani dijelom svečanosti posvećenja. Jedan među njima bio je i navikavanje duhova zaštitničkih totema na novi dom, a to je samo u prisustvu muškaraca obavljao Mog-ur. Žene su imale vlastitu svečanost i to je za Izu bio dovoljan razlog da muškarcima pripremi poseban napitak. Uspješan lov je već pokazao da totemi odobravaju položaj novog doma, a gozba je samo potvrdila namjeru plemena da spilju učini trajnim boravištem, premda će ponekad odlaziti iz nje. Duhovi totema su također putovali, ali tako dugo dok su pripadnici plemena imali svoje amulete, totemi su ih mogli pratiti i pomoći im u trenutku potrebe. Budući su obredu posvećenja spilje prisutni duhovi, često su se u isto vrijeme obavljale i druge ceremonije. Svaki je obred povezivan s novim useljenjem dobivao na snazi, a usto pojačavao teritorijalne veze plemena. Premda je svaki obred obavljan na tradicionalni način koji se nikad nije mijenjao, svečanosti nisu uvijek imale isti karakter. Sve je ovisilo o tome koje se ceremonije izvode. Mog-ur je obično u dogovoru s Brunom određivao kako će se pojedini dijelovi svečanosti uklopiti u cjelinu, ali sve se moralo vrlo dobro pripremiti da se postigne željeni dojam. Ovaj će put svečanost uključivati obred ulaska Brauda u društvo muškaraca te imenovanje totema neke dojenčadi. Tako će zadovoljiti duhove na najbolji mogući način. Vrijeme nije igralo nikakvu ulogu - sve će trajati koliko bude potrebno - ali da su bili u žurbi ili opasnosti, spilja bi postala njihovom jednostavnim paljenjem vatre.
- 97. 97 Dostojanstveno, kao štoje i odgovaralo važnosti čina, Grod klekne, stavi žeravicu na suhu gubu i počne puhati. Pleme je napeto čekalo i uz zajednički uzdah olakšanja opazilo plamenove što su brzo zahvaćali suhe grančice. Vatra se rasplamsala. Najednom se pokraj nje pojavila zastrašujuća figura, tako blizu krijesa da se činilo kako je obuhvaćaju plamenovi. Nad jarkocrvenim licem lebdjela je sablasna bijela lubanja. Činilo se kao da se nalazi usred vatre koja joj ne može ništa. Ejla nije odmah ugledala vatrenu prikazu i, kad je njen pogled prvi put pao na nju, lagano je kriknula. Iza joj ohrabrujuće stisne ruku. Dijete je osjetilo prigušen tutanj držaka kopalja što su u ritmu udarala u zemlju. Preplašeno je zakoračila unatrag kad je u prostor pred vatru skočio novi lovac. Dorv je u tom trenutku zabubnjao po velikom, trbušastom instrumentu, naglašavajući važnost trenutka. Braud čučne i pogleda u daljinu, zaklanjajući oči rukom od sjaja sunca koje je već davno zašlo. Priskočili su i drugi lovci kako bi gledatelji mogli dobiti što bolju sliku proteklog lova. Njihova je pantomima bila tako životna, usavršena tijekom bezbrojnih generacija koje su se sporazumijevale kretnjama i znakovima, da su uskoro svi osjećali napetost predstojećeg doživljaja. Čak su se i žene duhom preselile na vruću prašnu ravnicu. I Ejla je osjećala snagu tog dramskog prikaza. Grmljavina stada odjekivala je u njihovim ušima, grla su im bila puna zagušljive prašine, a srca treperila u očekivanju vrhunca. Žene su rijetko imale priliku vidjeti toliko pojedinosti iz tajnog života lovaca. Braud je od početka preuzeo vodstvo. On je ubio bizona, bila je to njegova noć. Osjećao je jaku napetost i strah žena, a to ga je potaklo da u ples unese još više dramskih elemenata. Braud je bio izvrstan glumac, pa je uživao svaki put kad bi se našao u središtu pozornosti. Računao je na osjećaje promatrača, a drhtaj ushićenja koji je prožeo žene u trenutku kad je odigrao konačni smrtonosni udarac imao je gotovo erotično značenje. Mog-ur, koji ga je gledao s druge strane vatre, bio je isto
- 98. 98 toliko potresen: čestoje slušao priče lovaca, ali samo za vrijeme sličnih rijetkih svečanosti mogao je iskusiti svo bogatstvo osjećaja i doživljaja. Momak je to dobro izveo, mislio je čarobnjak hodajući na drugu stranu vatre. Zaslužio je znak svog totema. Možda i zaslužuje malo hvalisanja. Mladićev završni udarac dovede ga točno ispred moćnog čarobnjaka upravo u trenutku kad je tutanj kopalja i ritam bubnjeva dosegao vrhunac. Stari čarobnjak i mladi lovac gledali su se oči u oči. Mog-ur je također znao odigrati svoju ulogu. Dramatski je čekao da se uzbuđenje lovačkog plesa stiša i poraste napetost iščekivanja. Njegovo glomazno, nagnuto tijelo, ogrnuto teškom medvjeđom kožom, ocrtavalo se na svjetlu vatre. Bojom zacrvenjeno lice bilo je zasjenjeno i na njemu se nisu vidjele nikakve pojedinosti osim zlokobnog, nesimetričnog oka nadnaravnog demona. Noćnu tišinu uznemiravalo je samo pucketanje vatre, povjetarac je šuštao krošnjama stabala, a iz daljine se čuo sablasni smijeh hijene. Braudovo teško disanje i sjaj u očima djelomično su potjecali od napornog plesa, djelomično od uzbuđenja i ponosa, ali sve više od straha što se širio njegovom dušom. Znao je što ga čeka, ali što je više vremena prolazilo, teže je savladavao drhtaje tijela koje se opiralo vlasti duha. Došlo je vrijeme da Mog-ur u njegovom tijelu ureže totemov znak. O tome do tog časa nije razmišljao, ali kako se neodloživi trenutak neumitno približavao, nije se više plašio samo bola. Oko čarobnjaka se širilo polje čuvstva koje je mladića ispunjavalo užasom. Koračao je na pragu duhovnog svijeta, svijeta koji je sadržavao mnogo strašnija stvorenja negoli su divovski bizoni. Unatoč njihovoj veličini i snazi, bili su stvarni, stvorenja ovog svijeta, s kojima se hrabar lovac mogao hvatati ukoštac. Nevidljive, pa ipak mnogo moćnije sile, koje su mogle zatresti i samu zemlju, bile su nešto posve drugo. Braud
- 99. 99 nije jedini savladavaostrah i misli o nedavnom potresu. Samo su sveti ljudi, mog-urovi, smjeli saobraćati s nadnaravnim svijetom, a praznovjerni je mladić želio da najveći od mog-urova požuri i završi čitavu stvar. Kao da odgovara na Braudovu neizrečenu molbu, čarobnjak podigne ruke i pogleda u mjesečev srp. Glatkim je kretnjama strasno zazivao duhove. Hipnotizirani promatrači zaboravili su disati. Čarobnjakova je rječitost upravljena nadnaravnom, premda zbog toga ne i manje stvarnom svijetu totemskih duhova - a njegove su kretnje zaista bile izražajne. Koristeći svaki položaj tijela, svaku nijansu pokreta ruku, jednoruki je čovjek nadvladao svoje nedostatke. Jedna mu je ruka bila dovoljna za izražavanje onoga što drugi nisu mogli iskazati ni s dvije. Kad je završio, svi su njegovi suplemenici bili svjesni prisutnosti duhova zaštitnika i ostalih nepoznatih totema, a Braudova je groznica prerasla u nekontrolirano podrhtavanje tijela. Naglo, kretnjom koja iznenadi većinu promatrača, čarobnjak iz nabora ogrtača izvuče oštri kameni nož i podigne ga visoko iznad glave. Oštrim oružjem zamahne prema Braudovim prsima. Potpuno upravljanim pokretom Mog-ur zaustavi nož samo trenutak prije nego što će prouzročiti smrtonosnu ozljedu. Umjesto toga brzim zamasima u mladićevo meso ureže dvije crte, zakrivljene u istom smjeru i spojene u točki, poput položenog slova V. Bio je to znak Dlakavog nosoroga, Braudovog totema. Mladi lovac zatvori oči dok mu je nož parao kožu. Nije ni zadrhtao. Krv je navrla i potekla po grudima. Kraj čarobnjaka se pojavi Guv sa zdjelicom pomade načinjene od otopljenog bizonovog loja pomiješanog s antiseptičnim pepelom jasena. Mog-ur razmaže crnu mast po rani, zaustavljajući krvarenje i ujedno bojeći budući ožiljak crnom bojom. Znak je svima pokazivao Braudovu muškost. Postao je muškarac, pod vječnom paskom duha moćnog, nepredvidljivog Dlakavog nosoroga.
- 100. 100 Mladi se muškaracvrati na svoje mjesto svjestan pozornosti usmjerene prema njemu. Sad, kad je najgore prošlo, uživao je u tome. Bio je siguran da će se njegova hrabrost i lovačka vještina, izvrsno izveden obredni ples i neustrašivo držanje prilikom primanja totemovog znaka često i dugo prepričavati među muškarcima i ženama. Možda će čak postati i legenda, priča koja se nebrojeno puta ponavlja za dugih zima dok je pleme prikovano za spilju, te prepričava i na Zboru Plemena. Da nije bilo mene, ova spilja ne bi bila naša, govorio je sam sebi. Da nisam ubio bizona, svečanosti ne bi bilo i još bismo uvijek tražili novu spilju. Braud je počeo osjećati kako je sve to posve njegova zasluga. Ejla je sa strahom i divljenjem promatrala obred, nemoćna da suspregne drhtaj kad je strašni čarobnjak zario nož u Braudova prsa. Kaskala je za Izom kad su obje krenule prema užasnom čarobnjaku ogrnutom medvjeđom kožom, pitajući se što će joj učiniti. Mog-uru su se približavale i Aga i Ika, svaka s djetetom u naručju. Ejli je bilo drago kad su žene stale ispred nje i Ize. Guv je čvrsto držao gusto spletenu košaru obojenu crvenom bojom svetog okera koji se nalazio u njoj. Pomiješan i zagrijan sa životinjskom masti, stvorio je jarko obojenu ljepljivu masu. Mog-ur usmjeri pogled preko glava žena i pogleda u tanki mjesečev srp. Službenim jezikom kretnji pozove duhove da se približe i pogledaju djecu čiji će se zaštitnički totemi upravo otkriti. Zamočivši prst u crvenu masu, na bedru dječarca nacrta spiralu sličnu zavrnutom repu divlje svinje. Među promatračima se začu grleno mrmljanje dok su kretnjama iskazivali slaganje s odabranim totemom. - Duše Vepra, dječaka Borga predajemo u tvoje okrilje - kretnjama izrekne čarobnjak dok je preko djetetove glave stavljao malu vrećicu obješenu o kožnu vrpcu.
- 101. 101 Ika zadovoljno pogneglavu, pokazujući da joj izbor godi. Bio je to jak, poštovan duh i osjećala je koliko je prikladan njenom sinu. Nakon toga stupi u stranu. Čarobnjak ponovno zazove duhove i posegne u crvenu košaru u Guvovim rukama. Na Oninoj ruci bojom nacrta kružnicu. - Duše Sove - pokažu njegove ruke - djevojčicu Onu predajemo u tvoje okrilje. - Zatim joj oko vrata objesi amulet koji je načinila njena majka. Još jednom se začulo odobravajuče mrmljanje dok su članovi plemena raspravljali o jakom duhu - zaštitniku. Aga je bila sretna. Kći je dobila dobrog zaštitnika, a to je značilo da njen budući muškarac neće smjeti imati slab totem. Nadala se da to Oni neće otežati rađanje djece. Kad je Aga stupila na stranu, skupina se sa zanimanjem približila. Iza podigne Ejlu pred lice čarobnjaka. Djevojčica se više nije bojala. Kad se približila, shvatila je da se za zastrašujućim crvenim licem zapravo krije Kreb. Gledajući je, u oku mu se mogla zapaziti toplina. Na iznenađenje prisutnih, čarobnjakove su kretnje sad bile sasvim različite. Bili su to znakovi upotrebljavani za imenovanje djeteta starog sedam dana. Strana djevojčica ne samo da će dobiti totem, nego će je i primiti u pleme! Umačući prst u crvenu masu, Mog-ur povuče crtu sa sredine čela, s mjesta gdje su se kod pripadnika plemena susretale izbočene obrve, do vrha nosića. - Djevojčica se zove Ejla - rekao je, polako i razgovjetno izgovarajući ime da ga razumiju duhovi i pripadnici plemena. Iza okrene glavu prema promatračima. Primanje Ejle u pleme iznenadilo ju je koliko i ostale. Čak je i djevojčica osjetila da joj srce brže kuca. To znači da je Ejla moja kći, moje prvo dijete, mislila je žena. Samo majka smije držati dijete kad dobiva ime i postaje pripadnik plemena. Zar je prošlo sedam dana otkad sam je pronašla? Nisam
- 102. 102 sigurna, morat ćuupitati Kreba, ali mislim da je tako. Ona je sad moja kći jer nema druge majke. Svi su se izredali pokraj Ize koja je držala Ejlu u rukama i svatko je ponovio njeno ime, premda ne uvijek ispravno. Potom se Iza ponovno okrene prema čarobnjaku. On pogleda uvis i još jednom pozove duhove da se sakupe. Pleme je napeto čekalo. Mog-ur je bio svjestan njihove nestrpljivosti i njome se poslužio u svoju korist. Laganim, odmjerenim kretnjama, zastajući za trenutak da zadrži napetost zahvati uljastu crvenu masu i povuče crtu preko jednog ožiljka pandže na Ejlinoj nozi. Što to znači? Čiji je to totem? Pleme je bilo zbunjeno. Čarobnjak ponovno umoči prst u crvenu košaru i povuče novu crtu preko sljedećeg ožiljka. Djevojčica osjeti da se Iza počela tresti. Nitko se nije pomaknuo, nije se čulo ni disanje. Kad je povukao sljedeću crtu, Brun uz ljutilo mrštenje pokuša uhvatiti Mog-urov pogled, ali čarobnjak ga je izbjegavao. Nakon četvrte crte pleme je znalo o čemu se radi, ali u to nisu htjeli povjerovati. Bila je to, na kraju krajeva, pogrešna noga. Mog- ur okrene glavu i, kad je načinio posljednju kretnju, pogleda ravno u Bruna. - Duše Spiljskog lava, djevojčicu Ejlu predajemo u tvoje okrilje. Obredna je kretnja odstranila svaki tračak sumnje. Dok je Mog-ur stavljao amulet oko vrata djevojčice, ruke pripadnika plemena zaprepašteno su mahale. Zar to može biti istina? Može li djevojčica imati jedan od najmoćnijih muških totema? Spiljskog lava? Krebov je pogled u ljutite bratove oči bio miran i odlučan. Za trenutak su se njihove ličnosti sukobile. Ali Mog-ur je znao da logiku odabiranja totema Spiljskog lava ne može pobiti ništa, bez obzira što se činilo nerazumnim da djevojčica ima ovako moćnog zaštitnika. Čarobnjak je samo potvrdio ono što je sam duh Spiljskog lava već prije učinio. Brun nije nikad prije sumnjao u sud svog obogaljenog brata, ali
- 103. 103 sad mu sečinilo da je na neki način prevaren. To mu se uopće nije sviđalo, ali morao je priznati da nikad dosad totem nije bio tako očit. Prvi je spustio pogled, ali nije bio sretan. Već je sama pomisao na prihvaćanje stranog djeteta u pleme bila dovoljno teška, a ovo s totemom je prevršilo svaku mjeru. Bilo je to nepravilno, posve neuobičajeno. Srdito je stisnuo čeljusti. Zastranjivanja više neće biti. Želi li djevojčica biti član plemena, morat će se pokoravati svim zakonima, bez obzira što je štiti tako moćan duh. Iza je bila zapanjena. S Ejlom u rukama pognula je glavu, prihvaćajući odluku čarobnjaka. Kad je tako odlučio Mog-ur, to je sigurno. Znala je da Ejla ima snažan totem, ali nije mogla ni zamisliti da se radi o Spiljskom lavu. To ju je navelo na razmišljanje: djevojčica koju štiti najmoćnija mačka. Time je samo pojačana njena namjera da Ejlu nauči vještini vidarstva. Tako će podići i vlastiti položaj. Kreb joj je dao ime, priznao je i otkrio totem dok se nalazila u Izinim rukama. Ako to nije dovoljno da djevojčica postane njena kći, što bi uopće trebalo? Rođenje nije osiguravalo prihvaćanje. Iza se najednom prisjeti da ako sve bude teklo u redu, uskoro ponovno može stajati pred čarobnjakom s djetetom u rukama. Tako je dugo bila bez djece, a sad će ih uskoro imati dvoje. Pleme se uskomešalo, glasovi i kretnje bili su puni čuđenja. Praćena zapanjenim pogledima muškaraca i žena, Iza se samosvjesno vrati na svoje mjesto. Svi su nastojali da ne zure u nju i djevojčicu - to nije bilo pristojno - ali jedan je član plemena i više nego zurio. Braudov pogled pun mržnje upravljen Ejli prestraši Izu. Pokušala se postaviti između njih kako bi djevojčicu zaštitila od zlom ispunjenih očiju. Braud više nije bio u središte pozornosti, nitko više nije govorio o njemu. Zaboravili su njegov ulov kojim je potvrđeno njihovo vlasništvo nad novom spiljom, zaboravili su obredni ples i stoičku hrabrost dok je
- 104. 104 Mog-ur urezivao totemovznak u njegova prsa. Bol antiseptičke pomade što je stezala rane bila je jača od samog ranjavanja - još ju je uvijek osjećao - ali je li itko uopće primijetio kako je hrabro podnosi? Nitko ga nije primjećivao. Obred prihvaćanja dječaka u redove muškaraca se događao prilično često, čak i za one što su jednog dana trebali postati vođe. To se, ipak, nije moglo usporediti s čudnim i neočekivanim, pa čak i besprimjernim Mog-urovim otkrićem totema strane djevojčice. Ljudi su se prisjećali kako je upravo ona prva ugledala spilju, primijeti Braud. Govorili su da je Ejla pronašla njihov novi dom! Pa što ako je štiti Spiljski lav, tvrdoglavo je razmišljao, je li ona ubila bizona? Ovo je trebala biti njegova noć, on je morao biti u središtu pozornosti, njega se morali obožavati i diviti mu se, a sad mu je Ejla otela svu slavu. Mrko je gledao stranu djevojčicu, ali kad je primijetio da Iza trči prema logoru uz potok, pažnju mu ponovno privuče Mog-ur. Uskoro, vrlo uskoro dopustit će mu sudjelovanje u tajnim obredima muškaraca. Nije znao što da očekuje. Sve što su mu ikad rekli bilo je da će po prvi put stvarno naučiti što su sjećanja. Bit će to posljednji korak prema ulasku u redove muškaraca. Pokraj ognjišta blizu potoka Iza skine ogrtač i podigne drvenu zdjelu i crvenu vrećicu već ranije pripremljenog sušenog korijenja. Zastane i u potoku zahvati vodu, a zatim se vrati do velikog krijesa čiji su plamenovi, pothranjivani trupcima koje je dodavao Grod, dosezali visoko u nebo. Izin je ogrtač djelomično prekrivao razlog zašto je tijekom dana dugo bila odsutna. Kad je vidarica ponovno stala pred čarobnjaka, bila je posve gola, osim što je oko vrata imala amulet. Tijelo joj je bilo isprugano crvenim crtama. Velika je kružnica naglašavala punoću trbuha. Zaokružene su bile i dojke, a s vrha svake od njih preko ramena
- 105. 105 su se protezaleravne crte što su se spajale na križima. Crvene kružnice su obuhvaćale oba obraza i polovice stražnjice. Tajnoviti simboli čije je značenje znao samo Mog-ur štitili su i nju i muškarce. Uključivanje žene u vjerske obrede bilo je vrlo opasno, ali se u ovom slučaju nije moglo izbjeći. Iza je stajala blizu Mog-ura, tako blizu da je na njegovom licu vidjela graške znoja. Bilo je vruće stajati pokraj vatre u teškom ogrtaču od medvjeđe kože. Na njegov gotovo nezamjetljiv znak podigne zdjelu i okrene se prema suplemenicima. Zdjela je bila vrlo stara, sačuvana kroz bezbrojne generacije jer je služila samo za ovako posebne prigode. Neka je drevna vidarica izdubla sredinu i oblikovala stranice debla, a zatim je s mnogo ljubavi pijeskom i okruglim kamenčićima izgladila zdjelu. Svilenkastu glatkoću konačno je postigla upotrebom hrapavih stabljika paprati. Dugotrajnom uporabom zdjela se iznutra obložila svijetlom presvlakom. Iza stavi osušeno korijenje u usta i polako ga sažvače, pazeći da ne proguta slinu dok su njeni veliki zubi i jake čeljusti mrvile tvrda vlakna. Sažvakanu kašu ispljune u zdjelu vode. Miješala je tekućinu sve dok nije poprimila mliječnobijelu boju. Samo su vidarice Izinog roda znale tajnu moćnog korijena. Biljka je bila prilično rijetka, premda ne i nepoznata, ali svježi je korijen pokazivao malo narkotičnih svojstava. Nakon sušenja, morao je odstajati barem dvije godine. Prilikom sušenja biljka je visjela korijenom okrenutim prema dolje, a ne prema gore, kako je bilo uobičajeno. Premda je samo vidarica pripremala napitak, po dugoj tradiciji smjeli su ga piti samo muškarci. Po drevnoj legendi, koju su majke prenosile kćerima zajedno s tajnim uputama za čuvanje narkotika u korijenu, jednom davno, vrlo davno, samo su žene koristile snažnu drogu. Obrednu tajnu su ukrali muškarci i zabranili im da je ponovno upotrebljavaju, ali nisu mogli ukrasti i tajnu pripremanja napitka. Vidarice su vrlo nerado dijelile znanje s bilo kim osim s vlastitim kćerkama, pa način pripreme više nije znao nitko osim
- 106. 106 izravnih potomaka rodakoji je nosio tajnu. Čak i sad napitak nisu nikad davale a da ne prime odgovarajuću protuvrijednost. Kad je napitak bio gotov, Iza klimne glavom i Guv stupi naprijed sa zdjelom čaja od bunike, pripremljenog kao da će ga piti muškarci, ali ovaj će ga put dobiti žene. Posude su dostojanstveno razmijenili, a zatim Mog-ur povede muškarce u malu spilju. Nakon što su otišli, Iza svakoj ženi da čaj od bunike. Vidarica je istu biljku koristila za ublažavanje bolova ili kao sredstvo za uspavljivanje, a posebno pripremljena služila je i za smirivanje djece. Žene su se potpuno opuštale samo kad su znale da ih neće smetati djeca. U rijetkim prilikama poput ove, Iza se pobrinula da sigurno uspava mla- đariju. Nije prošlo dugo, i žene su počele voditi mamurnu djecu do koža za spavanje. Zatim su se vraćale do vatre. Nakon što je polegla Ejlu, Iza pođe do instrumenta kojim se služio Dorv za vrijeme lovačkog plesa. Polako, ritmički je udarala po trbušastom bubnju, mijenjajući ton odabiranjem mjesta udarca. U početku su žene sjedile posve nepomično. Previše su se navikle na susprezanje osjećaja u prisutnosti muškaraca. Postepeno, sa sve jačim djelovanjem narkotika i znajući da ih muškarci ne mogu vidjeti, neke su se žene započele njihati u svečanom ritmu. Prva je na noge skočila Ebra. Složenim koracima u krugovima je plesala oko Ize, a kad je ova ubrzala ritam, to je potaklo i druge. Uskoro su se sve pridružile vođinoj družici. Kako je ritam postajao brži i složeniji, obično suzdržane žene su odbacile ogrtače i započele ples pun neobuzdanih erotskih pokreta. Nisu ni primijetile kad je Iza prestala bubnjati i pridružila im se. Posve su se prepustile vlastitom unutarnjem ritmu. Mnoštvo suspregnutih osjećaja oslobodilo se u neusiljenom plesu. Napetosti su nestajale u katarzi
- 107. 107 slobode, katarzi kojaim je omogućavala da prihvate svoje ograničeno postojanje. Žene su plesale, skakale i nogama udarale o zemlju u divljem zanosu. Kad su se na istoku počeli nazirati prvi znaci novog dana, popadale su na zemlju od iscrpljenosti i ostale spavati gdje se koja našla. Muškarci su u zoru izašli iz spilje. Koračajući preko poleglih ženskih tijela, otišli su do svojih koža za spavanje i uskoro utonuli u san bez snova. Katarza muškaraca bila je posljedica napetosti lova. Njihov je obred bio sasvim različit - suzdržaniji, okrenut prema unutra, mnogo stariji - ali ipak jednako tako uzbudljiv. Kad se nad istočnim hrptom ukazalo sunce, iz spilje je išepao Kreb i pogledao usnule žene prostrte po tlu. Ponekad je iz znatiželje promatrao žensku svečanost. S razumijevanjem koje je potjecalo iz dubine duše, stari je čarobnjak shvaćao potrebu za oslobađanjem nakupljenih osjećaja. Znao je da se muškarci pitaju što je žene toliko iscrpilo, ali Mog-ur im to nikad nije pojasnio. Bili bi zapanjeni razularenošću žena, baš kao što bi i one bile iznenađene kad bi znale kako inače gotovo bešćutni muškarci strasno zazivaju duhove s kojima su dijelili ovaj svijet. Mog-ur se povremeno pitao ne bi li i umove žena trebalo usmjeriti prema počelima. Njihova su sjećanja bila drukčija, ali i one su imale sposobnost prizivanja drevnog znanja. Jesu li i one posjedovale rasno sjećanje? Bi li se mogle pridružiti obredu muškaraca? Mog-ur je o tome razmišljao, ali nikad se to ne bi usudio učiniti jer se bojao gnjeva duhova. Pleme bi bilo uništeno kad bi žene uključili u taj sveti obred. Kreb se odvuče do logora i polako spusti na kožu za spavanje. Na Izinom pokrivaču ugleda raskuštranu plavu kosu i to ga natjera da pomisli što se sve dogodilo od trenutka kad je jedva izbjegao smrti u staroj spilji koja se rušila. Kako mu se samo to strano dijete brzo uvuklo
- 108. 108 u srce? Uznemiravalesu ga Brunove loše podsvjesne misli o Ejli, a nisu mu promakli ni Braudovi zli pogledi. Nesklad u čvrsto povezanoj skupini bacao je mrlju na obred, a u duši mu ostavio nemir. Braud neće dopustiti da se sve završi na tome, mislio je Kreb. Totem Dlakavog nosoroga baš odgovara našem budućem vođi. Braud je možda hrabar, ali vrlo je tvrdoglav i previše ohol. U jednom je trenutku miran i razborit, čak nježan i brižan, ali zbog posve beznačajnog razloga u sljedećem postaje pun srdžbe i slijepog bijesa. Nadam se da neće previše zlostavljati djevojčicu. Ne budi glup, korio se. Sin Brunove družice neće se uznemiravati zbog male djevojčice. Jednog će dana biti vođa. Uostalom, to Brun nikad neće dozvoliti. Braud je sad muškarac i naučit će se svladavati. Stari bogalj legne i u tom trenutku shvati koliko je umoran. Bio je napet još od potresa, ali sad se smio opustiti. Spilja je bila njihova, totemi su uselili u novi dom, pa se i pleme moglo smjestiti u nju čim se probudi. Umorni čarobnjak zijevne, ispruži se i zatvori oko. GOVOR PLEMENA Kad je pleme po prvi put ušlo u prostranu spilju, nitko od iznenađenja dugo nije mogao doći k sebi. Ali uskoro su se privikli i ubrzo zaboravili na stari dom i mukotrpno traženje novog. Što su bolje upoznavali okolinu, to im se položaj više sviđao. Ubrzo je život potekao uobičajenim tokom. Kratko se ljeto moralo iskoristiti za lov, skupljanje i spremanje hrane potrebne za dugu ledenu zimu koja je bila pred njima. Bogata ih je priroda izdašno opskrbljivala plodovima. Kroz zapjenjene brzace jurile su srebrnaste pastrve. Dok se riba odmarala pod kamenjem ili travom, vješte su je ruke izbacivale iz vode. Blizu utoka
- 109. 109 rijeka u kopnenomore plivale su divovske kečige i lososi, često puni ukusnog crnog kavijara ili svijetloružičaste ikre. Na morskom dnu bili su ogromni somovi i bakalari. Pleme je često prevaljivalo petnaestak kilometara koliko ih je dijelilo od velike vode. Mrežama od dugih životinjskih dlaka ubrzo bi nalovili riba koliko im je bilo potrebno. Od školjaka i mekušaca izrađivali su kutljače, žlice, zdjelice i šalice, a jeli su, naravno, i njihovo sočno meso. Penjali su se surim hridinama uz vodu i skupljali jaja ptica koje su se ovdje gnijezdile. Ponekad bi dobro nanišanjeni kamen oborio blunu, galeba ili ronca. Ljeto se približavalo, a priroda je nudila sve više korijenja, sočnih mladica i listova, različitih vrsta bundeva, mahuna, boba, voća i žita. Cvjetovi, listovi i aromatične trave za pripremanje čajeva i začina sušili su se na drvenim okvirima. Obala mora bila je puna grumenja soli preostalih nakon spuštanja razine vode, uzrokovanog velikim ledenjacima na sjeveru koji su sušili zrak. Muškarci su često odlazili u lov. Obližnja, gustom travom obrasla stepa, hranila je veliki broj biljoždera. Ravnicom su prolazila krda divovskih jelena razgranatog rogovlja raspona većeg od tri metra, kao i ogromnih bizona slične veličine rogova. Stepski su se konji rijetko spuštali tako daleko na jug, ali na otvorenom prostoru ravnice živjeli su divlji magarci. Manja krda i usamljeni primjerci šumskih konja nastavali su prostor bliže spilji. Stepa je također bila dom antilope, manje rođakinje koze. Rijetku šumu između ravnice i podnožja bregova nastanjivala je manja vrsta bizona, divlje stoke crne ili tamnosmeđe boje od koje su nastale današnje domaće pasmine. Šumski nosorozi - u rodu s kasnijim tropskim, koji uglavnom žive u šikarama, ali prilagođeni hladnijoj klimi umjerenog pojasa - tek su malo zadirali na teritorij vrste koja je više voljela travnjake na rubovima stepe. I jedni i drugi imali su kratke, uspravne rogove na vodoravnoj glavi, za razliku od dlakavih, koji su
- 110. 110 kao i mamutitek povremeno stizali u te krajeve. Prednji je rog ove posljednje vrste bio prilično dug i koso postavljen, pa je pognutom glavom životinja lako razgrtala snijeg s pašnjaka. Debeli sloj masti i duge dlake štitio ih je od jake hladnoće. Njihovo su prirodno stanište bile zamrznute stepe sjevera, lesne ravnice. Nastanak lesa bio je posljedica širenja ledenjaka. Sniženi tlak zraka nad velikim zaleđenim površinama upijao je vlagu, pa je u tim područjima puhao stalni vjetar. Snijega je bilo malo. Zračne su struje s rubova ledenjaka nosile finu prašinu smrvljenih stijena - les - i rasprostirale je po velikoj površini. Kratko je proljeće otopilo tek tanki sloj snijega i gornjih dijelova vječno zamrznutog tla, ali i to je bilo dovoljno da trava nikne. Nakon kratkog je vremena izrasla, osušila se i tako pretvorila u sijeno - hranu milijuna životinja prilagođenih životu u ledenim dijelovima kontinenta. Dlakavi su biljojedi tek u kasnu jesen dolazili na poluotok. Ljeta su bila prevruća, a zimi je napadao debeli snježni pokrivač kroz koji su se vrlo teško kretali. I mnoge su druge životinje zimi također odlazile na sjever, u hladnija ali sušnija područja. Većina ih se ljeti vraćala. Životinje koje su se hranile grančicama i lišćem, korom drveća ili lišajevima, ostajale su na šumom obraslim padinama koje su pružale dodatnu zaštitu ali nisu dopuštale stvaranje većih krda. Među gustim drvećem dom su osim konja, nosoroga, divljih svinja i nekoliko vrsta jelenova pronašle i mnoge druge vrste: losovi, plahe srne, te nešto veći žućkastosmedi jeleni lopatari. U višim predjelima planine živjele su ovce velikih rogova, mufloni, a najviši je bio dom kozoroga i divokoza. Vesele su ptice ukrašavale šume bojama i pjesmom, a rjeđe su služile i kao hrana. Njihovo su mjesto na jelovniku lakše popunjavale tuste kamenjarke i lještarke koje nisu visoko letjele, pa ih je mogao dostići neki pažljivo nanišanjeni kamen. Kad su se divlje patke i guske ujesen spuštale na bare, čekale su
- 111. 111 ih pripremljene mreže.Grabljivice i lešinari lijeno su se uzdizali na toplim zračnim strujama, pozorno prateći sve što se događa pod njima. Na planinama i ravnicama kraj spilje živjele su mnoge manje vrste: u lovce su se ubrajale kune, vidre, lasice, hermelini, lisice, soboli, rakuni, jazavci, te male divlje mačke od kojih su kasnijih tisućljeća nastale horde domaćih istrebljivača miševa, a njihov su plijen bile vjeverice, dikobrazi, zečevi, kunići, krtice, vodeni štakori, dabrovi, tvorovi, miševi, voluharice, lemari, divovski skočimiševi, hrčci, te mnogo drugih nikad imenovanih, danas već izumrlih životinja. Lovom je pleme dolazilo do mesa i krzna. Veći su grabežljivci bili osnovni dio prehrambenog lanca. Bilo je tu vukova i opasnih divljih pasa, a mačju su obitelj predstavljali risovi, gepardi, tigrovi, leopardi, planinski lavovi, pume, te naposljetku, dvaput veći od drugih, spiljski lavovi. U blizini spilje lovili su i smeđi medvjedi, ali njihove divovske braće, spiljskih medvjeda, ovdje nije bilo. Životinjski je svijet bio popunjen svuda prisutnom spiljskom hijenom. Zemlja je bila nevjerojatno bogata, a čovjek tek neznatni dio raznolikog života koji se rađao i umirao u tom hladnom drevnom Edenu. Još uvijek previše sirov, nespretan za ravnopravno sudjelovanje u bespoštednoj borbi za opstanak, bio je najslabiji među lovcima. Ali uprkos prividnoj ranjivosti, bez očnjaka, oštrih pandža, brzih nogu ili snažnih mišića, ipak je zadobio poštovanje četveronožnih suparnika. Već je i njegov miris bio dovoljan da veću i snažniju zvijer skrene s odabranog puta. Veliki je mozak nadoknađivao druge nedostatke. Iskusni lovci iz plemena bili su vješti u napadu i obrani, a kad su se osjećali ugroženima ili su željeli novo zimsko krzno, stradala je mnoga iznenađena zvijer.
- 112. 112 Osvanuo je vedardan, a već se od ranog jutra osjećala ljetna sparina. Krošnje stabala još su uvijek bile svijetlozelene boje. Oko razbacanih kostiju ostalih od jučerašnjih obroka lijeno su letile muhe. Povjetarac je s mora nosio dah života, a sjene grana pred ulazom u spilju lovile su jedna drugu. Nakon pronalaženja novog doma, Mog-urove su dužnosti bile lake. Sve što se od njega tražilo bili su povremeni lovački obredi ili ceremonije tjeranja zlih duhova, a kad je netko obolio ili se ozlijedio, molio je toteme da pomognu Izinim čarolijama. Lovci su otišli, a s njima i nekoliko žena. Bit će odsutni mnogo dana. Nakon što muškarci ulove plijen, žene su ga pripremale za sušenje - tako su ga lakše donijeli do spilje. Toplina sunca i stalni vjetar brzo su sušili meso razrezano u tanke vrpce. Vatre s mnogo dima tjerale su muhe koje su u meso polagale jajašca i tako ga kvarile. Žene će, također, većinu ulova donijeti do spilje na leđima. Otkad su se uselili u novu spilju, Kreb je gotovo svakog dana pokušavao naučiti Ejlu jeziku plemena. Nekoliko je primitivnih riječi, za njihovu djecu obično najteži dio, naučila posve lako, ali složeni sustav kretnji i znakova nikako nije mogla shvatiti. Pokušao ju je naučiti značenju kretnji, ali nijedno od njih dvoje nije imalo osnova u načinu sporazumijevanja drugog, a nije bilo nikoga da im prevodi ili pojašnjava. Starac je svim silama nastojao prevladati tu teškoću, ali nikako mu nije uspijevalo. Ejla je također bila razočarana bezuspješnim pokušajima razgovora. Znala je da joj nešto promiče, a htjela je izraziti mnogo više od onih nekoliko riječi koje je znala. Vidjela je da pripadnici plemena razumiju više nego što kažu jednostavni glasovi, ali nije znala na koji način. Teškoća je bila u tome što naprosto nije vidjela znakove rukama. Za nju su to bili slučajni pokreti, a ne sredstvo sporazumijevanja. U
- 113. 113 njenoj svijesti nijepostojao pojam razgovora pokretima. Nije joj nikad palo na pamet da je tako nešto uopće moguće. Bilo je to sasvim izvan njenog iskustva. Kreb je počeo naslućivati u čemu leži teškoća, premda u to gotovo nije mogao povjerovati. Vjerojatno ne zna da pokreti imaju značenje, razmišljao je. - Ejla - pozvao je i domahnuo rukom. U tome je, dakle, stvar, mislio je dok su hodali puteljkom uz brzu rječicu. Jedina je druga mogućnost bila da nije dovoljno pametna za shvaćanje jezika. Pozorno promatrajući njeno ponašanje nije to mogao ustanoviti, ma kako različita bila od pripadnika Plemena. Ali ipak ne razumije jednostavne kretnje. Pokušat ću ih učiniti vidljivijima. Svakodnevnim odlaskom u lov, ribolov ili skupljanje plodova, nastala je staza na putu s najmanje prepreka. Stigli su do omiljenog starčevog mjesta, čistine kraj velikog hrasta čije je izloženo korijenje zasjenjeno gustom krošnjom bilo mnogo ugodnije od gole zemlje. Počinjući današnju lekciju, štapom pokaže drvo. - Hrast-brzo odgovori Ejla. Kreb klimne glavom, a zatim pokaže na rječicu. - Voda - rekla je djevojčica. Starac ponovno klimne glavom, a zatim rukom učini pokret i ponovi riječ. »Tekuća voda, rijeka,« značila je riječ povezana s pokretom. - Voda - oklijevala je Ejla, zbunjena potvrđivanjem i ponovnim pitanjem. Duboko u želucu počela je osjećati paniku. To se već i prije ponavljalo, znala je da Kreb traži nešto više, ali nije znala što. Kreb odmahne glavom. Istu je vježbu već ponovio mnogo puta. Pokazujući štapom u njene noge, pokuša ponovno. - Noge - reče Ejla.
- 114. 114 - Da -klimne čarobnjak. Na neki je način moram natjerati da gleda, a ne samo sluša. Ustane, primi je za ruku, pa zajedno prijeđu nekoliko koraka. Rukom načini pokret i izgovori riječ »noge.« »Noge u pokretu, hodanje,« bio je smisao onoga što je htio saopćiti. Napeto je slušala i pokušavala otkriti što joj promiče. - Noge - izgovori uzdrhtalim glasom, sigurna da to nije ispravni odgovor. - Ne, ne, ne! Hodanje! Noge u pokretu - ponovio je. Gledao ju je ravno u lice i jako naglasio pokret. Povukao ju je za ruku i ponovno pokazao na noge. Bojao se da to ona nikad neće shvatiti. Suze navru na Ejlino lice. Noge! Noge! Znala je da je to prava riječ, ali zašto onda odmahuje glavom? Voljela bih da prestane mahati rukom. U čemu sam pogriješila? Starac ponovno s njom načini nekoliko koraka, upre prstom u noge i opet izgovori riječ. Stala je i promatrala ga. Ponovio je kretnju, naglasio je toliko da je već gotovo dobila drugo značenje, i izgovorio riječ. Sagnuo se, gledao je u lice, a rukom joj je mahao pred očima. Pokret, riječ. Pokret, riječ. Što hoće od mene? Što moram učiniti? Svim ga je silama htjela shvatiti. Znala je da nešto pokušava pojasniti. Zašto stalno maše rukom, pitala se. Tada joj na pamet padne maglovita misao. Njegova ruka! Neprekidno maše rukom. Oklijevajući podigne ruku. - Da, da! U tome je stvar - Kreb je žustro klimao glavom. - Načini znak! Kretanje! Noge u pokretu! - ponovi.
- 115. 115 Sve je postajalorazumljivije. Gledala ga je, a zatim pokušala ponoviti kretnju. Kreb je rekao da! To je ono što hoće! Pokret! Želi da načinim pokret. Ponovila je kretnju i izgovorila riječ, premda još uvijek nije znala što znači, ali je u najmanju ruku shvatila da želi upravo to. Kreb ju je okrenuo i jako šepajući pošao prema hrastu. Dok ga je slijedila, pokazao je u noge i ponovio kombinaciju riječi i pokreta. Razumijevanje je poput eksplozije ispunilo njen um. Kretanje nogama! Hodanje! To je ono što mi govori! Ne samo noge. Pokret rukom i riječ »noge« znači hodanje! U mozgu joj je kuhalo. Prisjećala se da ljudi iz plemena uvijek mašu rukama. Pred oči su joj došli Kreb i Iza. Stajali su, gledali se, gestikulirali, izgovarali vrlo malo riječi, ali neprestano pokretali ruke. Jesu li razgovarali? Zar se tako sporazumijevaju? Da li zbog toga tako malo govore? Razgovaraju li rukama? Kreb je sjeo na korijen hrasta. Ejla je stajala pred njim i pokušavala zatomiti uzbuđenje. - Noge - rekla je i pokazala na njih. - Da - klimnuo je, pitajući se je li shvatila. Okrenula se i načinila par koraka, vratila se, ponovila kretnju i riječ »noge.« - Da, da! Dobro je! Shvatila si - rekao je. Uspjela je! Mislim da me razumije! Ejla zastane, okrene se i potrči. Stigla je do drugog kraja čistine, vratila se i ubrzano dišući stala pred njega. - Trčanje - pokazivao je dok ga je pozorno gledala. Taj se pokret razlikovao od prvog. Bio je sličan, ali ipak različit.
- 116. 116 - Trčanje-oklijevajući ponovipokret. Shvatila je! Kreb je bio uzbuđen. Pokret je bio grub, nedostajala mu je profinjenost kakvu su imala i najmanja djeca u plemenu, ali na kraju je ipak shvatila. Žustro je klimnuo glavom, našto je gotovo bačen na zemlju jer je Ejla priskočila i svom ga snagom zagrlila, radosna novim saznanjem. Razumjela je! Stari se čarobnjak osvrne. Bila je to gotovo nagonska reakcija. Kretnje privrženosti bile su ograničene na prostor uz ognjište. Ali znao je da su sami. Bogalj nježno uzvrati zagrljaj i u tom trenutku osjeti zadovoljstvo kao još nikad u životu. Za Ejlu se otvorio novi svijet. Imala je urođeni smisao za dramatsko izražavanje i oponašanje, pa je sve to iskoristila za ponavljanje Krebovih kretnji. Ali njegove su kretnje jedinom rukom nužno bile tek prilagodbe, pa je od Ize saznavala profinjenije pojedinosti. Učila je poput dojenčeta, počela izražavanjem jednostavnih potreba, ali kod nje je sve, naravno, teklo mnogo brže. Predugo su je frustrirali bezuspješni pokušaji sporazumijevanja, pa je u najkraćem vremenu to željela nadoknaditi. Svakim je danom znala više, a to joj je omogućilo da potpunije upozna život plemena. Usmjeravajući pozornost na govor, zurila je u ljude oko sebe. Pokušavala je shvatiti o čemu razgovaraju. Pleme je u prvo vrijeme podnosilo njezino smetanje, smatrajući je nekom vrstom djeteta koje uči jezik. Ali vremenom su joj počeli upućivati namrgođene poglede koji su rječito govorili da se takvo nedolično ponašanje neće dugo trpjeti. Zurenje je, poput prisluškivanja, bilo nepristojno. Običaj je nalagao odvraćanje očiju od tuđih razgovora. Ejla je to naučila jedne ljetne večeri. Pleme je bilo u spilji, sakupljeno oko obiteljskih ognjišta, i pripremalo se za večeru. Sunce je već zašlo, i tamno se lišće ljuljano
- 117. 117 povjetarcem ocrtavalo natek nešto svijetlijem nebu. S vatre na ulazu spilje, zapaljene da tjera zle duhove, znatiželjne napasnike i sprečava prodor vlažnog noćnog zraka, uzdizali su se pramenovi dima. Titravi je zrak oko nje izobličavao sliku stabala i grmlja pred spiljom. Po naboranim stijenama plesale su sjene. Ejla je sjedila unutar granice od kamenja koja je označavala Krebovo ognjište i gledala u Brunovo domaćinstvo. Braud je bio uzbuđen i svoj je bijes iskaljivao na majci i Ogi. Bilo je to pravo odraslog muškarca. Dan je za njega loše započeo, a još gore završio. Dugi sati traganja i vrebanja su propali jer je promašio cilj pa je crvena lisica, čije je krzno velikodušno obećao Ogi, upozorena kamenom koji je pao kraj nje, bez traga nestala u šikari. Ogin pogled pun razumijevanja još je više ranio Braudov ponos. On je bio taj koji je opraštao pogreške, a ne obrnuto. Žene, umorne od dnevnih napora, pokušavale su završiti posljednje kućanske poslove, pa je Ebra, rasrđena njegovim stalnim zanovijetanjem, Brunu potajno dala znak. Vođa je bio svjestan mladićevog bahatog, zapovjedničkog ponašanja. Bilo je to njegovo pravo, ali Brun je smatrao da prema ženama mora imati više obzira. Nije bilo potrebno zadavati im nepotrebne zadaće kad su i tako imale dovoljno posla. - Braud, pusti žene na miru. Dovoljno su zaposlene - pokaže nijemim pokretom. Bilo je to previše, pred Ogom, pa još k tome od vođe. Braud zlovoljno otapka do krajnjeg ruba Brunovog ognjišta i ugleda Ejlu koja je zurila prema njemu. Nije ga zanimalo je li shvatila što se upravo dogodilo u susjednom domaćinstvu. Brauda je smetalo što je ružni mali uljez vidio kako ga Brun kori poput djeteta. Bio je to konačni udarac povrijeđenom ponosu. Nije ni toliko pristojna da odvrati pogled, mislio
- 118. 118 je. Pa dobro,nije jedina koja zna zanemariti najosnovniju pristojnost. U tom se trenutku nakupila sva gorčina proteklog dana, pa odbaci sve drevne običaje i prema mrskoj djevojčici baci pogled pun zlobe. Kreb je bio svjestan prepirke kraj Brunovog ognjišta, baš kao što je bio svjestan prisutnosti svih članova plemena. To je njegov mozak obično odbacivao kao pozadinski šum, ali sve što se ticalo Ejle privlačilo mu je pozornost. Bio je svjestan napora volje i zaista velike zlovolje koja je natjerala Brauda da prevlada naviku stvaranu cijelog života, pa da izravno pogleda u ograničeni prostor drugog muškarca. Braud je previše neprijateljski raspoložen prema Ejli, razmišljao je Kreb. Za njeno dobro moram je naučiti pravilima lijepog ponašanja. - Ejla - oštro je pozvao. Trgnula se, začuđena njegovim tonom. - Ne gledaj u druge - pokazivao je. Iznenadila se. - Zašto ne gledati? - pitala je. - Ne gledati, ne zuriti. Ljudi to ne vole - pokušavao je pojasniti, svjestan da Braud promatra krajičkom oka, otvoreno pokazujući zadovoljstvo što Mog-ur kori djevojčicu. Čarobnjak je previše tetoši, mislio je. Kad bi živjela ovdje ubrzo bi saznala kako se žensko mora ponašati. - Želim naučiti govor - pokazala je Ejla rukama, još uvijek zbunjena i malo povrijeđena. Kreb je dobro znao zašto gleda, ali vrijeme je da nauči što se ne smije. Ako je ukori, možda će to utjecati na Brauda, možda više neće pokazivati toliko mržnje i bijesa. - Ejla ne smije zuriti - pokazivao je strogog izraza lica. - Loše. Ejla ne odgovara kad muškarac govori. Loše. Ejla ne gleda u druga ognjišta. Loše. Loše. Razumiješ?
- 119. 119 Kreb je biogrub. Želio je naglasiti značenje prijašnjeg događaja. Opazio je da se Braud podigao i na Brunov poziv otišao natrag do vatre, očito mnogo bolje raspoložen. Ejla je bila utučena. Kreb još nikad nije postupio tako oštro. Mislila je da je zadovoljan što uči jezik. Sad je rekao da ne smije gledati druge kad razgovaraju. Zbunjena i povrijeđena, osjetila je kako naviru suze i teku niz lice. - Iza - zabrinuto je pozvao Kreb. - Dođi! Nešto nije u redu s Ejlom. - Oči ljudi iz Plemena suzile su samo kad bi nešto palo u njih, prilikom prehlade ili kad su imali neku očnu bolest. Nije znao što je to plač. Iza dotrči. - Pogledaj! Iz očiju joj curi voda. Možda je upala iskra. Pogledaj što nije u redu - zapovjedi. Iza je također bila zabrinuta. Podigla je Ejline kapke i izbliza pogledala oči. - Oko boli? - pitala je. Vidarica nije vidjela znakove upale. Činilo se da očima nije ništa, samo što je iz njih curila voda. - Ne, ne boli - šmrcne Ejla. Nije znala zašto su se uzbudili, ali shvatila je da im je stalo do nje i pored toga što je Kreb rekao da nije bila dobra. - Zašto Kreb ljut, Iza? - jecala je. - Moraš učiti, Ejla - ozbiljno objasni Iza. - Nije pristojno zuriti. Nije pristojno gledati u ognjišta drugih muškaraca, gledati dok drugi razgovaraju. Ejla mora naučiti. Kad muškarac govori, žene gledaju dolje, ovako - pokaže Iza. - Kad muškarac kaže, žena učini. Bez pitanja. Samo mala djeca zure. Dojenčad. Ejla velika. Ljudi se ljute na Ejlu. - Kreb ljut? Ne voli me? - upitala je i još se više rasplakala. Iza nije znala zašto voda teče iz Ejlinih očiju, ali osjeti zbunjenost djevojčice. - Kreb te voli. I Iza. Kreb će podučiti Ejlu. Ne samo
- 120. 120 govoriti. Moraš naučitiobičaje Plemena - doda žena i uzme je u naručje. Nježno ju je držala dok Ejla nije isplakala tugu, a zatim mekom kožicom obriše natečene oči. Ponovno ih je pogledala ne bi li se još jednom uvjerila da je sve u redu. - Što nije u redu s očima? — pitao je Kreb. - Je li bolesna? - Mislila je da je ne voliš. Mislila je da se ljutiš. Sigurno je to uzrokovalo bolest. Možda su svijetle oči poput njezinih osjetljivije, ali ne vidim ništa neobično, a i sama kaže da je ne bole. Mislim da je voda tekla zbog tuge, Kreb - objasni Iza. - Tuge? Bila je tužna jer je mislila da je ne volim, zato se razboljela? Zato joj voda curi iz očiju? Zapanjeni muškarac nije mogao vjerovati i to ga ispuni mješavinom različitih osjećaja. Je li boležljiva? Činilo se da je zdrava, ali nitko nije obolio zato jer ga Mog-ur ne voli. Ljudi su se bojali čarobnjaka, poštovali ga, osjećali strahopoštovanje, ali nitko nikad nije toliko želio da ga starac voli da mu iz očiju teče voda. Možda Iza ima pravo, možda su njene oči slabe, ali vid joj je dobar. Moram je naučiti lijepom ponašanju. Ne nauči li običaje Plemena, Brun će je prognati. To je još uvijek u njegovoj moći. Ali to ne znači da je ne volim. Volim je, priznao je, i pored toga što je čudna, ja je jako volim. Živčano gledajući u noge, Ejla se polako dovuče do starog bogalja. Stala je pred njega i pogledala ga velikim tužnim očima, još uvijek mokrim od suza. - Više neću zuriti - pokazivala je. - Kreb nije ljut? - Ne - odgovorio je - nisam ljut, Ejla. Ali ti sad pripadaš plemenu, pripadaš meni. Moraš naučiti jezik, ali i običaje Plemena. Razumiješ? - Ja sam Krebova? Kreb me voli? - upitala je.
- 121. 121 - Da, volimte, Ejla. Lice djevojčice je zasjalo, nasmiješila se i zagrlila ga, a zatim se popela u krilo unakaženog, izobličenog starca i čvrsto privinula uz njega. Djeca su uvijek neobično zanimala Kreba. Mog-ur je rijetko otkrio dječji totem koji majci u istom trenutku ne bi bio razumljiv. Pleme je čarobnjakovu vještinu pripisivalo moćima, ali pravi je uzrok bilo vrlo pozorno promatranje. Djecu je proučavao od rođenja. Često je potajno gledao dok su ih muškarci i žene tetošili i mazili. Ali stari bogalj nikad nije upoznao radost držanja djeteta u vlastitim rukama. Iscrpljena osjećajima, Ejla zaspe. U naručju moćnog čarobnjaka kojeg su se svi bojali, osjećala se sigurnom. U njenom je srcu zamijenio muškarca kojeg se nije sjećala, osim kao mutne predodžbe. Dok je Kreb gledao opušteno lice puno povjerenja, u njegovoj je duši cvjetala ljubav. Ne bi je više volio niti da je njegova. - Iza - pozove tihim glasom. Žena podigne uspavano dijete, ali ne prije nego što ju je još jednom zagrlio. - Umorna je od te čudne bolesti - rekao je. - Neka se sutra dobro odmori, a ujutro joj svakako pogledaj oči. - Da, Kreb - klimnula je glavom. Iza je voljela obogaljenog sina svoje majke. Bolje je od bilo koga poznavala nježnu dušu sakrivenu za tako odbojnom vanjštinom. Radovala se jer je pronašao voljeno biće, nekog tko i njega voli, a to je pojačalo njene osjećaje prema djevojčici. Iza nije bila tako sretna otkad je bila malena. Jedino ju je stalno mučilo hoće li njeno dijete možda biti muško. Sina mora odgajati lovac. Bila je kćerka Brunove majke, družice prijašnjeg vođe. Dogodi li se nešto Braudu ili njegova družica ne rodi muško dijete, vođa će postati
- 122. 122 njen sin, naravno,bude li ga imala. Brun će je zajedno s djetetom tada morati dati nekome od lovaca ili će je uzeti sam. Svaki je dan molila totem da joj podari žensko dijete, ali ipak je neprestano brinula. Ljeto je polako prolazilo, a Kreb je znatiželjno dijete strpljivo podučavao profinjenostima jezika i običajima plemena. Odvraćanje pogleda bila je tek prva medu teškim lekcijama. Mnogo je teže naučila savladavati prirođenu znatiželju i neobuzdani zanos, a jedino se tako mogla uklopiti u normalnu sliku poslušnog ženskog stvorenja. Kreb i Iza su također mnogo naučili. Otkrili su da čudna grimasa, kad rastegne usne i pokaže zube, često popraćena glasnim zvukovima nalik dahtanju, znači da je sretna, a ne neprijateljski raspoložena. Nikad, ipak, nisu sasvim suspregli brigu oko njenih očiju koje su ispuštale vodu kad je bila tužna. Iza je zaključila da se radi o boljetici koja zahvaća svijetle oči, a usput se pitala je li to bilo normalno za Druge ili je bilo samo Ejlina osobina. Za svaki slučaj ispirala joj je oči bistrom tekućinom plavo-bijele biljke izrasle duboko u zasjenjenoj šumi, na mjestima gdje je bilo mnogo truleži. Njena sjajna površina na dodir bi pocrnjela. Iza nije znala bolji lijek za bolne ili upaljene oči, pa ga je koristila svaki put kad je djevojčica plakala. Ejla to više nije često radila. Premda je ponekad bila na rubu plača, borila se da ne prosuzi. To je uznemiravalo ljude koji su je voljeli, a bio je to, osim toga, znak koliko je različita od pripadnika plemena. Svim se silama nastojala uklopiti u društvo koje ju je tako velikodušno prihvatilo. Pleme se polako navikavalo, ali još su uvijek ispod oka gledali neke njene čudne osobine. Ejla je, također, sve bolje upoznavala pleme i prihvaćala njegove običaje, iako su se muškarci zanimali za nju, bilo je ispod časti pokazivati previše zanimanja za žensko dijete, bez obzira koliko strano i čudno, pa su je izbjegavali. Uzvraćala im je istom mjerom. Brun je
- 123. 123 poklanjao više pozornosti,ali Ejla ga se bojala. Bio je stroži i zatvoreniji od Kreba. Nije znala da je za ostatak plemena Mog-ur bio mnogo suzdržaniji i strašniji od Bruna, i svi su se čudili neobičnoj bliskosti moćnog čarobnjaka i čudnovate strane djevojčice. Posebno joj se zamjerio mladić kraj Brunove vatre. Braud ju je uvijek gledao s mržnjom. Najprije se sprijateljila sa ženama. S njima je, uostalom, provodila većinu vremena. Osim kad je bila unutar granica Krebovog ognjišta ili je s Izom odlazila po ljekovito bilje, obje su obično bile sa ženskim dijelom plemena. Ispočetka je Ejla samo slijedila Izu i promatrala žene dok su derale i štavile krzna, rastezale iz jednog komada kože izrezane vrpce, plele košare, prostirke ili mreže, iz cjepanica duble zdjele, sakupljale hranu, pripremale obroke, spremale zimske zalihe hrane i ispunjavale naredbe muškaraca koji su ih pozivali da nešto učine. Ali kad su žene primijetile Ejlinu želju za učenjem, pomagale su joj ne samo u savladavanju jezika, već i svih drugih ženskih poslova. Nije bila jaka poput žena ili djece iz Plemena - njen krhkiji kostur nije nosio tako snažne mišiće - ali bila je zapanjujuće spretna. Teške poslove gotovo i nije mogla obavljati, ali je, za dijete, odlično plela košare i izrezivala vrpce jednolike širine. Ubrzo se između nje i Ike razvilo toplo prijateljstvo. Kad je žena vidjela koliko se Ejla zanima za njeno dijete, dozvolila joj je da ga nosi unaokolo. Ovra je bila zatvorenija, ali ipak su i ona i Uka bile posebno ljubazne. Tuga za gubitkom mladog muškarca u potresu, približila ih je djevojčici bez obitelji. Ali Ejla nije imala para. Prvi zanos prijateljstva s Ogom ohladio se nakon obreda posvećenja. Mlada se djevojka kolebala između Ejle i Brauda. S pridošlom je djevojčicom, makar prilično mladom, mogla podijeliti misli. Prema sirotom djetetu osjećala je sklonost jer su obje dijelile sličnu sudbinu, ali Braud je očito nije trpio. Oga je nevoljko izbjegavala
- 124. 124 Ejlu da sene zamjeri muškarcu koji će jednog dana najvjerojatnije biti njezin. Kad nisu zajedno radile, rijetko su se družile, a nakon što je Ejla više puta bezuspješno pokušala obnoviti vezu, povukla se i nije joj se više približavala. Ejla se nije voljela igrati s Vornom. Iako je bio godinu dana mladi, njegova je igra uvijek bila oponašanje zapovjedničkog načina muškaraca, a to nikako nije mogla prihvatiti. Kad se jednom prilikom pobunila, navukla je gnjev muškaraca ali i žena, posebno od Age, Vornove majke. Bila je ponosna što se njen sin ponaša »kao pravi muškarac«, a uz to je dobro znala za Braudovu mržnju. Jednog će dana mladić postati vođa, a ako joj sin ostane u milosti možda će ga proglasiti zamjenikom. Aga je koristila svaku priliku da poveća ugled svog sina, do te mjere da je u Braudovoj blizini otvoreno napadala stranu djevojčicu. Kad bi se Ejli i Vornu približio Braud, brzo bi sina pozvala k sebi. Ejla je sve bolje vladala jezikom, posebno otkad su joj u učenju pomagale druge žene. Ali jedan je posebni znak otkrila sama. Još je uvijek promatrala sve oko sebe - nije naučila zatvoriti um pred okolinom - premda to nije bilo lako primijetiti. Jednog je popodneva gledala Iku kako se igra s Borgom. Žena načini pokret rukom i ponovi ga nekoliko puta. Kad su djetetove slučajne kretnje donekle ličile kretnji, pozvala je ostale žene i s ponosom pohvalila sina. Ejla je vidjela da Vorn pozdravlja Agu istim načinom. Čak je i Ovra tako započinjala razgovor s Ukom. Te se večeri stidljivo približila Izi i kad ju je žena pogledala ponovi kretnju. Ženine se oči rašire od iznenađenja. - Kreb - oslovi ga. - Kad si je naučio da me zove majkom?
- 125. 125 - Nisam jetome učio, Iza - odgovorio je. - Sigurno je to sama naučila. Iza se ponovno okrene Ejli. - Jesi li to sama naučila? - Da, majko - ponovi Ejla istu kretnju. Nije bila posve sigurna što znači, ali je nagađala. Vidjela je da je upotrebljavaju djeca prilikom obraćanja ženi koja se o njima brine. Premda je njen um potiskivao svaku pomisao na majku, srce nije zaboravilo. Iza je zamijenila ženu koju je Ejla toliko voljela i nesretnim slučajem izgubila. Vidarica, tako dugo bez djeteta, osjeti kako joj naviru osjećaji. - Moja kći - rekla je i zagrlila Ejlu. - Moje dijete. Kreb, od prvog sam trenutka znala da je moja kći. Nisam li ti odmah rekla? Ona mi je poklonjena, duhovi su mi je dali, sigurna sam. Kreb nije odgovorio. Možda je Iza u pravu. Nakon ta večeri Ejla više nije često imala noćne more premda se one još uvijek nisu sasvim izgubile. Najčešće je sanjala dva sna: u jednom se skrivala od velike mačke koja ju je pokušavala dohvatiti velikom šapom, dok je drugi bio maglovitiji, ali i mnogo strašniji. Osjećala je potresanje tla, čula potmulu grmljavinu, a nakon toga bi je zahvatila neizreciva tuga. Tada je vikala čudnim jezikom koji je sve rjeđe koristila i grčevito se privijala uz Izu. Prvih se mjeseci među njima ponekad nesvjesno glasala nerazumljivim jezikom, ali kad je bolje savladala plemenski, to se događalo samo nakon uznemirujućih snova. Nakon nekog vremena i to je prestalo, no uvijek kad bi se probudila nakon more o uzbibanom tlu, osjećala se strahovito usamljeno. Kratko vruće ljeto brzo je prošlo, a laki su jutarnji jesenski mrazovi osvježili zrak i obojili bjelogoričnu šumu. Rani snjegovi, otopljeni čestim pljuskovima, uklonili su lisnati ogrtač krošanja i ukazivali na
- 126. 126 predstojeću hladnoću. Joškasnije, kad se na granama zadržao tek pokoji tvrdoglavi, usamljeni list, razdoblje vedrog vremena donese posljednji dašak topline. Uskoro će stići oštri vjetrovi i jaka će zima cijelo pleme zatvoriti u spilju. Pleme je izašlo i uživalo u toplini jesenskog sunca. Na širokoj zaravni pred spiljom žene su vijale žito požnjeveno sa stepe podno njih. Vjetar je u vrtlozima raznosio suho lišće, dajući mu na taj način živost koju više nikad neće imati. Iskorištavajući nalete vjetra žene su iz plitkih košara bacale zrnevlje u zrak, a prije nego bi ga ponovno ulovile, vjetar je odvojio pljevu. Iza se nagnula preko Ejlinih leđa, uhvatila joj ruke i košaru u njima, pa joj počne pokazivati kako se žito baca a da ne padne na tlo. Ejla je leđima osjećala dodir nabreklog trbuha, a najednom i snažni grč koji Izu natjera da stane. Iza napusti skupinu i pođe u spilju, a za njom krenu Ebra i Uka. Djevojčica je opazila da su muškarci prekinuli razgovor i pogledima pratili žene. Očekivala je ukore jer posao još nije bio završen. Začudo, muškarci su ovaj put bili neobjašnjivo dobrostivi. Ejla krene za ženama, premda je vjerovala da se muškarcima to neće sviđati. Ušla je u spilju i ugledala Izu na koži za spavanje. Ebra i Uka su bile kraj nje. Zašto je legla usred dana, razmišljala je Ejla. Je li bolesna? Iza opazi zabrinuti pogled, pa kretnjom pokaže da je sve u redu. Djevojčicu to nije razuvjerilo. Nelagoda se još i povećala kad je opazila koliko ju je sljedeći grč izmučio. Ebra i Uka su pričale o običnim stvarima, o hrani koju su spremile i promjeni vremena. Ali Ejla je znala dovoljno da shvati koliko su napete i uzbuđene. Nešto nije bilo u redu, to je bilo sasvim očito. Odlučila je pričekati sve dok ne ustanovi što je na stvari, pa sjedne kraj Izinih nogu.
- 127. 127 Kad se približilavečer prišla je i Ika s Borgom na bedru, a zatim je Aga dovela kćer, Onu, pa su i one sjele kraj Ize i pružale joj dodatnu duševnu podršku. Ovra i Oga su s puno znatiželje i zabrinutosti šetale uz vidaricu. Premda Ukina kćerka još nije bila sparena, bila je žena i Ovra je znala da već može roditi novi život. Oga će uskoro postati žena, pa su se obje živo zanimale za sve kroz što je upravo prolazila Iza. Kad je Vorn vidio da i Aba odlazi do Mog-urove vatre, silno je želio znati što se tamo dogada. Došao je do Age i popeo joj se u krilo, ali Ona je još uvijek sisala. Prihvatila ga je stara žena i podigla u krilo. Nije vidio ništa zanimljivo, samo vidaricu koja se odmarala, pa se nakon kraćeg vremena udalji. Uskoro su otišle i žene jer je valjalo pripremiti večeru. Uka ostane uz Izu, premda su i Ebra i Oga povremeno neprimjetno pogledavale u njenom pravcu. Ebra je poslužila Bruna i Kreba, a zatim je donijela hranu Uki, Izi i Ejli. Ovra je kuhala za muškarca svoje majke ali se vratila ubrzo nakon što se Grod pridružio Brunu i Krebu kraj vođine vatre. Nisu htjele ništa propustiti, pa su sjele kraj Ejle koja se nije micala. Iza je popila tek malo čaja, a ni Ejla nije mogla jesti. Progutana hrana naprosto nije htjela skliznuti u želudac. Što je Izi? Zašto nije ustala i pripremila Krebovu večeru? Zašto Kreb nije ovdje i moli duhove da joj pomognu? Zašto je s ostalim muškarcima sjeo uz Brunovu vatru? Izu su grčevi stezali sve češće. Svakih je par trenutaka nekoliko puta brzo udahnula, a zatim se snažno napinjala. Čvrsto se držala za ruke žena kraj sebe. Pala je i noć, a svi su još uvijek bdjeli. Muškarci su se okupili oko Brunovog ognjišta, naizgled u vrlo važnom razgovoru, ali odavali su ih povremeni brzi pogledi u Izinom smjeru. Druge su žene redovito dolazile i raspitivale se o razvoju dogadaja. Svi su napeto čekali, ujedinjeni željom da vidarica što prije rodi zdravo dijete.
- 128. 128 Mrak je većodavno pao kad je najednom nastala opća živost. Ebra rasprostre kožu, a Uka pomogne Izi da se podigne na noge i čučne. Teško je disala, jako se naprezala i od boli vikala. Sjedeći između Ovre i Oge koje su se napinjale i stenjale zajedno s Izom, Ejla se od straha tresla. Žena duboko udahne. Uz produljeni napor svih mišića tijela i škripu zubi, između nogu se u mlazu vode pojavi okrugla dječja glava. Još jedan veliki napor i glava je bila vani. Ostalo je bilo lakše i uskoro je kraj Izinih nogu ležala vlažna beba. Posljednji grč izbaci krvavu posteljicu. Iscrpljena trudovima, Iza ponovno legne. Ebra podigne dijete, prstom mu iz ustiju izvuče grudu sluzi, a zatim novorođenče položi na majčin trbuh. Nekoliko puta dlanom udari dijete po stopalima, njegova se usta otvore i glasan krik označi da je po prvi put udahnulo zrak. Ebra oko pupčane vrpce omota crveno obojenu uzicu, stegne je i zubima prekine dio koji se još držao uz posteljicu. Podigne dijete da ga Iza vidi. Nakon toga krene Brunovom ognjištu da svog muškarca izvjesti o vidaričinom uspješnom porodu i spolu djeteta. Pognute glave sjela je pred vođu, a kad je on dodirne po ramenu, pogleda ga u lice. BROJENJE Nemam dobre vijesti - počne Ebra uobičajenom kretnjom kojom se izražavala tuga. - Iza je rodila djevojčicu. - Ali vijest nije primljena sa žaljenjem. Brunu je odlanulo, premda to nikad ne bi priznao. Čarobnjak je skrbio za kćerku svoje majke, pokraj njegovog je ognjišta bila i Ejla, i vođa bi vrlo nerado mijenjao dobro uhodano stanje. Mog-ur je dobro obavljao posao učitelja, mnogo bolje nego što se Brun nadao. Ejla se već dobro sporazumijevala, uglavnom se i ponašala kako se to tražilo od ženskih pripadnika plemena. Krebu je ne samo odlanulo, bio je
- 129. 129 presretan. Pod stareje dane po prvi put u životu upoznao obiteljske radosti, a rođenje djevojčice je osiguralo da će i ostati zajedno. Iza je mogla odahnuti. Bilo joj je drago što je porod prošao bez ikakvih teškoća, pogotovo u njenoj postarijoj dobi. Mnogo je puta pomagala ženama koje su rađale uz mnogo veće muke. Neke su se našle na rubu smrti, neke su i umrle, kao i mnoga novorodenčad. Činilo joj se da dječje glave ne mogu proći kroz rodnicu. Zabrinutost za tijek poroda nije se, ipak, mogla usporediti s onom o spolu djeteta. Nesigurnost u budućnost bila je za pripadnike Plemena gotovo nepodnošljiva. Iza je ležala na krznu i odmarala se. Uka je zamotala bebu u mekano zečje krzno i položila ga u majčine ruke. Ejla se nije ni pomakla. Čeznutljivo i znatiželjno gledala je Izu. Žena to primijeti i domahne joj. - Dođi, Ejla. Želiš li pogledati bebu? Ejla se stidljivo približi. - Da - klimnula je. Iza otkrije dječju glavicu. Mala kopija Ize bila je pokrivena smeđim paperjem, tako da je koštano zadebljanje na stražnjem dijelu glave bilo mnogo vidljivije. Lubanja je, inače, bila nešto okruglija nego u odraslih, ali ipak prilično duga, a čelo se pod oštrim kutom uzdizalo nad još ne posve oblikovanim zadebljanjima iznad očiju. Ejla pruži ruku i dotakne mekani obraz novorođenčeta našto se dijete mljackajući ustima nagonski okrene prema njoj. - Prekrasna je - pokazivala je Ejla, očiju još uvijek zadivljenih čudom koje se upravo dogodilo. - Da li pokušava govoriti? - upitala je dok je beba mahala stisnutim ručicama. - Ne još, ali uskoro hoće, a ti ćeš pomoći da što bolje savlada jezik - odgovori Iza.
- 130. 130 - Da, hoću.Učit ću je baš kao što ste ti i Kreb podučavali mene. - Znam da hoćeš, Ejla - reče nova majka i pokrije dijete. Dok se Iza odmarala, djevojčica je neprekidno bila u blizini. Ebra je posteljicu umotala u kožu prostrtu časak prije poroda i sakrila je u tajni kutak spilje gdje će ostati sve dok je Iza ne bude zakopala na mjestu koje će samo ona znati. Da je dijete bilo mrtvorođeno, u isto bi vrijeme zakopala i njega, a porod nitko ne bi spominjao. Čak ni majka ne bi iskazivala tugu, ali svi bi se prema njoj neko vrijeme ponašali pažljivije i s mnogo suosjećanja. Da je dijete rođeno živo, ali deformirano, ili je vođa plemena odlučio da se novorođenče ne može prihvatiti zbog nekog drugog razloga, majčin bi zadatak bio mnogo teži. U tom se slučaju od nje tražilo da ga zakopa ili ostavi na otvorenom, na milost i nemilost prirode. Deformiranom se djetetu rijetko dopuštalo da preživi, ženskom gotovo nikad. Ako je dijete bilo muško, naročitb prvorođeno, i ako je ženin muškarac odlučio prihvatiti ga, vođa je mogao dopustiti da bude s majkom tijekom prvih sedam dana nakon poroda. Bila je to neka vrsta pokusa. Svako dijete staro sedam dana, takav je bio običaj Plemena koji je već davno prerastao u zakon, moralo se imenovati i primiti kao punopravni član zajednice. Upravo je Krebov život prvih dana visio o koncu. Majka mu je jedva preživjela porod. Njezin je muškarac ujedno bio i vođa, pa je samo na njemu bilo da odluči hoće li beba preživjeti ili ne. Odlučio je više u korist majke nego djeteta čiji su nepokretni udovi i deformirana glava ukazivali na oštećenja izazvana preteškim porodom. Žena je bila preslaba, izgubila je previše krvi i neprekidno je lebdjela na rubu života i smrti. Njezin muškarac nije mogao zahtijevati da se riješi djeteta, bila je preslaba. Kad to majka nije mogla, ili je umrla, neugodna je zadaća
- 131. 131 pala na leđavidarice. Ali Krebova je majka bila i vidarica. I tako je dijete ostalo s majkom, premda nitko nije očekivao da će preživjeti. Dojke Krebove majke dugo nisu davale mlijeka. Kako se ipak grčevito borio za život, smilovala se druga dojilja i prihvatila ga. Kreb je tako okusio prvi gutljaj životvorne hrane. U tako je neobičnim okolnostima započeo život Mog-ura, najsvetijeg među svetim ljudima, najvještijeg i najmoćnijeg čarobnjaka Plemena. Stari bogalj se s bratom približi Izi i djetetu. Na Brunov znak Ejla skoči na noge i udalji se, premda je krajičkom oka promatrala što se događa. Iza se uspravi, odmota novorođenče i podigne ga prema Brunu, pazeći da ne pogleda u muškarce. Obojica su pregledali dijete koje je odmaknuto od majčinog toplog tijela glasno plakalo. Pazili su i da ne gledaju Izu. — Dijete je normalno - ozbiljno je saopćavala Brunova kretnja. - Može ostati s majkom. Bude li živo sedam dana, bit će primljeno u pleme. Iza se, u stvari, nije naročito bojala da će Brun odbiti dijete, ali je ipak odahnula kad je sve bilo gotovo. Preostala je još samo jedna briga. Nadala se da dijete neće biti nesretno jer majka nema muškarca. On je, ipak, bio živ u vrijeme kad je saznala da čeka bebu, razmišljala je, a Kreb ga je na neki način zamjenjivao i skrbio za njih. Iza odbaci te misli. Sljedećih sedam dana Iza će biti izolirana, neće smjeti izlaziti izvan granica Krebovog ognjišta, osim da se olakša i zakopa posteljicu. Nijedan pripadnik plemena, osim onih uz istu vatru, nije za to vrijeme priznavao Izino dijete, ali druge su joj žene ipak nosile hranu kako bi se mogla dobro odmoriti i oporaviti. Tada bi malo popričale i iskoristile prigodu da pogledaju bebu. Nakon prvih sedam dana, sve dok ne
- 132. 132 prestane krvariti, bitće pod malo izmijenjenom ženskom kletvom. Dolazit će u dodir samo sa ženama, baš kao i u vrijeme mjesečnice. Iza je vrijeme provela brinući se o djetetu, a kad je dovoljno ojačala, načinila je novi raspored prostora za hranu, kuhanje, spavanje i spremanje lijekova. Kraj Krebovog ognjišta sad su bile tri žene. Zbog Mog-urovog izuzetnog položaja u plemenskoj hijerarhiji nalazili su se na vrlo pogodnom mjestu: dovoljno blizu ulaza da imaju koristi od dnevne svjetlosti i ljetnog sunca, ali ne toliko blizu da bi ih mučili zimski propusi. Ognjište je imalo dodatno svojstvo, posebno važno za Kreba. Izbočena stijena pružala je zaštitu od vjetra. Uprkos tome što je na ulazu neprekidno gorjela vatra, a zimi se stavljala velika koža za zaustavljanje vjetra, mnoga su ognjišta ipak bila izložena jakim strujanjima zraka. Krebov se reumatizam i artritis zimi uvijek pogoršavao, potaknut hladnim i vlažnim zrakom spilje. Zato mu je Iza kožu za spavanje namjestila u zaštićenom kutku a pod njom je podastrla travu i slamu. Jedan od nekoliko zadataka koje su muškarci obavljali uz lov, bila je izgradnja vjetrolovke - koža raširenih preko ulaza, učvršćenih gredama zakopanim u tlo. Drugi je bio popločavanje prostora oko ulaza ravnim kamenjem donesenim iz rječice. Tako za kišnog vremena pred spiljom nije bilo blata. Tlo je kraj ognjišta bilo golo, osim što su tu i tamo bile prostirke za sjedenje ili posluživanje hrane. Kraj Krebove kože za spavanje nalazile su se dvije druge. Gornja se obično koristila i kao ogrtač. Medvjeđa je koža bila Krebova, antilopina Izina, a odnedavna je tu bilo i krzno snježnog leoparda. Ubio ga je Guv i poklonio Krebu. Većina je pripadnika plemena nosila kožu ili neki drugi dio životinje koja je predstavljala njihov totem. Kreb je smatrao da leopardovo krzno odgovara Ejli. Premda to nije bio njen totem, bio je
- 133. 133 slična životinja, auz to je starac znao da lovci vjerojatno nikad neće uloviti spiljskog lava. Velika se mačka rijetko udaljavala iz ravnice, pa za pleme nastanjeno na šumovitim obroncima brežuljaka nije predstavljala veliku opasnost. Bez zaista dobrog razloga ne bi se usudili loviti divovsku zvijer. Iza je štavljenje kože završila pred sam porod, a izradila je i krasne nožne omotače. Djevojčica je bila oduševljena i pronalazila je svaku priliku za odlazak izvan spilje. Iza je kuhala čaj od pelina koji je pospješivao izlučivanje mlijeka i olakšavao bolne grčeve maternice koja se polako vraćala u stari oblik. Očekujući dijete, već je prije skupljala dugo, usko lišće i malene zelenkaste cvjetove biljke. Pogledala je prema ulazu, očekujući Ejlu. Žena je upravo promijenila upijajuću vrpcu koju je nosila za vrijeme mjesečnice i otkad je rodila, pa ju je htjela zakopati u obližnjoj šumici. Dok bude odsutna, Ejla će pričuvati dijete. Ali djevojčice nije bilo. Uz rječicu je tražila maleno okruglo kamenje. Iza je spomenula kako bi prije nego se rijeka zaledi valjalo donijeti još nekoliko komada koje su koristili za grijanje vode, pa je Ejla mislila da će joj na taj način ugoditi. Klečala je na kamenitoj obali i tražila komade odgovarajuće veličine. Podigla je glavu i pod grmom ugledala klupko bijelog krzna. Odmaknula je granje i spazila malog ranjenog zeca. Na slomljenoj nozi vidjela se usirena krv. Nemoćna je životinjica dahtala od žedi. Kad je Ejla pružila ruke i pogladila ga po mekom krznu, oči su je nemirno promatrale. Zeca je uhvatilo vučje štene koje se učilo lovu, ali je uspio pobjeći prvom napadu. Prije nego je mlada zvijer pokušala ponovno, pozvala ga je vučica. Štene nije bilo gladno pa se okrenulo i otkasalo. Zec se zavukao pod grm i čekao da vučić ode. Kad se osjećao sigurnim, više nije mogao hodati i sad je ležao kraj vode umirući od žedi. Život samo što ga nije napustio.
- 134. 134 Ejla podigne krznenoklupko i zagrli ga. Često je držala Izinu djevojčicu omotanu mekanih zečjim krznom, pa joj se životinjica sad činila djetetom. Sjela je na kamen i ljuljala je, a zatim primijeti krv i nogu savijenu pod čudnim kutom. Jadno stvorenje, noga ti je ranjena, razmišljala je. Možda će ti Iza pomoći, i meni je jednom izliječila nogu. Zaboravljajući kamenje ustala je i odnijela ranjenog zečića prema spilji. Kad je Ejla stigla, vidarica je dremuckala, ali njeni su je koraci odmah trgnuli iz polusna. Dijete pruži zeca, pokazujući rane. Iza se ponekad smilovala manjim životinjama i davala im prvu pomoć, ali nikad ih nije donosila u spilju. - Ejla, životinje ne spadaju u spilju - rekle su njene ruke. Ejlina se nada naglo ugasi, još čvršće prigrli zeca, pogne glavu i krene natrag. Suze su same počele navirati. Iza shvati koliko je razočarana. - Dobro, kad si ga već donijela, pogledat ću - rekla je. Ejla se razvedri i pruži joj ranjenu životinjicu. - Zec je žedan, donesi malo vode - pokazivala je. Ejla brzo pođe do velike mješine i donese punu zdjelicu. Iza je cijepala treščicu, a kraj zeca su već bile nove izrezane kožne vrpce za vezanje udlage. - Uzmi mješinu i donesi još vode, više je gotovo i nema, a zatim ćemo je zagrijati. Moram očistiti ranu - naređivala je žena dok je poticala vatru i stavljala vruće kamenje u vodu. Ejla zgrabi mješinu i otrči do jezerca pokraj spilje. Kad se vratila, zečić je već grickao zrnje i žito. Voda ga je oživila. Kad je nešto kasnije došao Kreb, zapanjeno je gledao kako Ejla u naručju drži žeca. Iza je dojila dijete i pravila se da ga ne primjećuje. Vidio je treščicu na zečjoj nozi i ulovio vidaričin pogled koji je govorio:
- 135. 135 »Što sam moglaučiniti?« Dok je djevojčica bila zaokupljena živom lutkom, Iza i Kreb su kretnjama razgovarali. - Zašto je u spilju donijela zeca - pitao je Kreb. - Bio je ranjen. Htjela je da ga izliječim. Nije znala da životinje ne dovodimo u spilju. Ali njene namjere nisu bile loše. Kreb, mislim da ima vidarski nagon - reče. - Htjela bih da popričamo o njoj. Znaš, ona nije baš zgodno dijete. Kreb pogleda Ejlu. - Draga je, ali, kao što kažeš, uopće nije privlačna - prizna. - Ali kakve to ima veze sa zecom? - Hoće li se ikad spariti? Muškarac dovoljno snažnog totema nikad je neće htjeti. Takav može birati družicu kakvu hoće. Što će biti kad postane žena? Ne spari li se, neće imati nikakav ugled i položaj. - I ja sam o tome razmišljao, ali što da učinimo? - Kad bi bila vidarica, imala bi vlastiti ugled - doda Iza - a za mene je poput kćeri. - Ali nije tvoje loze, Iza. Nisi je ti rodila. Tvoja će kći nastaviti tradiciju. - Znam, sad imam kćerku, ali zašto ne bih mogla naučiti i Ejlu? Nisi li joj dao ime dok sam je držala u rukama? Nisi li u isto vrijeme objavio i njen totem? Time je postala moja kćerka, zar ne? Primljena je u Pleme. - Iza je žustro objašnjavala i prije nego što je Kreb uspio nešto reći, nastavila: - Mislim da je prirodno nadarena, Kreb. Kad radim na vidarskim čarolijama, sve je zanima. - Pita više nego bilo tko drugi - uskoči Kreb — i to o svemu. Moramo je naučiti da to nije pristojno - doda.
- 136. 136 - Pogledaj je,Kreb. Našla je ranjenu životinju i odmah je želi izliječiti. To je, bez sumnje, pravi znak vidarice. Kreb je razmišljao. - To što je primljena u Pleme ne mijenja porijeklo, Iza. Ona je dijete Drugih, kako će naučiti sva tvoja sjećanja? Znaš da ih nema. - Ali zato brzo uči. I sam si to primijetio. Kako je samo brzo naučila govoriti. Čudio bi se da znaš koliko već zna. Uz to ima nježne ruke, lagani dodir. Dok sam zecu stavljala udlagu, držala ga je. Činilo se da joj životinja vjeruje. - Iza se nagne. - Oboje više nismo mladi, Kreb. Što će biti kad odemo u svijet duhova? Želiš li da luta od vatre do vatre, uvijek teret, uvijek najnižeg položaja? I Kreb je o tome razmišljao, ali nije mogao pronaći rješenje pa se prisilio da takve misli izbaci iz uma. - Misliš li da je svemu možeš naučiti, Iza - sumnjičavo je pitao. - Počet ću sa zecom. Pustit ću da ga njeguje, pokazat ću joj kako se to radi. Sigurna sam da će uspjeti, čak i bez sjećanja. Nema baš tako mnogo različitih bolesti i povreda, dovoljno je mlada da ih nauči. Nije potrebno da ih se sjeća. - Razmislit ću o tome, Iza - reče naposljetku Kreb. Ejla je njihala zeca i tepala mu. Vidjela je razgovor Kreba i Ize pa se sjetila da čarobnjak često zove duhove da pomognu Izinoj čaroliji. Ponijela je životinju do starca. - Kreb, hoćeš li zamoliti duhove da ozdrave zeca? - upita i položi životinjicu pred njegove noge. Mog-ur je pogleda u lice. Nikad još duhove nije molio za pomoć životinji, pa se osjećao prilično glupo, ali nije joj mogao odbiti želju. Pogledao je oko sebe, a zatim načinio nekoliko brzih kretnji.
- 137. 137 - Sad ćesigurno ozdraviti - ustvrdi Ejla. Kad je vidjela da se dijete nasisalo, upita: - Mogu li je držati, majko? – Zec je bio zgodan nadomjestak, ali se nije mogao usporediti s pravom bebom. - Dobro - odgovori Iza. - Budi pažljiva, postupaj kako sam ti pokazivala. Ejla je njihala malu djevojčicu i mrmljala ispod glasa, baš kao i sa zecom. - Kako ćeš je nazvati, Kreb? - upita. Izu je to također zanimalo, ali nikad se ne bi usudila pitati. Živjele su kraj Krebove vatre, on ih je uzdržavao, pa je imao pravo dati imena djeci rođenoj kraj svog ognjišta. - Nisam još odlučio, ali moraš se odučiti od postavljanja tolikih pitanja — blago ju je ukorio Kreb, zadovoljan njenim povjerenjem u čarobnjačke moći, pa makar i na životinji. Okrenuo se Izi i dodao: - Nikom neće smetati ako životinja ostane dok ne ozdravi, to je mirno i neopasno stvorenje. Iza potvrdno klimne, a dušom joj prostruji zadovoljstvo. Bila je sigurna da se Kreb neće suprotstaviti Ejlinom učenju vidarske vještine, čak i ako ne pristane izravno. Sve što je htjela znati bilo je da je neće sprečavati. - Kako li samo stvara taj čudan zvuk? - upitala je samo da promijeni temu. - Nije neprijatan, ali vrlo je neobičan. - To je još jedna razlika između pripadnika Plemena i Drugih - pokazivao je Kreb kao da učeniku saopćava naročito veliku mudrost - jednako kao što nemaju sjećanja ili se sporazumijevaju čudnovatim glasovima. Otkad je naučila naš jezik više ih ne upotrebljava tako često. Do Krebovog je ognjišta došla Ovra. Donijela je večeru. Kad je ugledala zeca, začudila se, baš kao i malo prije Kreb. Iznenađenje se još
- 138. 138 i poveća kadje vidjela da djevojčica nosi dojenče. Uskoro zatim Ejla podigne životinju i zagrli je kao dijete. Ovra pogleda Kreba, ali izgledalo je da on to ne primjećuje. Jedva je čekala da stigne do majke. Zamisli, čuva životinju. Možda s njom nešto nije u redu. Ne misli valjda da je životinja ljudsko biće? Nije prošlo mnogo vremena pa priđe i Brun i kretnjama pokaže da želi razgovarati s Krebom. Starac je to i očekivao. Pošli su prema vatri na ulazu spilje, podalje od ognjišta. - Mog-ur - nevoljko će vođa. - Da? - Razmišljao sam. Vrijeme je za obred sparivanja. Odlučio sam Ovru dati Guvu, a Drug je pristao da uzme Agu i njenu djecu. Dopustit će da Aba živi s njima - rekao je Brun, ne znajući kako da spomene zeca kraj Krebove vatre. - Već sam se pitao kad ćeš ih spariti - odgovori čarobnjak, ni na koji način ne spominjući temu koja je mučila vođu. - Htio sam pričekati. Nisam htio za vrijeme sezone izgubiti dva dobra lovca. Kad misliš da to obavimo? - Brun se teško savladavao da ne gleda u smjeru Krebovog domaćinstva, a starac je uživao u njegovoj zbunjenosti. - Uskoro ću dati ime Izinoj djevojčici. Mogli bismo ih spariti u isto vrijeme - predloži Kreb. - Reći ću im - zaključi Brun temu. Premještao se s noge na nogu, gledao u svod, zatim u tlo, prema stražnjem dijelu spilje, a potom van, svuda, samo ne izravno u Ejlu sa zecom u naručju. Pristojnost je nalagala da ne gleda u tuđe ognjište, ali da bi nešto znao o zecu, morao
- 139. 139 ga je vidjeti.Mučio se kako da pristupi nezgodnoj temi. Kreb je strpljivo čekao. - Zašto je zec kraj tvoje vatre? - žurno je pokazao. Bio je u podređenom položaju i toga je bio svjestan. Kreb se namjerno okrene i pogleda u prostor vlastitog ognjišta. Iza je bila svjesna što se dogada. Poslovala je oko djeteta i nadala se da neće biti uvučena u razgovor. Ejla, glavni krivac, uopće nije znala kakve je teškoće prouzročila. - To je neopasna životinja, Brun - izbjegavao je Kreb izravni odgovor. - Ali zašto se nalazi u spilji - ustrajao je vođa. - Ejla ga je donijela. Ima slomljenu nogu i htjela je da ga Iza izliječi - reče Kreb kao da se to zbiva svakog dana. - Nitko ne dovodi životinje u spilju - reče Brun, nesposoban da smisli bolju primjedbu. - Od toga nema štete. Uostalom, neće ovdje biti dugo, samo dok noga ne prizdravi - mirno odvrati Kreb. Brun se nije mogao dosjetiti kako narediti Krebu da zeca izbaci iz spilje. Sve dok ga je starac htio držati kraj ognjišta, nije mu mogao ništa. Nijedan običaj nije zabranjivao prisutnost životinja u spilji već se to naprosto nikad nije radilo. No vođu nije uznemiravala životinja. Shvatio je da srž problema leži u Ejli. Od trenutka kad su je pronašli, za nju je bilo vezano previše neobičnih događaja. Gotovo ništa s njom u vezi nije bilo uobičajeno, a još je uvijek bila dijete. Što će tek biti kad odraste? Brun nije imao iskustva, odnosno davno utvrđenih pravila koja bi mu govorila kako da se odnosi prema čudnoj strankinji. Ali isto tako nije znao kako da Krebu izrazi sumnje. Starac je osjetio bratovu
- 140. 140 nelagodu, pa mupokuša ponuditi još jedan razlog za zadržavanje zeca kraj ognjišta. - Brun, pleme kod kojeg se održava Zbor u spilji drži medvjedovo mladunče - podsjeti ga. - Nije to isto, to je Ursus. On, uostalom, sudjeluje na Medvjeđoj svečanosti. Spiljski su medvjedi živjeli u spiljama prije ljudi, a zečevi to uopće ne običavaju. - Ipak, i medvjedovo je mladunče tek životinja koju dovode u spilju. Brun nije znao odgovor na ovu činjenicu, a Krebovo mu je umovanje ipak ponudilo neka rješenja, premda se još uvijek pitao kako je djevojčici uopće palo na pamet da zeca donese u spilju. Da je nema, problem se nikad ne bi pojavio. Čvrsta osnova njegovih primjedbi rasplinula se poput magle pa je odlučio da o tome više ne govori. Dan prije obreda imenovanja bio je hladan, ali sunčan. Posljednjih je tjedana već bilo nekoliko snježnih vijavica i Kreba je prilično mučila kostobolja. Želio je uživati u posljednjim lijepim danima prije nego zima pokaže svoju snagu. Šetao je s Ejlom uz rječicu. Djevojčica je iskušavala nove omotače za noge. Iza ih je izradila od okruglih komada bizonove kože, štavljenih tako da ostane sloj finih dlačica. Utrljavanjem dodatne količine masti postali su nepropusni. Na rubovima je izbušila rupice i kroz njih provukla uzicu koja se stezala oko članaka. Ejli su se omotači jako sviđali i ponosno je koračala. Preko ogrtača je prebacila krzno snježnog leoparda, a na glavi nosila meku zečju kožu koja je prekrivala i uši. Dijelovima koji su nekad prekrivali noge životinje, čvrsto ju je zavezala pod bradom. Brzala je naprijed, vraćala se i hodala uz starca, usporavajući razigrane korake kako bi ih uskladila
- 141. 141 sa starčevim šepanjem.Nisu razgovarali. Bili su zaokupljeni vlastitim mislima. Kako da nazovem Izinu djevojčicu, pitao se Kreb. Volio je kćerku svoje majke pa je htio odabrati ime koje će joj se svidjeti. Ne smije biti iz roda njenog muškarca, mislio je. Sjećanja na njega nisu bila ugodna. Okrutno ponašanje prema Izi ljutilo je Kreba, ali sad je mislio na još ranije vrijeme. Prisjećao se kako ga je, dok je još bio dječak, muškarac zvao ženom jer nije mogao loviti. Kreb je nagađao da je samo strah od Mog-urovih moći prekinuo uvrede. Drago mi je što Iza ima djevojčicu. Dječak bi mu dao mnogo veću čast. S obzirom da muškarac više nije bio trn u oku, Kreb se mogao prepustiti užicima vlastitog ognjišta. Bilo mu je ljepše no ikad u životu. Postao je glava sretne male obitelji, za njih se brinuo i skrbio, i to mu je ulijevalo osjećaj muškosti kakav nikad nije smatrao mogućim. Primijetio je da se drugi prema njemu odnose s novim poštovanjem, a i sam se više zanimao za lov jer mu je od njega pripadao dio. Nekad su ga zanimali samo lovački obredi, a sad je morao hraniti gladna usta. Siguran sam da je i Iza sretnija, pomislio je, sjetivši se kako ga njeguje i tetoši, kuha i ugađa mu svaku želju. Na svaki je način, osim jednog, ona sad bila Krebova družica, nešto što nekad nije smatrao ostvarivim. Ejla je bila neprekidna radost. Njene urođene razlike privlačile su Mog-urovu pažnju. Podučavanje je bilo izazov koji osjeća svaki dobar učitelj kad pred sobom ima bistro i znatiželjno, ali i neobično dijete. Zanimalo ga je i novorođenče. Nakon nekoliko dana više nije bio živčan kad mu je Iza položila djevojčicu u krilo, pa se usredotočio na pokrete djetetovih ručica i očiju. Pitao se kako od tako sićušnog stvorenja nastaje odrasla žena. Njeno je rođenje osiguralo nastavak Izine loze, razmišljao je, roda koji je zasluživao visoki položaj i ugled. Njihova je majka bila jedna od
- 142. 142 najcjenjenijih vidarica Plemena.Ljudi su često dolazili izdaleka da im pomogne ili napravi neki lijek. Iza je također bila vrlo poštovana, pa je i njena kćerka imala priliku da i ona to jednog dana postane. Zasluživala je ime koje će odražavati njeno drevno i poštovano rodoslovlje. Kreb je razmišljao o Izinim precima pa se sjetio i žene koja je bila majka njihove majke. Uvijek je prema njemu bila nježna, a nakon što se rodio Brun, brinula je o njemu više od rođene majke. I ona je bila čuvena vidarica, čak je izliječila muškarca Drugih, baš kao što je Iza njegovala Ejlu. Šteta što je nikad nije upoznala, mislio je Kreb. U glavi mu je sinulo. Tako je! Nazvat ću Izinu djevojčicu njenim imenom, razmišljao je, sretan što mu je to palo na pamet. Kad je tako uspješno riješio problem djetetovog imena, pažnju je posvetio obredu sparivanja. Mislio je o mladiću, svom odanom učeniku. Guv je bio miran i ozbiljan i Kreb ga je volio. Njegov totem bizona bit će dovoljno jak za Ovrinog dabra. Mlada je žena bila dobar radnik i ukori joj nisu bili potrebni. Bit će dobra družica. Nema razloga da mu ne rodi djecu. Guv je odličan lovac i dobro će skrbiti za obitelj. Kad postane Mog-ur, dio od svakog lova će ih prehranjivati kad mu dužnost ne dopusti odlazak s lovcima. Hoće li ikad postati moćan mog-ur, pitao se Kreb. Odmahnuo je glavom. I pored toga što ga je volio, shvatio je da Guv nikad neće dostići njegovu vještinu. Obogaljeno tijelo spriječilo je Kreba od obavljanja običnih dužnosti, poput lova i parenja, ali s druge mu je strane omogućilo neslućeni razvoj duhovnih snaga. Upravo je zato i bio Veliki Mog-ur. Na plemenskom Zboru upravljao je umovima drugih mog-urova. Bio je to najsvetiji medu svetim obredima. Premda je i s muškarcima iz plemena postizao jedinstvo misli, to se uopće nije moglo usporediti s doživljajem povezivanja izvježbanih mozgova drugih mog-
- 143. 143 urova. Razmišljao jeo sljedećem Zboru premda do njega mora proći još prilično godina. Održavali su se svakih sedam godina, a prošli je bio ljeti prije potresa. Doživim li sljedeći, shvatio je, bit će to i posljednji za mene. Ponovno je pomislio na obred sparivanja, te na Druga i Agu. Drug je bio iskusan lovac davno dokazane vještine. Još je bolje izrađivao oruđe i oružje. Bio je miran i ozbiljan, upravo poput sina njegove poginule družice, a dijelili su i isti totem. Uopće, bili su vrlo slični pa je Kreb bio siguran da je Guva stvorio baš Drugov totem. Šteta što je njegova družica tako rano pozvana u svijet duhova. Među njima je postojala posebno topla veza, nešto što se sigurno neće ponoviti s Agom. Ali oboje su trebali novi par, a Aga se već pokazala mnogo plodnijom od Drugove prve družice. Bio je to logičan izbor. Hitri je zec preskočio stazu kojom su šetali Kreb i Ejla, te prekinuo njihova razmišljanja. Djevojčica je pomislila na životinju u spilji, a to je potaklo nešto o čemu je često razmišljala: o Izinom djetetu. - Kreb, kako je djevojčica došla u Izu? - upitala je. - Žena proguta dušu muškarčevog totema - nesvjesno je pokazivao, još uvijek zaokupljen vlastitim mislima. - Ona se bori s duhom njenog totema. Ako ga pobijedi, ostavlja u njoj dio koji započinje novi život. Ejla se ogledala, nesvjesna prisutnosti duhova. Nije vidjela nijednog, ali ako je tako tvrdio Kreb, vjerovala je. - Može li u ženu ući duh bilo kojeg muškarca? - nastavila je pitanjima. - Da, ali pobjeđuje samo snažniji. Često muškarčev totem traži pomoć drugog. Tada taj drugi ponekad ostavi trag. Najčešće pokušava
- 144. 144 duh ženinog muškarca,najbliži je, ali mu ponekad treba pomoć. Ima li dječak isti totem kao muškarac njegove majke, bit će sretan - pažljivo je objašnjavao Kreb. - Imaju li samo žene djecu? - zagrijavala se Ejla za temu. - Da-klimnuo je. - Mora li žena biti sparena da rodi dijete? - Ne, ponekad proguta duha prije sparivanja. Ali ako nema muškarca kad se dijete rodi, život bi djeteta mogao biti nesretan. - Mogu li ja imati dijete? - bilo je sljedeće pitanje. Kreb je razmišljao o njenom moćnom totemu. Životni mu je dio bio prejak. Čak i uz pomoć drugog, nije bilo vjerojatno da će ga itko savladati. No to će uskoro saznati, mislio je. - Nisi još dovoljno stara - izbjegavao je pravi odgovor. - Kad ću biti dovoljno stara? - Kad postaneš žena. - Kad ću postati žena? Kreb je pomišljao da nikad neće prestati s pitanjima. - Kad se tvoj totem po prvi put bude borio s drugim duhom, prokrvarit ćeš. To je znak da je bio ranjen. Dio duha koji se borio s tvojim totemom ostat će u tebi i pripremiti tijelo. Grudi će ti narasti, a bit će i nekih drugih promjena. Nakon toga tvoj će se totem redovito boriti s drugima. Kad stigne vrijeme krvarenja a krvi ne bude, bit će to znak da je duh kojeg si progutala nadvladao tvoga i započeo novi život. - Ali kada ću postati žena?
- 145. 145 - Kad poživišosam ili devet izmjena godišnjih doba. Tada većina djevojčica postaje ženama, premda to neke dožive sa sedam godina - odgovorio je. - Ali kad će to biti? - bila je uporna. Strpljivi stari čarobnjak uzdahne. - Dodi, pokušat ću ti pojasniti - reče, podigne štap i iz nabora ogrtača izvadi kremeni nož. Sumnjao je da će razumjeti, ali će to možda stišati pitanja. Brojevi su za pripadnike Plemena bili teško shvatljiv pojam. Većina nije mogla razmišljati o količini većoj od tri: ti, ja i još netko. Nije to bila stvar inteligencije. Brun je, na primjer, odmah znao kad nedostaje netko od dvadeset dva pripadnika njegovog plemena. Dovoljno je bilo da pomisli na svakog pojedinca, a to je bio brzi nesvjesni postupak. Ali prijeći s pojedinca na pojam zvan »jedan«, bio je napor kakav mnogi nisu mogli načiniti. »Kako netko može biti jedan, a da u isto vrijeme i netko drugi bude jedan - pa to su različite osobe«, bilo je obično prvo pitanje. Nemogućnost sinteze i apstrakcije protezala se i u druga područja života. Svaka je stvar imala ime. Znali su za hrast, brezu, bor, ali nisu imali zajednički pojam za te biljke, nisu poznavali riječ stablo. Svaka je vrsta tla, stijena, pa čak i snijega imala vlastito ime. Pleme je ovisilo o bogatim sjećanjima i sposobnosti njihovog nadopunjavanja - nisu zaboravljali. Jezik im je bio pun nijansi i opisa, ali bez ikakvih apstraktnih pojmova. Sama je pomisao na njih bila sasvim strana. To se kosilo s njihovom prirodom, običajima, razvojnim putem. Mog-urovi su brojali onih nekoliko stvari bez kojih nisu mogli: godine između Zborova, starost pripadnika plemena, duljinu izolacije nakon obreda sparivanja, te prvih sedam dana djetetovog života. Ta je njihova sposobnost smatrana moćnijom čarolijom.
- 146. 146 Kreb sjedne iučvrsti štap između noge i kamena. - Iza kaže da si malo starija od Vorna - počne starac. - On je proživio godinu rođenja, prohodavanja, dojenja i godinu kad se odbio od sise - objašnjavao je i urezivao zarez za svako spomenuto razdoblje. - Za tebe ću načiniti još jedan urez. Toliko si stara. Stavim li na svaki od njih po jedan prst, pokrit ću ih jednom rukom. Vidiš? Ejla je pažljivo promatrala oznake na štapu i širila prste. Zatim se razvedri. - Imam toliko godina - rekla je pokazujući ruku raširenih prstiju. - Ali koliko još mora proći prije nego što ću moći imati dijete? - pitala je, više zagrijana za rađanje djece negoli za shvaćanje pojma broja. Kreb je bio osupnut. Kako je djevojčica tako brzo shvatila što on govori? Uopće ga nije pitala kakve veze imaju urezi s prstima, ili kakve oni imaju veze s godinama. Mnogo je puta ovo ponavljao prije negoli je Guv shvatio. Kreb ureže još tri znaka i prekrije ih prstima. Kako je imao samo jednu ruku, ovaj je dio teško objašnjavao. Ejla pogleda drugu ruku i podigne tri nova prsta, savijajući prstenjak i mali prst. - Kad budem imala ovoliko godina? - pitala je, pokazujući osam prstiju. Kreb klimne glavom. Sljedeći ga je potez sasvim iznenadio jer ga je i sam savladavao godinama. Spustila je ruku s pet prstiju i podigla onu s tri. - Za ovoliko godina bit ću dovoljno stara da rodim - pokazivala je, sigurna u pravilan zaključak. Stari je čarobnjak bio potresen do srži. Nije mogao zamisliti da dijete, pa još k tome žensko, tako lako dođe do ovog zaključka. Bio je toliko zapanjen da se gotovo i nije sjetio napomenuti još nešto. - To je vjerojatno najranije vrijeme. Možda ćeš čekati još ovoliko, ili možda ovoliko - rekao je urezujući još dvije oznake. - Možda još i više. To se ne može sigurno znati.
- 147. 147 Ejla se malonamršti, podigne prstenjak, mali prst i upita: - Kako ću znati više godina? Kreb ju je podozrivo gledao. Stizali su na područje u kojem se nije baš najbolje snalazio. Bilo mu je pomalo žao što je uopće počeo. Brunu se ne bi sviđalo da djevojčica zna tako moćne čarolije, čarolije namijenjene samo mog-urovima. No bockala ga je znatiželja. Može li shvatiti tako uzvišeno znanje? - Obim rukama pokrij sve ureze - naloži joj. Nakon što je to pažljivo učinila, Kreb ureže još jedan i stavi na njega svoj mali prst. - Sljedeći urez pokriva moj prst. Nakon što više nemaš dovoljno vlastitih, moraš zamisliti prst druge osobe, zatim njen sljedeći prst. Razumiješ? - Pozorno ju je promatrao. Dijete nije ni trepnulo. Pogledala je ruke, zatim njegovu ruku, a potom načini grimasu koja je označavala sreću. Žustro je klimala glavom. Potom joj um načini skok koji Kreb gotovo i nije mogao shvatiti. - A nakon toga Izine ruke, pa Brunove ruke, zar ne? Kreb ovo nije očekivao. Umom su mu kolale nejasne misli. Uz mnogo teškoća mogao je brojati do dvadeset. Veći su se brojevi stapali u neodređenu količinu zvanu mnogo. Ponekad je, nakon upornog razmišljanja, nazirao pojmove koje je Ejla shvaćala tako lako. Gotovo nesvjesno klimne glavom. Najednom je shvatio ponor koji razdvaja njihove mozgove i to ga potrese. Borio se da savlada osjećaje. - Reci, kako se ovo zove? - podigao je štap s urezima, pokušavajući promijeniti temu razgovora. Ejla je pogledala u naznačenom smjeru i zamislila se. - Mislim da je vrba.
- 148. 148 - Točno -odgovori Kreb. Stavio je ruku na njeno rame i pogledao je ravno u oči. - Ejla, bilo bi dobro da o ovome nikome ne govoriš - rekao je dodirujući oznake na štapu. - Da, Kreb - odgovorila je, osjećajući koliko mu je to važno. Njegove je pokrete i izraze razumjela bolje od bilo čijih, osim Izinih. - Vrijeme je da se vratimo - rekao je. Htio je razmišljati nasamo. - Moramo li? - molila je - još je uvijek lijepo. - Da, moramo - odvrati i uz pomoć štapa osovi se na noge. - Kad muškarac odluči, nije pristojno postavljati pitanja, Ejla - blago ju je ukorio. - Da, Kreb - odgovorila je i pognuta glavu kako je naučila. Tiho ga je slijedila, no uskoro prevlada mladalačka živahnost pa potrči ispred njega. Donosila je grančice i kamenje i govorila kako se zovu ili ga je pitala za njihovo ime. Odsutno je odgovarao, ne uspijevajući stišati nemir u duši. Prva je svjetlost otjerala mrak spilje i sa sobom donijela miris skorog snijega. Iza je ležala na koži za spavanje i promatrala pomaljanje obrisa svoda nad glavom. Danas će njena kći dobiti ime i biti prihvaćena kao punopravni član plemena. Bit će to dan u kojem će se priznati da je zdravo, živo ljudsko stvorenje. Veselila se smanjenom stupnju izolacije, premda će se, dok ne prestane krvariti, smjeti družiti samo sa ženama. Vrijeme prve mjesečnice djevojčice su provodile izvan kruga plemena. Ako se to dogodilo zimi, bile su same u odredenom prostoru stražnjeg dijela spilje, ali u proljeće su izvjesno razdoblje morale proživjeti same. Za mladu, nenaoružanu djevojku, naviklu na zaštitu i društvo cijelog plemena, bio je to strašan i opasan doživljaj. Bila je to
- 149. 149 kušnja punoljetstva, odnosnoispit prelaska u redove žena, sličan prvom lovu dječaka, ali nakon povratka nije bilo nikakvog obreda. Premda su mlade žene nosile sa sobom vatru za obranu od mesoždera, bilo je slučajeva da se nisu vratile - a njihove bi ostatke nakon nekog vremena pronašli lovci ili žene na sakupljačkom pohodu. Jednom dnevno posjećivala bi je majka. Donosila je hranu i pokoju riječ ohrabrenja i utjehe. Kad bi djevojka nestala ili stradala, majka to nije smjela reći sve do isteka određenog broja dana. Borbe duhova u tijelima žena, osnova stvaranja novog života, za muškarce su bile velika nepoznanica. Dok je žena krvarila, srž je njenog totema bila snažna: savladavala je neko osnovno muško načelo, izbacivala iz tijela oplođivački duh. Kad bi žena u to vrijeme pogledala nekog muškarca, njegov bi totem mogao biti uvučen u već izgubljenu bitku. Bio je to glavni razlog zbog kojeg su ženski totemi morali biti slabiji od muških jer je čak i duh male snage bio mnogo puta ojačan životnom silom u tijelu žena. One su od nje crpile snagu, u njima se stvarao novi život. U fizičkom svijetu muškarci su bili veći, jači, mnogo moćniji od žena, ali u zastrašujućem svijetu nevidljivih sila žene su imale veću moć. Muškarci su vjerovali da je slabije, manje žensko tijelo, koje im je dopuštalo da vladaju nad njim, tek nadoknada, te da nijedna žena nikad ne smije shvatiti svoju stvarnu moć jer bi to poremetilo ravnotežu sila. Da ne saznaju snagu životne sile u sebi, zabranjivali su im sudjelovanje u duhovnom životu i obredima. Prilikom ceremonije punoljetstva mladiće su upozoravali na teške posljedice prisutnosti žena na mističnim ritualima muškaraca, a mnoge su legende govorile o vremenu kad su one imale vlast nad čarolijom za sporazumijevanje s duhovnim svijetom. Muškarci su je oteli, ali ne i životnu moć. Nakon što bi ovo saznali, mnogi bi mladići gledali žene drukčijim očima. Valjalo ih je štititi, skrbiti za njih, potpuno ih
- 150. 150 potčiniti, jer ćeu suprotnom biti poremećena osjetljiva ravnoteža sila, a s njom i život Plemena. Upravo zato što su duhovne snage žene tijekom mjesečnice bile toliko jake, morale su je provoditi osamljeno. Kretale su se među pripadnicama svog spola, nisu smjele dodirnuti hranu muškaraca, pa im je preostalo jedino sakupljanje drva i štavljenje koža koje će nositi žene. Muškarci nisu priznavali njeno postojanje, potpuno su je zanemarivali, čak je nisu ni korili, a kad bi neki slučajno pogledao u njenom smjeru, bilo je kao da gleda kroz zrak. Bila je to vrlo okrutna kazna. Ženska je kletva nalikovala smrtnoj, najtežoj kazni primjenjivanoj za pripadnike Plemena koji su učinili najstrašnije zločine. Samo je vođa mogao narediti mog-uru da pozove zle duhove i baci smrtnu kletvu. Čarobnjak to nije smio odbiti, premda je kletva bila vrlo opasna za njega i čitavo pleme. Kad je kletva izgovorena, s osuđenikom nitko nije razgovarao niti su ga vidjeli. Za pleme to ljudsko stvorenje više nije postojalo, bilo je kao mrtvo. Obitelj je žalila smrt, za njega se nije kuhalo. Neki su napustili pleme i više ih nitko nije vidio. Većinom su naprosto prestali jesti i piti, pa se tako ispunila kletva u koju su i sami vjerovali. Ponekad se kletva smrti izricala na ograničeno vrijeme, ali i to je najčešće bilo dovoljno da osuđenik odustane od želje za životom. Ako bi preživio, ponovno bi bio primljen u pleme, čak je zauzeo prijašnji položaj. Platio je dug društvu i njegov je zločin bio zaboravljen. Nedjela su upravo zato bila vrlo rijetka, a smrtna kletva još i rjeđa. Premda je ženska kletva donekle odvajala ženu od plemena, mnoge su je željno čekale da se odmore od neprestanih zahtjeva i budnih muškarčevih pogleda. Iza je nestrpljivo očekivala vrijeme kad će ponovno moći u društvo, pa makar u prvo vrijeme samo žensko. U ograničenom prostoru
- 151. 151 Krebovog ognjišta bilojoj je jako dosadno i jedva je čekala da izađe na sunce koje je tako primamljivo sjalo pred spiljom. Napeto je čekala čarobnjakov znak da je sve spremno i da se pleme okupilo. Obred imenovanja najčešće se obavljao prije doručka, odmah po izlasku sunca, jer su totemi još uvijek bili u blizini nakon čuvanja plemena tijekom noći. Kad je Kreb domahnuo, žurno ustane, izađe i stane pred njega. Dok je otkrivala dijete, gledala je u zemlju. Podigla ga je, a čarobnjak je nad glavom djevojčice izvodio kretnje koje su zazivale duhove. Svečanim znakovima započe obred. Umočio je prst u zdjelicu crvene ljepljive mase i povukao crtu od mjesta na kojem su se spajala zadebljanja nad očima djeteta pa do vrha nosa. - Uba, djevojčica se zove Uba - rekao je Mog-ur. Premda je bilo sunčano, hladni je vjetar šibao golo dijete koje se iz sve snage deralo i tako nadglasalo odobravajući žamor plemena. - Uba - ponovi Iza i prigrli dijete. To je krasno ime, mislila je, žaleći što nije upoznala ženu po kojoj je kćerka dobila ime. Pripadnici plemena su se izredali kraj djevojčice. Ponovili su ime kako bi se zajedno s totemima navikli na pridošlicu. Iza pogne glavu da slučajno ne pogleda muškarce koji su upoznavali njenu kćerkicu. Kad su svi prošli, zamotala je bebu u toplo zečje krzno i stavila je u ogrtač. Čim je osjetilo blizinu sise, dojenče se prestalo derati. Bilo je vrijeme za obred sparivanja, pa Iza stupi na svoje mjesto među ženama. Za ovu, i samo ovu ceremoniju, u posvećenu se masu stavljala žuta boja. Guv doda zdjelicu Mog-uru koji ju je čvrsto prihvatio između batrljka i pojasa. Čarobnjakov pomoćnik nije, naime, mogao pomagati Mog-uru prilikom obreda vlastitog sparivanja. Stane pred Mog-ura i pričeka da Grod dovede kćerku svoje družice. Ukinom su glavom prolazile razne misli. Bila je ponosna jer je kćerka dobro sparena, a žalostila se jer napušta njihovo ognjište. Ovra, ogrnuta novim krznom, pognute je glave slijedila Groda, ali na licu joj se vidjela radost. Bila je
- 152. 152 zadovoljna nametnutim izborom.Prekriženih je nogu sjela pred Guva i spustila pogled. Mog-ur kretnjama zazove duhove, umoči prst u zdjelicu žute mase i preko znaka Guvovog totema nacrta Ovrin. Na taj se način simbolički označavalo njihovo sjedinjenje. Zatim je Guvov znak nacrtao preko njezinog ožiljka, ali tako da ga je gotovo sakrio. Žena je na svaki način bila podređena muškarcu. - Duše Bizona, Guvov toteme, tvoj je znak nadvladao duh Dabra, Ovrin totem - pokazivao je Mog-ur. - Neka Ursus dozvoli da uvijek bude tako. Guv, prihvaćaš li ovu ženu? Guv odgovori dodirujući Ovru po ramenu i pokazujući joj da krene za njim u spilju. Tamo je kamenjem bilo označeno mjesto njegovog novog ognjišta. Ovra skoči na noge i krene za svojim muškarcem. Nije imala drugog izbora, niti je se bilo što pitalo. Par će četrnaest dana biti izoliran unutar vlastitog ognjišta, a kroz to će vrijeme spavati odvojeno. Nakon toga će muškarci u manjoj spilji održati obred kojim će sjedinjavanje biti trajno zapečaćeno. Sparivanje dvaju pripadnika Plemena bila je duhovna stvar, započeta izjavom pred svima, ali potvrđena tek tajnim obredom muškaraca. U tom primitivnom društvu seks je bio prirodan i neusiljen poput spavanja ili hodanja. Djeca su učila, kao uostalom i sve druge vještine i običaje, promatrajući odrasle, pa su se i snošaja igrala od malih nogu. Dječaci koji su stigli u pubertet, ali još nisu ulovili prvu divljač pa su živjeli u procijepu između dječaštva i zrele muške dobi, često su obljubljivali djevojčice koje još nisu imale prvu mjesečnicu. Djevičnjaci su probijani u ranoj dobi, premda su se dječaci bojali kad bi se prolila krv. Tu bi djevojčicu brzo zaboravljali. Svaki je muškarac mogao imati bilo koju ženu, kad god je htio, uz izuzetak kćerke vlastite majke. Nakon sparivanja, tuđe se žene nisu
- 153. 153 često koristile, naprostozbog poštivanja vlasništva, iako je za muškarca bio veći grijeh da se suzdržava nego da se posluži najbližom ženom. One su, s druge strane, izazovnim kretnjama često mamile muškarce koji su im se sviđali. Pleme je smatralo da novi život nastaje borbom svugdje prisutnih duhova totema, a bilo kakva veza između spolnih aktivnosti i rađanja uopće nije bila shvatljiva. U drugoj ceremoniji spareni su Drug i Aga. Premda će i ovaj par biti odvojen od plemena, s izuzetkom drugih članova uz muškarčevo ognjište, ostali novi pripadnici obitelji dolazit će i odlaziti kako im se sviđa. Nakon što je i drugi par otišao u spilju, žene su se okupile oko Ize i njene djevojčice. - Iza, baš je krasna - hvalila je Ebra. - Priznajem da sam se zabrinula kad sam saznala da ćeš roditi u tvojim godinama. - Duhovi su me čuvali - pokazivala je Iza. - Nakon što je savladan, jaki totem pomaže rađanju zdravog djeteta. - Mislila sam da će Ejlin totem imati loš utjecaj. Izgleda tako različito, a njen je totem toliko moćan da sam mislila kako će deformirati dijete - komentirala je Aba. - Ejla mi je donijela sreću - brzo odgovori Iza, promatrajući je li djevojčica primijetila što se govori. Ejla je promatrala dojenče u Oginom naručju, a na licu joj se ogledao ponos kao da je Uba njezina. Nije primijetila Abinu primjedbu, ali Iza nije voljela da se takve misli javno iznose. - Nije li nam svima donijela sreću? - Ali nisi imala dovoljno sreće da rodiš dječaka - nastavljala je Aba. - Htjela sam djevojčicu, Aba - odgovori Iza.
- 154. 154 - Iza! Kakomožeš tako govoriti! Žene su bile zapanjene. Rijetko su priznavale da žele djevojčice. - Ne krivim je - priskočila je Uka. - Rodiš dječaka, njeguješ ga, podižeš, a čim odraste više ga nema. Ne pogine li u lovu, umrijet će na neki drugi način. Pola ih ne doživi zrelo doba. Ovra će barem poživjeti još dosta godina. Svi su suosjećali s majkom koja je u potresu izgubila sina. Znali su kako zbog toga pati. Ebra promijeni temu. - Pitam se kako ćemo provesti zimu u novoj spilji. - Lovci su imali sreće, a i mi smo sakupili dovoljno zaliha. Muškarci danas odlaze u lov, vjerojatno posljednji put ove godine. Nadam se da ćemo imati dovoljno mjesta za spremanje mesa - rekla je Ika. - Izgleda da su nestrpljivi. Moramo im spremiti doručak. Žene nevoljko napuste Izu i Ubu i pođu prema svojim vatrama. Ejla sjedne kraj Ize, a žena je zagrli. Dobro se osjećala. Uživala je na toplim zrakama sunca. Bilo joj je drago što je rodila zdravu djevojčicu. Bilo joj je drago zbog nove spilje i Krebove odluke da skrbi za njih. Veselila se što je kraj nje mršava strana djevojčica svijetle kose. Pogledala je Ubu, a zatim Ejlu. Moje kćerke, mislila je, obje su moje kćerke. Svi znaju da će Uba postati vidarica, ali to će biti i Ejla. Pobrinut ću se za to. Tko zna, možda će jednog dana biti čuvena vidarica. PRAćKA Duh Laganog suhog snijega uzeo je Duh Zrnatog snijega za družicu, a nakon nekog vremena ona je daleko na sjeveru rodila Ledenu planinu. Sunčev je duh mrzio blještavo dijete koje se širilo preko zemlje i sprečavalo rast trave. Sunce odluči uništiti Ledenu planinu, ali Duh
- 155. 155 Olujnog oblaka, sinmajke Zrnatog snijega, sazna za njegovu namjeru. Ljeti, kad je Sunce najmoćnije, Duh Olujnog oblaka borio se da sačuva život Ledene planine. Ejla je sjedila s Ubom u naručju i gledala kako Dorv prepričava legendu. Plijenila je njenu pažnju, premda je znala svaku pojedinost. Legenda joj se najviše sviđala i mogla ju je uvijek slušati. Nemirnu jednoipolgodišnju djevojčicu u krilu mnogo je više zanimala Ejlina duga svijetla kosa koju je neprestano čupala. Ejla ju je razmrsivala, ne skidajući pogled sa starca koji je kraj vatre živopisnom pantomimom zaokupljao pozornost cijelog plemena. - Ponekad bi pobijedilo Sunce i tada je nemilosrdno uništavalo tvrdi hladni led i pretvaralo ga u vodu, iscrpljujući Ledenu planinu. Ali mnogo je puta nadvladao Olujni oblak, prekrio Sunčevo lice i spriječio ga da rastopi previše leda. Premda je Ledena planina ljeti kopnila, zimi je njena majka uzimala hranu koju je donosio Duh Lakog suhog snijega i ponovno bi je ozdravila. Ljeti se Sunce upinjalo da savlada Ledenu planinu, ali Olujni je oblak sprečavao da otopi sve čime je nahranjena. Svake je zime Ledena planina bila malo veća od prethodne, širila se dalje, prekrivala sve više zemlje. - Kako je rasla, pred njom se širila hladnoća. Vjetrovi su zavijali, mećave zasipale tlo i Ledena je planina bila sve veća i bliža mjestu gdje su živjeli Ljudi. Dok je snijeg padao po njima, drhtali su i približavali se vatri. Izvana se čulo zviždanje vjetra kroz gole grane stabala. To je još više pojačavalo dojam priče, pa su kroz Ejlinu kralješnicu prolazili trnci. - Pleme nije znalo što da radi. »Zašto nas duhovi totema više ne štite? Čime smo ih naljutili?« Mog-ur je odlučio pronaći duhove i
- 156. 156 porazgovarati s njima.Dugo ga vremena nije bilo. Mnogi su bili nestrpljivi, pogotovo mladi. - Dark je bio najnemirniji. »Mog-ur se neće vratiti«, govorio je. »Naši totemi ne vole hladnoću, otišli su. I mi bismo ih morali slijediti.« - »Ne možemo napustiti dom«, rekao je vođa. »Pleme je uvijek živjelo ovdje. To je dom naših predaka. Tu žive duhovi totema. Nisu otišli. Ljuti su na nas, ali još bi se više ljutili kad ne bismo imali dom, kad bismo otišli na mjesto koje ne poznaju. Ne možemo ih povesti sa sobom. Što bi se dogodilo s njima?« - »Totemi su već otišli«, ponavljao je Dark. »Pronađemo li bolji dom, možda će se vratiti. Pođimo na jug, za pticama koje bježe pred hladnoćom, i na istok, prema zemlji Sunca. Otiđimo tamo gdje nas Ledena planina ne može dohvatiti. Kreće se polagano, a mi poput vjetra. Nikad nas neće dostići. Ostanemo li ovdje, smrznut ćemo se.« -»Ne. Moramo pričekati mog-ura. Vratit će se i reći nam što da učinimo«, zapovjedio je vođa. Dark nije htio poslušati njegov mudri savjet. Molio je i preklinjao, i na kraju uvjerio neke da pođu s njim. - »Ostanite«, govorili su drugi. »Pričekajte mog-ura.« - Dark nije poslušao. »Mog-ur neće naći duhove. Nikad se neće vratiti. Mi odmah odlazimo. Pođite s nama tamo gdje Ledena planina ne može živjeti.« - »Ne«, odgovorili su. »Čekat ćemo.« - Svi su žalili otišle, sigurni da će poginuti. Čekali su mog-ura, ali nakon mnogo dana počeli su sumnjati da će se vratiti. Mnogi su razmišljali nije li Dark bio u pravu.
- 157. 157 - Jednog danaPleme ugleda čudnu životinju, životinju koja se nije bojala vatre. Ljudi se prestrašiše i u čudu gledaše neobično stvorenje. Nikad nisu vidjeli slično. Ali kad se biće približilo, shvatili su da to nije životinja, već mog-ur prekriven krznom spiljskog medvjeda. Konačno se vratio. Rekao je Plemenu što je saznao od Ursusa, Duha Velikog spiljskog medvjeda. - Ursus je naučio Ljude kako se živi u spiljama, nosi životinjsko krzno, lovi i sakuplja hrana za zimu. Pleme je zapamtilo učenje Duha spiljskog medvjeda, pa premda je Ledena planina pokušavala, nije ih mogla istjerati iz doma. Bez obzira koliko je pred sobom slala hladnoće i leda, Ljudi nisu htjeli otići, nisu joj se htjeli maknuti s puta. - Na kraju Ledena planina odustane. Razljutila se i nije se htjela boriti sa Suncem. Olujni oblak se naljuti i odluči da više neće pomagati. Ledena je planina napustila zemlju i vratila se na sjever, a s njom je otišla i hladnoća. Pobjeda je obodrila Sunce, pa je s još većim žarom tjeralo planinu u njen dom. Nigdje se nije mogla sakriti od velike vrućine, i na kraju je savladana. Mnogo, mnogo godina nije bilo zime, već samo dugo ljeto. - Duh Zrnatog snijega je žalio za djetetom, i to ga je oslabilo. Laki suhi snijeg želio je još jedno dijete, pa je Duha Olujnog oblaka zamolio za pomoć. Ovaj je žalio Zrnati snijeg, pa je ponovno prekrio Sunčevo lice i omogućio da ga Duh Lakog suhog snijega nahrani. Rodila se nova Ledena planina, ali Ljudi su zapamtili što ih je naučio Ursus. Nikad ih više neće otjerati iz doma. - A što se dogodilo s Darkom i ljudima koji su otišli s njim? Jedni kažu da su ih pojeli vukovi i lavovi, dok drugi tvrde da su se utopili u velikoj vodi. Neki govore da su stigli do zemlje Sunca, ali tada se ono naljutilo jer su Dark i ostali htjeli zauzeti njegov dom. S neba je poslalo vatrenu kuglu koja ih je progutala. Nestali su i nitko ih više nije vidio.
- 158. 158 - Vidiš, Vorn- čula je Ejla kako Aga upozorava sina, kao, uostalom, uvijek nakon legende o Darku. - Uvijek moraš slušati majku, Druga, Bruna i Mog-ura. Nikad ne smiješ biti neposlušan i napustiti pleme jer ćeš tada i ti nestati. - Kreb - rekla je Ejla muškarcu do sebe. - Misliš li da su Dark i njegovi ljudi pronašli novi dom? Istina je, nestali su, ali nitko nije vidio da su poginuli, zar ne? Mogli su preživjeti. - Nitko nije vidio kad su nestali, Ejla, ali lov sa samo dva ili tri muškarca nije lagan. Možda su ljeti mogli uloviti dovoljno manjih životinja, ali veće, potrebne za zimske zalihe, bile bi mnogo teži i opasniji plijen. Prije nego što stignu do zemlje Sunca, morali bi preživjeti mnogo zima. Totemi žele dom. Vjerojatno su napustili lutalice. Ti ne bi htjela da se to dogodi, zar ne? Ejla nesvjesno posegne za amuletom. - Ali moj me totem nije napustio, premda sam bila sama i bez doma. - To je bilo zato jer te iskušavao. Pronašao ti je dom, zar ne? Spiljski je lav moćan totem, Ejla. Odabrao te, i možda će te uvijek štititi, ali sigurno se bolje osjeća kad ima dom. Slušaš li ga, pomagat će ti. Naučit će te najboljem. - Kako ću to znati, Kreb? Nikad nisam vidjela Duh Spiljskog lava. Kako znaš da ti totem govori? - Duh totema ne možeš vidjeti jer je dio tebe, dio tvog tijela. Ipak, reći će ti. Moraš samo naučiti slušati. Kad odlučuješ nešto važno, pomoći će ti. Izabereš li dobro, dat će ti znak. - Kakav znak? - Teško je reći. Obično je to nešto neobično ili posebno. To može biti kamen kakav još nikad nisi vidjela ili korijen takvog oblika koji
- 159. 159 nešto znači. Morašnaučiti slušati i gledati srcem i umom, a ne samo ušima i očima. Tek tada ćeš znati. Ali totemov znak razumjet ćeš samo ti, nitko drugi to ne može pojasniti. Kad dode trenutak i pronađeš znak, stavi ga u amulet. To nosi sreću. - Nosiš li i ti totemove znakove u amuletu, Kreb? - pokazivala je djevojčica, gledajući kvrgavu kožnu vrećicu obješenu oko čarobnjakovog vrata. Pustila je Ubu da se podigne i ode Izi. - Da - klimnuo je. - Jedan među njima je zub spiljskog medvjeda koji sam dobio kad sam bio odabran za mog-urovog učenika. Nije bio u čeljusti, našao sam ga između kamenja kraj nogu. Nisam ga vidio dok sam sjedao. To je odlično očuvan zub, bez znakova istrošenosti. Bio je to Ursusov znak da sam učinio pravi izbor. - Hoće li i meni totem dati neki znak? - Nitko to ne zna. Možda, kad budeš donosila neku važnu odluku. Kad dođe vrijeme, znat ćeš. Važno je samo da uvijek amulet nosiš sa sobom da te totem može pronaći. Nikad ga ne smiješ izgubiti. Dobila si ga kad sam ti otkrio totem. Po njemu totem prepoznaje tvoju dušu. Bez njega se prilikom lutanja ne bi mogao vratiti. Izgubio bi se i potražio dom u svijetu duhova. Izgubiš li amulet i brzo ga ne pronađeš, umrijet ćeš. Ejla se strese i čvrsto uhvati vrećicu obješenu jakom uzicom oko vrata. Zapita se kad će joj totem dati neki znak. - Misliš li da je Dark dobio znak nakon odluke o odlasku u zemlju Sunca? - Nitko to ne zna, Ejla. O tome se u legendi ne govori. - Mislim da je Dark bio vrlo hrabar kad se odlučio da potraži novi dom.
- 160. 160 - Možda jei bio hrabar, ali nije bio baš mudar - odgovori Kreb. - Napustio je pleme, dom svojih predaka, i preuzeo veliki rizik. Zašto? Da pronađe nešto novo. Nije htio ostati. Mladi često misle da je hrabar, ali kad ostare, promijene mišljenje. - Mislim da mi se sviđa jer je različit - reče Ejla. - Ova mi je legenda najmilija. Ejla primijeti da žene ustaju kako bi započele pripremanje večere, pa i ona priskoči u pomoć. Kreb zatrese glavom. Svaki put kad bi pomislio da stvarno prihvaća običaje Plemena, rekla je ili učinila nešto što bi ga natjeralo u sumnju. Nije radila ništa loše ili krivo, ne, jednostavno se razlikovala od pripadnika Plemena. Legenda je bila namijenjena pokazivanju loših strana izmjene običaja, ali se Ejla divila tvrdoglavosti mladića koji je želio novo. Hoće li se ikad riješiti tih misli, pitao se. Ipak, mora se priznati da uči vrlo brzo. Od djevojčica se očekivalo da do sedme ili osme godine savladaju sve ženske vještine. Tada su mnoge postajale punoljetne i valjalo ih je spariti. U protekle dvije godine otkad su je pronašli - osamljenu, izgladnjelu, nesposobnu da pronađe hranu - nije samo naučila kako se sakupljaju plodovi, već i kako se pripremaju i spremaju za zimu. Znala je i mnoge druge važne vještine, pa premda ih još nije obavljala poput starijih žena, bila je ravna nekim mlađim. Znala je derati i štaviti krzna, izrađivati ogrtače, plašteve i vrećice. Od jednog je komada kože rezanjem dobivala vrpce jednake širine. Njene su uzice izrađene od kose, biljnih vlakana ili tetiva bile jake i debele, ili tanke i fine, već prema tome za što su se upotrebljavale. Košare, prostirke i mreže ispletene od čvrstih trava, korijenja ili kore drveća bile su bolje od bilo kojih drugih. Od grumenja kremena znala je izraditi ručnu sjekiricu, nož ili strugalo. Čak je i Drug bio zadivljen njenom vještinom. Iz cjepanica je dubila zdjele, a zatim bi ih izbrusila.
- 161. 161 Brzim okretanjem štapićaprislonjenog uz komadić drveta znala je upaliti vatru. Taj je posao, ipak, bio mnogo lakši kad su se izmjenjivala dvojica jer je bilo dosta teško održavati stalni pritisak. Ono što je Kreba najviše iznenađivalo bila je lakoća kojom je savladavala osnove vidarstva. Iza je bila u pravu, razmišljao je, uči čak i bez sjećanja. Ejla je rezala gomolje koji će se kuhati u kožnom loncu obješenom nad vatrom. Nakon što je izrezala pokvarene dijelove, nije preostalo mnogo. Stražnji dio spilje, gdje su ih spremali, bio je hladan i suh, ali tako kasno zimi većina je povrća već jako omekšala i počela gnjiljeti. Njeno je sanjarenje o predstojećem proljeću započelo prije nekoliko dana kad je u zaleđenoj rječici opazila nešto tekuće vode, jedan od prvih znakova toplijeg vremena. Jedva je čekala da otopli, da tlo zazeleni, izbiju nove mladice, da iz javorove kore počne istjecati slatki sok. Skupljali su ga i kuhali sve dok se ne bi zgusnuo u sirup ili kristalizirao u šećer. Spremali su ga u posude od brezove kore. I breze su davale sok, samo nije bio tako sladak. Nije samo Ejli dosadila duga zima i prisilni boravak u spilji. Ranije tog dana vjetar je skrenuo na južni smjer i donio topliji morski zrak. Sa siga na ulazu spilje tekli su potočići. Kad je temperatura ponovno pala, smrzli su se, produljujući šiljke koji su rasli cijele zime. Dašak toplijeg zraka svima je skrenuo misao na proljeće. Dok su pripremale hranu, žene su rukama razgovarale. Pred kraj zime, kad zaliha više nije bilo mnogo, objedinjavale su ih i kuhale zajedno. Jelo se i dalje odvojeno, osim u posebnim prilikama. Zimi je uvijek bilo više gozbi - tako se razbijala monotonija boravka u spilji - premda su pred kraj godišnjeg doba često bile prilično mršave. Hrane je, ipak, bilo dovoljno. Lovci su između čestih snježnih oluja uspjeli uloviti nešto manje divljači ili pokojeg ostarjelog jelena, ali nisu ovisili o tome. Još su uvijek imali dovoljno sušenih zaliha. Žene su se razbrbljale, Aba je upravo pričala poznatu legendu.
- 162. 162 - ... alidijete je bilo deformirano. Majka ga je iznijela iz spilje jer je tako naredio vođa, ali ga nije mogla ostaviti da umre. Popela se na drvo i svezala ga na najviše grane do kojih nisu mogle doći niti mačke. Dok ga je ostavljala, deralo se, a do večeri je dječarac bio toliko gladan da je zavijao poput vuka. Nitko nije mogao spavati. Kričao je dan i noć, vođa se ljutio na majku, ali sve dok se glasao znala je da je živ. - Sedmog dana, kad je došlo vrijeme da mu se nadjene ime, rano ujutro popela se na stablo. Sin ne samo da je bio živ, više nije bio deformiran! Bio je potpuno zdrav. Vođa nije htio prihvatiti dječaka u pleme, ali kako je još uvijek bio živ, nije imao drugog izbora. Kad je odrastao, dječak je postao vođa i uvijek je bio zahvalan majci što ga je stavila u grane gdje ga ništa nije moglo dohvatiti. I nakon sparivanja uvijek je iz lova majci nosio komad mesa. Nikad je nije udario, nikad korio, uvijek ju je volio i poštovao – završi Aba. - Koje bi dijete preživjelo prve dane bez hrane? – pitala se Oga, pogledavajući Braka, upravo usnulog sina. – I kako bi dječak postao vođa ako njegova majka nije sparena s vođom ili muškarcem predodređenim da jednog dana to postane? Oga se ponosila sinom, a Braud još više jer je njegova družica rodila brzo nakon sparivanja. Čak se i Brun smekšavao u prisutnosti bebe. Oči su mu nježno sjajile dok je držao bebu koja je osiguravala nastavak loze. - Tko bi bio sljedeći vođa da nemaš Braka, Oga? – pitala je Ovra. – Što bi bilo u slučaju da rađaš samo djevojčice? Možda je dječakova majka bila sparena vođinim zamjenikom, a vođi se nešto dogodilo. – Pomalo je zavidjela mladoj ženi. Još uvijek nije imala djece, premda je žena i Guvova družica postala prije sparivanja Oge i Brauda. - S druge strane, kako bi deformirano dijete najednom postalo normalno i zdravo? – uzvrati Oga.
- 163. 163 - Mislim daje priču izmislila žena s deformiranim djetetom – reče vidarica. - Ali to je drevna legenda, Iza. Priča se već mnogo generacija. Možda su se nekad događale danas nemoguće stvari. To ne možemo sigurno znati – branila je Aba priču. - Neke su stvari zaista nekad bile drukčije, Aba, ali mislim da je Oga u pravu. Deformirano dijete neće najednom postati normalno, a gotovo je nemoguće da bez majčinog mlijeka preživi sedam dana. Ipak to je stara priča. Tko zna, možda u njoj ima zrnce istine – zaključi Iza. Kad je jelo bilo gotovo, Iza ga odnese do Krebovog ognjišta. Ejla podigne krupnu djevojčicu i krene za njom. Vidarica je smršavila, nije više bila snažna kao nekad i uglavnom je Ejla nosila Ubu. Među njima se razvila posebna veza. Uba je na svakom koraku slijedila djevojčicu, a činilo se da Ejli beba nikad nije dosadna. Nakon što su odrasli završili s jelom, Uba pođe majci da se nasisa ali brzo postane nemirna. Izin kašalj to samo pojača. Uplakanu bebu žena na kraju pogurne Ejli. - Uzmi dijete. Pogledaj hoće li je nahraniti Oga ili Aga – nervozno je pokazivala Iza. Prekine je jaki napadaj kašlja. - Osjaćaš li se dobro, Iza – zabrinuto će Ejla. Ja sam tek stara žena, prestara za malo dijete. Nemam više mlijeka, to je sve. Uba je gladna. Prošli ju je put nahranila Aga, ali mislim da je upravo nadojila Onu pa sigurno više nema mnogo mlijeka. Oga kaže da ga ima dovoljno. Njoj večeras odnesi Ubu. – Iza primjeti da je Kreb pažljivo promatra, a kad je Ejla odnijela dojenče, pogleda na drugu stranu.
- 164. 164 Djevojčica je pazilakako hoda, a kada se približila Braudovu ognjištu spusti glavu. Znala je da će i najmanja pogreška izazvati mladićev bijes. Bila je sigurna uvijek traži razlog da je udari ili ukori, a nije htjela da zbog nje Uba ostane gladna. Oga je s veseljem hranila Izinu kćerku, ali zbog Brauda nisu razgovarale. Kad se Uba nasisala, Ejla je odnese do Krebove vatre, a zatim sjedne i počne je uspavljivati. Njihala ju je u naručju i pjevala ispod glasa. Već je davno zaboravila jezik kojim je govorila prije dolaska u pleme, ali djetetu je uvijek pjevušila. - Ja sam stara žena i lako me oraspoložiti, Ejla – reče Iza dok je djevojčica stavljala Ubu na kožu za spavanje. - Bila sam prestara kad sam rodila, mlijeka više gotovo i nemam, ali beba mora sisati. Još nije pravo prohodala, ali ne mogu joj pomoći. Sutra ću ti pokazati kako se priprema posebna hrana za dojenčad. Ne želim Ubu dati drugoj ženi ako baš ne moram. - Dati Ubu drugoj ženi! Kako bi je mogla dati nekom drugom, ona je naša! - Ejla, ni ja je ne želim dati, ali ona mora jesti, a od mene ne dobiva dovoljno hrane. Ne možemo je nositi od jednog ognjišta do drugog kad meni ponestane mlijeka. Ogina beba je malena, zato ima toliko mlijeka. Kad Brak naraste, mlijeko će se prilagoditi njegovim potrebama. Kao i Aga, ni ona neće imati dovoljno mlijeka ako stalno doji još jedno dijete - objasni Iza. - Kad bih barem ja mogla dojiti! - Ejla, visoka si poput žene, ali to ništa ne znači. Na tebi se ne vide znakovi da ćeš to uskoro postati. Samo žene mogu biti majke, a samo majke doje. Počet ćemo Ubi davati običnu hranu pa ćemo vidjeti kako napreduje, ali želim da znaš što te čeka. Hrana za dojenčad priprema se na poseban način. Sve mora biti mekano jer Ubini mliječni
- 165. 165 zubi ne mogudobro gristi. Zrnje valja prije kuhanja dobro samljeti, suho meso također. Ono se kuha u malo vode da se stvori kaša. Sa svježeg mesa skidaju se svi tvrdi dijelovi, a povrće se gnječi. Ima li još žirova? - Kad sam posljednji put gledala, bila je još hrpica, ali stalno ih kradu miševi i vjeverice, a mnogi su već truli - odgovori Ejla. - Pronađi zdrave. Vodom ćemo isprati gorčinu i samljeti ih s mesom. Gomolji su također dobri. Znaš li gdje su one male školjke? Moramo pronaći jednu koja će odgovarati njenim ustima. Morat će naučiti jesti iz nje. Drago mi je što se bliži kraj zime jer će proljeće dati raznolikiju hranu - a to će dobro doći cijelom plemenu. Iza na licu djevojčice primijeti zabrinutost. Mnogo je puta, pogotovo protekle zime, bila sretna što je ima. Pitala se da li su je duhovi stavili na njen put samo zato da postane drugom majkom djevojčice koju je vidarica tako kasno rodila. Izu nije iscrpljivala samo starost. Nikad se nije žalila na krhko zdravlje, baš kao što nikome nije govorila o boli u prsima i krvi ispljunutoj nakon posebno jakog napada kašlja. Znala je, ipak, da Kreb sluti koliko je bolesna. I on je star, mislila je Iza. Ove mu je zime bilo posebno teško. Previše vremena provodi u maloj spilji gdje ga grije samo jedna baklja. Čupava kosa starog čarobnjaka bila je protkana srebrnim vlasima. Artritis i šepava noga jako su mu otežavali hod. Zubi, istrošeni godinama upotrebe, počeli su boljeti. Ali Kreb je već davno naučio živjeti s patnjom i boli. Njegov je um i dalje bio pronicljiv kao i uvijek, a sad se zabrinuo za Izu. Gledao je dok su žena i djevojčica razgovarale o dječjoj hrani i primijetio koliko se istrošilo Izino nekad krupno i snažno tijelo. Imala je tanke ruke, kosa je posijedila, ali najviše ga je uznemiravao njen gotovo neprekidni kašalj. Bit će mi drago kad zima konačno prestane. Potrebna joj je toplina i sunce.
- 166. 166 Zima je konačnopustila zemlju iz svog ledenog zagrljaja, a s prvim proljetnim danima došli su i pljuskovi. Po narasloj rječici plutale su velike sante leda, još dugo nakon što u višim predjelima snijega više nije bilo. Neprestani dotok vode natopio je tlo pred ulazom i pretvorio ga u ljepljivo, sklisko blato. Samo je postavljeno kamenje čuvalo unutarnjost od potočića koji su se slijevali niz stijenu. Sve to nije moglo zadržati pleme u spilji. Nakon dugog zimskog zatočeništva, jedva su čekali da pozdrave prve zrake sunca i toplije morske vjetrove. Prije nego što se snijeg posve otopio bosonogi su gacali kroz hladni mulj. Čak ni dodatni sloj utrljane masti nije mogao spriječiti natapanje omotača za noge. Iza je imala više posla s proljetnim, nego zimskim prehladama. Vrijeme je odmicalo, sunce je osušilo vlagu, a pleme je živnulo. Duge zimske dane provedene u lagodnom pričanju, ogovaranju, izradi oruđa i oružja, zamijenila je proljetna žustrina. Žene su sakupljale prve izdanke i pupoljke, a muškarci vježbali za prvi lov sezone. Uba je dobro napredovala. Sisala je još samo zbog potrebe za toplinom i osjećajem sigurnosti majčinog tijela. Iza više nije tako često kašljala, premda je još uvijek bila preslaba za dulje izlete po okolici. Ejla i Kreb su počeli uobičajene šetnje uz rječicu. Proljeće je za nju bilo najljepše godišnje doba. Kako je Iza većinom boravila kraj spilje, Ejla je sve češće sama lutala brežuljcima u potrazi za ljekovitim biljkama. Vidarica je brinula, ali ostale su žene bile zaokupljene sakupljanjem hrane, a jestive biljke nisu uvijek rasle zajedno s ljekovitima. Ponekad su išle zajedno, uglavnom zato da je Iza nauči nečem novom ili da pokaže kako neke poznate biljke izgledaju mlade da ih Ejla može kasnije lakše pronaći. Premda je djevojčica nosila Ubu, Iza se brzo umarala. Nevoljko je pristala da Ejla sve više odlazi sama.
- 167. 167 Ejla je uživalau svojim lutanjima. Tako se oslobađala neprekidne paske plemena. Često je sa ženama sakupljala hranu, ali čim bi završila, odlazila je u šumu. Izi nije donosila samo poznate već i nepoznate biljke kako bi joj vidarica mogla reći sve o njima. Brun se nije suprotstavljao, znao je da netko mora tražiti biljke za Izine čarolije. Njena mu bolest nije promakla. Smetala ga je samo Ejlina samostalnost. Žene iz plemena nisu voljele biti same. Kad god je Iza tražila biljke, odlazila je oprezno i s dosta straha i vraćala se čim je završila sakupljanjem. Ejla nije izbjegavala zadaće, uvijek se pristojno ponašala i Brun joj nije mogao prigovarati. Smetalo ga je njeno držanje - nešto što nije bilo loše, ali zato sasvim različito. Kad god je djevojčica odlazila, vraćala se punih košara i džepova ogrtača, a tako dugo dok se bez toga nije moglo, Brun nije smio prigovarati. Ponekad Ejla nije donosila samo biljke. Njena posebnost, koja je toliko čudila pripadnike plemena, ispoljavala se vrlo često. Premda su se svi navikli na to, još su se uvijek čudili kad bi donijela bolesnu ili povrijeđenu životinjicu. Zečić kojeg je pronašla kratko nakon Ubinog rođenja bio je tek prvi među mnogima. Znala je postupati sa životinjama. One kao da su slutile da im želi pomoći. Kad je nešto postalo uobičajeno, Brun je to nerado mijenjao. Jedino se suprotstavio kad je donijela vučje štene. Mesojede, koji su lovcima bili suparnici, nije smjela dovoditi u spilju. Mnogo se puta dogodilo da je divljač koju su muškarci slijedili uhvatila brža zvijer. Brun nije mogao dozvoliti da djevojčica pomaže životinji koja bi jednog dana možda ukrala njihov plijen. Jednom, dok je na koljenima iskopavala korijen, iz grma izađe zec svinute noge i pomiriši joj noge. Nije se ni pomakla, samo je polako ispružila ruku i pogladila ga. Jesi li ti moj Uba-zec, pitala se. Postao si velik i zdrav mužjak. Je li te loše iskustvo iz mladosti naučilo oprezu? Znaš, moraš se čuvati ljudi. Možeš završiti na ražnju, pričala je sama
- 168. 168 sebi dok jepolako gladila meko krzno. Nešto prestraši životinju i ona odskoči, pojuri u jednom smjeru, naglo se okrene i vrati otkud je i došla. - Trčiš tako brzo, ne znam kako te netko može uloviti. Kako se samo naglo okrećeš! - pokazivala je za zecom i nasmijala se. Najednom shvati da se već dugo nije glasno smijala. To je u prisutnosti drugih radila vrlo rijetko jer im se nije sviđalo. Tog je dana pronašla mnogo razloga za smijeh. - Ejla, kora ove divlje trešnje je stara. Više ne valja - rekla je Iza jednog jutra. - Pođi i donesi svježu. Na zapadnom dijelu čistine preko rijeke ima nekoliko stabala. Znaš li gdje je to? Donesi i unutarnji sloj, sad je najbolji. - Da, majko, znam gdje su - odgovorila je. Bilo je prekrasno proljetno jutro. Posljednji bijeli i ljubičasti šafrani uzdizali su se pokraj žutih sunovrata. Tu i tamo mlada je svijetlozelena trava obojila vlažnu tamno-smeđu zemlju. Zelene su pjege prvog lišća i pupoljaka ukrašavale grančice drveća i grmlja, a vrbe su se okitile maci- cama. Blagonaklono je sunce poticalo novi život. Nakon što je otišla iz vidokruga spilje, Ejlin se pažljivi korak i pognuti položaj promijeni. Skakutala je niz padinu, zatim potrčala uzbrdo, nesvjesno se smiješeći slobodi pokreta. Usput je promatrala zelenilo oko sebe, a njen je marljivi um sve to spremao za neku kasniju priliku. Nadam se da će trešnjina kora pomoći Izinom kašlju. Sad joj je bolje, ali tako je mršava. Uba je sve teža i veća, ne bi je više smjela podizati. Budem li mogla, sljedeći ću je put povesti sa sobom. Tako mi je drago da je nismo dali Ogi. Već počinje govoriti. Bit će tako zabavno kad malo poraste pa ćemo zajedno sakupljati biljke. Pogledaj samo ove
- 169. 169 mace. Kad sumalene, na dodir su poput pravog krzna, ali kasnije zazelene. Iza ih zove cvijećem. Nebo je danas tako plavo. U vjetru se osjeća miris mora. Pitam se kad ćemo otići u ribolov. Voda će uskoro biti sasvim ugodna za plivanje. Ne znam zašto to drugi ne vole? More je slano, ima drukčiji okus od vode u rijeci, ali u njemu se osjećam tako lagana. Jedva čekam da odemo loviti ribe. Morske volim najviše, ali volim i jaja. Uživam kad se penjem po hridima i tražim ih u gnijezdima ptica. Vjetar je tako prijatan u visini. Gle, vjeverica! Kako se brzo popela na drvo! Voljela bih da i ja to mogu. Ejla je dugo lutala šumom. Najednom shvati koliko je kasno pa krene prema čistini po trešnjinu koru. Dok se približavala, čula je komešanje i poneki glas, a zatim ugleda muškarce. Okrenula se da pođe, ali pomisao na trešnju je zaustavi. Za trenutak je bila neodlučna. Muškarcima se neće svidjeti budu li me vidjeli, mislila je. Brun će se razljutiti i neće mi više dopustiti da sama izlazim, ali kora je potrebna Izi. Možda se muškarci neće dugo zadržati na čistini. Što uopće rade? Prišulja se još bliže i sakrije za veliko stablo. Kroz grane gustog grma virila je na livadu. Muškarci su oružjem vježbali za prvi lov. Sjećala se kad su izrađivali nova koplja. Posjekli su tanka, savitljiva mlada stabla, okljaštrili ih i jedan kraj stavili u vatru. Čvrstim kremenim strugalom zašiljili su otvrdli vršak da se ne raskoli. Nelagodno je mislila na strku koju je izazvala dodirujući jednu drvenu motku. Žene ne smiju dotaknuti oružje, rekli su joj, pa čak ni alat za njegovu izradu, premda Ejla nije vidjela nikakve razlike između noža za rezanje kože za praćke ili onog za rezanje kožnih ogrtača. Novo koplje, oskrnavljeno njenom rukom, bilo je spaljeno, na veliku žalost lovca koji ga je izradio. I Kreb i Iza su je dugo korili, pokušavajući joj dokazati koliko je taj potez bio nepromišljen i strašan. Žene su s gnušanjem razglabale kako je uopće mogla pomisliti tako nešto, a Brunov je
- 170. 170 namrgođeni pogled jasnogovorio što misli. Ali najviše od svega smetala ju je Braudova zlobna radost koja je popratila ukore. U tome je sasvim očito uživao. Djevojčica je uznemireno promatrala muškarce na vježbalištu. Osim kopalja imali su i drugo oružje. Dorv, Grod i Krag su najednom kraju čistine raspravljali o prednostima i nedostacima koplja i toljage, a drugi su u rukama imali praćke i bole. Među njima je bio i Vorn. Brun je odlučio da dječaka valja naučiti osnovama rukovanja praćkom i tu je zadaću povjerio Zaugu. Kad je dječak navršio pet godina, lovci su ga počeli voditi na vježbalište. Uglavnom se igrao malim kopljem. Zabadao ga je u tlo ili truli panj kako bi dobio što bolji osjećaj za oružje. Volio je biti s muškarcima, ali ovo je bio prvi pokušaj da se dječaka nauči težoj vještini rukovanja praćkom. U tlo su zabili kolac, a nedaleko se nalazila hrpa okruglih kamenčića koje su pronašli na putu ovamo. Zaug je pokazivao Vornu kako se dva kraja praćke drže zajedno, te kako se u malo udubljenje na srednjem dijelu već gotovo posve istrošenog oružja umeće kamen. Zaug ju je namjeravao baciti, ali kad je saznao da će podučavati dječaka, pomislio je da bi se uz manje preinake još uvijek mogla upotrijebiti. Ejla je sa zanimanjem pratila vježbu. Zaugove upute i pojašnjenja gledala je jednakom pažnjom kao i momčić. Pri prvom Vornovom pokušaju praćka se zamrsi i kamen ispadne. Bilo mu je teško na ispravan način zavrtiti oružje da sila bude dovoljna za izbacivanje kamena. Kamen je najčešće ispadao prije nego što je postigao dovoljnu brzinu vrtnje. Braud je promatrao sa strane. Vorn je bio njegov štićenik i zato ga je dječak obožavao. Upravo je Braud izradio malo koplje koje je dječak nosio svuda sa sobom, čak i na spavanje, a mladi mu je lovac pokazivao
- 171. 171 i kako seono drži. Govorio mu je o ravnoteži i snazi zamaha, kao da mu je Vorn ravan. Ali momčić je sad s divljenjem promatrao starog lovca i Braud se osjećao zapostavljenim. Sam je želio naučiti dječaka lovačkim vještinama pa se ljutio što je Brun vježbanje praćkom prepustio Zaugu. Nakon nekoliko Vornovih neuspješnih pokušaja, prekinuo je lekciju. - Daj da ti pokažem kako se to radi, Vorn - pokazao je Braud i odgurnuo starca. Zaug se vrati za korak i mladom samosvjesnom lovcu uputi ljutiti pogled. Svi su stali i gledali što se događa. Brun je bjesnio. Nije mu se sviđao način na koji je Braud postupao s najboljim strijelcem plemena. Zaugu, a ne Braudu, je naredio da podučava dječaka. Pokazivati zanimanje za momčića jedna je stvar, razmišljao je Brun, ali ovo je prevršilo svaku mjeru. Vorn mora učiti od najboljeg, a Braud dobro zna da mu praćka nije najjača strana. Mora shvatiti da dobar vođa iskorištava najbolje osobine svakog lovca. Zaug je najvještiji u rukovanju praćkom, a uz to će imati dovoljno vremena da Vorna podučava dok su ostali muškarci u lovu. Braud je postao bahat, preponosan je. Kako da ga podignem na viši položaj kad ne zna prosuđivati? Mora naučiti da nije važan zato jer će postati vođa, već je zato važan jer će postati vođa. Braud uzme dječakovu praćku i podigne kamen. Stavi ga u udubljenje i izbaci prema kolcu. Kamen padne ispred cilja. To je bila najčešća pogreška lovaca. Morali su uračunavati ograničenje zglobova koji nisu mogli načiniti puni luk. Braud se ljutio zbog promašaja i osjećao pomalo glupo. Želio je pokazati koliko je vješt pa brzo podigne drugi kamen i baci ga prema cilju. Bio je svjestan da ga svi gledaju. Praćka je bila kraća nego što je navikao pa je kamen otišao ulijevo, još uvijek dosta ispred kolca.
- 172. 172 - Pokušavaš linaučiti Vorna ili i sam trebaš malo poduke, Braud? - podrugljivo je pokazivao Zaug. - Mogao bih kolac primaknuti malo bliže. Braud se borio da zadrži vlast nad sobom - nije mu bilo drago što je postao predmetom starčevog podsmijeha, a bio je i ljut jer je neprestano promašivao. Poletio je novi kamen, ali ovaj je put upotrijebio previše snage i daleko prebacio cilj. - Pričekaš li dok podučim dječaka, rado ću i tebe naučiti nekim stvarima - podrugljivo će Zaug. - Čini mi se da ti upravo to nedostaje. - Ponosni starac se osjećao osvećenim. - Kako Vorn može išta naučiti s ovako starom praćkom! - planuo je Braud i s negodovanjem je bacio na tlo. - Nitko neće tim istrošenim oružjem pogoditi cilj. Vorn, napravit ću ti novu praćku. Starom Zaugovom praćkom nećeš ništa naučiti. Pa on čak više i ne lovi. Sad se Zaug razljutio. Umirovljenje iz redova lovaca uvijek je bilo udarac muškarčevom ponosu, a Zaug je mukotrpno vježbao da savlada teško oružje i vrati barem nešto stare slave. Prije mnogo godina i on je, baš kao i sin njegove družice, bio zamjenik vođe i upravo je zato njegov ponos bio osjetljiviji. - Bolje je biti stariji muškarac, nego dječak koji samo misli da je muškarac - odvrati i posegne za praćkom kraj Braudovih nogu. Napad na muškost bio je više nego što je mladi lovac mogao podnijeti, bila je to posljednja kap u već prepunoj čaši žuči. Nije se mogao svladati i odgurne starca. Zaug to nije očekivao, bio je u raskoraku, pa je teško pao. Sjedio je na tlu i začuđeno gledao. Bila je to posljednja stvar koju je očekivao.
- 173. 173 Muškarci Plemena nikadnisu fizički obračunavali. Takva je kazna bila namijenjena samo ženama koje nisu mogle shvatiti druge načine uvjeravanja. Prevelika energija mladića trošila se prijateljskim hrvanjem, natjecanjima trčanja i bacanja koplja, bole ili kamenja. Sve je to, uostalom, služilo usavršavanju lovačke vještine o kojoj je, kao i suradnji, ovisilo preživljavanje Plemena. Braud je također bio iznenađen nepromišljenim činom i kad je shvatio što je učinio oblilo ga je crvenilo. - Braud - zarežao je Brun. Mladić ga pogleda i sledi se. Nikad ga nije vidio tako Ijutitog. Brun priđe čvrstim koracima, a svaki mu je pokret bio dobro promišljen i sračunat. - Ovakvo djetinjasto ponašanje je neoprostivo! Da već nisi lovac najnižeg položaja, ovog bih te trena postavio na to mjesto. Tko ti je uopće rekao da se miješaš u dječakovu lekciju? Jesam li tebi ili Zaugu povjerio učenje Vorna? - Iz vođinih je očiju izbijala ljutina. - Nazivaš se lovcem? Pa ne možeš reći ni da si muškarac! I Vorn se savladava bolje od tebe. Žene imaju više samokontrole. Ti si budući vođa. Hoćeš li tako upravljati plemenom? Očekuješ li poslušnost ljudi kad ni sam ne možeš upravljati svojim postupcima? Ne budi tako siguran u budućnost, Braud. Zaug je u pravu. Ti si dijete koje misli da je muškarac. Braud je bio izvan sebe. Nikad nije bio tako posramljen i to pred svim lovcima i Vornom. Želio je otrčati i sakriti se, ovo nikad neće preživjeti. Radije bi se suočio sa spiljskim lavom nego s Brunovim bijesom. Vođa se rijetko ljutio, a mora se priznati, nije za to imao mnogo prilike. Samo jedan oštriji pogled bio je dovoljan da svaki pripadnik plemena, bez obzira da li muškarac ili žena, skoči na noge i posluša naredbu. Braud ponizno sagne glavu. Brun pogleda u sunce i da znak za povratak. Drugim je lovcima bilo neugodno što prisustvuju tako oštrom ukoru pa su jedva čekali da
- 174. 174 odu. Pošli suza vođom koji je ubrzanim koracima grabio prema spilji. Na začelju je bio Braud, još uvijek zažarena lica. Ejla se skamenila, gotovo se nije usudila disati. Bojala se da će je otkriti. Bila je svjesna da je vidjela nešto što žena nikad ne bi smjela vidjeti. Bez obzira na okolnosti, muškarci su se uvijek međusobno štitili. No događaj je omogućio djevojčici da upozna potpuno nepoznatu stranu njihove prirode. Nisu bili svemoćna bića koja nekažnjeno vladaju bez obzira na posljedice, kao što je dotad mislila. I oni su slušali naredbe i bivali ukoreni. Jedino je Brun zadržao sliku vrhovnog vođe. Nije shvaćala da njega mnogo više sputavaju druge činjenice: tradicija i običaji Plemena, nedokučivi i nepredvidljivi duhovi koji su upravljali silama prirode, te vlastiti osjećaj odgovornosti. Ejla se skrivala još dugo nakon odlaska muškaraca sa čistine jer se bojala da će se možda vratiti. Kad se konačno odlučila zakoračiti na otvoreno još je uvijek bila jako oprezna. Premda nije potpuno shvaćala posljedice upoznavanja druge strane muškaraca, jedno je znala: Braud je bio ponizan poput žene i to ju je razveselilo. Zamrzila je mladića koji ju je stalno napadao i tukao za najmanju pogrešku, bez obzira da li je toga bila svjesna ili ne. Često je nosila znakove njegove grubosti. Ma kako uporno pokušavala, činilo se da ga ne može zadovoljiti. Izašla je na livadu razmišljajući o sukobu. Kad se približila kolcu zabijenom u tlo, na zemlji je primijetila bačenu praćku. Prije nego što su lovci otišli, nitko je se nije sjetio. Gledala je oružje ali ga se bojala dodirnuti. Strah od Bruna i njegovog bijesa bio je toliko jak da se stresla. Sjećala se svih pojedinosti upravo viđenog događaja, a to ju je podsjetilo na Zaugovu poduku i Vornove teškoće. Zar je to zaista teško? Kad bi mi Zaug pokazao, da li bih mogla pogoditi kolac? I sama je bila iznenađena smionom zamisli i još se jednom osvrne da provjeri je li sama. Bojala se da je i misli odaju. I Braud nije mogao
- 175. 175 pogoditi cilj, razmišljalaje. Prisjećala se neuspješnih pokušaja i podrugljivih Zaugovih kretnji. Licem joj proleti smiješak. Kako li bi se tek ljutio kad bih mogla nešto što on ne može učiniti? Sviđala joj se ta pomisao. Ponovno se osvrne, odlučno pogleda praćku, sagne se i podigne je. Pod prstima je osjećala podatnost istrošene kože i najednom pomisli na kaznu koja je čeka ako je netko opazi. Pogledala je u smjeru kamo su otišli muškarci i od straha gotovo ispusti praćku. Tamo opazi hrpicu oblutaka. Bi li znala? Brun bi se razbjesnio, ne znam što bi učinio sa mnom. I Kreb bi kazao da sam zločesta. Već to što držim praćku nije dobro. Ali što je u tome loše? To je tek komad kože za izbacivanje kamenja. Bi li me Brun istukao? Braud bi to sigurno učinio. Bilo bi mu drago da je dotaknem, imao bi dobar izgovor da me istuče. Kako bi se tek razbjesnio da zna što sam vidjela. Svi bi bili tako bijesni da ih ovo više ne bi razljutilo. Loše je loše, zar ne? Pitam se da li bih mogla pogoditi kolac. Djevojčica je bila razapeta između želje da iskuša praćku i znanja da je to zabranjeno. To je bilo loše. Znala je da je tako. Ali ipak je htjela pokušati. Kakva je razlika učini li još jednu lošu stvar? Nitko to i tako nikad neće saznati, sama je. S krivnjom u očima ponovno se ogleda, a zatim krene prema oblucima. Podigne jedan od njih i pokuša se sjetiti Zaugovih uputa. Pažljivo sastavi dva kraja i čvrsto ih uhvati. Kožnata petlja je mlohavo visila. Osjećala se nespretno, nesigurna kako da postavi kamen u izlizanu udubinu. Nekoliko je puta oblutak ispao čim bi zamahnula rukom. Usredotočila se na Zaugove upute. Pokušala je ponovno i gotovo uspjela, ali vrpca se u posljednji čas objesi pa kamen padne. Sljedeći je put izbacila oblutak nekoliko koraka. Ushićena, posegne za sljedećim. Poslije nekoliko neuspjeha poleti i taj kamen. Opet je
- 176. 176 nekoliko puta pogriješila,zatim baci dobro, a kamen padne bliže kolcu. Počela je dobivati osjećaj za oružje. Kad hrpe oblutaka više nije bilo, sakupila ih je, a nakon nekog vremena i treći put. Kod četvrtog niza većinu je oblutaka izbacivala prilično sigurno. Ejla pogleda na tlo i ugleda tri posljednja kamenčića. Podigne jedan, postavi ga u praćku, zavrti je oko glave i ispusti. Opazila je kako se oblutak odbija od kolca i čula mukli udarac. Skočila je u zrak. Uspjela sam! Pogodila sam cilj! Bila je to čista sreća, ludi potez, ali to joj nije umanjilo radost. Sljedeći je kamen prebacio kolac, a posljednji padne nekoliko koraka od njega. Ali uspjelo joj je jednom, i bila je sigurna da će to i ponoviti. Započne skupljati razbacano kamenje, ali najednom ustanovi da se sunce približilo zapadnom obzoru. Sjetila se trešnjine kore. Zar je već tako kasno? Zar sam ovdje već čitavo poslijepodne? Iza i Kreb će se brinuti. Brzo spremi praćku u nabor ogrtača, potrči prema trešnjama, izvadi kameni nož i sastruže duge tanke komade unutarnjeg sloja kore. Trčeći krene prema spilji i uspori tek kad se približila rječici. Zauzela je stav doličan ženskom stvorenju. Bojala se da će i bez toga biti dovoljno gužve pa nikom nije htjela dati više povoda za ljutnju. - Ejla! Gdje si tako dugo? Gotovo sam se razboljela od brige. Mislila sam da te napala neka životinja. Već sam Krebu htjela reći da pošalje Bruna po tebe - korila je Iza čim ju je spazila. - Gledala sam što sve raste i otišla sve do čistine - ispričavala se Ejla. - Nisam znala koliko je kasno. - To je bilo istina, ali ne cijela. - Donijela sam trešnjinu koru i onu biljku čiji je korijen dobar za liječenje reumatizma.
- 177. 177 - Da, samošto ga moraš skuhati i upotrijebiti kao oblog. Od bobica se pripema čaj. Zdrobiš li ih, sok se koristi za liječenje izraslina i kvrga - vidarica počne automatski odgovarati, ali naglo prekine. - Ejla, pokušavaš me zbuniti pitanjima o lijekovima. Znaš da ne smiješ izbivati tako dugo. Jako sam se zabrinula - pokazivala je. Sad kad je znala da se djevojčici ništa nije dogodilo, ljutnja ju je prošla, ali htjela je da Ejla shvati da to ne smije ponoviti. Iza je brinula kad je djevojčica sama sakupljala ljekovito bilje. - To se više nikad neće ponoviti, Iza. Nisam opazila koliko je kasno. Kad su ušle u spilju, Ejlu opazi Uba. Čekala ju je cijeli dan. Na svojim krupnim, povijenim nogama potrči prema starijoj djevojčici, ali pred njom se spotakne. Ejla je uhvati prije nego što je pala i podigne je u zrak. - Bi li ponekad mogla povesti i Ubu? Ne bismo ostajale tako dugo. Počela bih joj pokazivati neke stvari. - Još je premlada da razumije. Tek uči govoriti - reče Iza, ali kad je vidjela koliko su sretne, doda: - Možda biste ponekad i mogle ići zajedno, pod uvjetom da se previše ne udaljavate. - O, baš dobro - usklikne Ejla i s djetetom u naručju zagrli Izu. Držala je Ubu u zraku i naglas se nasmijala. Djevojčica je zadivljeno pogleda. - To će baš biti zabavno, Uba - rekla je i spustila dijete. - Majka će dopustiti da pođeš sa mnom. Što je tom djetetu, razmišljala je Iza. Nisam je već dugo vidjela tako uzbuđenu. Danas zrakom lutaju čudnovati duhovi. Najprije su muškarci došli jako rano. Nisu pričali kao što običavaju, svaki je otišao k ognjištu i zadubio se u misli. Čak nisu korili žene. I Braud je bio dobar. Nakon što je čitav dan izbivala, došla je i Ejla, i to puna energije i dobrog raspoloženja. Ne razumijem to.
- 178. 178 BRAUD Da? Što želiš?—nestrpljivoće Zaug. Bilo je neuobičajeno vruće za tako rano ljeto. Zaug je bio žedan i osjećao se vrlo nelagodno dok je na vrućem suncu strugalom radio na jelenjoj koži koja se sušila. Nije bio raspoložen za prekidanje posla, a posebno ne ako je smetnja dolazila u obličju ružne djevojčice ravnog lica koja je upravo sjela pred njega i pognula glavu čekajući da joj se obrati. - Želi li Zaug malo vode? - upita Ejla smjerno podigavši glavu nakon što je osjetila dodir po ramenu. - Ova je djevojčica bila na izvoru i vidjela kako lovac radi na suncu. Ona je pomislila da je lovac žedan, ona ga nije htjela prekidati u radu - izrekla je službenim načinom uobičajenim prilikom obraćanja lovcu. Pružila mu je lončić od brezove kore i prinijela hladnu, vlažnu mješinu izrađenu od želuca planinske koze. Zaug potvrdno zamumlja, iznenađen Ejlinom pažnjom. Ulila je hladnu vodu u lončić. Zaug nije mogao uhvatiti pogled neke žene da joj naredi da mu donese malo vode, a posao se nije smio prekidati. Koža je bila gotovo suha. Na njoj se moralo raditi sve dok ne bude podatna i mekana koliko je potrebno. Njegov je pogled slijedio djevojčicu dok je odlagala mješinu u hlad, čupala snop jake trave i vodom natopljenog korijenja, pripravljajući materijal za pletenje košare. Otkad se preselio sinu svoje družice, Uka se uvijek ponašala s poštovanjem i nikad nije odlagala obavljanje poslova koje joj je zadao, ali je rijetko pokušavala predvidjeti njegove želje kako je to znala njegova vlastita družica prije nego što je umrla. Uka se uglavnom posvećivala Grodu, pa su Zaugu nedostajale sitnice koje mu je nekoć pružala odana družica. Povremeno je pogledavao djevojčicu koja je sjedila kraj njega. Bila je tiha, usredotočena na posao. Mog-ur ju je
- 179. 179 dobro podučio, pomisli.Dok je razvlačio i strugao vlažnu kožu, nije ni zamijetio da ga Ejla krajičkom oka gleda. Te je večeri starac sjedio sam pred spiljom i zamišljeno gledao u daljinu. Lovci su otišli. Uka je, zajedno s još dvije žene otišla s njima, a Zaug je s Ovrom jeo pokraj Guvovog ognjišta. Gledajući mladu ženu, sada sasvim odraslu i sparenu, prisjećao se ne tako davnog vremena kad je još bila dijete u Ukinim rukama. To mu je skrenulo misli na prolazak vremena koje mu je smanjilo snagu potrebnu za lov. Ognjište je napustio odmah nakon jela. Posve se usredotočio na vlastite misli kad opazi djevojčicu koja mu je prilazila s pletenom košarom u ruci. - Ova je djevojčica nabrala više malina nego što može pojesti - rekla je nakon njegova dodira po ramenu. - Bi li ih lovac htio pojesti da ne propadnu? Uz zadovoljstvo koje nije mogao posve sakriti, Zaug prihvati pruženu zdjelu. Dok je uživao u sočnim slatkim bobama, Ejla je tiho sjedila na pristojnoj udaljenosti. Kad je pojeo maline i vratio zdjelicu, Ejla brzo otiđe. Ne znam zašto Braud govori da je nepristojna, pomisli dok je odlazila. Ništa joj ne nedostaje, osim što je neopisivo ružna. Sljedećeg je dana Ejla ponovno donijela vodu iz hladnog izvora do mjesta gdje je radio Zaug, a zatim u blizini prostre materijal za izradu košare. Kasnije, upravo kad je završavao s utrljivanjem loja u meku jelenju kožu, starcu se približio Mog-ur. - Naporno je štaviti kožu po ovakvom suncu — pokaže kretnjama čarobnjak. - Izrađujem nove praćke za lovce, a jednu sam obećao i Vornu. Koža za njih mora biti vrlo savitljiva. Dok se suši na njoj valja neprekidno raditi, a loj se mora posve upiti. To je najbolje obaviti na suncu.
- 180. 180 - Siguran samda će lovci biti posve zadovoljni - primijeti Mog-ur. - Svi znaju kakav si majstor kad su u pitanju praćke. Gledao sam dok si vježbao s Vornom. Ima sreću što ga upravo ti učiš. To je vrlo teška vještina, a za izradu praćke ne treba je ništa manje. Čarobnjakova pohvala ozari Zaugovo lice. - Sutra ću ih izrezati. Veličinu za muškarce znam, ali Vornovu ću ruku morati izmjeriti, jedino se tako može postići brzina i točnost izbačaja. - Iza i Ejla pripremaju kamenjarku koju si za mene ulovio neki dan. Iza uči djevojčicu kako da je pripremi na način koji ti voliš. Želiš li danas večerati kraj Mog-urovog ognjišta? Ejla me zamolila da te pitam, a i ja bih volio da mi budeš društvo. Ponekad muškarac zaželi razgovarati s drugim muškarcem, a kraj mog su ognjišta samo žene. - Zaug će jesti s Mog-urom - odgovori starac, očito zadovoljan pozivom. Premda su zajedničke gozbe bile prilično česte, a ponekad su dvije obitelji, pogotovo one u krvnom srodstvu, dijelile obroke, Mog-ur je rijetko pozivao druge k svojoj vatri. Vlastito ognjište bilo je za njega još uvijek posve nova stvar pa je uživao u društvu svojih žena. Ali Zauga je poznavao od malih nogu i uvijek ga je cijenio. Zadovoljstvo na starčevu licu natjeralo je Mog-ura da pomisli kako je to trebao učiniti još mnogo ranije. Bilo mu je drago da se Ejla sjetila Zauga. Uostalom, baš je on ulovio kamenjarku. Iza nije navikla na društvo. Bila je uzbuđena i zabrinuta, ali na kraju je nadmašila samu sebe. Njeno poznavanje bilja nije bilo ograničeno samo na lijekove, već je obuhvaćalo i začine. Znala je kako da odgovarajućom kombinacijom trava poboljša okus jela. Kamenjarka je bila odlična, Ejla posebno pažljiva na nenametljiv način, pa je Mog- ur bio vrlo zadovoljan svojim ženama. Nakon što su se muškarci zasitili, Ejla ih posluži finim čajem od kamilice i metvice jer je Iza
- 181. 181 znala da ćeto pomoći probavi. S dva ženska stvorenja pripravna da im uslišaju svaku želju, i s bucmastom bebom koja je dopuzala do njihovih krila i veselo ih čupkala za brade, ponovno su se osjećali mladima. Dva su se starca potpuno opustila i razgovarala o prošlim vremenima. Zaug je s malo zavisti promatrao sreću koja je okruživala čarobnjakovo ognjište, a Mog-ur je osjećao da život ne može biti ljepši. Sljedećeg je dana Ejla promatrala kako Zaug mjeri kožnu vrpcu prema Vornovoj ruci i pozorno je slušala kad je starac pojašnjavao zašto krajevi moraju biti upravo tako suženi, zašto praćka ne smije biti preduga ni prekratka, a vidjela je i kako je u sredinu stavio vlažan okrugli kamen koji će rastegnuti kožu dovoljno da se stvori pravilno udubljenje. Kad mu je Ejla donijela vodu, upravo je sakupljao ostatke upotrijebljene kože. - Hoće li Zaugu trebati preostali komadići? Koža je tako meka — pitala je. Zaug je htio ugoditi pažljivoj zadivljenoj djevojčici. - Ostatak više ne mogu koristiti. Želiš li ih? - Ova će djevojčica biti zahvalna. Mislim da su neki komadi dovoljno veliki da ih iskoristim - pokaže pognute glave. Drugog je dana Zaugu nedostajala djevojčica koja je nekoliko posljednjih dana radila kraj njega i donosila mu vodu. Ali njegova je zadaća bila završena, praćke su bile gotove. Primijetio ju je dok je s novom košarom privezanom za leđa i štapom za kopanje išla prema šumi. Sigurno će tražiti biljke za Izu, pomisli. Uopće ne razumijem Brauda. Nije mnogo mario za mladog lovca, i još uvijek nije zaboravio kako ga je nedavno neopravdano napao. Zašto uvijek gnjavi tu
- 182. 182 djevojčicu? Ona voliraditi, dobro je odgojena, pravi je ures Mug- urovog ognjišta. Zaug se prisjećao prijatne večeri provedene s velikim čarobnjakom, a premda to nikad nije spomenuo, sjetio se da je upravo Ejla zamolila Mog-ura da ga pozove k svom ognjištu. Gledao je za visokom djevojčicom dugih nogu koja se udaljavala. Šteta što je tako ružna, jednog bi dana nekom muškarcu mogla biti dobra družica. Kad je Ejla od Zaugovih ostataka napravila novu praćku koja joj je zamijenila staru, već posve istrošenu, odlučila je potražiti udaljeno mjesto za vježbanje. Bojala se da će je netko uhvatiti na djelu. Pošla je uzvodno uz potok koji je tekao blizu spilje, a zatim se počela uspinjati uz brdo, slijedeći manji potočić. Teško se probijala kroz gusto granje. Zaustavila ju je strma stijena preko koje se potočić prelijevao u prekrasnom vodopadu. Izbočeno kamenje, čiji su oštri rubovi bili obloženi debelim pokrovom zagasito-zelene mahovine, razdvajalo je vodu koja se u dugim tankim mlazovima prelijevala s kamena na kamen, stvarajući zavjesu vodene maglice. Voda se skupljala u zapjenjenom kotlu ispod vodopada, a zatim otjecala prema donjem toku. Stijena je zaprečivala put usporedno s potočićem i dok se Ejla djelić puta vraćala prema spilji, okomita se stijena polako pretvorila u strminu koja se mogla savladati. Tlo se na vrhu izravnalo i Ejla započne slijediti gornji tok potočića. Vlažni sivo-zeleni lišaj oblagao je koru borova i omorika koje su vladale šumama na toj visini. Vjeverice su trčkarale po visokim stablima i tlu pokrivenom niskom travom, šarolikom mahovinom, kamenjem i palim deblima. Sve je bilo obojeno prekrasnim bojama koje su se mijenjale od svijetložute do tamnozelene. Kroz zimzelenu šumu pred njom probijala se jarka svjetlost sunca. Dok je slijedila potočić, stabla su se postepeno prorjeđivala, tu i tamo opazila je poneko bjelogorično drvo smanjeno na veličinu grma, a zatim izađe na čistinu.
- 183. 183 Bila je tomala poljana čiji je kraj završavao sivo-smeđom stijenom planine, na nekim mjestima obraslom škrtim raslinjem. Jednom stranom poljane tekao je potočić koji je izvirao iz stijene obrasle velikim lijeskovim grmom. Planinski je lanac bio potkopan mnogim pukotinama i žljebovima punim pročišćene vode s ledenjaka koja je izvirala iz mnogih malih vrela. Ejla prijeđe planinsku livadu i utaži žed hladnom vodom s izvora, a zatim joj pozornost privuku još uvijek nezreli dvostruki i trostruki grozdovi lješnjaka omotani zelenim bodljikavim listovima. Ubere nekoliko plodova, oguli omotač i zubima slomi meku ljusku. Pokazala se sjajna, bijela, nezrela jezgra. Njih je voljela više od zrelih plodova palih na tlo. Okus lješnjaka otvori joj tek pa je ubrala nekoliko grozdova i spremila ih u košaru. Dok je posezala za novim grozdom, iza gustog granja primijeti tamni otvor. Oprezno razmakne lišće i ugleda malu spilju skrivenu grmom. Razgrne ga i pažljivo pogleda unutra, a zatim uđe u spilju, puštajući da se grane ponovno vrate na svoje mjesto. Sunčevo se svjetlo ipak dijelom probijalo kroz gustiš pa je slabo osvjetljavalo unutarnjost. Mala je spilja bila tek oko tri metra dugačka, a široka polovicu te veličine. Ispruženom rukom gotovo je mogla dodirnuti strop na ulazu. Do polovice dubine spuštao se lagano, a nakon toga je vrlo strmo padao prema zemljanom podu na kraju spilje. Bila je to zapravo malena šupljina u planinskoj stijeni, ali dovoljno velika da se u njoj može slobodno kretati. Blizu ulaza ugleda hrpicu trulih lješnjaka i vjeveričin izmet, pa po tome zaključi da spilju ne koristi veće stvorenje. Kao da je bila stvorena za nju. Izađe na čistinu, pogleda preko livade, a zatim se uz golu stijenu popne do uske zaravni koja je gledala prema dolini. U daljini se, između dva brežuljka, nazirala velika voda. Kraj tanke srebrnaste vrpce što je
- 184. 184 vijugala pod njom,opazi sićušnu pojavu. Ejla se nalazila gotovo točno iznad spilje u kojoj su živjeli. Na povratku obiđe cijeli proplanak. Upravo je savršen, mislila je. Ovdje mogu vježbati praćkom, pitka je voda u blizini, a za kišnog vremena sklonit ću se u spilju. U njoj ću sakriti i praćku. Neću više strahovati hoće li je pronaći Kreb ili Iza. Ima čak i lješnjaka, a kad sazriju mogu ih spremiti za zimu. Muškarci gotovo nikad ne love tako visoko. Ovo će biti samo moje mjesto. Otrči do potočića i u njemu potraži glatke okrugle kamenčiće pogodne za iskušavanje nove praćke. Kad god je mogla, Ejla se penjala do svog skrovišta. Pronašla je i kraći, premda strmiji put do svoje male planinske livade gdje su često pasle bojažljive divlje ovce, divokoze ili srne. Ali životinje su se ubrzo posve navikle na nju, a kad bi došla samo su prešle na drugu stranu pašnjaka. Kad je stekla dovoljno vještine da gađanje štapa nije predstavljalo više nikakvu draž, okušala se na težim ciljevima. Promatrala je kako Zaug podučava Vorna, a zatim je iste savjete i tehnike primjenjivala sama. To je za nju bila igra, nešto vrlo zabavno. Da sve bude još zanimljivije, često je uspoređivala svoj napredak s Vornovim. Ali on nije naročito volio praćku, bilo je to, smatrao je, oružje za starce. Više ga je zanimalo koplje, glavno oružje mladih lovaca, a njime je već uspio ubiti neka sitnija sporija stvorenja, poput dikobraza i zmija. Praćki se nije posvećivao tolikim žarom poput Ejle, a mora se priznati, bilo je to za njega mnogo teže oružje. Bila je vrlo ponosna kad je ustanovila da je bolja od dječaka, a to se odrazilo i na njenom ponašanju. Promjenu je opazio i Braud. Žene su morale biti pokorne, poslušne, skromne i krotke. Bahati mladić je osobnom uvredom smatrao činjenicu da se Ejla u njegovoj prisutnosti nije barem malo bojala. Ugrožavala je njegov osjećaj
- 185. 185 muškosti. Promatrao juje, pokušavajući otkriti što je to novo u njoj, pa joj je često dijelio pljuske samo zato da joj u očima ugleda malo straha. Ejla se pokušavala ponašati kako dolikuje, a sve što je Braud naredio obavljala je istog trena. Nije ni slutila, međutim, da se u njenim koracima osjeća sloboda, nesvjesna posljedica lutanja po šumama i livadama. Ponosno držanje potjecalo je od saznanja da tešku vještinu savladava bolje od drugog, a sve je to utjecalo na samopouzdanje, sad toliko vidljivo na njenom licu. Braud ni sam nije znao zašto ga to toliko smeta. Bilo je to nešto neopisivo, a ni Ejla to nije mogla izmijeniti, jednako kao što nije mogla izmijeniti boju svojih plavih očiju. Njegovom stavu svakako je pridonosilo i sjećanje na slavu koju mu je Ejla potamnila, pa čak i preotela prilikom obreda punoljetnosti, ali stvarna je teškoća ležala u činjenici što ona nije bila iz Plemena. U njoj nije bilo pokornosti odnjegovane tijekom bezbrojnih generacija. Ejla je bila jedna od Drugih, pripadnica mlade, vitalnije i dinamičnije vrste, nesputane krutim okovima mozga gotovo u potpunosti sačinjenog od sjećanja. Njezin je um tražio nove puteve, a puno, visoko čelo skrivalo je dijelove mozga što su joj omogućavali drukčiji način razumijevanja i pogled unaprijed. Ejla je mogla prihvatiti novo, oblikovati ga prema svojoj želji i preraditi u posve nove zamisli, nezamislive pripadnicima Plemena. Priroda je na svoj način pripremila njenu vrstu da zamijeni drevni, izumirući narod Plemena. Duboko u svojoj podsvijesti Braud je možda shvatio suprotnosti koje su dijelile dvije ljudske vrste. Ejla nije bila samo opasnost za njegov osjećaj muškosti, već i prijetnja postojanju. Njegova je mržnja bila mržnja starog prema novom, tradicionalnog prema inovatorskom, umirućeg prema tek rođenom. Braudova je rasa bila previše statična, gotovo nepromjenljiva. Dosegla je vrhunac razvoja i više se nije mogla usavršavati. Ejla je bila dio novog pokusa prirode, a premda se pokušala uskladiti s običajima plemena, bila je to tek maska, tanka fasada
- 186. 186 nametnuta zakonom preživljavanja.Uostalom, već je započela tražiti zaobilazne načine izražavanja urođene joj znatiželje. Premda je na svaki način nastojala udovoljiti željama bahatog mladića, u njoj je rastao otpor. Jednog posebno mučnog jutra Ejla pođe na vodu. Na suprotnoj strani ulaza u spilju sakupili su se muškarci i raspravljali o sljedećem lovu. To joj je bilo drago jer i Brauda neće biti neko vrijeme. S lončićem u ruci sjedila je kraj potoka i posve se prepustila mislima. Zašto se prema meni ponaša tako loše? Zašto me neprestano udara? Trudim se koliko i sve druge žene. Radim sve što želi. Kakvu korist ima od toga da me progoni? To ne radi ni jedan drugi muškarac. Voljela bih da me pusti na miru. - Auh! - nehotice je kriknula kad ju je iznenadio Braudov udarac. Svi su stali i pogledali je, a zatim brzo odvratili pogled. Djevojci toliko blizu punoljetnosti ne priliči da krikne samo zato što ju je muškarac pljusnuo. Okrenula se prema svom mučitelju, lica crvenog od stida. - Samo si sjedila i gledala u prazno. Ništa nisi radila, lijenčino - pokazivao je Braud. - Rekao sam ti da nam doneseš čaj, a ti si se pravila kao da me ne vidiš. Nikad ne govorim dvaput! Sve veći bijes još više zacrveni Ejline obraze. Osjećala se poniženom jer ju je ukorio pred cijelim plemenom i zato ga je mrzila. Ustala je, ali ovoga puta posve bezvoljno. Braudu je uputila pogled pun mržnje i krenula da donese čaj. Cijelo je pleme bilo iznenađeno. Kako se samo usuđuje ponašati tako besramno? Braud se razbjesni. Skoči za njom, okrene je i šakom udari po licu. To je sruši na tlo, ali njega ne spriječi da uputi još jači udarac. Dok je zadavao udarac za udarcem, Ejla se rukama nastojala zaštititi. Trudila
- 187. 187 se da nepusti ni glasa iz sebe, premda se pod takvim batinama to nije od nje očekivalo. Braudov bijes rastao je sa žestinom napada. Želio je da se djevojčica konačno oglasi i zato je sve snažnije udarao po njenom mršavom tijelu. Ejla je stisnula zube, pokušavajući suspregnuti bol, tvrdoglavo nastojeći da mu ne pruži zadovoljstvo koje je tražio. Nakon nekog vremena kriknuti više nije ni mogla. Kroz crvenu izmaglicu koja joj je ispunila svijest, shvatila je da su udarci prestali. Osjetila je kako joj Iza pomaže ustati i gotovo se objesivši na nju u skoro nesvjesnom stanju otetura do spilje. Bol je preplavljivala sve dijelove njena tijela. Jedva je osjećala hladne obloge kojima je Iza nastojala ublažiti otoke. Bila je toliko slaba da nije bila u stanju podići ni glavu, pa je Iza uspravi da popije gorku tekućinu. Uskoro utone u duboki san. Probudila se kad je prvo svjetlo zore razbilo mrak spilje, nadvladavajući sjaj sad već gotovo ugasle žeravice ognjišta. Pokuša ustati. Zastenje, a trenutak kasnije kraj nje se pojavi Iza. Oči su joj bile pune bola i brige. Nikad još nije vidjela tako pretučeno stvorenje. Ni Izin muškarac nije nikad postupio tako okrutno. Bila je sigurna da bi je Braud ubio da ga nisu zaustavili. Takav prizor nije očekivala, niti je željela da se ikad ponovi. S povratkom sjećanja, Ejlin su se strah i mržnja sve više pojačavali. Znala je da nije smjela biti tako drska, ali nije bilo razloga za ovako divlju Braudovu reakciju. Zašto ga je uvijek izazivala na tako žestoke izljeve gnjeva? Brun je bio ljutit. Ispunjavala ga je hladna žestina koju su osjećali svi članovi plemena, pa su ga izbjegavali. Nije odobravao Ejlinu neposlušnost, ali ga je Braudova reakcija zapanjila. Imao je pravo kazniti djevojčicu, no u tome je prevršio svaku mjeru. Čak se oglušio o vođinu naredbu da stane, pa ga je Brun morao odvući od Ejle. Još je
- 188. 188 gore bilo tošto je izgubio vlast nad sobom zbog jedne žene. Dopustio je da ga djevojčica dovede u stanje nekontroliranog gnjeva. Brun je dosad bio siguran da mladić nakon ispoljavanja naprasite ćudi na vježbalištu nikad više neće izgubiti vlast nad sobom. A evo, sad ga je spopao posve djetinji napadaj zlovolje koji je Ejlu gotovo stajao glave, budući da je Braud bio vrlo snažan. Po prvi je put Brun ozbiljno počeo sumnjati u mudrost svoje odluke da mladić postane vođa nakon njega, a to ga je mučilo više negoli je želio priznati. Braud nije bio samo dijete njegove družice, bio mu je više od sina. Brun je bio siguran da ga je stvorio upravo njegov duh i volio ga je više od života. Mladićevu pogrešku osjećao je kao grižnju savjesti. Sigurno sam negdje pogriješio, negdje promašio, nisam ga dobro odgojio i podučio, previše sam mu povlađivao. Brun pričeka da prođe nekoliko dana prije nego što će razgovarati s Braudom. Htio je o svemu podrobno razmisliti. Mladić je to vrijeme proveo u živčanoj napetosti, rijetko napuštajući vlastito ognjište, pa je gotovo s olakšanjem dočekao trenutak kad ga je vođa pozvao k sebi. Slijedio ga je, a srce mu je luđački tuklo. Ničeg se na svijetu nije bojao toliko kao Brunove ljutnje, ali dogodilo se upravo suprotno. Jednostavnim kretnjama i tihim glasovima Brun je pojasnio Braudu sve što je mislio. Sam je preuzeo odgovornost za Braudove nedostatke pa se mladić postidio kao nikad u životu. Shvatio je Brunovu ljubav i patnju, njegove sumnje i dvoumljenja. Pred njim nije bio ponosni vođa kojeg je Braud poštovao i kojeg se bojao, pred njim je bio čovjek koji ga voli i kojeg je duboko razočarao. Brauda je ispunilo pokajanje. U Brunovim očima Braud je vidio odlučnost. To je gotovo slomilo vođino srce, ali blagostanje plemena bilo je za njega uvijek na prvom mjestu.
- 189. 189 - Još jedantakav izljev, Braud, još samo jedan nagovještaj ovakvog ponašanja i ti više nećeš biti sin moje družice. Tvoja je zadaća da me naslijediš kao vođa, ali umjesto da pleme prepustim muškarcu koji se ne može savladavati, ja ću te se radije odreći i prokleti te smrću. - Dok je nastavljao, na njegovom se licu nisu mogli pročitati nikakvi osjećaji. - Dok ne vidim neki znak da si muškarac, nema nikakve nade da bi mogao postati vođa. Promatrat ću to, ali gledat ću i ostale lovce. Savladavanje ćudi neće biti dovoljno, Braud, morat ću sa sigurnošću znati da si muškarac. Moram li odabrati nekog drugog za vođu, zauvijek ćeš ostati muškarac najnižeg položaja. Jesam li jasan? Braud nije mogao povjerovati. Odreći će me se? Proklet će me smrću? Odabrat će drugog nasljednika? Sigurno ne misli tako. Ali izraz Brunovog lica i njegova odlučnost nisu ostavljali mjesta sumnji. - Da, Brun - klimne Braud. Bio je posve blijed. - O ovome nećemo ništa govoriti drugima. Promjenu bi teško prihvatili, a ja ne želim izazivati nepotrebnu zabrinutost. Ali nemoj sumnjati u moje riječi. Vođa uvijek mora misliti prvo na pleme. To svakako moraš naučiti. Zato je samosvladavanje tako važno. Vođa ima manje slobode od žene, Braud. Mora učiniti mnoge stvari koje ne voli. Ako je potrebno, mora se odreći sina vlastite družice. Razumiješ li? - Razumijem, Brun - odgovori Braud. Nije baš posve shvatio. Kako vođa može imati manje slobode od žene? Vođa može učiniti bilo što, on zapovijeda svima, muškarcima i ženama. - Sad pođi, Braud. Želim biti sam. Prošlo je nekoliko dana dok Ejla nije uspjela ustati, a još mnogo više dok plave masnice po cijelom tijelu nisu promijenile boju u
- 190. 190 bolesnu žutu ikonačno nestale. U prvo se vrijeme bojala približiti Braudu i trzala se čim ga je ugledala. Ali, kad su bolovi prošli, u njemu je zapazila promjenu. Nije je više gnjavio, dapače, izbjegavao ju je. Nakon što je zaboravila na bolove, počela je misliti da su se batine gotovo isplatile. Od trenutka kad ju je pretukao, shvatila je, Braud ju je ostavio na miru. Bez mladićevog stalnog mučenja i zanovijetanja, Ejlin je život postao mnogo lakši. Sve dok nije prestao, nije shvaćala pod kakvim pritiskom živi. Uspoređujući prijašnje stanje sa sadašnjim, osjećala se slobodnom, premda su i za nju još uvijek vrijedila jednaka ograničenja kao i za ostale žene. Poletno je hodala, ponekad potrčala ili veselo poskakivala na jednoj nozi. Glavu je visoko uzdigla, široko je zamahivala rukama, čak se i glasno smijala. Osjećanje slobode pretočilo se u njene pokrete. Iza je znala da je Ejla sretna, ali njeni su pokreti bili neobični, pa su na njih gledali s negodovanjem. Bila je previše razigrana, a to nije bilo u redu. Pleme je primijetilo da Braud izbjegava Ejlu i to je postalo predmetom mnogih razgovora. Po slučajno opaženim kretnjama Ejla je zaključila da je Brun zaprijetio Braudu teškom kaznom ako je ponovno udari, a u to je postala sigurna kad je nije zamjećivao ni nakon što bi ga izravno izazvala. U prvo je vrijeme bila tek malo nepažljiva prema njemu, puštajući na volju svojim osjećajima, ali uskoro je započela pokazivati znakove čiste neposlušnosti. Nije se radilo o pokazivanju mržnje koja je i započela sukob, već o malim stvarima, sitnim trikovima proračunatim da ga smetaju. Mrzila ga je i htjela mu je vratiti milo za drago, pogotovo kad je štiti Brun. Pleme je bilo malobrojno, pa je Braud, unatoč tome što je nastojao izbjegavati je kad god je to bilo moguće, ponekad morao doći u priliku narediti joj što da učini. Odlučila je sve zapovijedi obavljati što sporije. Kad je mislila da je nitko drugi ne gleda, podigla bi oči i uputila mu
- 191. 191 čudnu grimasu kakvunitko drugi nije mogao izvesti, a zatim je uživala gledajući ga kako se bori zadržati vlast nad sobom. Ako je u okolini bilo drugih, pazila je na ponašanje, pogotovo u Brunovoj prisutnosti. Ejla nije htjela na sebe navući vođin gnjev, ali vremenom je s prezirom počela gledati na Braudov bijes. S napredovanjem ljeta sve je otvorenije sukobljavala svoju volju s njegovom. Samo kad je slučajno spazila pogled pun otrovne mržnje, pitala se je li takvo ponašanje mudro. Neprijateljski izraz Braudovog lica bio je tako zlokoban da ju je pogodio poput udarca. Svu je krivnju zbog neodrživog položaja bacao na nju. Da nije bila neposlušna, nikad ga ne bi razbjesnjela. Da je nije bilo, nikad nad njegovom glavom ne bi visila prijetnja smrću. Ejlina ga je radost smetala, ma koliko nastojao da svlada osjećaje. Bilo je očito da njeno ponašanje nije dolično. Zašto to ne vide ostali? Zašto je puštaju da se vlada kako hoće? Mrzio ju je mnogo više nego prije, ali je pazio da se to ne vidi kad je u blizini Brun. Bitka više nije bila otvorena, ali i pored toga su u njoj vladali snažni osjećaji pa ih djevojčica nije uspjela posve sakriti. Čitavo je pleme bilo svjesno napetosti među njima i pitalo se kako to Braud dopušta. Muškarci su se ugledali na vođu pa se nisu uplitali u sukob. Djevojčici su dopustili veću slobodu nego što bi je inače imala, ali to je u pleme unijelo mnogo nespokojstva, kako među muškarcima, tako i među ženama. Brun je osuđivao Ejlino ponašanje, nisu mu promakli nedovoljno skriveni napori da uznemiri Brauda, niti mu se sviđalo što je mladić pušta nekažnjenu. Neposlušnost i suprotstavljanje nije prihvaćao ni od koga, a osobito ne od žene. Ejlina borba s muškarcem ga je šokirala. To ne bi pokušala nijedna žena Plemena. Bile su zadovoljne svojim položajem, to je bilo njihovo prirodno stanje. S prirođenim su instinktom shvaćale svoju važnost za održanje vrste i postojanje Plemena. Muškarci nisu mogli naučiti njihove vještine, kao što ni one
- 192. 192 nisu znale lovitijer za to nisu imale sjećanja. Zašto bi se žene borile za promjenu stanja - isto bi se tako borile da prestanu jesti ili disati. Kad Brun ne bi bio posve siguran daje Ejla žensko, po njenom bi ponašanju zaključio da je muškarac. Pa ipak je naučila ženske vještine, a imala je smisla i za Izine čarolije. Koliko god ga je to smetalo, Brun se suzdržavao od uplitanja jer je vidio koliko se Braud muči da se nauči samosvladavanju. Ejlino opiranje je pomagalo Braudu u stjecanju vlasti nad vlastitom ćudi, sposobnosti koja će mu biti od presudne važnosti u budućoj ulozi vođe plemena. Premda je ozbiljno razmišljao o pronalaženju novog nasljednika, Brun je bio sklon sinu svoje družice. Braud je bio neustrašiv lovac i Brun je bio ponosan na njegovu hrabrost. Kad bi uspio savladati svoj jedini očiti nedostatak, mislio je Brun, sigurno bi postao dobar vođa. Ejla nije bila posve svjesna napetosti koja ju je okruživala. Tog je ljeta bila sretnija nego ikad otkad je došla u pleme. Mogućnost samostalnog lutanja u potrazi za travama iskoristila je za vježbanje praćkom. Ostale dužnosti nije izbjegavala - to se, uostalom, nije dozvoljavalo - ali jedna od njih bila je potraga za biljkama potrebnim Izi, a to je bila dobra isprika za odlazak od ognjišta. Izi se nikad nije vratila puna snaga, premda je ljetna toplina ublažila njen kašalj. I Kreb i Iza brinuli su za Ejlu. Iza je bila sigurna da stvari više ne mogu dugo ovako, i zato jedan izlazak u prirodu iskoristi kao prigodu za ozbiljan razgovor. - Dodi, Uba, majka je spremna - rekla je Ejla podižući tek prohodalu djevojčicu i čvrsto je ogrtačem privezala uz bedro. Spustile su se niz brijeg, prešle potok u smjeru zapada i nastavile šumom po životinjskoj stazi koja je u posljednje vrijeme proširena jer su je povremeno koristili članovi plemena. Kad su stigle na otvorenu livadu,
- 193. 193 Iza se zaustavii pogleda naokolo, a onda krene prema visokim, lijepim žutim cvjetovima nalik tratinčici. - To je gerber, Ejla - reče Iza. - Obično raste na poljima i otvorenim livadama. Listovi su jajolikog oblika sa šiljastim vrhom, tamnozeleni s gornje strane i dlakavi s donje, vidiš? - Iza se spusti na koljena i uhvati list. - Žila u sredini je debela i mesnata. - Slomila ga je. - Da, majko, vidim. - Od nje upotrebljavamo korijen. Biljka raste svake godine iz istog korijena, ali najbolje je ubrati je u drugoj godini, u kasno ljeto ili jesen, jer je korijen tada gladak i tvrd. Nareži ga na male komadiće, uzmi koliko stane na dlan, i kuhaj u malom koštanom lončiću sve dok polovica ne pokuha. Tekućina se pije ohlađena, oko dva lončića na dan. Sluz će lakše izaći iz grla, a čaj je posebno dobar i za plućnu bolest ispljuvavanja krvi. Također pomaže znojenju i olakšava mokrenje. - Iza je štapom za kopanje otkrila korijen i sad je sjedeći na tlu brzim pokretima objašnjavala djevojčici sve što valja znati o njemu. - Korijen se može osušiti i smrviti u prah. - Iskopa nekoliko korijena i stavi ih u košaru. Prošle su preko malog uzvišenja, a zatim Iza ponovno zastane. Uljuljana ravnomjernim hodanjem i blizinom toplog Ejlinog tijela, Uba ubrzo zaspi. - Vidiš li onu malu biljku žućkastih cvjetova ljevkastog oblika, ljubičastih u sredini? - Iza pokaže novu biljku. Ejla dotakne stabljiku visoku tridesetak centimetara. - Ovu? - Da. Tu. Vrlo je korisna za svaku vidaricu, ali se ne smije jesti jer je vrlo otrovna. - Koji se dio upotrebljava? Korijen?
- 194. 194 - Mnogi dijelovi.Korijen, lišće, sjeme. Listovi su veći od cvjetova i rastu jedan za drugim na suprotnim stranama stabljike. Budi pažljiva, Ejla. Listovi su zagasiti, svijetlo-zeleni, s nazubljenim rubom. Pogledaj duge dlačice po sredini. - Iza ih dotakne dok je Ejla pozorno gledala. Zatim vidarica otrgne list i zagrebe po njemu. - Pomiriši — naloži. Ejla posluša. List je imao jaki opojni miris. - Miris će nakon sušenja nestati. Biljka će kasnije dati mnogo sitnog smeđeg sjemenja. - Iza otkopa i izvuče debeli korijen sličan krumpiru, naborane smeđe ljuske. Na mjestu gdje je bio prelomljen, vidjela se boja unutarnjosti. - Različiti se dijelovi koriste za različite stvari, ali svi su dobri za olakšavanje bolova. Najbolje je skuhati čaj i popiti ga - vrlo je jak i ne treba ga mnogo - ili se stavlja na kožu. Zaustavlja grčeve, smiruje, opušta i uspavljuje. Iza ubere nekoliko biljaka, a zatim pođe prema obližnjem sljezu. S visokih je stabljika ubrala nekoliko ružičastih, ljubičastih, bijelih i žutih cvjetova. - Sljez je dobar za smirivanje nadražaja, upale grla, liječenje ogrebotina i manjih ranica. Od cvjetova se kuha čaj za olakšavanje bolova, ali i za uspavljivanje. Korijen je dobar za rane. I za tvoju nogu sam koristila sljezov korijen, Ejla. - Djevojčica rukom dotakne četiri usporedna ožiljka na bedru i pomisli što bi bilo s njom da nije bilo Ize. Neko su vrijeme samo šetale, uživajući u toplini sunca i mogućnosti da zajedno provedu nekoliko ugodnih trenutaka. Nisu ništa govorile. Ali Izine su oči neprekidno promatrale okolicu. Do prsiju visoka trava na polju dobila je zlatastu boju zrelog sjemenja. Žena je pogledala preko polja punog uzbibanog klasja. Zatim nešto ugleda i odlučno krene kroz žito. Zaustavila se kraj raži čije je sjeme bilo obojeno ljubičastom bojom.
- 195. 195 - Ejla -rekla je pokazujući na jednu stabljiku. - To nije uobičajeni izgled raži, to je bolest sjemenja, ali imale smo sreću što smo je našli. Zove se glavnica. Pomiriši. - Užasno smrdi, poput pokvarene ribe! - U tim bolesnim zrncima nalazi se moćna čarolija, osobito važna za trudnice. Ako žena ima dugotrajne trudove, ovo joj može pomoći da se dijete brže rodi. Uzrokuje stezanje mišića. Može i započeti trudove. Osim toga, može natjerati ženu da izgubi dijete, a to je vrlo važno, osobito ako je prije imala teškoće s rađanjem ili još uvijek doji. Žena ne bi smjela imati dijete jedno za drugim, to je vrlo naporno, pa ako prerano izgubi mlijeko, tko će dojiti umjesto nje? Previše djece umire prilikom rađanja ili tijekom prve godine života. Majka se mora brinuti za ono koje već živi i ima priliku da odraste. Ima i drugih sredstava za pobačaj ako to majka želi, glavnica je tek jedno od njih. Dobra je i nakon porođaja jer pomaže izbacivanju stare krvi i stezanju organa na normalnu veličinu. Okus joj je loš, ipak ne tako loš kao miris, ali vrlo je korisna kad se ispravno upotrijebi. Prevelika količina uzrokovat će jake grčeve, povraćanje, pa čak i smrt. - Može dakle biti korisna ili štetna - dodala je Ejla. - To se često događa. Neke najotrovnije biljke služe za spravljanje najboljih i najjačih lijekova, naravno ako znaš kako se koriste. Kod potoka, Ejla se zaustavi i pokaže biljku ljubičasto-plavih cvjetova, visoku tridesetak centimetara. - Evo velenduha. Njegov je čaj dobar za liječenje kašlja, zar ne? - Da, a usto svakom čaju dodaje fin miris. Uberi ga. Ejla iščupa nekoliko stabljika zajedno s korijenom i dok su hodale otrgne listove. - Ejla - započne žena - ovo korijenje svake godine pušta
- 196. 196 novu stabljiku. Akoga iščupaš, sljedećeg ljeta ovdje neće biti biljaka. Ne želiš li upotrijebiti korijen, najbolje je otrgnuti samo listove. - Nisam mislila na to - skrušeno izjavi Ejla. - Neću to više raditi. - Čak i ako trebaš korijen, nije ga dobro iskopati samo s jednog mjesta jer tamo ništa neće ostati. Uvijek ostavi nešto da izraste nova biljka. Žurile su natrag prema potoku, a kada su stigle do močvarnog zemljišta, Iza pokaže još jednu biljku. - To je rogoz. Sliči perunici, ali je posve drukčiji. Tekućina preostala nakon kuhanja dobra je za liječenje opekotina. Žvakanje korijena ponekad ublažava zubobolju, ali valja paziti kad se daje trudnoj ženi. Neke žene mogu izgubiti dijete od soka biljke, premda nikad nisam imala mnogo uspjeha kad sam ga davala u tu svrhu. Pomaže i probavi, a sprečava i zatvor. Od perunike se razlikuje po ovom dijelu - pokaže Iza.- Zove se izdanak, a i miris je mnogo jači. Zaustavile su se i odmorile u sjenci javora što je rastao pored potoka. Ejla ubere list, smota ga u tuljac, savine dno, a zatim tako oblikovanim lončićem zagrabi hladnu vodu. Prije nego što ga je bacila, odnijela je vodu i Izi. - Ejla - započe žena nakon što je utažila žed. - Morala bi raditi što ti naređuje Braud. On je muškarac, to je njegovo pravo. - Radim sve što mi naredi — odgovori Ejla braneći se. Iza odmahne glavom. - To ne činiš kako bi trebala. Opireš mu se, izazivaš ga. Jednog ćeš dana možda to i zažaliti, Ejla. Braud će jednom postati vođa. Moraš slušati što muškarci govore. Ti si žena, nemaš drugog izbora.
- 197. 197 - Zašto muškarciimaju pravo vladati nad ženama? Što ih čini boljima? Pa oni ne mogu ni rađati! - Buntovnički je pokazivala rukama osjećajući gorčinu. - Ali to je tako. Tako je u Plemenu bilo oduvijek. I ti si sad član Plemena, Ejla. Ti si moja kći. Moraš se ponašati kao svaka druga djevojčica. Ejla pogne glavu. Osjećala se krivom. Iza je u pravu, stvarno je izazivala Brauda. Što bi se dogodilo da je Iza nije pronašla? Da je Brun nije prihvatio? Da je Kreb nije učinio članom Plemena? Pogledala je ženu, jedinu majku koje se sjećala. Iza je ostarila. Smršavila je i jako oslabila. Meso njenih nekad mišićavih ruku sad je visilo s kostiju, a smeđa je kosa gotovo posve posijedila. Iza je sad izgledala staro, starije od Kreba. Ejla se brinula zbog Ize, ali kad god bi nešto rekla, žena bi skrenula razgovor na druge stvari. - U pravu si, Iza - rekla je. - Nisam se prema Braudu ponašala kako treba. Pokušat ću biti bolja. Dijete privezano o Ejlino bedro postalo je nemirno. Sa žarom u očima pogledala je prema gore. - Uba gladna - pokaže i gurne bucmastu šaku u usta. Iza pogleda u nebo. - Već je kasno, a i Uba je gladna. Bolje da se vratimo - dala je znak. Voljela bih da je Iza jača pa da češće lutamo livadama, mislila je Ejla dok su žurile prema spilji. Tada bismo više bile zajedno, a ja uvijek toliko naučim od nje. Premda je Ejla svim silama nastojala održati riječ, nije joj uopće bilo lako ugoditi Braudu. Navikla je na njega ne obraćati pozornost, znajući da će ako brzo ne reagira pronaći neku drugu ženu, ili će sam
- 198. 198 obaviti što jepotrebno. Njegovih mrkih pogleda nije se bojala, ali naučene drskosti nije se mogla riješiti. Previše ga je dugo gledala ravno u lice umjesto da spusti glavu, nije se obazirala na njega kad je morala požuriti da obavi zadani joj posao. To je već postalo dio nje. Ejlin nesvjesni prezir smetao je Brauda više od namjernih pokušaja izazivanja. Mislio je da ga ne poštuje. Ali ona nije izgubila poštovanje, već strah. Približavalo se vrijeme kad će hladni vjetrovi i snježne vijavice prisiliti pleme na povlačenje u spilju. Ejla nije voljela vrijeme kad je lišće počelo padati, premda su je bogate jesenje boje privlačile. Sakupljanje ljetine i raznih plodova bio je glavni zadatak svih žena. Ejla nije imala mnogo prilike da ode do tajnog skloništa, ali vrijeme je prolazilo tako brzo da gotovo i nije primijetila kad se približila zima. Radova je konačno bilo sve manje i jednog je dana privezala košaru, uzela štap za kopanje i popela se do skrivene livade gdje je namjeravala skupiti lješnjake. Čim je stigla, spusti košaru na tlo i pođe u spilju po praćku. Svoje je utočište namjestila nekim stvarima koje je sama načinila, a bila je tu i jedna stara koža za spavanje. S ravnog komada drveta, na kojem su se nalazila dva tanjura od školjkinog oklopa, kameni nož i nekoliko kamenova kojima je tucala lješnjake, uzela je lončić od brezove kore. Praćka je bila skrivena ispod prevrnute košare. Nakon što se napila vode s izvora, potrči uz potočić i potraži okrugle kamenčiće. Načini nekoliko pokusnih izbačaja. Vorn ne pogađa cilj tako dobro kao ja, mislila je, zadovoljna jer kamenje pada kamo je htjela. Nakon nekog vremena zasiti se igre, spremi praćku i par preostalih kamenčića, te započne skupljati lješnjake razbacane pod gustim, svinutim granama grma. Pomislila je kako život može biti lijep. Uba je bila sve veća, dobro je napredovala, a i Izi je bilo bolje.
- 199. 199 Krebove boljetice uvijeksu ga manje mučile tijekom ljeta, pa su zajedno proveli mnogo ugodnih trenutaka u šetnji livadama i šumama. Igranje praćkom je voljela, i u toj je vještini postala pravi majstor. Štap, grane ili stijene pogađala je posve lako, ali igranje zabranjenim oružjem još ju je uvijek uzbuđivalo. A najbolje od svega je bilo to što je Braud ostavlja na miru. Dok je košaru punila lješnjacima, činilo joj se da ništa ne može pomutiti njenu sreću. Sve jači vjetrovi nosili su smeđe, suho lišće sa stabala, vitlali ga i zatim bacali na tlo. Nekoliko nepokupljenih plodova, razbacanih pod krošnjama na kojima su izrasli, ubrzo je pokriveno lišćem. Na granama je ostalo samo nešto prezrelog voća. Stepa na istoku pretvorila se u valovito zlatno more žita, toliko slično velikoj sivoj vodi na jugu. Posljednji slatki grozdovi čekali su da budu ubrani. Muškarci su se sakupili na uobičajenom mjestu, planirajući posljednji lov sezone. Od jutra su razmatrali što sve valja poduzeti i sad su poslali Brauda da naredi ženama da donesu vode. Ugledao je Ejlu kako sjedi pred spiljom. Oko nje su bili razbacani štapovi i komadi uzice. Izrađivala je okvire za sušenje grozdova. - Ejla! Donesi vode - pokaže Braud i krene natrag prema muškarcima. Djevojčica je upravo vezala jedan od vrhova i cijeli je okvir podržavala tijelom. Ako se pomakne, sve će se raspasti i morat će započeti iznova. Oklijevala je, pogledavajući oko sebe ne bi li ugledala neku nezaposlenu ženu, a zatim uz razočarani uzdah polagano ustane i pođe po veliku mješinu za vodu. Mladić se borio da zadrži nadzor nad sve jačim bijesom uzrokovanim očitom Ejlinom neposlušnošću, pa je i sam pogledavao neće li naći neku drugu ženu koja će hitrije obaviti naredbu. Najednom se predomisli. Ponovno pogleda Ejlu koja je upravo ustajala, a oči mu
- 200. 200 se suze. Štojoj daje pravo da bude toliko drska? Zar ja nisam muškarac? Pa ona me mora slušati! Brun nikad nije rekao da moram trpjeti takvu neposlušnost. Ne može me prokleti smrću samo zato što sam je natjerao da učini ono što mora. Kakav bi to bio vođa koji dopušta da mu se žene opiru? Nešto se u Braudu prelomi. Njezina je neposlušnost prevršila svaku mjeru! Ovog se puta neće izvući nekažnjeno. Morat će me slušati! Ove su mu misli ispunjavale glavu dok je u djeliću sekunde prošao tri koraka koja su ga dijelila od Ejle. Upravo kad se uspravila, njegova je snažna šaka iznenadi i obori na tlo. Njezina začuđenost ubrzo preraste u bijes. Osvrne se i ugleda Bruna, ali na njegovom bezizražajnom licu vidjela je nešto što ju je odvratilo od namjere da potraži zaštitu. Bijes u Braudovim očima pretvori Ejlinu ljutnju u strah. Mladić opazi njen prkos i to u njemu ponovno pobudi mržnju. Kako se uopće usuđuje suprotstaviti! Ejla se hitro izmakne sljedećem udarcu. Potrči prema spilji da pronađe mješinu. Braud je stisnutih pesnica gledao za njom, boreći se da zadrži bijes pod kakvom-takvom kontrolom. Okrenuo se prema muškarcima i ugledao Brunovo nezainteresirano lice. U očima mu nije mogao pročitati ohrabrenje, ali ni osudu. Pogledom je slijedio Ejlu dok je žurila do vode i zatim se s teškim teretom na leđima vraćala do muškaraca. Nije mu promakla Ejlina poslušnost i hitrina kad je vidjela njegovu namjeru da je ponovno udari. To mu je donekle pomoglo sačuvati kontrolu. U posljednje sam vrijeme bio suviše mekan prema Ejli. Dok je pognuta pod teškim teretom ponovno prolazila kraj Brauda, gurnuo ju je toliko snažno da je gotovo pala. Ljutnja ponovno oboji Ejline obraze. Uspravila se, uputila mu brzi pogled pun mržnje i usporila korak. Ponovno je pošao za njom. Kako se zbog velikog tereta nije mogla brzo izmaći, novi ju je udarac uhvatio po ramenu. Pleme je
- 201. 201 promatralo. Djevojčica pogledaprema muškarcima. Brunov mrki pogled ubrzao je njene korake lakše od Braudovih pesnica. Kratku je udaljenost do njih pretrčala, kleknula, i pognute glave započela točiti vodu u lončić. Braud polako priđe, plašeći se Brunove reakcije. - Krag kaže da je krdo krenulo prema sjeveru, Braud - posve mirno pokaže Brun kad je mladić zauzeo svoje mjesto u skupini. Sve je bilo u redu! Brun nije bio ljut na njega! Pa zašto bi, uostalom, i bio ljut? Učinio sam ispravnu stvar. Zašto bi se vođa uopće osvrtao na muškarca koji kori neposlušnu ženu? Uzdah olakšanja iz Braudovih usana bio je možda i previše glasan. Kad su muškarci utažili žed, Ejla se vrati u spilju. Većina se već okrenula svojim poslovima, ali Kreb je još uvijek stajao na ulazu i promatrao je. - Kreb! Braud me ponovno tukao - uzbuđeno je pokazivala dok je trčala prema starcu. Uzdigla je oči prema čovjeku kojeg je voljela, ali lice joj se sledi kad na njegovom opazi nešto posve nepoznato. - Zaslužila si batine - namršteno je rekao. Njegovo oko mrko ju je gledalo. Okrenuo joj je leđa i otišao do svog ognjišta. Zašto je Kreb ljut na mene, pitala se. Te se večeri Ejla stidljivo, približi starom čarobnjaku, pokušavajući mu oviti ruke oko vrata. Na taj mu je način uvijek uspjela omekšati srce. Nije ništa rekao, čak je nije pokušao ni otresti. I dalje je hladno i nezainteresirano zurio u daljinu. Odmaknula se. — Ne smetaj mi. Pronađi neki koristan posao, djevojčice. Mog-ur razmišlja i nema vremena za drske žene - pokazao je naglo, nestrpljivom kretnjom. Oči joj se ispuniše suzama. Bila je povrijeđena i čak se malo bojala starog čarobnjaka. To više nije bio Kreb kojeg je poznavala i voljela. Bio je to Mog-ur. Po prvi put od trenutka kad ju je pleme prihvatilo
- 202. 202 shvatila je zaštose svi odmiču od njega i zašto ga se boje. Samo izrazom lica i s nekoliko kretnji izrazio je svoje neslaganje i odbacivanje kakvo Ejla još nikad u životu nije osjetila. Više je nije volio. Željela ga je zagrliti, reći mu koliko ga voli, ali sad ga se bojala. Odvukla se do Ize. - Zašto je Kreb tako ljut na mene? - upitala je. - Već sam ti prije rekla, Ejla, moraš obavljati sve što ti Braud naredi. On je muškarac, ima pravo naređivati - nježno joj odvrati Iza. - Ali ja radim sve što mi kaže. Nikad nisam odbila naredbu. - Ti mu se opireš, Ejla. Prkosiš mu. Znaš i sama koliko si drska. Ne ponašaš se onako kako bi trebala dobro odgojena djevojčica. To se odražava na Krebu, a i na meni. Kreb osjeća da te nije dobro podučio, da ti je uvijek dopuštao previše slobode pa si to otvoreno ponašanje prema njemu shvatila kao način odnošenja i prema drugima. Brun nije zadovoljan tobom i Kreb to zna. Cijelo vrijeme trčiš. Djeca trče, Ejla, a ne djevojke velike poput žena. Grlom činiš te čudne zvukove. Kad ti se naredi da nešto učiniš, to ne obavljaš s dovoljno žustrine. Svi su tobom nezadovoljni, Ejla. Posramila si i Kreba. - Nisam znala da sam toliko zločesta, Iza - pokazivala je Ejla. - Nisam namjerno bila zločesta, naprosto o tome nikad nisam razmišljala. - Promisli sad dobro o svemu. Previše si velika da se ponašaš kao dijete. - Glavni je razlog to što je Braud uvijek toliko gnjevan na mene, a znaš kako me onog puta pretukao.
- 203. 203 - Uopće sene radi o tome da li je okrutan prema tebi ili ne, Ejla. On može biti grub koliko to želi, to je njegovo pravo jer je muškarac. Smije te istući kad god mu se prohtje, kako god jako. Jednog će dana postati vođa, Ejla, i zato ga moraš slušati, uvijek učiniti sve što hoće. Nemaš nikakvog izbora - objasni Iza. Pogledala je u skrušeno lice djevojčice. Zašto je to za nju toliko teško, mislila je. Iza je bila tužna i suosjećala je s djevojčicom koja je s toliko teškoća prihvaćala životne činjenice. - Već je kasno, Ejla, pođi na spavanje. Ejla pođe do kože za spavanje, ali dugo nije uspjela zaspati. Čak i kad ju je umor savladao, bacakala se i okretala u snu. Rano se probudila, uzela košaru i štap za kopanje, i otišla prije doručka. Htjela je biti sama. Popela se do svoje skrivene planinske livade, uzela praćku, ali nije joj se vježbalo. Sve je to Braudovo maslo, mislila je. Zašto me uvijek kinji? Što sam mu skrivila? Nikad me nije volio. Pa što ako je muškarac, zašto bi oni bili bolji? Pa što ako jednog dana postane vođa, to ga neće učiniti boljim. Praćkom gađa lošije od Zauga. Ja bih mogla postati vještija od njega. I tako sam već bolja od Vorna. On promašuje češće od mene, a vjerojatno i Braud. Kad se hvalisao Vornu, promašivao je. Ljutito je počela izbacivati kamenje. Jedan je otišao u grmlje i iz rupe istjerao dikobraza. Ovu su malu noćnu životinju lovili vrlo rijetko. Kad je Vorn ulovio dikobraza svi su od toga načinili veliku stvar, razmišljala je. I ja bih to mogla učiniti kad bih htjela. Životinjica nakostriješenih bodlji uspinjala se uz pješčani humak kraj potoka. Ejla stavi kamen u praćku, nanišani i izbaci ga. Polagani dikobraz bio je laka meta za Ejlu. Srušio se na tlo. Zadovoljno potrči prema životinji. Kad ju je dotakla, shvatila je da dikobraz nije mrtav, već samo ošamućen. Osjeti kucanje srca i opazi potočić krvi što je istjecala iz rane na glavi. U jednom je trenutku dobila
- 204. 204 želju da gaodnese u spilju i izliječi kao što je to već učinila s mnogim ranjenim životinjama. Nije više uživala, osjećala se užasno. Zašto sam ga gađala? Nisam ga htjela ozlijediti. Sad ga ne mogu odnijeti u spilju. Iza bi odmah prepoznala ranu od kamena. Vidjela je već mnogo životinja ubijenih praćkom. Djevojčica je gledala u ranjenog dikobraza. Čak ne mogu ni loviti, shvatila je. Kad bih i ubila životinju, nikad je ne bih mogla odnijeti u spilju. Kakva je korist od vježbanja praćkom? Kad se Kreb sad ljuti na mene, što bi tek učinio da zna i za to? Što bi učinio Brun? Žena ne smije ni dotaknuti oružje, a kamoli loviti. Bi li me Brun otjerao? Ejlu je preplavio osjećaj krivnje i straha. Kamo bih otišla? Ne mogu napustiti Kreba i Izu. Tko bi se za mene brinuo? Ja i ne želim otići, pomislila je i zaplakala. Bila sam zločesta. Bila sam toliko zločesta i Kreb je sad tako ljut. Volim ga, ne želim da me mrzi. Oh, zašto je tako ljut na mene? Suze su tekle niz lice nesretne djevojčice. Legla je na tlo i gorko plakala. Kad je isplakala svoju tugu, sjela je, nadlanicom obrisala nos, premda je poneki jecaj još uvijek zatresao njeno tijelo. Nikad više neću biti zločesta. Da, uvijek ću biti dobra i poslušna. Učinit ću sve što Braud zaželi, baš sve. I nikad više neću dotaći praćku. Da potvrdi svoju odluku, baci je u grmlje, otrči po košaru, podigne je i požuri natrag prema spilji. Iza ju je upravo tražila. - Gdje si bila? Nije te bilo cijelog jutra, a košara je prazna. - Razmišljala sam, majko - pokazivala je Ejla kretnjama punim ozbiljnosti. - Imala si pravo, bila sam zločesta. To se više neće ponoviti. Učinit ću sve što Braud zatraži. Ponašat ću se kao što doliči djevojci i
- 205. 205 više neću trčati.Misliš li da će me Kreb ponovno voljeti ako budem dobra, vrlo dobra? - Sigurna sam da hoće, Ejla - odgovorila je Iza, nježno je gladeći. Ponovno ju je uhvatila ona bolest, ona zbog koje joj iz očiju teče voda kad pomisli da je Kreb ne voli, razmišljala je žena dok je gledala suzama uprljano lice i crvene oči. I nju je boljelo srce zbog Ejline tuge. To je za nju zaista teško, njezina je vrsta različita. Ali možda sve ipak bude bolje. VIDARICA Ejla se sasvim promijenila. Bila je druga osoba. Poslušna i skrušena, sve je Braudove zapovijedi obavljala istog trena. Muškarci su bili uvjereni da je to posljedica pojačane stege. Potvrdno su klimali glavama. Ejla je bila živi dokaz onoga što su uvijek tvrdili: kad su muškarci previše popustljivi, žene postaju lijene i neposlušne. Potrebna im je čvrsta ruka vodilja. To su slaba stvorenja koja se povode za osjećajima i ne mogu se savladavati. Muškarci su potrebni da ih nadziru i naređuju im, samo su tako žene mogle aktivno sudjelovati u borbi plemena za opstanak. Nije bilo važno što Ejla nije rođena u Plemenu. Bila je već gotovo dovoljno stara da postane žena, visinom ih je već nadmašivala, a uz to je bila ženskog spola. Sve su pripadnice plemena osjetile promjenu u ponašanju muškaraca. Nitko među njima nije htio pokazivati popustljivost i blagost. Ali Braud je tu mušku filozofiju prihvatio kao osvetu. Premda je i s Ogom postupao mnogo strože, to se nije moglo usporediti s napadom na Ejlu. Ako je nekad bio grub, sad je to bio dvostruko više. Neprestano ju je slijedio, tukao, mučio i gnjavio najnepotrebnijim zadacima, samo
- 206. 206 zato da skočina noge čim ga ugleda. Tukao ju je na najmanji povod, pa čak i bez njega - i to mu se, očito, sviđalo. Ugrozila je njegovu muškost i to je sad morala platiti. Previše mu se opirala i prkosila, previše se puta susprezao da je ne udari. Sad je na njemu bio red. Pokorio ju je, i neće dozvoliti da se to promijeni. Ejla mu je na svaki način nastojala ugoditi. Čak je pokušavala predvidjeti njegove želje, ali to joj se osvetilo jer ju je kaznio što pretpostavlja da zna što hoće. Istog trenutka kad bi stupila izvan granica Krebovog ognjišta, bio je spreman, a Ejla se bez dobrog razloga nije mogla stalno zadržavati kraj čarobnjakove vatre. Bližio se kraj ljeta i svi su imali mnogo posla jer je valjalo obaviti još mnogo priprema za predstojeću zimu. Izine zalihe ljekovitih biljaka bile su uglavnom popunjene, pa nije bilo razloga da Ejla odlazi u sakupljačke pohode. Braud ju je svakog dana toliko iscrpljivao da se navečer naprosto rušila na kožu za spavanje. Iza je znala da uzrok Ejline promjene nije Braud. Bila je to ljubav prema Krebu, a ne strah od bahatog mladića. Vidarica je spomenula starcu da je djevojčica ponovno patila od svoje čudne bolesti kad je pomislila da je više ne voli. - Znaš da je otišla predaleko, Iza. Morao sam nešto učiniti. Da je nije počeo kažnjavati Braud, to bi učinio Brun. Mladić joj samo zagorčava život, Brun bi je mogao istjerati iz plemena —odgovori čarobnjak, ali to ga natjera da razmisli o snazi ljubavi. Bila je očito jača od straha. To ga je zaokupljalo nekoliko sljedećih dana. Kreb je gotovo istog trena omekšao prema Ejli. Bilo mu je, uostalom, vrlo teško održavati svoj strogi i nepopustljivi stav. Prve su snjegove brzo ispirali ledeni pljuskovi koji su se večernjim padom temperature pretvarali u bljuzgavicu. Barice je ujutro prekrila kora koja je nagovještavala veću hladnoću, ali hiroviti južni vjetrovi ili
- 207. 207 poneka zraka suncabrzo bi ih odledila. Za vrijeme spore i prilično neodlučne promjene s kasne jeseni na zimu, Ejla je spremno obavljala sve dužnosti. Pokoravala se Braudovim hirovima, skakala na svaku njegovu riječ, ponizno saginjala glavu, pazila kako hoda, nije se smijala, pa čak ni smiješila, i nijednom nije pokazala otpor - ali bilo je to vrlo teško. Premda se borila protiv toga i pokušavala uvjeriti koliko je bila zločesta, pa čak nastojala biti još poslušnija i poniznija, to se na njoj primjećivalo. Smršavila je, izgubila tek, čak je i kraj Krebovog ognjišta bila tiha i potištena. Ni Uba je nije mogla nasmijati, premda ju je Ejla često prihvaćala u naručje čim bi se vratila vatri. Držala bi je dok obje nisu zaspale. Iza je bila vrlo zabrinuta, pa kad je nakon ledene kiše osvanuo sunčan dan, odlučila je pružiti joj malo odmora prije nego ih zima za dulje vrijeme ne prisili na boravak u spilji. - Ejla - glasno je rekla dok su izlazile, prije nego što je Braud mogao izreći prvu naredbu. - Provjeravala sam zalihe i vidjela da nemam dovoljno bobica kozje krvi koje su dobre za probavu. Biljku je lako prepoznati. To je grm prekriven bijelim bobicama koje ostaju nakon što otpadne lišće. Iza je zaboravila spomenuti da među zalihama ima mnogo drugih sredstava protiv trbobolje. Braud se namršti kad Ejla otrči u spilju po košaru. Bio je svjestan da je sakupljanje Izinih čarobnih trava važnije od donošenja čaše vode ili čaja, komadića mesa, jabuke ili dva kamena iz potoka za tucanje oraha jer mu se oni kraj spilje nisu sviđali, obuvanja i vezanja omotača za noge, te bilo kojeg drugog nevažnog zadatka što mu je pao na pamet. Kad je Ejla izašla s košarom i štapom za kopanje u ruci, bijesno se okrene i otiđe. Djevojčica otrči u šumu, zahvalna Izi što joj je omogućila da se malo odmori i bude sama. Osvrtala se, ali misli joj nisu bile posvećene
- 208. 208 traženju bobica. Nijerazmišljala kamo hoda, pa nije primijetila da je noge nose uz potočić prema zamagljenom slapu. Nesvjesno krene strminom i ubrzo se nađe na njenoj planinskoj livadi iznad spilje. Nije bila ovdje otkad je ranila dikobraza. Sjedne na obalu potoka i rastreseno počne bacati kamenčiće u vodu. Bilo je hladno. Jučerašnja kiša ovdje je bila snijeg. Debela bijela naslaga prekrivala je livadu i prostor između stabala. Miran je zrak bio kristalno bistar, a snježne su pahulje sjajile poput malih sunaca. Nebo je bilo zagasitoplave boje, gotovo ljubičasto. Ali Ejla nije primjećivala ljepotu zimskog ugođaja. To ju je samo podsjećalo da će ih hladnoća uskoro potjerati u spilju pa se do proljeća neće moći osloboditi Brauda. Sunce se uspinjalo po nebeskom svodu i s grana se počnu obrušavati hrpe snijega. Nije joj se sviđala pomisao na razdoblje pred njima. Braud će je gnjaviti dan i noć. Ne mogu ga zadovoljiti, mislila je. Nije važno što radim i koliko se trudim - ništa ne pomaže. Što bih još mogla poduzeti? Pogled joj padne na djelić otkrivenog tla s hrpicom kostiju i djelomično istrunulom kožom. Bili su to ostaci dikobraza. Vjerojatno ga je našla hijena, mislila je, ili možda lasica. Sa žaljenjem se sjetila dana kad ga je ranila. Nisam smjela dotaći praćku, to je loše. Kreb bi se ljutio, a Braud... Braud ne, bio bi vrlo zadovoljan. Imao bi dobar razlog da me premlati. Kako bi se samo veselio da zna. No ne zna i nikad neće znati. Bila ja zadovoljna jer radi nešto što on ne zna, a to bi mu, posve sigurno, dalo povoda da je još više muči. Morala je nešto učiniti, nešto što će očistiti njenu nemirnu dušu. Sjetila se praćke koju je bacila pod grm i potražila je. Nađe je i podigne. Bila je vlažna, ali još uvijek upotrebljiva. Provuče meku jelenju kožu kroz prste. Sviđao joj se taj osjećaj. Prisjećala se trenutaka kad je prvi put podigla praćku, a kad joj je na um pala Braudova
- 209. 209 poniznost pred Brunovimoštrim riječima, usta joj se rastegnu u smiješak. Nije samo ona izazivala Brauda. Ali samo sa mnom može tako postupati, ogorčeno je mislila. Samo zato što sam žensko. Brun je stvarno bio ljut kad je mladić udario Zauga, ali mene može bez ikakvih posljedica tući kad god mu se prohtje. Ne, to nije istina, priznala je. Iza je rekla da ga je Brun odvukao kad me tukao, a kad je vođa u blizini Braud je mnogo suzdržaniji. Ne bi me smetalo da me ponekad udari, samo kad bi me ponekad puštao i na miru. Podizala je kamenčiće i bacala ih u potok, i uopće nije primijetila da je jedan stavila u praćku. Nasmiješi se, ugleda suhi list na grančici, nanišani i izbaci kamen. Kad je vidjela da je pogodila cilj, dušom joj prostruji zadovoljstvo. List padne na tlo. Podigne još nekoliko oblutaka, ustane i krene prema sredini livade. Praćka je zviždala oko glave, a kamenčići su letili prema odabranim ciljevima, još uvijek pogađam što hoću, mislila je, a zatim se namrštila. Ali kakva korist od toga? Nikad nisam pokušala pogoditi pokretnu metu. Dikobraz se ne računa, stajao je. Ne znam bih li to mogla, ali i kad bih naučila loviti, što bih imala od toga? Ulov ne bih mogla odnijeti u spilju. Samo bih olakšala posao nekom vuku, hijeni ili lasici, a oni i tako od nas kradu prilično hrane. Lov i divljač bili su za pleme od životne važnosti pa su neprekidno morali paziti na grabežljivce. Nisu samo velike mačke ili čopori vukova i hijena lovcima otimali plijen, već su i manje zvijeri, uglavnom hijene, lasice i žderonje, krale meso koje se sušilo ili su pokušavale prodrijeti u spremišta. Ejla nije htjela pomagati suparnicima. Brun nije dozvolio da vučje štene donesem u spilju, a lovci su grabežljivce često ubijali i kad im nije bilo potrebno krzno. Mesožderi često stvaraju teškoće. Ta joj se misao vrzmala po glavi i to je potaklo novu. Praćkom se, razmišljala je, može ubiti mesožder osim, možda,
- 210. 210 najvećih. Sjećam seZaugovih riječi. Rekao je da je ponekad bolje upotrijebiti praćku, tada se ne moraš previše približiti zvijeri. Ejla dozove u sjećanje dan kad je stari lovac hvalio prednosti oružja kojim je najvještije rukovao. Bila je istina da se lovac s praćkom nije morao približiti oštrim očnjacima ili pandžama, ali nije spomenuo da će ga u slučaju promašaja vuk ili ris napasti bez mogućnosti obrane. Ipak, naglasio je, nije mudro napadati veću zvijer. A što kad bih lovila samo mesoždere? Njih ne jedemo, pa neće biti štete, razmišljala je, ako ih pojedu lešinari. I lovci su to često radili. O čemu to razmišljam? Pokušavajući odbaciti grešne misli, Ejla zatrese glavom. Ja sam žensko, ne smijem loviti, još više, ne smijem dotaći oružje. Ali ja znam rukovati praćkom! Pa čak i ako to ne smijem, prkosno je razmišljala. To bi koristilo plemenu. Ubijem li lasicu, lisicu ili nekog drugog mesoždera, taj više neće krasti naše zalihe. Pa te ružne hijene. Jednog bih dana mogla uloviti i nju, kakva bi to tek bila korist! Ejla se već vidjela kako vreba grabežljivce. Cijelo je ljeto vježbala praćkom pa iako je za nju to u prvo vrijeme bila samo igra, znala je i poštovala svako oružje jer se koristilo za lov - a ne samo za gađanje ciljeva. Osjetila je da pogađanja kolaca ili oznaka na stijenama nije dugotrajnija zabava. Pa čak i da je to bilo moguće, pojam natjecanja samo zbog natjecanja tek je predstojao kod civilizacija koje će ukrotiti prirodu toliko da lov više neće biti jedini uvjet preživljavanja. Natjecanja pripadnika Plemena služila su poboljšavanju vještine lova. Premda nije bila svjesna, dio je gorčine bio posljedica odvojenosti od naučene vještine, vještine koju je mogla usavršiti. Uživala je u novim sposobnostima, sve boljoj suradnji očiju i ruku, a nadasve je bila ponosna zato jer je sve naučila sama. Bila je spremna za veće izazove, ali valjalo je pronaći prave razloge.
- 211. 211 Od samog jepočetka zamišljala kako će loviti i od pripadnika plemena izmamiti zadivljene i iznenađene poglede. Dikobraz ju je prizvao svijesti i shvatila je koliko su njeni snovi nemogući. Nikad neće donijeti meso u spilju. Bila je žena, a one nisu lovile. Pomisao o lovu na štetočine stvorila je nejasni osjećaj da će se to cijeniti, ako se već ne može priznati. Bio je to dobar razlog za započinjanje lova. Što je više razmišljala, postajala je sigurnija da je lov grabežljivaca dobro rješenje, premda nije mogla potpuno odbaciti osjećaj krivnje. Pekla ju je savjest. Kreb i Iza su govorili koliko je loše da žena dodirne oružje. Ali ja sam već učinila mnogo više, razmišljala je. Hoće li lov pogoršati stvari? Pogledala je praćku u ruci i iznenada odlučila, potiskujući osjećaj da radi nešto loše. - Hoću! Učinit ću to! Naučit ću loviti! Ali ubijat ću samo mesoždere. - Kretnjama zapečati odluku. Uzbuđena, potrči do potoka i počne tražiti odgovarajuće kamenje. Dok je skupljala oblutke, pogled joj padne na čudan predmet. Izgledao je kao kamen, ali i školjka kakve je nalazila na morskoj obali. Podigne ga i pažljivo pregleda. Bio je kamen, kamen oblikovan poput školjke. Kakav čudan oblutak, mislila je. Nikad nisam vidjela sličan. Tada se sjeti nekih Krebovih riječi i um joj zapljusne tako snažan osjećaj da su joj kralješnicom prostrujili trnci, a lice ostalo bez krvi. Koljena su joj klecala i morala je sjesti. U ruci je držala fosil školjke i zurila u njega. Kad budeš odlučivala nešto važno, rekao je Kreb, totem će pomoći. Bude li odluka ispravna, dat će ti znak. Bit će to nešto neobično, nešto što drugi neće prepoznati. Moraš naučiti gledati srcem i umom, pa će ti totemov duh reći sve potrebno.
- 212. 212 - Veliki Spiljskilave, je li to tvoj znak? - Pitanje totemu uputi nijemim službenim jezikom kretnji.- Jesam li pravilno odlučila? Smijem li loviti premda sam djevojčica? Sjedila je i gledala u okamenjenu školjku i pokušavala razmišljati kao što je vidjela da radi Kreb. Znala je da je smatraju neobičnom jer ima totem Spiljskog lava, ali o tome nije prije razmišljala. Rukom je posegla pod ogrtač i dotakla četiri usporedne crte na nozi. Zašto me odabrao baš Spiljski lav? To je snažan totem, muški totem, zašto je odabrao djevojčicu? Sigurno postoji razlog. Mislila je na praćku i kako ju je naučila upotrebljavati. Zašto sam je podigla kad ju je Braud bacio? Nijedna žena je ne bi dotakla. Što me natjeralo na to? Je li to bilo totemovo djelo? Želi li da naučim loviti? Samo muškarci love, ali moj je totem muški. Naravno! To je razlog! Imam snažan totem i on želi da lovim. - Veliki Spiljski lave, svijet duhova za mene je nedokučiv. Ne znam zašto hoćeš da lovim, ali drago mi je što si mi dao znak. - Ejla okrene kamen, skine amulet obješen oko vrata, razveže uzicu kojom je bio zatvoren i stavi fosil u vrećicu pokraj komadića crvene zemlje. Čvrsto je zaveže i ponovno namakne preko glave. Primijetila je razliku u težini. Kao da je i to potvrđivalo totemov pristanak. Osjećaj krivnje je nestao. Morala je loviti, totem je tako htio. Nije bilo važno što je žena. Ja sam poput Darka, mislila je. Napustio je pleme premda su svi mislili da je to krivo. Sigurno je pronašao bolju zemlju gdje ga Ledena planina ne može doseći. Osnovao je i novo pleme. I njegov je totem vjerojatno bio snažan. Kreb kaže da je s njima teško živjeti. Prije nego nešto pruže, provjeravaju jesi li ih dostojan. Kaže da sam gotovo umrla prije nego što me Iza pronašla. Pitam se je li totem iskušavao i Darka. Hoće li me Spiljski lav ponovno staviti na kušnju?
- 213. 213 To je čestovrlo teško izdržati. Što ako me ne nađe dostojnom? Kako ću znati da sam na kušnji? Koju ću tešku stvar morati učiniti? Ejla je razmišljala o tegobama i najednom se sjeti. - Braud! Braud je moja kušnja - pokazivala je rukama. Što bi moglo biti teže od provođenja zime u njegovoj blizini? Ali ako se pokažem vrijednom, totem će dopustiti da lovim. Kad se vratila u spilju, na Ejli se vidjela promjena i Iza je to odmah primijetila, premda ne bi mogla točno reći u čemu se očitovala. Djevojčica se ponašala kako dolikuje ženama, u njoj više nije bilo napetosti, već samo neka lagodna opuštenost. Kad je primijetila Brauda, na licu joj se vidjelo prihvaćanje. Ne ravnodušnost, već prihvaćanje. Kreb na amuletu primijeti dodatno zadebljanje. Dolaskom zime radosno su primijetili da joj se raspoloženje usprkos Braudovom mučenju polako vraća. Premda je često bila umorna, kad se igrala s Ubom smiješila se, ako već ne i smijala. Kreb je nagađao da je uz totemovu pomoć donijela važnu odluku, a njeno prihvaćanje položaja u plemenu olakšalo mu je misli. Bio je svjestan njene unutarnje borbe, ali znao je da nije dovoljno pokoriti se Braudovoj volji, morala je prekinuti svaki otpor. Tijekom zime koja je označila početak njene osme godine, Ejla je postala žena. Ne u fizičkom pogledu jer je njeno tijelo još uvijek imalo ravne, nerazvijene oblike djevojčice, bez ikakvog nagovještaja predstojećih promjena. Ali upravo tijekom tog dugog godišnjeg doba, Ejla je napustila djetinjstvo. Ponekad joj se život činio toliko nepodnošljiv da ga je htjela okončati. Bilo je jutara kad je otvorila oči i odmah ih poželjela ponovno zatvoriti i više se ne probuditi. Ali kad je mislila da ne može izdržati, prihvatila bi amulet, a dodir novog kamena nekako bi joj dao snage da izdrži još jedan dan. A svaki proživljeni dan značio je približavanje
- 214. 214 vremenu kad ćeduboki snijeg i ledenu hladnoću zamijeniti zelena trava i topli morski povjetarci i kad će ponovno slobodna lutati livadama i šumama. Poput dlakavog nosoroga čiji je duh zvao svojim totemom, Braud je bio tvrdoglav i baš tako nepredvidljivo zao. Svojstveno pripadnicima plemena, kad bi nešto započeo, radio bi to nepokolebljivom ustrajnošću, a Braud je odlučio potpuno upokoriti Ejlu. Njenu dnevnu muku punu batina, psovki i neprekidnog dodijavanja primjećivali su svi. Mnogi su smatrali da Ejla zaslužuje ukore i kazne, ali malo ih je odobravalo način kojim se Braud služio. Brun je još uvijek bio zabrinut jer je smatrao da mladić dopušta da ga djevojčica izazove, ali kako je Braud ipak nadzirao bijes, vođa je to smatrao očitim napretkom. Nadao se da će sin njegove družice krenuti umjerenijim putem pa je puštao da se stvari odvijaju vlastitim tokom. Prolaskom zime, prema djevojčici je razvio neku vrstu poštovanja, slično onom koje je imao prema kćerki svoje majke u doba kad ju je tukao njen muškarac. Poput Ize, i Ejla je bila primjer ostalim ženama. Sve je trpila bez pogovora, baš kao što je priličilo. Kad bi za trenutak stala i prihvatila amulet, Brun, a i mnogi drugi, shvatili bi to kao znak poštovanja prema duhovima, toliko važnih pripadnicima Plemena. To je još više doprinosilo njenoj ženstvenosti. Amulet joj je pružao utjehu. Poštovala je i razumjela moć duhova. Njezin ju je totem iskušavao. Pokaže li se dovoljno vrijednom, dozvolit će joj da lovi. Što ju je Braud više gnjavio, to je bila čvršća njena odluka da u proljeće započne s učenjem lova. Bit će vještija od njega, pa čak i od Zauga. Postat će najbolji lovac praćkom, pa makar to nitko ne znao osim nje. Ta joj je misao davala snage. Sve je bilo kristalno jasno, slično zašiljenim sigama koje su se stvarale na vrhu ulaza u
- 215. 215 spilju, na mjestugdje je topli zrak nad vatrom susretao ledeni dah zime. Poput prozirne zavjese rasle su čitave zime. Premda nenamjerno, već je započela s učenjem. Usprkos činjenici što ju je to približavalo Braudu, sve su je više zanimale i privlačile priče muškaraca koji su se prisjećali nekih događaja iz lova ili su razrađivali taktiku za nove. Pronašla bi izgovor da radi u blizini, a posebno je voljela kad bi Dorv ili Zaug pričali o lovu praćkom. Ponovno je oživjelo njeno zanimanje za Zauga i želja da mu ugodi pa je prema starom lovcu sve više osjećala privrženost i poštovanje. Na neki je način bio sličan Krebu, ponosan i strog, a bilo mu je potrebno malo pažnje i topline, pa makar i od ružne strane djevojčice. Dok se prisjećao slave proteklih vremena kad je bio zamjenik vođe, baš kao što je to Grod bio danas, Zaugu nije promakla Ejlina pažnja. Premda ništa nije govorila, uvijek je pozorno i s poštovanjem slušala. Počeo je tražiti Vorna da mu objasni neku tehniku slijeđenja tragova ili pojedinosti lovačkih vještina jer je znao da će djevojčica pronaći načina da sjedne pokraj njih. Naravno, pravio se da je ne primjećuje. Kakvo je zlo ako uživa u njegovim pričama? Kad bih bio mlađi, mislio je stari lovac, i još uvijek skrbio za obitelj, kad postane žena uzeo bih je za družicu. Premda je tako ružna, jednog će joj dana muškarac biti potreban, a sigurno ga neće lako pronaći. Ali mlada je, jaka i puna poštovanja. U drugim plemenima imam rodbine. Budem li dovoljno jak da odem na sljedeći Zbor, progovorit ću u njenu korist. Kad Braud postane vođa, ona sigurno neće htjeti ostati ovdje. Premda nije važno što hoće, ne bih je zato osuđivao. Nadam se da ću do tog vremena otići na drugi svijet. Zaug nije zaboravio Braudov napad, pa sina Brunove družice nije nimalo volio. Mislio je da budući vođa postupa neopravdano grubo prema djevojčici koju je starac zavolio. Ponekad je zasluživala ukor ili
- 216. 216 kaznu, ali Braudje prešao sve granice. Prema Zaugu se Ejla uvijek ponašala ponizno i s poštovanjem. Samo je zreli muškarac znao kako se postupa sa ženama. Da, govorit ću u njenu korist. Ne budem li sam mogao ići, poslat ću poruku. Samo kad ne bi bila tako ružna, mislio je. Koliko god je Ejli bilo teško, nije sve bilo loše. Život je tekao sporije i bilo je mnogo manje kućanskih poslova. Čak i Braud nije mogao zaokupiti svaki njen slobodni trenutak. Vremenom mu je Ejla pomalo i dosadila. Nije se više opirala, pa je nije više mnogo ni gnjavio. Postojao je još jedan razlog koji je olakšao Ejlino nestrpljivo čekanje proljeća. Pokušavajući naći valjane razloge da djevojčica ostane unutar granica Krebovog ognjišta, Iza ju je počela učiti osnovama pripreme i upotrebe ljekovitih trava i biljaka koje je sakupljala. Umjetnost liječenja očarala je Ejlu. Njena nepresušna želja za znanjem uskoro natjera Izu da to redovito čini, pa je često mislila kako je morala početi mnogo ranije, čim je ustanovila koliko je različit um usvojenog djeteta. Da je Ejla bila njeno pravo dijete, Iza bi je samo morala podsjetiti na ono što je već bilo spremljeno u mozgu, nešto što bi samo morala naučiti iskoristiti. Ali Ejla se morala dobro namučiti da zapamti sve što je Uba već imala u sebi, a njeno svjesno pamćenje nije bilo tako dobro. Iste je stvari morala mnogo puta ponavljati, a Iza je provjeravala je li sve dobro naučila. Vidarica je iz sjećanja izvlačila pojedinosti kojih ni sama nije bila svjesna jer joj dotad nisu bile potrebne. O tome nije nikad razmišljala; kad joj je zatrebalo, bilo je uvijek na dohvat. Ponekad je mislila da Ejlu nikad neće uspjeti naučiti svemu što je potrebno da postane dobra vidarica. Ali zanimanje djevojčice nije se smanjivalo, kao ni Izina namjera da joj osigura položaj u plemenu. Učenje se nije prekidalo. - Što upotrebljavamo za opekotine, Ejla?
- 217. 217 - Čekaj darazmislim. Dobri su osušeni cvjetovi metvice, a i listovi. Namoče se u ruci i nanesu na ranu. Od iskuhanog korijena rogoza dobiva se tekućina za ispiranje opeklina. - Dobro, znaš li još nešto? Djevojčica je razmišljala. - O, da. Kuhani cvijet čička. Kad se ohladi, tekućina se stavlja na ranu. - To je dobro i za druge kožne bolesti, Ejla. Nemoj zaboraviti da je za opekline dobra i mast pomiješana s pepelom paprati. Uz Izin nadzor Ejla je i kuhala. Uskoro je na sebe preuzela pripremanje Krebovih obroka, ali to nije shvaćala dužnošću, već zadovoljstvom. Zrnje za njega mljela je posebno fino da ga što lakše samelje svojim već jako istrošenim zubima. I orahe je dobro nasjeckala prije negoli bi mu ih ponudila. Iza ju je naučila kako se pripremaju napici i melemi za ublažavanje tegoba reumatizma, pa se Ejla specijalizirala za tu vrstu lijekova koja je bila potrebna svim starijim pripadnicima plemena. Zimi su posebno patili jer je u spilji uvijek bilo prohladno i prilično vjetrovito. Te je zime Ejla po prvi put pomagala vidarici, a pacijent je bio upravo Kreb. Dogodilo se to usred zime. Snježne su vijavice gotovo zatrpale ulaz spilje. Izolirajući je sloj pomagao održavanju podnošljive temperature, ali vjetar je ipak puhao kroz mali preostali otvor. Kreb je bio neobičnog raspoloženja koje se mijenjalo gotovo svakog trenutka. Ejla je bila zbunjena, ali Iza je nagađala razlog. Imao je zubobolju, posebno bolnu zubobolju. - Kreb, dopusti da pogledam taj zub - molila je Iza.
- 218. 218 - Nije toništa. Samo lagana zubobolja. Boli vrlo malo. Zar misliš da ne mogu podnijeti malo boli? Misliš li da me nikad nije ništa boljelo, ženo? Što je malo zubobolje - odbrusio je. - Da, Kreb - odgovori Iza pognute glave. Kreb se odmah smiri. - Iza, znam da mi želiš pomoći. - Kad bi samo dozvolio da ga pogledam, možda bih ti mogla dati nešto za ublažavanje boli. Kako da znam što da pripremim kad ne daš da ga pogledam? - Što uopće možeš vidjeti? - pokazivao je. - Svaki je pokvareni zub isti. Napravi mi samo čaj od vrbine kore - gunđao je gledajući u prazno. Iza odmahne glavom i pristavi vodu za čaj. - Ženo! - uskoro poviče. - Gdje je taj čaj? Što te tako dugo zadržalo? Kako da razmišljam? Ne mogu se ni usredotočiti na misli - nestrpljivo je mahao rukom. Iza uzme koštanu zdjelicu i domahne Ejli. - Čaj je gotov, ali nemoj misliti da će ti pomoći, Kreb. Pusti me da pogledam zub. - Dobro. Dobro, Iza. Pogledaj. - Otvori usta i pokaže bolno mjesto. - Vidiš li, Ejla, koliko je duboka crna rupa? Zub je propao, čak su i desni natečene. Kreb, morat ćemo ga izvaditi. - Izvaditi! Rekla si da ga hoćeš pogledati. Ništa nisi govorila o vađenju. Ženo, daj mi nešto što će pomoći! - Da, Kreb - odgovori Iza. - Evo ti čaja od brezove kore. - Ejla je začuđeno promatrala.
- 219. 219 - Rekla sida mi čaj neće pomoći? - Ništa neće pomoći. Možeš žvakati korijen slatkog rogoza, možda ublaži bol. Ali sumnjam da će pomoći. - Kakva si ti vidarica! Ne možeš izliječiti običnu zubobolju - žalio se Kreb. - Mogla bih spaljivanjem pokušati smanjiti boli - bezbrižno je pokazivala Iza. Kreb se strese. - Daj mi korijen - naredi. Sljedećeg jutra čarobnjakovo je lice bilo natečeno. Izgledao je još strašnije. Oko je bilo crveno od neprospavane noći. - Iza - zastenje. - Ne možeš li baš ništa učiniti za taj zub? - Da si dozvolio da ga jučer izvadim, sad te više ne bi bolio - odgovori Iza i okrene se prema loncu u kojem se kuhala kaša od mljevenog zrnja. - Ženo! Zar nemaš osjećaja? Nisam spavao cijele noći! - Znam. Probudio si me. - Pa dobro, učini nešto! - eksplodira. - Da, Kreb! —odgovorila je. - Ali neću ga moći izvaditi sve dok otok ne splasne. - Zar ne možeš smisliti ništa osim vađenja? - Mogu pokušati još nešto, Kreb, ali mislim da se zub neće moći spasiti - pokazala je s mnogo suosjećanja. - Ejla, donesi paketić spaljenog triješća sa stabla koje je prošlog ljeta udarila munja. I tako
- 220. 220 ćemo prije vađenjamorati probiti desni da se otok smanji. Mogle bismo spaljivanjem pokušati suzbiti bol. Kad je čuo što mu se sprema, Kreb se naježi, ali slegne ramenima. To ne može biti gore od zubobolje, mislio je. Iza je prebirala po treskama i odabrala dvije. - Ejla, hoću da vrh bude usijan. Kraj mora pougljeniti, ali se ne smije mrviti. Iz vatre izvadi komad žeravice i drži tresku uz nju sve dok ne pocrni. Ali najprije pogledaj kako se probijaju desni. Pridrži usne. Ejla učini naloženo, te pogleda u Krebova velika usta i dva reda istrošenih zubi. - Tvrdom oštrom treščicom probadam desni upravo pod zubom, sve dok ne procuri krv - pokazivala je Iza, a zatim to i učini. Krebova se šaka stegne, ali nije ispustio ni glasa. - Dok gnoj ističe, spali drugu treščicu. Ejla otrči do vatre i uskoro se vrati s užarenim komadićem drveta. Iza ga kritički pogleda, potvrdno klimne glavom i pokaže djevojčici da ponovno primi Krebove usne. Stavila je vrući vršak u veliku šupljinu zuba i pritisla ga. Ejla osjeti trzaj starčevog tijela. U ustima se čulo šištanje, a iz šupljine izađe oblačak pare. - Evo, gotovo je. Sad moramo pričekati hoće li to odstraniti bol. Ne bude li tako, zub će morati van - rekla je Iza nakon premazivanja desni mješavinom praha geranija i korijena despika. - Šteta što nemam gljivica koje su tako dobre za zubobolju. Ponekad umrtve živac, često ga i izvuku. Tada možda ne bih morala izvaditi zub. Najbolje ih je upotrijebiti svježe, ali i osušene nisu loše. Valja ih sakupljati krajem ljeta. Pronađem li ih sljedeće godine, pokazat ću ti, Ejla.
- 221. 221 - Da lizub još uvijek boli? - drugi dan upita Iza. - Bolje mi je, Iza - odgovori Kreb. - Ali boli li te još uvijek? Ako bol nije potpuno prestala, sve će se ponoviti, Kreb - ponavljala je Iza. - Pa... da, još uvijek boli - prizna - ali ne tako jako. Stvarno me više ne boli jako. Zašto ne sačekamo još jedan dan? Bacio sam moćnu čaroliju i zamolio Ursusa da uništi zlog duha koji uzrokuje bol. - Nisi li ga to već mnogo puta molio, Kreb? Mislim da on želi da žrtvuješ zub - reče Iza. - Što ti znaš o Velikom Ursusu, ženo? - mrgodno upita. - Ova žena je drska. Ova žena ne zna ništa o duhovima - odgovori Iza pognute glave. No tada ga pogleda u lice i nastavi: - Ali vidarica zna što je zubobolja. Bol neće prestati sve dok se zub ne izvadi - odsječno je pokazivala. Kreb okrene leđa i otšepa. Zatvorenog oka sjedio je na koži za spavanje. - Iza! - pozove nakon nekog vremena. - Da, Kreb? - Imaš pravo. Ursus želi da žrtvujem zub. Počni, samo da se što prije završi. Iza priđe. - Popij ovo, Kreb. Smanjit će bol. Ejla, kraj paketića tresaka nalazi se klin i duga uzica. Donesi ih. - Kako si znala da možeš pripremiti napitak? - pitao je.
- 222. 222 - Poznam Mog-ura.Teško je odreći se zuba, ali ako to želi Ursus, Mog-ur će poslušati. To nije najveća žrtva koju je prinio Velikom Ursusu. S moćnim je totemom teško živjeti, ali on te ne bi odabrao da ga nisi dostojan. Kreb klimne i popije tekućinu. Pripremljena je od iste biljke koju dajem muškarcima prilikom obreda sjećanja, razmišljao je. Ali izgleda da je Iza iskuhava. Tako dobije ekstrakt, a ne otopinu. Mnogo je jača nego kad se namače. Biljka se koristi za različite stvari. Bunika je sigurno Ursusov dar. Već je osjećao narkotično djelovanje napitka. Dok je Iza pažljivo postavljala klin na osnovu bolnog zuba, Ejla je širila Krebova usta. Starac poskoči, ali nije boljelo koliko je mislio. Zatim vidarica zaveže uzicu oko rasklimanog zuba, a Ejla učvrsti drugi kraj oko kolca koji je bio dio okvira za sušenje trava. - Pomakni mu glavu da se uzica napne, Ejla - naredi Iza. Brzim ju je pokretom povukla. - Evo ga - reče i podigne istrošeni kutnjak. Na okrvavljenu ranu stavi prah geranijevog korijena. Zatim komadić zečje kože umoči u antiseptičnu otopinu balzama, a potom vlažnom kožom zatvori Krebovu čeljust. - Uzmi zub, Mog-ur - rekla je Iza i stavila kutnjak u ruku još uvijek omamljenog čarobnjaka. - Sve je gotovo. Stisnuo ga je, a zatim ispustio na tlo. Prije nego što je legao, pospano promrmlja: - Moram ga dati Ursusu. Pleme je pozorno pratilo kako se Kreb oporavlja nakon što je Ejla pomagala vidarici prilikom zubarskog zahvata. Kad je rana bez ikakvih teškoća zarasla, bili su sigurniji da prisutnost djevojčice nije ozlovoljila duhove. Lakše su dozvoljavali da i ona bude kraj njih dok ih je Iza liječila. Tijekom zime Ejla je naučila kako se postupa s opeklinama, porezotinama, masnicama, prehladama, upalama grla, trboboljama,
- 223. 223 bolovima u uhu,te mnogim drugim boljeticama koje su povremeno mučile njene suplemenike. Vremenom su svi navikli i od nje tražiti pomoć za manje teškoće. Znali su da Ejla sakuplja trave za vidaricu i da je Iza podučava. Također su znali da je Iza sve starija i krhkog zdravlja, a Uba premlada. Pleme se privikavalo na stranu djevojčicu i pomisao da će dijete rođeno među Drugima jednog dana postati njihova vidarica. U najhladnije doba godine, upravo nakon zimskog solsticija, prije prvih znakova proljeća, Ovru dohvate trudovi. - To je prerano - saopći Iza Ejli. - Nije smjela roditi prije proljeća, a u posljednje se vrijeme dijete nije micalo. Bojim se da ovo neće dobro završiti. Mislim da će se dijete roditi mrtvo. - Ovra ga tako želi, Iza. Bila je presretna kad je saznala da ga nosi. Ne možeš li baš ništa učiniti? - pitala je Ejla. - Učinit ćemo što možemo, ali ponekad ništa ne pomaže - odgovori vidarica. Cijelo se pleme zabrinulo Ovrinim preranim trudovima. Žene su je tješile, a muškarci su napeto čekali u blizini. U potresu su izgubili nekoliko suplemenika i s nestrpljenjem su očekivali svako novorođenče. Nove su bebe značile dodatna usta za lovce i žene, ali one odrastaju i kasnije skrbe za starije. Nastavak i preživljavanje plemena bio je od osnovne važnosti za svakog pojedinca. Svi su ovisili o drugima, pa su bili tužni kad su saznali da Ovra vjerojatno neće roditi živo dijete. Guv je više brinuo za družicu negoli za dijete i žalio je što ne može pomoći. Boljelo ga je što Ovra trpi, posebice kad rezultat ne može biti sretan. Tako je željela dijete. Osjećala se podređenom jer samo ona
- 224. 224 među ženama jošnije imala djece. Čak je i vidarica, makar mnogo starija, rodila zdravu djevojčicu. Ovra je bila ushićena kad je konačno ostala noseća i Guv je sad razmišljao kako da joj olakša gubitak. Drug je bolje od ikoga razumio mladićeve patnje. I on je s Guvovom majkom proživio slične teškoće, premda je bio sretan što je na koncu rodila. Drug je morao priznati da ga nova obitelj, sad kad se navikao na nju, veseli. Čak se nadao da će Vorn konačno pokazati zanimanje za izradu oruđa i oružja. Ona je bila čista radost, posebno sad kad se odbila od sise i na svoj dječji način počela oponašati odrasle žene. Kraj Drugove vatre nikad nije bilo djevojčica, a kad se spario s Agom, Ona je bila tako mala da je osjećao kao da se rodila pokraj njegovog ognjišta. Dok je Iza pripremala lijekove, Ebra i Uka su sjedile kraj Ovre. Uka je nestrpljivo čekala kćerkino željeno dijete i dok su trudovi mučili Ovru, držala ju je za ruku. Oga je kuhala večeru za Bruna, Groda i Brauda, a ponudila je i Guva. Ika je također htjela pomoći, ali nakon što je Guv odbio hranu, to nije bilo potrebno. Guv živčano krene prema Drugovom ognjištu i tamo ga Aba ipak nagovori da nešto prezalogaji. Oga je također bila zabrinuta za Ovru i već je počela žaliti što nije prihvatila Ikinu ponudu. Nije znala kako se to dogodilo, ali dok je muškarce posluživala vrelom juhom, posrne. Vruća tekućina prolije se po Brunovom ramenu i ruci. - Aaaahhh! - kriknuo je i počeo skakati, od bola škrgućući zubima. Sve su se glave okrenule i svima je zastao dah. Tišinu prekine Braud. - Oga! Glupa, nespretna ženo! - Rukama je pokušao sakriti sramotu koju mu je nanijela družica. - Ejla, pomozi mu, ja sad ne mogu ostaviti Ovru — pokaže Iza.
- 225. 225 Braud pođe premaOgi stisnutih pesnica, spreman da je kazni. - Ne, Braud - zaustavi ga Brun ispruženom rukom. Vruća mast iz juhe još se uvijek držala na njemu i teškom je mukom susprezao bol. - Nije ona kriva. Istučeš li je, to neće pomoći. - Oga je čučala pod Braudovim nogama i tresla se od poniženja i straha. Ejla se zabrine. Nikad još nije liječila vođu, a oduvijek ga se pomalo bojala. Potrči do Krebovog ognjišta, dohvati drvenu zdjelu, a zatim žurno pođe do ulaza spilje. Zagrabila je hrpicu snijega i otišla k vođinom ognjištu. Klekne pred njega. - Iza me poslala, sad ne može napustiti Ovru. Hoće li vođa dopustiti ovoj djevojčici da mu pomogne? - upita ga kad ju je Brun dotakao po ramenu. Klimnuo je glavom. Nije vjerovao da će Ejla postati dobra vidarica, ali u ovim okolnostima nije imao drugog izbora. Drhtavim rukama nanese snijeg na veliku opekotinu i osjeti kako se Brunovi mišići opuštaju. Hladnoća je ublažila bol. Potrči natrag, pronađe suhu metvicu i stavi je u vruću vodu. Nakon što su listovi omekšali, snijegom brzo ohladi tekućinu i vrati se pacijentu. Rukom je nanijela lijek po pocrvenjeloj koži. Osjećala je kako se poput kamena tvrdo tijelo još više opušta. Brun je lakše disao. Opekotina je još uvijek boljela, ali već mnogo manje. Potvrdno klimne glavom, pa i Ejla odahne. Izgleda da je naučila nešto Izine čarolije, razmišljao je Brun. Ponaša se sve bolje, baš kao prava žena. Možda joj je trebalo malo zrelosti. Dogodi li se nešto Izi prije nego Uba odraste, ostat ćemo bez vidarice. Iza je bila vrlo mudra kad je počela podučavati Ejlu. Malo kasnije stigla je Ebra i saopćila svom muškarcu da je Ovrino dijete mrtvorođeno. Brun klimne i pogleda prema nesuđenoj majci, tužno odmahujući glavom. I još k tome dječak, mislio je. Srce joj je
- 226. 226 sigurno slomljeno, sviznaju koliko je željela dijete. Nadam se da će sljedeći put sve biti bolje. Tko bi mislio da će se Dabar toliko opirati? Premda je vođa bio tužan zbog Ovrinog gubitka, ni on neće spomenuti tragediju. Ali Ovra je razumjela zašto je nekoliko dana kasnije došao Guvovom ognjištu i rekao da se od »bolesti« oporavlja koliko je potrebno. Premda su muškarci često dolazili Brunovom ognjištu, vođa je rijetko posjećivao druge, a još je rjeđe razgovarao sa ženama. Ovra je bila zahvalna što se brinuo za nju, ali to ipak nije moglo ublažiti bol. Iza je htjela da Ejla i dalje liječi Bruna, a kad je rana nestala, pleme ju je još bolje prihvatilo. Djevojčica se sad lagodnije osjećala u vođinoj prisutnosti. Bio je, ipak, samo čovjek. RIS Sa završetkom zime pleme je ubrzalo ritam života da se prilagodi promjenama u prirodi. Hladno godišnje doba nije ih sasvim uspavalo, ali smanjena je aktivnost promijenila brzinu metaboličkih procesa. Zimi su bili ljeniji, više su jeli i spavali, a pod kožom se stvarao sloj masti za dodatnu zaštitu od hladnoće. Porastom temperature proces je mijenjao smjer, a ljudi su postajali nemirni i žudno čekali vrijeme kad će izaći na otvoreno. Tome je pomogao i Izin proljetni napitak pripremljen od korijena hrapave trave slične raži, sakupljene u rano proljeće, osušenih listova lazarkinje i željezom bogatog samljevenog žutog korijenja kiselice. Svi su ga pili, i mladi i stari. S mnogo poleta pleme konačno napusti prisilni zatvor i spremi se za novu smjenu godišnjih doba. Treću zimu u spilji proveli su bez većih teškoća. Jedina smrt bila je Ovrino mrtvorođeno dijete, a to se nije računalo jer nikad nije dobilo ime i bilo primljeno u pleme. Iza više nije bila opterećena gladnom
- 227. 227 bebom, pa sei ona donekle oporavila. Kreb nije trpio više od uobičajenog. Aga i Ika su ponovno bile noseće, a kako su već imale djecu, pleme je željno očekivalo prinove. Žene su sakupljale prvo zelenje, izdanke i pupoljke, a muškarci planirali lov kojim će se proslaviti početak proljeća, a usput i zahvaliti zaštitničkim duhovima što su ih sačuvali još jednu zimu. Ejla je osjećala posebnu zahvalnost svom totemu. Zima je bila iscrpljujuća, ali i vrlo zanimljiva. Još je više zamrzila Brauda, ali naučila je kako to valja savladavati. Mladić se prema njoj odnosio najlošije što je mogao, ali Ejla nije pokazivala koliko je to smeta. Postojala je i granica koju ni Braud nije mogao prijeći. Njenoj duševnoj izdržljivosti pomagalo je učenje vidarstva. Obožavala ga je. Što je više znala, više je htjela naučiti. Sviđalo joj se i sakupljanje ljekovitog bilja - sad kad je znala čemu služi - a to je bila dobra izlika za samotna lutanja. Dok su izvan spilje bjesnile mećave i oštri vjetrovi, strpljivo je čekala. S prvim znacima promjene vremena u njenu se dušu uvukao nemir. Ovo će proljeće biti važnije od svih dosadašnjih. Bilo je vrijeme da nauči loviti. Čim je to bilo moguće, počela je odlaziti u šume i na livade. Praćku više nije skrivala u maloj spilji kraj svog planinskog vježbališta. Nosila ju je u nekom od nabora ogrtača ili pod slojem lišća u košari. Loviti nije bilo lako. Životinje su bile hitre i brzo su bježale, a pokretnu je metu bilo mnogo teže pogoditi od nepomične. Žene su prilikom sakupljanja plodova uvijek bile bučne, s namjerom da uplaše moguće neprijatelje, a tu je naviku bilo teško promijeniti. Mnogo se puta ljutila jer je upozorila plijen pa je životinja nestala. Ali bila je odlučna, a s vremenom je došlo i iskustvo. Metodom pokušaja i pogrešaka naučila je slijediti tragove, a u tome su joj pomogle i priče koje je zimus čula od lovaca. Njeno je oko već naviklo razlikovati malene razlike među sličnim biljkama i sada je to
- 228. 228 samo valjalo proširitina pronađeni životinjski izmet, trag u prašini ili savinutu grančicu i vlat trave. Premda nije zanemarivala biljoždere, usredotočila se na mesoždere, njen odabrani plijen. Pazila je kamo odlaze muškarci, ali najviše teškoća nisu joj uzrokovali Brun i njegovi lovci. Oni su najčešće išli u stepu, a Ejla se to nije usuđivala jer tamo nije bilo zaklona. Brinula su je dva starca. Već je i prije, kad je sakupljala bilje, nekoliko puta susrela Zauga i Dorva. Njih su dvojica lovili na području kojim se i ona kretala. Zato je neprestano morala biti na oprezu. Čak i odlazak u suprotnom smjeru nije značio da je za neko vrijeme neće sresti i uloviti s praćkom u ruci. Kad je naučila bešumno hodati, ponekad ih je slijedila i učila. Tada je bila posebno pažljiva. Bilo je mnogo opasnije pratiti lovce nego divljač. Ali to je, s druge strane, bila odlična vježba. Njima je, koliko i životinjama, zahvaljivala vještinu nečujnog praćenja, a kad bi netko slučajno pogledao u njenom smjeru, istog bi se trena stopila sa sjenom. Nakon što je usavršila vještinu praćenja, te kad se naučila kretati bez najmanjeg šuma, a njenim očima nisu promicali oblici skriveni u sjenama pod grmljem, shvatila je da može pogoditi malu životinju. Premda je često dolazila u iskušenje, biljoždere nije lovila. Odlučila se za grabežljivce jer njen je totem odobravao samo njih. Proljetni pupoljci su procvjetali, grane zazelenjele, na granama su visjeli zeleni ili ne sasvim dozreli plodovi, a Ejla još uvijek nije ulovila prvi plijen. - Odlazi! IšIBjež! Ejla izađe iz spilje da pogleda što je prouzročilo komešanje. Nekoliko je žena mahalo rukama i trčalo za kratkom, niskom životinjom čupavog krzna. Žderonja je krenuo prema spilji, ali kad spazi Ejlu, glasno frkne i okrene se. S komadom mesa u zubima, provukao se kroz noge žena i nestao u šumici.
- 229. 229 - Taj prljavilopov! Upravo sam stavila meso da se osuši - ljutito je pokazivala Oga. - Jedva sam okrenula leđa. Cijelo se ljeto vrzma oko spilje, a svaki je dan sve hrabriji. Voljela bih da ga Zaug ulovi! Dobro je da si upravo izlazila, Ejla. Skoro je utrčao u spilju. Zamisli kakav bi smrad samo ostavio da smo ga tamo prikliještile! - Mislim da to nije on već ona, Oga, a tu blizu je sigurno i leglo. Pretpostavljam da ima i gladni podmladak. - Samo nam to još nedostaje! Čitava gomila žderonja. - Ljutiti su glasovi prekidali kretnje rukama. - Zaug i Dorv su već rano ujutro odveli Vorna. Bilo bi bolje da umjesto hrčaka i kamenjarki love ovog proždrljivca. Taj žderonja nije dobar ni zašto! - Za nešto ipak jest, Oga. Njegovo se krzno zimi ne ledi od daha. Dobro je za kape i kapuljače. - Kad bi barem ovaj postao krzno! Ejla se okrene i pođe prema Krebovom ognjištu. Nije imala nikakvog posla, a Iza joj je rekla da ponestaju neke trave. Ejla odluči potražiti gnijezdo žderonja. Nasmiješila se, ubrzala korak i uskoro napusti spilju s košarom u ruci. Krene u šumu, otprilike smjerom kojim je pobjegla životinja. Pozorno promatrajući tlo, uskoro ugleda otisak šape dugih, oštrih pandži. Malo dalje vidjela je savinutu grančicu. Počela je slijediti trag. Za nekoliko je trenutaka čula komešanje i začudila se jer je bilo vrlo blizu spilje. Tiho se prikrala, njeni koraci nisu pomakli ni list, i ubrzo ugleda ženku žderonje sa četiri nedorasla mladunca koji su frktali i otimali se za komadić ukradenog mesa. Iz nabora ogrtača Ejla polako izvadi praćku i u udubljenje umetne kamen.
- 230. 230 Čekala je prilikuza neometani hitac. Povjetarac promijeni smjer i životinji donese strani miris. Ženka uspravi glavu i onjuši zrak, spremna da ispita o kakvoj se opasnosti radi. Ejla je čekala upravo taj trenutak. Kamen poleti iz praćke. Životinja spazi pokret, ali bilo je prekasno. Srušila se na zemlju, a tupi zvuk udarca preplaši mladunce koji se razbježe. Djevojčica iskorači iz zaklona i sagne se da pogleda grabežljivca. Životinja iz porodice lasica, glave slične medvjeđoj, od nosa do vrha čupavog repa bila je duga oko metar. Dlaka je bila duga, crno-smeđe boje. Žderonje su hrabre životinje koje će od plijena otjerati svako drugo stvorenje svoje veličine. Bili su i dovoljno drski da naočigled kradu meso koje se sušilo, a često su provaljivali i u kamenom obložena spremišta. Žlijezde su im lučile neugodan smrad, pa su za pleme bili veća pošast od hijena koje nisu ovisile samo o tuđem ulovu, već su povremeno lovile i same. Kamen iz Ejline praćke pogodio je žderonju upravo iznad oka, točno tamo kamo je nišanila. Ovaj lopov više neće krasti, mislila je Ejla ispunjena zadovoljstvom koje je graničilo s oduševljenjem. Bio je to njen prvi ulov. Krzno bih mogla pokloniti Ogi, razmišljala je vadeći nož da odere životinju. Kako će joj biti drago kad bude znala da nam žderonja više neće smetati! Djevojčica se okameni. O čemu ja to razmišljam? Ne mogu krzno dati Ogi. Ne mogu ga nikome dati, ne mogu ga ni zadržati. Ne smijem loviti. Kad bi netko saznao da sam ulovila životinju, ne znam što bi učinili. Ejla sjedne kraj mrtvog žderonje, provlačeći prste kroz njegove duge, čupave dlake. Zadovoljstva je nestalo. Upravo je ubila prvog grabežljivca. Možda to i nije bio veliki bizon ulovljen oštrim kopljem, ali ipak više od Vornovog dikobraza. Nikakva svečanost neće proslaviti njen ulazak u redove lovaca, neće biti gozbe u
- 231. 231 njenu čast, čakni ponosnih pogleda i čestitaka kojima je Vorn bio obasut kad je pokazivao malu ubijenu životinjicu. Kad bi se do spilje vratila sa žderonjom, mogla bi očekivati samo iznenađene poglede, teške ukore i kazne. Nije bilo važno što je htjela pomoći plemenu ili što je znala dobro loviti. Žene to ne rade, žene ne ubijaju životinje. To je posao muškaraca. Glasno uzdahne. Znala sam da će tako biti, znala sam to otpočetka, pomislila je. Čak i prije nego što sam počela loviti, prije nego sam prvi put dotakla praćku, znala sam da to ne smijem raditi. Najhrabriji mali žderonja izađe iz skrovišta i onjuši mrtvu životinju. Ovi će nam mladunci zadavati brige koliko i njihova majka, mislila je Ejla. Već su dovoljno odrasli da ih barem dva prežive. Bolje da sklonim truplo. Odvučem li ga daleko, mlade će životinje vjerojatno slijediti miris. Ejla ustane, uhvati mrtvog žderonju za rep i počne ga vući dublje u šumu. Poslije toga je sakupljala ljekovito bilje. Žderonja je bio prvi među manjim grabežljivcima koji su nastradali od Ejline sigurne ruke. Kamenje iz njene praćke oborilo je mnoštvo kuna, tvorova, vidri, lasica, jazavaca, hermelina, lisica i malih divljih mačaka sa sivo-crnim prugama. Ejla to nije shvaćala, ali odluka da lovi grabežljivce imala je važnu posljedicu: to je jako ubrzalo proces učenja, a njena je vještina bila mnogo veća nego da je lovila pitomije biljoždere. Grabežljivci su bili brži, snažniji, vještiji, inteligentniji, ali i opasniji. U rukovanju praćkom Ejla je brzo nadmašila Vorna. Tome nije bila razlog samo činjenica što je dječak na praćku gledao kao na oružje staraca pa se nije previše trsio, već i zato jer je to za njega stvarno bila mnogo teža vještina. Nije bio građen poput Ejle čija je ruka mogla načiniti puni luk, pa prema tome bolje i lakše zavrtjeti praćku. Sve je to, uz odličnu suradnju ruke i očiju, davalo djevojčici brzinu, snagu i
- 232. 232 točnost. Nije seuspoređivala s Vornom, izazivala je Zaugovu vještinu, a mora se priznati, brzo ju je dostizala. Prebrzo. Postala je presigurna. Ljeto se približavalo kraju. Oluje praćene grmljavinama postale su gotovo svakodnevna pojava. Dan je bio vruć, nesnosno vruć. U nepomičnom zraku nije se osjećao ni dašak povjetarca. Sinoćnja oluja koja je čitavu planinu ukrasila vatrenim pojasom, te grad veličine manjeg kamenja, potjerao je pleme u spilju. Zrak u šumi, obično hladniji zbog sjene stabala, bio je vlažan i zagušljiv. Muhe i komarci zujali su oko ustajale vode gotovo presahlog potočića. Ejla je kroz šumicu, pokraj ruba malog proplanka, tiho pratila trag crvene lisice. Bilo joj je vruće i znojila se, ne baš previše zaokupljena lovom. Razmišljala je da se vrati do spilje i okupa u rječici. Prelazeći preko suhog korita, zastala je da se napije vode koja je u slabom mlazu još tekla između kamenja na sredini korita. Ustala je, pogledala pred sebe i skamenila se. Na stijeni je stajao ris. Ejla ga je odmah prepoznala po čupercima na ušima. Oprezno ju je promatrao i polagano mahao repom. Manji od većine drugih velikih mačaka, Pardelov je ris, dugog tijela i kratkih nogu, kao i njegovi kasniji rođaci što danas žive u sjevernim šumama, mogao s mjesta skočiti pet metara udalj. Uglavnom se hranio zečevima, kunićima, velikim vjevericama i drugim glodavcima, premda je, kad je poželio, mogao oboriti i manjeg jelena. Osmogodišnja djevojčica bila bi za njega lak plijen. Ali bilo je vruće, a ljude obično nije lovio. Vjerojatno bi pustio da dijete ode. Ejla je gledala nepomičnu zvijer, a njen se strah polako pretvarao u lovačko uzbuđenje. Nije li Zaug rekao Vornu da se ris može ubiti praćkom? Također je dodao da ne valja pokušavati s većim životinjama, ali izričito je tvrdio da se vuk, hijena ili ris može uloviti kamenom iz praćke. Točno se sjećam da je spomenuo risa, razmišljala je. Ejla nije
- 233. 233 lovila veće grabežljivce,ali htjela je postati najbolji lovac praćkom u plemenu. Ako Zaug može ubiti risa, moći će to i ona, a za to joj se upravo pružila odlična prilika. Životinja se još uvijek nije pomakla. Došlo je vrijeme za veću divljač, odlučila je tog trenutka. Ne skidajući oči sa zvijeri, polako posegne u nabor kratkog ljetnog ogrtača i potraži najveći kamen. Ruke su joj bile vlažne od znoja, ali ipak je čvrsto prihvatila krajeve praćke i umetnula projektil. Brzo, prije negoli izgubi živce, nanišani točno iznad oka i izbaci kamen. No ris opazi pokret i tog trenutka okrene glavu. Oblutak ga samo očeše, ali ga to zasmeta. Prije nego što je mogla uzeti slijedeći kamen, Ejla opazi trzaj risovih mišića. Razljućena životinja skoči na napadača, a Ejla se nagonski baci u stranu. Pala je u blato pokraj vode, a ruka joj napipa komad vlažnog drveta. Uhvati ga i uspravi se baš kad je ris iskeženih očnjaka ponovno napao. Svom snagom koju joj je ulio strah zamahne i udari zvijer po glavi. Ošamućeni ris se otkotrlja, ustane, zatrese glavom i tiho otiđe u šumu. Glava ga je već dovoljno boljela. Ejla je duboko disala. Tijelo joj se treslo. Kad je pošla po praćku, koljena su joj klecala pa je morala sjesti. Zaug nije nikad pomislio da će netko sam loviti risa bez pomoći drugog oružja. Ali djevojčica je rijetko promašivala cilj, a kako je njena vještina postajala bolja, to je manje mislila o posljedicama promašaja. Dok se vraćala u spilju bila je u stanju teškog šoka i gotovo je zaboravila pokupiti košaru s mjesta gdje ju je sakrila prije nego što je odlučila slijediti lisicu. - Ejla! Što se dogodilo? Sva si blatna - pokazivala je Iza čim ju je ugledala. Lice djevojčice bilo je pepeljasto, sigurno ju je nešto preplašilo. Ejla nije odgovorila, samo je zatresla glavu i ušla u spilju. Bilo je očito da nešto skriva. Pomišljala je da je malo podrobnije ispita, ali tada
- 234. 234 se predomislila, nadajućise da će dijete samo reći što ga muči. Usto, Iza nije bila posve sigurna želi li to uopće znati. Vidarica se brinula kad je Ejla sama odlazila skupljati ljekovito bilje, ali netko je to morao učiniti jer se bez bilja nije moglo. Ona nije mogla ići, Uba je bila premlada, a ni jedna druga žena nije znala što valja tražiti, a nisu imale želje ni poriva da to nauče. Morala je pustiti Ejlu, ali kad bi joj ispričala neki opasan događaj, samo bi se još više zabrinula. Htjela je da djevojčica ne izbiva tako dugo. Te je večeri Ejla bila neobično mirna, pošla je rano na spavanje, ali nije mogla zaspati. Neprekidno je razmišljala o nezgodi s risom, a u mislima je sve postajalo strašnije. Tek pred jutro njene su se umorne oči zaklopile. Probudila se s krikom na usnama! - Ejla! Ejla! - zvala je Iza i lagano je tresla. - Što te muči? - Sanjala sam malu spilju gdje me lovio spiljski lav. Sad je sve u redu, Iza. - Već dugo nisi ružno sanjala, Ejla. Zašto se to ponovno dogodilo? Je li te jučer nešto preplašilo? Ejla klimne i pogne glavu, ali nije podrobnije pojašnjavala. Mrak spilje, razbijen samo slabim svjetlom žeravice, skrivao je njenu krivnju. Tako se nije osjećala od trenutka kad je pronašla znak svog totema. Sad se pitala je li to zaista bio njegov znak. Možda je bila slučajnost, nešto što nije bilo u svezi s time. Možda zaista ne smije loviti. Naročito ne ovako opasne životinje. Što ju je uopće natjeralo na pomisao da lovi risa? - Nikad nisam voljela da sama sakupljaš bilje, Ejla. Uvijek se zadržavaš vrlo dugo. Znam da ponekad želiš biti sama, ali uvijek sam
- 235. 235 zabrinuta kad tenema. Nije prirodno da djevojčica toliko vremena provodi sama. Šuma je opasna. - U pravu si, Iza. Šuma je opasna - kretnjama ruke pokaže Ejla. - Sljedeći put mogla bih povesti Ubu, ili će Ika poći sa mnom. Iza s olakšanjem ustanovi da Ejla slijedi njen savjet. Boravila je blizu spilje, a kad je odlazila po ljekovite trave, brzo se vraćala. Kad je nitko nije pratio, bila je vrlo živčana. Stalno je očekivala zvijer spremnu na skok. Počela je shvaćati zašto žene nikad same ne sakupljaju hranu i zašto ih je njeno samotno lutanje uvijek iznenađivalo. Kad je bila mlada, nije znala što je čeka. Samo jedan napad zvijeri, a malo je bilo žena koje to barem jednom u životu nisu iskusile, bio je dovoljan da divljinu gleda drugim očima. Čak su i biljožderi ponekad bili opasni. Veprovi su imali oštre kljove, konji tvrda kopita, jeleni čvrsto rogovlje, planinske koze i ovce također, pa su u obrani mogli nanijeti teške, čak i po život opasne ozljede. Ejla se pitala kako joj je palo na pamet da lovi. Hoće li smoći hrabrosti da to ponovno učini? O tome nije smjela ni s kime pričati, nitko joj nije mogao reći da strah izoštrava čula, posebno kad se lovi opasna divljač. Nitko je nije mogao ohrabriti da ponovno ode u lov prije nego strah nadvlada svaku razumnu misao. Muškarci su znali o čemu se radi. Nisu o tome razgovarali, ali svaki je lovac bio u sličnom položaju mnogo puta u životu od trenutka kad ga je prvi lov promakao u redove odraslih. Male su životinje služile za vježbu, za stjecanje potrebne vještine rukovanja oružjem, ali punoljetstvo se priznavalo tek nakon savladavanja straha. Dani provedeni izvan sigurnosti plemena za žene su također bili ispiti hrabrosti, premda na drugi, profinjeniji način. Za to je, možda, bilo potrebno još više junaštva jer su danima i noćima, bez obzira što se dogodilo, bile posve same. Djevojčica je od rođenja bila okružena suplemenicima koji su je štitili. Ali za vrijeme obreda punoljetstva nije
- 236. 236 se mogla branitinikakvim oružjem, a kraj nje nije bilo muškarca koji bi je zaštitio. Djevojčice, kao i dječaci, nisu odrasle dok se ne bi suočile sa strahom i prevladale ga. Prvih nekoliko dana Ejla se nije udaljavala od spilje, ali nakon nekog vremena postala je nemirna. Zimi nije mogla birati pa je zatočenje prihvatila kao nužnost, ali u vrijeme toplijih godišnjih doba navikla je slobodno lutati livadama i šumama. Neodlučnost joj je razdirala dušu. Kad je sama odlazila u šumu, nedostajala joj je sigurnost i zaštita plemena; kad je bila kraj spilje, žudila je za samoćom i slobodom prirode. Jedan ju je sakupljački izlet doveo blizu planinskog proplanka pa se popela do njega. Mjesto ju je smirivalo. Bio je to njen osobni svijet, njena spilja, njena livada, čak je osjećala da joj pripada i malo krdo srna koje je tu dolazilo na pašu. Životinje su se navikle na nju, mogla im je prići na dohvat ruke. Otvoreno je polje ulijevalo osjećaj sigurnosti, tu nije bilo mjesta gdje bi se mogle sakriti zvijeri. Već dugo nije posjetila planinsku čistinu i sad su navrla sjećanja. Ovdje je naučila kako se rukuje praćkom, nedaleko ovog mjesta ubila je dikobraza i pronašla totemov znak. Praćku je i sad imala sa sobom - bojala se da će je u spilji pronaći Iza ili Kreb - pa nakon nekoliko trenutaka razmišljanja podigne šačicu kamenčića i izvede nekoliko pokusnih hitaca. Ali to je više nije moglo zaokupiti. Misli su se vratile doživljaju s risom. Da sam barem imala još jedan kamen u praćki, razmišljala je. Da sam ga pogodila odmah nakon prvog promašaja, ubila bih ga prije nego je skočio. U šaci je imala dva oblutka i sad ih je pogledala. Kad bi barem postojao način izbacivanja jednog za drugim. Je li Zaug govorio nešto o tome? Nije se sjećala. Ako je i rekao, bilo je to onda kad mene nije bilo u blizini, odluči. Razmišljala je. Kad bih drugi kamen stavila u
- 237. 237 praćku u trenutkudok se spušta nakon prvog izbačaja, u sljedećem zamahu mogla bih ga upotrijebiti. Je li to moguće izvesti? Pokušala je nekoliko puta. Osjećala se nespretno, baš kao onda kad je praćku po prvi put uzela u ruke. Ali nakon nekog vremena uhvati ritam: izbacila bi prvi kamen, uhvatila praćku i umetnula drugi, pa potom izbacila i njega. Obluci su joj često ispadali, a kad bi i poletjeli, to najčešće ne bi bilo u željenom smjeru. Bila je, ipak, uvjerena da će na kraju uspjeti. Svakog se dana vraćala na livadu. Još uvijek je s nelagodom razmišljala o lovu, ali izazov savladavanja nove tehnike obnovio je zanimanje za oružje. Kad su šume promijenile boju, s dva je kamena bila točna kao i s jednim. Dok je stajala na sredini čistine i gađala kolac zabijen na rubu šume, u duši je osjećala zadovoljstvo. Dva mukla udarca označila su pogodak. Nitko joj nije rekao da je izbacivanje dva kamena nemoguće, to uostalom nikad nitko nije pokušao, pa je Ejla sama savladala nešto što drugim lovcima nikad ne bi palo na pamet. Jednog toplog dana kasne jeseni, gotovo godinu dana nakon donošenja odluke o lovu, Ejla odluči poći do planinskog proplanka sakupljati lješnjake. Kad se približila livadi čula je štektanje i zavijanje hijene. Odvratna je životinja ubila staru srnu i sad se okrvavljene njuške gostila iznutricom. Ejla se razbjesni. Kako se hijena uopće usudila doći na njenu livadu, pa još napasti njene srne? Potrči prema životinji, misleći da će je preplašiti, ali naglo se zaustavi. Hijene su bile grabežljivci, zvijeri snažnih vilica koje s lakoćom pregrizu butnu kost preživača, i nije ih lako otjerati od plijena. S ramena brzo skine košaru i na dnu potraži praćku. Pogledom je na zemlji tražila pogodno kamenje. Srna je već bila napol pojedena, ali u jednom trenutku hijenu, životinju veliku
- 238. 238 gotovo poput risa,nešto uznemiri. Podigla je glavu, onjušila zrak i okrenula se prema Ejli. Djevojčica je bila spremna. Iz praćke poleti kamen, a odmah za njim i drugi. Nije znala da više nije bio potreban - prvi je odlično obavio posao - ali bilo je to dodatno osiguranje. Ejla je naučila potrebno. U praćki je već bio treći oblutak, a četvrti u ruci, pripremljeni za sljedeći niz, bude li potreban. Spiljska je hijena pala na mjestu i nije se micala. Djevojčica se ogleda i provjeri nema li u blizini još gra- bežljivaca, a zatim oprezno krene prema paloj zvijeri. Usput podigne pregriženu butnu kost na kojoj se još uvijek držalo krvavo meso. Snažnim udarcem po glavi osigura se da životinja više ne ustane. Pogleda mrtvu zvijer i ispusti kost iz ruke. Polako se osvješćivala. Ubila sam hijenu, pomislila je. Praćkom sam ubila hijenu. Ne neku malu životinju, već hijenu, zvijer koja bi me mogla usmrtiti. Znači li to da sam lovac? Pravi lovac? Nije bila ushićena, u sebi nije osjećala radost kakvu se doživljava nakon prvog lova. Ne, bilo je to nešto dublje i značajnije. Bilo je to znanje da je savladala vlastitu slabost. Došlo je to poput duhovnog olakšanja, mističnog otkrića. S dubokim poštovanjem svečanim se kretnjama obrati svom totemu. - Ja sam tek djevojčica, Veliki Spiljski lave, i nisam upućena u svijet duhova. Ipak, mislim da sad razumijem malo više. I ris je bio iskušenje, veće od Brauda. Kreb uvijek govori da je s moćnim totemom teško živjeti, ali nije mi rekao da najveći dar pružaju duši. Nikad nije kazao kako se osjećaš kad konačno shvatiš. Iskušenje nije samo nešto teško, iskušenje je saznanje da to možeš učiniti. Veliki Spiljski lave, zahvalna sam jer si me odabrao. Nadam se da ću te uvijek biti dostojna. Dok je jesen polako gubila prekrasne boje, a s grana otpadalo lišće, Ejla se vratila u šumu. Pratila je i proučavala životinje, ali sad ih je više poštovala, kao stvorenja i opasne suparnike. Mnogo se puta prišuljala
- 239. 239 dovoljno blizu daizbaci kamen, ali suzdržala se i samo gledala. Nije ubijala životinje koje nisu ugrožavale pleme i čije krzno nije mogla upotrijebiti. Ali još je uvijek namjeravala postati najbolji lovac praćkom. Nije znala da je to već davno postala. Jedini način usavršavanja vještine bio je lov, i Ejla je lovila. Pleme je primjećivalo posljedice njene djelatnosti, a kod muškaraca je to izazvalo nelagodu. - Kraj vježbališta sam pronašao još jednog žderonju, ili ono što je od njega ostalo - pokazivao je Krag. - Na pola puta prema stepi vidio sam komade krzna, vjerojatno vučjeg - dodao je Guv. - To su uvijek mesožderi, jake životinje, a ne ženski totemi - reče Braud. - Grod misli da bismo morali razgovarati s Mog-urom. - Uvijek nalazimo grabežljivce male i srednje veličine, nikad velike mačke. One, vukovi i hijene love jelenove i konje, ovce i planinske koze, pa čak i veprove, ali tko ubija manje zvijeri? Nikad to nisam vidio - primijeti Krag. - To bih i ja volio znati, tko ih ubija? Ne smeta me što ima manje hijena ili vukova, ali ako ih ne lovimo mi... Hoće li Grod razgovarati s Mog-urom? Mislite li da bi to mogao biti neki duh? - Braud se strese od pomisli. - A ako je duh, je li dobar ili zao, koji se ljuti na naše toteme - pitao se Guv. - Upravo je tebi, Guv, tako nešto moralo pasti na pamet. Ti si Mog-urov učenik, što misliš? - uzvrati Krag.
- 240. 240 - Mislim daza pronalaženje odgovora valja dobro razmisliti i porazgovarati s duhovima. - Već sad govoriš kao mog-ur, Guv. Nikad od tebe ne možemo saznati izravni odgovor - žalio se Braud. - Pa dobro, Braud. Što ti misliš? - uzvrati Guv. - Možeš li ti reći nešto pametnije? Tko ubija zvijeri? - Ja nisam mog-ur, pa čak ni njegov učenik. Ne pitaj me. Ejla je radila u blizini i teškom mukom susprezala osmijeh. Sad sam, dakle, duh, ali ne mogu se složiti jesam li dobar ili loš. Sasvim neprimijećen stigao je i Mog-ur, ali vidio je o čemu razgovaraju. - Još uvijek nemam odgovora, Braud - pokaže. - Moram o svemu dobro razmisliti, ali to svakako nije uobičajeno. Duhovi će, mislio je Mog-ur, uzrokovati sušu ili hladnoću, donijeti previše kiše ili snijega, stvoriti grmljavinu ili potres, otjerati krdo ili donijeti neku bolest, ali još nikad nisam čuo da bi ubijali životinje. U svemu tome se osjeća ljudska ruka. Ejla ustane i pođe u spilju. Čarobnjak ju je promatrao. Promijenila se, razmišljao je Kreb. Primijetio je da djevojčicu slijedi i Braudov pogled pun frustrirane mržnje. I on je primijetio razliku. Možda je pravi uzrok to što je od Drugih i hoda drukčije od nas. Uz to je i izrasla. Na rubu svijesti vrzmala se pomisao da to nije pravi odgovor. Ejla se stvarno promijenila. Usavršavanjem lovačke vještine dobila je sigurnost i gipkost kakvu žene plemena nisu imale. Hodala je tihim koracima iskusnog lovca, uz potpuni nadzor mladog tijela, s povjerenjem u vlastite reflekse, te pogledom koji se lagano zamućivao kad bi je Braud gnjavio. Činilo se da ga i ne vidi. Jednako je žustro
- 241. 241 ispunjavala sve njegovezahtjeve, ali bez obzira koliko je tukao, nije mogao primijetiti strah. Njeno držanje i samosvijest nije bilo tako lako ustanoviti kao prijašnju otvorenu pobunu i prkos, ali Braud je dobro osjećao promjenu. Kao da mu se dobrovoljno potčinjava, kao da zna nešto što njemu nije poznato. Pozorno ju je promatrao tražeći razloge da je kazni, ali nije ništa pronalazio. Nije mu bilo jasno kako joj to uspijeva, ali svaki put kad je pokušao ispoljiti nadmoć, osjećao se poniženim, manjim od nje. To ga je zbunjivalo, ljutilo, no što je više nastojao otežati njen život, to je imao manje vlasti i zato ju je mrzio. S vremenom ju je počeo izbjegavati. Tek bi se ponekad sjetio iskazati svoja prava. S dolaskom zime rasla je i mržnja, jednog ću je dana slomiti, obeća sam sebi. Jednog će mi dana platiti sve rane na duši. Da, jednom će žaliti što je živa. MORE Stigla je zima, a s njom i usporeniji način života koji je pleme dijelilo sa svim bićima koja su pratila smjenu godišnjih doba. Sve je teklo polakše. Ejla je po prvi put žudno očekivala hladno vrijeme. Proljetna, ljetna i jesenska užurbanost nisu davale mnogo prilika za učenje vidarstva. Kad su pali prvi snjegovi, Iza započne s novim lekcijama. Životni ciklus plemena mijenjao se vrlo malo, pa zima prođe i ponovno nastupi toplije doba. Proljeće je stiglo kasno, s mnogo vlage i kiše. Voda otopljena u višim dijelovima planine preplavi obale rječice koja je sa sobom nosila cijela stabla i grmlje. Drvo se na jednom mjestu sakupilo, napravilo branu, nakon čega je uslijedila poplava i uništila dio staze koju je pleme često koristilo. Stiglo je kratko razdoblje toplog vremena, dovoljno da
- 242. 242 se voćke rascvjetaju,ali iznenadna tuča krajem proljeća razbila je sve nade u obećano bogatstvo plodova. Ipak, nakon toga priroda kao da je promijenila ćud, kao da je htjela nadoknaditi sve uništeno, pa je ljetina bila bogata žitom, povrćem, korijenjem i mahunarkama. Plemenu je nedostajao proljetni izlet do morske obale kad su lovili losose, pa su sa zadovoljstvom dočekali Brunov prijedlog o pohodu na jesetre i bakalare. Premda su mnogi često prevaljivali petnaestak kilometara do mora u potrazi za školjkama i jajima ptica koje su se gnijezdile po okolnim hridima, lov na velike ribe bio je jedna od rijetkih aktivnosti u kojoj su zajednički sudjelovali i muškarci i žene. Drug je imao još jedan razlog za odlazak. Velike proljetne bujice sprale su s krednih naslaga nove komade kremena i nanijele ih na plavnu ravnicu. Odlazak u ribolov će tako omogućiti i popunjavanje inventara oruđa i oružja. Klesanje kremena je mnogo lakše na mjestu gdje ga pronađu, jer ne treba mukotrpno nositi teško kamenje do spilje. Drug već prilično dugo nije izradio ništa novo. Kad bi se neki komad alata slomio, morali su se snaći s onime što su imali pri ruci. Svi su, doduše, znali izraditi upotrebljivo oruđe, ali malo ih se moglo mjeriti s Drugom. Pripreme za ribolov obavljane su u gotovo prazničkom raspoloženju. Pleme je vrlo rijetko zajedno napuštalo spilju, a logorovanje uz obalu bila je novost koju su svi željno čekali, posebice djeca. Brun je svakog dana namjeravao slati dva-tri muškarca natrag do spilje da provjere je li sve u redu. Čak se i Kreb veselio promjeni. Rijetko se udaljavao od spilje. Žene su radile na mreži, popravljale oslabljene niti te od vlaknastih stabljika, kore drveća, žilavih trava i dugih životinjskih dlaka plele nova oka. Premda su bile jake, tetive nisu koristili. Voda bi ih, naime, otvrdnula i ukrutila, a omekšavajuću mast nisu dobro upijale.
- 243. 243 Divovske su jesetre,često dulje od tri metra i teške više od tone, u rano ljeto napuštale more u kojem su živjele većinu godine i odlazile na parenje u potoke i rijeke. Mesnata ticala na donjoj čeljusti bezubih ustiju davala su toj drevnoj ribi sličnoj morskom psu zastrašujuć izgled, ali one su se uglavnom hranile mekušcima i malom ribom ulovljenom pri dnu. I manji je bakalar, obično težak petnaestak kilograma, premda je bilo primjeraka i deset puta većih, ljeti putovao do plićih sjevernih obala. I on se uglavnom hranio pri dnu, ali ponekad je stizao na površinu, a ulazio je i u ušća rječica koje su utjecale u veliko kopneno more. Ljetno parenje jesetra trajalo je dva tjedna, a u to su vrijeme boćate vode bile pune ribe. Premda primjerci koji su odabirali manje vodotokove nisu dostizali veličinu divova iz velikih rijeka, ipak su bili posve dovoljni za namirivanje potreba plemena. Približavanjem doba parenja, Brun je svakog dana do obale slao izvidnicu. Prve jesetre tek što su stigle do rječice kad je dao naredbu. Spilju će napustiti sutra. Uzbuđenje je Ejlu probudilo rano. Još prije doručka smota kožu za spavanje, hranu i posude spremi u košaru, a na vrh stavi veliki pokrivač koji će im služiti kao zaklon. Iza nije nikad odlazila bez vidarske vreće i dok je Ejla otrčala da pogleda je li pleme već spremno, ona je još uvijek provjeravala njen sadržaj. - Požuri, Iza - nestrpljivo će djevojčica kad se trčeći vratila u spilju. - Svi su već gotovo spremni. - Smiri se, dijete. More nam neće pobjeći - odgovori Iza dok je stezala uzicu za vezanje. Ejla podigne košaru na leđa, a zatim uzme i Ubu. Iza krene za njom, ali prije negoli su izašle još se jednom osvrne i provjeri nije li što zaboravila. Kad god je napuštala spilju imala je osjećaj da nešto nedostaje. Ako bude važno, Ejla se uvijek može vratiti. Pleme se sakupi
- 244. 244 i ubrzo nakonšto je Iza zauzela mjesto u koloni, Brun dade znak za polazak. Jedva su krenuli, a Uba je već htjela sići s Ejlinog bedra. - Uba nije malo dijete! Hoću sama hodati! - pokazivala je dječjom ozbiljnošću. Imala je tri i pol godine i već je počela oponašati odrasle i stariju djecu. Odbijala je tetošenje kojim su je još uvijek obasipali. Rasla je. Za samo četiri godine vjerojatno će postati žena. U tom je kratkom vremenu morala mnogo naučiti, i neki ju je unutarnji nagon tjerao da se polako priprema za breme povećane odgovornosti. - U redu, Uba - reče Ejla i spusti je na tlo. - Ali ostani uz mene. Slijedili su tok rječice, probijajući se oko dijela koji je prije kratkog vremena poplavljen. Sve u svemu, bila je to laka i ugodna šetnja - povratak će biti naporniji. U podne stignu do širokog obalnog pojasa. Koristeći komade naplavljenog drva i okolno grmlje, podignu privremena skloništa. Zapaljene su vatre i provjerene mreže. Lov će započeti sljedeće jutro. Kako u logoru nije bilo posla, Ejla krene do vode. - Idem se okupati, majko - pokaže. - Zašto uvijek ideš u vodu, Ejla? Opasno je, a odlaziš tako daleko. - Uživam u plivanju, Iza. Pazit ću. Uvijek kad se htjela okupati, ponavljalo se isto. Iza je brinula. Samo je Ejla voljela vodu. Zapravo, bila je jedina koja je znala plivati. Velike i teške kosti njenih suplemenika nisu omogućavale plutanje. Na vodi su se održavali samo uz najveće napore. Bojali su se dubine. Tijekom ribolova ulazili bi u vodu, ali nikad dublje od pojasa. Osjećali su se nelagodno. Ejlina ljubav prema vodi smatrana je neobičnom, ali toga je kod nje bilo poprilično.
- 245. 245 Ejla je zašlau devetu godinu, bila je viša od svih žena i mnogih muškaraca, ali još uvijek nije pokazivala znakove približavanja dobi kad će postati žena. Iza se ponekad pitala hoće li ikada prestati rasti. Njena visina i kasno sazrijevanje zbunjivalo je mnoge, pa su se često čule različite teorije zašto je tako. Neki su mislili da je svemu krivac njen moćni muški totem koji će spriječiti da ikad postane prava žena. Pitali su se hoće li čitav svoj vijek provesti poput nekog bespolnog bića koje nije muškarac, ali ni potpuna žena. Dok je Iza gledala za Ejlom, došepesa Kreb. I on ju je promatrao. Njeno čvrsto mršavo tijelo, snažni mišići i duge, vitke noge, činile su je nezgrapnom i nespretnom, ali gipki je korak opovrgavao prvi dojam. Premda je vukući stopala pokušavala oponašati hod žena, nedostajale su joj kratke, povijene noge. Bez obzira koliko je skraćivala korak, hodala je brže od većine muškaraca. Ali nije se samo po nogama razlikovala od ostalih žena. Oko Ejle se širilo samopouzdanje, sasvim strano pripadnicama Plemena. Bila je lovac. Nitko joj u lovu praćkom nije bio ravan, a toga je sad već bila svjesna. Nije mogla glumiti poniznost prema muškoj nadmoćnosti budući da je nije ni osjećala. Nedostajalo joj je urođeno uvjerenje da je kao žena Plemena potčinjeno biće. Bez ikakvih naznaka spola i uz samosvjesno držanje koje je još više odbijalo, za muškarce ne samo da je bila ružna, već i sasvim neženstvena. - Kreb - započne Iza. - Aba i Aga kažu da nikad neće postati žena. Tvrde da je njen totem previše moćan. - Kako ti to uopće pada na pamet, Iza? Sigurno će postati žena. Zar ne misliš da i Drugi moraju imati djecu? Samo zato jer smo je primili u Pleme nije se promijenila. Za njih je vjerojatno sasvim normalno da sazriju nešto kasnije. Čak i neke naše djevojčice postaju žene tek u desetoj godini. Morali bismo joj dati barem toliko vremena
- 246. 246 prije nego štopočnemo govoriti o nekoj neobičnosti. To je smiješno - doda i ljutito uzdahne. Iza se smiri, ali još je uvijek htjela da njeno posvojeno dijete počne pokazivati znakove promjene. Dok je Ejla ulazila u vodu i zaplivala, gledala je za njom. Djevojčica je voljela osjećaj slobode koji je pružala slana voda. Nije se sjećala kako je naučila plivati, činilo se da to zna oduvijek. Nakon nekoliko metara dno se strmo rušilo u dubinu. Prepoznala je mjesto po mnogo tamnijoj boji vode i većoj hladnoći. Okrene se na leđa i lijeno prepusti valovima. Kad joj je to dosadilo, okrene se i zapliva prema obali. Počela je oseka, a našla se i u struji vode iz rječice. Da se vrati na obalu, morala je upotrijebiti svu snagu, ali ubrzo stupi nogama na dno. Ostatak puta prevali hodajući. Dok je u rijeci ispirala sol, na nogama je osjećala jaku struju i nestabilno pješčano dno. Umorna ali osvježena, sjedne kraj vatre ispred skloništa. Poslije večere zamišljeno je gledala u daljinu i pitala se što se nalazi iza vode. Morske ptice su letjele i kričale nad uzbibanom površinom vode. Izbijeljene, osušene kosti nekad živog drveća, savinute u čudne oblike, ukrašavale su pješčanu plažu. Posljednje zrake zalazećeg sunca ljeskale su se na sivoplavoj vodi. Cijeli je prizor bio nestvaran, kao da se ne radi o ovom svijetu. Izobličeno drvo polako se pretvorilo u sjene, a zatim nestane u tami noći bez mjesečine. Iza odnese Ubu na spavanje, a potom se vrati do Kreba i Ejle koji su sjedili kraj male vatre čiji se dim dizao prema zvjezdanom nebu. - Što je to, Kreb? - zapita Ejla i pokaže prema gore. - Vatre na nebu. Svaka je ognjište duše u drugom svijetu. - Zar ima toliko ljudi?
- 247. 247 - To suvatre svih koji su otišli na drugi svijet, ali i onih još nerođenih. Među njima su i vatre totemskih duhova, a većina ih ima više od jedne. Vidiš li one - pokaže. - To je dom Velikog Ursusa. A one tamo - usmjeri ruku u drugom smjeru - to su vatre tvog totema, Ejla, Spiljskog lava. - Volim spavati vani kad se vide male vatre na nebu - izjavi Ejla. - Ali nije baš tako ugodno kad puše ili pada snijeg - upadne Iza. - Uba također voli male vatre - pokaže dijete kad je iz mraka stupila na svjetlo vatre. - Mislio sam da spavaš, Uba - reče Kreb. - Ne. Uba gleda male vatre kao Ejla i Kreb. - Vrijeme je da pođemo na počinak - pokaže Iza. - Sutra će biti naporan dan. Već rano izjutra pleme razapne mrežu preko rječice. Mjehuri prije ulovljenih jesetri, pažljivo oprani i osušeni na zraku u prozirne, čvrste balone, služili su kao plovci, a kamenje privezano za donji rub vuklo je mrežu prema dnu. Brun i Drug su jedan kraj povukli na drugu obalu, a zatim vođa dade znak. Odrasli i veća djeca uđu u vodu. Uba krene za njima. - Ne, Uba - pokaže Iza - ostani, još si premala. - Ali Ona pomaže - molila je djevojčica. - Ona je starija, Uba. Pomoći ćeš nam kasnije, kad izvučemo ribu na suho. Za tebe je previše opasno. Čak se i Kreb ne miče od obale. Ostani ovdje. - Da, majko - razočarano će Uba.
- 248. 248 Polako su hodalikroz vodu, nastojeći da ne uznemire ribu dok su stvarali veliki polukrug. Pričekali su da se slegne podignuti pijesak. Ejla je raširenih nogu stajala usred bujice i krajičkom oka promatrala kad će Brun dati znak. Nalazila se najbliže moru, podjednako udaljena od obje obale. Kraj noge ugleda tamnu sjenu. Jesetre su putovale uzvodno. Brun podigne ruku i svi zadrže dah. Kad je naglo pljesnuo dlanom po vodi, započne vikanje i pljuskanje. Voda se zapjeni. Ali ono što je na prvi pogled izgledalo poput kaosa zvukova i raspršene vode, uskoro pokaže smisao. Pleme je pred sobom tjeralo ribu ravno u mrežu. S jedne su se strane približavali Brun i Drug te zatvarali krug. Mreža se zatvori, a srebrne su ribe uzbuđeno plivale amo-ta-mo na sve manjem prostoru. Nekoliko je većih primjeraka svom snagom pokušavalo rastrgati oka. Oni u vodi prihvate mrežu i počnu je gurati prema obali, dok su oni na obali svim silama vukli uspaničenu ribu na suho. Ejla podigne glavu i usred uskomešane vode ugleda Ubu. Djevojčica je pokušavala stići do nje. - Uba! Vrati se - naredi. - Ejla! Ejla! - Dijete je kričalo i pokazivalo prema moru. - Ona! Ejla se okrene i spazi tamnu glavu koja se uzdigla nad vodom, a zatim naglo nestala pod površinom. Dijete, jedva godinu dana starije od Ube, izgubilo je ravnotežu pa ga je ponijela jaka matica. U metežu to nitko nije primijetio. Samo je Uba s obale promatrala stariju prijateljicu i kad je vidjela kako se Ona očajnički bori protiv struje, pokušala je skrenuti nečiju pozornost. Ejla se baci u zamućenu vodu i zapliva prema moru. Nikad nije plivala tako brzo. Brza joj je struja pomagala, ali jednakom je snagom nosila i Onu prema dubini. Ejla još jednom ugleda glavu koja se pomolila nad površinom i to je natjera da iz mišića iscijedi i posljednju
- 249. 249 snagu. Sustizala juje, ali činilo joj se ne dovoljno brzo. Ako Ona stigne do dubljeg dijela prije nje, struja će je odmah povući u dubinu. Voda je postajala slana. Nekoliko metara pred njom mala je glavica još jednom izronila, a zatim nestala. Ejla osjeti nagli pad temperature pa je znala da istog trena mora zaroniti. To učini bez razmišljanja i odmah potom osjeti dugu kosu male djevojčice. Mislila je da će joj se pluća rasprsnuti - nije imala vremena da duboko udahne - i kad je konačno isplivala na površinu s dragocjenim teretom u rukama, gotovo se onesvijestila od prevelikog napora. Podigne Oninu glavu iznad vode, ali djevojčica se onesvijestila. Ejla još nikad nije plivala pridržavajući nekog, a sad je morala čim prije stići do obale. Držeći glavicu nad vodom, pronađe pravi ritam zamaha i odlučno zapliva. Kad je konačno stigla do plićaka, primijeti da joj je ususret stiglo cijelo pleme. Podigla je mlitavo tijelo iz vode i pružila ga Drugu. Sve do ovog trenutka nije shvaćala koliko je iscrpljena. Kraj nje se stvori Kreb, a na njeno veliko iznenađenje, s druge strane priđe Brun, pa joj obojica pomognu da izađe na obalu. Drug je bio daleko naprijed i dok se Ejla srušila na tlo, Iza je već crpila vodu iz Oninih pluća. Ovo nije bilo prvi put da se netko utapao, i Iza je znala što valja učiniti. Dubina je već nekoliko puta progutala žrtvu, ali ovaj je put bila prevarena. Dok joj je voda istjecala iz usta, Ona počne kašljati, a zatrepere joj i vjeđe. - Moje dijete! Moje dijete! - vikala je Aga i bacila se na tlo. Unezvjerena majka podigne djevojčicu i privine je na prsa. - Mislila sam da je mrtva. Bila sam sigurna da se utopila. Moje dijete, moja jedina djevojčica.
- 250. 250 Drug podigne Onuiz majčinog krila, privine je uz sebe i krene prema logoru. Suprotno običajima, Aga je hodala kraj njega, milujući kćerku koja je tek čudom vraćena iz mrtvih. Svi su zurili u Ejlu. Nitko nije bio spašen nakon što ga je odnijela voda. Spašavanje One bilo je i više od čuda, takvo nešto nije zabilježeno u dugoj povijesti Plemena. Nitko više neće pogrdnim kretnjama ismijavati Ejlu dok se bavi nekom od svojih nesklapnosti. To je njena sreća, govorili su. Uvijek je bila sretna. Nije li upravo ona pronašla spilju? Ribe su se praćakale po plaži. Nakon što je pleme potrčalo u pomoć Ejli, nekoliko ih je pobjeglo u vodu, ali većina je ulova još uvijek bila pod mrežom. Svi se vrate do riba, muškarci ih toljagama zatuku, a zatim žene počnu čišćenjem. - Ženka - poviče Ebra nakon što je razrezala trbuh velike jesetre. Svi dotrče. - Pogledajte - pokazao je Vorn i posegao za malim crnim jajašcima. Svježi je kavijar bio poslastica za sve. Jedna je velika ženka bila dovoljna da se nasite. Ostatak kavijara usole i pohrane za kasniju uporabu, ali ikra nikad nije bila tako ukusna kao kad je bila svježa. Ebra zaustavi dječaka i pozove Ejlu. - Uzmi prva - pokaže. Djevojčica se osvrne. Bilo joj je neugodno što se nalazi u središtu pozornosti. - Da, neka Ejla uzme prva - rekli su i drugi. Djevojčica pogleda Bruna. On klimne glavom. Ejla stidljivo priđe ribi, uzme punu šaku kavijara, a zatim okusi mali zalogaj. Ebra dade znak i svi priskoče po svoj dio. Na licima se odražavalo veselje. Danas su pošteđeni velike nesreće i u olakšanju je sve izgledalo ljepše.
- 251. 251 Ejla je polakokoračala prema zaklonu. Znala je da su joj učinili veliku počast. U malim je zalogajima uživala u sočnom kavijaru, a osjećaj ugode bio je pojačan zahvalnošću plemena. To neće zaboraviti dok je živa. Kad je riba bila na suhom, muškarci se povuku i ženama prepuste čišćenje i konzerviranje. Pri tom su se osim oštrim kremenom noževima za razrezivanje trbuha, služile i posebnim oruđem za ljuštenje krljušti. Bio je to kameni nož zakrivljen da se lako drži u ruci, ali usto je na prednjoj strani bio odlomljen utor u koji se umetao kažiprst. Tako se pritisak strugala mogao odlično nadzirati da se uz krljušt ne skine i koža. U mreži nisu bile samo jesetre. Ulov je sadržavao i bakalare, slatkovodne šarane, nekoliko velikih pastrva, pa čak i nekoliko rakova i školjki. Uskoro je plažu nadlijetalo mnoštvo ptica privučenih mirisom koji je prožimao zrak. Otimale su se za utrobu i pokoji komadićak mesa koji bi uspjele ukrasti. Kad je riba očišćena, razrezana i obješena iznad vatre, preko nje se prebacivala mreža. Tako će se najbrže osušiti i ustanoviti gdje je valja zakrpati, a usto će spriječiti ptice da otmu dio ulova. Mnogo prije završetka ribolova svi će se zasititi oštrog mirisa i okusa, ali prve su se večeri veselili promjeni pa su prigodu uveličali zajedničkom gozbom. Najljepši primjerci ribe, uglavnom bakalara čije je sočno bijelo meso bilo posebno ukusno dok je još bilo svježe, omotani su svježom travom i velikim zelenim listovima, te stavljeni nad žeravicu. Premda to nije bilo posebno naglašeno, Ejla je znala da je to njoj u čast. Žene su joj pružale najukusnije zalogaje, a Aga je posebno za nju ispekla cijeli filet. Sunce je zašlo za obzor, a umorno se pleme spremalo na počinak. S jedne strane vatre od koje je preostala samo žeravica, sjedile su Iza i
- 252. 252 Aba, dok sus druge Aga i Ejla promatrale igru One i Ube. Agin jednogodišnji sin, Grub, nasisao se majčinog mlijeka i u njenom je naručju mirno spavao. - Ejla - nesigurno započne žena. - Htjela bih nešto reći. Nisam se prema tebi uvijek ponašala ljubazno. - Aga, uvijek si bila pristojna - prekine je Ejla. - To nije isto - reče Aga. - Razgovarala sam s Drugom. Zavolio je Onu premda je rođena kraj ognjišta mog prvog muškarca. Nikad prije nije kraj vatre imao djevojčicu. Rekao mi je da ćeš uvijek nositi dio Onine duše. Ja se ne razumijem u duhove, ali Drug mi je rekao da kad lovac spasi život drugog lovca, sa sobom ponese i dio duše spašenog. Postanu poput djece iste majke, kao da su braća. Drago mi je da dijeliš Oninu dušu, Ejla. Drago mi je da je još uvijek ovdje da je podijeli s tobom. Budem li imala sreću i rodim još jedno dijete, pa ako bude djevojčica, Drug je obećao da će je nazvati tvojim imenom. Ejla je bila zapanjena. Nije znala što da kaže. - Aga, to je prevelika čast. Ejla nije plemensko ime. - Sad jest - doda Aga. Žena ustane, domahne Oni i krene prema svom skloništu, ali prije toga se još jednom okrene. - Odlazim - rekla je. Pleme nije poznavalo izraz »dovidenja«, naprosto su se okrenuli i otišli. Aga je prema Ejli htjela biti posebno uljudna. Nisu znali ni za pojam »hvala«. Zahvalnost su, naravno, osjećali, ali u jednom drugom smislu koji je obično pretpostavljao i obvezu prema osobi višeg položaja. Međusobno su se pomagali jer je to bio njihov način života, bio je to i uvjet opstanka, pa se hvala nije očekivala ni primala. Posebni darovi ili usluge nosili su sa sobom i obvezu vraćanja jednakom
- 253. 253 mjerom. To sepodrazumijevalo i zato nije bilo zahvalnosti. Dok Ona bude živa, bit će Ejlin dužnik, osim ako ne dođe u priliku da joj uslugu vrati i na sebe preuzme dio njene duše. Agina ponuda nije bila uzvraćanje obveze, bilo je to više od toga, bio je to njen način zahvaljivanja. Nakon kćeri podigne se i Aba. - Iza je uvijek govorila da nosiš sreću - reče starica u prolazu. - Sad vjerujem u to. Ejla ustane i pođe do Ize. - Aga je rekla da ću uvijek nositi dio Onine duše, ali ja sam je samo donijela, ti si učinila da ponovno počne disati. Spasila si joj život baš kao i ja. Zar i ti onda ne nosiš dio njene duše? - upita djevojčica. - U tebi su tada duše svih koje si spasila. - Upravo zato vidarica ima poseban položaj u plemenu, Ejla. U sebi nosi djelić duše svih suplemenika, muškaraca i žena. Još više, kroz njih nosi i djelić duše cijelog Plemena. Pomaže im da dođu na svijet, a tu je kad god zatreba. Kad žena postane vidarica, dobiva djelić svačije duše, pa čak i onih ljudi koje nije spasila, jer se nikad ne zna kad se za to može ukazati prilika. - Kad netku umre i njegova duša ode na drugi svijet - nastavi Iza - vidarica gubi djelić duše. Neki kažu da se zato više trudi, ali većina bi to učinila na svaki način. Ne može bilo koja žena postati vidarica, pa čak ni vidaričina kćerka. U njoj mora biti nešto što je tjera da pomaže drugima. Ti to imaš, Ejla, i zato te podučavam. Vidjela sam to u trenutku kad si nakon Ubinog rođenja donijela ozlijeđenog zeca. Kad si spašavala Onu nisi mislila na opasnost, samo na to kako da je izvučeš iz vode. Vidarice mojeg roda imaju najviši položaj u Plemenu. Kad postaneš jedna od njih, Ejla, bit ćeš mog roda. - Ali ja nisam tvoja prava kćerka, Iza. Ti si jedina majka koje se sjećam, ali mene je rodila neka druga. Kako mogu biti tvog roda? Ja nemam čak ni sjećanja, niti razumijem što su ona.
- 254. 254 - Moj rodima visoki položaj jer je uvijek bio najbolji. Moja majka, njena majka, i sve pramajke kojih se sjećam, uvijek su bile najbolje vidarice. Svaka je kćerki prenosila rodovsko znanje i sve što je sama naučila. Ti si pripadnik Plemena, Ejla, moja kćerka. Znat ćeš sve što ti mogu prenijeti. To možda neće biti sve moje znanje - ni sama ne znam opseg svojih sjećanja - ali to će biti posve dovoljno jer u tebi ima još nešto. Imaš dar, Ejla, pa mislim da si možda potomak vlastitog roda vidarica. Jednog ćeš dana meni i njima biti na čast. - Nemaš sjećanja, dijete - nastavi Iza - ali znaš razmišljati i osjećaš što nekog boli. Ako to znaš, uvijek možeš pomoći, uvijek ćeš znati što valja učiniti. Kad je Oga opekla Brunovu ruku nisam ti rekla da je ohladiš snijegom. Možda bih i ja to učinila, - ali to ti nisam rekla. Tvoj dar, tvoja vještina je možda i bolja od sjećanja, tko zna. Ali dobra vidarica je dobra vidarica. Samo to je važno. Bit ćeš mog roda jer ćeš biti dobra vidarica, Ejla. Bit ćeš dostojna položaja, jer ćeš biti jedna od najboljih. Pleme je rutinski obavljalo poslove. Lovili su samo jednom dnevno, ujutro, ali i to je bilo dovoljno da zaposli žene do kasnog popodneva. Nezgoda više nije bilo. Ona nije više pomagala tjerati ribe. Drug je mislio da je premlada, sljedeće godine imat će novu priliku. Vrijeme je prolazilo, jesetra je bilo sve manje, pa su se žene popodne stigle i odmoriti. To im je u svakom slučaju dobro došlo. Sušenje ribe trajalo je nekoliko dana, a redovi okvira stalno su se produljivali. Drug je po naplavnoj ravnici rijeke tražio grumenje kremena isprano s planine i nekoliko ih je dovukao do logora. Već je više popodneva klesao novo oruđe. Nekoliko dana prije povratka u spilju, Ejla ga ugleda kad je iz skloništa uzeo zavežljaj i odnio ga do debla kraj kojeg je obično radio. Voljela ga je promatrati pa pođe za njim. Prišla mu je i pognute glave sjela pred njega.
- 255. 255 - Ova bidjevojčica htjela gledati, ako to ne smeta majstoru - pokaže kretnjama nakon što ju je dodirnuo po ramenu. - Hhmmmf- potvrdno promumlja. Ejla sjedne na osušeno deblo. Već je i prije gledala kako kleše kamen. Drug je znao da je to zanima i da mu neće smetati. Kad bi barem Vorn pokazivao takvo zanimanje, razmišljao je. Nijedno dijete nije imalo previše smisla za izradu alata, a kao i svaki drugi vješti majstor, htio je svoje znanje prenijeti na druge. Možda će Grub imati više smisla, mislio je. Bilo mu je drago što je njegova družica rodila dječaka tako brzo nakon što se Ona odbila od sise. Drugovo ognjište nikad nije bilo toliko ispunjeno, ali bilo mu je drago što je odlučio uzeti Agu i njeno dvoje djece. Čak mu ni starica nije smetala - kad bi Aga bila zaposlena djetetom obavljala je sve ostale poslove. Nova družica nije bila toliko privržena poput Guvove majke i na početku je imao dosta muke da je nauči redu. Ali bila je mlada, zdrava i rodila je sina za kojeg se nadao da će jednom postati dobar majstor. Drug je umjetnost klesanja kremena naučio od muškarca svoje majke i sad je shvaćao starčevu radost kad je kao mali dječak pokazao zanimanje za vještinu izrade oruđa. Otkad je došla u pleme, Ejla ga je često promatrala dok radi, a vidio je i pribor koji je sama napravila. Imala je vješte ruke, dobro je primjenjivala naučene tehnike. Žene su smjele izrađivati potreban alat sve dok nije služio kao oružje ili za njegovu izradu. Podučavanje djevojčice nije imalo naročitog smisla, i ona nikad neće postati pravi stručnjak. S druge strane, pokazivala je nešto smisla, izrađivala je vrlo korisno oruđe, a i ženski učenik bio je bolji od nikakvog. Već joj je prije pokazao nešto svog umijeća. Majstor otvori zavežljaj i raširi kožu s alatom. Pogleda Ejlu i odluči je naučiti nešto o svojstvima kamena. Podigne jučer odbačeni komad.
- 256. 256 Metodom pokušaja ipogrešaka Drugovi su prethodnici naučili da upravo kremen ima najbolja svojstva za izradu alata i oružja. Ejla je pozorno pratila njegova objašnjenja. Kamen je u prvom redu morao biti dovoljno tvrd za rezanje, struganje ili kalanje različitih životinjskih i biljnih tvari. Mnogi silikatni minerali imali su potrebnu tvrdoću, ali kremen je imao dodatno svojstvo koje većina, a ni drugo mekše kamenje, nije imalo. Bio je krhak. Pod pritiskom ili nakon udarca je pucao. Ejla iznenađeno poskoči kad Drug udari odbačeni komad o drugi i raskoli ga. U srcu sjajnog tamnog minerala pokaže se tvar drukčije kvalitete i izgleda. Drug nije znao kako da joj riječima objasni treće svojstvo, premda ga je dugim radom na kamenu dobro upoznao. Kalanje je omogućavalo zanat, ali o homogenosti je ovisilo kakva će biti kakvoća izrađenog alata. Većina minerala puca po plohama usporednim njihovom kristalnom ustroju, što znači da se lome samo u određenim smjerovima pa ih majstor nije mogao iskoristiti za izradu alata posebne namjene. Kad bi ga uspio pronaći, Drug je ponekad upotrebljavao i opsidijan, crno staklo vulkanskog porijekla, premda je bilo mnogo mekše od nekih drugih minerala. Nije imalo dobro određeni kristalni ustroj pa se lagano lomilo u bilo kojem smjeru. Kristali kremena, premda jasno vidljivi, toliko su maleni da je kamen, u cjelini uzevši, ipak homogen, a oblikovanje je ograničeno samo vještinom majstora. Drug je za to imao poseban dar. Uz sve to kremen je dovoljno tvrd za rezanje debelih koža i čvrstih stabljika biljaka, i dovoljno krhak da lomljenjem stvori brid oštar poput stakla. Drug podigne komadić upravo odlomljenog kremena i pokaže Ejli jedan od rubova. Nije ga morala dotaći da se uvjeri koliko je oštar jer je često rabila njegove odlične noževe.
- 257. 257 Dok je spuštaokamen na tlo i preko koljena rasprostirao kožu, Drug je razmišljao o drevnom iskustvu koje je naslijedio. Vještina dobrog klesara počinjala je odabiranjem kamena. Samo je iskusno oko primjećivalo male razlike u boji površine koje su ukazivale na visokokvalitetan kremen posebno finog kristalnog ustroja. Bilo je potrebno prilično vremena da se shvati kako grumenje na nekom određenom području ima bolja svojstva, odnosno da u njemu ima manje stranih primjesa, od onog na drugom nalazištu. Možda ću jednog dana imati pravog učenika koji će pokazati osjećaj za finije pojedinosti. Dok je razvrstavao alat, pozorno promatrao komade kremena i zatim zatvorenih očiju prihvatio amulet, Ejla je mislila da je na nju potpuno zaboravio. Iznenadio ju je kad je počeo gestikulirati. - Oružje koje ću napraviti vrlo je važno. Brun je odlučio da krenemo u lov na mamuta. Ujesen, kad lišće padne s grana, poći ćemo daleko na sjever u potragu za velikom životinjom. Moramo imati mnogo sreće da lov uspije. Duhovi to moraju odobriti. Noževi koje ću izraditi služit će u lovu, ali i za izradu drugog oruđa koje će nam biti potrebno. Mog-ur će ga začarati moćnom čarolijom, ali najprije ih valja načiniti. Bude li sve u redu, bit će to dobar znak. Ejla nije bila sigurna obraća li se Drug njoj ili samo nabraja činjenice kako bi mu prije početka sve bilo jasno. Ali bila je svjesna da zato mora biti još mirnija jer mu prilikom rada ništa ne smije smetati. Gotovo je očekivala da će je nakon pojašnjenja o važnosti oruđa otjerati. Ejla, međutim, nije znala da je od trenutka kad je Brunu pokazala spilju Drug smatrao da im nosi sreću, a Onino spašavanje samo je učvrstilo to uvjerenje. Strana je djevojčica za njega bila poput neobičnog kamička ili zuba koji si dobivao od totema i spremao u amulet kao zalog sreće. Nije bio siguran je li i ona sretna ili je tek
- 258. 258 drugima nosi, anjenu je molbu da ga promatra smatrao neobično dobrim znakom. Kad je podigao prvi grumen, krajičkom oka primijeti da je posegla za amuletom. Premda si to nije tako točno objašnjavao, osjećao je da mu nosi sreću njenog moćnog totema i to je pozdravljao. Kože prostrte preko koljena, Drug je sjedio na tlu i lijevom rukom držao grumen kremena. Desnom je posegao za jajolikim kamenom i prevrtao ga po ruci sve dok mu nije dobro sjeo u šaku. Dugo je tražio komad koji će mu poslužiti za klesanje i kad ga je pronašao nije se od njega odvajao već mnogo godina. Mnogobrojne ogrebotine svjedočile su o dugotrajnoj uporabi. Njime je odlomio sivkasti prašnjavi površinski sloj, otkrivajući tamnosivu unutarnjost kremena. Zastane i kritički ocijeni kakvoću kamena. Ustroj je bio dovoljno fin, boja je odgovarala, a nije bilo ni ikakvih nepravilnosti. Zatim počne oblikovati kamenu sjekiru. Debeli odlomljeni komadi imali su oštre bridove, i mnogi će se takvi kakvi jesu upotrebljavati kao noževi ili strugala. Dio po kojem je udario imao je veliko zadebljanje suženo u oštri vršak, a svaki komad koji je odlomljen na jezgri je kremena ostavljao duboku brazgotinu. Drug spusti kamen kojim je udarao i podigne veliku kost. Pažljivo nacilja i udari po jezgri blizu naboranog ruba. Mekša, elastična kost lomila je dulje, tanje komadiće ravnijih rubova bez središnjeg zadebljanja. Kamen bi, uostalom, uništio tanku oštricu. Za nekoliko trenutaka sjekira je bila gotova. Bila je duga oko petnaest centimetara, razmjerno tankog presjeka, a s jednog kraja zašiljena. Imala je dvije ravne oštrice, samo su se vidjele plitke udubine odakle su isklesani suvišni komadići. Držala se u ruci i koristila za cijepanje drva, dubljenje zdjela, odsijecanje komada mamutove kljove ili lomljenje kostiju životinja prilikom rezanja na manje komade. Oštra je alatljika imala još mnogo drugih korisnih namjena.
- 259. 259 Bilo je todrevno oruđe, Drugovi su preci slične ručne sjekire izrađivali već tisućljećima. Slična je alatljika, samo nešto jednostavnijeg oblika, bila jedna od najstarijih, a još se uvijek često koristila. Drug je prebirao po hrpici odlomljenih komada kremena i među njima odabrao nekoliko sa širokim oštricama. Bit će dobri kao mesarski noževi. Ručna je sjekira bila tek zagrijavanje. Drug pogleda sljedeći grumen kremena, onaj koji je odabrao zbog posebno finog kristalnog ustroja. Na njemu će primijeniti bolju i težu tehniku obrade. Bio je opušten, ne toliko živčan kao kod prvog komada, spreman za sljedeću zadaću. Među noge postavi veliku mamutovu kost koja će poslužiti kao nakovanj, na nju stavi kremen i čvrsto ga uhvati. Zatim podigne kamen za udaranje. Dok je lomio vanjski sloj kremena, pazio je da ne ošteti jezgru. Okrene kamen, dohvati kost i s vrha odlomi manje suvišne komadiće. Kad je završio, jajoliki je kremen imao ravno odsječen vrh. Drug prestane raditi, prihvati amulet i zatvori oči. Sad će mu osim vještine biti potrebno i dosta sreće. Protegne ruke, savine prste i ponovno prihvati kost. Ejla zadrži dah. Htio je napraviti udarnu površinu, s jedne je strane ravnog dijela valjalo skinuti mali komadić koji će ostaviti udubljenje okomito na dio koji je trebalo skinuti. Pogleda oba kraja izravnanog dijela, odluči se za jedan, pažljivo nacilja i odlučno udari. Kad je opazio krhotinu, odahne. Drug je čvrsto držao jajoliki komad na nakovnju, ponovno podigne kost i procijenivši točno mjesto udari po upravo načinjenoj udubini. Od jezgre se odlomi komad. Bio je duguljast, imao je oštre rubove, s vanjske strane plosnat, s unutarnje malo zaobljen, a na kraju gdje ga je Drug udario bio je nešto deblji negoli na suprotnom. Drug ponovno pogleda jezgru, okrene je, pa s druge strane odlomi mali komadić, a nakon njega i drugu oštricu. Za samo nekoliko trenutaka bilo ih je šest. Od jezgre je ostao samo komadićak koji više
- 260. 260 nije mogao iskoristiti.Svi dobiveni komadi bili su duguljasti, s jednim zašiljenim krajem. Dobro ih je pogledao i razvrstao prema mogućoj upotrebi. Novijom je tehnikom obrade kamena iz komada gotovo jednake veličine kao što je bio i onaj od kojeg je izradio ručnu sjekiru dobio šest odličnih oštrica koje će oblikovati u različiti alat. Malim plosnatim kamenom Drug odbije oštri rub i tako naglasi vrh, ali što je još važnije, izgladi stražnju stranu tako da nož ne može porezati vlasnika. Kritički pogleda što je učinio, skine još nekoliko suvišnih komadića kremena i zatim, zadovoljan, odloži prvi komad i posegne za novim. Ponavljajući postupak izradi i drugi nož. Sljedeći odabrani komad bio je nešto veći. Potjecao je iz samog srca grumena. Jedan rub bio je gotovo ravan. Držao ga je na koštanom nakovnju i s oštrice odlomio nekoliko manjih krhotina, stvarajući niz utora. Otupi stražnji dio i zadovoljno pogleda upravo završenu pilu. Majstor komadićem kosti prepravi oštricu manjeg, okruglijeg komada kremena u kosi, ispupčeni oblik, izrađujući čvrsto, pomalo tupo oruđe koje neće lako pući prilikom struganja drveta ili životinjskih koža, a usto ih neće kidati. Na sljedećem komadu načini duboki urez koji je bio od velike koristi prilikom izrade drvenih kopalja, a na posljednjem - koji je s jedne strane imao oštri vrh, ali rubovi su mu bili valoviti - otupi obje strane i ostavi samo vrh. Njime će bušiti rupe u koži, drvetu ili kosti. Alat je bio izrađen za uporabu jednom rukom. Drug još jednom pogleda oruđe koje je upravo završio, a zatim domahne Ejli koja je sve pozorno pratila, gotovo bez daha. Pruži joj strugalo i jednu od širokih oštrica koje je dobio prilikom izrade ručne sjekire. - Poklanjam ti ih. Možda će ti zatrebati kad s nama kreneš u lov na mamuta - pokazivao je. Ejline su oči sjale, Držala je kameno oruđe kao da je najvrijedniji poklon. Za nju je to i bio. Zar je moguće da ću s
- 261. 261 lovcima poći zamamutom, pitala se. Još uvijek nije bila žena, a obično su u lov polazile samo one i njihova dojenčad, ako ih je bilo. Ali Ejla je već bila veća od svih žena i ovog je ljeta s lovcima pošla na nekoliko kraćih pohoda. Možda će me odabrati. Nadam se, zaista se nadam, razmišljala je. - Ova će djevojčica sačuvati alat do lova na mamuta. Odaberu li je u pratnju lovaca, prvi će ih put upotrijebiti na životinji koju ulove- odgovori Drugu. Muškarac klimne, a zatim s kože rasprostrte preko koljena istrese krhotine kremena. U nju spremi sav alat, pažljivo je smota i čvrsto zaveže uzicom. Podigne izrađeni alat i otiđe do skloništa koje je dijelio s ostalim članovima svog ognjišta. Posao je za danas bio gotov premda je bila tek sredina popodneva. Za kratko je vrijeme izradio nekoliko odličnih komada alata pa nije više htio izazivati sreću. - Iza! Iza! Pogledaj! Drug mi ih je dao. Čak je dozvolio da ga gledam dok je radio - pokazivala je Ejla jednom rukom dok se trčeći približavala vidarici. - Rekao mi je da lovci ujesen polaze u pohod na mamuta pa je upravo za tu priliku izrađivao novo oruđe. Rekao je, također, da će mi ovi komadi dobro doći kad pođem s njima. Misliš li da bih zaista mogla poći u lov na mamuta? - Možda i hoćeš, Ejla. Ali ne znam zašto se tako veseliš. To je vrlo naporan posao. Sva se mast mora otopiti, a meso osušiti. Ne možeš zamisliti kako je to velika životinja. Putovat ćete vrlo daleko, a sve ćete morati ponijeti sa sobom. - Ne brinem se zbog posla. Nikad nisam vidjela mamuta, osim jednom s velike daljine. Želim ići u lov. O, Iza, nadam se da će me odabrati.
- 262. 262 - Mamuti nedolaze često tako daleko na jug. Vole hladnoću, a ljeta su ovdje previše topla. Zimi napada debeli sloj snijega pa ne mogu pasti. Već dugo nisam jela mamutovo meso. Nema ničeg boljeg od mekog, sočnog mladog mamuta, a na njima je toliko masti korisne za mnogo stvari. - Misliš li da će me povesti, majko? - uzbuđeno je gestikulirala Ejla. - Brun mi ne govori o svojim planovima, Ejla. Nisam znala da se spremaju na taj poduhvat, znaš više od mene - rekla je Iza. - Ali ne mislim da bi Drug izrekao nešto što ne smatra mogućim. Zahvalan ti je što si spasila Onu, a alat i novosti o lovu bili su dobar način da ti to i pokaže. Drug je dobar čovjek, Ejla. Sretna si što te smatra dostojnom svojih poklona. - Sačuvat ću ih do lova na mamuta. To sam mu i rekla. - To je odlična zamisao, Ejla, i dobro je što si se i toga sjetila. HIJENA Lov na mamuta, planiran za ranu jesen kad su divovske životinje selile na jug, u najboljem je slučaju bio vrlo opasan pothvat i zato je čitavo pleme bilo uzbuđeno. Svaka osoba u snazi sudjelovat će u putovanju na sjeverni dio poluotoka, blizu mjesta gdje se spajao s glavninom kopna. Od trenutka polaska na put pa do povratka u spilju neće biti druge vrste lova. Nitko nije mogao biti siguran hoće li lov i uspjeti, odnosno hoće li uopće pronaći mamute kad stignu gdje su namjeravali. Samo ih je nada u uspjeh tjerala na tako težak, naporan i složen pothvat jer će u tom slučaju meso goleme životinje biti dovoljno da prehrani pleme tijekom mnogih mjeseci. Osim toga, mamut je za
- 263. 263 njih bio važanizvor vrlo neophodne masnoće. Sve su to razlozi zbog kojih se lov na mamuta pomno pripremao tijekom dugog razdoblja. Za kratke sezone početkom ljeta lovci su ubili dovoljno divljači za dugu zimu, ali samo uz mnogo štednje i odricanja. Lov na mamuta nije mogao započeti ranije nego što je osiguran goli opstanak. Sljedeći će Zbor plemena biti već za dvije godine, a tog ljeta gotovo da i neće biti vremena za odlazak u lov. Cijelo će se godišnje doba utrošiti na odlazak do zbornog mjesta, spilje plemena unaprijed određene za pružanje gostoprimstva, sudjelovanje u velikoj svečanosti i povratak kući. Duga je tradicija nalagala Brunu da mnogo unaprijed počne spremati velike količine hrane koja će im biti potrebna i za zimu nakon Zbora. Bio je to glavni razlog za odluku o lovu na divovsku životinju. Ulovljeni mamut i dovoljne količine ostale spremljene hrane bit će sasvim dobar početak. Sušeno meso, povrće, voće i zrnje uz prikladno će spremanje lako izdržati najmanje dvije godine. Uzbuđenje je ovladalo cijelim plemenom, a kroz sve se provlačio gotovo opipljivi osjećaj praznovjerja. Uspjeh je lova toliko mnogo ovisio o sreći da se i u najbeznačajnijim dogadajima tražila poruka duhova. Svatko je pazio kako se ponaša, naročito u okolnostima koje su tražile prisutnost totema. Nitko nije želio razgnjeviti duhove jer bi u tom slučaju mogli prouzročiti zlu kob. Žene su prilikom kuhanja posebno pazile jer zagorjelo jelo nipošto nije bilo dobar znak. U svakoj fazi priprema muškarci su održavali posebne obrede, iskreno nastojeći udobrovoljiti nevidljive sile oko sebe, a Mog-ur je imao mnogo posla bacajući dobre čini i izrađujući moćne amulete, obično od kostiju iz manje spilje. Sve što se odvijalo u redu smatrano je dobrim znakom, a svaka, pa i najmanja nezgoda, primana je s velikom ozbiljnošću. Pleme je živjelo na rubu živaca, a Brun se od trenutka odluke nije pošteno naspavao. Ponekad je žalio što se toga uopće sjetio.
- 264. 264 Brun sazove sastanakmuškaraca da odluče tko će sve poći na put, a tko će ostati. Čuvanje spilje bila je vrlo važna zadaća. - Razmišljao sam da jedan od lovaca ostane-započne vođa. - Neće nas biti čitav mjesec, a možda i dva. Spilja ne smije toliko dugo ostati nezaštićena. Lovci su izbjegavali Brunov pogled. Nitko od njih nije htio biti isključen iz lova. Svaki se bojao da će vođin pogled odabrati upravo njega. - Brun, trebat ćeš sve svoje lovce - pokaže Zaug. - Moje noge nisu više dovoljno brze za gonjenje mamuta, ali ruka mi je još uvijek dovoljno snažna za koplje. Praćka nije jedino oružje kojim se služim. Dorvov vid je sve lošiji, ali ima snažne mišice i nije još slijep. Dobro rukuje toljagom i kopljem, posve dovoljno za čuvanje spilje. Ne moraš se brinuti, mi ćemo je zaštititi. Imat ćeš ionako dovoljno briga oko lova. Odluka, naravno, nije na meni, ali mislim da bi trebalo povesti sve lovce. - Slažem se, Brun - doda Dorv nagnuvši se malo prema vođi. - Zaug i ja ćemo zaštititi spilju dok vas ne bude. Brun pogleda od Zauga prema Dorvu i ponovno natrag prema Zaugu. Nije htio ostaviti nijednog lovca. Ni na koji način nije htio ugroziti uspjeh lova. - U pravu si, Zaug - konačno pokaže. - Ako ne možete u lov na mamuta, to još ne znači da niste sposobni za čuvanje spilje. Pleme ima sreću što ste vas dvojica još uvijek u snazi, a i ja sam posebno sretan što je pomoćnik prijašnjeg vođe još uvijek ovdje da ponudi svoj mudri savjet, Zaug. - Nikad nije bilo na odmet da starac zna koliko još uvijek vrijedi.
- 265. 265 Ostali lovci odahnu.Nitko od njih neće ostati kraj spilje. Suosjećali su sa starcima jer neće moći sudjelovati u lovu, ali ujedno su bili sretni što će samo oni ostati kod kuće. Samo se po sebi znalo da Mog-ur neće putovati; on nije bio lovac. Ali Brun je imao prilike vidjeti kako stari bogalj koristi svoj čvrsti štap za obranu pa je u mislima i čarobnjaka uvrstio medu zaštitnike. U svakom slučaju, njih trojica vrijede barem koliko i jedan lovac. - A sad bismo morali odlučiti koje ćemo žene povesti sa sobom - nastavi Brun. - Ebra će poći. - Uka također - doda Grod. - Jaka je i iskusna, a nema male djece. - Da, Uka svakako treba poći - potvrdi Brun - ali i Ovra. - Pogleda Guva. Čarobnjakov učenik potvrdi glavom. - A što je s Ogom? - upita Braud. - Brak hoda i uskoro će se odbiti od sise pa joj ne oduzima mnogo vremena. Brun je za trenutak razmišljao. - Ne vidim razloga da ne pođe i ona. Ostale će joj žene pomoći čuvati dijete, a Oga je dobar radnik. Dobro će nam doći. Braud je bio zadovoljan. Volio je da vođa tako misli o njegovoj družici. Bila je to i pohvala njegovom odgoju. - Neke žene moraju ostati čuvati malu djecu - nastavi Brun.- Što je s Agom i Ikom? Grub i Igra su premali za putovanje. - Aba i Iza mogu ih čuvati - reče Krag. - Igra nije zločesto dijete. Većina je muškaraca htjela na tako dugi lov povesti vlastite družice. Nisu voljeli ovisiti o drugim ženama.
- 266. 266 - Ne znamza Iku - reče Drug - ali mislim da bi Aga ovaj put rado ostala. Sad ima troje djece, pa čak i ako povede Gruba znam da bi nedostajala Oni. Vorn bi, ipak, volio poći s nama. - Mislim da Aga i Ika trebaju ostati - odluči Brun, - a i Vorn također. Ne bi imao što raditi, još nije dovoljno star za lov, a sigurno ne bi rado pomagao ženama, posebno kad tu ne bi bilo njegove majke. Imat će još prilike za lov na mamuta. Mog-ur do ovog trenutka nije sudjelovao u raspravi, ali pomisli da je sad pravi trenutak. - Iza je preslaba za put, a mora i paziti na Ubu, ali nema razloga da s vama ne pođe i Ejla. - Ona još uvijek nije žena - uplete Braud - a osim toga duhovi možda ne bi voljeli da s nama pođe strano stvorenje. - Veća je od žene i barem toliko jaka - suprotstavi se Drug. - Dobar je radnik, ima vješte ruke, a i duhovi je vole. Sjetite se spilje. I One. Mislim da nam nosi sreću. - Drug je u pravu. Brzo radi i jaka je kao i svaka druga žena. Nema djece oko koje bi se morala brinuti, a Iza ju je podučila i vidarstvu. To nam može biti od koristi, premda bih radije proveo Izu da je jača. Ejla ide s nama - pokaže Brun kretnjom koja nije dozvoljavala pogovora. Kad je Ejla saznala da će i ona poći u lov na mamuta, od sreće se nije mogla skrasiti na mjestu. Gnjavila je Izu pitanjima što sve da ponese sa sobom, a nekoliko dana prije odlaska na put stalno je punila i praznila košaru. - Ne smiješ ponijeti suviše stvari, Ejla. Ako lov bude uspješan, na povratku ćeš nositi mnogo teži teret. Ali imam za tebe nešto što svakako moraš ponijeti. Upravo sam završila.
- 267. 267 Suze radosnice potekuniz Ejlino lice kad je ugledala vrećicu koju joj je Iza pružila. Bila je izrađena od vidrine kože, ali tako da su krzno, glava, rep i nožice ostali neoštećeni. Iza je zamolila Zauga da uhvati životinju, a zatim ju je sakrila kod Drugovog ognjišta. Čak su i Aga i Aba bile iznenađene. - Iza! Moja vlastita vrećica za lijekove - poviče Ejla i zagrli ženu. Odmah sjedne i iz nje izvadi sve manje zamotuljke i paketiće, slažući ih u redove kako je mnogo puta vidjela da čini Iza. Svaki je otvorila i pomirisala, a zatim ponovno svezala čvorom potpuno jednakim izvornom. Samo na osnovi mirisa bilo bi vrlo teško razlikovati sušene trave i korijenje, premda su se najotrovnije biljke često miješale s bezopasnim začinima jakog mirisa kako ne bi došlo do slučajne zamjene. Razvrstavanje se, u stvari, obavljalo vrstom uzice za vezanje vrećica, te profinjenim sustavom čvorova. Neke trave vezale su se konjskom dlakom, druge dlakom bizona ili neke druge životinje. Sve je ovisilo o boji i vrsti uzice, a upotrebljavane su i stabljike i kora nekih biljaka, a naravno i koža. Dio učenja upotrebe pojedinih sredstava bilo je i prepoznavanje vrste uzice i čvora. Ejla stavi zamotuljke natrag u vrećicu, a zatim je pojasom priveže oko pasa. Divila se sama sebi. Skinula ju je i stavila pokraj svoje košare, uz velike vreće u kojima će, budu li imali sreće, natrag nositi meso. Sve je bilo spremno. Jedinu teškoću stvarala je praćka. Neće je moći koristiti, ali bojala se da će je negdje kraj ognjišta pronaći Kreb ili Iza. Razmišljala je da je sakrije u šumi, ali se sjetila da bi je mogla iskopati neka životinja pa bi praćka bila uništena. Konačno je odlučila ponijeti je dobro sakrivenu u naborima ogrtača. Pleme je na dan odlaska lovaca ustalo dok je još bilo potpuno mračno, a kad su krenuli nebo je tek postalo dovoljno svijetlo da lišće
- 268. 268 na stablima dobijepravu boju. Kad su prošli hrbat istočno od spilje, na obzoru se pojavilo i izlazeće sunce, osvjetljavajući široku travnatu ravnicu zlatastim sjajem. Spustili su se obroncima obraslim šumom i dok sunce još nije bilo visoko stigli do stepe. Brun je udario brzi ritam hoda, gotovo kao kad su muškarci išli sami. Žene nisu imale mnogo tereta, ali kako nisu bile naučene na napore brzog putovanja morale su se dobro potruditi da ne zaostanu. Hodali su od izlaska do zalaska sunca, prelazeći mnogo veću udaljenost nego kad je cijelo pleme tražilo novu spilju. Nisu kuhali, osim što su grijali vodu za spravljanje čaja, pa žene nisu bile jako opterećene uobičajenim poslovima. Putem nisu lovili već su jeli hranu uobičajenu za odlaske u lov: izgnječeno suho meso pomiješano s topljenom mašću i sušenim voćem, oblikovano u malene kolačiće. Koncentrirana hrana više je nego zadovoljavala njihove potrebe. Na otvorenoj stepi bilo je prilično hladno i vjetrovito, a kako su se kretali na sjever, temperatura je stalno padala. I pored toga su ubrzo nakon jutarnjeg polaska skinuli nekoliko slojeva odjeće. Brzina kretanja ubrzo bi ih zagrijala i i samo su za odmora primjećivali veću hladnoću. Mišićne upale zarađene prvih dana, od čega su naročito patile žene, uskoro su nestale jer su svi stekli toliko potrebnu kondiciju. Tlo sjevernog dijela poloutoka bilo je neravnije. Široka ravnica naglo bi se završavala strmim gudurama ili ponorima - posljedicom snažnih potresa, toliko čestih u doba kad je naš planet bio mnogo mlađi i dok se u tom kraju pokušavao osloboditi vapnenačkih okova. Uski su kanjoni bili okruženi strmim, grubim kamenim zidovima, a mnogi nisu imali izlaza jer su se stijene spojile ili su velike gromade otkinute odozgo zatvorile put. U ponekom je tekao potočić, većim dijelom godine možda i suhog korita, dok se kroz drugi probijala bijesna matica veće rijeke. Samo je kraj voda poneko svinuto stablo bora, ariša i jele,
- 269. 269 okruženo brezama ivrbama smanjenim na veličinu većeg grma, razbijalo jednoličnost travnate stepe. Vrlo rijetko, tamo gdje su se gudure završavale navodnjenom dolinom zaštićenom od neprestanog snažnog vjetra i natopljene s dovoljno vlage, uspjele bi četinjače i bjelogorica sitnijeg lista doseći svoju pravu veličinu. Putovanje je proteklo bez ikakvih nezgoda. Hodali su već punih deset dana prije negoli je Brun počeo slati lovce na izviđanje okolnog terena, usporavajući kretanje cijele skupine. Nalazili su se blizu širokog vrata poluotoka. Ako će pronaći mamute, morali bi ih ugledati vrlo skoro. Grupa se zaustavi kraj rječice. Ranije tog popodneva Brun je poslao Brauda i Guva u izvidnicu, i sad je malo udaljen od lovaca promatrao u smjeru u kojem su otišli. Uskoro će morati donijeti odluku hoće li se ulogoriti ovdje ili će prije noćnog odmora još napredovati. Duge popodnevne sjene već su gotovo nestale, pa ako se dva mlada lovca uskoro ne vrate, neće im preostati drugo nego da ih slijede. Malo je stisnuo oči dok je gledao ravno u istočni vjetar koji mu je oko nogu mlatarao dugim ogrtačem i pritiskao čupavu bradu o lice. Činilo mu se da u daljini vidi neki pokret i dok je čekao, dvije su trčeće pojave postale mnogo jasnije. Možda se radilo o predosjećanju, a možda su mu to govorila njihova tijela. Izviđači ga ugledaju i mašući rukama potrče još brže. Brun je znao prije negoli su čuli glasove. - Mamuti! Mamuti! - vikali su izviđači gotovo bez daha dok su trčali prema skupini. Svi se okupe oko razdraganih mladića. - Veliko krdo, prema istoku - uzbuđeno je pokazivao Braud. - Koliko daleko? - upita Brun.
- 270. 270 Guv pokaže rukomu nebo, a zatim je pomakne u kratkom luku. - Nekoliko sati - označavala je kretnja. - Pokažite nam put - odvrati Brun i naredi pokret. Bilo je još dovoljno svjetla da se približe krdu. Sunce je počelo zalaziti za obzor kad su u daljini ugledali nejasno gibanje. To je veliko krdo, mislio je Brun kad je naredio da se zaustave. Morat će se zadovoljiti vodom donesenom s posljednjeg izvora jer je bilo previše mračno za traženje novog. Ujutro će pronaći bolje mjesto za logor. Najvažnije je bilo što su konačno pronašli mamute. Sad je sve ovisilo o lovcima. Nakon što se skupina preselila na novo logorište pokraj vijugavog potoka obrubljenog dvostrukim redom niskog grmlja, Brun s lovcima otiđe razmotriti mogućnosti lova. Mamuta se ne može iscrpiti trčanjem ili oboriti bolama kao što se to radi s bizonima. Za dlakavog debelokošca valja izmisliti drukčiju taktiku. Brun i njegovi ljudi pretraživali su kanjone i gudure u blizini. Tražio je određenu formaciju, slijepi kanjon koji se postepeno sužavao u uski hodnik, na kraju obrubljen i zatvoren palim stijenama, ne previše daleko od krda koje se polako kretalo. Drugog je dana u rano jutro Oga pognute glave živčano sjela pred Bruna, dok su Ovra i Ejla nestrpljivo čekale iza nje. - Što želiš, Oga? - upita Brun nakon što ju je dotakao po ramenu. - Ova bi žena nešto zamolila - započne oklijevajući. - Da? - Ova žena nikad nije vidjela mamuta. Nisu ga vidjele ni Ovra i Ejla. Bi li nam vođa dozvolio da ih bolje pogledamo?
- 271. 271 - A štoje s Ebrom i Ukom, žele li i one vidjeti mamute? - One kažu da će ih se već dovoljno nagledati. Ne žele poći - odgovorila je Oga. - To su mudre žene, ali s druge strane, one su već vidjele mamute. Nalazimo se niz vjetar od krda i nećete ga uznemiriti ne približite li se previše i ako ga ne pokušate zaobići. - Nećemo se suviše približavati - obeća Oga. - Da, kad ih vidite, mislim da nećete poželjeti približiti se. Možete ići - odluči. Nema nikakve štete od malog izleta mladih žena, razmišljao je. Sad ionako nemaju previše posla, a kasnije će se dovoljno naraditi - ako nam duhovi budu naklonjeni. Tri su žene uzbuđeno razgovarale o predloženoj dogodovštini. Iako su sve pričale o tome, Ejla je u stvari nagovorila Ogu da zamoli Bruna za dozvolu. Dugo ih je putovanje približilo više nego život u spilji, pa su se tako i mnogo bolje upoznale. Ovra, uvijek tiha i nenametljiva, smatrala je Ejlu djetetom i nije tražila njeno društvo. Oga također nije pokušavala sklopiti prisniji dodir jer je znala što Braud misli o Ejli, a obje su se mlade žene smatrale suviše različitima od strane djevojke. Na kraju krajeva, bile su sparene odrasle žene, gospodarice ognjišta svojih muškaraca. Ejla je još uvijek bila dijete bez takvih obveza. Tek ovog ljeta, kad je poprimila položaj nazoviodrasle osobe i počela odlaziti u lovne pohode, žene su je počele gledati drugim očima. Putovanje do krda bilo je prilika za produbljivanje međusobnih veza. Ejla je bila viša od svih žena, što joj je davalo izgled odrasle osobe, a i lovci su se uglavnom prema njoj odnosili na takav način. To se posebice odnosilo na Kraga i Druga. Njihove su družice ostale u spilji, a
- 272. 272 Ejla nije bilasparena. Svoje zahtjeve, bez obzira koliko neslužbeno bili izrečeni ili traženi, nisu morali upućivati preko drugih lovaca ili s njihovom dozvolom. Uz ispunjavanje zajedničkih zadaća, tri su žene sklopile prisnije prijateljstvo. Ejla je prije dolazila u bliži dodir samo s Krebom, Izom i Ubom, i sad je uživala u novom društvu. Ubrzo nakon odlaska muškaraca, Oga ostavi Braka s Ebrom i Ukom, a zatim tri žene krenu prema krdu. Šetnja je bila vrlo ugodna i ubrzo su živo razgovarale gestikulirajući rukama i potkrepljujući sve ponekom riječju. Što su bile bliže krdu, razgovor je zamirao i uskoro sasvim prestao. Stale su i s nevjericom gledale divovska stvorenja. Dlakavi su mamuti bili dobro prilagođeni oštroj klimi ledenog doba. Njihova je debela koža bila pokrivena gustim mekanim krznom, nad kojim se nalazio sloj čupavih crvenkastosmedih dlaka dugih do pola metra. Potkožni sloj masnoće, debeo gotovo deset centimetara, pružao je dodatnu zaštitu od hladnoće. Oštra je klima uzrokovala i promjene u tijelima. Za svoju vrstu bili su prilično maleni, od tla do lopatica visoki prosječno tri metra. Masivne glave, velike u odnosu na ukupnu visinu, široke polovicu duljine surle, nad ramenima su se uzdizale poput divovskih kupola. Imali su male uši, repiće i razmjerno kratke surle s dva prstića na kraju - gornjim i donjim. Gledajući ih sa strane, između glave i lopatice nad kojom se nalazila grba spremljene masnoće, vidjeli bismo veliko vratno udubljenje. Leđa su se strmo spuštala do zdjelice i nešto kraćih stražnjih nogu. Najdublji su utisak, ipak, ostavljale velike kljove. - Pogledaj onog - pokaže Oga u smjeru starog mužjaka. Njegove su kljove bile pri korijenu vrlo blizu, ali zatim su se naglo spuštale i širile prema van, ponovno uzdizale i sužavale, da se konačno ukrižaju. Bile su duge punih pet metara.
- 273. 273 Mamut je surlomtrgao busenje, grmlje i šaš, trpao ga u usta i mljeo snažnim zubima. Jedan mladi primjerak, kraćih i još uvijek upotrebljivih kljova, iščupao je stablo ariša i trgao granje i koru. - Tako su veliki - reče Ovra dok joj je strah zahvaćao misli. - Nisam znala da životinja može tako narasti. Kako će je lovci ubiti? Ne mogu je doseći kopljem. - Ne znam - odgovori Oga. - Voljela bih da uopće nismo došle - uzvrati Ovra. - Bit će to vrlo opasan lov. Netko će možda i stradati. Što će biti sa mnom ako se Guvu nešto dogodi? - Brun sigurno ima plan - uzvrati Ejla. - Sigurno ne bi započeo lov kad bi mislio da muškarci to ne mogu učiniti. - Voljela bih vidjeti lov - čeznutljivo doda. - Ni u kom slučaju ne bih to htjela - reče Oga. - Ne želim biti ni blizu. Bit ću sretna kad sve bude gotovo. Oga se sjetila kako je muškarac njene majke poginuo u lovu, samo kratko vrijeme prije potresa koji je uzeo i njen život. Znala je da i najbolji planovi nisu isključivali velike opasnosti. - Mislim da bismo se morale vratiti - sjeti se Ovra. - Brun nije htio da se previše približimo krdu. Ovo je, uostalom, preblizu za moj ukus. Okrenu se i pođu prema logorištu. Dok su se žurno vraćale, Ejla je nekoliko puta okrenula glavu prema krdu. Prilikom povratka nisu mnogo razgovarale jer je svaka bila zaokupljena vlastitim mislima i potpuno neraspoložena za previše pričanja. Kad su se lovci vratili, Brun je ženama naredio da sljedećeg jutra raspreme logor i pođu za njima. Pronašao je odgovarajuće mjesto, sutra
- 274. 274 će u lov,pa nije htio da mu žene smetaju. Jučer je pronašao pogodni kanjon. Bilo je to idealno mjesto, ne predaleko od krda. Smatrao je posebno dobrim znakom što se krdo u svom polaganom kretanju prema jugozapadu uputilo upravo u tom smjeru. Sutra će se naći dovoljno blizu da lov može započeti. Udarci snažnog vjetra pomiješanog s laganim, suhim pršićem pozdrave lovce kad su se ujutro izvukli iz toplih krzna i pomolili nosove kroz otvore na niskim šatorima. Tmurno sivo nebo skrivalo je žarku zvijezdu na nebu, ali to nije moglo ublažiti njihovu uzbudenost. Danas će loviti mamuta. Žene požure kuhanjem čaja. Poput dobro uvježbanih i pripremljenih atleta koji se spremaju za natjecanje, ni lovci nisu htjeli okusiti ništa drugo. Skakali su unaokolo i zamahivali kopljima kako bi opustili i razgibali mišiće. Oko njih se širila napetost koja je uskoro zahvatila cijelu skupinu. Grod iz vatre izvadi komad žeravice i stavi je u bizonov rog privezan o pojas. Guv uzme drugi. Čvrsto su se omotali krznenim ogrtačima. Danas nisu obukli teške kože, već lakše koje im neće smetati. Nitko nije osjećao hladnoću, u mislima su već započeli lov. Brun je posljednji put objasnio sve pojedinosti plana. Svaki je muškarac zatvorio oči, stisnuo amulet, podigao nezapaljenu baklju koju su načinili prošle večeri i zatim krenuo. Ejla ih je promatrala i razmišljala da li da ih slijedi. Zatim se ipak pridruži ostalim ženama koje su već započele sakupljati suhu travu, izmet, grančice s grmlja i komade suhog drveta. Nakon toga raspreme logor. Muškarci su brzo stigli do krda. Nakon noćnog odmora, mamuti su već krenuli dalje. Dok je Brun promatrao životinje u prolazu, lovci su čučali u visokoj travi. Vidio je starog mužjaka s ogromnim kljovama. Kakav bi to bio trofej, mislio je, ali je odbacio pomisao. Povratak do spilje bit će vrlo dug i naporan pa bi ih samo nepotrebno opteretile.
- 275. 275 Kljove mlade životinjesu lakše, a meso je, osim toga, mekše. Bilo je to važnije od pokazivanja krasnog trofeja. Mladi su mužjaci pak bili mnogo opasniji. Njihove kraće kljove nisu se koristile samo za čupanje grmlja i drveća, već i kao odlično oružje za napad i obranu. Brun je strpljivo čekao. Nakon dugotrajnih priprema i napornog putovanja sad se nije smjelo žuriti. Znao je na što čeka i radije bi sve odgodio za dan, nego upropastio šanse za uspjeh. Ostali su lovci također čekali, ali neki ne posve mirno. Sunce se već dobrano uzdiglo i toplinom rastjeralo oblake. Snijeg više nije padao i kroz otvore među oblacima provukle su se prve zrake svjetla. - Kad će dati znak? - tiho pokaže Braud. - Sunce je već visoko. Zašto smo pošli tako rano ako sad moramo sjediti? Što čeka? Grod je vidio Braudove kretnje. - Brun vreba pravi trenutak. Hoćeš li radije čekati ili se vratiti u spilju praznih ruku? Budi strpljiv, Braud, i uči. Brun je dobar vođa i odličan lovac. Imaš sreću što se možeš ugledati u njega. Hrabrost nije jedina vođina vrlina. Braud nije bio zadovoljan Grodovim riječima. Neće biti moj zamjenik kad postanem voda, razmišljao je. I tako je već prestar. Mladić promijeni položaj, zadrhti od jakog naleta vjetra, i nastavi čekanjem. Sunce je bilo već gotovo u zenitu kad Brun konačno dade znak da se spreme. Svaki lovac osjeti val uzbuđenja. Jedna se ženka velikog trbuha približavala rubu krda. Bila je prilično mlada, ali to joj vjerojatno nije prvi podmladak. Povećana težina svakako će je učiniti tromijom i zato ranjivijom, a meso zametka bit će sočna poslastica.
- 276. 276 Ženka spazi većibusen trave i krene prema njemu. Za trenutak je stajala sama, usamljeno biće izvan sigurnosti krda. Brun je čekao upravo na to. Dao je znak. Grod je već prije pripremio vruću žeravicu i baklju, pa ju nakon Brunovog znaka brzo zapali. Drug na njoj zapali dvije nove i jednu dade Brunu. Tri mlada lovca na znak potrče prema kanjonu. Njihova će uloga nastupiti kasnije. Čim su upalili baklje, Brun i Grod otrče iza mamuta i prinesu vatru suhoj stepskoj travi. Odrasli mamuti nisu imali prirodnih neprijatelja, i samo su vrlo mladi i prestari postajali plijen mesoždera. Čovjek je bio nešto drugo. Znao je da se divovske životinje boje vatre. Stepom su ponekad danima harali prirodni požari, uništavajući sve na putu. Ljudska vatra nije bila ništa manje opasna. U trenutku kad je osjetilo vatru, krdo se nagonski sakupi. Plamen se morao proširiti dovoljno brzo da spriječi povratak ženke. Brun i Grod su se nalazili između nje i krda. Mogli su biti napadnuti s obje strane ili pregaženi u paničnom trku debelokožaca. Miris dima preobrazi mirno krdo u zaglušujuću zbrku. Ženka se okrene, ali bilo je prekasno. Od krda ju je razdvajao plameni zid. Zatrubi upomoć, ali je snažni istočnjak već tjerao vatru prema uzbuđenom krdu. Trkom prema zapadu pokušavali su izbjeći smrt u ognju. Vatra se više nije mogla nadzirati, ali to nije uzbuđivalo lovce. Vjetar će otjerati pošast u suprotnom smjeru. Prestrašeni mamut trubeći pojuri prema istoku. Drug je čekao sve dok nije bio siguran da će se vatra proširiti, a zatim se izmakne. Kad je vidio da ženka trči, vičući i vitlajući bakljom krene prema njoj da je skrene prema jugoistoku. Krag, Braud i Guv, najmlađi i najbrži lovci, najvećom su brzinom jurili pred njom. Bojali su se da će ih užasnuta životinja prestići usprkos tome što su krenuli prije. Brun, Grod i Drug trčali su za njom,
- 277. 277 pokušavajući je slijeditii nadajući se da neće promijeniti smjer. Ali, nakon što je krenula, životinja je jurila ravno naprijed. Tri mlada lovca stignu do slijepog kanjona i Krag uđe unutra. Braud i Guv ostanu kraj južne stijene. Živčan i gotovo bez daha, Guv posegne u rog, moleći usput totem da se žeravica nije ugasila. Bila je još uvijek vruća, ali ni on ni Braud nisu imali daha da brzo zapale baklju. Pomogao im je jaki vjetar. Na kraju su imali po dvije baklje, po jednu u svakoj ruci. Bio je trenutak da se odmaknu od stijene i pokušaju predvidjeti kamo će mamut stići. Nisu dugo čekali. Uz tihu molitvu totemima, hrabri mladići istrče pred zahuktalu, uplašenu životinju, pokušavajući je dimom natjerati u kanjon. Uspaničeni debelokožac, u smrtnom strahu od vatre straga i suočen s dimom pred sobom, pokuša pronaći izlaz. Skrene ravno u kanjon, a za njim se u trk dadu Braud i Guv. Uplašeno trubeći, golijat je jurio kanjonom, stigao do užeg dijela i na kraju se našao pred nepremostivom zaprekom. Kad je životinja shvatila da ne može naprijed, a da se zbog uskog prostora ne može ni okrenuti, kanjonom se prolomi još snažniji vapaj. Braud i Guv jurili su gotovo bez daha. Prvi je u rukama nosio nož koji je pažljivo izradio Drug i začarao Mog-ur. Bez zastajanja otrči do stražnje lijeve noge mamuta i oštricom mu prereže tetive. Bolni urlik propara zrak. Ženka nije mogla naprijed, nije se mogla okrenuti, a sad više nije mogla ni natrag. Guv stigne do desne noge i učini isto. Velika životinja padne na koljena. Iza stijene pred mamutom koji je urlao u bolnoj agoniji iskoči Krag i zarije dugo oštro koplje u široko otvorena usta. Životinja ga nagonski pokuša napasti pa lovca oblije potok krvi što je istjecala iz duboke rane u ustima. Dok je Krag posezao za drugim kopljem spremljenim za stijenom, pristignu Brun, Grod i Drug i skoče na gromade pored
- 278. 278 mamuta. Gotovo istovremenozarinu oštro oružje u tjelesinu. Brun pogodi maleno oko i iz njega šikne grimizna krv. Ženka se trzne. Posljednjim naporom još jednom zatrubi svoj uzaludni zov, a zatim se svali na tlo. Iscrpljeni lovci polako su shvaćali što se upravo dogodilo. Nijemo se pogledaju. Njihova su srca sad kucala još brže. Bezoblični nagon iz dubina duša provali na površinu u kriku pobjede. Uspjeli su! Ubili su moćnog mamuta! Šestorica ljudi, smiješno slabih u usporedbi sa životinjom, uspjeli su koristeći lukavstvo, inteligenciju i suradnju u onome što ne bi moglo nijedno drugo stvorenje na planetu. Nijedna druga zvijer, bez obzira na brzinu i lukavstvo, nije mogla ponoviti ovaj pothvat. Braud skoči na stijenu gdje se nalazio Brun, a zatim na palog diva. Sljedećeg trenutka kraj njega se nađe Brun i toplo ga potapša po ramenima. Zatim iz oka životinje izvuče koplje i visoko ga podigne. Ostala četvorica stignu odmah potom pa na leđima mamuta započnu pobjednički ples. Brun se prvi osvijesti i skoči na zemlju. Obiđe životinju, jedva se provlačeći pokraj stijena. Nitko nije ozlijeđen, mislio je. Nitko nije zadobio ni najmanju ogrebotinu. Bio je to vrlo sretan lov. Naši su totemi očito vrlo zadovoljni. - Moramo duhovima dati do znanja koliko smo zahvalni — objavi lovcima. — Kad se vratimo, Mog-ur će održati poseban obred. Sad ćemo samo uzeti jetru - svaki će lovac dobiti svoj komadić, a ponijet ćemo i dio za Zauga, Dorva i Mog-ura. Ostatak ćemo dati Mamutovom duhu jer je tako naložio Mog-ur. Ostalo ćemo zakopati na mjestu gdje je životinja pala, zajedno s jetrom mladog mamuta u njoj. Mog-ur mi je također rekao da ne smijemo dirati mozak jer i taj dio pripada Duhu. Tko je zadao prvi udarac, Braud ili Guv? - Braud je to učinio - odgovori Guv.
- 279. 279 - Tada ćeBraud dobiti prvi komad jetre, ali lovina se pripisuje svima. Braud i Guv su otišli po žene. U samo jednom velikom naporu cijeli je posao muškaraca bio završen. Sad je bio red na ženama. Na njima je ležalo naporno komadanje i priprema mesa za sušenje. Muškarci ostali kod mamuta u međuvremenu izvade utrobu i gotovo potpuno razvijeni fetus. Nakon što su stigle i žene, lovci im pomognu u deranju kože. Bio je to vrlo naporan posao. Izabrane dijelove mesa su izrezali i radi zamrzavanja spremili u kamene ostave. Oko ostalih dijelova zapalili su vatre da ih sačuvaju od smrzavanja, ali i da otjeraju strvinare koje je privukao miris krvi i sirovog mesa. Nakon prvog obroka svježeg mesa otkako su napustili spilju, umorni ali sretni lovci uz olakšanje legnu u topla krzna. Ujutro, dok su muškarci prepričavali pojedinosti uzbudljivog lova i divili se hrabrosti svakog među njima, žene su prionule na posao. U blizini kanjona, ali ipak dovoljno daleko da bi im to pričinjavalo teškoće, tekla je rječica. Kad su tijelo rasjekli na manje komade, preselili su se bliže vodi. Lešinarima i ostalim strvinarima ostavljene su tek kosti s ponekim komadićem mesa. Pleme je iskorištavalo gotovo svaki dio mamuta. Od čvrste kože izrađivali su omotače za noge - otpornije i trajnije od koža drugih životinja - štitnike za ulaz u spilju, posude za kuhanje, vrpce za vezanje i šatore. Mekani donji sloj krzna mogao se istući u materijal sličan pustu, služio je za ispunjavanje jastuka ili podloga za spavanje, pa čak i kao upijajuća obloga za presvlačenje dojenčadi. Duga se dlaka plela u konope, isto kao i tetive; mjehur, želudac i crijeva rabili su se kao posude za vodu, lonci za juhu i pripremanje ostale hrane, pa čak i za zaštitu od kiše. Malo se toga bacalo.
- 280. 280 Osim mesa iostalih dijelova tijela, za pleme je od velike važnosti bila i mast. Služila je za dobivanje potrebne energije organizma, kako zimi dok ih je štitila od hladnoće, tako i ljeti dok su se bavili napornim aktivnostima. Osim toga, služila je i za štavljenje koža jer je većina drugih životinja koje su lovili - jeleni, konji, bizoni, zečevi i ptice - uglavnom bila mršava. Loj u kamenim uljanicama davao je uz svjetlo i nešto topline, a koristio se i za izradu melema, masti i drugih lijekova. Ako su drva bila vlažna, pomagao je prilikem paljenja. Njime su se natapale dugo-goreće baklje, a ponekad je u nedostatku drugih goriva služio i za kuhanje. Mast se zaista koristila na najrazličitije načine. Svakog dana dok su radile, žene su pogledavale u nebo. Ako vrijeme bude dobro i puše stalni vjetar, meso će se osušiti za oko sedam dana. Nije bilo potrebe za paljenjem vatri s mnogo dima - bilo je previše hladno da muhe pokvare meso - a to im je dobro došlo. Drva je na stepama bilo mnogo manje nego na brežuljcima kraj njihove spilje ili u južnijim ravnicama. Po oblačnom ili kišnom vremenu tanke bi se vrpce mesa sušile i tri puta dulje. Suhi snijeg nošen vjetrom nije predstavljao veću teškoću, posao bi se prekinuo samo s većim povećanjem topline i vlažnosti u zraku. Nadali su se lijepom, hladnom vremenu. Jedina mogućnost odvlačenja planine mesa do spilje bila je sušenje prije odlaska. Tešku čupavu kožu s debelom naslagom masnoće, vezivnog tkiva, živaca i dlake, potpuno su ostrugali. Veliki komadi hladnoćom otvrdle masti stavljeni su u prostrani kožni lonac nad vatrom. Rastopljena masa lijevala se u očišćene dijelove crijeva, vezane poput kobasica. Koža s dlakom razrezivala se u manje dijelove, čvrsto se smatala i ostavljala da se zamrzne. Kad se vrate u spilju, imat će tijekom dugih zimskih mjeseci dovoljno vremena za čišćenje dlaka i štavljenje. Kljove su odlomili i ponosno istakli pred logorom. I njih će također ponijeti natrag.
- 281. 281 U vrijeme doksu žene radile, muškarci su lovili manju divljač ili su, kad im se htjelo, stražarili. Dolazeći bliže vodi olakšali su posao, ali to je imalo i lošu stranu koju se teško moglo spriječiti. Strvinari privučeni svježim mesom slijedili su skupinu i na novo mjesto. Meso koje se sušilo na užadi i vrpcama valjalo je neprekidno paziti, jedna velika pjegava hijena bila je posebno ustrajna. Otjerali su je mnogo puta, ali još se vrzmala oko logorišta, izbjegavajući svaki ne baš ozbiljan pokušaj lovaca da je ubiju. Stvorenje zastrašujućeg izgleda bilo je dovoljno vješto da dnevno ukrade nekoliko komada mesa. Bila je to velika napast. Ebra i Oga su žurno završavale rezanje posljednjih komada mesa za sušenje. Uka i Ovra su lijevale mast u crijevo, a Ejla je na vodi upravo ispirala sljedeći dio. Na rubovima rječice stvorio se led, ali još je uvijek tekla. Muškarci su stajali kraj kljova, raspravljajući hoće li praćkama loviti skočimiševe. Brak je sjedio kraj majke i Ebre i igrao se kamenčićima. To mu ubrzo dosadi pa pokuša pronaći nešto zanimljivije. Žene su marljivo radile i nisu primijetile kad je otišao na otvorenu ravnicu, ali pratio ga je drugi par očiju. Svaka se glava u logoru okrenula kad prestrašeni bolni krik propara zrak. - Moje dijete - poviče Oga. - Hijena je uhvatila moje dijete! Odvratni strvinar koji je često i lovio, posebice mlade i ostarjele životinje, snažnim je čeljustima uhvatio dijete za ruku i sad ga je brzo vukao za sobom. - Brak! Brak! - poviče Braud trčeći za njim, a slijedili su ga i ostali muškarci. Posegne za praćkom - bio je predaleko za koplje - i
- 282. 282 zastane da podignekamen, žureći da životinja ne pobjegne izvan domašaja. - Ne! O, ne! - krikne u očajanju kad je kamen pao preblizu, a hijena nastavila povlačenjem. - Brak! Braaak! Iznenada se s druge strane začuje zvuk dva kamena izbačena jedan za drugim. Oni pogode životinju ravno u glavu i ona istog trena padne na tlo. Braud je u čudu stajao otvorenih ustiju, ali to se ubrzo pretvori u preneraženost kad spazi Ejlu kako s praćkom trči prema uplakanom djetetu. U ruci je već držala dva druga kamena. Hijene su bile njen česti plijen. Proučavala ih je, upoznala im navike i slabe točke, i izvježbala se sve dok joj lov na te životinje nije bio posve u krvi. Kad je čula Brakov krik nije razmišljala o posljedicama, veće je dohvatila praćku, brzo našla dva kamena i izbacila ih. Njezina jedina pomisao bila je zaustaviti hijenu koja je odvlačila dijete. Tek kad je stigla do njega, izvukla ga iz čeljusti mrtve hijene, te se okrenula prema muškarcima i ženama koji su u nevjerici još uvijek nijemo gledali, shvatila je što se dogodilo. Tajna je otkrivena. Odala se. Znali su da lovi. Preplavi je strah. Što će učiniti, pitala se. Dok je s djetetom u naručju odlazila prema logorištu, izbjegavala je poglede. Prva se osvijestila Oga. Raširenih ruku potrči prema njima i zahvalno primi Braka od djevojčice koja mu je spasila život. Čim su stigli u logor, Ejla pregleda dijete kako bi ustanovila koliko je ozlijeđeno, ali i zato da ne gleda u druge. Brakova ruka i rame bili su jako ugriženi, nadlaktica je bila slomljena, ali izgledalo je da je prijelom čist. Nikad još nije namještala slomljenu ruku ali je gledala kako to radi Iza. Ona joj je, uostalom, objasnila kako da postupa u slučaju nezgode.
- 283. 283 Iza je brinulaza lovce, nije ni pomislila da bi se nešto moglo dogoditi djetetu. Ejla potakne vatru, pristavi vodu i pođe po vidarsku vrećicu. Muškarci su bili nijemi, još uvijek preneraženi. Nisu mogli ili nisu htjeli povjerovati u ono što su vidjeli. Po prvi put u životu Braud je prema Ejli osjećao zahvalnost. Misli mu nisu išle dalje od činjenice da je sin njegove družice spašen od sigurne i vrlo mučne smrti. Ali Brunove jesu. Vođa je brzo shvatio posljedice i najednom je bio suočen s nemogućom odlukom. Po plemenskim običajima, koji su u stvari predstavljali zakon, kazna za ženu koja je upotrijebila oružje nije mogla biti manja od smrtne. Nije bilo nikakve druge mogućnosti. Ništa nije govorilo o posebnim okolnostima. Bio je to drevni običaj, neizmijenjen i neupotrijebljen već tisućljećima. Legende vezane uz njega bile su u uskom dodiru s pričama o vremenu kad su žene saobraćale sa svijetom duhova, prije nego što su muškarci preoteli tu povlasticu. Upravo je ovaj običaj bio jedan od glavnih razloga velike razlike između muškaraca i žena Plemena jer se nijednom ženskom stvorenju s neženstvenim smislom za lov nije dozvoljavalo da preživi. Kroz bezbrojne generacije preostale su samo one s pravim ženskim nagonima i ponašanjem. Posljedica je bila smanjena prilagodljivost rase - jedan od najvažnijih uvjeta preživljavanja. Ali bio je to plemenski običaj, plemenski zakon, premda više nije bilo žena koje bi ga kršile. No Ejla nije rođena u Plemenu. Brun je volio sina Braudove družice. Samo u Brakovoj prisutnosti njegov se stoički stav mijenjao. Dijete je s njim moglo učiniti što god želi: vući ga za bradu, gurati mu znatiželjne prste u oči i cijelog ga zasliniti. Brun nikad nije bio tako nježan, tako mekan, kao kad bi djetešce zaspalo u sigurnom, ali ponešto krutom zagrljaju vođinih ruku. Brun nije ni za trenutak posumnjao da bi Brak poginuo da nije bilo Ejle.
- 284. 284 Kako može osuditidjevojku koja mu je spasila život? Spasila ga je oružjem zbog kojeg mora umrijeti. Kako je to učinila, pitao se. Zvijer je bila izvan domašaja, a Ejla se uz to nalazila dalje od muškaraca. Brun otiđe do mjesta gdje je ležala ubijena hijena i dotakne usirenu krv što je istekla iz smrtonosnih rana. Rana? Dvije rane? Njegove ga oči nisu prevarile. Mislio je da je vidio dva kamena. Kako je djevojčica naučila tako vješto rukovati praćkom? Zaug, a ni bilo tko drugi za koga je čuo, nije mogao izbaciti dva kamena toliko brzo jedan za drugim, i još s toliko snage. S dovoljno snage da ubije životinju s tolike daljine. Nitko, uostalom, nije koristio praćku za ubijanje hijena. Otpočetka je znao da Braudov pokušaj ne može biti uspješan. Zaug je uvijek tvrdio da je to moguće, ali Brun je sumnjao. Nikad nije tvrdio suprotno jer Zaug je još uvijek bio previše vrijedan lovac pa nije imalo smisla umanjivati značaj njegovih riječi i savjeta. Pa ipak, Zaug je očito bio u pravu. Bi li se praćkom mogao ubiti vuk ili ris, kao što je tvrdoglavo govorio? Brun se zadubi u misli. Najednom mu se oči rašire, a zatim ponovno sakupe. Vuk ili ris? Ili divlja mačka, ili lasica, ili jazavac, ili tvor, ili hijena! Zamuti mu se u glavi. Ili svi drugi mesožderi koje su pronalazili u posljednje vrijeme? Da je muškarac, svi bi joj zavidjeli. Ali ona nije muško. Ejla je žena, upotrijebila je oružje i zato mora umrijeti. U suprotnom će se duhovi razgnjeviti. Razgnjeviti? Ona lovi već dulje vrijeme, pa zašto nisu ljuti? Oni su sve drugo, samo ne ljuti. Upravo smo ubili mamuta u tako uspješnom lovu da nitko nije zadobio ni najmanju povredu. Duhovi su nam naklonjeni, a ne ljuti. Zbunjeni vođa zatrese glavom. Duhovi! Ne razumijem duhove. Volio bih da je Mog-ur s nama. Drug kaže da nam Ejla nosi sreću. Napola mislim da je u pravu, stvari nikad nisu tekle tako dobro kao od
- 285. 285 trenutka kad smoje pronašli. Ako je duhovi toliko vole, neće li se naljutiti ako je ubijemo? Ali to je plemenski običaj, mučilo ga je. Zašto ju je pronašlo upravo moje pleme? Možda nam i nosi sreću, ali meni je zadala više glavobolja nego što bih ikad pomislio da je moguće. Ne mogu donijeti odluku bez razgovora s Mog-urom. Morat ću pričekati da se vratimo u spilju. Brun krene natrag prema logoru. Ejla je djetetu dala sredstvo za ublažavanje boli i uspavljivanje. Očistila mu je rane, namjestila kost i stavila udlagu od namočene brezove kore. Kad se osuši, stvrdnut će se i držati ruku u odgovarajućem položaju. Morat će, ipak, paziti da ruka suviše ne natekne. Vidjela je da se Brun vraća od mrtve hijene i dok se približavao tresla se od straha. Kad je pokraj nje prošao bez ikakvog znaka, kao da ne postoji, shvati da sudbinu neće znati sve dok se ne vrate u spilju. SUĐENJE Povratkom skupine lovaca, žena i djece na jug, zima ponovno postane jesen. Mrki oblaci i miris snijega ubrzali su odlazak. Nisu htjeli da ih uhvati prva snježna vijavica sjevernjačke zime. Toplija klima južnog dijela poluotoka davala je lažni osjećaj približavanja proljeća, ali uz bitnu razliku. Umjesto novih izdanaka i rascvjetalog divljeg cvijeća, stepom se valjala zlatna trava, a šume na zaštićenom dijelu kopna uz spilju bile su još uvijek obojene svim nijansama crvenog i žutog. Ali pogled izdaleka je varao. Većina bjelogoričnog drveća više nije imala lišće, a dolazak zime bio je tek pitanje trenutka. Povratak je trajao mnogo dulje od putovanja do krda mamuta. Težak teret ih je usporio. Ejlu nije pritiskalo samo sušeno meso. Mnogo je teže podnosila osjećaj krivnje i zabrinutosti, a to je prouzročilo i potištenost. Nitko nije govorio o događaju, ali on nije bio zaboravljen.
- 286. 286 Često bi njenslučajni pogled ulovio drugi ali veza bi se odmah prekidala. Nitko nije bez potrebe razgovarao s djevojčicom. Osjećala se izdvojenom, usamljenom, a to je poticalo strah. I par riječi bio je dovoljan da shvati što je čeka. Ostatak plemena kraj spilje nestrpljivo je čekao na povratak lovaca. Od trenutka kad su se mogli vratiti, kraj hrpta je netko uvijek pazio na ravnicu ispod brijega. Obično je ta zadaća zapala neko dijete. Kad je Vorn počeo svoju dnevnu smjenu, savjesno je promatrao udaljenu stepu, ali to mu ubrzo dosadi. Nije volio biti sam, čak i bez Borga s kojim bi se mogao igrati. Zamišljao je da sudjeluje u lovu i njegovo se koplje tako često zabadalo u zemlju da se vrh već počeo kalati. Sasvim slučajno pogleda u dolinu baš kad se tamo pojavila skupina ljudi. - Kljove! Kljove! - poviče i potrči prema spilji. - Kljove? - upita Aga. - Kako to misliš, »kljove«? - Vratili su se - uzbuđeno je pokazivao. - Brun, Drug i svi ostali, a vidio sam da nose kljove! Svi potrče nizbrdo da pozdrave lovce. Ali kad su stigli do njih bilo je jasno da nešto nije u redu. Lov je uspio, raspoloženje je moralo biti dobro. Umjesto toga korak povratnika bio je težak, a osjećaji potisnuti. Brun je bio namršten, a samo jedan pogled na Ejlu bio je vidarici dovoljan da shvati kako se njenoj kćerki dogodilo nešto strašno. Dok su putnici prebacivali dio tereta na pridošlice, polako se otkrivao razlog šutnje. Ejla pognute glave nastavi uspon prema spilji, nesvjesna potajnih pogleda u njenom smjeru. Iza je bila zapanjena. Ako je ikad prije bila zabrinuta neobičnim postupcima svoje usvojene kćeri, to nije bilo ništa prema strahu koji ju je sad prožeo.
- 287. 287 Kad su stiglido spilje, Oga i Ebra dovedu dječaka do Ize. Ona prereže udlagu od brezove kore i pregleda ruku. - Ruka će uskoro biti zdrava - izjavi. - Imat će ožiljke, ali rane dobro zarastaju, a kost je pravilno namještena. Bit će, ipak, najbolje da ruka još neko vrijeme ostane nepomična. Zato ću staviti novu udlagu. Žene odahnu. Znale su da je Ejla neiskusna, ali premda nisu imale izbora pa su joj morale povjeriti njegu dječaka, bile su vrlo zabrinute. Lovcu su potrebne obje ruke. Ako se jednom ne može služiti, nikad ne bi mogao postati vođa. Ne bi li usto mogao ni loviti, proživio bi svoj vijek u neodredenom svijetu starijih dječaka koji su dosegli zrelost ali nisu ulovili prvu divljač. Brun i Braud također odahnu. Ali vođa je novost primio uzavrlih osjećaja. To je samo otežavalo odluku. Ne samo što je Ejla spasila Brakov život, već je osigurala da ga nastavi na najkorisniji način. Stvar je već dovoljno odlagana, mislio je Brun. Domahne Mog-uru pa se zajedno udalje. Brunova priča jako potrese Kreba. Ejlin odgoj i poduka bili su njegova dužnost i briga, a sad je bilo jasno da nije uspio. Ali još ga je više uznemiravalo nešto drugo. Kad je prvi put čuo o životinjama koje su lovci pronalazili, osjećao je da to nema veze s duhovima. Čak je sumnjao da Zaug ili neki drugi lovac priređuje šalu. To nije bilo vjerojatno, ali um mu je govorio da je zvijeri lovilo ljudsko biće. Bio je svjestan promjena na Ejli, promjena koje je morao prepoznati. Žene nisu hodale gipkim i nečujnim koracima lovaca, namjerno su bile bučne. Više ga je puta Ejla preplašila jer se približila a da to nije čuo. Bilo je i drugih sitnica, ali vrlo sumnjivih sitnica. Bio je zaslijepljen ljubavlju. Odbacivao je pomisao da lovi, bio je svjestan posljedica. Sve je to natjeralo čarobnjaka da preispita savjest i sposobnost da i dalje obavlja mog-urove dužnosti. Pustio je da osjećaji
- 288. 288 prema djevojčici nadvladajuduhovnu brigu o plemenu. Zavređuje li još uvijek njegovo povjerenje? Je li još uvijek dostojan Ursu-sa? Može li nastaviti posao Mog-ura? Kreb krivnju preuze na sebe. Morao je ispitati djevojčicu, nije smio dozvoliti da toliko luta sama, valjalo ju je oštrije kažnjavati. Ali sva razmišljanja o tome što je trebalo učiniti nisu mijenjale ono što će tek morati napraviti. Odluku će donijeti Brun, no on ju je morao sprovesti u djelo. Njegova je dužnost bila da ubije dijete koje voli. - Ja samo nagađam da je ona ubijala životinje - reče Brun. - Moramo je ispitati, ali ona je praćkom ubila hijenu. Morala je vježbati, nema drugog načina za postizanje takve vještine. Bolja je od Zauga, Mog-ur, a žena je! Kako li je samo naučila? Uvijek sam se pitao ne skriva li se u njoj muškarac, a u tome nisam sam. Visoka je poput lovca, a još uvijek nije žena. Misliš li da ima istine u tvrdnji da nikad to neće ni postati? - Ejla je djevojčica, Brun, i jednog će dana postati žena, baš kao i svako drugo žensko stvorenje - ili, bolje rečeno, postala bi to jednog dana. Ona je žena koja je upotrijebila oružje. - Čarobnjakovo je lice bilo odlučno, nije se htio zavaravati praznim snovima. - Pa dobro, ali ja još uvijek hoću znati je li ona lovila zvijeri. No to može pričekati do jutra. Svi smo umorni jer je put bio dug i naporan. Reci Ejli da ću je ujutro ispitati. Kreb otšepa do spilje, ali kraj ognjišta se zadrži tek toliko da kaže Izi što da saopći djevojčici. Otiđe do svoje spilje i cijele se noći nije vratio. Žene su bez riječi gledale za muškarcima koji su odlazili u šumu. Posljednja je bila Ejla. Nisu znale što bi pomislile, ispunjavali su ih pomiješani osjećaji. I Ejla je bila zbunjena. Uvijek je znala da ne smije
- 289. 289 loviti, ali nijebila svjesna koliko je to ozbiljan zločin. Pitala se bi li to učinila da je znala za posljedice. Sigurno. Htjela sam loviti. Ali ne bih htjela da me zli duhovi potjeraju na drugi svijet. Stresla se kad je na to pomislila. Djevojčica se bojala nevidljivih, zlih stvorenja, baš kao što je vjerovala u moć zaštitničkih totema. Od njih je ne može obraniti čak ni Duh Spiljskog lava, mislila je. Nisam bila u pravu. Moj mi totem ne bi dao znak kad bih zato morala umrijeti. Vjerojatno me napustio onog trenutka kad sam prvi put podigla praćku. Nije htjela o tome razmišljati. Muškarci dođu do proplanka, posjedaju oko Bruna na kamenje i oborena debla, a Ejla padne pred njegove noge. Vođa dotakne njeno rame kako bi joj dozvolio da ga pogleda i zatim bez okolišanja započne ispitivanjem. - Jesi li ubijala životinje koje su nalazili lovci, Ejla? - Da - klimnula je. Prikrivanje istine nije više imalo smisla. Tajna je bila otkrivena i ništa joj ne može pomoći. Lagati, uostalom, nije znala, kao ni drugi pripadnici plemena. - Kako si naučila rukovati praćkom? - Naučio me Zaug-odgovori. - Zaug! - usklikne Brun. Sve se glave optužujući okrenu prema starcu. - Nikad je nisam učio - branio se Zaug. - Zaug nije znao da učim od njega - uskoči Ejla i počne braniti starog lovca. - Promatrala sam ga dok je učio Vorna. - Koliko dugo već loviš? - bilo je sljedeće Brunovo pitanje.
- 290. 290 - Dva ljeta.Ljeto prije toga nisam lovila, već samo vježbala. - Upravo kao Vorn - dodao je Zaug. - Znam - reče Ejla. - Počela sam istog dana kad i on. - Kako znaš kad je to bilo, Ejla? - zanimalo je Bruna. - Bila sam tamo, promatrala sam ga. - Što misliš pod tim, »bila sam tamo«. Gdje je to bilo? - Na vježbalištu. Iza me poslala po koru divlje trešnje, ali kad sam stigla na proplanak, tamo ste bili vi - pojasni. - Izi je kora bila potrebna, a ja nisam znala koliko ćete dugo ostati pa sam čekala i gledala. Zaug je objašnjavao Vornu osnove rukovanja praćkom. - Gledala si Vornovu prvu lekciju - upadne Braud. - Jesi li sigurna da je bila baš prva? - Braud se previše dobro sjećao tog dana. Još uvijek bi pocrvenjeo kad bi se prisjećao tih događaja. - Da, Braud. Sigurna sam - odgovori. - Što si još vidjela? - Braudove se oči suze, a kretnje rukama postanu krute. I Brun se prisjeti što se zbilo tog dana, a pomisao da je svemu prisustvovala i jedna žena nije mu se ni najmanje sviđala. Ejla je oklijevala. - Vidjela sam i pokušaje drugih muškaraca - odgovorila je pokušavajući izbjeći neugodan događaj, ali tada ugleda Brunove ozbiljne oči. - Vidjela sam kad si gurnuo Zauga na tlo, a Brun se zbog toga ražestio. - I to si vidjela! Morala si baš sve vidjeti! - ljutio se Braud. Sramota mu oboji lice. Od svih pripadnika plemena, baš je ona to vidjela. Što je više razmišljao, bio je bjesniji i poniženiji. Bila je svjedok najmučnijeg trenutka njegovog života. Braud se čak prisjećao
- 291. 291 kako je lošegađao i to ga navede na pomisao da je promašio i hijenu. Hijenu koju je ona ubila. Žena, ta žena, bila je vještija od njega. Svaka zahvalnost koju je u posljednje vrijeme osjećao, sad je netragom nestala. Bit će mi drago kad umre, mislio je. Zaslužila je. Sad kad je znao da je prisustvovala njegovoj sramoti, nije mogao podnijeti pomisao o daljem životu s njom. Brun je promatrao sina svoje družice i s lica mu čitao što misli. Šteta, razmišljao je, sve se to dogodilo u trenutku kad se neprijateljstvo među njima moglo ugasiti, ali to i tako ne bi bilo važno. Nastavio je ispitivanjem. - Rekla si da si započela vježbanjem istog dana kad i Vorn. Kako se to dogodilo? - Nakon što ste otišli, pošla sam na čistinu i ugledala praćku koju je Braud bacio na tlo. Svi su zaboravili na nju kad si se razljutio. Ne znam zašto, ali upitala sam se bih li i ja to mogla. Zapamtila sam Zaugove upute i pokušala. Nije bilo lako, ali vježbala sam cijelo poslijepodne. Čak sam zaboravila koliko je kasno, jednom sam pogodila kolac, to je sigurno bila puka sreća, ali to me natjeralo da pomislim kako to mogu i ponoviti. Tako sam nastavila vježbanjem i zadržala praćku. - Od Zauga si, pretpostavljam, naučila i kako se praćke izrađuju, zar ne? - Da. - I vježbala si čitavo ljeto? - Da.
- 292. 292 - Tada siodlučila loviti praćkom, ali zašto si odabrala samo mesoždere? Njih je teže uhvatiti, a i opasniji su. Pronalazili smo mrtve vukove, pa čak i risove. Zaug je uvijek tvrdio da ih se može ubiti praćkom, ti si to i potvrdila, ali zašto si lovila baš njih? - Znala sam da ne smijem ništa donijeti u spilju, znala sam da ne smijem ni dodirnuti oružje, ali htjela sam loviti, u svakom sam slučaju htjela barem pokušati. Mesožderi su nam uvijek krali hranu pa ako ih budem ubijala, mislila sam, pomoći ću plemenu. To ne bi bilo šteta jer ih i tako ne koristimo za hranu. Tako sam se odlučila samo za zvijeri. Brunova je znatiželja bila zadovoljena ali mu još uvijek nije bilo jasno zašto je uopće počela lovom. Bila je žena, a ni jedna za koju je čuo nije pokazivala takva htijenja. - Znala si da je opasno pokušati ubiti hijenu s tako velike udaljenosti, mogla si pogoditi Braka. - Brun ju je iskušavao. Već je htio upotrijebiti bolu, premda bi jedan od velikih okruglih kamenova sigurno usmrtio dijete. Ali trenutna smrt slomljene lubanje bila je ljepša od sudbine koja bi zadesila Braka da hijena nije usmrćena, a u tom bi slučaju barem mogli zakopati njegovo tijelo pa bi duša uz odgovarajući obred otišla u svijet duhova. Da je životinja uspjela u naumu, bili bi sretni ako bi pronašli nekoliko razbacanih kostiju. - Znala sam da ću pogoditi - jednostavno odgovori Ejla. - Kako si mogla biti sigurna? Hijena je bila izvan domašaja. - Nije bila izvan mog domašaja. Već sam i prije pogađala životinje na toj udaljenosti. Ne promašujem često. - Učinilo mi se da su bila dva kamena - pokazivao je Brun. - Bacila sam dva kamena - potvrdi Ejla. - To sam naučila nakon što me napao ris.
- 293. 293 - Napao teris? - Da - klimne Ejla i ispriča neugodan doživljaj s velikom mačkom. - Koliko daleko dobacuješ kamen? - upita Brun. - Ne, nemoj mi reći, pokaži. Imaš li praćku? Ejla klimne glavom i ustane. Svi pođu na udaljeniji kraj čistine gdje je potočić preskakao preko kamenitog korita. Odabere nekoliko oblutaka odgovarajuće veličine i oblika. Okrugli su bili najbolji, ali kad bi zatrebalo, poslužili bi i nepravilniji. - Mali bijeli kamen pokraj velike stijene na drugom kraju čistine - pokaže. Brun klimne. Bilo je to barem za polovicu dalje nego što bi bilo tko među njima mogao dobaciti. Pažljivo je nanišanila, umetnula kamen u praćku, izbacila ga, a odmah za njim je poletio i drugi. Zaug požuri do mete. - Na bijelom kamenu su dvije svježe ogrebotine. Oba je puta pogodila cilj - izjavi po povratku. Bio je začuđen, ali na njemu se mogao primijetiti i tračak ponosa. Bila je žena, ne bi smjela ni dodirnuti praćku - plemenski običaji i tradicija bili su posve jasni - ali bila je zaista vješta. To je i njegova zasluga, makar nije znao da je podučava. Tehniku izbacivanja dva kamena, mislio je, volio bih i sam naučiti. Zaugov ponos bio je osjećaj pravog učitelja prema dobrom učeniku koji je sve obavljao kako valja, učeniku koji je pazio što mu se govori, koji je dobro savladavao gradivo, a na kraju je i nadmašio majstora. Usto je Ejla pokazala da je bio u pravu. Brunovo oko spazi pokret na čistini.
- 294. 294 - Ejla! -poviče. - Ulovi tog zeca! Djevojčica pogleda u pokazanom smjeru, ugleda malu životinju koja je skakala preko polja i u sljedećem trenutku iz njene praćke izleti kamen. Zec se sruši, nije trebalo provjeravati točnost pogotka. Brun s poštovanjem pogleda djevojčicu. Brza je. Pomisao na ženu koja lovi nije bila prijatna, ali za Bruna je pleme uvijek bilo na prvom mjestu. Njegova sigurnost i blagostanje značili su mu više od svega. Djelićem je uma shvatio koliko bi značila zajednici. Ne, nemoguće je, pomisli. Protivi se običajima Plemena. Kreb je s neodobravanjem gledao na njeno umijeće. Ako je i sumnjao, ovaj ga je pokus razuvjerio. Ejla je lovila. - Zašto si uopće podigla praćku? - upita Mog-ur ozbiljna, ukočena lica. - Ne znam - odmahnula je glavom i pognula je. Više od svega boljela ju je pomisao na čarobnjakovo nezadovoljstvo i razočaranje. - Nisi je samo dotakla. Lovila si i ubijala, makar si znala da je to zabranjeno. - Totem mi je dao znak, Kreb. Barem sam mislila da je tako. - Odvezivala je uzao na amuletu. - Kad sam odlučila loviti, pronašla sam ovo. - Pružila je Mog-uru okaminu školjke. Znak? Totem joj je dao znak? Muškarci nisu mogli povjerovati. Ejlino otkriće je u cijelu stvar unijelo novu nepoznanicu, ali zašto je poželjela loviti? Čarobnjak pažljivo pogleda kamen. Bio je vrlo neobičan, oblikovan poput morske životinje, pa ipak samo komadić stijene. Tu je mogao biti znak, ali to se nije moglo dokazati. To je znala samo osoba kojoj je
- 295. 295 upućen. Nitko nijemogao objasniti tuđi znak. Mog-ur ga vrati djevojčici. - Kreb - molećivo započne. - Pomislila sam da me totem iskušava. Mislila sam da je i Braudovo ponašanje još jedan pokus. Svladam li i tu prepreku, mislila sam da će mi totem dopustiti lov. - Upitni su pogledi upućeni mladom lovcu neće li na njemu vidjeti reakciju na te riječi. Zar je zaista mislila da je Braud tek iskušenje totema? Vidjelo se da Braudu nije ugodno. - Kad me napao ris, pomislila sam da je i to dio iskušenja. Nakon toga sam gotovo prestala loviti jer sam se previše bojala. Tada mi je pala na pamet zamisao o dva kamena. To će mi pomoći ako prvi put promašim. Čak sam smatrala da me je totem naveo na tu pomisao. - Vidim - reče Mog-ur. - Volio bih o tome malo razmisliti, Brun. - Možda bismo svi to morali učiniti. Sastat ćemo se sutra ujutro - objavi - ali bez djevojčice. - O čemu ćemo razmišljati? - pobunio se Braud. - Svi znamo kaznu koju je zaslužila. - Kazna može naškoditi cijelom plemenu, Braud. Moram biti siguran da nešto nismo previdjeli. Sutra ćemo se ponovno sastati. Dok su se vraćali u spilju, muškarci su razgovarali. - Nikad nisam čuo za ženu koja želi loviti - reče Drug. - Nema li to kakve veze s njenim totemom? To je muški totem. - Kad je Mog-ur objavio Ejlin totem, nisam htio postavljati pitanja - reče Zaug - ali uvijek sam razmišljao zašto je odabrao baš Spiljskog lava. U ispravnost izbora nisu me mogli uvjeriti ni ožiljci na njenoj nozi. Sad više ne sumnjam. Bio je u pravu, kao i uvijek, uostalom. - Nije li Ejla, možda, djelomično i muškarac? - pitao se Dorv.
- 296. 296 - Žensko je,u to nema nikakve sumnje - rekao je Braud. - Morat će životom platiti prijestup, to svi dobro znamo. - Vjerojatno si u pravu, Braud - doda Krag. - Čak i da je djelomično muškarac, ne sviđa mi se pomisao na ženu koja lovi - nepopustljivo izjavi Dorv. - Ne sviđa mi se ni pomisao što je član plemena. Previše je različita. - Znaš da sam uvijek tako mislio, Dorv - složi se Braud. - Ne znam zašto Brun želi ponovno razgovarati. Kad bih ja bio vođa, već bih to davno završio. - Takva se odluka ne donosi naprečac, Braud - reče Grod. - Zašto ti se žuri? Dan više ili manje ne znači ništa. Braud požuri naprijed bez odgovora. Ovaj starac uvijek ima posljednju riječ, mislio je, uvijek drži uz Bruna. Zašto vođa ne može donijeti odluku? Ja sam odlučio. Kakva je korist od razgovora? Možda postaje star, prestar da vodi pleme. Ejla se vratila nakon muškaraca. Pođe do Krebovog ognjišta i sjedne na kožu za spavanje. Odsutnog je pogleda zurila u daljinu. Iza je pokuša nagovoriti da nešto prezalogaji, ali Ejla samo odmahne glavom. Uba nije znala što se događa, no bilo joj je jasno da nešto muči visoku, prekrasnu djevojčicu, prijatelja kojeg je obožavala. Pođe do Ejle i popne joj se u krilo. Znala je da će u njemu pronaći utočište i mir. Ejla ju je polako njihala i mala djevojčica na kraju utone u san. Iza je podigne i stavi na kožu za spavanje, a potom i sama legne, ali nije mogla zaspati. Srce joj je bilo prepuno bola za stranu djevojčicu koju je zvala kćerkom. Ejla se nije ni pomakla, praznim je očima gledala žar koji se polako gasio.
- 297. 297 Jutro osvane vedro,ali vrlo hladno. Na rubovima rječice i jezerca stvorila se ledena kora koja bi se do podneva obično rastopila. Neće proći dugo, a pleme će ponovno na prisilno zatočenje u spilju. Iza nije znala je li Ejla spavala. Kad se žena probudila još je uvijek sjedila na koži u položaju u kojem ja je sinoć ostavila. Djevojčica nije ništa govorila, utonula je u vlastiti svijet, gotovo nesvjesna svega što se dogadalo u njenoj glavi. Čekala je. Kreb se već druge noći nije vraćao do ognjišta. Iza je primijetila kad je otšepao do pukotine koja je vodila u njegovu malu prostoriju. Nije se vratio do jutra. Kad su muškarci otišli, Iza donese djevojčici malo čaja, ali Ejla nije odgovarala na blago zapitkivanje. Kad se vratila, zdjelica sa čajem bila je tamo gdje ju je i stavila. Kao da je već mrtva, mislila je Iza. Bol je ponovno ubola ženino srce. Bilo je to više nego što je mogla podnijeti. Brun povede muškarce u zavjetrinu velike stijene, puhao je oštar vjetar, a prije dolaska zapaljena je vatra. Sjedenje na otvorenom možda će otkriti i skrivenije misli, a Brun je danas htio čuti zaista svako mišljenje. Kad je započeo, bilo je to nijemim jezikom kretnji kojima su zazivali duhove. Svima je bilo jasno da se ne radi o običnom, već vrlo važnom sastanku. - Djevojčica Ejla, član našeg plemena, praćkom je ubila hijenu koja je napala Braka. Oružje upotrebljava već tri godine. Ejla je žena i po običajima Plemena svaka žena koja to učini mora umrijeti. Želi li netko nešto reći? - Drug želi govoriti, Brun. - Neka Drug kaže što misli. - Kad je vidarica pronašla djevojčicu, tražili smo novu spilju. Duhovi su se naljutili na nas pa su poslali potres koji
- 298. 298 nam je uništiodom. Možda i nisu bili tako gnjevni, možda su htjeli ljepšu spilju, a možda su nam na put namjeravali staviti Ejlu. Ona je čudna, neobična, poput nekog totemovog znaka. Otkad smo je pronašli, prati nas sreća. Mislim da je to njena zasluga, dar njenog totema. To što ju je odabrao Veliki Spiljski lav samo je dio njene neobičnosti. Mislili smo da je čudna jer voli plivati, ali da nije bilo tako Ona bi danas šetala svijetom duhova. Ona je tek djevojčica, čak nije ni rođena kraj mog ognjišta, ali zavolio sam je. Nedostajala bi mi i zahvalan sam što se nije utopila. - Ejla nije rođena medu nama - nastavi Drug - a mi malo znamo o Drugima. Sad je pripadnik Plemena. Ne znam zašto je ikad poželjela loviti. Naše žene to ne smiju, ali njihove to možda rade. To i nije važno, zlo nije ništa manje, ali da nije naučila loviti praćkom, Brak bi danas bio mrtav. Nije ugodno pomisliti kako bi se to dogodilo. Kad mesožder ubije lovca to nije neuobičajeno, ali Brak je dijete. Njegova bi smrt bila veliki gubitak za pleme, Brun, ne samo za Brauda i tebe. Da je poginuo, ne bismo sjedili ovdje i odlučivali što da učinimo djevojčici koja mu je spasila život. Umjesto toga bismo žalili za dječakom koji će jednog dana postati vođa. Mislim da djevojčicu valja kazniti, ali kako je možemo osuditi na smrt? Završio sam. - Zaug želi govoriti, Brun. - Neka Zaug kaže što misli. - Sve što je rekao Drug, istina je. Kako da osudimo djevojčicu koja je spasila Brakov život? Ona se razlikuje od nas, nije rođena u Plemenu, možda ne razmišlja kako bi žena trebala činiti, ali izuzmemo li praćku, ponaša se posve dolično. Još i više, svaka bi se druga mogla ugledati na nju jer je poslušna, puna poštovanja prema muškarcima... - To nije istina! Ona je neposlušna i drska - prekine ga Braud.
- 299. 299 - Sad jagovorim, Braud - ljutito odvrati Zaug. Brun uputi mladiću oštar pogled pa Braud stiša gnjev. - Istina je - nastavi Zaug - kad je djevojčica bila mlada, bila je drska prema tebi, Braud. Ali uzrok tome bio si sam, dopustio si da te zasmeta. Ponašaš li se poput djeteta, je li čudno da te Ejla ne smatra muškarcem? Prema meni je uvijek pristojna i poslušna. Mislim da slično misle i ostali. Brauda razbjesne starčeve riječi, ali uspio se savladati. - Čak i kad to ne bi bila istina - nastavi Zaug - nikad nisam vidio tako vještog lovca praćkom. Izjavila je da je to naučila od mene. Nisam to znao, ali reći ću otvoreno da sam uvijek priželjkivao tako dobrog učenika. Usto moram priznati da danas mogu i učiti od nje. Željela je loviti za pleme, a kad to nije mogla, pronašla je drugi način da pomogne. Rođena je među Drugima, ali u srcu nosi Pleme. Njegova dobrobit bila je za nju uvijek prije svega. Kad je pošla za Onom nije razmišljala na opasnost. Ejla možda i može plivati na vodi, ali vidio sam koliko je bila umorna kad je donijela Onu. More je moglo progutati i nju. Znala je da ne smije loviti, svoju je tajnu čuvala tri godine, ali nije oklijevala ni trenutka kad je valjalo spasiti Brakov život. Vješta je rukovanju praćkom, vještija od svih za koje znam. Bilo bi šteta da se to ne iskoristi. Neka bude na korist plemenu, dopustimo joj da lovi... - Ne! Ne! Ne! - Braud u bijesu skoči na noge. - Ona je žena. Žene ne smiju loviti... - Braud - reče ponosni stari lovac. - Nisam još završio. Možeš reći što misliš kad završim. - Pusti Zauga da govori, Braud - upozori vođa mladića. - Ne znaš li se ponašati, slobodno možeš otići! - Braud sjedne, na svaki način pokušavajući da se savlada.
- 300. 300 - Praćka nijevažno oružje. Ja sam je naučio upotrebljavati tek kad sam ostario, kad više nisam mogao loviti kopljem. Muškarci love drugim oružjem. Pustimo je neka lovi, ali samo praćkom. Neka praćka bude oružje staraca i žena, ili barem ove žene. Završio sam. - Zaug, dobro znaš, kao i svi drugi, da je za praćku potrebno mnogo više vještine nego za koplje ili neko drugo oružje. Koliko si samo puta ulovio divljač kad bi lov propao? Nemoj zbog djevojčice umanjivati svoju vrijednost. Za koplje je potrebna samo snažna ruka - reče Brun. - I jake noge i srce, dobra pluća, te mnogo hrabrosti - odgovori Zaug. - Pitam se koliko je hrabrosti potrebno da napadneš risa nakon što te, samog, jednom neki zaskoči - upadne Drug. - Ne bih se protivio Zaugovom prijedlogu da lovi samo praćkom. Duhovi se, izgleda, ne ljute. Ona nam još uvijek nosi sreću. Sjetimo se samo lova na mamuta. - Nisam siguran možemo li donijeti takvu odluku — izjavi Brun. - Ne znam kako da je ostavimo na životu, a kamoli da joj dozvolimo da lovi. Dobro poznaješ običaje, Zaug. To nikad nije učinjeno. Bi li to duhovi odobrili? Kako ti je to samo palo na pamet? Žene iz Plemena ne love. - Da, naše žene ne love, ali Ejla je to učinila. Vjerojatno se toga ne bih sjetio da ne znam za njenu vještinu. Predlažem da joj dopustimo da nastavi s onim što već radi. - Štoti misliš, Mog-ur? - upita Brun. - A što bi i rekao, Ejla živi kraj njegovog ognjišta - s gorčinom se uplete Braud.
- 301. 301 - Braud! -plane Brun. - Optužuješ li Mog-ura da osjećaje pretpostavlja dobrobiti plemena? Nije li on Mog-ur? Veliki Mog-ur? Misliš li da će reći nešto što nije pravo, što nije istina? - Ne, Brun. Braud ima pravo. Moje osjećaje prema Ejli svi znaju, nije lako zaboraviti da je volim. Mislim da biste to svi morali imati na pameti uprkos tome što sam ih pokušao staviti na stranu. Nisam siguran je li mi to u potpunosti uspjelo. Otkad ste se vratili postim i razmišljam, Brun. Prošle sam noći pronašao sjećanja koja nikad nisam upoznao, možda zato jer ih nisam tražio. Nekoć davno, prije nego što smo postali Pleme, žene su pomagale muškarcima u lovu. - Začuo se uzvik nevjerice. - Istina je. Održat ćemo obred i ja ću vas povesti u to vrijeme. Kad smo učili izrađivati alat i oružje, i kad smo se rađali sa znanjem sličnom sjećanju ali ipak različitom, i žene su lovile divljač. Tada muškarci nisu skrbili za njih. Poput ženke medvjeda, žena je lovila za sebe i djecu. Tek kasnije su muškarci počeli skrbiti za ženu i njenu djecu. Kad su se počeli brinuti za njih, nastalo je Pleme. Ako je majka nekoć poginula u lovu, ubrzo bi umrlo i dijete. Tek kad su ljudi prekinuli međusobnu borbu i naučili se suradnji, počinje prava povijest Plemena. Još i nakon toga neke su žene lovile, posebice u vrijeme dok su još saobraćale s duhovima. - Brun - nastavi Mog-ur - rekao si da to nikad nije učinjeno. Nisi u pravu jer žene su nekad lovile. Duhovi su to odobravali, ali to su bili drugi, drevni duhovi, a ne duhovi totema. Bili su moćni, no otišli su na počinak. Nisam siguran smijemo li ih uopće nazvati duhovima Plemena. Poštovali su ih i obožavali, ali su ih se i bojali. Oni nisu bili zli, već samo vrlo moćni. Muškarci su bili zapanjeni. Mog-ur je govorio o tako drevnim vremenima koja su gotovo bila zaboravljena, i kao da su bila posve
- 302. 302 nova. Ali čimih je spomenuo, probudio se strah i mnogi se među njima stresu od neke unutarnje nelagode. - Sumnjam da će danas neka žena poželjeti loviti - nastavi Mog- ur. - Nisam siguran bi li to i mogle. Prošlo je previše vremena, promijenile su se, baš kao i muškarci. Ali Ejla je različita, Drugi su različiti, i više nego što mislimo. Kad bismo joj dopustili da lovi, to ne bi utjecalo na druge žene. Njezina želja i vještina ih iznenađuje baš kao i nas. Završio sam. - Želi li još netko govoriti? - upita Brun. Nije bio posve siguran je li za to spreman. Već je i tako bilo izrečeno previše novoga. - Guv želi govoriti, Brun. - Neka Guv kaže što hoće. - Ja sam tek čarobnjakov učenik. Ne znam mnogo, ali čini mi se da je Mog-ur nešto previdio. Možda zato jer je pokušao potisnuti osjećaje. Usredotočio se na sjećanja, ne na djevojčicu, možda zbog straha da ne progovori ljubav, a ne razum. Nije pomislio na njen totem. Je li itko razmišljao zašto je moćni muški totem odabrao djevojčicu? - Sam odgovori na ovo retoričko pitanje. - Spiljski lav najjači je totem pored Ursusa. Spiljski je lav jači i od mamuta. Ponekad ih lovi, mladunčad i ostarjele životinje, ali ipak ih lovi. No mamuta ne lovi spiljski lav. - Što to govoriš, Guv? Ne razumijem te. Kažeš da spiljski lav lovi mamuta, a potom izgovoriš da ga ne lovi - pokazivao je Brun. - Ne lovi on, već ona. Kad govorimo o totemima često to zaboravljamo. Zaštitnik je mužjak spiljskog lava. Ali tko je lovac? Najveći mesožder, najmoćniji lovac je lavica! Ženka! Nije li istina da lovinu donosi mužjaku? I on to zna, ali njegova je dužnost da je štiti.
- 303. 303 - Zaista ječudno - nastavi Guv — da Spiljski lav odabere djevojčicu, zar ne? Je li netko pomislio da njen totem nije Spiljski lav već Spiljska lavica? Ženka? Lovac? Ne bi li to bilo dobro pojašnjenje njene želje za lovom? Zašto je dobila znak? Možda ga je dobila od Lavice, možda ju je ona označila na lijevoj nozi. Je li to što lovi zaista toliko neobičnije od njenog totema? Ne znam je li sve to istina, ali zvuči vrlo logično. Bez obzira je li njen totem Spiljski lav ili lavica, smijemo li joj zabraniti lov ako to on želi? Smijemo li je osuditi za nešto što želi njen totem? - završi Guv. - Nemam više što reći. U Brunovoj glavi je kuhalo. Zamisli su stizale prebrzo. Trebalo mu je vremena da sredi misli, da dobro razmisli. Naravno, lavica je lovac, ali tko je još ikad čuo o ženskom totemu? Duhovi, utjelovljenje zaštitničkih totema, muškog su roda, zar ne? Samo onaj tko dane provodi razmišljajući o svijetu duhova može doći na pomisao da je totem djevojčice lovac vrste koja ga označava. Brun je žalio što je Guvu pala na pamet misao o uskraćivanju volje moćnog totema. Pomisao na ženu koja lovi bila je tako jedinstvena, toliko izazovna, da je nekolicina muškaraca prešla mali korak koji ih je dijelio od udobnog, sigurnog, postojanog svijeta. Svaki je izrekao mišljenje, rezultat vlastitih težnji i zanimanja, i svaki je od njih pomicao granicu samo na tom malom području. Brun je morao sve uzeti u obzir, a to je za njega bilo gotovo previše. Dužnost mu je nalagala da razmotri sve strane i žalio je što nema više vremena za proučavanje svake od njih. Odluka se više nije mogla mnogo odlagati. - Želi li još netko reći svoje mišljenje? - Braud želi govoriti, Brun. - Neka Braud kaže što misli.
- 304. 304 - Sva suova razmišljanja zanimljiva, i dat će mnogo tvari za zimske priče, ali običaji Plemena su jasni. Bez obzira što je rođena među Drugima, djevojčica je pripadnik Plemena. Naše žene ne smiju loviti. Ne smiju čak ni dotaći oružje ili alat za njegovu izradu. Svi znamo kako se to kažnjava. Ejla mora umrijeti. Njen zločin ne opravdava činjenica da su žene nekad davno lovile. To što lovi medvjedica ili lavica nije razlog da to rade i žene. Mi nismo medvjedi ni lavovi. Ništa ne znači što ima moćan totem i plemenu nosi sreću. Ništa ne znači što je vješta lovu praćkom, niti što je spasila život sinu moje družice. Zahvalan sam, naravno - to sam mnogo puta ponovio prilikom povratka - po to nije isprika. Plemenski običaji ne dozvoljavaju promjene. Žena koja upotrijebi oružje mora umrijeti. To ne možemo promijeniti. To je tradicija Plemena. Ovaj sastanak je gubljenje vremena. Brun, ne možeš donijeti drukčiju odluku. Završio sam. - Braud je u pravu - doda Dorv. - Mi ne možemo mijenjati običaje i tradiciju Plemena. Jedan izuzetak vodi drugom. Uskoro neće biti ničeg za čime se možemo povoditi. Kazna je smrt, djevojčica mora umrijeti. Nekoliko glava potvrdno klimne. Brun ne odgovori odmah. Braud je u pravu, razmišljao je. Ne mogu donijeti drukčiju odluku. Ejla je spasila Brakov život, ali pritom je upotrijebila oružje. Brun nije bio bliže rješenju nego onog dana kad je djevojčica izvukla praćku i ubila hijenu. - Prije nego što donesem odluku, moram razmisliti o svemu izrečenom. Ali sad bih htio da mi svi kažete svoje mišljenje - zaključi vođa. Muškarci su u krugu sjedili oko vatre. Stegli su šake i podigli ih ispred prsiju. Uspravni pokret značit će potvrdan odgovor, vodoravni niječan.
- 305. 305 - Grod -Brun počne od zamjenika - misliš li da djevojčica Ejla mora umrijeti? Grod je oklijevao. Suosjećao je s vođinom nedoumicom. Bio je Brunov zamjenik već mnogo godina, gotovo mu je čitao misli, i vremenom ga je sve više štovao. Ovaj put nije vidio drugog izlaza. Pomakne šaku gore-dolje. - Zar postoji neko drugo rješenje, Brun - upita. - Grod kaže da. Drug? - Vođa se okrene majstoru. Drug nije oklijevao. Njegova ruka pođe s lijeve na desnu stranu. - Drug kaže ne. Što ti misliš, Krag? Muškarac pogleda Bruna, zatim Mog-ura, pa naposljetku Brauda. Podigne šaku. - Krag kaže da, djevojčica mora umrijeti - potvrdi Brun.- Guv? Mladi čarobnjakov učenik odmah je vodoravnim pokretom pokazao neslaganje. - Guv kaže ne. Braud? Mladić pomakne ruku prije negoli je vođa završio, a i Brun odmah potvrdi ono što je već prije znao. - Da. Zaug? Stari majstor praćke ponosno se uspravi i kretnjom koja nije dozvoljavala nikakvu sumnju pokaže da se ne slaže s takvim ishodom. - Zaug misli da djevojčica ne treba umrijeti. Što misliš ti, Dorv?
- 306. 306 Ruka drugog starcapođe prema gore, a prije negoli je spusti, sve se oči okrenu prema Mog-uru. - Dorv kaže da. Koje je tvoje mišljenje, Mog-ur? - upita Brun svog čarobnjaka. Nagađao je što će drugi reći, ali nije bio siguran u Krebovu odluku. Starac je bio na mukama. Znao je sve običaje Plemena. Sebe je okrivljavao za Ejlin zločin, smatrao je da joj je dopustio previše slobode. Osjećao se krivim zbog ljubavi koju je prema njoj osjećao, bojao se da će mu nadvladati razumom, da će je pretpostaviti plemenu i dužnostima prema njemu. Šaka krene prema gore. Logika je nalagala smrt. Ali prije negoli završi pokret, ruka sama krene s lijeve na desnu stranu. Kao da nije bio gospodar svoje volje, podsvijest mu nije dozvoljavala da je osudi, premda će, kad za to dode vrijeme, morati obaviti svoju dužnost. Nije imao izbora. Odluka je bila na Brunu, i samo na njemu. - Mišljenja su podijeljena — objavi vođa. — Odluku i tako ne može donijeti nitko osim mene. Htio sam samo znati što osjećate. O ovome što sam čuo, morat ću razmisliti. Mog-ur je rekao da ćemo večeras održati obred. To je dobro. Bit će mi potrebna pomoć duhova, a njihova zaštita svakako će nam dobro doći. Moju ćete odluku saznati sutra ujutro. I ona će je tada saznati. Pođite i pripremite se za ceremoniju. Brun ostane sam. Tmasti su oblaci tjerani oštrim vjetrom jurili po nebu, a ponekad bi ispustili tovar ledene kiše. Vođa to nije primjećivao, baš kao ni posljednje žeravice u vatri. Već se mračilo kad se konačno podigao i polako krenuo prema spilji. Ejlu pronađe u istom položaju u kojem ju je i jutros ostavio. Očekuje najgore, pomisli. A što bi drugo i mogla?
- 307. 307 MJESEC KLETVE Rano ujutropleme se sakupi izvan spilje. Hladni je istočnjak nagovještavao dolazak zime, ali nebo je bilo vedro, a sjajno sunce koje se upravo pomolilo za hrptom odudaralo je od tmurnog raspoloženja među ljudima. Izbjegavali su druge poglede, a u nedostatku riječi ruke su im mlitavo visile dok su se vukli do mjesta na kojem će saznati sudbinu strane djevojčice koja za njih više nije bila stranac. Uba je osjećala kako se majka trese, a ruku joj je stisnula toliko da je boljela. Dijete je znalo da se Iza ne trese zbog hladnoće i vjetra. Na ulazu spilje stajao je Kreb. Veliki čarobnjak nikad nije izgledao strašnije, unakaženo lice bilo je komad granita, a jedino oko neprozirno poput kamena. Na Brunov znak, polako, kao da nosi pretežak teret, krene u spilju. Dođe do svog ognjišta i pogleda djevojčicu koja je sjedila na koži za spavanje. Uz natčovječanski napor volje prisili se da joj priđe. - Ejla. Ejla - nježno će. Djevojčica podigne glavu. - Vrijeme je. Moraš doći. - U očima joj se vidjelo neshvaćanje.- Moraš izaći, Ejla. Brun je spreman - ponovi Kreb. Ejla klimne i polako se podigne na noge. Od dugog sjedenja bile su posve ukrućene, ali to gotovo i nije primjećivala. Slijepo je slijedila starca zureći u prašno tlo puno tragova — otisak pete ovdje, prstiju tamo, zamrljani obris omotane noge, okrugli znak Krebovog štapa i trag šepave noge. Kad ugleda Brunove noge umotane u zaprašene omotače, padne na tlo. Osjeti lagani dodir po ramenu i prisili se da vođu pogleda u lice. Osvijestila se i u njoj se probudi neki neodređeni strah. Lice je bilo poznato - nisko, nakošeno čelo, jake obrve, veliki mesnati nos, čupava brada - ali u vođinim očima više nije bilo ponosa i strogosti, zamijenilo ih je suosjećanje i žalost. - Ejla - reče naglas, a zatim nastavi svečanim
- 308. 308 kretnjama prikladnim zatako ozbiljnu priliku. - Običaji Plemena su drevni. Prate nas generacijama, gotovo toliko dugo koliko i postojimo. Nisi rođena među nama, ali postala si član plemena pa moraš živjeti, ili umrijeti, poštujući ih. Dok smo na sjeveru lovili mamuta upotrijebila si praćku, a već si i prije lovila. Žene ne smiju upotrebljavati oružje, to je jedan od naših običaja. I kazna za to je dio tradicije. Takav je običaj Plemena i ne može se promijeniti. - Brun se nagne prema uplašenim plavim očima djevojčice. - Znam zašto si upotrijebila praćku, Ejla, premda ni sad ne razumijem zašto si uopće započela. Brak ne bi bio živ da te nije bilo. - Uspravi se i najsvečanijim kretnjama, tako da ga svatko dobro vidi, doda: - Vođa ovog plemena zahvalan je djevojčici jer je spasila sina družice sina moje družice. Pleme razmijeni poglede. Muškarac je rijetko javno izjavljivao zahvalnost, a nitko se nije sjećao kad je to učinio vođa, pa još k tome običnoj djevojčici. - Ali običaji ne dozvoljavaju promjene - nastavi. Dade znak Mog-uru i čarobnjak uđe u spilju. - Nemam izbora, Ejla. Mog-ur sad postavlja kosti i naglas izgovara imena najmoćnijih, imena poznata samo mog-urovima. Kad završi, bit ćeš mrtva. Ejla, djevojčice iz Plemena, proklinjem te, proklinjem te smrću. S Ejlinog lica nestane i posljednja kap krvi. Iza krikne i započne žalopojku, tugujući za izgubljenim djetetom. Brun podigne ruku i prekine je. - Nisam završio - pokaže. U iznenadnoj tišini osjećala se gotovo opipljiva znatiželja, što je vođa još mogao reći? - Običaji Plemena su jasni, a ja, vođa, moram ih slijediti. Žena koja upotrijebi oružje bit će prokleta smrću, ali nijedan običaj ne kaže na koliko dugo. Ejla, prokleta si smrću za cijeli mjesec. Dozvole li
- 309. 309 duhovi da senakon tog vremena vratiš iz drugog svijeta, moći ćeš ponovno živjeti s nama. Pleme se uskomeša jer ovo nitko nije očekivao. - Istina je - reče Zaug. - Nije rečeno da kletva mora biti trajna. - Ali kakva je razlika? Kako bi netko mogao biti mrtav toliko dugo i ponovno oživjeti? Nekoliko dana možda, ali cijeli mjesec? - pitao se Drug. - Kad bi kletva bila samo na nekoliko dana, nisam siguran da bi kazna odgovarala - doda Guv. - Neki mog-urovi vjeruju da duša ne napušta ovaj svijet ako je kletva kratka. Samo lebdi u okolici i čeka da prođe vrijeme. Ostane li blizu, s njom će ostati i zli duhovi. Ovo je ograničena smrtna kletva, ali toliko je duga da je gotovo trajna. Zadovoljava običaje. - Zašto je tada jednostavno nije prokleo? - ljutio se Braud. - Običaji ništa ne govore o privremenoj kletvi za njen zločin. Morala je umrijeti, a to se ostvaruje kletvom. - Misliš li da neće umrijeti, Braud? Zar zaista misliš da će se vratiti? - pitao je Guv. - Ništa ne mislim. Samo želim znati zašto je Brun nije trajno prokleo. Zar više ne zna donijeti ni najjednostavniju odluku? Guvovo pitanje je uzbudilo Brauda. Javno je izrečeno ono što je svatko potajno mislio. Bi li Brun zaista izrekao privremenu smrtnu kletvu kad ne bi znao da postoji barem neka prilika da se Ejla vrati iz drugog svijeta? Brun je cijele noći razmišljao. Ejla je spasila dijete i nije bilo pravo da umre. Volio je Braka i iskreno je bio zahvalan, ali njegovi osjećaji
- 310. 310 nisu bili važni.Običaji su tražili smrt, ali postojali su i drugi: običaji obveze, običaji koji su govorili, život za život. Ejla je nosila dio Brakove duše pa su joj bili dužni nešto slične vrijednosti - bili su joj dužni život. Tek s prvom svjetlosti dana konačno je pronašao rješenje. Neke otpornije duše su se vraćale nakon privremene smrtne kletve. Bila je to mala šansa, gotovo nikakva, tek tračak nade u tmini. U zamjenu za život djeteta, pružio joj je jedino što je mogao. To nije bilo dovoljno, ali nije mogao više, a i to je bilo bolje nego ništa. Sve je zamuklo. Na ulazu spilje stajao je Mog-ur. Na njemu se vidjela smrt. Nije bilo potrebe da nešto kaže. Bilo je gotovo. Mog-ur je obavio svoju dužnost. Ejla je bila mrtva. Izin krik propara zrak. Za njom zajauču Oga i Ebra, a žalovanju se potom pridruže i sve ostale žene. Tuga sasvim savlada Izu, a kad je Ejla to vidjela, potrči da je utješi. Ali baš kad je htjela zagrliti jedinu majku koju je znala, žena okrene leđa i odmakne se. Ponašala se kao da je ne vidi. Djevojčica je bila zbunjena. Upitno je gledala Ebru, ali i ona se pravila kao da ne postoji. Pošla je Agi, a zatim i Ovri. Nitko je nije vidio. Kad bi se približila, okrenule su se ili bi otišle. Nije to bilo namjerno izmicanje, činilo se kao da su baš taj pokret htjele načiniti prije nego je stigla do njih. Potrči do Oge. - To sam ja. Ejla. Stojim pred tobom. Zar me ne vidiš? - pokazivala je. Ogine oči gledale su kroz nju. Okrene se i otiđe bez odgovora, bez ikakvog znaka prepoznavanja, baš kao da je nevidljiva. Ejla ugleda Kreba koji je krenuo do Ize. Potrči prema njemu.
- 311. 311 - Kreb! Tosam ja. Ovdje sam - uzbuđeno je gestikulirala. Stari čarobnjak nastavi put, jedva se izmičući djevojčici koja mu se bacila pred noge. Kao da je prošao kraj stijene. - Kreb - jaukala je. - Zašto me ne vidiš? - Ustala je i ponovno pošla Izi. - Majko! Maaajko! Pogledaj me! Pogledaj me! - mahala je pred ženinim očima. Iza zajauče. Širila je ruke i udarala se u prsa. - Moje dijete. Moja Ejla. Moja kći je mrtva. Otišla je. Moja jadna, jadna Ejla. Mrtva je. Ejla spazi Ubu. Bila je zbunjena i u strahu se držala majčinih nogu. Ejla klekne pred malu djevojčicu. - Vidiš me, zar ne, Uba? Ja sam pred tobom. - Ejla ustanovi da je dijete prepoznaje, ali sljedeći trenutak stigne Ebra, nagne se i podigne dijete. - Hoću Ejlu - bunila se djevojčica nastojeći sići. - Ejla je mrtva, Uba. Nema je više. To nije Ejla, to je njena duša. Mora pronaći put na drugi svijet. Pokušaš li razgovarati s njom ili ako je vidiš, duša će i tebe povesti sa sobom. Gledaš li je, to će donijeti nesreću. Ne gledaj u nju. Ne želiš nesreću, zar ne, Uba? Ejla se sruši na tlo. Nije znala što znači smrtna kletva pa je zamišljala razne strahote, ali stvarnost je bila gora. Za pleme je prestala postojati. Bila je duh koji je tijelu davao dojam života, ali Ejle više nije bilo. Smrt je za narod Plemena bila promjena stanja, put do drugog oblika postojanja. Životna je sila bila nevidljivi duh. Osoba je u jednom trenutku mogla biti živa, u sljedećem mrtva, bez ikakvih vidljivih promjena, osim što je iz tijela nestalo ono što uzrokuje kretanje, disanje i sve ostale tjelesne funkcije. Ejlina duša više nije pripadala njihovom
- 312. 312 svijetu, bila jeprisiljena otići na drugi. Uopće nije bilo važno jesu li ovozemaljski ostaci bili hladni i nepokretni ili topli i naizgled živi. Samo korak dalje u vjerovanju bila je činjenica da se životna sila mogla otjerati. Ako to njeno tijelo ne zna, uskoro će saznati. Nitko nije stvarno vjerovao da će se Ejla vratiti, čak ni Brun. Njeno tijelo, prazna školjka, ne može se održati dok u njoj nema duše. Bez nje se ne može hraniti, piti, pa će uskoro propasti. Ako se u to čvrsto vjeruje, i kad te tvoji bližnji više ne prepoznaju, zaista nema razloga za jelo, piće ili življenje. Ali tako dugo dok je Ejlin duh bio kraj spilje i oživljavao tijelo, tu su bile i sile koje su je otjerale. One bi mogle naškoditi živima, mogle bi sa sobom povesti i neki drugi život. Nije bilo tako rijetko da nakon prokletog umre njegov najbliži ili netko tko ga je jako volio. Pleme nije bilo briga hoće li duh sa sobom povesti i tijelo, ali svakako su željeli da što brže ode. Ejla je promatrala ljude oko sebe. Obavljali su uobičajene poslove, ali u svemu se osjećala napetost. Kreb i Iza pođu u spilju. Ejla ustane i krene za njima. Nitko je nije pokušavao zaustaviti, samo su Ubu sklanjali s puta. Smatrali su da djeca imaju dodatnu zaštitu od duhova, ali nitko to nije htio previše stavljati na kušnju. Iza je sakupila sve Ejline stvari, uključujući kožu za spavanje i prostirku trave koja je ispunjavala udubljenje pod njom, i iznijela ih van. Kreb iz vatre izvadi zapaljenu granu i krene za Izom. Žena sve baci kraj ognjišta koje Ejla prije nije opazila, a zatim se žurno vrati u spilju. Kreb zapali vatru. Ejli nepoznatim znakovima gestikulirao je nad stvarima. Sa sve većom nevjericom djevojčica je gledala kako ih baca u vatru. Za nju neće biti pogrebnih obreda, to je bio dio kazne, dio kletve. Sve što je posjedovala i što je ukazivalo na njeno postojanje moralo je biti uništeno, ne smije ostati ništa što bi je moglo zadržati. Vidjela je
- 313. 313 kad se zapalioštap za kopanje, zatim košara, prostirka, odjeća i sve ostalo. Krebova je ruka zadrhtala kad je posegao za krznenim ogrtačem. Pritisnuo ga je na prsa, a zatim bacio u vatru. Suze navru na Ejline oči. - Kreb, volim te - pokazivala je. Izgledalo je de je ne vidi. S užasom je gledala kad je dohvatio njenu vidarsku vrećicu, onu koju je Iza načinila prije nesretnog lova na mamuta. - Ne, Kreb, ne! Ne moju vrećicu! - molila je. Bilo je prekasno, već je gorjela. Ejla više nije mogla izdržati. Slijepo je pojurila niz brežuljak i pošla u šumu. Jecaji su joj potresali tijelo. Nije gledala kamo ide, a to joj nije ni bilo važno. Granje je usporavalo njeno napredovanje, ali uporno je hodala kroz gustiš. Ruke i noge bile su joj prepune rana. Pregazila je ledenu vodu, no sve dok se nije spotakla o korijen i pala, nije primijetila da su se noge namočile i postale neosjetljive. Ležala je na hladnoj, vlažnoj zemlji i priželjkivala brzu smrt koja će je osloboditi bijede. Ništa joj na svijetu nije ostalo. Nije imala obitelj, pleme, pa ni razlog za život. Bila je mrtva, govorili su da je mrtva. Želja joj je gotovo bila uslišana. Izgubljena u očaju i strahu, nije jela ni pila otkad su se vratili iz lova. Na sebi nije imala tople odjeće, noge su je boljele od hladnoće. Bila je slaba i dehidrirana, lagani plijen smrti od iscrpljenosti. Ali u njoj je bilo nešto jače od želje za smrću, nešto što ju je i prije tjeralo naprijed, nešto što je malu petogodišnju djevojčicu koja je u potresu izgubila obitelj i sigurnost natjeralo da nastavi borbu za život. Nagon za preživljavanjem nije joj dao da odustane sve dok u njoj ima daha. Stanka ju je odmorila. Sjela je. Iz rana je tekla krv, a od hladnoće se tresla. Kad je pala, zarila je lice u vlažno lišće. Obliznula se, jezikom tražeći malo vlage. Bila je žedna. Nije pamtila takvu žed. Žuborenje vode natjera je da ustane. Kad se napila, nastavi put. Tresla se tako jako da su zubi cvokotali, a na bolnim nogama teško je hodala. U glavi joj se
- 314. 314 vrtjelo, a najednomkao da su nestale sve brige. Hodanje ju je malo ugrijalo, ali snižena tjelesna temperatura počela je pokazivati prve posljedice. Nije znala gdje se nalazi, u glavi nije imala cilja, no noge su slijedile mnogo puta prevaljeni put. Vrijeme nije igralo nikakvu ulogu, nije znala koliko već dugo hoda. Popela se uz strminu kraj zamagljenog vodopada i najednom postala svjesna okoline. Izašla je iz rijetke crnogorične šume pomiješane s patuljastim vrbama i brezama i našla se na svojoj zaštićenoj planinskoj livadi. Pitala se kad je posljednji put bila ovdje. Otkad je lovila, rijetko je dolazila, s izuzetkom razdoblja kad je naučila tehniku izbacivanja dva kamena. To je bilo mjesto za vježbu, a ne lov. Je li uopće dolazila ovog ljeta? Nije se mogla sjetiti. Razmakne gusto granje koje je čak i bez lišća skrivalo ulaz u njenu malu spilju i uđe u nju. Izgledala je manja nego što se sjećala. Tu je još uvijek stara koža za spavanje, primijeti, prisjećajući se davnog vremena kad ju je donijela. Vjeverice su u njoj sagradile gnijezdo, ali kad ju je iznijela i istresla, vidjela je da nije jako oštećena - bila je malo kruta od starosti, no suhi ju je zrak spilje dobro sačuvao. Odmah se omota i vrati u spilju. Pronađe i stari kožni ogrtač koji je donijela da posluži kao prostirka ispod koje je stavila travu. Pitam se je li i nož još uvijek ovdje? Polica se srušila, ali sigurno je negdje blizu. Evo ga! Ejla iz prljavštine izvadi kremenu oštricu, obriše je, i počne rezati stari ogrtač. S nogu skine vlažne omotače, kroz rupice načinjene u krugovima stare kože provuče uzicu, i zatim ih obuje. Unutra nagura i suhu travu da posluži kao dodatna zaštita od hladnoće. Vlažne omotače stavi da se osuše, a zatim razmisli što sve valja poduzeti.
- 315. 315 Potrebna mi jevatra, mislila je. Suhu ću travu lako zapaliti. Sakupi hrpicu i stavi je kraj zida spilje. Polica je suha, na njoj ću zapaliti vatru. Moram pronaći suhi prutić. Gle, tu je i šalica od brezove kore. I ona će mi dobro doći za oganj. Ne, sačuvat ću je za vodu. Ova košara je pro- grižena. Što je ovo? Moja stara praćka. Nisam znala da sam je ovdje ostavila. Sasvim sam zaboravila na to. Podigne praćku. Premala je, a i miš ju je dohvatio zubima, morat ću napraviti drugu. Ukoči se i zagleda u komadić kože u ruci. Ja sam prokleta, prokleta upravo zbog praćke. Ja sam mrtva. Kako mogu razmišljati o vatri i praćki? Mrtva sam. Ali ne osjećam se mrtvom - hladno mi je i gladna sam. Osjećaju li mrtvi hladnoću i glad? Što uopće osjećaju? Je li moja duša na drugom svijetu? Ja ni ne znam što je duša. Nikad je nisam vidjela. Kreb kaže da to nitko ne može, ali on razgovara s njima. Zašto me nije vidio? Zašto me nitko nije vidio? Sigurno sam mrtva. Pa zašto onda razmišljam o vatri i praćki? Zato jer sam gladna! Smijem li upotrijebiti praćku da ulovim nešto za jelo? Zašto ne? I tako sam već prokleta, što mi još mogu učiniti? Ali ova stara nije dobra. Od čega da napravim novu? Od plašta? Ne, previše je krut, predugo je bio u spilji. Potrebna mi je meka, podatna koža. Pogleda oko sebe. Bez praćke ne mogu loviti. Gdje da pronađem meku kožu? Naprezala je mozak, a zatim u očajanju sjedne. Ruke su joj počivale u krilu, a najednom primijeti na čemu. Moj ogrtač! Koža ogrtača je meka. Iz njega ću izrezati praćku. Razvedri se i s novim poletom počne razgledavati inventar male spilje. Ovdje je i stari štap za kopanje. Ne sjećam se kad sam ga ostavila. I nekoliko zdjelica. Točno, donijela sam nekoliko školjki. Gladna sam, kad bih barem pronašla nešto za jelo. Čekaj malo! Ima tu hrane! Ove godine nisam pokupila lješnjake, sigurno ih na tlu ima još mnogo.
- 316. 316 Ejla to jošnije shvatila, ali ponovno je počela živjeti. Skupila je lješnjake, najela se koliko je dopuštao njen gladni želudac, a zatim od starog ogrtača izreže vrpcu za praćku. Ova inačica nije imala džep za kamen, ali smatrala je da će poslužiti i bez njega. Nikad prije nije lovila zbog hrane. Zec je bio brz, ali ne dovoljno brz. Prisjeti se dabrove brane. Ulovila je vodenu životinju baš kad se spremala zaroniti. Prilikom povratka spazi kraj potoka malu, sivkastu stijenu. To je kremen! Znam da je kremen. Uzme kamen i ponese ga. Zeca i dabra ostavi u spilji i pođe sakupiti drva. Usto je morala naći i pogodan kamen za klesanje kremena. Potreban mi je i štapić za paljenje vatre, pomisli. Mora biti suh a ovo je drvo vlažno. Na um joj padne stari štap za kopanje. Odgovarat će, rekla je sama sebi. Bilo je prilično teško zapaliti vatru jer je navikla da štapić okreće naizmjenično s još nekim. Nakon velikog napora, komadić vrućeg drveta padne na suhu travu. Oprezno je puhala pa se začas pojavi plamičak. Na travu je dodavala sitne treščice, a kasnije i veće komade stare police. Kad se vatra razgorjela doda i veće komade sakupljenog drveta. Veseli oganj ubrzo zagrije spilju. Morat ću načiniti lonac za kuhanje, razmišljala je dok je nabadala zeca na ražanj. Omota ga dabrovim repom koji će krtom mesu dati masnoću. Morat ću naći i novi štap za kopanje, i napraviti košaru za sakupljanje plodova. Kreb je staru spalio. U vatri je nestalo sve, čak i moja vidarska vrećica. Zašto je spalio i nju? Suze navru na oči i uskoro počnu teći po obrazima. Iza je rekla da sam mrtva. Molila sam da me pogleda, ali ona je samo govorila da sam mrtva. Zašto me nije vidjela? Stajala sam pred njom. Djevojčica je neko vrijeme plakala, a zatim se uspravi i obriše suze. Želim li izraditi novi štap za kopanje, potrebna mi je sjekira, odlučila je.
- 317. 317 Dok se zecpekao nad vatrom, od komada kremena iskleše ručnu sjekiru. To je naučila od Druga. Njom odsiječe zelenu granu koja će poslužiti za izradu štapa za kopanje. Zatim sakupi još drva i naslaže ih u spilji. Jedva je čekala da meso bude pečeno — miris je dražio nosnice i prazni želudac koji je počeo zavijati. Kad je prvi put zagrizla sočno meso pomisli da ukusniju hranu nikad nije jela. Bilo je već mračno kad je završila jelom, i Ejla sa zadovoljstvom pogleda vatru. Zagrne je da se do jutra ne ugasi i legne kraj nje. San joj, ipak, nikako nije dolazio na oči. Gledala je u titravu vatricu i razmišljala o svemu što je tog dana proživjela. Nije ni primijetila da su suze ponovno potekle. Bilo ju je strah, ali još je više patila od samoće. Otkad je došla u pleme, nijednu noć nije provela sama. Umorne se oči konačno zatvore, no mučili su je strašni snovi. Zazivala je Izu, ali i drugu ženu koju je sad znala samo podsvijest. Ali ovdje nije bilo nikoga da utješi očajnu, usamljenu djevojčicu. U borbi za opstanak dani su brzo prolazili. Ali Ejla više nije bila neiskusno petogodišnje dijete. Godine života u plemenu iskoristila je za učenje različitih vještina. Plela je guste košare za vodu i kuhanje, pa ubrzo napravi novu. Štavila je kože ulovljenih životinja, a od zečjeg krzna načini podstavu omotača za noge. Slične je napravila i za ruke, ali s tom razlikom što su imali prorez za palac. Od kremena je napravila potrebno oruđe, a suha je trava bila dobra podloga prostirci za spavanje. Trave na livadama bile su dobar izvor hrane. Vrhovi su bili puni zrnevlja i sjemenja. U neposrednoj blizini bilo je oraha, lješnjaka, brusnica, borovnica, malih divljih jabuka, gomolja sličnih krumpiru i jestivih paprati. Sa zadovoljstvom pronađe mliječnu grahoricu čije su zelene mahune sadržavale redove ukusnih kuglica, a skupljala je čak i
- 318. 318 sićušne, tvrde sjemenkešćira. Mljela ih je i dodavala zrnju od koje je kuhala kašu. Okolina je podmirivala sve potrebe. Uskoro nakon dolaska, odluči napraviti novi krzneni ogrtač. Zima još uvijek nije stegla punom snagom, ali bilo je hladno i Ejla je znala da će snijeg pasti vrlo skoro. Najprije pomisli na risovo krzno jer je ta životinja za nju uvijek imala posebno značenje. Ali njegovo meso nije jestivo, barem ga ona ne bi mogla jesti, a hrana je za nju bila jednako važna kao i krzno. Svoje potrebe lako je namirivala lovom, no morala je misliti na vrijeme kad joj snijeg neće dozvoljavati izlazak iz spilje. Hrana je sad bila glavni razlog za lov. Nije joj se sviđala pomisao o ubijanju jednog od nježnih, bojažljivih stvorenja s kojima je tako dugo dijelila skrivenu planinsku čistinu. Čak nije bila sigurna hoće li je praćkom uopće moći uloviti. Iznenadilo ju je da još uvijek dolaze na visoki pašnjak, ali znala je da mora iskoristiti priliku prije nego se malo krdo spusti u niže predjele. Kamen izbačen iz blizine obori srnu, a snažan udarac drvenom toljagom dovrši posao. Krzno je bilo debelo i meko - priroda je pripremila životinju za oštru zimu - a gulaš od divljači obogati jelovnik. Kad je miris svježeg mesa privukao drskog žderonju, brzi ga kamen obori i ujedno podsjeti Ejlu da je upravo ta životinja bila njen prvi plijen. Zvijer se mogla iskoristiti, jednom davno rekla je Ogi. Dah se na njegovom krznu nije ledio a od kože su se izrađivale najbolje kapuljače. Ovaj put krzno neće propasti, mislila je dok je grabežljivca vukla u spilju. Da meso koje se suši sačuva od drugih grabežljivaca, ali i da ubrza sušenje, oko njega zapali vatre. Mora se priznati, voljela je miris i okus dimljenog mesa. U stražnjem dijelu spilje iskopa plitku jamu, sloj zemlje, naime, nije bio dubok, i obloži je kamenjem iz potoka. Kad je u nju stavila meso, zatvori je teškim gromadama.
- 319. 319 Novo krzno, štavljenodok se sušilo meso, mirisalo je na dim, ali bilo je toplo, a zajedno sa starim bilo je dovoljno da joj noću ne bude hladno. Od srninog želuca napravi mješinu za vodu, tetive posluže kao uzice, a dobro je došla i mast koju je životinja nad repom spremila za zimu. Dok se meso sušilo, bojala se snijega pa je noću spavala vani da se vatre ne ugase. Kad ga je konačno spremila u malu ostavu, osjećala se mnogo sigurnije. Uskoro tmasti oblaci sakriju mjesec. Ejla se zabrine kako će pratiti tijek vremena. Točno je zapamtila Brunove riječi: »Dozvole li duhovi da se nakon mjesec dana vratiš iz drugog svijeta, moći ćeš ponovno živjeti s nama. Nije znala nalazi li se na »drugom svijetu«, ali više se od svega htjela vratiti kući. Nije bila posve sigurna da će to moći, nije znala hoće li je vidjeti, no Brun je rekao da se smije vratiti, i sad se držala toga. Ali kako će znati kad da se vrati kad oblaci pokrivaju mjesec? Prisjeti se vremena kad joj je Kreb pokazao kako se u štap urezuju oznake. Nagađala je da zbirka sličnih štapova spremljenih u dijelu nedostupnom ostalim članovima domaćinstva služi određivanju vremena između nekih značajnih događaja. Jednom je iz znatiželje pokušala učiniti nešto slično, pa kako se mjesečev izgled mijenjao u pravilnim razmacima, mislila je da bi bilo zgodno ustanoviti koliko treba ureza za jedan puni ciklus. Kad je Kreb to otkrio, oštro ju je ukorio. To je učvrstilo sjećanje na događaj, kao i na to da se to ne smije ponoviti. Cijeli je dan razmišljala kako da odredi trenutak povratka u spilju. Na kraju se dosjeti da svake večeri u štap ureže znak. Svaki put kad je to učinila, potekle bi suze. Često je plakala. Sitnice su je podsjećale na toplinu i obiteljsku ljubav. Prestrašeni zec podsjeti je na duge šetnje s Krebom. Voljela je njegovo unakaženo lice. Ta bi pomisao samo još jače potjerala suze. Kad je vidjela trave koje je ubirala za Izu, zajeca jer se sjetila
- 320. 320 vidaričinih uputa. Suzesu tekle potokom kad se sjetila da je Kreb spalio vidarsku vrećicu. A najstrašnije su bile noći. Godine samotnog sakupljanja biljaka i lova naučile su je samoći, ali noću nikad nije bila sama. Sad je sjedila, zurila u titrave sjene na stijenama spilje i plakala za svim što je izgubila. Na neki način najviše joj je nedostajala Uba. Mnogo je puta privijala krzno na prsa i njihala ga, mrmljajući ispod glasa kao što je to radila s malom djevojčicom. Priroda je namirivala tjelesne, ali ne i duševne potrebe. Jedne noći tiho napada prvi snijeg. Kad je ustala, Ejla radosno usklikne. Djevičanska je bjelina pokrila poznati krajolik i stvorila čarobni svijet pun fantastičnih oblika i čudesnih biljaka. Grmlje je imalo bijele kape, crnogorica se ogrnula bijelim velom, a golo se granje jasno ocrtavalo na Ijubičastoplavom nebu. Ejla je gledala svoje stope koje su kvarile snježni pokrivač, a zatim potrči po bijeloj livadi crtajući tragovima složenu sliku čiji se smisao izgubio u ludovanju. Počne slijediti trag male životinje, ali se predomisli i uskim puteljkom popne do izložene stijene koju je vjetar očistio od snijega. Planinski lanac koji se u nizu veličanstvenih vrhova uzdizao za njenim leđima bio je ogrnut bijelim pokrivačem obojenim tamnoplavom bojom neba. Presijavao se na suncu poput divovskog, sjajnog dragulja. Krajolik pred njom pokazivao je granicu sinoćnjeg snijega. Plavozeleno more, zapjenjeno velikim valovima, ugnijezdilo se između snijegom pokrivenih brežuljaka, ali ravnica na istoku još je uvijek bila gola. Točno pod njom Ejla ugleda sićušne figurice koje su šetale amo-tamo po snijegu. Snijeg je, dakle, pao i kraj spilje. Jedna od prilika kao da je malo hramala. Krajolik naglo izgubi draž i djevojčica se vrati na livadu. Sljedeći snijeg nije je više obradovao. Temperatura je naglo pala. Kadgod bi izašla iz spilje, oštri joj je vjetar tjerao ledene iglice u lice. Mećava je trajala četiri dana, nanoseći toliko snijega da gotovo nije
- 321. 321 mogla izaći. Rukamai plosnatom srninom kosti u zapuhu izdube tunel. Cijeli je slijedeći dan sakupljala drva. Sušenje mesa iscrpilo je zalihe u blizini, a lutanje kroz debeli snježni pokrivač prilično je iscrpljivalo. Hrane je imala dovoljno, ali nije bila sigurna hoće li joj dostajati drva. Napada li još snijega, vjerojatno neće moći izaći iz spilje. Po prvi put otkad se našla u njoj, počela se bojati za život. Planinska livada bila je previsoko. Zamete li je snijeg u spilji, neće preživjeti zimu. Nije imala dovoljno vremena da se pripremi za cijelo hladno razdoblje. Kad se popodne vratila u zagrijano utočište, čvrsto odluči da sutra nastavi sakupljanjem. Ali ujutro započne nova mećava koja ubrzo zatvori ulaz u spilju. Osjećala se ugroženom, ulovljenom, a to je uzrokovalo strah. Pitala se koliko je dubok sloj snijega na ulazu. Pronađe dugu granu i gurne je kroz grm sve dok više nije osjećala otpor. Nešto snijega uruši se u spilju. Osjeti propuh, a odmah potom kroz mali otvor ugleda snježne pahulje koje je vjetar nosio gotovo vodoravno. Ostavi granu u rupi i vrati se vatri. Mjereći visinu nanosa imala je sreću. Kroz otvor uz granu ulazio je svježi zrak. Kisik je bio potreban vatri, ali i njoj. Bez rupe za ventilaciju lako bi mogla pasti u san iz kojeg se ne bi probudila. Bila je u većoj opasnosti nego što je mislila. Ustanovila je da čak i mala vatrica dovoljno zagrijava sklonište. Mali džepovi zraka ulovljeni medu snježnim kristalima bili su dobar izolator. Već bi i njeno tijelo bilo dovoljno da mali prostor održava ugodno toplim. Ali trebala je vodu. Vatra je bila važnija za topljenje snijega negoli za zagrijavanje. U spilji osvijetljenoj malom vatricom dan je od noći razlikovala samo po slabom svjetlu koje se probijalo kroz otvor za zrak. Pazila je da svake večeri označi štap.
- 322. 322 Nije imala štoraditi pa je razmišljala. Gledanjem u vatru skraćivala je vrijeme. Bila je topla, titrava, i u Ejlinom ograničenom svijetu bila je jedina živa stvar. Djevojčica je promatrala kako proždire grančice i ostavlja pepeo. Ima li i vatra dušu? Kreb kaže da ljudska duša nakon smrti odlazi u drugi svijet, razmišljala je. Kamo odlazi vatrina duša? Jesam li već na drugom svijetu? Ne osjećam to, samo sam jako usamljena, to je sve. Možda je moja duša negdje drugdje? Kako to mogu znati? Sve mi se čini potpuno uobičajeno. A možda i nije tako. Mislim da mi je duša s Krebom, Izom i Ubom. Ali ja sam prokleta, sigurno sam mrtva. Zašto mi je totem dao znak kad je znao da će me prokleti? Zašto sam mislila da mi je dao znak ako to nije bila istina? Smatrala sam da me iskušava. Možda je ovo samo nova kušnja. Ili me je možda totem napustio? Ali zašto me odabrao da bi me zatim napustio? Možda me nije napustio. Možda je umjesto mene pošao u svijet duhova. Možda se sad bori sa zlim silama. Njemu je to mnogo lakše nego meni. Možda me poslao ovamo da sačekam. Štiti li me zaista još uvijek? Ali ako nisam mrtva, što sam? Sama sam, eto to. Voljela bih da nisam tako usamljena. Vatra je ponovno gladna, želi nešto za jelo. I ja bih morala jesti. Ejla dohvati komad drveta iz sve manje zalihe i podloži vatru, a zatim pođe provjeriti otvor za zrak. Mrači se, mislila je, moram označiti štap. Zar će ova mećava potrajati cijele zime? Dohvati štap, ureže novu oznaku, a zatim prstima prekrije svoj kalendar. Jedna ruka, druga ruka, ponovno prva ruka, i tako sve dok nije pokrila i posljednji znak. Jučer je bio moj posljednji dan. Sad se mogu vratiti, ali kako da to učinim u ovoj mećavi? Ponovno pogleda kroz otvor. U tmini je jedva nazirala pahuljice snijega. Odmahne glavom i vrati se vatri. Kad se sljedećeg dana probudila najprije otiđe do rupe za provjetravanje. Oluja je i dalje bjesnila. Zar se nikada neće zaustaviti? Pa ne može vječno trajati, zar ne? Želim se vratiti. A što ako me u međuvremenu Brun zauvijek prokleo? Što ako se više ne mogu vratiti
- 323. 323 čak i kadsnijeg prestane padati? Ako i nisam mrtva, tada ću sigurno umrijeti. Naprosto nije bilo dovoljno vremena. Jedva sam ga imala dosta da se pripremim za cijeli mjesec. Nikad ne bih preživjela zimu. Pitam se zašto me Brun prokleo samo privremeno? Nisam to očekivala. Bih li se uopće mogla vratiti da sam stvarno otišla u svijet duhova? Kako mogu znati je li tamo otišla moja duša? Možda moj totem čuva tijelo ovdje dok je duša odsutna. Ne znam. Naprosto ne znam. Jedino što znam jest da mi trajna kletva ne bi pružila nikakvu priliku. Priliku? Je li mi Brun namjerno dao priliku? U glavi joj sine, sve se složilo u logičnu cjelinu. Bio je to dokaz nove zrelosti. Mislim da je Brun zaista mislio ono što je rekao. Morao me prokleti premda to nije želio, to je plemenski običaj, ali htio mi je pružiti priliku. Ne znam jesam li mrtva. Spavaju li i jedu ljudi i kad su mrtvi? Stresla se, ali ne zbog hladnoće. Većina ih to naprosto ne želi. Mislim da znam zašto je tako. Pa zašto sam onda odlučila živjeti? Bilo bi tako lako ostati na mjestu gdje sam pala kad sam otrčala iz spilje. Da Brun nije rekao da se mogu vratiti, bih li ustala? Da nisam znala da postoji prilika, bih li nastavila borbu za život? Brun je rekao: »Dozvole li duhovi...« Koji duhovi? Moji? Mojeg totema? Je li to uopće važno? Nešto me natjeralo da ne izgubim volju za životom. Možda je to bio moj totem, a možda saznanje da sve ipak nije gotovo. A možda je oboje istina. Da, mislim da je sve to utjecalo na moju odluku. Ejla tek nakon nekoliko minuta shvati da je budna, a i tada je morala dotaći oči da se uvjeri u to. U neprozirnoj tami spilje jedva suspregne krik. Mrtva sam! Brun me prokleo i sad sam mrtva! Nikad neću izaći iz ove spilje, nikad se neću vratiti Krebu i Izi. Prekasno je! Zli duhovi su me prevarili. Natjerali su me da pomislim da sam živa, sigurna u maloj spilji, ali ja sam u stvari mrtva. Naljutili su se kad nisam htjela poći s njima pa su me kaznili. Učinili su da pomislim kako
- 324. 324 sam živa, kadsam u stvari cijelo vrijeme bila mrtva. Djevojčica se tresla od straha, skutrila se pod pokrivačem i nije se usudila ni pomaknuti. Nije dobro spavala. Stalno se budila i prisjećala zastrašujućih, sablasnih snova o užasnim zlim duhovima i potresima, risovima koji su je napadali i pretvarali se u spiljske lavove, te o snijegu koji je neprekidno padao. Spilja je imala čudnovat miris i upravo ju je to natjeralo da shvati kako joj osjetila još uvijek rade. Uspaniči se, naglo uspravi i udari glavom o nisku stijenu. - Gdje je štap? - pokazivala je u mraku. - Noć je i moram označiti štap. - Pipala je po spilji kao da je to najvažnija stvar. Svake ga večeri moram označiti. Kako ću to učiniti kad ga ne mogu pronaći? Jesam li već načinila znak? Kako ću znati kad smijem otići kući kad ne mogu pronaći štap? Ne, to nije točno. Zatrese glavom pokušavajući je razbistriti. Smijem otići, vrijeme je isteklo. Ali ja sam mrtva. A snijeg nikako da prestane. Samo pada i pada. Štap. Drugi štap. Moram vidjeti snijeg. Kako ću ga vidjeti u tami? Nasumce je puzala spiljom i udarala u razbacane stvari, ali kad stigne do ulaza, iznad sebe ugleda slabo svjetlo. Moj štap, mora biti tu negdje. Popne se uz grm koji je jednim dijelom rastao u spilji, napipa kraj duge grane i gurne je. Dok je prolazila kroz nanos, sruši nešto nakupljenog snijega. Pozdravi je dašak svježeg zraka i komadić plavog neba. Oluja se konačno stišala, posljednji je snijeg ispunio otvor za ventilaciju. Svježi je zrak osvijesti. Gotovo je! Snijeg više ne pada! Konačno više ne sniježi! Mogu otići kući. Ali kako ću izaći? Granom je pokušavala proširiti otvor. Odvojila se velika hrpa snijega i pala u spilju, djelomično je zatrpavajući. Ne budem li pažljiva, zakopat ću se. Moram dobro razmisliti. Spusti se niz grane i nasmiješi svjetlu koje je
- 325. 325 prodiralo kroz velikiotvor. Bila je uzbuđena, htjela je što prije otići, ali prisili se da sjedne i dobro promisli. Da se barem vatra nije ugasila, skuhala bih malo čaja. Ali mislim da u mješini ima još vode. Da, dobro, pomisli i popije nekoliko gutljaja. Danas više neću moći kuhati, ali to mi neće naškoditi. Uostalom, mogu pojesti malo sušenog mesa. Njega ne treba kuhati. Potrči do ulaza i provjeri je li nebo još uvijek plavo. Što da ponesem? Za hranu se ne moram brinuti, plemenske zalihe su dovoljno velike, posebno otkad smo ulovili mamuta. Najednom navru sjećanja - lov na mamuta, ubijanje hijene, prokletstvo. Hoće li me zaista ponovno primiti u pleme? Hoće li me vidjeti? A što ako to ne budu mogli? Kamo ću poći? Ali Brun je rekao da se smijem vratiti, baš je tako rekao. Ejla se držala njegovih riječi. Praćku neću ponijeti. A što je s košarom, Kreb je spalio staru. Ne, neće mi trebati do sljedećeg ljeta. Tada ću napraviti novu. Ponijet ću svu odjeću, bit će mi potrebna, baš kao i alat. Ejla sakupi sve stvari koje je namjeravala ponijeti, a zatim se počne oblačiti. Obuje zečje krzno i oba para omotača za noge, bedra i listove omota kožom koju je čvrsto zavezala, u nabore ogrtača stavi alat, a zatim krzno pričvrsti vrpcama. Na glavu stavi kapuljaču, na ruke nekoliko omotača i zatim krene prema izlazu. Osvrne se i pogleda malu spilju koja joj je mjesec dana bila utočište i dom. Stane, s ruku skine omotače i vrati se. Nije znala zašto je spilju htjela ostaviti urednom, ali bilo je to u njoj, još i pojačano Izinim učenjem o razvrstavanju lijekova. Brzo uredi spilju, na ruke stavi omotače i krene prema zatrpanom otvoru. Morala je izaći. Još nije znala kako, ali danas se morala vratiti do plemena. Najbolje da se popnem na vrh, nikad neću iskopati dovoljno dug tunel. Popne se uz grm i granom počne proširivati otvor. Uspravi se i gurne glavu kroz otvor. Zastane joj dah. Njena planinska livada bila je
- 326. 326 neprepoznatljiva. Od njenihse očiju snijeg spuštao u blagom nagibu. Nije mogla pronaći nijednu poznatu stvar jer je sve bilo zatrpano debelim snježnim pokrivačem. Kako ću se probiti? Snijeg je tako dubok. Djevojčicu gotovo savlada malodušje. Dok se ogledavala, počne prepoznavati okoliš. Ona breza pokraj visoke jele nije viša od mene. Snijeg tamo nije dubok. Ali kako da stignemo tamo? Pokuša se izvući iz jame u kojoj je stajala. Nabijala je snijeg oko sebe. Popne se preko ruba i ispruži na snijegu. Težina raspoređena na većoj površini spriječi propadanje. Oprezno se podigne na koljena, a zatim i na noge. Stajala je svega tridesetak centimetara ispod razine snježnog pokrivača. Kratkim koracima krene naprijed, polako prteći plitku stazu. Njeni omotači zavezani oko gležanja bili su prilično napuhnuti i nisu omogućavali lagodan hod, ali bili su na neki način krplje koje su sprečavale da noge propadnu u rastresiti pršić. Napredovanje je bilo teško. Ponekad bi u snijeg upala do bedara, ali ipak se polako približavala mjestu gdje je tekao potok. Snježni pokrivač tu nije bio tako debeo. Vjetar je na stijenu gdje je bila njena spilja nanio mnogo snijega, no na drugim je mjestima tlo bilo gotovo golo. Kraj zamrznute vode se zaustavi i razmisli da li da do rječice i spilje krene uz potok, a to bi značilo zaobilazni put, ili da pođe strminom koja će je prije dovesti do cilja. Bila je nestrpljiva, jedva je čekala da se vrati, pa se odlučila za prečac. Nije znala koliko će to biti opasnije. Oprezno se počne spuštati, ali teško je pronalazila put. Kad se sunce popelo visoko, bila je jedva na polovici strmine koju bi ljeti prešla od zalaska sunca do mraka. Bilo je hladno, ali sunčeve su zrake ugrijale snijeg. Ejla je već bila pomalo umorna i ne previše pažljiva. Krene preko goleti koja je vodila do strmine prekrivene snijegom i posklizne se na rastresitoj sipini. Šljunak pokrene nekoliko većih stijena
- 327. 327 koje udare jednao drugu. Kamenje pojuri prema hrpi snijega i pokrene ga baš u trenutku kad je djevojčica pala. Ejla se oklizne niz padinu, plivajući kroz slap snijega, usred potmule grmljavine lavine koja počne rušiti sve pred sobom. Kad se Iza tiho približila sa šalicom čaja, Kreb je već bio budan. - Znala sam da ne spavaš, Kreb. Pomislila sam da će ti prijati nešto toplo. Oluja je prestala. —Znam, vidim plavo nebo. Sjedili su i pijuckali čaj. U posljednje su vrijeme često bili zajedno. Ognjište je bilo pusto bez Ejle. Teško je bilo vjerovati da će djevojčica ostaviti takvu prazninu. Kreb i Iza su je nastojali ispuniti bližim dodirom, ali to je bila tek mala utjeha. Uba je bila tužna i nemirna. Nitko je nije mogao uvjeriti da je Ejla mrtva i neprestano je pitala za nju. Igrala se hranom, a pola bi ispustila ili prolila. Zatim bi tražila još, gnjaveći Izu sve dok žena ne bi izgubila živce i ukorila je. Naravno, vidarica bi to odmah požalila. Vratio joj se i kašalj koji bi je mučio čitave noći. Kreb je za kratko vrijeme jako ostario. Maloj spilji nije se približio od dana kad je kosti spiljskog medvjeda namjestio u dva usporedna niza, a posljednju ostavio da viri iz lijeve očne duplje lubanje, i odsječnim grlenim glasovima izgovorio imena zlih duhova dajući im snagu i moć. Te kosti više nije mogao pogledati, a nije htio ni koristiti prekrasne kretnje za sporazumijevanje s dobrim duhovima. Ozbiljno je razmišljao da položaj mog-ura preda u Guvove ruke. Kad je to spomenuo, Brun ga zamoli da još malo promisli. - Što ćeš tada raditi, Mog-ur?
- 328. 328 - A štorade drugi? Prestar sam da toliko vremena provodim u hladnoj spilji. Reumatizam me muči sve više. - Nemoj prenagljivati, Kreb — molio je vođa. - Promisli još malo o tome. Kreb je razmislio i odlučio saopćiti odluku. - Mislim da ću Guvu prepustiti mjesto mog-ura. Iza - rekao je ženi pored sebe. - To samo ti možeš odlučiti, Kreb - odgovorila je. Nije ga pokušavala odgovoriti. Znala je da od dana kad je bacio prokletstvo na Ejlu nema više volje za obavljanje dužnosti, premda mu je to nekad predstavljalo cijeli život. - Vrijeme je isteklo, Kreb, zar ne? - upita ga. - Da, rok je prošao, Iza. - Kako će to Ejla znati? Nitko ne vidi mjesec kroz oblake. Kreb je razmišljao o vremenu kad je maloj djevojčici pokazivao koliko će još proći godina prije nego što bude mogla imati dijete, i o nešto starijoj koja je sama brojala dane mjesečevog ciklusa. - Da je živa, znala bi, Iza. - Ali oluja je bila strašna. Nitko ne bi prošao kroz nju. - Ne razmišljaj o tome. Ejla je mrtva. - Znam, Kreb - pokazivala je Iza. Kreb pogleda kćerku svoje majke, pomisli na njenu bol, pa ju je na neki način htio utješiti, pokazati suosjećanje. - Ne bih to trebao reći, Iza, ali vrijeme je isteklo. Njena je duša napustila ovaj svijet zajedno sa zlim duhovima. Više nam ne mogu
- 329. 329 naškoditi. Rekla jeda me voli. Bila je tako stvarna, skoro sam popustio. Ali duh prokletog je najjasniji. Uvijek te nastoji uvjeriti da je živ jer te hoće povesti sa sobom. Ponekad žalim što mu to nisam dozvolio. - Znam, Kreb. Kad me duša nazvala majkom, ja... ja... - Iza raširi ruke jer nije mogla nastaviti. - Ejlin me duh zamolio da ne spalim vidarsku vrećicu, Iza. Voda mu je curila iz očiju, baš kao kad je bila živa. To je bilo najgore. Da je već nisam bacio u vatru, mislim da bih je dao. Bio je to posljednji trik. Nakon toga je otišao. Kreb ustane, omota se krznom i dohvati štap. Iza ga je gledala. Rijetko je napuštao ognjište. Otišao je do ulaza i dugo gledao blistavi snijeg. Nije se vratio sve dok Iza nije poslala Ubu da ga pozove na ručak. Čim se najeo, vratio se na stražu. Malo kasnije pridruži mu se i vidarica. - Hladno je, Kreb. Ne bi smio stajati na propuhu - pokaže mu rukama. - Prvi put nakon dugog vremena vidim malo plavog neba. Dosta mi je mećave i vjetra. - Da, ali dođi ponekad do vatre da se malo ugriješ. Kreb je nekoliko puta otšepesao do ognjišta, vraćajući se do ulaza. U smiraj dana njegovi su izleti postajali sve rjeđi. Kad su započeli večeru, padao je mrak. Obratio se Izi: - Kad se najedem, poći ću Brunu. Od sutra će Guv biti mog-ur. - Da, Kreb - rekla je pognute glave. Nade više nije bilo. Sad je bila sigurna da više nema nikakve nade.
- 330. 330 Dok je Izasklanjala ostatke hrane i posude, Kreb polako ustane. S Brunovog ognjišta začuje se prestrašen krik. Iza podigne glavu. Na ulazu je stajala čudna prilika, potpuno prekrivena snijegom. Toptala je nogama. - Kreb! - poviče Iza. - Što je to? Starac je za trenutak pozorno gledao, oprezan zbog stranih duhova. Zatim razrogači oko. - To je Ejla! - poviče i šepajući pojuri prema njoj. Zaboravio je štap, dostojanstvo, i svaki običaj koji je nalagao da se osjećaji ne iskazuju izvan granica ognjišta. Zdravom rukom zagrli djevojčicu i privine je na prsa. ŽENA KOJA LOVI Ejla? Je li to stvarno Ejla, Kreb? Nije li to njen duh? - pokazivala je Iza dok je starac vodio snijegom pokrivenu djevojčicu do ognjišta. Nije htjela povjerovati u ono što je vidjela, bojala se da će se djevojčica pretvoriti u prikazu. - To je Ejla - rukama pokaže Kreb. - Vrijeme je prošlo. Prevladala je zle duhove i vratila nam se. - Ejla! - Iza potrči do djevojčice, raširi ruke i stisne je u čvrst zagrljaj. Nije joj smetao snijeg i Ejlina vlažna odjeća. Ali nije samo snijeg bio uzrok prolivene vode. Ejla je isplakala dovoljno suza za sve. Dok su se majka i kćerka grlile, Uba je vukla Ejlu za skute. - Ejla. Ejla se vratila. Uba znala da Ejla nije mrtva - tvrdilo je dijete sigurnošću osobe koja je cijelo vrijeme znala da je u pravu. Ejla je podigne i pritisne tako čvrsto da se Uba morala boriti za dah.
- 331. 331 - Mokra si- pokazala je čim su joj se ruke oslobodile. - Ejla, skini vlažnu odjeću - reče Iza i žurno postavi na vatru još drva. Vrzmala se oko ognjišta tražeći odjeću, ali i da sakrije uzbuđenje izazvano materinskom brigom. - Prehladit ćeš se i umrijeti. Iza posramljeno pogleda djevojčicu jer je shvatila što je rekla. Ejla se nasmiješi. - U pravu si, majko. Prehladit ću se - reče i skine ogrtač i kapuljaču. Sjedne i počne odvezivati vlažne vezice na omotačima za noge. - Gladna sam. Ima li što za jelo? Cijeli dan nisam jela - izjavi kad se ogrnula Izinim starim plaštom. Bio je premalen i kratak, ali suh. - Stigla bih ranije, ali sam upala u lavinu. Imala sam sreću što me nije zatrpalo više snijega, a i tako sam potrošila dosta vremena da se iskopam. - Izino iznenađenje je trajalo samo trenutak. Ejla je mogla reći da je prošla kroz vatru i Iza bi povjerovala. Već sam povratak bio je dovoljan dokaz nepobjedivosti. Što je za nju bila neka mala lavina? Žena posegne za Ejlinim krznom, htjela ga je objesiti da se osuši, ali povuče ruku. Pozorno i sumnjičavo gledala je srninu kožu. - Odakle ti ovaj ogrtač, Ejla? - upita. - Napravila sam ga. - Je li... je li s ovog svijeta? - zanimalo ju je. Ejla se ponovno nasmiješi. - Baš s ovog svijeta. Zar si zaboravila? Znam loviti. - Nemoj to govoriti, Ejla - nervozno će Iza. Okrenula je leđa da pleme ne vidi o čemu pričaju, a zatim nastavi. - Nemaš praćku, zar ne?
- 332. 332 - Ne, ostavilasam je. Ali to ne mijenja ništa. Svi znaju. Iza. Morala sam se snaći jer mi je Kreb sve spalio. Jedini način da dodeš do ogrtača je lov. Krzna ne rastu na vrbama ili jelama, zar ne? Kreb je bez riječi promatrao Ejlu, još uvijek ne vjerujući da se vratila. Legende su govorile o ljudima koji su se vratili nakon smrtne kletve, ali on nije vjerovao u te priče. Drukčije se ponaša, izmijenila se. Sigurnija je, nekako odraslija. Nije ni čudo nakon svega što je preživjela. Sjeća se svega. Zna da sam spalio stvari. Pitam se što još zna? Kako izgleda svijet duhova? - Duhovi! - najednom se sjeti. Kosti su još uvijek namještene! Moram prekinuti kletvu. Kreb požuri u malu spilju da razmjesti kosti spiljskog medvjeda postavljene na smrtnu kletvu. Zgrabi baklju smještenu kraj pukotine u stijeni, uđe u malu prostoriju i zine od iznenađenja. Lubanja se pomakla i duga kost nije više virila kroz lijevu očnu duplju. Kletva više nije imala snagu. Mnogi su mali glodavci nastavali spilju. Privlačila ih je hrana i toplina. Neki je miš prošao kraj lubanje, ili je skočio na nju, i prevrnuo je. Kreb se strese, načini znak zaštite od zlih duhova, i prenese hrpicu kostiju u udaljeniji kutak spilje. Kad je izašao, čekao ga je Brun. - Brun - počeo je gestikulirati - ne mogu vjerovati. Znaš da nisam bio ovdje otkad sam postavio kletvu. Nitko nije bio. Upravo sam ušao da je razvrgnem, ali nije bilo potrebno. — Na licu mu se vidjelo čuđenje i strahopoštovanje. - Što se dogodilo? - zanimalo je Bruna. - To je sigurno djelo njenog totema. Vrijeme je isteklo pa je razbio kletvu da se Ejla može vratiti - odgovori čarobnjak.
- 333. 333 - Sigurno siu pravu. - Vođa započne novu kretnju, ali odustane. - Želiš govoriti sa mnom, Brun? - Htio bih da nasamo porazgovaramo. - Još uvijek je oklijevao. - Oprosti moju drskost. Pogledao sam u tvoje ognjište. Ejlin povratak me iznenadio. Svi su se pripadnici plemena danas ogriješili o običaj odvraćanja pogleda od tuđeg ognjišta. Bilo je to izvan njihove moći. Nikad prije nisu vidjeli nekoga tko se vratio iz mrtvih. - Pod takvim okolnostima to je posve razumljivo. Ne moraš brinuti - reče Mog-ur i krene. - Nisam te zato htio vidjeti - reče Brun, rukom zaustavljajući starog čarobnjaka. - Htio sam te nešto upitati o obredima. - Vidjevši da se Brun bori s riječima, Mog-ur je strpljivo čekao nastavak. - Obred nakon njenog povratka. - Ništa nije potrebno, opasnost je prošla. Zli dusi su otišli, nema potrebe za zaštitom. - Nisam mislio na taj obred. - Na što si, dakle, mislio? Brun je ponovno oklijevao, a zatim počne novim smjerom. - Gledao sam Ejlu dok je razgovarala. Nisi li primijetio da se promijenila, Mog-ur? - Kako to misliš? - pokazivao je Kreb, nesiguran u to što Brun smjera. - Njen je totem vrlo moćan. Drug kaže da je oduvijek imala sreću. Misli da ju je i nama donijela. Možda je u pravu. Nikad se ne bi vratila
- 334. 334 da nema moćnogzaštitnika i prilično sreće. Mislim da i ona to sad zna. Na to mislim kad kažem da se promijenila. - Da, primijetio sam. Ali još uvijek ne razumijem kakve to ima veze s obredima. - Sjećaš li se sastanka poslije lova na mamuta? - Misliš li na onaj kad si je ispitivao? - Ne, onaj poslije toga, onda kad nije bila prisutna. Razmišljao sam o tome otkad je otišla. Nisam mislio da će se vratiti, ali znao sam da ako se to dogodi, znači da ima moćnu zaštitu, jaču negoli smo mislili. Razmišljao sam što da učinimo ako se vrati. - Što bismo mogli učiniti? Ništa ne moramo učiniti. Zli duhovi su otišli, Brun. Ejla se vratila, ali to ne znači da je sad drukčija. Još je uvijek samo djevojčica, nije se promijenila. - Ali što kad bih ja htio nešto promijeniti? Postoji li obred za to? Mog-ur je bio zbunjen. - Obred za što? Ne treba ti obred da promijeniš ponašanje prema njoj. Kakva promjena? Ne mogu ti ništa reći o obredima za koje ne znam čemu služe. - Njen totem je plemenski, zar ne? Ne bismo li sve naše toteme morali zadovoljiti? Želim da održiš obred, Mog-ur, ali moraš mi reći da li takav uopće postoji. - Brun, ja ništa ne razumijem. Vođa razočarano podigne ruke, napuštajući svaki pokušaj daljeg razgovora o tome. Dok Ejle nije bilo, imao je dovoljno vremena da dobro promisli o svemu što su spomenuli drugi. Ali rezultat razmišljanja je u Brunovu dušu unio nemir.
- 335. 335 - Cijela stvarnije ni meni posve jasna, kako bih je tebi mogao objasniti? Tko je uopće očekivao da će se vratiti? Ne razumijem duhove, nikad ih nisam razumio, i ne znam što žele. Ali zato si ti ovdje. No ti ne pomažeš! Sve je to prilično glupo. Najbolje da ponovno razmislim. Brun se okrene na peti i ode, ostavljajući vrlo zbunjenog čarobnjaka. Nakon nekoliko koraka se okrene. - Reci djevojčici da je želim vidjeti - pokaže i nastavi do svog ognjišta. Dok se vraćao obitelji, Kreb je odmahivao glavom. - Brun želi vidjeti Ejlu - objavi. - Je li rekao da to mora biti odmah? - pitala je Iza dok je pred djevojčicu gurala još hrane. - Neće joj zamjeriti ako završi jelo, zar ne? - Gotova sam, majko. Ne mogu više okusiti ni zalogaja. Poći ću odmah. Ejla ode do susjednog ognjišta i pognute glave sjedne pred vođine noge. Na njima je imao iste istrošene omotače. Kad ih je posljednji put gledala bila je užasnuta. Sad više nije bila. Na svoje iznenađenje, Bruna se nije bojala, samo ga je više poštovala. Čekala je. Do trenutka kad ju je dotakao po ramenu kao da je prošlo beskonačno mnogo vremena. Na kraju osjeti njegov prst i pogleda ga. - Vidim da si se vratila, Ejla - Brun neodlučno započne. Nije u stvari znao što da kaže. - Da, Brun. - Iznenađen sam što te vidim. Nisam to očekivao. - Ova djevojčica također nije mislila da će se vratiti.
- 336. 336 Brun je biozbunjen. Želio je razgovarati, ali nije znao što da kaže, a također nije znao kako da završi primanje koje je sam tražio. Ejla je čekala, a nakon kraćeg vremena rukama ga zamoli za riječ. - Ova djevojčica želi nešto reći, Brun. - Kaži što želiš. Oklijevala je, pokušavajući pronaći pravi izraz za sve što se u njoj skupilo. - Ovoj je djevojčici drago što se vratila, Brun. Često sam bila uplašena, i često sam mislila da neću uspjeti. Brun potvrdno zamumlja. Siguran sam u to, mislio je. - Bilo je teško, ali mislim da mi je pomogao totem. U prvo sam vrijeme morala mnogo raditi, nisam imala vremena za razmišljanje. Ali kad sam bila zatvorena, nije mi preostalo drugo. Raditi? Zatvorena? Kako izgleda svijet duhova? Brun je gotovo upitao nešto o tome, ali se predomislio. Nije to stvarno htio znati. - Tada sam nešto shvatila. Ejla stane, još uvijek razmišljajući kako da mu saopći osjećaj sličan zahvalnosti, ali ne shvaćen na običan način. Nije se tu radilo o zahvalnosti koja bi sa sobom nosila obvezu, ili o uobičajenoj zahvalnosti žene prema muškarcu. Htjela mu je reći nešto što će pokazati da ga razumije. Željela mu se zahvaliti za priliku koju joj je pružio, ali nije znala hoće li to učiniti na pravi način. - Brun, ova je djevojčica... zahvalna. I ti si to meni rekao. Kazao si da mi zahvaljuješ za Brakov život. Ja ti zahvaljujem za vlastiti.
- 337. 337 Brun se nagneunatrag i pogleda visoku djevojčicu ravnog lica, plavih očiju. Zahvalnost je bila posljednje što je očekivao. Prokleo ju je. Ali nije rekla da je zahvalna za kletvu, mislio je, zahvalna je za život. Je li znala da nemam drugog izbora? Zna li da sam joj pružio jedinu priliku koju sam mogao? Razumije li strana djevojčica više od mojih lovaca, više od Mog-ura? Da, razumije. U jednom je trenutku prema njoj osjetio nešto što nikad nije osjetio prema ženi. U tom je trenutku poželio da je ona muškarac. Nije više morao razmišljati što da zamoli Mog-ura. Znao je. - Ne znam što planiraju, mislim da to ne znaju ni drugi lovci - govorila je Ebra. - Sve što znam jest da Brun još nikad nije bio toliko uzbuđen. Žene su sjedile zajedno i pripremale hranu za gozbu. Nisu znale povod - Brun je samo naredio da će večeras biti gozba - pa su Ebru i Izu gnjavile pitanjima ne bi li nešto saznale. - Mog-ur je proveo cijeli dan i pola noći u spilji duhova. Sigurno se radi o nekoj ceremoniji. Dok Ejle nije bilo, nije joj se želio ni približiti a sad jedva izlazi iz nje - pojašnjavala je Iza. - Kad izađe, toliko je odsutan duhom da zaboravlja na hranu. Ponekad i za vrijeme jela zaboravi na hranu. - Ali ako pripremaju obred, zašto je Brun pola dana raščišćavao prostor u dnu spilje? - pitala se Ebra. - Kad sam punudila da ga zamijenim, otjerao me. Imaju prostor za obrede pa zašto je poput žene čistio stražnji dio spilje? - Što bi drugo moglo biti? - pitala se Iza. - Svaki put kad pogledam, Brun i Mog-ur razgovaraju. A kad me vide, prekinu, a na licu im se ogleda krivnja. Što bi mogli planirati? Zašto, uostalom, danas pripremamo gozbu? Mog-ur često posjećuje prostor koji je očistio Brun.
- 338. 338 Ponekad odlazi uspilju duhova, ali odmah se vraća. Izgleda kao da nešto nosi, no tamo je tako mračno da ništa ne vidim. Ejla je uživala u društvu. Nakon pet dana još uvijek nije vjerovala da se vratila u pleme. Pripremala je hranu s ostalim ženama kao da se ništa nije dogodilo. Ipak, nije sve bilo posve jednako. Žene se u njenom društvu nisu osjećale ugodno. Mislile su da je mrtva i njen povratak bio je pravo čudo. Nisu znale što da kažu djevojčici koja je otišla u svijet duhova i vratila se. Ejli to nije smetalo, bilo joj je drago što je ponovno s njima. Promatrala je Braka koji se upravo penjao u majčino krilo. - Kako je njegova ruka, Oga? - upita mladu majku. - Pogledaj sama, Ejla. - Razgrne djetetov ogrtač i pokaže mladoj vidarici rame i ruku. - Iza je skinula udlagu dan prije nego što si se vratila. Ruka je posve u redu, samo što je malo tanja od druge. Iza kaže da će ojačati kad je Brak počne upotrebljavati. Ejla pogleda zacijeljene rane i nježno opipa kost. Velike dječakove oči pozorno su je gledale. Žene su oprezno izbjegavale svaki razgovor koji bi vodio spominjanju kletve. Često bi neka započela ali bi usred rečenice spustila ruke jer je shvatila kamo to vodi. Tako se na neki način gušila toplina među ženama koje su zajednički radile. - Ožiljci su još uvijek crveni, ali to će s vremenom nestati - reče Ejla, a zatim pogleda dječaka. - Jesi li jak, Brak? - Dijete klimne glavom. - Pokaži mi koliko. Možeš li povući moju ruku? — Ispružila ju je. - Ne, ne tom rukom, drugom - ispravila ga je kad je pružio zdravu. Brak promijeni ruke i povuče njenu. Ejla je pružala upravo toliko otpora koliko je bilo potrebno da provjeri snagu, a zatim dozvoli da joj povuče ruku. - Ti si snažan dječak, Brak. Jednog ćeš dana biti hrabar lovac, baš kao Braud. Ispružila je ruke da vidi hoće li joj prići. U prvom se trenutku okrenuo, ali se predomislio i pustio da ga Ejla podigne. Držala ga je pred sobom, a zatim stisla u zagrljaj. - Brak je veliki dječak. Tako
- 339. 339 težak i jak.- Dijete se umiri, ali kad je ustanovilo da ga djevojčica nema čime nahraniti, počne se vrpoljiti i pružati ruke majci. Oga ga stavi na prsa. Brak je i dalje velikim okruglim očima gledao visoku djevojčicu. - Tako si sretna, Oga. Baš je krasan dječačić. - Ne bih bila tako sretna da nije bilo tebe, Ejla. - Oga je konačno načela temu koju su svi pažljivo izbjegavali. - Nikad ti nisam rekla koliko sam zahvalna. U prvo sam vrijeme bila previše zabrinuta, a nisam ni znala što da kažem. Nisi htjela mnogo razgovarati, a onda si otišla. Još uvijek ne znam što da kažem. Nisam očekivala da ću te ikad više vidjeti i teško mi je povjerovati da si se vratila. Nisi smjela dodirnuti oružje, ne razumijem zašto želiš loviti, ali drago mi je što si to učinila. Ne mogu ti ni reći koliko mi je drago. Osjećala sam se tako bijedno kad si... kad si morala otići, no sretna sam što si ponovno među nama. - I ja također - doda Ebra. Druge su žene potvrdno klimale glavama. Njihovo jednodušno prihvaćanje savlada Ejlu i ona je s mukom zaustavljala suze koje su počele navirati. Bojala se da će se žene osjećati nelagodno. - Drago mi je što sam opet s vama - pokaže, a odmah potom suze procure niz lice. Iza je sad znala da voda teče iz Ejlinih očiju kad osjeća nešto jako, a ne zato jer je bolesna. I druge su se žene također navikle na njenu čudnu osobinu i shvatile njeno značenje. S razumijevanjem su klimale glavama. - Kako je bilo, Ejla? - pitala je Oga očiju punih bolnog suosjećanja. Djevojčica je za trenutak razmišljala.
- 340. 340 - Usamljeno -odgovorila je. - Vrlo usamljeno. Svi ste mi nedostajali. - U očima žena vidjelo se sažaljenje pa je Ejla morala nešto dodati da promijeni raspoloženje. - Nedostajao mi je i Braud - rekla je naposljetku. - Hhmmf - zamumlja Aga. - Bila si zaista osamljena. - Zatim posramljeno pogleda Ogu. - Znam da je ponekad težak - prizna mlada žena. - Ali Braud je moj muškarac i prema meni nije tako loš. - Ne, nemoj se ispričavati za njega, Oga - blago će Ejla. - Svi znaju da se dobro brine za tebe. Moraš biti ponosna što si njegova družica. Jednog će dana postati vođa, vrlo je hrabar lovac, prvi je ranio mamuta. Ti ne možeš učiniti ništa da me zavoli. Djelomično je to i moja pogreška jer se nisam prema njemu uvijek dobro ponašala. Ne znam kako je sve započelo, i ne znam kako da to završim. Htjela bih da se to dogodi, ali ti se ne smiješ uzbuđivati. - Uvijek je bio naprasit - doda Ebra. - Razlikuje se od Bruna. Znala sam da Mog-ur ima pravo kad mu je otkrio totem Dlakavog nosoroga. Mislim da si mu i ti, Ejla, pomogla da nauči savladavati osjećaje. To će mu dobro doći kad postane vođa. - Ne znam - odmahne Ejla glavom. - Kad me ne bi bilo, mislim da ne bi tako često gubio glavu. Kao da u njemu potičem sve najgore. Žene zamuknu. Rijetko su tako otvoreno raspravljale o nedostacima muškaraca, ali to pomogne da nestane napetosti oko Ejle. Iza mudro zaključi da je vrijeme za mijenjanje predmeta razgovora. - Zna li netko gdje su gomolji? — upita. - Mislim da su bili na mjestu gdje je Brun čistio - odgovori Ebra. - To znači da ih nećemo pronaći do ljeta.
- 341. 341 Braud je pratiosve u vezi s Ejlom i namrštio se kad je pregledala Braka i uzela ga u naručje. To ga podsjeti da mu je upravo ona spasila život, a potom se sjeti i poniženja koje je jednom davno doživio pred njenim očima. Ejlin ga je povratak zapanjio, baš kao i sve druge. Prvog ju je dana gledao sa strahopoštovanjem i s prilično straha. Ali promjenu koju je Kreb pojasnio sazrijevanjem, Braud je shvatio kao najobičniju drskost. Tokom kušnje smrti Ejla je dobila povjerenje u svoje sposobnosti preživljavanja, a sitnije životne nedaće počela je prihvaćati stoičkim mirom. Nakon patnji i borbe za život, ukori, kojih je i tako s njegove strane bilo previše, nisu je mogli izbaciti iz duševne ravnoteže. Braud joj je zaista nedostajao. Čak bi i njegovu prisutnost više voljela od samoće. Prvih joj je nekoliko dana upravo godila Braudova prisutnost, ma kako bila gruba. On ne samo da ju je gledao, pratio je svaki njen pokret. Trećeg dana po Ejlinom povratku, sve je već bilo po starom, ali s malom razlikom. Djevojčica se nije morala boriti s podsviješću da se pokori njegovoj volji, njeni pokreti nisu u sebi nosili ni tračak prkosa. Stvarno je više nije mogao izbaciti iz ravnoteže. U duši je osjećala potpuni mir. Mogao ju je pljuskati i proklinjati, ili se razbjesniti gotovo do ludila. Na nju to nije imalo nikakvog utjecaja. Strpljivo je podnosila sve udarce i ispunjavala naredbe. Premda je to bilo posve nenamjerno, Ejla se ponašala kao da Braud ne postoji. Prema njenom ponašanju mogao se stvoriti upravo takav zaključak. Njegovi najveći izljevi bijesa, nadzirani samo krajnjim naporom volje, nisu za nju značili više od buhinog ugriza. Još manje, jer bi se zbog potonjeg počešala. To je bilo najgore što mu je mogla prirediti i zato je bio sav izvan sebe. Braud je ovisio o pozornosti drugih, živio je od toga. Za njega je to bila potreba. Ništa ga nije više uzbuđivalo od osobe koja ga nije zamjećivala. U dubini njegove duše nije bilo važno je li reakcija pozitivna ili negativna. Sve dok je postojala, drugo nije bilo važno. Bio
- 342. 342 je siguran daje njena ravnodušnost posljedica toga što ga je vidjela poniženog, što je prisustvovala njegovoj sramoti, pa sad više nema poštovanja. Samo je djelomično bio u pravu. Znala je koliko može vladati nad njim, iskušala mu je unutarnju snagu, a oboje je bilo nedovoljno za poštovanje. Ali nije bio bijesan samo zato što se prema njemu ponašala nedolično i nije na njega obraćala pozornost, odvlačila je njemu toliko potrebnu pozornost drugih. Za to je bila dovoljna samo njena pojava, da se i ne govori o neuobičajenim postupcima i osobinama: imala je moćan totem, dijelila je ognjište i ljubav velikog čarobnjaka, postala je vješta vidarica, spasila je Onin život, znala je rukovati praćkom, ubila je hijenu i spasila Brakov život, a sad se povrh svega vratila iz svijeta duhova. Svaki put kad je Braud pokazao veliku hrabrost koja zaslužuje pažnju cijelog plemena, ona ga je nadmašila. Mladić se izdaleka mrštio na djevojčicu. Zašto se vratila? Svi razgovaraju samo o njoj. Uvijek pričaju samo o njoj. Kad sam ubio bizona i postao muškarac svi su govorili o njenom glupom totemu. Je li ona prva napala mamuta? Je li ona gotovo stradala pod njegovim velikim nogama? Ne. Sve što je učinila bilo je bacanje dva kamena, pa ipak su spominjali samo nju. Brun i njegovi sastanci na kojima se govorilo samo o Ejli. Na kraju je nije ni prokleo kako valja i sad se vratila. Svi govore samo o njoj. Zašto uvijek sve pokvari? - Kreb, zašto se toliko vrpoljiš? Ne sjećam se da si ikad bio tako uzbuđen. Ponašaš se kao mladi muškarac pred prvo sparivanje. Želiš li da ti skuham malo čaja za smirivanje - pitala je Iza nakon što je čarobnjak po treći put skočio, krenuo od ognjišta, predomislio se, vratio i ponovno sjeo. - Po čemu zaključuješ da sam uzbuđen? Naprosto pokušavam sve zapamtiti i malo razmišljati - zbunjeno reče.
- 343. 343 - Što morašzapamtiti? Već si godinama Mog-ur, Kreb. Nema ni jednog obreda koji ne bi mogao obaviti i u snu. Nikad te još nisam vidjela da razmišljaš skačući gore-dolje. Hoćeš li da ti skuham malo čaja? - Ne. Ne. Neću čaj. Gdje je Ejla? - Kod zadnjeg ognjišta traži gomolje. Zašto? - Samo hoću znati - odgovori Kreb i ponovno sjedne. Malo kasnije prođe Brun i domahne Mog-uru. Čarobnjak ustane i obojica pođu prema stražnjem dijelu spilje. Nešto s ovom dvojicom nije u redu. Iza u čudu zatrese glavom. - Kad ćemo započeti? - upita vođa kad su stigli na raščišćeni prostor. - Je li sve spremno? - Sve pripreme su završene, ali mislim da bi sunce moralo biti niže. - Misliš! Zar nisi siguran? Smatrao sam da znaš što radiš. Rekao si mi da si razmišljao i pronašao obred. Sve mora biti u redu. Kako možeš reći, »mislim«! - odbrusi Brun. - Razmišljao sam - branio se Mog-ur. - Ali sve se to događalo vrlo davno, na drugom mjestu. Nije bilo snijega. Mislim da čak ni zimi tamo nije bilo snijega. Nije lako odrediti točno vrijeme. Znam da je sunce bilo nisko. - Nisi mi tako rekao! Kako možeš biti siguran da će sve biti u redu? Možda bi bilo bolje da sve zaboravimo. I tako je sve skupa prilično glupa zamisao. - Već sam razgovarao s duhovima. Kamenje je namješteno i oni nas očekuju.
- 344. 344 - Ne sviđami se ni što smo pomicali kamenje. Možda smo sve mogli održati u prostoriji duhova. Jesi li siguran da se neće uznemiriti jer smo ih preselili, Mog-ur? - Već smo o tome dosta raspravljali, Brun. Smatrali smo da je bolje premjestiti kamenje, negoli dovesti Drevne duhove na mjesto totemskih. Stari možda ne bi htjeli otići kad bi vidjeli tako zgodno mjesto. - Kako uopće znaš da će otići kad ih probudimo? Sve je to previše opasno, Mog-ur. Najbolje da zaboravimo na cijelu stvar. - Možda će i ostati neko vrijeme - prizna Mog-ur. - Ali kad sve vratimo na svoje mjesto, vidjet će da to nije njihov dom pa će otići. I totemi će im tako reći. Ali, naravno, ti moraš odlučiti. Predomisliš li se, pokušat ću odobrovoljiti duhove. Samo zato što očekuju obred, ne znači da će ga i imati. - Ne. Imaš pravo. Sad moramo ići do kraja. Duhovi nas očekuju, premda muškarci to neće lako primiti. - Tko je vođa, Brun? Osim toga, smirit će se kad shvate da je tako najbolje. - Ali je li to najbolje, Mog-ur? Je li tako? Prošlo je toliko vremena. Sad ne mislim samo na muškarce. Hoće li to naši totemi prihvatiti? Imali smo sreće, možda čak i previše. Stalno mislim da će se dogoditi nešto strašno. Ne bih htio učiniti nešto što će ih uznemiriti. Želim da budu zadovoljni, želim im ugoditi. - Upravo to i radimo, Brun - blago odvrati Mog-ur. - Pokušavamo im ugoditi. Svima. - Ali jesi li siguran da će i drugi to razumjeti? Ako ugodimo jednom, neće li se drugi osjećati zapostavljenima?
- 345. 345 - Ne, Brun,siguran sam da neće. - Čarobnjak je shvaćao brigu i napetost vođe. Znao je koliko je to za njega važno. - Nitko ne može biti posve siguran. Mi smo tek ljudi. Čak i mog-ur je samo čovjek. Jedino što nam preostaje jest da pokušamo. Ali kao što si i sam rekao, imali smo sreće. To znači da su duhovi totema zadovoljni. Misliš li da bismo imali toliko sreće kad bi se suprotstavljali? Kako često pleme ulovi mamuta bez ijedne ogrebotine na lovcima? To je opasan posao i svašta može poći ukrivo. Mogli ste putovati i ne naći nijednog mamuta. Tako bi propalo najbolje razdoblje lova. Pokušali ste, i to se isplatilo. Čak i Brak je još uvijek živ, Brun. Brun pogleda čarobnjakovo ozbiljno lice. Zatim se uspravi, a u očima mu se vidjela odlučnost. - Idem po muškarce - rekao je. Ženama je bilo naređeno da se ne približavaju stražnjem dijelu spilje, čak i da ne gledaju u tom smjeru. Iza je primijetila kad je Brun pošao po muškarce, ali to je se nije ticalo. Što god radili, to su njihove stvari. Nije znala što ju je potaklo da podigne pogled baš kad su dva muškarca crveno obojenih lica požurili prema Ejli. Iza se počne tresti, što će joj učiniti? Djevojčica nije primijetila kad su kraj nje prošli Brun i muškarci. Prekopavala je po košarama i kožnim spremnicima razbacanim iza posljednjeg ognjišta. Tražila je gomolje. Kad pred sobom ugleda vođino obojeno lice skoro krikne. - Ne opiri se. Nemoj ispustiti ni glasa - pokaže Brun. Svezali su joj oči i podigli je. Djevojčicu obuzme strah. Kad su Brun i Guv donijeli Ejlu, muškarci nisu mogli doći k sebi. Poput žena, ni oni nisu znali razlog održavanja obreda, ali za razliku od
- 346. 346 njih bili susvjesni da će se to kad-tad otkriti. Mog-ur ih je upozorio da nakon što sjednu iza kamenova donesenih iz male spilje ne smiju napraviti ni najmanju kretnju, a prijetnja dobije na snazi kad čarobnjak svakome da dvije kosti koje su morali prekrižiti pred prsima. Opasnost je sigurno velika kad im je potrebna takva zaštita. Kad se pojavila Ejla počeli su shvaćati o čemu se radi. Brun prisili djevojčicu da sjedne u slobodni dio kruga, točno nasuprot Mog-ura, a sam se smjesti iza nje. Na čarobnjakov znak skine povez s njenih očiju. Djevojčica zatrepće. Na svjetlu baklji ugleda Mog- ura i muškarce s prekriženim kostima. Od straha je htjela propasti u zemlju. Što sam učinila? Nisam ni dotakla praćku, mislila je pokušavajući se sjetiti kakav je užasan zločin načinila koji bi opravdavao ovaj zastrašujući skup. Nije se mogla sjetiti ničega. - Ne miči se. Nemoj ispustiti ni glasa - ponovno upozori Mog-ur. Čak i da je htjela, vjerojatno ne bi mogla. Raskolačenih očiju gledala je čarobnjaka dok se polako dizao na noge, položio štap na zemlju i svečanim kretnjama zamolio Ursusa i totemske duhove da ih udostoje pozornosti. Mnogi su joj pokreti bili nepoznati, ali kao opčinjena po prvi je put gledala čarobnjaka u svom elementu. Znala je Kreba, dobro je poznavala šepavog starca koji se u hodu teško oslanjao na štap. Mog-ur je bio iskrivljena karikatura čovjeka čija je polovica tijela gotovo potpuno atrofirala, dok se druga i previše razvila kako bi nadoknadila gubitak. Nekoliko je puta prilikom javnih obreda vidjela njegove elegantne kretnje rukom koje su na neki način bile punije nego da je imao obje. Ali gestikulacija muškarca iza lubanje spiljskog medvjeda pokazivala je nešto što još nikad nije vidjela.
- 347. 347 Nije se primjećivaoni tračak nespretnosti. Zamijenio ju je hipnotički ritam glatkih pokreta koji je naprosto tjerao oči da gledaju u ruke. I pored toga što je tako izgledalo, nije to bio obredni ples. Mog-ur je bio govornik snage kakvu Ejla nije još vidjela. Čarobnjak nikad nije bio izražajniji nego u trenucima kad se obraćao gledalištu koje je za njega često bilo stvarnije od ljudi pred njim. Veliki Mog-ur Plemena Spiljskog medvjeda trudio se još i više da privuče pozornost drevnih duhova koji su trebali prisustvovati ovom obredu. - Najdrevniji Duhovi, Duhovi koje nismo zazivali od naših početaka, poslušajte nas. Zovemo vas, želimo vam ukazati počast, tražimo vašu prisutnost i zaštitu. Veliki Duhovi, čija su imena tako uvažena, ali ipak tek Šapat sjećanja, probudite se i dopustite da vas počastimo. Prinijet ćemo žrtvu koja će vam umiriti srca jer nam je potrebna vaša dozvola. Poslušajte nas dok izgovaramo vaša imena. - Duše Vjetra. Uuha! - Kad Mog-ur izgovori ime, Ejlu prođu trnci. - Duše Kiše. Žiina! Duše Magle, liša! Pridite. Pogledajte nas. Ovdje je i jedna od vas, jedna koja je šetala s vašim sjenama i vratila se, vratila se voljom Velikog Spiljskog lava. Govorio meni, najednom shvati Ejla. Ovo je ceremonija. Što ja ovdje tražim? Tko su ti duhovi? Nikad za njih nisam čula. Imaju ženska imena. Mislila sam da su svi zaštitnički duhovi muškog roda. Ejla se tresla od straha, ali ipak ju je sve zanimalo. Okamenjeni muškarci oko nje također nisu čuli za ove duhove, pa ipak im njihova imena nisu bila nepoznata. Drevni su duhovi u njima probudili jednako drevna sjećanja. - Najpoštovaniji Duhovi Prošlosti, vaše nam namjere nisu poznate, mi smo tek ljudi i ne znamo zašto je ovu djevojčicu odabrao tako moćan totem. Ne znamo zašto ju je poveo vašim drevnim običajima, ali mi ih ne smijemo odbaciti. Njen se totem borio za nju u zemlji sjena i vratio je k nama da pokaže koliko mu je stalo do
- 348. 348 djevojčice. Mi gane smijemo razočarati. O moćni Duhovi Prošlosti, vaši običaji više nisu običaji Plemena, pa ipak oni to moraju postati za ovu djevojčicu među nama. Molimo vas da je priznate. Štitite je, a s njom i naše pleme. - Mog-ur se okrene Ejli. - Dovedite je naprijed! - zapovjedi. Brunove snažne ruke podignu je sa zemlje i odnesu pred starog čarobnjaka. Kad je vođa zgrabio pramen njene duge kose i povukao joj glavu prema natrag, zastane joj dah. Krajičkom oka vidjela je da Mog- ur iz nabora ogrtača izvlači oštar nož i podiže ga visoko iznad glave. Užasnuto je gledala kako se čarobnjak naginje nad nju i zamahuje prema golom vratu. Osjeti oštru bol, ali bila je previše preplašena da krikne. No Mog-ur je u dnu vrata načinio tek malu ogrebotinu. Potočić krvi brzo zaustavi komadićem meke zečje kože. Mog-ur pričeka da se posve natopi krvlju, a zatim obriše ranu tekućinom iz posude koju je držao Guv. Tek tada je Brun pusti. Ejla je začuđeno promatrala kako Mog-ur stavlja kožu u plitku zdjelu ispunjenu uljem. Guv čarobnjaku doda malu baklju pa starac zapali ulje i pričeka da izgori zajedno s okrvavljenom kožom. Raširi se oštar miris. Kad u zdjeli više nije bilo ničeg osim pepela, Brun razgrne Ejlin ogrtač i otkrije njeno lijevo bedro. Mog-ur umoči prst u pepeo i njime precrta svaki ožiljak koji je ostavio spiljski lav. Začuđeno je gledala. To je sličilo totemovom znaku koji je označavao prelazak dječaka u redove odraslih. Brun je podigne i odnese natrag. Mog-ur ponovno zazove duhove. - Najpoštovaniji Duhovi, primite ovu žrtvu krvi i znajte da je njen totem, Duh Spiljskog lava, odlučio da ona mora slijediti vaš put. Primite naše počasti i najdublje izraze poštovanja. Uslišajte nas i vratite se na počinak, zadovoljni što vaši običaji nisu zaboravljeni.
- 349. 349 Gotovo je, pomisliEjla i uzdahne. Još uvijek joj nije bilo jasno zašto je sudjelovala u neobičnom obredu. Ali nije sve bilo gotovo. Brun dođe pred nju i pokaže da ustane. Brzo je skočila na noge. Vođa posegne u nabor ogrtača i izvadi mali okrugli komadić mamutove kljove. - Ejla, sad kad smo pod zaštitom Najdrevnijih Duhova, jedina je prilika da se izjednačiš s muškarcima. - Nije bila sigurna da pravilno shvaća vođine riječi. - Kad napustiš ovo mjesto nikad se više ne smiješ smatrati jednakom. Ti si žena i uvijek ćeš to biti. Ejla je klimala glavom. Naravno, znala je da je žena, ali ovaj ju je uvod zbunio. - Ovo je djelić kljove mamuta kojeg smo ulovili. Bio je to vrlo sretan lov jer nitko nije ozlijeđen, a uspjeli smo savladati divovsku životinju. Ovaj je komadić odobrio Ursus, a Mog-ur ga je obojio svetom crvenom bojom. To je moćan talisman za svakog lovca. Svi ga mi imamo, jer tako mora biti. - Ejla, nijedan dječak ne prelazi u redove odraslih sve dok ne ubije prvu divljač, a kad to jednom učini, više ne može biti dijete. Jednom davno, u vrijeme dok su vladali duhovi čija smo imena danas čuli i koji su još uvijek negdje u blizini, lovile su i žene. Ne znamo zašto te totem poveo drevnim običajima, ali ne smijemo se suprotstavljati volji Duha Spiljskog lava. Moramo pristati na njegovu želju. Ejla, ulovila si prvi plijen pa sad moraš preuzeti dužnosti odraslih. Ali ti si žena, a ne muškarac, i to ćeš biti uvijek, uz jedan izuzetak. Ejla, odsad smiješ koristiti praćku, sad si Žena Koja lovi. Djevojčici u lice udari krv. Zar to može biti istina? Je li pravilno shvatila Brunove riječi? Zato što je upotrijebila praćku, prošla je kušnju koja ju je gotovo stajala života, a sad će je otvoreno smjeti koristiti. Dozvolit će joj da lovi? Nije mogla povjerovati da je to istina.
- 350. 350 - Ovaj talismanje za tebe. Stavi ga u amulet. — Ejla skine vrećicu s vrata i počne odvezivati uzlove. Obojeni komad bjelokosti stavi pokraj komadića crvene zemlje i fosila školjke, a zatim ponovno zaveže uzicu i prebaci je preko glave. - Nikome to još nemoj reći. Objavit ću to prije gozbe u tvoju čast, Ejla, u čast tvog prvog plijena - reče Brun. - Samo se nadam da će sljedeći biti probavljiviji od hijene - doda sa smiješkom u očima. - Sad se okreni. Učinila je kako je zapovjeđeno. Ponovno joj zavežu oči, dva je muškarca vrate natrag i zatim joj skinu povez. Gledala je za Brunom i Guvom dok su se vraćali u krug muškaraca. Je li to sve bio samo san? Opipala je vrat i ožiljak na mjestu gdje ju je Mog-ur zarezao, podigne ogrtač i pogleda crne linije koje su prekrivale ožiljke. Lovac! Ja sam lovac! Lovac plemena. Rekli su da je tako htio moj totem, pa su to morali poslušati. Uhvati amulet, zatvori oči i počne gestikulirati. - Veliki Spiljski lave, zašto sam sumnjala u tebe? Smrtna kletva bila je teška kušnja, najteža dosad, ali to je i morala biti za ovako veliki dar. Zahvalna sam što si me našao dostojnom. Znam da je Kreb imao pravo - moj život nikad neće biti lak, ali će te uvijek biti dostojan. Obred je bio dovoljno uvjerljiv da muškarci shvate kako Ejla mora loviti - ali Braud je bio bijesan. Da se nije uplašio Mog-urovog upozorenja, napustio bi obred. Nije želio biti sudionik ceremonije kojim djevojčica, ta djevojčica, dobiva posebne povlastice. Ljutio ga je Mog- ur, ali posebno je bio ogorčen na Bruna. Nije mogao progutati jad. Svemu je tome on kriv, mislio je Braud. Uvijek ju je štitio. Zaprijetio mi je smrću samo zato što sam je kaznio zbog neposluha. Mene, sina svoje družice, a ona je to i zaslužila! Nije je ni prokleo kako valja, moralo je to biti zauvijek. Sad je pušta da lovi, lovi, kao da je muškarac. Kako je to mogao dopustiti? Brun je svakog dana stariji.
- 351. 351 Neće vječno bitivođa. Jednog ću dana to biti ja, a tada ćemo vidjeti. Tada je neće moći zaštititi. Tada ćemo vidjeti kakve će povlastice dobiti. Samo neka pokuša biti neposlušna. POBIJEĐEN TOTEM Zena Koja Lovi zaslužila je puno ime zime kad je napunila desetu godinu. Uz osjećaj zadovoljstva i olakšanja Iza primijeti na djevojci promjene koje su naviještale početak zrelosti. Široki bokovi i dva zadebljanja na prsima mijenjali su oblik Ejlinog tijela i uvjerili ženu da njezina neobična kći ipak nije osuđena na vječno djetinjstvo. Prva mjesečnica uslijedila je nakon što su se razbujale grudi i pojavile prve stidne dlačice. Po prvi se put duh njenog totema borio s drugim. Shvatila je da najvjerojatnije nikad neće roditi jer je njen totem bio prejak. Željela je dijete - od rođenja Ube htjela je imati dijete koje će voljeti i za koje će se brinuti - ali je prihvatila život nametnut duhom moćnog Spiljskog lava. Dok su majke bile zaposlene brinula se za dojenčad i djecu i bila je pomalo razočarana kad su, gladna, odlazila drugim ženama da ih nahrane. Ali sad je napokon žena, a ne tek dijete veće od žene. Ejla se poistovjećivala s Ovrom koja je već nekoliko puta pobacila, premda početkom trudnoće i ne tako teško. Njen je totem također bio prejak. Izgledalo je da će biti nerotkinja. Od lova na mamuta, a osobito otkad je Ejla dostigla fizičku zrelost, dvije su mlade žene često bile zajedno. Za razliku od Ikine otvorene i prijateljske naravi, Ovra nije mnogo govorila jer je po prirodi bila povučena - ali je između Ejle i nje postojalo razumijevanje koje je polako sazrijevalo u blisko prijateljstvo, a proširilo se i na Guva. Prisnost mladog čarobnjakovog učenika i njegove družice svima je bila očita. Zato su Ovru žalili. Suosjećanje i blagost njezinog muškarca tjerali su je da dijete želi još više.
- 352. 352 Na veliko Braudovozadovoljstvo, Oga je ponovno bila trudna. Ostala je noseća odmah pošto se trogodišnji Brak odbio od sise. Činilo se da će biti plodna poput Age i Ike. Drug je bio siguran da će Agin dvogodišnji sin jednog dana izrađivati oruđe jer gaje više puta zatekao kako tuče kamen o kamen. Našao je kameni čekić za Grubovu malu ruku i dozvolio mu da se igra u njegovoj blizini dok je izrađivao oruđe. Ikina dvogodišnja Igra bila je otvorena poput majke - veselo, punačko, dobroćudno dijete koje je očaravalo svakoga. Brunovo je pleme raslo. U rano je proljeće Ejla provela nekoliko dana izvan plemena, u maloj spilji visoko na brdu, jer je tako nalagao običaj ženske kletve. Poslije smrtne, ovo je za nju bio blagdan. Vrijeme je iskoristila za izradu zamki i vježbanje praćkom, premda se još uvijek podsjećala da to više ne mora kriti, lako pronalaženje hrane nije predstavljalo teškoću, veselila se svakodnevnim posjetima Ize koja je dolazila na prije dogovoreno mjesto u blizini velike spilje. Donosila joj je jelo, više nego što je mogla pojesti, ali još je važnije bilo to što joj je pravila društvo. Još uvijek je teško provodila noć sama, premda je znala da će progonstvo biti ograničeno i kratko. Posjeti su često trajali do noći, pa je Ejla bakljom osvjetljavala put do svog udaljenog skloništa. Iza nikako nije mogla sakriti nelagodu zbog jelenje kože koju je Ejla napravila dok je bila »mrtva«, pa ju je mlada žena ostavljala u spilji. Ejla je naučila sve što djevojke moraju znati. Iza joj je dala vrpce od mekane, upijajuće kože koje su se nosile vezane oko pojasa i objasnila koje se kretnje koriste kad ih se zakapa duboko u zemlju. Također joj je rekla koji se položaj zauzima kad muškarac odluči da se na njoj zadovolji, koje pokrete valja činiti i kako se nakon toga očistiti. Ejla je bila žena i morat će ispunjavati sve dužnosti koje su se od žena očekivale. Razgovarale su o mnogim ženskim stvarima, premda je Ejla mnogo znala još iz učenja za vi- daricu. Iza joj je opisala pokrete i položaje koje su muškarci iz plemena smatrali zavodničkim, te način kako žena ohrabruje muškarca da
- 353. 353 zadovolji svoje potrebe.Razgovarale su i o dužnostima sparenih žena. Iza je Ejli rekla sve što je saznala od majke, ali se u dubini duše pitala hoće li ružnoj djevojci to znanje ikad biti potrebno. O jednome Iza nikad nije govorila. Većina mladih žena je već u pubertetu bacila oko na nekog mladića. Premda ni majka ni kćer nisu imale izravnog utjecaja, žena je želju djeteta mogla priopćiti svom muškarcu. On je, ako je tako htio, prenio poruku vođi plemena. Nije li bilo drugih razloga, a naročito ako je mladić već pokazivao zanimanje za djevojku, vođa je često dopuštao da se to i ostvari. Nije uvijek bilo tako, što je potvrđivao i Izin slučaj. S Ejlom nije nikad razgovarala o tome, premda je to bila najzanimljivija tema za mladu ženu i njezinu majku. U plemenu nije bilo mlađeg muškarca bez žene, a da ih je i bilo, Iza je bila sigurna da Ejlu ne bi uzeli za prvu, a niti za drugu družicu. Djevojka se uz to nije zanimala za muškarce. Nije o tome ni razmišljala, sve dok Iza nije spomenula dužnosti sparene žene. Ali bit će još vremena i prilike za to. Jednog sunčanog proljetnog jutra, nedugo nakon povratka, Ejla otiđe na jezerce po vodu. Vani nije bilo nikoga. Klekne i nagne se da zahvati vode ali iznenada zastane. Mirna je voda izgledala poput zrcala. Ejla se zagleda u čudno lice koje ju je gledalo s površine vode. Nikad prije nije vidjela svoj odraz. Većina voda u okolici spilje bile su brzaci, a u jezerce nije gledala prije negoli bi zaronila mješinu za vodu i tako uzburkala površinu. Mlada je žena proučavala lice. Bilo je četvrtasto, s lijepo oblikovanom vilicom, oblim, mladenačkim obrazima, visokim jagodicama i dugačkim vitkim vratom. Na bradi je imala jamicu, puna usta, lijepo oblikovan nos. Jasne plave oči bile su uokvirene gustim trepavicama, nešto tamnijim od zlatne kose koja joj je padala niz leđa u gustim valovima i blistala na suncu. Na glatkom, ravnom i visokom
- 354. 354 čelu, bez tragovabora, bile su tanke obrve, iste boje kao i trepavice. Brzo se podigne na noge i pobjegne u spilju. - Što se dogodilo, Ejla? - upita Iza. Njezinu je kćerku očito nešto mučilo. - Majko, upravo sam se vidjela u jezercu. Tako sam ružna! Oh, majko, zašto sam tako ružna? - Zaplakala je u Izinom naručju. Ejla nije pamtila druge ljude osim onih u plemenu. Nije imala drugih mjerila ljepote. Pleme se naviklo na nju, ali se njoj činilo da izgleda drukčije nego oni, potpuno različito. - Ejla, Ejla - tješila ju je Iza, dok je djevojka jecala u njenom naručju. - Nisam znala da sam tako ružna, majko. Nisam znala. Koji će me muškarac ikad poželjeti? Nikad neću imati muškarca. Nikad neću imati dijete. Uvijek ću biti sama. Zašto sam tako ružna? - Neznam jesi li ružna, Ejla. Ti si drukčija. - Ja sam ružna! Ja sam ružna! - Ejla je tresla glavom ne hoteći utjehe. - Pogledaj me! Previsoka sam, viša od Brauda i Guva. Visoka sam poput Bruna. I ružna sam. Visoka sam, ružna pa nikad neću imati muškarca. - Ponovo zaplače. - Ejla! Prestani! - naredi Iza tresući je za ramena. - Svoj izgled ne možeš promijeniti. Nisi se rodila u Plemenu već među Drugima, pa izgledaš poput njih. To ne možeš izmijeniti, moraš to prihvatiti. Istina je da možda nikad nećeš imati muškarca. Tu se ne može pomoći i to također moraš prihvatiti. Ali to nije sigurno. Uskoro ćeš biti vidarica, vidarica mog roda. Čak i ako ne budeš imala muškarca, nećeš biti žena bez položaja i vrijednosti.
- 355. 355 - Sljedećeg jeljeta plemenski Zbor - nastavi Iza. - Bit će prisutno mnogo ljudi, znaš da ovo nije jedino pleme. Možda ćeš naći muškarca u drugom plemenu. Vjerojatno to neće biti mladić ili čovjek visoka položaja, ali ipak muškarac. Zaug ima dobro mišljenje o tebi. Imaš sreće što te toliko cijeni. Već je predao Krebu poruku o tebi. On ima rodbinu u drugom plemenu i rekao je Krebu da im kaže da te cijeni. Vjeruje da ćeš biti dobra družica nekom muškarcu i moli ih da te uzmu u obzir. Čak je izjavio da bi te sam uzeo da je mladi. Zapamti, ovo nije jedino pleme, ovo nisu jedini muškarci na svijetu. - Zaug je to rekao? Premda sam tako ružna? - U Ejlinim očima pojavi se tračak nade. - Da, Zaug je to rekao. S njegovom preporukom i položajem mog roda, sigurna sam da će se naći neki muškarac koji će te uzeti, iako izgledaš drukčije. Ejlin drhtav osmijeh nestane. - Ali zar to ne znači da ću morati otići? Da ću živjeti negdje drugdje? Ne želim otići i ostaviti tebe, Kreba i Ubu. - Ejla, stara sam. Kreb također nije mlad, a za nekoliko godina i Uba će postati žena i imati muškarca. Što ćeš tada? - pitala je Iza. - Jednog će dana Brun prepustiti vodstvo Braudu. Mislim da ne bi trebala živjeti ovdje kad on postane vođa. Bit će najbolje da odeš, a Zbor Plemena je tvoja velika prilika. - Držim da si u pravu, majko. Mislim da ne bih voljela živjeti ovdje kad Braud postane vođa, ali mrzim pomisao na odlazak - namrgođeno će, ali se odmah razveseli. - Sljedeće je ljeto još daleko. Dotad ne moram brinuti o tome." Godina dana, pomisli Iza. Moja Ejla, dijete moje. Trebala bi biti u mojim godinama pa da shvatiš koliko brzo vrijeme prolazi. Ne želiš me
- 356. 356 ostaviti? Ne znaškoliko ćeš mi nedostajati. Kad bi barem u ovom plemenu postojao muškarac koji bi te htio. Kad barem Braud ne bi bio budući vođa. Žena nije pokazivala o čemu razmišlja. Ejla obriše oči i otrči po vodu. Ovaj se put nije pogledala. Isti je dan Ejla stajala na rubu šume i kroz grmlje promatrala spilju. Nekolicina ljudi radila je i razgovarala. Podigla je dva zeca i objesila ih preko ramena, pogledala u praćku zataknutu za pojas, stavila je u nabor ogrtača, zatim izvadila i ponovno zatakla za pojas da je svi dobro vide. Uzrujano se meškoljila i gledala prema spilji. Brun je rekao da mogu, mislila je. Održan je i obred, dakle smijem. Ja sam lovac. Ja sam Žena Koja Lovi. Podigne glavu i izađe iz grma u kojem se skrivala. Jedan dug, leden trenutak svi su zurili u djevojku s dva zeca preko ramena. Čim su se oporavili od iznenađenja i shvatili kako se loše ponašaju, pogledali su u stranu. Ejlino je lice gorjelo ali je hodala čvrstim korakom, ne obazirući se na skrivene poglede. Kad je stigla u spilju i ostavila šokirane ljude za sobom, odlane joj. Hladna, tamna unutarnjost ju je smirila. Unutra je bilo lakše zaboraviti na druge. Kad je Ejla stigla do Krebovog ognjišta Izine se oči rašire od iznenađenja ali se žena brzo sabrala i pogledala u stranu kao da zečevi ne postoje. Nije znala što da kaže. Kreb je sjedio na medvjeđoj koži i razmišljao. Pravio se da ništa ne primjećuje. Vidio je kako ulazi u spilju ali je uspio prikriti izraz lica. Kad je spustila životinje pokraj vatre, nitko nije rekao ni riječi. Trenutak kasnije dotrči i Uba, ali ona nije oklijevala pokazati što osjeća. —Jesi li ih zaista sama ulovila, Ejla?
- 357. 357 - Da -odgovori djevojka. - To je zaista lijep, debeo par zečeva. Hoćemo li ih imati za večeru? - Pa da, vjerojatno hoćemo - odgovori Iza, još uvijek postiđena i nesigurna. - Ja ću ih oderati - reče brzo Ejla i izvadi nož. Iza ju je trenutak promatrala, a zatim priđe. - Ne, Ejla, ti si ih ulovila, a ja ću ih oderati. - Ejla je sa strane promatrala dok ih je Iza gulila, nabola na ražanj i stavila na vatru. Bilo joj je neugodno koliko i Izi. - Bila je to dobra večera, Iza - kasnije će Kreb, još uvijek ne spominjući Ejlin ulov, ali Uba nije bila tako sramežljiva. - Zečevi su bili dobri, Ejla, ali drugi put ulovi kamenjarku - reče. Uba je s Krebom dijelila naklonost prema tustim pticama pernatih nogu. Kad je Ejla sljedeći put donijela ulov, nitko se nije iznenadio. Počela je redovito loviti. Kreb je sad kraj ognjišta imao lovca pa je manje uzimao od drugih, osim kad bi donosili veliku divljač koju su lovili samo muškarci. Tog je proljeća Ejla imala dosta posla. Njezin se udio u ženskim dužnostima nije smanjio zbog lova, a tu su bile i trave koje je skupljala za Izu. Ali Ejla je uživala u lovu, bila je puna snage, zadovoljnija no ikada. Bila je sretna što nije morala loviti potajno, što je zajedno s plemenom, što je napokon žena i što se zbližila s drugim ženama. Ebra i Uka su je prihvatile, premda nikad nisu zaboravile da je drukčija. Ika je uvijek bila prijateljski naklonjena, a stav Age i njene majke se posve promijenio otkako je Onu spasila od utapljanja. Ovra je
- 358. 358 postala njena intimnaprijateljica, a Oga joj se približila usprkos Braudovom neprijateljstvu. Tijekom godina u kojima je živjela s njegovim nepredvidljivim izljevima srdžbe, mladenačko obožavanje se ohladilo do ravnodušnosti. Ali njegova se osvetnička mržnja još povećala kad su Ejlu prihvatili kao lovca. Uporno je pokušavao naći načina da je muči, da izmami neku reakciju. Njegovo je mučenje postalo način života s kojim je naučila živjeti. Ostavljao ju je hladnom. Počela je misliti kako joj više neće moći nauditi. Proljeće je bilo u punom cvatu kad odluči uloviti kamenjarku, Krebovo omiljeno jelo. Pomislila je i na novo bilje za Izinu zalihu lijekova. Cijelo je jutro provela lutajući prirodom, a zatim krene prema širokoj livadi. Istjera par niskoletećih ptica, obori ih, a zatim u visokoj travi potraži gnijezda s jajima. Kreb je volio pticu punjenu jajima, obloženu povrćem i travama. Kad ih je otkrila, veselo uzvikne, pažljivo umota jaja u mahovinu i potom u ogrtač. Bila je zadovoljna. Radosno pretrči livadu, zaustavljajući se bez daha tek na vrhu brežuljka obraslog travom. Bacivši se na zemlju, provjerila jesu li jaja cijela i izvadi komad suhog mesa za ručak. Raspjevana ševa svijetložutih prsiju poleti s grančice i nastavi pjevati. Par zlatnokrunih vrabaca cvrkutao je, lepršajući među granama kupine na rubu čistine. Crnoglave ptičice sivog perja letjele su amo-tamo kraj jele pokraj potočića, pronalazeći put kroz gusto raslinje u podnožju brežuljka. Živahni smeđi carići svađali su se dok su nosili grančice i suhu mahovinu za gnijezdo u staroj kvrgavoj jabuci koja je plodnost dokazivala mnoštvom ružičastih cvjetova. Ejla je voljela samoću. Bila je opuštena, nije razmišljala ni o čemu osim o tome kako je dan lijep i kako je sretna Bila je uvjerena da je sama sve dok na zemlju pred njom nije pala sjena. Iznenađeno ugleda Braudovo lice.
- 359. 359 Tog dana nijebio ugovoren lov pa je Braud odlučio poći sam. Nije se baš osobito trudio, bio je to samo izgovor da se prošeta po tako lijepom, sunčanom danu jer mu meso ionako nije trebalo. Iz daljine primijeti Ejlu dok se odmarala na brežuljku pa nije mogao odoljeti da je ne izgrdi zbog lijenosti. Ejla skoči na noge, a to ga razljuti. Bila je viša, a on nije volio gledati uvis prema ženi. Da joj znak da se spusti na zemlju i pripremio da je dobro izgrdi. Njen miran, ravnodušan pogled ga još više razdraži. Na svaki je način htio izazvati bilo kakvu reakciju. U spilji joj je barem mogao narediti da nešto učini i vidjeti kako skače na noge na njegovu zapovijed. Pogleda oko sebe, a zatim na ženu koja mu je sjedila do nogu i čekala da je izgrdi. Otkako je postala žena, gora je nego ikada, pomisli. Žena Koja Lovi, kako je to Brun mogao dozvoliti? Opazi kamenjarku u njenoj ruci i sjeti se da nije ništa ulovio. Čak je i pogled na njenom ružnom licu prkosan. Uživa što ima ptice, a ja nemam ništa. Što da joj naredim! Ovdje ne može ništa donijeti za mene. Ali čekaj, ona je sad žena, zar ne? Ipak postoji nešto na što je mogu prisiliti. Kad joj je Braud dao znak, Ejla širom otvori oči. Nije to očekivala. Iza joj je rekla da muškarci to traže samo od žena koje im se sviđaju a znala je da je Braud smatra ružnom. Mladiću nije promaklo Ejlino iznenađenje i njena reakcija ga ohrabri, još jednom joj dade znak da zauzme položaj kako bi se mogao zadovoljiti. Ejla je znala što se od nje očekuje. Iza joj je sve pojasnila, a često je viđala starije članove plemena u istim situacijama - sva djeca su to vidjela jer u plemenu ih nitko nije sprečavao da gledaju. Mladi su učili oponašajući starije, a spolni je odnos za njih bio samo jedna od mnogih stvari koje su bile dio života. To je uvijek zbunjivalo Ejlu. Pitala se
- 360. 360 zašto to rade,ali nije je zabrinjavalo kad bi vidjela dječaka koji je na djevojčici oponašao starije. Ponekad to više nije bilo samo oponašanje. Spolno zreli mladići koji još uvijek nisu bili lovci oduzeli su djevičanstvo mnogim mladim djevojkama iz plemena. Ponekad bi i muškarac, zaveden mladom koketom, zadovoljio svoje potrebe na još uvijek nezreloj ženi. Ipak, većina je mladića smatrala igre s bivšim drugaricama ispod časti. Ali Ejla osim Vorna nije imala druga njenih godina, a kako je Aga obeshrabrivala to prijateljstvo još od prvih dana, nikad nisu postali bliski. Vorn joj se nije osobito sviđao jer je uvijek oponašao Brauda. Usprkos događaju na vježbalištu, dječak je još uvijek obožavao Brauda i zato se s Ejlom nije htio igrati »sparivanja«. Budući da nije bilo nikog drugog, ona nikad nije pokušala oponašati taj čin. U društvu u kojem je seks bio običan poput disanja, Ejla je još uvijek bila djevica. Mladoj je ženi bilo neugodno. Znala je da se mora pokoriti ali bila je zbunjena. Braud je u tome uživao. Bilo mu je drago što se sjetio nečega što je napokon slomilo njen otpor. Ejlina zbunjenost i začuđenost ga je zabavljala ali i uzbuđivala. Stajao je kraj nje dok se spuštala na koljena. Ejla nije bila naviknuta da joj muškarci dolaze tako blizu. Braudovo teško disanje ju je uplašilo. Oklijevala je. Braud je postao nestrpljiv, gurnuo je na zemlju, skinuo svoj ogrtač i pokazao nabrekli ud. Što još čeka? Tako je ružna, morala bi biti počašćena jer je nijedan drugi muškarac ne bi htio. Ljutito zgrabi njen ogrtač i pokuša ga skinuti. Bio je sve uzbuđeniji. Kad ju je Braud uhvatio, u Ejli se nešto prelomi. Nije to mogla učiniti! Naprosto nije mogla. Razum je napusti. Nije bilo važno što se morala pokoriti. Skoči na noge i potrči. Braud je bio brži. Zgrabi je, gurne na tlo i udari po licu. Na usni se pojavi rasjekotina. To mu se počne sviđati. Previše se puta morao suzdržati kad ju je htio tući, ali
- 361. 361 sada nije bilonikoga da ga zaustavi. A ima i opravdanje - namjerno je uskratila poslušnost. Ejla je bila izvan sebe. Pokuša ustati, ali Braud je ponovno udari. Nije očekivao da će se braniti i sad se u njemu probudi požuda. Već će on pokazati toj drskoj ženi. Udari je još jednom, pa još jednom uživajući gledati kako se šćućurila pod njegovim udarcima. U Ejlinoj je glavi tutnjalo, krv je tekla iz nosa i usana. Pokuša ustati ali Braud joj nije dao. Udarala ga je pesnicama o prsa. Na njegovom čvrstom, mišićavom tijelu to nije ostavljalo tragova, samo ga je još više uzbuđivalo. Nikad nije osjećao takvu požudu—grubost je povećala strast, a pohota mu je davala snage za još jače udarce. Uživao je u njenom otporu i ponovno je udari. Bila je gotovo onesviještena kad ju je bacio na lice, grozničavo strgnuo ogrtač i raširio joj noge. Snažnim pokretom prodre duboko u nju. Ejla krikne od bola. To još poveća Braudovo zadovoljstvo. Još jednom prodre, opet izazove bolni krik, pa još jednom i još jednom. Jačina uzbuđenja rasla je sve brže i uzdigla se do vrhunca. Posljednjim pokretom, koji izazove još jedan očajni krik, izbaci nakupljenu strast. Iscrpljen, sruši se na nju. Ejla je jecala. Sol iz suza pekla je rane na njezinom krvlju oblivenom licu. Jedno joj je oko bilo natečeno, skoro zatvoreno i na njega gotovo nije vidjela, bedra su joj bila umrljana krvlju i cijela ju je nutrina boljela. Braud se podigne i pogleda je. Osjećao se dobro, nikad prije nije toliko uživao u spolnom odnosu. Pokupi svoje oružje i uputi se prema spilji. Još dugo nakon što je prestala jecati, Ejla je ležala na tlu. Napokon ustane. Dodirne usne i osjeti koliko su natekle, a zatim pogledala krv na prstima. Cijelo ju je tijelo boljelo izvana i iznutra. Vidjela je krv na
- 362. 362 bedrima i mrljekrvi na travi. Da li se moj totem ponovo bori, zapita se. Ne, mislim da još nije vrijeme. Vjerojatno me Braud povrijedio. Nisam znala da me može povrijediti i iznutra. Ali to druge žene ne boli. Zašto bi me Braudov ud ozlijedio? Da li sa mnom nešto nije u redu? Polako ustane i krene prema potoku, osjećajući bol pri svakom pokretu. Opere se, ali to nije zaustavilo bol i zbrku u glavi. Zašto je Braud to učinio? Iza je rekla da se muškarci zadovoljavaju samo na privlačnim ženama. Ja sam ružna. Zašto bi muškarac htio povrijediti ženu koja mu se sviđa? Ali i ženama se to sviđa, zašto bi inače davale znakove da ohrabre muškarce? Kako im se to može sviđati? Oga nema ništa protiv kad Braud to radi s njom, a on to čini svaki dan, čak i po nekoliko puta. Ejla se odjednom užasne... Oh, ne! Što ako me Braud prisili da to učinim još jednom? Neću se vratiti. Ne mogu se vratiti. A kamo da odem? U moju malu spilju? Ne, ona je preblizu, a tamo ne bih mogla ostati preko zime. Moram se vratiti, ne mogu živjeti sama. Kamo bih mogla otići? Ne mogu ostaviti Kreba, Izu i Ubu. Što da radim? Ako Braud to želi, ne mogu ga odbiti. Nijedna žena to ne bi ni pokušala. Što nije u redu sa mnom? Nije to htio kad sam bila djevojčica. Zašto sam morala postati žena? Bila sam tako sretna zbog toga, a sada ne bih marila da sam djevojčica cijelog života. Ionako nikad neću imati dijete. Kakvog smisla ima biti žena kad ne možeš roditi? Osobito ako te muškarac natjera da radiš nešto poput ovoga. Kakvog to ima smisla? Čemu služi? Sunce je već bilo nisko kad se popela uz brežuljak i potražila ulovljene kamenjarke. Jaja su se razbila i zaprljala joj prednji dio ogrtača. Pogleda potočić i prisjeti se kako je bila sretna gledajući ptice. Izgledalo je kao da je to bilo davno, u drugom vremenu, na drugom svijetu. Polako se vukla prema spilji, bojeći se svakog koraka.
- 363. 363 Promatrajući kako suncenestaje za stablima, Iza je bila sve zabrinutija. Pošla je svim putovima u obližnjoj šumi i na hrbat da pogleda padinu prema stepi. Žena ne bi smjela biti sama u divljini. Ne volim što Ejla ide sama u lov. Što ako ju je napala neka životinja? Možda je povrijeđena? Kreb je također bio zabrinut, premda to nije htio pokazati. Kad je pao mrak čak se i Brun počeo brinuti. Iza je prva primijetila Ejlu kako dolazi prema spilji. Počela ju je koriti što je dozvolila da se brinu zbog nje, ali je kod prvog pokreta zastala. - Ejla! Ti si povrijeđena! Što se dogodilo? - Braud me istukao - dala je znak s tupim izrazom lica. - Ali zašto? - Nisam ga poslušala - odgovori mlada žena i krene ravno prema ognjištu. Što se dogodilo, pitala se Iza. Ejla se pokoravala Braudu već godinama. Zašto se odjednom pobunila protiv njega? I zašto mi nije rekao da ju je vidio? Znao je da se brinem. Vratio se još u podne, zašto se Ejla vratila tako kasno? Iza brzo pogleda u pravcu Braudovog ognjišta i spazi kako mladić, suprotno običajima, pilji u Ejlu sa zadovoljnim osmijehom na licu. Kreb je sve promatrao, Ejlino natečeno i izranjeno lice i potpuno odsutan pogled, te Braudov bahat smiješak koji ju je pratio od trenutka kad je ušla u spilju. Znao je da njegova mržnja raste s godinama - tiha poslušnost ga je dražila više od njene djevojačke ratobornosti - ali dogodilo se nešto što je Braudu dalo osjećaj vlasti nad njom. Premda oštrouman, Kreb se nije mogao dosjetiti razlogu. Sljedeći se dan Ejla zadrži kod ognjišta što je dulje mogla jer se bojala napustiti ga. Braud ju je čekao. Sjećajući se jučerašnjeg snažnog
- 364. 364 uzbuđenja, bio jespreman i nadražen. Kad joj je dao znak, skoro se ukočila ali se prisilila zauzeti položaj. Nastojala je ne zaplakati, ali bol ju je natjerala da krikne. To je izazvalo radoznale poglede svih u blizini. Nisu mogli shvatiti zašto plače, kao što im nije bilo razumljivo iznenadno Braudovo zanimanje za nju. Braud je uživao u novopronađenoj moći nad Ejlom i često ju je uzimao, premda su se mnogi pitali zašto je više želio ružnu ženu koju je mrzio nego svoju privlačnu družicu. S vremenom je više nije boljelo, ali Ejla je to mrzila. A upravo u tome je Braud uživao. Napokon ju je postavio na njeno mjesto, bio moćniji od nje i pronašao način da je izazove. Nije ga smetalo što je njena reakcija negativna, dapače, to mu se više sviđalo. Želio je vidjeti kako ga se kloni, kako se boji, kako se sili pokoriti mu se. Već i samo razmišljanje o tome ga je uzbuđivalo. Uvijek je imao jak spolni nagon, a sad više no ikad. Svako jutro kad nije išao u lov čekao je Ejlu, to bi ponovio i navečer, a ponekad i u podne. Kad bi se uzbudio tijekom noći, koristio bi svoju družicu. Bio je mlad, zdrav, na vrhuncu spolne moći i što ga je Ejla više mrzila, to je bio zadovoljniji. Ejla je izgubila polet. Bila je bezvoljna, natmurena i ravnodušna. Osjećala je samo ogromnu mržnju prema Braudu i njegovom svakodnevnom prodiranju u njeno tijelo. Kao masivni ledenjak koji upija svu vlagu iz okoline, njena je mržnja i gorčina isušila sve druge osjećaje. Uvijek je bila čista, često je prala kosu na potoku i čistila je od uši, čak je i zimi donosila posude snijega i stavljala ga na vatru da se rastopi. Sada joj je kosa bila zamršena i masna, a cijelo je vrijeme nosila isti ogrtač, ne mareći za mrlje i prljavštinu. Sporo je obavljala svoje dužnosti, pa su je i muškarci koji je nikad prije nisu korili počeli opominjati. Izgubila je zanimanje za vidarstvo, nije govorila, osim da odgovori na izravna pitanja, rijetko je odlazila u lov, a kad bi i otišla,
- 365. 365 uglavnom se vraćalapraznih ruku. Njena malodušnust zarazi sve kraj Krebovog ognjišta. Iza je bila izvan sebe od brige. Nije mogla shvatiti razlog takve promjene. Znala je da je uzrok u Braudovom neobjašnjivom zanimanju za nju, ali zašto je to imalo takve posljedice nije mogla razumjeti. Bdjela je nad Ejlom, a kad je mlada žena počela ujutro povraćati, pobojala se kako ju je zao duh koji je ušao u njeno tijelo još više zahvatio. Ali Iza je bila iskusna vidarica. Prva je primijetila da Ejla nije otišla u izolaciju koja se tražila od svih žena kad se njihov totem borio, pa je još bolje počela paziti na svoju posvojenu kćer. Nije mogla vjerovati u ono što je sumnjala. Ali kad je prošao i sljedeći mjesec i ljetna je žega bila najveća, Iza je bila sigurna. Rano ujutro, kad Kreb nije bio kraj ognjišta, pozove Ejlu. - Želim govoriti s tobom. - Da, Iza - odgovori Ejla, izvlačeći se iz kože za spavanje i spuštajući se na zemlju kraj žene. - Kad se tvoj totem posljednji put borio? - Ne znam. - Ejla, hoću da dobro razmisliš o tome. Jesu li se duhovi borili otkad su opali cvjetovi? Mlada žena pokuša razmisliti. - Nisam sigurna, možda jednom. - Tako sam i mislila - reče Iza. - Ujutro ti je zlo, zar ne? - Da - kimne. Ejla je mislila da joj je zlo jer ju je Braud čekao svako jutro kad nije išao u lov, a to je tako mrzila da nije doručkovala, a ponekad čak ni večerala.
- 366. 366 - Da lite bole grudi? - Malo. - A malo su i natekle, zar ne? - Mislim da jesu. Ali zašto me sve to pitaš? Čemu sva ova pitanja? - Žena se ozbiljno zagleda u nju. - Ejla, ne znam kako se to dogodilo, jedva vjerujem u to, ali sigurna sam da je tako. - Što je tako? - Tvoj totem je poražen. Imat ćeš dijete. - Dijete? Ja? Ja ne mogu imati dijete - usprotivi se Ejla. - Moj je totem prejak. - Znam, Ejla, ne razumijem to, ali imat ćeš dijete - ponovi Iza. U Ejlinim se ugaslim očima pojavi čuđenje. —Može li to biti istina? Može li? Imat ću dijete? Oh, majko, kako je to divno! - Ejla, ti nemaš muškarca. Mislim da nema muškarca u plemenu koji bi te uzeo čak i kao drugu družicu. Ne možeš imati dijete bez muškarca, to donosi nesreću - ozbiljno će Iza. - Najbolje bi bilo uzeti nešto što će ti pomoći izgubiti ga. Mislim kako bi imela bila najbolja. Znaš biljku s malim bijelim bobicama koja raste visoko na orahu. Vrlo je djelotvorna i ako se pravilno koristi nije preopasna. Napravit ću ti čaj od lišća i samo nekoliko bobica. To će pomoći tvom totemu otjerati novi život. Bit ćeš malo bolesna, ali... - Ne, ne! - Ejla odlučno odmahne glavom. - Ne, Iza, ne želim uzeti imelu. Ne želim uzeti ništa. Želim dijete, majko. Želim ga od trenutka kad se rodila Uba. Mislila sam kako je to nemoguće.
- 367. 367 - Ali, Ejla,što ako dijete bude nesretno? Moglo bi se dogoditi da bude deformirano. - Neće biti nesretno, ja to neću dozvoliti. Obećajem da ću se brinuti o sebi tako da bude zdravo. Zar nisi i sama rekla da jaki totem pomaže rođenju zdravog djeteta? Poslije porođaja dobro ću se brinuti o njemu. Neću dozvoliti da mu se bilo što dogodi. Iza, moram roditi to dijete. Zar ne shvaćaš? Moj totem možda nikad više neće biti poražen. To je možda moja jedina prilika. Iza je gledala molećive oči mlade žene. Vidjela je prvu iskru života od dana kad ju je Braud istukao dok je bila u lovu. Znala je da bi Ejla morala uzeti lijek. Ako se to ikako moglo spriječiti, žena bez muškarca nije smjela roditi. Ali Ejla tako očajno želi to dijete i mogla bi pasti u još veću potištenost ako je natjeram da ga izgubi. A možda je u pravu - možda je to njezina jedina prilika. - U redu, Ejla - složi se. - Ako to tako jako želiš. Ali najbolje je da o tome nikome ne govoriš, ionako će uskoro sami primijetiti. - Oh, Iza! - reče i čvrsto zagrli ženu. Čudo nemoguće trudnoće ju je sve više ispunjavalo, na licu joj je poigravao osmijeh. Skoči na noge puna energije. Nije mogla mirno sjediti, morala je nešto raditi. - Majko, što kuhaš večeras? Daj da ti pomognem. - Bizonov paprikaš - odgovori žena začuđena iznenadnom promjenom. - Možeš isjeckati meso ako baš hoćeš. Dok su zajedno radile, Iza shvati da je gotovo zaboravila kako ugodno može biti Ejlino društvo. Ruke su im letjele u razgovoru i radu, a Ejlino zanimanje za vidarstvo se iznenada vratilo. - Nisam znala za imelu, majko - primijeti Ejla. - Znala sam za glavnicu i rogoz, ali nisam znala da i imela pomaže da se izgubi dijete.
- 368. 368 - Uvijek ćepostojati nešto o čemu ti nisam govorila, Ejla, ali ti ćeš znati dovoljno. A kad budeš znala kako se lijekovi provjeravaju, uvijek ćeš i dalje moći učiti. Vratić bi također pomogao ali je opasniji od imele. Koristi se cijela biljka-skuhaš cvijet, lišće, korijen. Ako uliješ vodu do ovdje - Iza pokaže znak na stijenci posude - kuhaš dok ne dobiješ šalicu ove veličine. - Iza podigne koštanu posudu. - Da, to je otprilike dobra količina. Jedna je šalica obično dovoljna. Ponekad pomaže i cvijet krizanteme. Nije tako opasan kao imela i vratić, ali ponekad ne djeluje. - To bi bilo bolje za žene koje lako gube djecu. Najprije valja upotrijebiti nešto blago - manje je opasno. - Tako je. Ali postoji još nešto što moraš znati. - Iza se ogleda da vidi je li Kreb još uvijek odsutan. - Nijedan muškarac to ne smije znati, ovu tajnu znaju samo neke vidarice. Najbolje je da to ne kažeš ni ženi. Kad bi je njen muškarac pitao, morala bi mu reći. A vidaricu neće nitko pitati. Kad bi muškarac saznao za to, zabranio bi. Shvaćaš li? - Da, majko, - kimne Ejla, iznenađena Izinom tajnovitošću, ali i vrlo zainteresirana. - Mislila sam da to nikad nećeš morati znati za sebe, ali to bi ionako morala znati kao vidarica. Ponekad, kad žena ima težak porod, bolje je da više nema djece. Vidarica joj može dati lijek a da joj i ne kaže čemu služi. Ima i drugih razloga zbog kojih žena možda neće htjeti dijete. Neke biljke imaju posebne moći. Na ženin totem djeluju tako jako da u njoj spriječe svaki novi život. - Poznaš li čarolije koje sprečavaju trudnoću, Iza? Može li slabi totem postati tako jak? Ili bilo koji totem? Čak i ako mog-ur baci čaroliju koja muškom totemu daje snagu?
- 369. 369 - Da, Ejla,zato je važno da muškarci to ne saznaju. I ja sam ih koristila kad sam se sparila. Nisam voljela svog muškarca, htjela sam da me dade drugom muškarcu. Mislila sam da me sigurno neće htjeti zadržati ako nikad ne rodim - prizna Iza. - Ali imaš dijete. Rodila si Ubu. - Možda nakon nekog vremena lijekovi izgube moć. Možda se moj totem nije više htio boriti, možda je želio dijete. Ne znam. Ništa ne djeluje zauvijek. Postoje sile jače od bilo kojih čarolija, ali ova je djelovala mnogo godina. Nema osobe koja posve razumije duhove, čak ni Mog-ur. Tko je ikad pomislio da će tvoj totem biti pobijeđen, Ejla? - Vidarica se naglo osvrne. - Kreb ne smije znati za ovo. Poznaješ malu žutu penjačicu s tankim listovima i cvjetovima? - Zlatnu nit? - Da, nju. Ponekad je zovu i nit koja davi, jer ubija svaku biljku na kojoj raste. Pusti je da se osuši, zgnječi malo na dlanu, iskuhaj u toliko vode da ispuni ovu koštanu posudu sve dok napitak ne dobije boju sijena. Popij dva gutljaja svaki dan dok se duh tvog totema ne bori. - Zar se od nje ne dobiva sredstvo protiv ujeda i uboda? - Da, i to ti daje izliku da je uvijek imaš pri ruci, ali to se sredstvo stavlja na kožu. Želiš li totemu dati snage, moraš je popiti. Postoji još nešto što valja uzeti dok se totem bori. Suhi i svježi korijen žalfije. Skuhaj jednu šalicu dnevno kad si odvojena - nastavljala je Iza. - Nije li to biljka s hrapavim lišćem, dobra za Krebovu kostobolju? - Da, to je ona. Znam i za jednu drugu, ali je nikad nisam upotrijebila. To je lijek jedne druge vidarice, razmijenile smo znanje. Postoji gomolj koji ne raste ovdje blizu, ali pokazat ću ti po čemu se
- 370. 370 razlikuje od naših.Izrežeš ga na komade, iskuhaš i zgnječiš, zatim pustiš da se osuši. Tada sve istucaš. Treba ga mnogo, pola posude praha, pomiješanog s vodom. To se uzima svaki dan kad nisi odvojena i kad se duhovi ne bore. Kad je ušao u spilju, Kreb ugleda dvije žene zadubljene u razgovor. Na Ejli odmah primijeti promjenu. Bila je vesela, nasmiješena, sabrana, pažljiva. Kao da se iznenada prenula, pomisli, šepajući prema svom ognjištu. - Iza! - glasno reče da privuče njihovu pažnju. - Zar čovjek ovdje mora gladovati? Žena skoči na noge osjećajući se pomalo krivom ali Kreb to ne primijeti. Bio je zadovoljan što vidi Ejlu veselu i razgovorljivu, pa Izu nije ni vidio. - Jelo će uskoro biti gotovo, Kreb - reče Ejla, nasmiješi se, potrči prema njemu i zagrli ga. Kreb se već dugo nije osjećao tako dobro kao nakon tog izraza ljubavi. Kad se smjestio na svoju prostirku, u spilju utrči Uba. - Gladna sam - reče djevojčica. - Ti si uvijek gladna, Uba. - Ejla se smijala dignuvši djevojčicu i vrteći je u zraku. Uba je bila oduševljena. Po prvi se put ovog ljeta Ejla htjela malo poigrati. Nakon večere Uba se zavuče u Krebovo naručje. Ejla je pjevušeći pomagala Izi. Kreb zadovoljno uzdahne. Ovo je već ličilo na dom. Dječaci su važni, ali mislim da više volim djevojčice. One ne moraju uvijek biti velike i hrabre, nemaju ništa protiv maženja prije spavanja. Pomalo mi je žao što Ejla više nije dijete.
- 371. 371 Sljedećeg jutra Ejlase probudi obuzeta slatkim iščekivanjem. Imat ću dijete, pomisli. Ležeći na svojoj koži za spavanje, zagrli samu sebe. Iznenada poželi ustati. Mislim da ću otići do potoka, trebala bih oprati kosu. Kad je skočila na noge, obuzme je slabost. Možda bih trebala nešto pojesti da vidim hoću li opet povratiti. Želim li da dijete bude zdravo, moram dobro jesti. Povratila je, ali nakon što je neko vrijeme bila na nogama jela je opet i bolje se osjećala. Kad je napustila spilju i uputila se prema potoku, još je uvijek bila obuzeta čudom svoje trudnoće. - Ejla - cerio se Braud, dok je bahato došao do nje i dao joj znak. Ejla se trgne. Posve je zaboravila Brauda. Razmišljala je o važnijim stvarima, na malu, toplu dječicu privijenu na grudi, na njezino vlastito malo, toplo djetešce na njenim grudima. Bolje da završim s time, pomisli i strpljivo zauzme položaj kako bi se Braud zadovoljio. Nadam se da će požuriti, moram otići do potoka i oprati kosu. Braud je bio razočaran. Nešto je nedostajalo. Uopće joj nije bilo stalo. Nedostajalo mu je uzbuđenje izazvano time što ju je silio da učini nešto protiv volje. Nestala je mržnja i ogorčenje koje prije nije mogla sakriti. Više se nije opirala. Ponašala se kao da on ne postoji, kao da ne osjeća baš ništa. I nije osjećala. Njezine su misli bile u drugom svijetu, nije se više obazirala na njegovo prodiranje, kao ni na pogrde i udarce. Bila je to samo još jedna stvar koju je morala prihvatiti i kojoj se prepustila. Vratila se njena mirna, hladnokrvna vedrina. Braudov je užitak bio u vlasti nad njom, ne u spolnom snošaju. Otkrio je da više nije uzbuđen pa se morao potruditi održati erekciju. Nakon što nekoliko puta nije doživio zadovoljstvo, povuče se, a nakon nekoliko dana više uopće nije pokušavao. Bilo je to odviše ponižavajuće. Što se mene tiče, može biti i kamen. Ionako je tako ružna,
- 372. 372 posvetio sam jojpreviše svog vremena. Ona čak ne zna cijeniti čast što se za nju zanima budući vođa plemena. Oga ga dočeka s dobrodošlicom, umirena činjenicom da je njegova neshvatljiva naklonost prema Ejli konačno prošla. Nije bila ljubomorna jer to nije bio razlog za ljubomoru. Braud je bio njen muškarac i nije pokazivao znakove da je želi odbaciti. Svaki se muškarac može zadovoljiti bilo kojom ženom, u tome nema ništa čudno. Ona jednostavno nije mogla shvatiti zašto je poklonio toliko pozornosti Ejli kad ona iz nekog čudnog razloga očito nije uživala u tome. Koliko god se tješio, Brauda razbjesni ponovna Ejlina ravnodušnost. Mislio je da je napokon pronašao način da je potčini, da je jednom zauvijek srušio njen obrambeni zid i otkrio novo zadovoljstvo. To mu je dalo još više odlučnosti da nađe načina kojim bi ponovno zagospodario nad njom. RODILJA Ejlina trudnoća zaprepasti cijelo pleme. Bilo je nemoguće da žena s tako snažnim totemom začne život. Nagađanje o tome čiji je duh uspio nadvladati Spiljskog lava uzme maha, a svaki je muškarac u plemenu želio biti zaslužan - to bi mu jako podiglo ugled. Neki su smatrali kako je to zasluga više totema, možda duhova cijelog muškog stanovništva, ali većina se mišljenja svrstala u jedan od dva tabora, zapravo razdijeljena starosnom granicom. Bliskost ženi bila je odlučujući čimbenik i zato je većina muškaraca vjerovala da su djeca njihovih družica bila djelo duha njihovog totema. Žena je najviše vremena provodila s muškarcem čije je ognjište dijelila. Premda muškarčev totem tijekom borbe može zatražiti pomoć duha drugog muškarca, ili bilo kojeg duha koji se slučajno nađe u blizini,
- 373. 373 prednost je imalaživotna snaga prvog totema. Duh koji pomaže počašćen je povlasticom stvaranja novog života, ali nju je davao totem koji je tražio pomoć. Dva muškarca najbliža Ejli kad je zatrudnjela bili su Mog-ur i Braud. - Rekao bih da je to Mog-ur - ustvrdi Zaug. - Samo je njegov totem jači od Spiljskog lava. Osim toga, čije ognjište ona dijeli? - Ursus nikad ne dopušta ženi da proguta njegov duh - usprotivi se Krag. - Spiljski medvjed odabire one koje će štititi, kao što je izabrao Mog-ura. Misliš li da je Srndać pobijedio Spiljskog lava? - Uz pomoć Spiljskog medvjeda. Mog-ur ima dva totema. Srndać nije trebao ići predaleko po pomoć. Nitko ne kaže da je Spiljski medvjed ostavio svoj duh u njoj, samo tvrdim da je pomogao - uzbuđeno se branio Zaug. - Zašto onda nije zatrudnjela prošle zime? I tada je živjela kraj njegovog ognjišta. Zatrudnjela je tek nakon što se Braud počeo zanimati za nju, premda me ne pitajte što je našao na njoj. Novi život je začet tek nakon što je proveo dosta vremena uz nju. Dlakavi nosorog je također snažan. Uz nečiju je pomoć mogao svladati Spiljskog lava - uvjeravao je Krag. - Mislim da su sudjelovali totemi svih muškaraca - ubaci Dorv. - Ali to sad i nije tako važno. Pitanje je tko želi biti njezin muškarac. Svi hoće biti zaslužni za dijete, ali tko je želi za družicu? Brun je pitao hoće li je netko. Ne bude li imala muškarca, dijete će biti nesretno. Ja sam prestar, premda ne mogu reći da mi je žao što je tako. - Ja bih je uzeo da još uvijek imam vlastito ognjište - Zaug je davao znakove. - Ružna je, ali marljiva i pristojna. Zna kako se valja brinuti o muškarcu. Na kraju, to je važnije od dobrog izgleda.
- 374. 374 - Ja jeneću - zavrti glavom Krag. - Ne želim Ženu Koja Lovi kraj mog ognjišta. Mog-uru to ne smeta, on ionako ne lovi pa zato i ne mari. Ali zamisli da se vratiš iz lova praznih ruku pa moraš jesti meso koje je priskrbila tvoja družica. Osim toga, moje je ognjište puno. Tu su Ika, Borg, i dijete, Igra. Sretan sam da Dorv još uvijek lovi praćkom. A i Ika je još dovoljno mlada, možda će imati još djece - tko bi to mogao znati? - Razmišljao sam o tome — reče Drug - ali moje je ognjište prepuno. Aga i Aba, Vorn, Ona i Grub. Što bih s još jednom ženom i djetetom? A ti, Grod? - Ne. Samo ako Brun naredi - kratko odgovori Grod. Vođin se zamjenik nikad nije posve oslobodio nelagodnosti prema ženi koja nije rođena u Plemenu. Naprosto ga je uznemiravala. - A što je s Brunom? - upita Krag. - On ju je napokon i primio u pleme. - Ponekad je mudro razmisliti o prvoj družici prije no što muškarac uzme drugu - primijeti Guv. - Znaš što Ebra misli o položaju vidarica. Iza podučava Ejlu. Postane li vidarica Izinog roda, misliš li da bi Ebra htjela dijeliti ognjište s mladom ženom, drugom družicom, koja ima viši položaj od nje? Ja bih uzeo Ejlu. Kad budem mog-ur, neću toliko loviti. Svejedno mi je hoće li donijeti zeca ili hrčka. To su male životinje, čak mislim da Ovru ne bi smetala družica s višim položajem. Ali Ovra želi vlastito dijete. Bilo bi joj teško dijeliti ognjište sa ženom i malim djetetom, naročito kad nitko nije očekivao da će ga Ejla dobiti. Mislim da ga je začeo duh Braudovog totema. Šteta da je Braud mrzi, on bi je morao uzeti k sebi. - Nisam siguran da je to bio Braud - reče Drug. - Što ti misliš, Mog-ur? Ti bi je mogao uzeti za družicu.
- 375. 375 Stari je čarobnjakkao i obično šutke promatrao razgovor muškaraca. - Razmišljao sam o tome. Mislim da Ejlino dijete nije začeo ni Ursus ni Srndać. Nisam siguran je li to bio Braudov totem. Njen je totem uvijek bio zagonetan i tko zna što se dogodilo. Njoj je, međutim, potreban muškarac. Ne samo da bi dijete moglo biti nesretno, potrebno je da se muškarac brine za njega, da bude odgovoran za njega. Ja sam prestar i ako bude dječak, ne bih ga mogao naučiti loviti. A ni ona to ne može, lovi samo praćkom. Osim toga, ne bih mogao biti njen muškarac. To bi bilo kao kad bi se Grod spario s Ovrom, osobito još dok je Uka njegova družica. Za mene je ona poput kćeri moje družice, dijete mog ognjišta, a ne žena s kojom bih se mogao spariti. - To se već događalo - reče Dorv. - Jedina žena s kojom se muškarac ne može spariti je kćer njegove majke. - To nije zabranjeno, ali se na to ne gleda s odobravanjem. I većina muškaraca to ne želi. Osim toga, ja još nikad nisam imao družicu i prestar sam da bih sada počeo. Iza se brine o meni, to je posve dovoljno. S njom mi je ugodno. Muškarci se povremeno moraju zadovoljiti s vlastitim družicama. Već dulje vrijeme nisam imao takvih potreba. Odavno sam ih naučio obuzdati. Bio bih loš muškarac mladoj ženi, ali možda joj neće biti ni potreban. Iza kaže da bi Ejla mogla imati tešku trudnoću, već sad ima teškoća, možda neće moći zadržati dijete. Znam da ga želi, ali za sve nas bi bilo bolje da ga izgubi. Ejlina trudnoća zaista nije napredovala kako treba. Vidarica je strahovala da nešto nije u redu s djetetom. Mnoge su se trudnoće završavale zbog deformiranih zametaka i Iza je smatrala da je bolje obaviti pobačaj, nego roditi živo dijete i onda ga morati ukloniti. Ejlina je jutarnja mučnina trajala mnogo dulje od prvog tromjesečja, pa je čak u kasnu jesen, kad joj se struk jako izbočio, teško zadržavala pojedenu hranu. Kad je primijetila grudice krvi, Iza zamoli Bruna da Ejlu poštede od svakidašnjih poslova, te je smjesti na kožu za spavanje.
- 376. 376 Izino se strahovanjeza Ejlino dijete povećavalo sa sve brojnijim teškoćama trudnoće. Čvrsto je vjerovala da Ejla mora pobaciti. Bila je sigurna da će se djeteta lako riješiti, usprkos tome što je Ejlin trbuh svjedočio da raste. Više je strahovala za Ejlu. Dijete ju je odviše iscrpljivalo. Ruke i noge su joj mršavile, a u struku se širila. Nije imala teka i prisiljavala se da jede posebnu hranu koju joj je Iza pripremala. Oko očiju su se stvorili tamni krugovi, a gusta sjajna kosa se opustila. Uvijek joj je bilo hladno, jednostavno nije imala dovoljno energije da se zagrije, pa je većinu vremena provodila pokraj vatre, zgurena i zamotana u krzna. Ali kad je Iza predložila da uzme lijek koji bi prekinuo trudnoću, mlada žena odbije. - Iza, ja želim to dijete. Pomozi mi! - molila je Ejla. - Možeš mi pomoći, znam da možeš. Učinit ću sve što kažeš, samo mi pomogni da rodim ovo dijete. Iza nije mogla odbiti. Već se dulje vrijeme oslanjala na Ejlu da joj donese potrebne biljke i rijetko je izlazila. Naporan je rad izazivao napadaje kašlja. Iza je uzimala velike količine lijekova za suzbijanje opasne bolesti pluća koja se pogoršavala svake zime. Ali za Ejlu će poći van da potraži korijen koji pomaže sprečavanju pobačaja. Rano ujutro vidarica napusti spilju da pretraži šume i vlažne pustare na visoravnima. Kad je krenula, sunce je sjalo na vedrom nebu. Iza pomisli da će to biti jedan od onih toplih kasnih jesenjih dana pa se nije htjela opterećivati nepotrebnom odjećom. Osim toga, namjeravala se vratiti prije nego što sunce bude visoko. Slijedila je puteljak koji je vodio u šumu kraj spilje, a zatim skrene uz potok i počne se uspinjati strmim obroncima. Bila je slabija nego što je mislila, dah joj je bio kratak, i morala se često odmarati ili čekati da prestanu mučni napadaji kašlja. Sredinom jutra vrijeme se promijeni. Hladan vjetar s istoka donese oblake. Kad su stigli do bregova, ispuste svoj teški teret vlage u obliku olujne susnježice. Za nekoliko trenutaka Iza je bila posve mokra.
- 377. 377 Kad je našlaborovu šumu i biljke koje je tražila, kiša popusti. Drhteći od hladnoće iskopa korijenje iz blatne zemlje. Na povratku se kašalj pogorša, povremeno joj grčeći tijelo i stvarajući krvavu pjenu na usnama. Kraj oko ove spilje nije joj bio toliko poznat kao okolina prijašnjeg doma plemena. Izgubila je osjećaj za smjer, niz padinu je slijedila pogrešan potok, pa se morala vraćati da pronađe pravu stazu. Već se spuštao mrak kad je posve mokra i promrzla vidarica pronašla put do spilje. - Majko, gdje si bila? - upita Ejla. - Mokra si i drhtiš. Približi se vatri. Donijet ću ti suhu odjeću. - Pronašla sam korijen za tebe, Ejla. Operi ga i žvači... Iza se morala zaustaviti jer ju je svladao još jedan napadaj kašlja. Oči su joj bile grozničave, lice užareno. - ... žvači ga sirovog. Pomoći će ti da zadržiš dijete. - Nisi valjda samo zbog mene išla tražiti korijen? Zar ne znaš da bih radije izgubila dijete nego tebe? Previše si bolesna da ideš van, to dobro znaš. Ejla je znala da je Iza već godinama bolesna, ali do tada nije shvaćala koliko. Mlada je žena zaboravila na trudnoću, nije se obazirala na povremena krvarenja, često je zaboravljala jesti, i odbijala se odmaći od Ize. Kad je spavala, bilo je to na krznu kraj ženinog kreveta. Uba je također bdjela. Za djevojčicu je to bio prvi slučaj teške bolesti voljene osobe i posljedice su bile traumatične. Gledala je sve što je Ejla radila, pomagala joj, i to je pomoglo da shvati vlastito porijeklo i sudbinu. Uba nije bila jedina koja je promatrala Ejlu. Cijelo je pleme bilo zabrinuto za vidaricu i ne sasvim sigurno u sposobnost mlade žene. Ona nije primjećivala njihov strah već je njena pozornost bila usredotočena na ženu koju je zvala majkom.
- 378. 378 Ejla je kopalapo sjećanju da se prisjeti svakog lijeka koji ju je Iza naučila, ispitivala je Ubu o raznim stvarima za koje je znala da su pohranjene u djetetovom pamćenju, a primjenjivala je i vlastitu logiku. Sposobnost da otkrije narav bolesti i nađe način da je izliječi, poseban dar koji je Iza primijetila, bila je Ejlina jaka strana. Bila je rođeni dijag- nostičar. Iz malo podataka mogla je složiti sliku i ispuniti praznine rasuđivanjem i intuicijom. Bila je to sposobnost koju je među svima koji su dijelili spilju posjedovala samo ona. Najteže razdoblje Izine bolesti bio je poticaj koji je izoštrio njen dar. Ejla je primjenjivala lijekove koje je naučila od vidarice, iskušavala je nove metode na koje su je navodile već upotrijebljene, ponekad davno napuštene. Kakav god bio razlog, lijekovi, briga voljene osobe, ili želja za životom same vidarice - najvjerojatnije sve troje - dok je zima nanijela visoke hrpe snijega na vjetrobrane na ulazu, Iza se dovoljno oporavila da preuzme brigu oko Ejline trudnoće. Bilo je gotovo prekasno. Napor i briga za Izino zdravlje imali su posljedice. Ostatak zime Ejla je stalno krvarila i trpila bolove u leđima. Često se noću budila s grčevima u nogama i još je uvijek često povraćala. Iza je očekivala da će svakog trena pobaciti. Nije joj bilo jasno kako Ejla još nosi i kako se dijete razvija kad je bila tako slaba. Dijete je ipak napredovalo. Trbuh mlade žene je narastao do nevjerojatnih razmjera, a beba je udarala tako snažno i neprekidno da je jedva mogla spavati. Iza nikad nije vidjela ženu koja je pretrpjela težu trudnoću. Ejla se nije tužila. Strahovala je da Iza ne pomisli da se želi riješiti djeteta, premda je bilo prekasno da vidarica razmišlja o tome. Ni Ejla nije pomišljala na to. Njene patnje su je samo još više uvjerile da ako izgubi ovo, nikad neće imati drugo dijete.
- 379. 379 Ejla je skože za spavanje promatrala kako proljetne kiše tope snijeg. Prvi šafran koji je vidjela bio je onaj koji je donijela Uba. Iza joj nije dozvoljavala da napusti spilju. Kad su trudovi počeli, na početku Ejline jedanaeste godine, tog vlažnog proljetnog dana vrba se rascvala i zazelenjela, a prvi pupoljci su nagovještavali zeleno lišće. Prvi trudovi bili su laki. Ejla je pijuckala čaj od vrbine kore, pričajući s Izom i Ubom, uzbuđena što je konačno došlo vrijeme. Bila je sigurna da će sljedećeg dana u rukama držati vlastito dijete. Iza je sumnjala, ali to nije pokazivala. Razgovor je skrenuo na vidanje, što je u zadnje vrijeme kod Ize i njenih dviju kćeri bila česta tema. - Majko, koji si mi korijen donijela onog dana kad si izašla i teško se razboljela? - upita Ejla. - Zove se zmijski korijen. Ne upotrebljava se često jer se mora žvakati svjež, a raste samo u kasnu jesen. Dobar je za sprečavanje pobačaja, ali koliko žena pobacuje u kasnu jesen? A on gubi djelotvornost kad se osuši. - Kako izgleda? - upita Uba. Izina bolest je povećala njeno zanimanje za ljekovite trave koje će jednog dana pripravljati, pa su je Iza i Ejla zajedno podučavale. Ali kod nje je to teklo drukčije nego kod Ejle. Da se potpuno iskoristi njen mozak, Ubu je valjalo samo podsjetiti na ono što je već znala i pokazati joj kako se to primjenjuje. - To su zapravo dvije biljke, muška i ženska. Posjeduju dugu stabljiku koja izrasta iz listova nad zemljom. Na vrhu ima malene cvjetove priljubljene uz stabljiku. Muški cvjetovi su bijeli. Korijen je od ženskog dijela. Njegovi su cvjetovi manji i zeleni. - Rekla si da raste u borovim šumama - pokazivala je Ejla.
- 380. 380 - Samo uvlažnim. Voli vodu, močvaru, vlažna mjesta na livadama, često i šume na visoravnima. - Nisi trebala izaći onog dana, Iza. Toliko sam brinula... oh, čekaj, počinje novi. Vidarica je promatrala Ejlu. Pokušavala je prosuditi koliko su dugi trudovi. Proći će još prilično vremena, odluči. - Nije padala kiša kad sam krenula - reče Iza. - Mislila sam da će biti topao dan. Pogriješila sam. Jesenje vrijeme je nepredvidivo. Želim te nešto pitati, Ejla. Neko vrijeme sam bila u bunilu, ali mislim da si melem za prsa napravila od trava upotrijebljenih za ublažavanje Krebovog reumatizma. - Da. - To te nisam naučila. - Znam. Jako si kašljala, pljuvala krv, pa sam ti htjela dati nešto za smirivanje napadaja, ali sam ujedno mislila da bi morala izbaciti sluz. Lijek za Krebov reumatizam prodire duboko i jača krv. Pomislila sam da će osloboditi sluz pa više nećeš morati jako kašljati da je izbaciš, a zatim sam ti još uvijek mogla dati sok za smirivanje napadaja. Izgleda da je djelovalo. - Da, mislim da jest. - Nakon što je Ejla objasnila, izgledalo je logično, ali Iza se pitala bi li se ona toga sjetila. Bila sam u pravu, pomisli Iza. Ona je dobra vidarica, a bit će još bolja. Zaslužuje položaj mog roda. Moram govoriti s Krebom. Možda ću uskoro napustiti ovaj svijet. Ejla je sad žena, ona će biti vidarica - ako preživi porođaj. Nakon doručka došeta Oga s Grevom, njenim drugim sinom, i sjedne kraj Ejle. Ubrzo im se pridruži Ovra. Tri mlade žene su između Ejlinih trudova srdačno čavrljale, premda nije bilo spomena o porođaju.
- 381. 381 Žene iz plemenacijelo su jutro posjećivale Krebovo ognjište. Neke su se zaustavile samo na par trenutaka da joj pruže duhovnu podršku, druge su sjedile dulje vrijeme. Tu je uvijek bilo nekoliko žena, ali Kreb se nije približavao. Živčano je ulazio i izlazio iz spilje, zaustavljajući se da s muškarcima okupljenim oko Brunovog ognjišta izmijeni nekoliko pokreta, no nije mogao ostati na mjestu. Lov planiran za taj dan bio je odložen. Brun je rekao da je još odviše vlažno, ali svi su znali pravi razlog. Kasno popodne Ejlini trudovi postanu jači. Iza pripravi sok od gomolja koji je olakšavao trudove. Dok je padala noć, Ejlini trudovi postanu jači i učestaliji. Ležala je mokra od znoja i stiskala Izinu ruku. Pokušala je prigušiti krikove, ali kad se sunce spustilo iza obzora, Ejla se previjala od bolova i vikala sa svakim grčem koji joj je stezao tijelo. Žene to više nisu mogle podnijeti pa su sve osim Ebre otišle k svojim ognjištima. Našle su neki posao da imaju što raditi, ali su dizale glavu kad bi Ejla ispustila novi krik. Razgovor oko Brunove vatre je također zamro. Muškarci su nijemo sjedili buljeći u zemlju. Svaki pokušaj razgovora bio je prekinut Ejlinim krikovima. - Ebra, njeni su bokovi preuski - pokazivala je Iza. - Ne dopuštaju da se rodnica dovoljno proširi. - Bi li ispuštanje plodne vode koristilo? Ponekad to pomogne- predloži Ebra. - Nisam to htjela učiniti prerano jer Ejla ne bi podnijela suhi porođaj. Nadala sam se da će mjehur pući sam, ali ona je sve slabija i porođaj ne napreduje dobro. Možda je bolje da to učinim sada. Dodaj mi taj brijestov štap. Započinju novi trudovi, učinit ću to kad prestanu. Ejla savine leđa, stisne ruke dviju žena i ispusti dugi krik pun agonije.
- 382. 382 - Ejla, sadću ti pokušati pomoći - dade znak Iza nakon što su trudovi prestali. - Razumiješ li me? Ejla nijemo kimne. - Ispustit ću plodnu vodu, a zatim želim da čučneš. Pomoći će ako se dijete gura prema dolje. Možeš li to učiniti? - Pokušat ću - slabašno mahne Ejla. Iza ugura brijestov štap kroz rodnicu pa šikne plodna voda, izazivajući nove trudove. - Sad čučni, Ejla - reče vidarica. Zajedno s Ebrom podigne mladu ženu, a zatim su je pridržavale dok je čučala nad kožom koja se postavlja pod sve žene kad rađaju. - Napregni se, Ejla. Jako se napregni. - Preslaba je - pokaže Ebra. - Ne može se dovoljno napregnuti. - Ejla, moraš se jače napregnuti - naredi Iza. - Ne mogu - odvrati Ejla. - Moraš, Ejla. Moraš, inače će tvoje dijete umrijeti. - Nije spomenula da će i Ejla tada umrijeti. Iza primijeti kako joj se mišići skupljaju prije novih trudova. - Sad, Ejla! Sad! Napregni se! Napregni se što više možeš! - poticala ju je Iza. Ne smijem dopustiti da moje dijete umre, mislila je Ejla. Ne smijem. Nikad više neću imati drugo ako ovo umre. Iz nekog nepoznatog izvora Ejla izvuče posljednji trun snage. Dok se bol povećavala, duboko udahne i zgrabi Izinu ruku. Naprezala se tako jako
- 383. 383 da su jojna čelu izbile graške znoja. Vrtjelo joj se u glavi. Osjećala se kao da joj kosti pucaju, kao da izbacuje vlastitu utrobu. - Dobro, Ejla, dobro - hrabrila je Iza. - Glava izviruje, još jedanput tako. Ejla duboko udahne i ponovno se napregne. Osjećala je kako se koža i mišići rastežu do krajnjih granica, ali još se naprezala. Uz mlaz guste crvene krvi kroz usku rodnicu prodre djetetova glava. Iza je prihvati i povuče. Najgore je prošlo. - Još samo malo, Ejla, da izađe i posteljica. - Ejla se napne još jednom, osjeti vrtoglavicu, pred očima joj se smrači pa se onesvijesti. Iza zaveže komad crveno obojene tetive oko pupčane vrpce novorođenčeta i pregrize je. Pljeskala je djetešce po nogama sve dok kmečavi plač nije postao glasna dreka. Živo je, pomisli s olakšanjem Iza dok je čistila novorođenče. A zatim joj zastane dah. Nakon svih patnji i muka, zašto ovo? Toliko je željela dijete. Iza zamota dijete u meku zečju kožu koju je uštavila Ejla, a zatim mladoj majci napravi mekani oblog od sažvakanog korijenja koji pričvrsti upijajućom kožnom vrpcom. Ejla zastenje i otvori oči. - Moje dijete, Iza. Je li dječak ili djevojčica? - upita. - Dječak je, Ejla - reče žena, a zatim žurno nastavi da ne potakne njene nade —ali je deformiran. Ejlin se smiješak pretvori u užasnuti pogled. — Ne! Ne može biti! Da ga vidim! Iza joj donese novorođenče. - Toga sam se i bojala. To se često događa kad žena teško nosi. Žao mi je, Ejla.
- 384. 384 Mlada žena razgrnepovoje i pogleda svog majušnog sina. Njegove su ruke i noge bile mršavije i dulje nego Ubine kad se rodila, ali je imao normalan broj prstiju na pravim mjestima. Mali penis i testisi nijemo su svjedočili o djetetovom spolu, ali bilo je posve jasno da mu je glava neprirodnog oblika. Bila je prevelika, uzrok Ejlinog teškog porođaja, i pomalo izobličena zbog njegovog mukotrpnog dolaska na svijet, ali to nije bio razlog za uzbunu. Iza je znala da je to posljedica porođajnih napora i da će se ubrzo ispraviti. Ali njen osnovni oblik i tanki koštunjavi vrat koji je nije mogao držati nisu se mogli ispraviti. Ejlino dijete je imalo izbočene čeone kosti, kao ljudi iz Plemena, ali se njegovo čelo izdizalo visoko i uspravno nad njima. Stražnji dio glave, prema Izinom shvaćanju, nije bio toliko dug koliko je trebalo. Izgledalo je kao da je djetetova glava gurnuta naprijed u izbočeno čelo i tjeme, sa skraćenim i zaobljenim stražnjim dijelom. Imao je gotovo neprimjetnu izbočinu na potiljku, a crte lica su mu bile čudno izmijenjene. Oči su bile velike i okrugle, nos mnogo manji od normalnog. Usta su bila velika, čeljusti ne toliko izražene kao kod pripadnika Plemena. Ispod usta se nalazila koštana izbočina koja je nagrđivala njegovo lice — bila je to dobro razvijena, nešto uvučena brada koju članovi Plemena nisu imali. Čim ga je Iza uzela, djetetova glava padne natrag i ona mehanički namjesti ruku da je podrži, odmahujući svojom glavom koja se nalazila na kratkom, debelom vratu. Sumnjala je da će dječak ikad podići glavu. Ležeći u Ejlinom naručju, dijete je guralo lice prema toplini majčinog tijela, tražeći da siše. Mlada ga majka prinese svojoj dojci. - Nemoj ga hraniti, Ejla - reče blago Iza. - Ionako će uskoro umrijeti. Samo će ti biti teže odvojiti se od njega. - Odvojiti se od njega! - pogleda zaprepašteno Ejla. - Kako se mogu odvojiti od njega? On je moje dijete, moj sin.
- 385. 385 - Nemaš izbora,Ejla. Tako se postupa. Majka se mora riješiti deformiranog djeteta koje je donijela na svijet. Najbolje da to učiniš što prije, prije nego Brun naredi. - Ali i Kreb je bio deformiran, a dozvolili su mu da živi - pobuni se Ejla. - Muškarac njegove majke je bio vođa plemena, on je to dopustio. Ti nemaš muškarca, Ejla, da se zauzme za tvog sina. Odmah sam ti rekla da bi tvoje dijete moglo biti nesretno ako rodiš prije nego što budeš imala muškarca. Zar njegova deformiranost to ne dokazuje, Ejla? Čemu djetetu koje cijeli život neće imati sreće dopustiti da živi? Bolje je sada završiti s tim - dokazivala je Iza. Očiju punih suza Ejla neodlučno odbije sina od dojke. - Oh, Iza - plakala je - toliko sam željela imati dijete, vlastito dijete, kao ostale žene. Nikad nisam pomišljala da ću ga imati. Bila sam tako sretna. Nisam marila što sam bila bolesna, samo sam željela dijete. Bilo je jako teško, mislila sam da se nikad neće roditi, ali kad si rekla da će umrijeti, morala sam se napregnuti. Ako ipak mora umrijeti, zašto je bilo tako teško? Majko, ja želim svoje dijete, nemoj me prisiljavati da ga se riješim. - Znam da to nije lako, Ejla, ali to se mora učiniti. - Izu je boljelo srce. Dijete je bilo gladno pa je tražilo naglo odmaknutu dojku. Ejla još nije imala mlijeka za njega, trebalo je pričekati još koji dan. Sad je to bila tek gusta tekućina koja mu je prvih nekoliko mjeseci mogla pružiti otpornost na bolesti. Dijete počne cviljeti i uskoro glasno krikne, mlatarajući rukama i gurajući nogama pokrivač. Ljutito novorođenče crvenog lica ispuni spilju upornim zahtjevom. Ejla to nije mogla podnijeti. Ponovo ga prinese dojci.
- 386. 386 - Ne moguto učiniti - pokazivala je. - Neću to učiniti! Moj sin je živ. On diše. Možda je deformiran, ali je snažan. Jesi li čula kako plače? Jesi li ikad čula dijete koje tako plače? Jesi li ga vidjela kako udara nogama? Pogledaj kako siše! Ja ga želim, Iza, ja ga želim i zadržat ću ga. Radije ću otići nego ga ubiti. Znam loviti. Znam pronaći hranu. Sama ću se brinuti za njega! Iza problijedi. - Ejla, valjda to ne misliš ozbiljno. Kamo bi otišla? Preslaba si, izgubila si mnogo krvi. - Ne znam, majko. Nekamo. Bilo kamo. Ali ja ga neću dati. - Ejla je bila čvrsta i odlučna. Iza nije sumnjala da mlada majka misli što je rekla. Ali bila je preslaba i umrijet će ako pokuša spasiti dijete. Iza se užasnula na pomisao da će Ejla prekršiti običaje Plemena, ali bila je sigurna da će to i učiniti. - Ne govori tako, Ejla - preklinjala je Iza. - Daj ga meni. Ako ti ne možeš, ja ću to učiniti mjesto tebe. Reći ću Brunu da si preslaba. To je dovoljno dobar razlog. - Žena posegne za novorodenčetom. - Dopusti da ga uzmem. Kad ga više ne bude, bit će ti lakše da ga zaboraviš. - Ne! Ne, Iza! - Ejla je žestoko odmahivala glavom, stišćući još čvršće zamotuljak u svom naručju. Nadvila se nad njega, štiteći ga svojim tijelom, i pokazivala jednom rukom služeći se Krebovim skraćenim simbolima. - Zadržat ću ga. Čak i ako budem morala otići, zadržat ću svoje dijete. Uba je gledala dvije žene koje na nju nisu obraćale pozornost. Vidjela je Ejlin bolni porod, kao što je i prije viđala druge žene dok su rađale. Nijedna tajna života ili smrti nije bila nedostupna djeci. Ona su dijelila sudbinu plemena jednako kao i stariji. Uba je voljela zlatokosu djevojku koja joj je bila drug u igri i prijatelj, majka i sestra. Težak, bolan porod je preplašio djevojčicu, ali Ejline riječi o odlasku preplaše je još više. To ju je podsjetilo na Ejlin prijašnji odlazak, kad su svi
- 387. 387 govorili da senikad više neće vratiti. Ode li Ejla, nikad je više neće vidjeti. Uba je bila sigurna u to. - Nemoj otići, Ejla! - pritrči djevojčica mahnito gestikulirajući. - Majko, ne smiješ joj dopustiti da ode. Ne odlazi ponovo. - Ne želim otići, Uba, ali ne mogu dopustiti da moje dijete umre - reče Ejla. - Zar ga ne možeš staviti visoko na drvo, kao majka u Abinoj priči? Ako preživi sedam dana, Brun će morati dozvoliti da ga zadržiš - molila je Uba. - Abina je priča legenda, Uba - objasni Iza. - Nijedno dijete ne može živjeti na hladnoći i bez hrane. - Ejla nije obraćala pozornost na Izino objašnjenje. Ubin djetinji savjet dao joj je zamisao. - Majko, dio te legende je istinit. - Kako to misliš? - Ako moje dijete preživi sedam dana, Brun ga mora prihvatiti, zar ne? - upita Ejla gorljivo. - Što ti pada na pamet, Ejla? Ne možeš ga ostaviti napolju nadajući se da će nakon sedam dana još biti na životu. Znaš da je to nemoguće. - Ne mislim ga ostaviti, nego uzeti sa sobom. Iza, znam mjesto gdje se mogu sakriti. Otići ću tamo s njim i vratiti se na dan imenovanja. Tada će Brun morati dozvoliti da ga zadržim. Postoji mala spilja... - Ne! Ejla, ne govori mi takve stvari. To bi bilo pogrešno. To bi bilo neposlušno. Ne mogu to odobriti. U Plemenu se tako nešto ne radi. Brun bi bio vrlo ljut. Tražio bi te, pronašao i doveo natrag. To nije u
- 388. 388 redu, Ejla -korila je Iza. Ustane i pođe prema vatri ali se nakon nekoliko koraka okrene. - Osim toga, ako odeš, pitao bi me gdje si. Nikad u životu Iza nije učinila nešto suprotno običajima Plemena ili Brunovim željama. I sama pomisao je bila zastrašujuća. Čak su i tajni lijek za sprečavanje začeća odobrile vidarice prijašnjih pokoljenja, bio je to dio njenog nasljeđa. Ne odati tajnu nije bila neposlušnost - nije postojala tradicija ili običaj koji bi to zabranjivali - Iza to jednostavno nije spominjala. Ejlin plan nije bio ništa drugo nego pobuna, pobuna o kojoj Iza nikad ne bi ni sanjala pa je nije mogla ni odobriti. Ali znala je koliko Ejla želi dijete. Srce ju je stezalo misleći koliko je patila kroz dugu, tešku trudnoću i kako je samo strah da dijete ne umre dao snagu koja joj je spasila život. Ejla je u pravu, pomisli Iza gledajući novorođenče. Deformiran je, ali je inače jak i zdrav. Kreb je bio deformiran, a sada je Mog-ur. To je njen prvorođeni sin. Da ima muškarca, možda bi joj dopustio da zadrži dijete. Ne, ne bi, opet pomisli. Sebi nije mogla lagati ništa više nego drugima. Mogla je, međutim, šutjeti. Pomisli da sve kaže Krebu ili Brunu. Znala je da bi tako trebala postupiti, ali nije imala snage. Iza nije odobravala Ejlin plan, ali ga je mogla zadržati za sebe. Bila je to najgora stvar koju je ikad namjerno učinila. Stavi nekoliko vrućih kamenova u posudu s vodom u kojoj je za Ejlu kuhala napitak od snijeti. Kad joj je Iza donijela lijek, mlada je žena spavala s djetetom u naručju. Iza je blago potrese. - Popij ovo, Ejla - reče. - Posteljicu sam zamotala i stavila u onaj kut. Noćas se možeš odmarati, ali sutra bi je morala zakopati. Brun već zna, Ebra mu je rekla. Više bi volio kad ne bi morao pregledati dijete i službeno izdati naređenje. Budući da kriješ dijete, očekuje da ćeš se sama pobrinuti za njega. - Iza je zapravo govorila svojoj kćeri koliko ima vremena za planiranje.
- 389. 389 Nakon što jeIza otišla, Ejla je razmišljala što da ponese sa sobom. Bit će mi potrebna koža za spavanje, zečje kože za dijete, ptičje paperje, a također i nekoliko posebnih pokrivača da ih mogu mijenjati. Upijajuće vrpce, praćka i noževi za mene. Oh, i hrana, bolje da uzmem nešto hrane i mješinu za vodu. Sačekam li da se sunce podigne prije nego što krenem, moći ću sve spremiti ujutro. Sljedećeg jutra Iza je skuhala mnogo više hrane nego što je trebalo četvero ljudi za uobičajeni jutarnji obrok. Kreb se prošle noći kasno vratio do ognjišta jer je htio izbjeći svaki dodir s Ejlom. Nije znao što da joj kaže. Njen totem je prejak, pomisli. Nikad nije bio posve savladan i to je bio razlog zbog kojeg je toliko krvarila za vrijeme trudnoće. To je deformiralo dijete. Kakva šteta, toliko ga je željela. - Iza, to je dovoljno hrane za cijelo pleme - primijeti Kreb. - Kako ćemo sve pojesti? - To je za Ejlu - reče Iza i brzo spusti glavu. Iza je trebala imati mnogo djece, pomisli starac, tako strasno voli ovu koju ima. Ali Ejla zaista mora povratiti snagu. Trebat će joj dugo vremena da se oporavi. Pitam se hoće li ikad imati normalno dijete. Kad je ustala, Ejli se zavrtjelo u glavi i osjeti da joj teče topla krv. Teško načini samo nekoliko koraka, a saginjanje je bilo prava muka. Bila je slabija nego što je mislila i skoro je zahvati panika. Kako ću se popeti do spilje? Ali ja to moram. Ne uspijem li, Iza će uzeti moje dijete i izložiti ga. Što ću učiniti ako izgubim svoje dijete? Neću ga izgubiti, čvrsto odluči, odbacujući paniku iz svojih misli. Već ću se nekako popeti, pa makar morala cijelim putem puzati. Kad je Ejla napustila spilju, kiša je rominjala. Neke stvari je spremila na dno košare i pokrila ih smrdljivim svežnjem u kojem se
- 390. 390 nalazila posteljica. Ostatakje sakrila ispod vanjskog krznenog ogrtača. Dijete je plaštom za nošenje bilo sigurno pričvršćeno za prsa. Kad je krenula u šumu, prvi val vrtoglavice je prošao, ali ostala je mučnina. Skrenula je sa staze i probila se duboko u šumu prije nego što se zaustavila. Teškom je mukom štapom za kopanje iskopala rupu, toliko je bila slaba. Svežanj je zakopala duboko, kao što je rekla Iza, i napravila odgovarajuće znakove. Zatim pogleda svog sina koji je čvrsto spavao. Nitko te neće staviti u ovakvu rupu, pomisli. Zatim se počne penjati strmim brijegom u podnožju planine, nesvjesna da je netko prati. Ubrzo nakon što je Ejla napustila spilju, Uba se iskrala za njom. Podučavanje tijekom cijele zime nakon bolesti njene majke omogućilo je djevojčici da bude mnogo svjesnija opasnosti u kojoj se Ejla nalazila. Znala je koliko je mlada žena slaba pa je strahovala da se ne onesvijesti i postane lak plijen za nekog mesoždera kojeg bi mogao privući miris krvi na njoj. Uba je skoro otrčala natrag u spilju da obavijesti Izu, ali nije htjela ostaviti Ejlu da ide sama. Počela ju je pratiti. Kad je mlada žena skrenula sa staze, djevojčica je izgubi iz vida, ali ju je ponovno ugledala kako se penje po golom dijelu padine. Dok se uspinjala, Ejla se teško oslanjala na štap za kopanje, upotrebljavajući ga kao štap za hodanje. Često se zaustavljala i gutala slinu da potisne mučninu i da se ne onesvijesti. Osjetila je da joj krv curi niz noge, ali se nije zaustavila da promijeni upijajuću vrpcu. Prisjeti se vremena kad je mogla trčati uz padinu a da ni ne ostane bez daha. Nije mogla vjerovati koliko je daleko njena planinska livada. Razdaljine između poznatih znakova bile su nezamislivo duge. Ejla se naprezala dok se nije gotovo srušila od iscrpljenosti, a onda se borila da ostane pri svijesti kako bi nakon odmora mogla krenuti dalje. Kasno popodne, kad je dijete počelo plakati, čula ga je kroz nejasnu maglu. Nije stala, prisilila se da nastavi penjanje. Misli su joj se
- 391. 391 zadržavale na jednojstvari - moram stići do spilje, moram stići do spilje. Više nije bila sigurna ni zašto to mora učiniti. Uba se držala daleko iza nje jer nije željela da je Ejla primijeti. Nije znala da žena ne vidi dalje od sljedećeg koraka. Kad je konačno stigla do planinskog pašnjaka, glavu mlade žene ispunjavala je crvena izmaglica. Još malo, rekla je, još samo malo. Vukla se preko pašnjaka i jedva je imala snage da odgurne granje koje je prekrivalo ulaz u malu spilju što joj je već toliko puta poslužila kao utočište. Srušila se na jelenje krzno, ne obraćajući pozornost na mokri krzneni ogrtač. Nije bila svjesna da je svog zaplakanog sina stavila na prsa prije nego što je konačno podlegla iscrpljenosti. Uba je, srećom, stigla na livadu točno kad je Ejla nestajala u spilji, inače bi bila pomislila da je žena iščezla u zrak. Gusti grm stare lijeske sa svojom zbrkom grančica čak je i bez ljetnog zelenila posve prekrivao otvor u planini. Uba otrči do spilje. Bila je odsutna dulje nego što je očekivala jer je Ejli bilo potrebno mnogo više vremena da stigne do male spilje nego što je djevojčica mislila. Bojala se da će se Iza zabrinuti i da će je izgrditi. Ali žena nije ništa rekla o Ubinom kasnom povratku. Vidjela je svoju kćerku kako se iskrada za Ejlom i pogodila je što namjerava, ali nije je ništa htjela upitati. BIJEG Nije li se Ejla već trebala vratiti, Iza? - upita Kreb. Cijelo je poslijepodne zabrinuto ulazio i izlazio iz spilje. Iza je živčano kimnula glavom, ne podigavši pogled s hladnog kuhanog jelenjeg buta koji je rezala na komade. - Au! - iznenada uzvikne jer joj je oštrica zarezala prst. Kreb je pogleda, iznenađen time što se porezala, ali i njenim spontanim izrazom
- 392. 392 boli. Iza jebila toliko vješta s kamenim nožem da se nije mogao sjetiti kad joj se to zadnji put dogodilo. Jadna Iza, mislio je Kreb. Sam sam se toliko brinuo pa sam zaboravio kako mora biti njoj, prekori se. Nije čudo da je živčana i zabrinuta. - Malo prije sam razgovarao s Brunom, Iza - pokaže Kreb. - Oklijeva da je potraži. Nitko ne bi smio znati gdje žena ostavlja... gdje se nalazi u ovakvoj prilici. Kad bi je neki muškarac vidio to bi mu donijelo nesreću. Ali ona je tako slaba, mogla bi ležati negdje vani na kiši. Mogli bi je potražiti, Iza, ti si vidarica. Nije mogla otići daleko. Ne brini zbog kuhanja, pričekat ću. Zašto ne odeš, uskoro će pasti mrak. - Ne mogu - pokaže Iza i vrati porezani prst u usta. - Kako to misliš, ne možeš? - začudi se Kreb. - Ne mogu je naći. - Kako znaš da je ne možeš naći ako je ni ne tražiš? - Stari čarobnjak je bio posve zbunjen. Zašto je Iza neće potražiti? Kad je već kod toga, zašto je nije potražila već mnogo ranije? Pomislio bih da će u ovo vrijeme pretraživati šume, prevrtati kamenje da nađe Ejlu. Tako je napeta, mora da nešto nije u redu. - Iza, zašto nećeš tražiti Ejlu? - upita je. - Ne bi pomoglo jer je ne bih mogla naći. - Zašto? - Bio je uporan. Ženine su oči bile pune straha i zabrinutosti. - Ona se skriva - prizna Iza. - Skriva! Od koga se skriva? - Od svakoga. Od Bruna, tebe, mene, cijelog plemena - odgovori.
- 393. 393 Kreb nije ništarazumio, a Izini zagonetni odgovori su samo pogoršavali njegovu zbunjenost. - Iza, bolje da pojasniš. Zašto se Ejla skriva od plemena, ili mene, ili tebe? Osobito od tebe. Ona te sada treba. - Ona hoće zadržati dijete, Kreb - pokaže Iza i zatim naglo nastavi, preklinjući ga očima da razumije. - Rekla sam joj da je majčina dužnost da ukloni deformirano dijete, ali odbila je. Znaš koliko ga je željela. Rekla je da će ga uzeti i sakriti do dana imenovanja tako da će ga Brun morati prihvatiti. - Kreb se zagleda u ženu, brzo shvaćajući sve posljedice Ejline svojeglavosti. - Da, Brun će biti prisiljen prihvatiti njenog sina, Iza, i onda će je prokleti za namjernu neposlušnost, ovaj put zauvijek. Zar ne znaš da kad žena prisili muškarca da učini nešto protiv svoje volje, on gubi ugled? Brun to ne može dozvoliti, muškarci ga više ne bi poštivali. Čak i ako je prokune, izgubit će ugled, a ovog se ljeta održava Zbor. Misliš li da bi se mogao pojaviti pred drugim plemenima? Svi ćemo zbog Ejle izgubiti ugled - čarobnjak je ljutito gestikulirao. - Ma što ju je samo navelo da napravi tako nešto? - Jedna od Abinih priča, o majci koja je stavila svoje deformirano dijete na drvo - odgovori Iza. Bila je izvan sebe. Zašto nije bolje promislila o tome? - Bablje priče - Kreb s odvratnošću odmahne. - Aba je morala biti razumnija nego da glavu mlade žene puni takvim besmislicama. - Nije to bila samo Aba, Kreb. Bio si to i ti. - Ja! Kad sam joj ja pričao takve priče? - Nisi joj morao pričati nikakve priče. Ti si rođen deformiran, ali dozvolili su ti živjeti. Sada si Mog-ur.
- 394. 394 Izine su riječitrgnule nakrivljenog, jednookog čarobnjaka. Znao je za niz slučajnih događaja koji su prethodili njegovom imenovanju. Samo je sreća spasila najmoćnijeg čarobnjaka Plemena. Majka njegove majke mu je jednom rekla da to nije bilo ništa manje od čuda. Nije li i Ejla pokušavala napraviti slično čudo? To ne može uspjeti. Nikad neće prisiliti Bruna da prihvati njenog sina. Morala je to biti njegova volja, njegova odluka, samo njegova. - I ti, Iza. Zar joj nisi rekla da to nije dobro? - Molila sam je da ne ide. Rekla sam joj da ću ja izložiti dijete ako ona ne može. Ali poslije toga mi nije dala da mu se približim. Oh, Kreb, toliko je prepatila da ga ima! - I tako si je pustila da ode, u nadi da će njen plan uspjeti. Zašto nisi rekla meni, ili Brunu? Iza je samo odmahnula glavom. Kreb je bio u pravu, trebala sam mu reći. Sada će umrijeti i Ejla, ne samo njeno dijete, mislila je. - Kamo je otišla, Iza? - Krebovo se oko pretvorilo u kamen. - Ne znam. Rekla je nešto o maloj spilji - odvrati žena teška srca. Čarobnjak se naglo okrene i odšepa k poglavičinom ognjištu. *** Djetetov plač napokon probudi Ejlu iz sna uzrokovanog iscrpljenošću. Bio je mrak i mala je spilja bila vlažna i hladna bez vatre. Otiđe u stražnji dio da se olakša i strese se kad topla, amonijačna tekućina zapeče njeno ranjeno, izderano meso. Prtljala je u mraku po svojoj košari, tražeći čistu vrpcu i novi povoj za mokro i prljavo dijete. Popije malo vode. Omota svoje krzno oko sebe i djeteta, te legne nadojiti sina. Kad se sljedeći put probudila, zid je spilje bio išaran
- 395. 395 sunčevim svjetlom kojese probijalo kroz zapletene grane lijeske pred ulazom. Dok je dijete sisalo, jela je suho meso. Hrana i odmor su je oživjeli. Sjela je s djetetom u naručju i sanjivo razmišljala. Morat ću nabaviti drva, mislila je, a i hrana neće dugo trajati, morala bih nabaviti još. Sad niče lucerka, ona će mi ojačati krv. Mlada djetelina i izdanci grahorice su već zreli, a i gomolji. Iz kore drveća počeo je istjecati sok, vjerojatno je unutarnji sloj sladak, osobito u javora. Ne, javor ne raste tako visoko, ali ima breza i jela. Da vidimo, mladi čičak, lišće maslačka i paprat, većina će toga biti još smotana. Sjetila sam se ponijeti praćku - ovdje ima mnogo vjeverica, dabrova i kunića. Ejla je sanjarila o ugodama toplog razdoblja, ali kad je ustala osjeti mlaz krvi i vrtoglavicu. Noge su joj bile pokrivene osušenom krvlju koja je zamrljala nožne omotače i ogrtače, pa se prenula i počela podrobnije razmišljati o svom očajnom položaju. Kad je vrtoglavica prošla, odlučila je oprati se i sakupiti nešto drva, ali nije znala što da učini s djetetom. Da ga ponese sa sobom ili ostavi spavati gdje je bilo? Žene iz Plemena nisu nikad ostavljale djecu bez nadzora, uvijek su bila na oku neke žene i Ejli se nije sviđala pomisao da ga ostavi samog. Ali morala se oprati i donijeti još vode a bez njega može nositi više drva. Proviri kroz golo granje grma da provjeri nije li netko u blizini, a zatim odmakne grane i izađe iz spilje. Zemlja je bila raskvašena, a blizu potoka se stvorila močvara. Mrlje snijega još su se zadržavale u zasjenjenim zakucima. Drhteći na oštrom vjetru koji je puhao s istoka goneći kišne oblake pred sobom, Ejla se skine i stupi u hladni izvor, a potom opere i ogrtače. Kad ih je ponovno obukla, hladna, vlažna koža nije je ugrijala.
- 396. 396 Otiđe do šumekoja je okruživala visoki pašnjak i povuče donje grane jele. Svlada je jaka vrtoglavica, koljena joj se odsijeku pa se uhvati za jelu tražeći uporište. U glavi joj je tutnjalo. Proguta slinu obuzdavajući mučninu i posvemašnju slabost. Napustila je sve misli o lovu ili sakupljanju hrane. Iscrpljujuća trudnoća, težak porođaj i mukotrpno penjanje skupo su je stajali - ostalo joj je malo snage. Kad se vratila u spilju, dijete je plakalo. Unutra je bilo hladno i vlažno i njemu je nedostajala toplina majčinog tijela. Podigla ga je i zagrlila, a onda se sjetila mješine za vodu koju je ostavila kraj potoka. Morala je donijeti vodu. Spustila je sina i opet se odvukla iz spilje. Počela je padati kiša. Kad se vratila, iscrpljeno je klonula na tlo i pokrila sebe i dijete pokrivačem. Bila je preumorna da primijeti strah koji je obuzimao njene misli dok ju je svladavao san. *** - Zar vam nisam rekao da je drska i svojeglava? -Braud je likovao. - Je li mi itko vjerovao? Ne. Bili ste na njenoj strani, nalazili isprike, dozvoljavali da radi što hoće, čak i da lovi. Nije me briga koliko je njen totem jak, žene ne smiju loviti. Spiljski lav nije je naveo na to, bio je to samo prkos. Vidite li što se događa kad ste preobzirni? Ona sad misli da svog deformiranog sina može nametnuti plemenu. Ovaj put nitko ne može pronaći ispriku. Namjerno je prekršila običaje Plemena. To je neoprostivo. Napokon se pokazalo da je Braud u pravu i mladić je sad uživao u prilici da to svima pokaže. - To sam već davno prije rekao. — Toliko je to naglašavao da se vođa trgnuo. Brunu se nije sviđao gubitak ugleda, a sin njegove družice nije mu olakšavao položaj. - Dao si nam na znanje što misliš, Braud - dade znak. - Ne treba nastavljati. Ja ću se već pobrinuti za nju kad se vrati. Nijedna me žena
- 397. 397 nikad nije prisililada učinim nešto protiv svoje volje, i nijedna to neće ni sad učiniti. - Kad je sutra ujutro budemo tražili - reče Brun, prešavši na razlog zbog kojeg je sazvao skup - mislim da bismo trebali pregledati mjesta kamo rijetko idemo. Iza je rekla da Ejla zna za malu spilju. Je li itko ikad vidio malu spilju u blizini? Ne može biti predaleko, bila je preslaba da ode vrlo daleko. Zaboravimo na stepe ili šume, i tražimo tamo gdje vjerojatno ima spilja. Ova kiša je isprala njene tragove, ali mogao je ipak ostati koji otisak stopala. Koliko god nas to stajalo, hoću da je nađemo. Iza je zabrinuto čekala da Brunov sastanak završi. Pokušavala je skupiti hrabrost da govori s njim i odluči da je vrijeme došlo. Kad je vidjela da muškarci odlaze, dođe pognute glave do njegovog ognjišta i sjedne kraj vođinih nogu. - Što hoćeš, Iza? - upita Brun nakon što ju je kucnuo po ramenu. - Ova nevrijedna žena bi govorila s vođom - započne Iza. - Možeš govoriti. - Ova je žena krivo postupila što nije došla vođi kad je saznala što mlada žena namjerava. - Izu preplave osjećaji, pa zaboravi na službeni način obraćanja. - Ali, Brun, ona je toliko željela dijete. Nitko nije mislio da će ikad zatrudnjeti, a najmanje ona. Kako se moglo svladati Duha Spiljskog lava? Bila je tako sretna. Premda je patila, nikad se nije požalila. Gotovo je umrla rađajući, Brun. Samo pomisao da će dijete umrijeti na kraju joj je dala snagu. Nikako nije mogla podnijeti da joj ga oduzmu, iako je bilo deformirano. Bila je sigurna da je to jedino dijete koje će ikad imati. Od šoka i boli nije razumno mislila. Znam da nemam pravo moliti, Brun, ali preklinjem te da dozvoliš da ona živi.
- 398. 398 - Zašto nisiprije došla k meni, Iza? Ako si mislila da će molba za njen život sada pomoći, zašto nisi onda došla k meni? Jesam li prema njoj ikad bio nemilostiv? Nisam bio slijep na njene patnje. Muškarac može odvratiti oči od ognjišta drugog muškarca, ali ne može začepiti uši. Nema osobe u ovom plemenu koja ne zna za boli koje je Ejla podnijela. Misliš li da sam tako tvrda srca, Iza? Da si došla k meni, da si mi rekla kako joj je, što namjerava, zar ne misliš da bih bio razmislio o tome da li da dozvolim njenom djetetu da živi? Mogao sam previdjeti njenu prijetnju da će pobjeći i sakriti se kao buncanje žene koja nije pri pameti. Bio bih pregledao dijete. Premda ona nema muškarca, možda bih to bio dozvolio, ako deformiranost nije prevelika. Ali nisi mi dala priliku. Pretpostavila si da znaš što bih učinio. To nije slično tebi, Iza. - Nikad nisam primijetio - nastavi Brun - da zapuštaš svoje dužnosti. Uvijek si bila primjer drugim ženama. Možda je svemu kriva tvoja bolest. Znam koliko si bolesna, premda to pokušavaš prikriti. Poštivao sam tvoju želju i nisam to spominjao, ali prošle sam jeseni bio siguran da ćeš otići u svijet duhova. Dobro sam znao da Ejla vjeruje da je ovo njena jedina prilika da ima dijete. Mislim da je u pravu. Ipak, vidio sam da uopće nije razmišljala o sebi kad si bila bolesna, Iza, i uspjela je izliječiti te. Ne znam kako je to učinila. Možda je Mog-ur umilostivio duhove koji su htjeli da im se pridružiš i nagovorio ih da ti dozvole da ostaneš, ali nije to bio samo Mog-ur. - Bio sam spreman da ispunim njegovu molbu i dozvolim joj da postane vidarica. Počeo sam je poštivati koliko sam nekad poštivao tebe. Bila je žena vrijedna divljenja, uzor za sve druge, usprkos sinu moje družice. Da, Iza, znam za Braudovo grubo ponašanje prema njoj. Čak i njen jedini prekršaj prošlog ljeta je na neki način izazvao on, premda ne razumijem kako. Nije dostojno da se suprotstavlja ženi onako kao što to radi. Braud je vrlo hrabar i snažan lovac koji nema razloga osjećati da je bilo koja žena prijetnja njegovoj muškosti. Ali možda je vidio nešto što ja nisam. Možda je u pravu, bio sam slijep
- 399. 399 prema njoj. Iza,da si prije došla k meni, možda bih uzeo u obzir tvoju molbu, možda bih dozvolio njenom sinu da živi. Sad je prekasno. Kad se Ejla vrati na dan djetetovog imenovanja, ona i njen sin će umrijeti - završi Brun. *** Idućeg je dana Ejla pokušala zapaliti vatru. Od njenog posljednjeg boravka u spilji je preostalo nekoliko prutova. Vrtjela je jedan između dlanova pritiskajući ga uz komad drveta, ali nije imala dovoljno snage da drvo zatinja, a to je za nju i dijete bilo vrlo sretna okolnost. Dok su spavali, Drug i Krag su pronašli njenu planinsku livadu. Bili bi nanjušili vatru ili ostatke vatre i našli je. Prošli su tako blizu spilje da bi čuli da je dijete plakalo u snu. Ali ulaz u malu rupu u kamenoj stijeni bio je tako dobro skriven gustim starim grmom lješnjaka da ga nisu primijetili. Ali sreća joj se nasmiješila još i više. Proljetne kiše koje su gotovo neprekidno padale s olovnog neba, pretvorile su obalu malog potoka u blatnu kaljužu, tlo livade u raskvašenu močvaru, i isprale sve njene tragove. Lovci su bili tako iskusni u pronalaženju tragova da su mogli prepoznati otiske stopala svakog člana plemena, i njihove oštre oči bi lako primijetile slomljene mladice ili prevrnutu zemlju tamo gdje je iskopala gomolje ili korijenje ali ona nije imala snage učiniti to. Upravo zato nisu je mogli otkriti. Kad je Ejla kasnije izašla i vidjela otiske stopala muškaraca u blatu blizu izvora gdje su stali napiti se, srce joj je skoro prestalo kucati. Bojala se izlaziti iz spilje. Trzala se na svaki nalet vjetra koji je tresao grm ispred ulaza, i naprezala čuti zamišljene zvukove. Hranu koju je donijela sa sobom gotovo je pojela. Pretražila je i košare napravljene tijekom svog dugog, osamljeničkog boravka za vrijeme privremene kletve smrću. Sve što je našla bili su osušeni, truli lješnjaci i izmet malih glodavaca, dokaz da su njenu zalihu već odavno
- 400. 400 otkrili i pojeli.Bili su tu i truli, suhi ostaci hrane koju joj je Iza davala kad je spilju koristila kao zaklon za vrijeme ženske kletve - sve je bilo posve nejestivo. Tada se sjeti spremišta s osušenim jelenjim mesom u stražnjem dijelu spilje. Našla je malu hrpu kamenja i pomakne ih. Očuvano meso bilo je netaknuto, ali njeno olakšanje nije dugo trajalo. Grane na ulazu u spilju se pomaknu i Ejli zastane dah u grlu. - Uba! - iznenađeno uzvikne kad je djevojčica ušla u spilju. - Kako si me našla? - Slijedila sam te kad si otišla. Tako sam se bojala da ti se nešto ne dogodi. Donijela sam malo hrane i čaja koji će pomoći da ti poteče mlijeko. Majka ga je napravila. - Zna li Iza gdje sam? - Ne. Ali zna da ja znam. Mislim da to ne želi znati da ne mora reći Brunu. Oh, Ejla, Brun je tako ljut na tebe. Muškarci su te tražili svakog dana. - Vidjela sam otiske stopala kraj izvora, ali nisu vidjeli spilju. - Braud se hvališe kako je cijelo vrijeme znao da si loša. Otkako si otišla, Kreba gotovo nisam vidjela. Cijeli dan provodi na mjestu duhova, a i majka je jako uzrujana. Hoće da ti kažem da se ne vratiš - reče Uba, dok su joj se oči raširile od straha za mladu ženu. - Ako nije govorila o meni, kako ti je mogla dati poruku za mene? - upita Ejla. - Prošle je noći skuhala više hrane nego što je trebalo, a i ovog jutra. Ne previše - mislim da se bojala da će Kreb pogoditi da je za tebe - ali nije pojela svoj dio. Kasnije je napravila čaj i onda je počela
- 401. 401 uzdisati i žalitiza tobom. To i tako radi otkad te nema, ali ovaj je put gledala ravno u mene. Stalno je govorila: »Kad bi samo netko rekao Ejli da se ne vrati. Moje jadno dijete, moja jadna kćer, nema hrane, slaba je. Treba joj poteći mlijeko za njeno dijete«, i tome slično. Onda je napustila ognjište. Ova mješina za vodu je bila baš kraj čaja, a i hrana je bila zamotana. - Sigurno me vidjela kad sam te slijedila - nastavi Uba. - Pitala sam se zašto me nije grdila što sam izbivala tako dugo. I Brun i Kreb su ljuti na nju jer nije rekla da ćeš se sakriti. Kad bi znali da sluti kako bi te mogla naći i da im to neće reći, ne znam što bi joj učinili. Ali nitko nije pitao mene. Ionako nitko ne obraća mnogo pozornosti na djecu, osobito djevojčice. Ejla, znam da bih Krebu morala reći gdje si, ali neću da te Brun prokune, neću da umreš. Ejla u ušima osjeti kucanje srca. Što sam učinila? Kad je odlazila iz plemena, nije znala koliko je teško preživjeti s malim djetetom. Računala je da će se vratiti na dan djetetovog imenovanja, što ću sada učiniti? Podigne dijete i privije ga uza se. Ali nisam mogla dozvoliti da umreš, zar ne? Uba sažalno pogleda mladu majku koja je naizgled zaboravila da je ona ovdje. - Ejla - reče oklijevajući. - Da li bih ga mogla vidjeti? Nikad nisam imala priliku vidjeti tvoje dijete. - Oh, Uba, naravno da ga možeš vidjeti - dala je znak, kajući se što nije obraćala pozornost na djevojčicu koja je prešla toliki put da joj donese Izinu poruku. Možda će zbog toga doći u neprilike. Ako se ikad otkrije da je znala pronaći Ejlu, a to nije rekla, strogo će je kazniti. To bi moglo upropastiti njen život. - Bi li ga voljela držati? - Smijem li?
- 402. 402 Ejla joj stavidijete u krilo. Uba počne odmatati povoje, a onda pogledom upita Ejlu za dozvolu. Majka kimne glavom. - Ne izgleda tako loše, Ejla. Nije bogalj poput Kreba. Malo je mršav, ali sve u svemu samo mu je glava drukčija. Ali ne toliko kao tvoja. Ti ne ličiš nikome drugome. - Zato što nisam rođena u plemenu. Iza me našla kad sam bila mala djevojčica. Kaže da sam rođena među Drugima. Ali sada sam pripadnik Plemena - ponosno će Ejla, ali onda joj se lice izdulji. - Ali ne za dugo. - Nedostaje li ti ikad majka? Mislim, tvoja prava majka, ne Iza - upita djevojčica. - Ne sjećam se druge majke osim Ize. Ne sjećam se ničeg prije nego što sam počela živjeti s plemenom. - Odjednom problijedi. - Uba, kamo ću ako se ne mogu vratiti? S kime da živim? Nikad više neću vidjeti Izu, a ni Kreba. Ovo je posljednji put što te vidim. Ali nisam znala što da učinim. Nisam mogla dozvoliti da moje dijete umre. - Ne znam, Ejla. Majka kaže da će Brun izgubiti ugled ako ga prisiliš da prihvati tvog sina, zato je tako ljut. Prisili li žena muškarca da nešto učini, drugi ga više neće poštivati. Čak i ako te kasnije prokune izgubit će ugled, zato jer si ga prisilila da učini nešto protiv svoje volje. Ne želim da odeš, Ejla, ali umrijet ćeš ako se vratiš. Mlada žena pogleda rastuženo lice djevojčice, ne znajući da njeno ima isti izražaj. Obje su u istom trenutku pružile ruke prema drugoj. - Bolje da odeš, Uba, jer ćeš imati neprilika - reče Ejla. Djevojčica vrati dijete majci i digne se da ode. - Uba - pozove Ejla kad je djevojčica počela odmicati grane.
- 403. 403 - Drago mije da si došla da me vidiš, i što sam mogla još jednom govoriti s tobom. I reci Izi... reci mojoj majci da je volim. - Suze su opet tekle. - Reci to i Krebu. - Reći ću im, Ejla. - Djevojčica se zadrži još trenutak. -A sad idem - reče i brzo napusti spilju. Nakon što je Uba otišla, Ejla razmota zamotak hrane koji joj je donijela Uba. Nije bilo mnogo, ali sa sušenim jelenjim mesom trajat će nekoliko dana. Ali što onda? Nije mogla misliti, njen se um vrtio u vrtlogu smućenosti koji ju je usisavao u jamu najdubljeg očaja. Njen se plan izjalovio. U opasnosti je bio ne samo djetetov, već i njen život. Mehanički pojede malo hrane i popije nešto čaja, a onda opet legne s novorodenčetom i utone u zaborav sna. Njeno je tijelo imalo vlastite potrebe, zahtijevalo je odmor. Bila je noć kad se probudila i popila ostatak hladnog čaja. Odluči donijeti vode dok je još bio mrak pa nije bilo opasnosti da će je opaziti muškarci koji su je tražili. U potpunom mraku tražila je mješinu za vodu i u trenutku panike izgubi osjećaj smjera. Grane koje su skrivale ulaz, sablasno ocrtane na ne tako crnom nebu, nanovo je usmjere pa se brzo izvuče napolje. Mjesečev srp koji se igrao lovice s hitrim oblacima prosipao je malo svjetla, a njene su oči, potpuno raširene od tame u spilji, mogle vidjeti sablasna stabla koja su se nejasno ocrtavala na slaboj mjesečini. Šumna voda izvora, zapjenjena u malom slapu, odražavala je sjajno srebro i prelijevala se u duginim bojama. Ejla je još uvijek bila slaba, ali nije više osjećala vrtoglavicu i lakše je hodala. Nijedan muškarac iz plemena je nije vidio kad se nagnula nad izvor pod plaštem tame koji ju je sakrio, ali gledale su je druge oči, naviknute vidjeti na mjesečini. Noćni grabežljivci i njihov plijen koji se hranio po mraku pili su iz istog vrela kao i ona. Ejla nikad nije bila tako ranjiva
- 404. 404 još od dobakad je sama lutala kao golo petogodišnje dijete - ne toliko zbog slabosti, već zato jer nije mislila na opstanak. Nije bila oprezna, njene su misli bile upravljene prema unutra. Bila bi postala lak plijen bilo koje pritajene zvijeri koju je namamio jak vonj. Ali Ejla im je prije pokazala što zna. Brzo kamenje, ne uvijek smrtonosno, ali zato bolno, ostalo im je u sjećanju. Mesožderi čije je područje uključivalo spilju uvijek su je se klonili. To je sad bilo odlučujuće. - Mora postojati neki znak njene prisutnosti - ljutito je gestikulirao Brun. - Ako je i uzela hranu sa sobom, ne može trajati zauvijek. Ejla mora uskoro izaći iz skrovišta. Hoću da opet pretražimo svako mjesto koje smo već pogledali. Ako je mrtva, hoću to znati. Neka bi je životinja našla i to bismo primijetili. Hoću da je nađemo prije dana imenovanja. Neću ići na Zbor sve dok je ne nađemo. - Sad će nas još spriječiti da odemo na Zbor - podrugljivo će Braud. - Zašto je uopće primljena u Pleme? Ona čak nije rođena u njemu. Da sam ja bio vođa, nikad je ne bih primio. Da sam ja bio vođa, ne bih dozvolio Izi da je zadrži, čak joj ne bih dozvolio uzeti je. Zašto nitko drugi nije vidio kakva je? Ovo nije prvi put da je neposlušna, to dobro znate. Ona je uvijek kršila običaje Plemena i prolazila bez kazne. Je li joj itko branio nositi životinje u spilju? Je li joj itko branio da se kreće sama, što ni jednoj valjanoj ženi iz Plemena ne bi palo na pamet? Nije čudo što nas je uhodila kad smo vježbali. I što se dogodilo kad smo je zatekli da upotrebljava praćku? Privremena kletva smrti, a kad se vratila, dozvolilo joj se da lovi! Zamislite, žena iz Plemena koja lovi! Znate li što će druga plemena reći? Ne iznenađuje me što ne idemo na Zbor. je li čudo što je mislila da nam može nametnuti svog sina? - Braud, sve smo to već prije čuli - umorno odmahne Brun. - Njena nepokornost neće proći nekažnjena, to ti obećajem.
- 405. 405 Braudovo neprestano ponavljanjene samo da je Brunu išlo na živce, već je počelo i djelovati. Vođa je sumnjao u svoje odluke, odluke koje su se morale temeljiti na davnim tradicijama i običajima koji su pružali malo mogućnosti za odstupanje. Ipak, kako ga je Braud stalno podsjećao, Ejla je nekažnjeno počinila niz sve težih prijestupa koji su očito doveli do ove neoprostive, namjerne pobune. Bio je odviše velikodušan prema došljakinji koja se nije rodila s osjećajem za ispravnost prirođenim ljudima Plemena, bio je preblag. Iskoristila ga je u svoje svrhe. Braud je bio u pravu, morao je biti stroži, trebao ju je prisiliti da se prilagodi, možda nikad nije smio dozvoliti vidarici da je uzme, ali je li to sin njegove družice morao stalno ponavljati? Braudovo neprestano prigovaranje se dojmilo i ostalih lovaca. Većina je bila gotovo uvjerena da ih je Ejla nekako zaslijepila i da ju je samo Braud jasno vidio. Kad Brun nije bio blizu, mladić je dovodio u sumnju sposobnosti vođe, stalno govoreći da je već prestar da ih uspješno vodi. Gubitak ugleda je bio strašan udarac Brunovom samopouzdanju. Osjećao je da se poštovanje muškaraca gubi, i nije mogao podnijeti da se pod takvim uvjetima suoči s drugim plemenskim vođama. Ejla je boravila u spilji, i napuštala je samo da zahvati svježe vode. Umotala se u krzna, pa joj je bilo toplo čak i bez vatre. Hrana koju je Uba donijela i zaboravljena zaliha jelenjeg mesa, suha poput kože i tvrda za žvakanje, ali veoma hranjiva, začinjeni glađu, učinili su sakupljanje ili lov suvišnim. To joj je dalo vremena za toliko potrebni odmor. Njeno zdravo mlado tijelo, koje više nisu iscrpljivali zahtjevi ne posve normalnog zametka se oporavljalo, očvrsnuto godinama napornog tjelesnog rada. Više nije morala toliko spavati, ali to je u neku ruku bilo gore. Misli prepune briga neprekidno su je tištale. Samo je san pružao malo odmora.
- 406. 406 Ejla je sjedilablizu otvora spilje držeći sina koji je spavao. Bijela, vodenasta tekućina koja je curila iz kuta njegovih usta i kapala s njene dojke, bila je dokaz da je mlijeko počelo teći. Poslijepodnevno sunce, ponekad sakriveno hitrim oblacima, grijalo je ulaz spilje. Ejla je gledala sina, motreći njegovo pravilno disanje koje su prekidali trzaji očiju i mali grčeviti pokreti od kojih bi počeo micati ustima kao da siše. Zatim bi se ponovno smirio. Pogledala ga je pozornije, okrenuvši mu glavu da ga vidi sa strane. Uba je rekla da ne izgledaš tako loše, mislila je Ejla, i ja to mislim. Samo malo drukčije. To je rekla i Uba. Ti samo izgledaš drukčije, ali ne toliko kao ja. Ejla se iznenada sjeti svog odraza koji je vidjela u mirnoj mlaci. Ali ne poput mene! Ejla opet pregleda sina, pokušavajući dozvati u misli svoj odraz u vodi. Moje čelo je ovako izbočeno, mislila je dok je podizala ruku da dodirne lice. I ta kost ispod njegovih usta, i ja je imam. Ali on ima izbočene obrve, a ja nemam. Ljudi iz plemena imaju izbočene obrve. Ako sam ja drukčija, zašto i moje dijete ne bi bilo takvo? On bi mi trebao biti nalik, zar ne? Pomalo mi i jest nalik, ali i plemenskoj djeci. Nalik je i meni i njima. Ja se nisam rodila u Plemenu, ali moje dijete jest. Samo on liči meni i njima, kao da je mješavina obojega. Mislim da uopće nisi deformiran, sine moj. Ako si se rodio meni i Plemenu, trebao bi ličiti oboma. Ako su se duhovi pomiješali, zar i ti ne bi trebao izgledati pomiješan? Tako izgledaš, tako bi trebao izgledati. Ali čiji te je totem započeo? Nije važno čiji, mora da je imao pomoć. Nijedan muškarac osim Kreba nema jači totem od moga. Je li te začeo Spiljski medvjed, dijete moje? Ja živim kraj Krebovog ognjišta. Ne, to ne može biti. Kreb kaže da Ursus nikad ne dozvoljava ženi da proguta njegov duh, Ursus uvijek bira. Dobro, ako nije bio Kreb, tko bi mogao biti?
- 407. 407 Ejli iznenada umisli dode Braud. Ne! Odmahne glavom, odbacujući tu pomisao. Ne Braud. On nije začeo moje dijete. Stresla se od gađenja misleći na budućeg vođu i način na koji ju je prisilio da se podvrgne njegovim željama. Mrzim ga! Mrzila sam svaki put kad bi mi se približio. Tako mi je drago da me više ne uznemiruje. Nadam se da nikad, nikad više neće htjeti da se olakša na meni. Kako to Oga podnaša? Kako to podnašaju druge žene? Zašto muškarci imaju takve potrebe? Zašto muškarac želi staviti svoj organ u mjesto odakle izlaze djeca? To bi mjesto trebalo biti samo za djecu, a ne da ih muški organi prave ljepljivim. Muški organi nemaju ništa s djecom, mislila je ogorčeno. Zaokupljala ju je neprimjerenost tog besmislenog čina, a tada joj na um padne čudna misao. Da li zaista nemaju? Ima li muški organ neke veze s djecom? Samo žene mogu imati djecu, ali one imaju i žensku i mušku djecu, razmišljala je. Pitam se, kad muškarac stavlja svoj organ u mjesto odakle izlaze djeca, ne započinje li možda novi život? Što ako nije duh muškarčevog totema, već muškarčev organ onaj koji začinje dijete? Zar to ne bi značilo da dijete pripada i njemu? Možda zato muškarci osjećaju tu potrebu jer hoće začeti dijete. Možda se zato to sviđa i ženama. Nikad nisam vidjela da je žena progutala duha, ali često sam vidjela da muškarci stavljaju svoje organe u žene. Nitko nije vjerovao da ću imati dijete, moj je totem prejak, ali ipak sam ga imala, a začelo se baš u vrijeme kad se Braud olakšavao na meni. Ne! Nije istina! To bi značilo da je moje dijete ujedno i Braudovo, mislila je Ejla užasnuto. Kreb je u pravu. On je uvijek u pravu. Progutala sam duha koji se borio s mojim totemom i pobijedio ga, možda više od jednog duha, možda sve. Strasno stisne dijete kao da ga pokušava zadržati. Ti si moje dijete, ne Braudovo! To čak nije bio duh Braudovog totema. Dojenče se prepadne od iznenadne kretnje i zaplače. Nježno ga je ljuljala dok se nije umirilo.
- 408. 408 Možda je mojtotem znao koliko sam željela imati dijete pa je dozvolio da ga pobijede. Ali zašto bi mi poklonio dijete ako je znao da će morati umrijeti? Dijete koje je dijelom ja i dijelom Pleme uvijek će izgledati drukčije, uvijek će se govoriti da su moja djeca deformirana. Čak i kad bih imala muškarca, moja djeca ne bi izgledala kako treba. Nikad neću moći zadržati dijete, sva će morati umrijeti. Zar je to važno, ionako ću umrijeti. Umrijet ćemo oboje, sine moj. Ejla privine dijete uza se, ljuljala ga je i pjevuckala mu, a suze su joj klizile niz lice premda to nije znala. Što da učinim, dijete moje? Što da učinim? Vratim li se na dan imenovanja, Brun će me prokleti. Iza je rekla da se ne vratim, ali kamo da odem? Još nisam dovoljno snažna da lovim, a i da jesam, što bih učinila s tobom? Ne bih te mogla uzeti sa sobom, ne bih mogla loviti s djetetom. Mogao bi zaplakati i upozoriti životinje na moju prisutnost, a ne bih te mogla ostaviti samog. Možda ne bih morala loviti, mogu naći hranu. Ali trebamo i druge stvari - ogrtače, krzna, plašteve i omotače za noge. I gdje da nađem spilju u kojoj bismo živjeli? Ovdje ne možemo ostati, zimi ima previše snijega i preblizu je, prije ili kasnije bi me pronašli. Mogla bih otići, ali možda ne bih našla spilju. Muškarci bi slijedili moje tragove i doveli me natrag. Čak i kad bih im umakla, našla spilju i spremila dovoljno hrane da traje preko iduće zime, i čak kad bih uspjela malo loviti, još uvijek bismo bili sami. Tebi su potrebni drugi. S kim bi se igrao? Tko bi te učio loviti? I što ako mi se nešto desi? Tko bi se onda brinuo za tebe? Bio bi posve sam, baš kao ja prije nego me Iza našla. Ne želim da budeš sam, a ni ja ne želim biti sama. Želim ići kući, zajeca Ejla, zakopavši glavu u povoje svog dojenčeta. Želim opet vidjeti Ubu i Kreba. Želim moju majku. Ali ne mogu ići kući. Brun je bijesan na mene. Zbog mene je izgubio ugled i proklet će me. Nisam znala da će zbog mene izgubiti ugled, samo nisam htjela da umreš.
- 409. 409 Brun nije takološ. Dozvolio mi je da lovim, što da ga nisam pokušala prisiliti da te primi? što da sam ga samo zamolila da ti dozvoli da živiš? Kad bih se sad vratila, on ne bi izgubio ugled jer još ima vremena, preostala su dva prsta prije tvog dana imenovanja. Tada možda ne bi bio tako bijesan. A što ako bude? Što ako odbije? Što ako mi te oduzme? Ne želim živjeti bez tebe. Moraš li umrijeti, umrijet ću i ja. Ako se vratim i ako Brun kaže da moraš umrijeti, zamolit ću ga da me prokune. I ja ću umrijeti. Neću dozvoliti da sam odeš u svijet duhova, dijete moje, obećajem da ću otići s tobom. Zamolit ću Bruna da mi dozvoli da te zadržim. što drugo mogu učiniti? Ejla počne bacati stvari u košaru. Umota dijete u plašt, i oboje u krzneni ogrtač i gurne ustranu grane koje su sakrivale malu spilju. Kad je ispuzala van, pogled joj padne na nešto što se svjetlucalo na suncu. Do nogu joj je ležao sivkasti kamen. Podigne ga. To nije bio samo jedan kamen, nego tri mala grumena željeznog pirita pričvršćenih jedan za drugi. Okrene ih na dlanu i pogleda zlaćani sjaj metala. Premda je toliko puta ulazila i izlazila iz male spilje, nikad prije nije vidjela taj neobični kamen. Ejla ga stisne u šaci i zatvori oči. Može li ovo biti znak? Poruka njenog totema? - Veliki Spiljski lave - pokaže kretnjom. - Jesam li donijela ispravnu odluku? Kažeš li mi da bih se sada trebala vratiti? O Spiljski lave, neka ovo bude znak. Neka ovo bude znak da si me našao vrijednom, da je sve ovo bila nova kušnja. Neka ovo bude znak da će moje dijete živjeti. Prsti su joj se tresli dok je razvezivala čvorove kožnate vrećice koju je nosila oko vrata. Svjetlucavi kamen čudnog oblika dodala je crveno obojenom komadiću mamutove kljove, okamenjenom odljevu
- 410. 410 glavonošca i grudicicrvenog okera. Dok joj je srce lupalo od straha i očajne nade, Ejla se uputi prema spilji u kojoj je živjelo njeno pleme. DARK Uba dotrči u spilju divlje mašući rukama. - Majko! Majko! Ejla se vratila! Izino lice ostane bez kapi krvi. - Ne! To ne može biti. Je li dijete s njom? Uba, jesi li otišla k njoj? Jesi li joj rekla? - Da, majko, vidjela sam je. - Rekla sam joj koliko je Brun bijesan, rekla sam joj da se ne vrati - odvrati djevojčica. Iza požuri do ulaza i ugleda Ejlu kako polako hoda prema Brunu. Spustila se na zemlju do njegovih nogu, zaštitnički se naginjući nad svojim dojenčetom. - Došla je prerano, sigurno se zabunila u vremenu - pokazivao je Brun čarobnjaku koji je došepao iz spilje. - Nije se zabunila, Brun. Ona zna da je rano, namjerno se vratila - odgovori Mog-ur. Vođa je gledao starca, pitajući se kako može biti tako siguran. Tada pogleda u mladu ženu i zabrinuto pogleda Mog-ura. - Jesi li siguran da će nas čarolije koje si bacio zaštititi? Još uvijek bi morala biti odvojena, njena ženska kletva još nije prošla. Nakon porođaja uvijek traje mnogo dulje. - Čarolije su jake, Brun, napravljene od Ursusovih kostiju. Štite te. Možeš je vidjeti - odvrati čarobnjak.
- 411. 411 Brun se okrenei zagleda u mladu ženu zgrčenu nad dojenčetom, uzdrhtalu od straha. Trebao bih je prokleti ovog časa, mislio je ljutito. Ali danas nije dan imenovanja. Ako je Mog-ur u pravu, zašto se prerano vratila? I to s djetetom? Još je uvijek živ, jer ga ne bi nosila sa sobom. Njena je nepokornost neoprostiva, ali zašto se vratila prije vremena? Prevlada ga radoznalost pa je kucne po ramenu. - Ova je nevrijedna žena bila neposlušna - započne Ejla nijemim, službenim kretnjama, ne gledajući ravno u njega, i ne baš sigurna da će išta odgovoriti. Znala je da ne smije govoriti s muškarcem, morala je biti odvojena, ali on ju je kucnuo po ramenu. - Ova bi žena, ako smije, govorila s vođom. - Ne zaslužuješ da govoriš, ženo, ali Mog-ur je zazvao zaštitu. Želim li, duhovi će dozvoliti da govoriš. U pravu si, bila si vrlo neposlušna, kako ćeš se opravdati? - Ova je žena zahvalna. Ova žena zna običaje Plemena. Zna da je trebala ukloniti novorođenče kako je vidarica rekla, ali je pobjegla. Namjeravala se vratiti na dan imenovanja njenog sina tako da ga vođa mora primiti u pleme. - Vratila si se prerano - Brun učini pobjedničku kretnju. — Još nije dan imenovanja. Mogu sad zapovjediti vidarici da ga uzme od tebe - Napetosti koja je tištala Brunova leđa otkad je otišla Ejla više nije bilo. Običaji su ga prisiljavali da prihvati dijete staro sedam dana. Toliko vremena nije prošlo, nije ga morao primiti u pleme, nije izgubio ugled i opet je bio na vlasti. Ejline ruke nehotice stegnu dijete koje je privijala na grudi, a onda nastavila: - Ova žena zna da još nije dan imenovanja. Ova je žena shvatila koliko je loše učinila kad je pokušala prisiliti vođu da primi njenog sina. Nije ženino pravo da odluči treba li njeno dijete živjeti ili umrijeti. Samo vođa to može odlučiti. Zato se ova žena vratila.
- 412. 412 Brun pogleda Ejlinoozbiljno lice. Barem je na vrijeme došla k svijesti, mislio je. - Ako znaš običaje Plemena, zašto si se vratila s djetetom koje je deformirano? Iza je rekla da nisi mogla obaviti svoju majčinsku dužnost. Jesi li sad pripravna da ga izložiš? Želiš li da vidarica to učini umjesto tebe? Ejla je oklijevala, nagnuvši se nad sina. - Ova će ga žena predati ako vođa to zapovjedi. - Davala je znakove polako, bolno, sileći se, kao da joj se nož zabada u srce. - Ali ova je žena obećala svom sinu da ga neće pustiti da ide sam u svijet duhova. Odluči li vođa da dijete ne smije živjeti, ona ga moli da je prokune. - Napusti službeni jezik i zamoli: - Preklinjem te, Brun, dozvoli mom sinu da živi. Mora li umrijeti, ni ja ne želim živjeti. Ejlina žarka molba iznenadi vođu. Znao je da neke žene žele zadržati svoju djecu usprkos deformacijama i nakaznosti, ali većina ih se htjela što brže i tiše riješiti. Deformirano je dijete žigosalo majku. Upozoravalo je na izvjesnu manu, na nesposobnost da rodi savršeno dijete. To ju je činilo manje poželjnom. Čak i ako je deformiranost bila dovoljno mala da ne predstavlja veću smetnju, bilo je tu pitanje položaja i budućih muškaraca. Pod starost bi joj moglo biti teško ako se njena djeca ili muškarci njene djece neće moći brinuti za nju. Premda nikad ne bi gladovala, njen bi život bio bijedan. Ejlina je molba bila nešto posve novo. Majčinska je ljubav bila jaka, ali zar je bila tako jaka da slijedi svoje dijete na drugi svijet? - Želiš umrijeti s deformiranim djetetom? Zašto? - upita Brun. - Moj sin nije deformiran - odvrati Ejla uz jedva zamjetljivi trag prkosa. - Samo je drukčiji. Ja sam drukčija, ne nalikujem ljudima Plemena. Tako je i s mojim sinom. Bude li moj totem ponovno pobijeđen, svako će moje dijete biti slično njemu. Neće im se dozvoliti da žive. Moraju li sva moja djeca umrijeti, ni ja ne želim živjeti.
- 413. 413 Brun pogleda Mog-ura.- Ako žena proguta duh muškarčevog totema, zar dijete ne bi trebalo ličiti na njega? - Da, trebalo bi. Ali ne zaboravi da i ona ima muški totem. Možda se zato tako snažno borio. Možda je Spiljski lav htio dio novog života. U njenim riječima bi moglo biti nešto istine. Morao bih o tome dobro razmisliti. - Ali dijete je ipak deformirano! - To se nerijetko događa kad ženin totem odbije da se potpuno pokori. Otežava trudnoću i deformira dijete - odgovori Mog-ur. - Više me čudi da je dijete bilo muško. Kad se ženin totem snažno bori, dijete je obično žensko. Ali mi ga nismo vidjeli, Brun. Možda bismo ga trebali pregledati? Je li to uopće potrebno, pitao se Brun. Zašto da je jednostavno ne prokunem? Ejlin povratak prije vremena i ponizno kajanje su malo ublažili Brunov povrijeđeni ponos, ali on se nipošto nije smekšao. Malo mu je nedostajalo da zbog nje izgubi ugled, a to, uostalom, nije bila prva teškoća koju mu je prouzročila. Vratila se, ali tko zna što će joj sad pasti na pamet? A bio je tu i plemenski Zbor, na što ga je Braud više puta podsjetio. Jedno je bilo dozvoliti Izi da uzme čudno dijete i zatim ga primiti u pleme, ali u posljednje je vrijeme Brun imao razloga pomišljati na dojam koji će ostaviti u ostalim plemenima kad stigne na zbor sa ženom rođenom među Drugima. Misleći na prošle događaje pitao se kako je donio tako mnogo odluka koje su sad izgledale vrlo neobične. U svoje vrijeme nijedna nije izgledala odviše nerazumna. Čak i dozvola ženi da lovi je tada bila logična. Ali kad su sve bile zajedno, i kad ih se gledalo s položaja nekog stranca, dojam je bio porazan. Ejla je bila nepokorna, zaslužila je kaznu, i proklevši je riješio bi se svih briga.
- 414. 414 Ali kletva smrtibila je ozbiljna opasnost za pleme. Jednom ga je već zbog nje izložio zlim duhovima. Njen povratak ga je spasio sramote - Iza je vjerojatno bila u pravu, Ejla je od šoka i boli privremeno sišla s uma. Rekao je Izi da bi bio razmotrio molbu da dozvoli djetetu da živi, samo da su ga zamolili. E pa, zamolila ga je. Vratila se znajući punu težinu prijestupa, spremna da se suoči s posljedicama, preklinjući za život djeteta. Mogao ga je barem pregledati. Brun nije volio donositi nagle odluke. Pokaže prema Krebovom ognjištu, a onda se okrene i otiđe. Ejla potrči u Izin zagrljaj. Ako ništa drugo, barem će posljednji put vidjeti ženu koja je bila jedina majka za koju je znala. - Svi ste imali priliku da ga pregledate — reče Brun. - U običnim okolnostima ne bih vas uznemiravao, bilo bi lako odlučiti. Ali hoću znati vaše mišljenje jer ću se vjerojatno odlučiti na smrtnu kletvu, a ne sviđa mi se pomisao da pleme ponovno izložim na milost i nemilost zlih duhova. Smatrate li da se dječak može prihvatiti, ne mogu prokleti majku. Ako nje ne bude, morat će ga uzeti druga žena, morao bi živjeti s jednim od vas čija družica doji dijete. Dozvolimo li djetetu da živi, Ejlina bi kazna morala biti blaža. Sutra je dan imenovanja pa se moram brzo odlučiti, a i Mog-uru će trebati izvjesno vrijeme da se pripremi za kletvu, ako to bude njena kazna. Moramo odlučiti prije negoli sunce izađe. - Ne radi se samo o njegovoj glavi, Brun - započne Krag. Ika je još uvijek dojila najmlađe dijete i Krag nije htio da njegovo ognjište opterete još i Ejlinim dojenčetom, premda to nije bilo vjerojatno. - Već je i njen oblik loš, ali dijete je čak ne može podići. Mora se podupirati. Kakav će biti kad odraste? Kako će loviti? Nikad neće moći skrbiti za sebe i bit će na teret cijelom plemenu.
- 415. 415 - Mislite lida postoji mogućnost da mu vrat ojača - upita Drug. - Ako Ejla umre, odnijet će sa sobom dio Oninog duha. Aga bi uzela njenog sina - misli da to duguje Ejli - premda ne vjerujem da zaista želi deformirano dijete. Ako je voljna, onda bih to bio i ja, ali ne ako to optereti cijelo pleme. - Njegov je vrat tako dug i mršav, a glava je velika, mislim da nikad neće biti dovoljno jak - primijeti Krag. - Ni pod kojom izlikom ga ne želim imati kraj svog ognjišta. Čak se neću potruditi da upitam Ogu što ona misli o tome. On nije vrijedan da bude brat njenim sinovima Braku i Grevu - neću to dozvoliti. Brak će preživjeti čak i ako Ejla odnese mali dio njegovog duha sa sobom. Ne znam zašto se predomišljaš, Brun. Bio si spreman da je prokuneš. Samo zato što se vratila malo ranije spreman si da je uzmeš natrag, i usto govoriš o prihvaćanju njenog manjkavog sina - ogorčeno je gestikulirao Braud. - Pokazala je koliko je prkosna, povratak ne umanjuje njenu neposlušnost. Zašto uopće raspravljamo? Dijete je deformirano, a nju valja prokleti. I to je sve. Zašto uvijek gubimo vrijeme na ovakvim sastancima? Da sam ja vođa, već bih je prokleo. Ona je neposlušna, drska, i loše utječe na ostale žene. Kako inače možeš objasniti Izin prekršaj? - Braud se sve više žestio, kretnje su mu bile sve uzbuđenije. - Zaslužuje da je prokuneš, Brun, kako možeš misliti na bilo što drugo? Zašto to ne uviđaš? Jesi li slijep? Ona nikad nije valjala. Da sam ja vođa, ne bih je bio prihvatio. Da sam ja vođa... - Ali ti još nisi vođa, Braud - hladno će Brun - i teško da ćeš to postati ne budeš li se bolje svladavao. Ona je samo žena, Braud, zašto se osjećaš tako ugroženim? Što ti ona može? Mora ti se pokoravati, nema izbora. » Da sam ja vođa, da sam ja vođa«, je li to sve što znaš reći? Koji to vođa toliko žudi da ubije jednu ženu da je spreman izvrći
- 416. 416 opasnosti cijelo pleme?- Brun se i sam jedva svladavao. Sin njegove družice ga je doveo na rub živaca. Muškarci su se osjećali vrlo nelagodno. Otvorena borba između sadašnjeg i budućeg vođe ih je uznemiravala. Istina, Braud je prevršio mjeru, ali na njegove su ispade već davno navikli. Brun je bio taj koji ih je zabrinuo jer nikad nisu vidjeli da vođi tako malo nedostaje da izgubi vlast nad sobom. I nikad prije nije otvoreno doveo u pitanje sposobnosti sina svoje družice da ga naslijedi kao vođa. U jednom su se trenutku pogledi dvojici muškaraca sukobili. Braud prvi pogleda u tlo. Budući da više nije bio u opasnosti da izgubi ugled, Brun je opet bio nepovredivi vođa. Bio je na vlasti i još se nije htio povući. To upozori mladića da njegov položaj nije tako siguran kako je mislio. Braud prigušio osjećaj nemoći i gorkog razočaranja koji ga je ispunjavao. Još je uvijek na njenoj strani, mislio je Braud. Kako to može biti? Ja sam sin njegove družice, a ona je samo ružna žena. Braud se naprezao da ostane miran, gutajući gorčinu koja mu je izjedala dušu. - Ovaj muškarac žali što je dozvolio vođi da ga krivo shvati - Braud službeno dade znak. - Ovaj muškarac se brine za lovce koje će voditi jednog dana, ako sadašnji vođa bude mislio da je za to sposoban. Kako će muškarac loviti ako mu se glava klima? Brun se oštro i ljutito zagleda u mladića. Značenje njegovih pokreta i nesvjesni izražaj i držanje nisu se podudarali. Braudov preuljudni odgovor je bio sarkastičan i to je vođu razdraživalo mnogo više nego otvoreno neslaganje. Mladić je pokušavao sakriti osjećaje i Brun je to znao. Ali vođa se stidio vlastite provale gnjeva. Znao je da su je uzrokovale Braudove sve prezirnije primjedbe koje su bacale sumnju na njegovo prosuđivanje. Povrijedile su mu ponos. Ali to nije bila isprika što je izgubio vlast nad sobom i tako otvoreno potcjenjivao sina svoje družice.
- 417. 417 — Dao simi na znanje što misliš, Braud - Brun ukočeno odgovori. - Jasno mi je da će dijete odrasti da bude na teret vođi koji me naslijedi i vođi poslije njega, ali odluka je još uvijek na meni. Učinit ću što mislim najboljim. Nisam rekao da ću primiti dijete, Braud, ili da neću prokleti ženu. Ja se brinem za pleme, ne za nju ili njeno dijete. Smrtna kletva nas sve može izvrći opasnosti, zli duhovi koji će neko vrijeme ostati u blizini mogu donijeti nesreću, osobito zato što smo ih već jednom oslobodili. Mislim da je dijete odviše deformirano da živi, ali Ejla je slijepa na zlu sudbinu svog novorođenčeta. Ona je ne može vidjeti. Možda je vruća želja za djetetom naudila njenom umu. Kad se vratila, zamolila me da je prokunem ako ne primimo njenog sina. Zatražio sam vaše mišljenje jer sam htio znati vidi li itko na djetetu nešto što ja ne vidim. Bilo da je prokunem smrću u znak kazne, ili da joj ispunim molbu, to još uvijek nije odluka koju je lako donijeti. Braudovo se razočaranje ublaži. Možda Brun ipak nije na njenoj strani, mislio je. - U pravu si, Brun - pokajnički će - vođa bi morao misliti na opasnosti koje prijete plemenu. Ovaj je mladić zahvalan što uči od tako mudrog vođe. Brun osjeti da njegova napetost nestaje. Nije ozbiljno razmišljao da zamijeni Brauda nekim drugim, ni u kom slučaju. On je još uvijek bio sin njegove družice, dijete njegova srca. Vlast nad sobom nije uvijek laka, mislio je Brun, sjetivši se vlastite razdraženosti. Braudu je to samo malo teže nego većini drugih, ali popravlja se. - Drago mi je da to razumiješ, Braud. Kad budeš vođa, ti ćeš biti odgovoran za sigurnost i blagostanje plemena. - Brunova primjedba nije samo dala Braudu na znanje da je još uvijek nasljednik, ona je i ostalim lovcima donijela olakšanje. Htjeli su sigurnost koju im je davalo znanje da će tradicionalni poredak plemenske hijerarhije i njihovo mjesto u njoj biti održani. Ništa ih nije toliko uznemiravalo kao nesigurna budućnost.
- 418. 418 - Ja ijesam mislio na blagostanje plemena — pokaže Braud. - Ne želim u plemenu muškarca koji ne može loviti. Od kakve će koristi biti Ejlin sin? Njena neposlušnost zaslužuje strogu kaznu, pa ako ona hoće da je prokuneš, to će i nju zadovoljiti. Bit će nam bolje bez njih dvoje. Ejla je namjerno prekršila običaje plemena. Ona ne zaslužuje da živi. Njen je sin tako deformiran da ni on ne zaslužuje da živi. Svi su se složili. Brun je zamijetio izvjesnu neiskrenost u Braudovim tvrdnjama, ali nije ništa rekao. Neprijateljstvo između njih je nestalo i nije ga opet htio potaći. Otvoreni sukob ga je uznemiravao, baš kao i ostale. Vođa je mislio da bi se i on trebao složiti, ali je ipak oklijevao. Morao bih to učiniti, mislio je, ona je od početka predstavljala teškoću. Naravno, Iza će biti pogođena, ali nisam obećao da ću ih poštedjeti, samo sam rekao da ću razmisliti o tome. Čak nisam obećao pregledati dijete ako se Ejla vrati. Napokon, tko je očekivao da će se vratiti? Baš u tome i jest teškoća, nikad ne znam što da očekujem od nje. Ako žalost oslabi Izu, tu je Uba. Ona je rođena u najcjenjenijem rodu, a vidarice na Zboru još će je podučiti. Ako umre dio Brakovog duha koji Ejla nosi u sebi, hoćemo li od njega zaista izgubiti tako mnogo? Brauda to ne brine, zašto bi brinulo mene? U pravu je, ona zaslužuje najstrožu kaznu, zar ne? Tako jaka ljubav prema djetetu čak nije normalna. Što znače bapske priče? Ona i ne vidi da je njen sin deformiran, sigurno nije pri pameti. Zar porođaj može toliko boljeti? Muškarci pate više, zar ne? Neki su hodali sve do spilje nakon što bi u lovu zadobili bolnu ozljedu. Naravno, ona je samo žena, ne možemo očekivati da podnese toliko boli. Pitam se koliko je daleko otišla? Spilja koju je spomenula ne može biti jako udaljena, zar ne? Gotovo je umrla u porodu, bila je preslaba da ode vrlo daleko, ali zašto onda nismo pronašli spilju?
- 419. 419 Dozvolim li jojda živi, morat ću je povesti na Zbor. Što bi druga plemena mislila? A bilo bi još i gore dozvoliti da njeno deformirano dijete živi. Moram je osuditi, svi tako misle. Možda ne bi bilo toliko teškoća s Braudom, možda bi se bolje svladavao kad nje ne bi bilo. On je neustrašiv lovac i bio bi dobar vođa samo kad bi pokazivao malo više odgovornosti, samo malo više vlasti nad sobom. Možda bih to trebao učiniti zbog Brauda. Možda bi bilo bolje za sina moje družice da je nema. Treba da to učinim, da, zaista treba, moram to učiniti, zar ne? - Odlučio sam - Brun dade znak. - Sutra je dan imenovanja. Pri prvom svjetlu, prije nego sunce izađe... - Brun - upadne Mog-ur. Nije se uplitao u raspravu. Od rođenja Ejlinog djeteta nitko ga nije često viđao. Najveći je dio vremena provodio u svojoj maloj spilji tražeći pojašnjenje Ejlinog čina. Znao je kako se teško trudila da usvoji običaje Plemena i mislio je da je uspjela. Bio je uvjeren da je posrijedi nešto drugo, nešto što nije razumio, nešto što ju je nagnalo na takvu krajnost. - Prije nego se obvežeš na bilo što, Mog-ur bi htio nešto reći. Brun se zagleda u čarobnjaka. Njegov je izraz bio zagonetan, kao i obično. Vođa nikad nije mogao odgonetnuti Mog-urovo lice. Što još može dodati našim razmišljanjima? Odlučio sam je prokleti i on to zna. - Mog-ur može govoriti — naznači pokretom. - Ejla nema muškarca, ali ja sam se uvijek brinuo o njoj, ja sam odgovoran za nju. Ako mi dozvoljavaš, govorio bih kao njen muškarac. - Govori ako želiš, Mog-ur, ali što možeš dodati? Već sam razmotrio njenu jaku ljubav prema djetetu, te bol i patnje koje je prepatila. Razumijem kako teško to može biti za Izu, znam da je to može odviše oslabiti. Mislio sam na svaku moguću ispriku za njen čin,
- 420. 420 ali činjenice ostaju.Ona je prekršile običaje Plemena. Muškarci ne mogu prihvatiti njeno dijete. Braud je pojasnio da oboje ne zaslužuju da žive. Mog-ur se digne na noge, a onda odbaci palicu. Umotan u teški plašt od medvjede kože, čarobnjak je bio impozantna pojava. Samo stariji muškarci i Brun su ga poznavali kao običnog čovjeka. Za sve je ostale bio Veliki Mog-ur, najsvetiji među muškarcima koji su posredovali sa svijetom duhova, najmoćniji čarobnjak Plemena. Kad bi govorio za vrijeme obreda, izazivao je strahopoštovanje. On se izlagao nevidljivim silama daleko strašnijim nego što je napad bilo koje životinje, silama koje su najhrabrije lovce pretvarale u uzdrhtale kukavice. Među njima nije bilo muškarca koji se nije osjećao sigurnije znajući da je upravo on čarobnjak njegovog plemena. Isto tako nije bilo muškarca koji se nije bojao njegove moći i čarolija, i samo jedan, Guv, se usuđivao pomisliti da ga zamijeni. Mog-ur je stajao između muškaraca plemena i strašnih nevidljivih sila, pa je u očima suplemenika postao njihov dio. Čak i kad je sjedio kraj svog ognjišta, okružen svojim ženama, o njemu zapravo nisu mislili kao o muškarcu. Bio je više nego muškarac, bio je nešto drugo, bio je Mog-ur. Kad je strašni čarobnjak upro zlokobno oko u sve muškarce redom, nije bilo nijednog, uključujući Brauda, koji u dubini duše nije protrnuo, iznenada se sjetivši da žena koju su osudili na smrt živi kraj njegovog ognjišta. Mog-ur se rijetko služio snagom svoje prisutnosti, ali sad je to učinio. Na kraju se okrene prema Brunu. - Ženin muškarac ima pravo zamoliti za život deformiranog djeteta. Molim te da poštediš život Ejlinog sina, a zbog njega te molim da poštediš i njen život.
- 421. 421 Sva opravdanja kojaje Brun pripisivao u prilog Ejli sad su se činila mnogo jača, a razlozi za njenu smrt beznačajni. Gotovo da je i pristao samo na temelju Mog-urove molbe, ali to što nije tako učinio bio je dokaz snage njegove ličnosti. Ali on je bio vođa. Pred svim svojim ljudima nije se smio tako lako predati, i usprkos jakoj želji da popusti moćnom čarobnjaku, ostao je čvrst. Kad je Mog-ur vidio da se čvrsti stav vođe neće promijeniti, kao da se najednom izmijenio. Ličnost čovjeka iz drugog svijeta nestane. Postao je stari bogalj u plaštu od medvjede kože, koji je stajao toliko uspravno koliko je to mogao na jednoj zdravoj nozi i bez štapa kojim se podupirao. Kad je progovorio, učinio je to uobičajenim kretnjama, naglašenim kratkim riječima svakodnevnog jezika. Lice mu je imalo odlučan, ali ipak čudno ranjiv izražaj. - Brun, Ejla je živjela kraj mog ognjišta otkad smo je našli. Mislim da će se svatko složiti da žene i djeca nalaze u muškarcu s njihovog ognjišta mjerilo za sve ostale. On je njihov uzor, njihov primjer za sve što bi muškarac trebao biti. Ja sam bio Ejlin primjer, Ejline su oči u meni našle mjerilo. —Ja sam deformiran. Zar je tako čudno da žena koja je odrasla s deformiranim muškarcem teško shvaća deformiranost svog djeteta? Meni nedostaje oko i ruka, pola mog tijela je usahlo i uništeno. Ja sam polovica muškarca, a ipak me Ejla od početka vidjela potpunim. Tijelo njenog sina je bez zamjerke. Ima dva oka, dvije zdrave ruke, dvije zdrave noge. Kako možete očekivati da će ona priznati da je deformiran? - Na meni je bila odgovornost da je odgojim. Ja moram preuzeti krivicu za njene pogreške. Prešao sam preko njenih manjih odstupanja od običaja Plemena. Ja sam te čak nagovorio da ih prihvatiš, Brun. Ja sam Mog-ur. Ti se oslanjaš na mene da protumačim želje duhova, i s
- 422. 422 vremenom si počeoslijediti moj sud i u drugim stvarima. Nisam mislio da smo pogriješili. Ponekad joj je bilo teško, ali sam mislio da je postala dobra žena Plemena. Sad znam da sam bio preblag. Nisam joj pojasnio njene dužnosti. Rijetko sam je korio i nikad je nisam tukao, često sam joj dozvoljavao da radi što hoće. Sad mora ispaštati za moje propuste. Ali Brun, nisam mogao biti stroži prema njoj. - Nikad nisam imao družicu. Mogao sam izabrati ženu i ona bi morala živjeti sa mnom, ali nisam. Znaš li zašto? Brun, znaš li kako me žene gledaju? Znaš li kako me žene izbjegavaju? Kad sam bio mlad često sam osjećao potrebu da se olakšam, baš kao i svaki drugi muškarac, ali sam se naučio svladavati jer su mi žene okretale leđa da ne vide moj znak. Nisam htio prisiljavati ženu da primi moje osakaćeno, deformirano tijelo, ženu koja bi ustuknula preda mnom, koja se okretala s gađenjem kad bi me vidjela. - Ali Ejla se nikad nije okrenula. Od prvog je trenutka pružala ruku da me dodirne. Nije me se bojala, nisam joj se gadio. Zavoljela me, grlila me. Brun, kako sam je mogao grditi? - Živio sam s ovim plemenom od rođenja, ali nikad nisam naučio loviti. Kako bi to jednoruki bogalj učinio? Bio sam drugima na teret, rugali su mi se, zvali su me ženom. Sada sam Mog-ur i nitko mi se ne ruga, ali obred punoljetstva se nikad nije održao za mene. Brun, ja nisam polu-muškarac, ja uopće nisam muškarac. Samo Ejla me poštivala i voljela ne kao čarobnjaka, već kao muškarca, pravog muškarca. I ja nju volim kao dijete družice koju nikad nisam imao. Kreb zbaci plašt koji je nosio da pokrije svoje nakrivljeno, izobličeno, uvelo tijelo i ispruži batrljak ruke koji je uvijek skrivao. - Brun, ovo je muškarac koga je Ejla vidjela kao potpunog. Ovo je muškarac po kojem je mjerila sve druge. Ovo je muškarac koga voli i
- 423. 423 uspoređuje sa svojimsinom. Pogledaj me, brate moj! Jesam li ja zaslužio da živim? Zaslužuje li Ejlin sin manje da živi? U mutnom polusvjetlu prije zore, pleme se počne sakupljati izvan spilje. Kroz izmaglicu je rominjala kišica i lovila se u kosi i bradama. Tanke vitice magle puzale su s planine i zadržavale se u udubinama. Deblji slojevi eteričnih para skrivali su sve osim najbližih predmeta. Na prvom svjetlu novog dana iz mutnog mora magle izdigne se hrbat na istoku, lelujajući na rubu vidljivosti. Ejla je ležala budna na svojim krznima u mračnoj spilji, gledajući kako se Iza i Uba šutke miču oko ognjišta, razgrćući žeravicu i pristavljajući vodu za jutarnji čaj. Njeno je dijete bilo kraj nje, oglašavajući se kao da siše. Nije spavala cijele noći. Njena prva radost kad je vidjela Izu brzo ustupi mjesto očajnoj zabrinutosti. U početku su pokušale razgovarati, ali uskoro to više nisu mogle. Tri su žene s Krebovog ognjišta provele cijeli dugi dan nakon Ejlinog povratka unutar granica koje je označavalo kamenje, prenoseći svoj očaj bolnim pogledima. Kreb nije pristupio svom domaćinstvu, ali Ejla jednom uhvati njegov pogled dok je napuštao malu spilju i pridružio se muškarcima koje je Brun pozvao na sastanak. Brzo je odvratio pogled od njene nijeme molbe, ali ne prije nego što je u bistrom blagom oku ugledala ljubav i sažaljenje. Ejla i Iza izmijene bojažljiv, znalački pogled kad su vidjele Kreba kako žuri na mjesto duhova nakon što je opreznim pokretima razgovarao s Brunom u udaljenom dijelu spilje. Vođa je donio odluku i Kreb se pripremio da obavi svoj dio. Više nisu vidjele čarobnjaka. Iza mladoj majci donese čaj u koštanom lončiću koji joj je pripadao nekoliko godina, a onda šutke sjedne kraj nje dok ga je Ejla polako pila.
- 424. 424 Pridruži im seUba, ali ni ona nije mogla pružiti drugu utjehu osim prisutnosti. - Svi su već vani. Moramo i mi poći. - Iza dade znak, uzevši palicu od mlade žene. Ejla kimne glavom. Ustane i umota sina u dječji plašt, a onda digne krzneni ogrtač s kreveta i prebaci ga preko ramena. Dok su joj oči sjale od suza koje samo što nisu potekle, Ejla pogleda Izu, zatim Ubu, i uz bolni krik pruži ruke. Sve tri se stisnu u tijesnom zagrljaju. Sporim koracima i teška srca Ejla izađe iz spilje. Gledajući u tlo spazi trag pete, nejasan obris stopala obuvenog u labav kožni omotač. Imala je utisak da se sve događa prije dvije godine kad je slijedila Kreba da čuje svoju osudu. Tog me puta Brun trebao prokleti zauvijek, mislila je. Sigurno sam rođena da budem prokleta, zašto bih inače morala opet ovo pretrpjeti? Ovaj ću put otići u svijet duhova. Znam biljku koja će nas oboje uspavati pa se nikad nećemo probuditi, ne na ovom svijetu. Brzo ću to obaviti, zajedno ćemo šetati drugim svijetom. Dođe do Bruna, spusti se na tlo i zagleda u poznata stopala omotana blatnom kožom. Svjetlost je bila sve jača, sunce će brzo izaći. Brun mora požuriti, mislila je. Osjeti lagan udarac po ramenu. Polako digne pogled prema Brunovom bradatom licu. Počeo je bez uvoda. - Ženo, hotimice si prekršila običaje Plemena i moraš biti kažnjena - strogo je pokazivao. Ejla kimne glavom. To je bila istina. - Ejla, ženo iz Plemena, ti si prokleta. Nitko te neće vidjeti, nitko te neće čuti. Pretrpjet ćeš punu odvojenost ženske kletve. Ne smiješ izaći izvan granica ognjišta tvog skrbnika sve dok mjesec ne bude ponovno u istoj fazi kao danas. Ejla se sa zaprepaštenjem i nevjericom zagleda u vođino strogo lice. Ženska kletva! Ne smrtna kletva! Ne krajnje i potpuno progonstvo, već običajna odvojenost tijekom koje će se morati držati Krebovog
- 425. 425 ognjišta. Nije bilovažno što je nitko iz plemena neće vidjeti cijeli mjesec, još će uvijek imati Izu, Ubu i Kreba. A kasnije će se pridružiti plemenu kao svaka druga žena. Ali Brun nije završio. - Kao znak dodatne kazne, zabranjujem ti da loviš, čak i da spomeneš lov, sve dok se pleme ne vrati sa Zbora. Dok lišće ne padne s drveća, nećeš imati pravo ići nikamo osim po dužnosti. Kad budeš tražila biljke za čaroliju liječenja, reći ćeš mi kamo ideš i brzo ćeš se vratiti. Uvijek ćeš zatražiti moju dozvolu prije nego odeš iz spilje. I pokazat ćeš mi gdje se nalazi spilja u kojoj si se skrivala. - Da, da, naravno, sve što kažeš - Ejla je odobravajući kimala glavom. Plutala je na oblaku euforije, ali vođine sljedeće riječi se zabodu u njeno srce kao ledeni udar munje, utapajući je u bujici očaja. - Tu je još uvijek teškoća s tvojim deformiranim sinom koji je bio uzrok tvoje neposlušnosti. Nikad više ne smiješ pokušati prisiliti muškarca, pogotovo ne vođu, da učini nešto protiv svoje volje. Nijedna žena ne smije prisiljavati muškarca - reče Brun i zatim da znak. Ejla očajno obujmi svoje dojenče i pogleda u smjeru Brunove ruke. Nije im mogla dati da joj ga oduzmu, nije mogla. Vidjela je kako Mog-ur izlazi iz spilje. Kad je vidjela da odbacuje medvjeđu kožu i otkriva crvenu pletenu zdjelu koju je čvrsto držao između batrljka ruke i struka, lice joj ozari radost puna nevjerice. Oklijevajući se okrene natrag prema Brunu, ne znajući da li ono što misli može biti točno. - Ali žena može zamoliti - završi Brun. - Mog-ur čeka, Ejla. Tvoj sin mora imati ime želi li biti član plemena. Ejla se digne na noge i potrči do čarobnjaka. Spusti se kraj njegovih nogu, odmota dijete i pruži mu ga. Njegov prvi vrisak pozdrave zrake sunca koje se pojavilo iznad hrpta, sjajeći kroz izmaglicu.
- 426. 426 Ime! Nije mislilana ime, čak se nije pitala koje će ime Kreb odabrati njenom sinu. Službenim kretnjama Mog-ur pozove duhove plemenskih totema, a onda posegne u zdjelu i zagrabi grudicu crvene mase. - Dark - nadglasao je snažne krikove djeteta koje se ljutilo jer mu je bilo hladno. - Dječakovo ime je Dark. - Tada puvuče crvenu crtu od zadebljanja nad djetetovim očima do vrha njegovog majušnog nosa. - Dark — ponovi Ejla privivši dijete uza se da ga ugrije. Dark, mislila je, kao Dark iz legende. Kreb zna da mi je ta uvijek bila najdraža. To nije bilo uobičajeno plemensko ime i mnogi su se iznenadili. Ali to ime, izvučeno iz daleke prošlosti, koje je za Pleme nosilo neprijatne primisli, bilo je možda najprikladnije za dječaka čiji je život od početka visio na nesigurnoj niti. - Dark - reče Brun. On je prvi prošao kraj njih. Ejla je vjerovala da je u strogim, ponosnim vođinim očima primijetila tračak nježnosti kad ga je zahvalno pogledala. Većinu je lica vidjela kroz suze. Koliko god je pokušavala, nije ih mogla svladati pa je pognula glavu da prikrije ovlažene oči. Ne mogu to vjerovati, jednostavno ne mogu vjerovati, mislila je. Je li to istina? Ti imaš ime, dijete moje. Brun te primio, sine moj. Ne sanjam li? Sjetila se blistavih gruda željeznog pirita koje je našla i stavila u amulet. To je bio znak. Veliki Spiljski lave, to je zaista bio tvoj znak. Bila je to najvrijednija stvar u njenom amuletu. - Dark - čula je Izu i podigla oči. Radost na ženinom licu nije bila manja od Ejline, premda su joj oči bile suhe. - Dark - reče Uba i doda brzom kretnjom: - Tako sam radosna. - Dark. - Glas je bio prezriv. Ejla pogleda uvis na vrijeme da vidi kako se Braud okreće od nje. Iznenada se sjeti čudnih misli o načinu na koji muškarci začinju djecu, koje su joj pale na pamet dok se skrivala u
- 427. 427 maloj spilji, istrese se pomislivši da je Braud na neki način odgovoran za život njenog sina. Bila je odviše zauzeta da primijeti sukob Bruna i Brauda. Mladić nije htio priznati najmlađeg člana plemena i samo ga je izravna vođina zapovijed na kraju prisilila da popusti. Ejla ga je gledala dok se stisnutih šaka i ukočenih ramena udaljavao od spilje. Kako je mogao? Braud otiđe u šumu da pobjegne od mrskog prizora. Kako je mogao? Udario nogom kladu uzalud pokušavajući dati oduška nezadovoljstvu. Drvo se otkotrlja niz padinu. Kako je mogao? Digne granu i zavitla je prema drvetu. Kako je mogao? Kako je mogao? Braudove su misli ponavljale tu rečenicu dok je šakom udarao o tlo pokriveno mahovinom. Kako joj je mogao dozvoliti da živi i k tome još i prihvatiti njeno dijete? Kako je to mogao učiniti? ZBOR PLEMENA Iza! Iza! Dođi ovamo! Pogledaj Darka! - Ejla uhvati vidaricu za ruku i počne je gurati prema ulazu spilje. - Što se zbilo? - upita vidarica žureći za mladom ženom. - Opet se guši? Ili je povrijeđen? Dječak je ležao na trbuhu i svojim velikim, ozbiljnim očima koje su počinjale gubiti tamnu neodređenu boju kakvu novorodenčad obično ima, i koje su postajale tamnosmeđe kao u ljudi iz Plemena, promatrao dvije žene. Glava mu se uz veliki napor pomicala gore-dolje, a potom se spusti na krznenu prostirku. Gurnuo je prst u usta i glasno ga počeo sisati, ne obazirući se na uzbuđenje koje je izazvao. - Ako to može napraviti, a tako je malen, moći će držati glavu uspravno i kad naraste, zar ne? - pitala je Ejla.
- 428. 428 - Nemoj seveć sad radovati - odgovori Iza - ali to je svakako dobar znak. Kreb došepa u spilju, gledajući praznim, udaljenim pogledom koji je govorio da se udubio u misli. - Kreb - pozove Ejla i potrči prema njemu. To ga vrati u stvarnost i on je iznenađeno pogleda. - Dark je uspravno držao glavu, zar ne, Iza? - Vidarica potvrdno kimne. - Hmmm - progunda Mog-ur. - Ako je postao tako jak, mislim da je vrijeme. - Vrijeme za što? - Mislim da bih mu morao otkriti totem. Još je malo mlad, ali mnogo sam o tome razmišljao. Njegov mi se totem pokazao i nema razloga za čekanje. Kasnije će svi biti zaposleni odlaskom na Zbor. Htio bih da se to obavi što prije. Moglo bi mu donijeti nesreću ako krene na put prije nego što njegov totem dobije dom. - Prisutnost vidarice ga podsjeti na nešto drugo. - Iza, imaš li dovoljno korijenja za obred? Ne znam točno koliko će plemena prisustvovati Zboru. Prošli put je pleme koje se preselilo u spilju dalje na istoku pomišljalo da prisustvuje Zboru južno od planina. Malo će dalje putovati, ali je put zato mnogo lakši. Njihov se stari mog-ur tome protivio, ali njegov je učenik želio ići. Stoga se pobrini da poneseš dovoljno korijenja. - Ja ne idem na Zbor. - Izino je razočaranje bilo očito. — Ne mogu putovati tako daleko pa moram ostati ovdje. Pa naravno, pomisli on motreći mršavu, gotovo posve sijedu vidaricu. Iza ne može ići. Kako se samo ranije nisam toga sjetio? Bolesna je. Prošle sam jeseni mislio da će nas napustiti. Uopće ne znam kako ju je Ejla uspjela izvući. Ali što će biti s obredom? Samo žene
- 429. 429 Izina roda znajupripravljati posebni napitak. Uba je premlada, tek treba postati žena. Ejla! A što je s Ejlom? Prije nego što krenemo na put, Iza bi je mogla naučiti tajnu pripremanja napitka. Uostalom, već je i vrijeme da postane vidarica. Kreb je pogledom pratio mladu ženu kad je prišla i uzela svog sina na ruke. Iznenada ju je vidio nepristranije nego ikad. Hoće li je ostali prihvatiti? Pokušavao ju je gledati očima ljudi iz drugih plemena. Zlatna joj je kosa slobodno padala niz plosnato lice, uvijala se oko ušiju, dijelila po sredini glave i isticala izbočeno čelo. Tijelo joj je bilo posve ženstveno, premda mršavo, osim malo opuštenog trbuha. Imala je dugačke i ravne noge, a kad bi se uspravila, bila je mnogo viša od njega. Uopće ne izgleda kao žena iz Plemena, pomisli. Pobudit će mnogo pozornosti, a bojim se da se većini neće svidjeti. Bolje bi bilo da zaboravimo na obred. Moglo bi se dogoditi da drugi mog-uri neće htjeti prihvatiti napitak ako ga napravi Ejla. Ali vrijedilo bi pokušati. Da je samo Uba malo starija. Možda bi ih Iza obje trebala naučiti pripremati napitak, premda sumnjam da će mog-uri htjeti prihvatiti bilo djevojčicu, bilo ženu rođenu medu Drugima. Možda bih trebao razgovarati s Brunom. Ako budem prizivao duhove za Darkov totemski obred, mogli bismo istovremeno proglasiti Ejlu vidaricom. - Moram vidjeti Bruna - Kreb odlučno mahne i krene prema vođinom ognjištu. Prije odlaska okrene se prema Izi. - Mislim da bi Ejlu i Ubu trebala naučiti kako se priprema napitak, ali ne znam hoće li to biti od ikakve koristi. - Iza, ne mogu pronaći posudu koju si mi dala za vidaricu plemena koje nas ugošćuje - Ejla je nervozno gestikulirala i premetala hrpe hrane, krzna za spavanje i posuda položenih na tlo blizu mjesta za spavanje. - Svugdje sam je tražila.
- 430. 430 - Već sije zamotala. Smiri se, dijete! Ima vremena. Brun neće biti spreman za polazak dok ne pojede. Bit će bolje da i ti sjedneš i jedeš jer se kaša gotovo ohladila. I ti, Uba, jedi! - Iza je mahala glavom. - Još nikad nisam vidjela da tako ludujete. Sinoć smo sve pregledali i sve je spremno. Kreb je s Darkom u naručju sjedio na prostirci i promatrao komešanje. — Iste su kao i ti, Iza. Zašto ne sjedneš i pojedeš nešto? - Imat ću dosta vremena kad odete - odgovori. Kreb posjedne mališana na svoja ramena. Dark je znatiželjno gledao sa svog novog položaja. - Pogledaj samo kako mu je snažan vrat - upozori Iza. - Sada s lakoćom drži glavu uspravno. Teško je povjerovati u to. Još od totemskog obreda svakog je dana sve jači. Daj mi ga, neću ga držati u naručju cijelo ljeto. - Možda je upravo zato Sivi vuk htio da to brzo obavim - gestikulirao je Kreb. - Htio je pomoći dječaku. Kreb sjedne i zagleda se u malu skupinu kojoj je bio glava. Premda to nikome nije priznao, i on je poput drugih ponekad želio imati obitelj. A sada, kad je ostario, imao je dvije odane žene koje su radile sve što su mogle samo da mu bude udobno, imao je djevojčicu koja je u svemu slijedila primjer starijih žena, imao je i malog, zdravog dječaka kojeg je mogao tetošiti, kao što je to nekad radio s Ejlom i Ubom. Razgovarao je s Brunom o dječakovom odgoju. Vođa nije mogao dozvoliti da muški član njegova plemena odraste a da ne nauči neophodne vještine. Brun je prihvatio dječaka znajući da će živjeti kod Krebovog ognjišta i osjećao se odgovornim za mališana. Ejla je bila vrlo zahvalna kad je Brun prilikom otkrivanja Darkovog totema izjavio da će se osobno pobrinuti za dječakovo uvježbavanje, ako ojača dovoljno da može loviti.
- 431. 431 Sivi je vukdobar totem za dječaka, razmišljao je Kreb, ali stavlja me u nedoumicu. Neki vukovi žive u čoporu, a neki su samotnjaci. Koji je od njih Darkov totem? Napokon su sve stvari bile zamotane i smještene na leđa mlade žene i djevojčice. Svi zajedno iziđu iz spilje. Iza zagrli mališana, pomogne Ejli da ga stavi na bok i zatim izvadi nešto iz nabora svog ogrtača. - Ovo je sada tvoje, Ejla. Ti si vidarica plemena - reče joj Iza pružajući crveno obojenu vrećicu s posebnim korijenjem. - Sjećaš li se svake pojedinosti? Ništa ne smiješ propustiti. Žao mi je što ti nisam mogla pokazati kako se napitak priprema, ali se on ni u kom slučaju ne smije spravljati samo za vježbu. Previše je dragocjen da bi ga se bacalo, i smije se koristiti samo za najvažnije obrede. Sjeti se, čarolija nije samo u korijenju, i vi se morate pripremiti jednako pažljivo kao što pripravljate napitak. Uba i Ejla kimnu i mlada žena uzme dragocjenu vrećicu i stavi je u svoju torbu. Iza joj je dala vrećicu od vidrinog krzna onog dana kad je postala vidarica. Podsjećala ju je na onu koju je Kreb spalio. Ejla pruži ruku prema amuletu i opipa pet predmeta koje je sad nosila u njemu: komad crnog manganovog dioksida, grumen željeznog pirita, crveno obojeni komadić mamutove kljove, okaminu školjke i grudicu crvenog okera. U času kad su se u tijelo mlade žene uselili djelići duhova svih članova plemena, preko Ursusa i cijelog Plemena, Ejlino je tijelo bilo obilježeno crnom mašću dobivenom od izmrvljenog užarenog crnog kamena i masti. Tijela vidarica su se označavala crnim oznakama samo prilikom najvažnijih i najsvetijih obreda, i samo su vidarice smjele nositi crni kamen u amuletima.
- 432. 432 Ejla je žalilašto Iza ne ide s njima i bila je vrlo zabrinuta što je mora ostaviti. Napadi kašlja često su potresali krhko ženino tijelo. - Iza, jesi li sigurna da će s tobom biti sve u redu?-upita Ejla nakon što ju je posljednji put zagrlila. - Sve jače kašlješ. - Uvijek je tako zimi, ali i sama znaš da se ljeti osjećam bolje. Osim toga, ti i Uba ste nabrale toliko alantovog korijenja da u okolini vjerojatno nije ostala ni jedna jedina biljka. Ove godine po svoj prilici neće biti ni malina - iskopale ste sve korijenje meni za čaj. Bit će mi dobro, ne brini za mene - umiri je Iza. Ali Ejla je opazila da čajevi od trava i korijenja donose samo privremeno poboljšanje. Starica se godinama liječila biljem, ali tuberkuloza je odviše napredovala da bi joj to sad mnogo koristilo. - Budi na zraku za sunčanih dana i mnogo se odmaraj - nagovarala ju je Ejla. - Nećeš imati mnogo posla jer ima dovoljno vode i hrane. Zaug i Dorv će paziti da se vatra ne ugasi i da vam se ne približe životinje i zlodusi, a Aba će se pobrinuti za kuhanje. - Da, da - složi se Iza. - A sad požuri jer je Brun spreman za polazak. Ejla stane na svoje uobičajeno mjesto na kraju kolone, ali svi su pogledavali na nju i čekali. - Ejla - mahne joj Iza. - Ne možete krenuti dok ne zauzmeš svoje pravo mjesto. Ejla se plaho postavi na čelo skupine žena. Posve je zaboravila svoj novi položaj. Zbunjeno je pocrvenjela kad je stala ispred Ebre. Bilo joj je neugodno i činilo joj se da nije u redu da bude na čelu. Mahnula je vođinoj družici u znak isprike, ali Ebra je bila naviknuta da bude na
- 433. 433 drugom mjestu. Ipak,bilo joj je čudno ispred sebe vidjeti Ejlu umjesto Ize. To ju je navelo da se upita hoće li prisustvovati idućem Zboru. Iza i troje ljudi prestarih da putuju isprate pleme do planinskog sedla, a zatim su ih promatrali kako se udaljuju i pretvaraju u točke na beskrajnoj ravnici. Nakon toga se vrate u praznu spilju. Aba i Dorv nisu prisustvovali ni prošlom Zboru i bili su gotovo iznenađeni što su uopće dočekali još jedan. Iza i Zaug su prvi put ostali kod kuće. Zaug je ponekad znao izaći s praćkom, ali se obično vraćao praznih ruku, a Dorv je tako loše vidio da uopće nije mogao izlaziti. Premda je dan bio vrlo topao, četvoro se ljudi skutrilo oko vatre kraj ulaza u spilju, ali nisu pokušali razgovarati. Iznenada Izu potrese snažan napad kašlja i ona ispljune velik komad krvave sluzi. Krene do svog ognjišta da se odmori, a uskoro i ostali uđu u spilju i besposleno sjednu kraj svojih ognjišta. Nisu bili uzbuđeni pripremama za dugo putovanje ili nestrpljivi da vide prijatelje i rođake iz drugih plemena. Znali su samo da će ovog ljeta biti nepodnošljivo osamljeni. Kad se skupina našla na širokoj stepskoj ravnici, umjerenu klimu oko spilje zamijeni drukčija. Nestane bogato zeleno lišće koje je pokrivalo grmlje i bjelogorično drveće, nestane crnogoričnih stabala čije su iglice na vrhovima grana bile malo svijetlije. Umjesto toga, vidjele su se samo visoke trave i raslinje čije se sočno zelenilo na obzoru pretopilo u neodređenu boju između zelene i zlatne. Suha trava prigušivala je korake dok je pleme prolazilo beskrajnom prerijom. Iza njih je ostajala samo vijugava vrpca ugažene trave. Oblaci su se rijetko nadvijali nad velikim prostranstvom, i tek su nekoliko puta u daljini vidjeli oluje. Nedostajala im je voda. Mješine za vodu punili su na svakom potoku jer nisu znali hoće li je naći na mjestu na kojem ih zatekne noć.
- 434. 434 Brun prilagodi kretanjeprema onima koji su sporije hodali. Predstojao im je dugi put do spilje plemena domaćina duboko u brdima zemlje na istoku. Kreb je teško hodao, ali iščekivanje velikog Zbora i svečanih obreda koje će održati obodrilo je njegov duh. Tijelo mu je bilo sakato i atrofirano, zahvaćeno artritisom, ali sve to nije smanjilo duhovnu snagu velikog čarobnjaka. Toplo sunce i Ejlini lijekovi ublažili su mu bol u zglobovima, a stalno hodanje mu nakon nekog vremena učvrsti mišiće na nozi kojom se mogao služiti samo djelomično. Putnici utonu u jednoličnu kolotečinu jer je dan za danom tekao bez promjena. Godišnje doba se mijenjalo tako polako da nisu ni opazili kad se toplo sunce pretvorilo u užarenu plamenu loptu koja je pržila stepu i pretvarala široku ravnicu u požutjelu jednobojnu sliku mrke zemlje, žućkaste trave i bijelih stijena koje su se pružale pod prašnim, prljavožutim nebom. Tri je dana vjetar donosio dim i pepeo udaljene prerijske vatre koja je gutala sve pred sobom. Prošli su pokraj ogromnih krda bizona, divovskih jelena zrakastih rogova, konja, divljih magaraca a ponekad bi ugledali i antilope čiji su malo zavinuti rogovi rasli iz vrha lubanje. U ogromnoj travnatoj ravnici pasli su deseci tisuća životinja. Mnogo prije nego što su se približili močvarnoj prevlaci koja je povezivala poluotok i kopno, i preko koje je istjecalo plitko slankasto more na sjeveroistoku kopna, na vidiku se pojavio masivni planinski lanac. Čak su i najniži vrhunci bili do sredine pokriveni vječnim ledom koji nisu mogle otopiti ni najjače žege. Kad se ravnica prerije pretvorila u niz valovitih brežuljaka bogatih trskom, koviljem i površinskim žilama željezne rude - crvenim okerom zbog kojeg je to područje smatrano posvećenom zemljom - Brun je znao da ni slana močvara nije daleko. Bio je to sporedni južni spoj poluotoka s kopnom. Glavni je bio na sjeveru, na zapadnoj obali malog unutarnjeg mora. Dva dana su se mukotrpno probijali kroz komarcima prenapučenu smrdljivu ustajalu močvaru dok napokon nisu stigli do kopna. Zakržljali
- 435. 435 hrastovi i grabovibili su svojevrsno predvorje prohladne, sjenovite pitome hrastove šume. Prošli su kroz područje gdje su rasle gotovo samo bukve i poneki kesten, a zatim su ušli u šumu gdje je prevladavao hrast, no tu je raslo i mnoštvo zelenika i tisa, ovjenčanih bršljanom i bijelom lozom. Lijane su se prorijedile, ali je tu i tamo poneka još visjela s drveta kad su stigli do područja jela i omorika, pomiješanih s bukvama, javorima i grabovima. Na tren su ugledali šumskog bizona i crvenog jelena, košutu i losa, vidjeli su vepra, lisicu, jazavca, vuka, risa, leoparda, divlju mačku i mnoge manje životinje. Ali nisu vidjeli nijednu vjevericu. Ejla je osjećala da nešto nedostaje, dok se napokon nije sjetila da nije vidjela nijedno od tih malih stvorenja. Ali to im je i više nego nadoknadio prvi susret sa spiljskim medvjedom. Brun podigne ruku zaustavljajući ih, a zatim im pokaže strašnog dlakavog medvjeda koji je trljao leđa o drvo. Čak su i djeca osjetila strahopoštovanje kojim je pleme gledalo ogromnog biljojeda. I sama je njegova pojava bila zapanjujuća. Smeđi medvjed iz njihovih planina, kao i iz ovih, težio je u prosjeku oko stotinu osamdeset kilograma, ali težina mužjaka spiljskog medvjeda bila je ljeti, još dok je bio prilično mršav, oko pet stotina kilograma. U kasnu jesen, kad bi se već udebljao za zimu, bio je još mnogo teži. Gotovo je tri puta nadvisivao muškarce iz plemena, a zbog ogromne glave i širokih pleća izgledao je još i veći. Lijeno je češao leđa o grubu koru stare grane, činilo se da ni ne primjećuje ljude koji su ga netremice promatrali iz neposredne blizine, sleđeni od straha. Ali on se nije imao razloga nikoga bojati i jednostavno se nije obazirao na njih. Bilo je poznato da manji smeđi medvjed kakav živi u području blizu njihove spilje može jednim udarcem šape slomiti vrat odraslog jelena. A što bi tek mogao učiniti ovaj ogromni medvjed? Usudio bi mu se suprotstaviti samo drugi mužjak njegove vrste u doba parenja ili pak ženka koja brani mladunčad. U takvim je sukobima ženka uvijek pobjeđivala.
- 436. 436 Ali postojao jejoš jedan razlog, osim zastrašujuće veličine, zbog kojeg je medvjed opčinio cijelo pleme. To je bio Ursus, otjelovljenje Plemena. On je bio njihov rođak, pa i više od toga, on je sadržavao njihovo pravo biće. Čak su i njegove kosti bile tako svete da su mogle odbiti svako zlo. Srodnost koju su osjećali bila je duhovna veza, daleko značajnija od fizičke. Preko njegovog Duha sva su plemena ujedinjena u jedno, i Zbor na koji su neki morali tako dugo putovati dobio je pravi smisao. Zbog njegovog su bitka oni bili Pleme, Pleme Spiljskog medvjeda. Medvjed se umori - ili više nije osjećao potrebu da se češe - uspravi se do svoje pune visine, napravi nekoliko koraka na stražnjim nogama, a zatim se spusti na sve četiri. Njuškao je po tlu, a onda se iznenada pokrene i udalji tromim galopom. Usprkos svojoj veličini, spiljski je medvjed zapravo bio miroljubiva životinja i rijetko je napadao osim kad bi bio razdražen. - Je li to bio Ursus? - pokaže Uba s velikim strahopoštovanjem. - To je bio Ursus — potvrdi Kreb. - A kad stignemo, vidjet ćeš još jednog. - Drži li zaista pleme-domaćin u spilji živog spiljskog medvjeda? - upita Ejla. - Tako je velik. - Znala je da običaj nalaže da pleme- domaćin Zbora uhvati mladunče medvjeda i da ga othrani u spilji. - Sada je vjerojatno u kavezu izvan spilje, ali je živio s njima kad je bio mlađi. Odgajali su ga kao dijete i svako mu je ognjište davalo hranu kad je bio gladan. Mnoga plemena tvrde da su njihovi medvjedi znali malo i govoriti, ali ja sam bio vrlo mlad u vrijeme kad smo mi bili domaćini Zbora. Slabo se sjećam toga i ne mogu reći je li to istina. Kad medvjed napol odraste, stavljaju ga u kavez da nekog ne ozlijedi, ali svi ga i dalje hrane poslasticama i tetoše svaki put kad prođu pokraj kaveza, tako da medvjed zna da ga vole. Njemu će se na Obredu medvjeda
- 437. 437 ukazati počast ion će prenijeti naše poruke u svijet duhova - objasni Kreb. Sve su to i ranije čuli, ali nakon što su vidjeli spiljskog medvjeda, priča je dobila novo značenje za sve koji nikad nisu bili na Zboru Plemena, ili su u to doba bili premladi da bi ga se mogli sjećati. - Kad ćemo mi ugostiti Zbor i imati u našoj spilji živog spiljskog medvjeda? - upita Uba. - Kad na nas dođe red ili u slučaju da pleme koje je na redu ne može prirediti Zbor. Tada se mi možemo ponuditi da to učinimo. Ali plemena vrlo rijetko propuštaju priliku da ugoste Zbor, premda lovci ponekad moraju daleko putovati da pronađu mladunče spiljskog medvjeda, a nerijetko im prijeti ogromna opasnost od majke medvjedice. Pleme koje nam je ovom prilikom domaćin, ima sreću: spiljski medvjedi još žive blizu njihove spilje. Ranije su pomagali drugima da uhvate mladunče, a sada je na njima red. Oko naše spilje danas ne žive spiljski medvjedi, ali nekad su posve sigurno živjeli, budući smo u njoj pronašli kosti Ursusa - odgovori Kreb. - A što ako se nešto dogodi plemenu koje bi trebalo ugostiti Zbor? Naše pleme čak ni ne živi u istoj spilji kao ranije - upita Ejla. - Da je na nama red, kako bi ostali znali gdje da nas pronađu? - Poslali bismo glasnike najbližem plemenu da prošire novost, da objasne gdje je naša spilja ili da kažu kako ulogu domaćina prepuštamo nekom drugom plemenu. Brun dade znak i pleme ponovno krene na put. Kad su prolazili pokraj drveta o koje je spiljski medvjed češao leđa, Kreb pomno pregleda drvo i na gruboj kori pronađe nekoliko čuperaka krzna. Pažljivo ih zamota u list i spremi u nabor svog ogrtača. Dlake živog
- 438. 438 divljeg spiljskog medvjedamogle bi koristiti u spremanju moćnih čarolija. Što su se više penjali, divovske četinjače nižih obronaka zamjenile su niže, otpornije visinske vrste, otvarajući prekrasne vidike na svjetlucave planinske vrhunce koje su vidjeli još izdaleka dok su prolazili ravnicom. Pojavila se brezova šikara, grmovi borovica i ružičastocrvena azaleja koja je tek počela cvasti, obasipajući prvo zelenilo prirode blještavim bojama. Mnoštvo divljeg cvijeća dodavalo je mnoge nove tonove paleti živih boja: tu su rasli narančasto istočkani tigrovi ljiljani, ljubičasti i ružičasti zvončići, plava i grimizna grahorica, blijedoplave perunike, plavi encijan, žute ljubice, jaglaci, a bilo je i bijelog cvijeća raznih vrsta. Južni je planinski lanac, baš kao i onaj koji se nalazio na donjem kraju poluotoka, postao utočište flore i faune cijelog kontinenta okovanog Ledenim dobom. Slučajno su ugledali divokozu i muflona teških rogova. Gotovo su stigli do zakržljalog patuljastog drveća planinske tajge koje je okruživalo livade bogate šašom i travama, kad ugledaše dobro utabanu stazu duž strme padine. Muškarci plemena - domaćina morali su ići daleko da stignu do otvorenih ravnica s dobrim lovištima ali ovo je mjesto nosilo sreću zbog blizine spiljskog medvjeda i oni su zbog toga spremno prihvaćali njegove nepovoljne strane. Zato su postali spretni u lovu na lukave šumske životinje. Ljudi koji su potrčali da pozdrave pridošlo pleme, stadoše kao ukopani kad spaziše Ejlu. Ni dugo stvarana navika nije ih mogla spriječiti da ne zure sa zaprepaštenjem. Čim se putovanjem premoreno pleme našlo na otvorenom prostoru kraj spilje, Ejlin položaj na čelu žena izazove bujicu nagađanja. Premda ju je Kreb upozorio, Ejla nije bila spremna na uzbuđenje koje je izazvala, nije bila spremna ni na takvu gomilu ljudi. Gotovo dvije stotine osoba tiskalo se da vidi čudnu ženu. Ejla nikad u životu nije vidjela toliko ljudi.
- 439. 439 Zaustave se predogromnim kavezom od međusobno spojenih drvenih trupaca duboko zabodenih u zemlju. Unutra se nalazio ogroman medvjed iste vrste kao i onaj kojeg su zatekli na putu, ali ovaj je bio još veći. Divovska životinja, tri godine obilno hranjena, bila je mirna i pitoma i lijeno se protezala unutar ograđenog prostora. Bila je prelijena čak i da stane na noge. Uzdržavati ogromnog medvjeda tako dugo bio je za malo pleme znak obožavanja i poštovanja. Čak ni mnogi pokloni u hrani, oruđu i krznima koje su donijela ostala plemena nisu mogli nadoknaditi sve napore brige oko zvijeri. Ali nije bilo ni jednog jedinog pojedinca koji nije zavidio članovima plemena-domaćina, i svako je pleme željno čekalo da i na njih dođe red da obave istu zadaću i uživaju duhovne koristi i položaj koji je davala ova velika počast. Spiljski se medvjed dogega da vidi kakva je to pomutnja nastala, nadajući se da će dobiti još hrane. Uba se stisne uz Ejlu, preplašena koliko medvjedom, toliko i mnoštvom ljudi. Vođa i mog-ur plemena- domaćina pristupe došljacima i pozdrave ih svečanim pokretima. Nakon pozdrava uslijedi ljutito pitanje. - Brun, zašto si doveo ženu Drugih na naš Zbor? - kretnjom upita vođa plemena-domaćina. - Onaje žena Plemena, Norg, i vidarica Izinog roda-odgovori Brun mirnije nego što se nadao. Iz gomile se začuje žamor a mnogi su i uzbuđeno gestikulirali. - To je nemoguće - odmahne mog-ur. - Kako može biti žena Plemena? Pa rodila se među Drugima. - Ona je žena Plemena - ponovi Veliki Mog-ur, Kreb, jednako postojano kao Brun. Oštrim pogledom prostrijeli vođu plemena-
- 440. 440 domaćina. - Sumnjašli u moju riječ, Norg? Norg nelagodno pogleda svog mog-ura, ali njegov mu zbunjeni izraz lica nije pomogao. - Norg, dolazimo izdaleka i umorni smo - reče Brun. - Nije vrijeme da se o tome raspravlja. Hoćeš li nam uskratiti gostoprimstvo u svojoj spilji? Bio je to napet trenutak. Kad bi ih Norg odbio, ne bi imali drugog izbora nego da krenu natrag u svoju spilju. Bilo bi to teško kršenje pravila, ali pustiti Ejlu da uđe u spilju značilo je prihvatiti je kao ženu Plemena. To bi barem dalo prednost Brunu kad budu raspravljali o tome. Norg ponovno pogleda svog mog- ura, pa moćnog jednookog čovjeka koji je bio Veliki Mog-ur, pa opet vođu najuglednijeg plemena među svim sakupljenim plemenima. Ako Veliki Mog-ur tako kaže, što on tu može učiniti? Norg dade znak svojoj družici da pokaže Brunovom plemenu za njih određeno mjesto u spilji, ali u nju uđe zajedno s Brunom i Mog- urom. Odlučio je čim prije saznati kako je žena koja očito pripada Drugima postala član Plemena. Ulaz u spilju plemena-domaćina bio je manji nego ulaz u dom Brunovog plemena, i na prvi pogled spilja im se činila manjom od njihove. Ali ona se nije sastojala od samo jedne velike prostorije i manje za obrede, već od cijelog niza dvorana i tunela koji su se pružali duboko u planinu, najvećim dijelom posve neistraženih. Bilo je dovoljno prostora da se smjeste gosti iz svih plemena, premda se nekima moglo dogoditi da budu smješteni dalje od ulaza i dnevnog svjetla. Brunovo je pleme odvedeno u drugu prostoriju od ulaza. Bio je to vrlo povoljan smještaj, primjeren njihovom najvišem položaju. Premda su mnoga plemena stigla prije njih, smjestili su ih dalje od ulaza. Mjesto određeno za Brunovo pleme bilo bi, da oni nisu stigli,
- 441. 441 ostalo prazno dopočetka Medvjedove svetkovine, a tek bi ga tada dodijelili plemenu drugom po rangu. Pleme Spiljskog medvjeda nije imalo vođu, ali zato je postojala hijerarhija plemena i hijerarhija ljudi unutar pojedinog plemena. Vođa najuglednijeg plemena bio je zapravo voda Plemena Spiljskog Medvjeda, i to jednostavno zato jer je bio najugledniji od svih. Ali to ni u kom slučaju nije bio položaj vrhunskog autoriteta. Plemena su bila odviše samostalna da bi se takvo što moglo provesti. Sva su vodili neovisni, samovoljni ljudi navikli da za svoje suplemenike budu jedini zakon, a jedan je voda viđao druge samo svake sedme godine. Nisu bili skloni podvrgavati se većem autoritetu, osim običajima i silama svijeta duhova. Na Zboru se donosila odluka o položaju svakog plemena tijekom sljedećih sedam godina, pa prema tome i tko će biti običajni vođa Plemena. Mnogi su elementi odredivali položaj. Obredi su bili vrlo važni, natjecanja možda još važnija. Potreba za suradnjom zbog lakšeg preživljavanja prisiljavala je na jaku samokontrolu. Natjecanja među plemenima pružala su prihvatljivu mogućnost da se ljudi opuste i rasterete. A to je također bilo važno za preživljavanje. Pravila natjecanja sprečavala međusobna neprijateljstva i sukobe. Kad bi se plemena sastala, gotovo sve bi postalo predmet natjecanja. Muškarci su se nadmetali u rvanju, gađanju praćkom, bacanju bole, rukovanju toljagom. Bilo je tu i natjecanje u trčanju i zabadanju koplja. Izrada oružja, plesanje, pričanje priča, kao i pantomime u kojima su se prikazivali prizori iz lova, bile su također neke od natjecateljskih disciplina. I žene su davale svoj prilog natjecanju, premda on nije bio tako važan. Velika je gozba bila prilika da se pokaže vještina u pripremanju hrane. Odmah po dolasku izložile bi poklone za pleme-domaćina. Žene
- 442. 442 iz ostalih plemenakritički su promatrale i donosile ocjene o predmetima. Medu ručnim radovima moglo se naći lijepih koža, raskošnih krzna, nepropusnih košara, otvorenih pletenih košara za nošenje, lijepo ispletenih prostirki, posuda od čvrste kože ili kore drveta, čvrste užadi spletene od vlaknastih biljaka ili od životinjske dlake, jakog remenja, drvenih posuda, tanjura od kamena ili drveta, šalica, vrčeva, kutljača, kapa, omotača za ruke i noge, te vrećica raznih veličina. Žene su uspoređivale čak i dojenčad. Za njihov se rad nisu davala službena priznanja. Međutim, žene su mijenjajući izraz lica, pokretima ili položajem tijela diskretno ali i pošteno pokazivale koji su radovi dobri, a koji osrednji, i hvalile su samo doista najbolje rukotvorine. Položaj vidarice i mog-ura svakog pojedinog plemena bio je vrlo važan u odredivanju položaja. Iza i Kreb doprinijeli su prvom mjestu Brunovog plemena. Tome je pomogla i činjenica da je pleme bilo prvo već generacijama prije njih, premda je to Brunu dalo samo malu prednost kad je prvi put postao vođa. Medu svim važnim čimbenicima, odlučujuća je bila sposobnost vođe plemena. Premda su natjecanja među ženama bila suptilna, odlučivanje koji je vođa najsposobniji bilo je mnogo profinjenije. Odluka je djelomično ovisila o tome koliko su članovi pojedinog plemena bili uspješni u natjecanjima i tako pokazali koliko ih je vođa uvježbao i motivirao, a djelomično o tome koliko naporno su žene radile i kako su se dobro ponašale, čime su pokazivale vođinu čvrstu ruku. Odluka je djelomično ovisila i o poštovanju običaja Plemena, ali vođin položaj, pa prema tome i položaj njegovog plemena, najviše se temeljio na snazi njegove ličnosti. Brun je znao da će ovaj puta morati uložiti krajnje napore da održi svoje prvenstvo. Već i to što je doveo Ejlu je značilo izvjesni gubitak ugleda.
- 443. 443 Zbor Plemena bilaje prilika da se obnove stara prijateljstva, da se vide rođaci iz drugih plemena, da se izmijene naklapanja i priče koje će oživljavati mnogu hladnu zimsku noć sljedećih nekoliko godina. Mladi ljudi koji nisu mogli naći družice unutar svog plemena nastojali su svrnuti pozornost na sebe, premda su znali da do sparivanja ne može doći ukoliko njihov vođa ne bude smatrao da je žena prihvatljiva. Smatralo se da je za mlade žene čast da budu odabrane, osobito od plemena višeg ranga, premda će njezina selidba predstavljati traumu za nju i njezino staro pleme. Ali, unatoč Zaugovoj preporuci i položaju njezina roda, Iza nije vjerovala da bi Ejla mogla pronaći muškarca. Možda bi joj pomoglo da ima normalno dijete, ali njen deformirani sin joj je oduzeo svaku priliku. Ejla nije ni razmišljala o traženju muškarca. Imala je dovoljno briga da se suoči s gomilom znatiželjnih, sumnjičavih ljudi koji su je čekali izvan spilje. Zajedno s Ubom raspremila je stvari i podigla ognjište na mjestu koje će biti njihov dom za vrijeme posjeta. Norgova se družica pobrinula da kamenovi za ognjište i označavanje granica budu na uobičajen način poredani u blizini, a i mješine s vodom nalazile su se na dohvat ruku gostiju. Ejla se potrudi i složi poklone za pleme domaćina upravo onako kako ju je naučila Iza. Kakvoća njenih radova odmah privuče pozornost ostalih žena. Sprala je sa sebe prašinu od putovanja, odjenula čisti ogrtač i nahranila sina, a Uba je nestrpljivo čekala da istraži područje oko spilje i vidi sve ljude, ali nije htjela sama izići pred njih. - Požuri, Ejla - mahne mladoj ženi. - Svi su već vani. Zašto ne nahraniš Darka kasnije? Zar ne bi bilo bolje da sjedimo vani na suncu, a ne u toj mračnoj staroj spilji? - Ne želim da odmah počne plakati. Znaš i sama koliko je glasan. Ljudi bi mogli pomisliti da nisam dobra majka - reče joj Ejla. - Ne želim im dati povoda da o meni misle još gore nego sada. Kreb mi je
- 444. 444 rekao da ćeljudi biti iznenađeni kad me vide, ali nisam očekivala da bi nam mogli zabraniti da ostanemo ovdje. Nisam mislila da će tako zuriti u mene. - Ipak su nam dozvolili da ostanemo, a kad im Kreb i Brun sve pojasne, znat će da si žena Plemena. Dođi, Ejla. Ne možeš zauvijek ostati u spilji jer se prije ili kasnije moraš suočiti s njima. Ubrzo će se naviknuti na tebe, baš kao što smo se i mi navikli. Uopće više ne primjećujem da se toliko razlikuješ od nas. - U plemenu sam živjela prije tvog rođenja, Uba, a ovi me ljudi nikad ranije nisu vidjeli. Oh, u redu, bit će bolje da to obavim. Idemo. Ne zaboravi odnijeti nešto jela za spiljskog medvjeda. Ejla ustane, nasloni Darka na rame i potapša ga po leđima uputivši se prema ulazu. S poštovanjem dadu znak Norgovoj družici u prolazu kraj njezina ognjišta. Žena im uzvrati pozdrav i brzo se vrati svom poslu, iznenada shvativši da zuri u malu skupinu. Kad se približila izlazu iz spilje, Ejla duboko udahne i uzdigne glavu. Odlučila je ne obazirati se na tuđu znatiželju. Ona je žena Plemena i pripada ovamo kao i svi drugi. Njezina se odlučnost stavila na tešku kušnju čim je izašla na blistavo sunčevo svjetlo. Ljudi iz svih plemena našli su neki razlog da se zadržavaju blizu spilje i da čekaju kad će se pojaviti čudna žena. Mnogi su nastojali da ne pokazuju znatiželju, ali drugi su s čuđenjem i širom otvorenih očiju zurili u nju, zaboravivši uobičajena pravila pristojnosti. Ejla je osjećala da joj gore obrazi. Promijeni Darkov položaj, što joj je omogućilo da gleda u njega umjesto u mnogobrojna lica okrenuta prema njoj. Imala je sreću što je gledala u sina. Opća se pozornost usmjeri na Darka, kojeg u prvom zaprepaštenju nisu primijetili. Izrazi lica i pokreti, od kojih neki nisu bili baš skriveni, pokazivali su što misle o
- 445. 445 njenom sinu. Nijebilo neophodno da on izgleda kao netko od njihove djece, čak bi ga lakše prihvatili da je nalikovao Ejli. Bez obzira na to što su govorili Brun ili Veliki Mog-ur, Ejla je pripadala Drugima. Da su i dijete mogli smatrati jednim od Drugih, razumjeli bi to. Ali Dark je imao toliko osobina Plemena da su njegove osobine izgledale kao izobličenja. Za njih je on bio vrlo deformirano dijete kojem se nije smjelo dozvoliti da živi. Ne samo da se Ejlina vrijednost smanjila, nego je i Brun izgubio na ugledu. Ejla okrene leđa sumnjičavim pogledima i otvorenim ustima i pođe s Ubom pogledati spiljskog medvjeda u kavezu. Kad je ugledao kako mu se približavaju, ogromni medvjed se tromo pokrene, uspravi i pruži šapu kroz rešetke, očekujući koji slasni zalogaj. Obje ustuknu opazivši užasnu šapu debelih, prilično zdepastih pandži, bolje prilagođenih za kopanje korijenja i gomolja, jer se hranio uglavnom takvom hranom, negoli za penjanje po drveću. Za razliku od smeđih medvjeda, samo su mladunci spiljskog medvjeda bili dovoljno spretni da se penju po drveću. Ejla i Uba stave svoje jabuke na tlo, između čvrstih stupova koji su nekoć bili prilično velika stabla. Životinja, odgajana kao najdraže dijete, nikad nije osjetila glad, i zbog toga je u društvu ljudi bila posve pitoma i vesela. Pametni je medvjed naučio da postoje nepogrešivi načini da se dokopa još kojeg ukusnog zalogaja. Uspravio se i stao moliti. Ejla se gotovo počela smijati kad je opazila njegove smiješne lakrdije, ali srećom se na vrijeme obuzda. - Sad znam zašto plemena kažu da spiljski medvjedi govore - dade znak Ubi. - Traži još, imaš li još koju jabuku? Uba joj preda mali, okrugli, tvrdi plod i Ejla krene prema kavezu da ga ponudi medvjedu. On ga stavi u ralje i nasloni se na rešetke trljajući svoju ogromnu, čupavu glavu o izbočinu jednoga stupa.
- 446. 446 — Mislim daželiš da te netko počeše, ti stari ljubitelju meda- gestikulirala je Ejla. Upozorili su je da nikad u njegovoj prisutnosti ne upotrijebi riječ spiljski medvjed ili Ursus. Kad bi ga zvali pravim imenima, mogao bi se dosjetiti tko je, i shvatiti da nije samo član plemena koje ga je odgojilo. Zato bi ponovno mogao postati divlji medvjed, onemogućiti Obred medvjeda i upropastiti razlog održavanja svetkovine. Počeše ga iza uha. - Sviđa ti se to, zar ne, zimski spavaču - pokaže Ejla i posegne da ga počeše iza drugog uha kad je okrenuo drugu stranu glave. - Mogao bi se i sam češati iza uha kad bi samo htio, ali si prelijen. A možda želiš da te se mazi? Ti velika krznena bebo. Ejla je trljala i češkala ogromnu glavu, ali ustukne kad je i Dark posegnuo za pramenom kudrave dlake. Milovala je ranjene životinje koje je donosila u spilju i zato je osjećala da je i ovaj medvjed jednako bezazlen, samo daleko veći. Zaštićena čvrstim kavezom, nije ga se uopće bojala. Ali dijete je bilo nešto posve drugo. Ogromne ralje i dugačke pandže joj se učine vrlo opasne kad Dark svojom ručicom posegne prema medvjeđem krznu. - Kako si mu mogla toliko prići? - pitala je Uba sa strahopoštovanjem, - ja bih se bojala toliko približiti kavezu. - On je zapravo samo velika beba, ali skoro sam zaboravila na Darka. Ta bi ga životinja mogla povrijediti u želji da se poigra s njim. Može izgledati kao dijete koje prosi hranu ili želi na sebe svrnuti pažnju, ali ne usuđujem se ni pomisliti što bi mogao učiniti ako se razljuti - odgovori Ejla dok su odlazile od kaveza. Nije se samo Uba iznenadila Ejlinom neustrašivošću. Cijelo je Pleme promatralo mladu ženu pokraj medvjedovog kaveza. Većina se posjetitelja klonila kaveza, osobito kad bi ga vidjeli prvi put. Dječaci su izmislili igru u kojoj je trebalo doći do kaveza i dodirnuti medvjeda,
- 447. 447 pokazujući kako gase ne boje. Muškarci su bili preponosni da pokažu strah, pa makar ga i osjećali. Ali malo se žena, osim onih iz plemena- domaćina, ikad približilo kavezu. Nisu očekivali da žena pri prvom susretu s medvjedom priđe kavezu i počne češkati strašnu životinju. Taj ih događaj nije naveo da promijene mišljenje o Ejli, ali ih je ipak doveo u nedoumicu. Kad su se nagledali Ejle, stanu se razilaziti, ali ona je još bila svjesna potajnih pogleda. Otvoreni pogledi male djece nisu je ni približno toliko smetali. Bila je to prirodna znatiželja mladih ljudi zbog nečeg neobičnog, i nije u sebi nosila primisli sumnjičavosti ili neodobravanja. Ejla i Uba krenu prema sjenovitom mjestu ispod izbočene stijene na vanjskom rubu velikog, nakošenog, raščišćenog prostora pred spiljom. S pristojne udaljenosti mogle su promatrati sve aktivnosti a da ne budu neuljudne. Ejla i Uba su se uvijek jako voljele. Ejla je bila sestra, majka i drugarica u igri mladoj djevojčici, ali nakon što je Uba ozbiljno počela učiti, a osobito otkad je pratila Ejlu do male spilje, njihovo se prijateljstvo pretvorilo u ravnopravno druženje. Bile su bliske prijateljice. Ubi je bilo gotovo šest godina i polako je ulazila u dob kad se počinje pokazivati zanimanje za suprotni spol. Sjele su na prohladnu mahovinu, dok je Dark, ležeći na trbuhu na ogrtaču za nošenje, udarao i mahao ručicama, te podizao glavu pogledavajući oko sebe. Tijekom putovanja počeo je tepati i gugutati, što nikad nije učinilo nijedno dijete iz Plemena. To je zabrinulo Ejlu, ali ju je na neki neobjašnjivi način i veselilo. Uba je davala primjedbe o starijim dječacima i mladim muškarcima, a Ejla ju je prijateljski zadirkivala. Prešutnim dogovorom nisu spominjale muškarce za Ejlu, premda je ona bila, daleko više od Ube, u dobi da ozbiljno razmišlja o
- 448. 448 sparivanju. Obje subile sretne što je dugačko putovanje završeno. Razgovarale su o Obredu medvjeda jer nijedna nije ranije prisustvovala Zboru. Dok su međusobno ćaskale, približi im se mlada žena i na službenom, nijemom, općepoznatom jeziku plaho upita smije li se pridružiti. Srdačno su je primile jer je to bio prvi izraz prijateljstva koji su ovdje doživjele. Vidjele su da nosi dijete u ogrtaču za nošenje, ali beba je spavala i žena je nije budila. - Ova se žena zove Oda - službeno pokaže. Zatim pokretom pokaže da bi htjela saznati njihova imena. Uba joj odgovori: - Ova se djevojka zove Uba, a žena je Ejla. - Eej... Eejga? Ime-riječ ne znam. - Odin svakodnevni govor i pokreti ponešto su se razlikovali od njihovog, ali ipak su razumjele bit onoga što im je htjela reći. - Ime nije iz Plemena - reče plavokosa žena. Dobro je shvaćala da ostali imaju neprilika pri izgovaranju njezina imena, pa čak ni neki njeni suplemenici nisu mogli posve ispravno izgovoriti njezino ime. Oda kimne, podigne ruke kao da želi nešto reći, ali se iznenada predomisli. Činilo se da je živčana i da joj je neugodno. Na kraju pokaže prema Darku. - Ova žena vidi da imaš dijete - reče oklijevajući. - Je li dijete dječak ili djevojčica? - Dijete je dječak. Djetetovo je ime Dark, kao Dark iz legende. Je li ženi poznata ta legenda? U Odinim se očima ogledalo čudno olakšanje. - Ova žena zna legendu. Ime nije uobičajeno u plemenu ove žene.
- 449. 449 - Ime nijeuobičajeno ni u plemenu ove žene. Ni dijete nije uobičajeno. Dark je poseban, a ime je prikladno - mahne Ejla uz malo ponosnog prkosa. - Ova žena ima dijete. Dijete je djevojčica. Ime joj je Ura - reče Oda. Još se činilo da je živčana i neodlučna. Slijedila je usiljena tišina. - Spava li dijete? Ova bi žena rado vidjela Uru ako majka dopusti - konačno upita Ejla, ne znajući što drugo da kaže ženi čije je prijateljsko vladanje bilo tako kolebljivo. Činilo se da Oda na tren razmišlja o tom zahtjevu, a tada iznenada donese odluku i izvuče dijete iz ogrtača za nošenje i položi ga u Ejlino naručje. Ejla zaprepašteno otvori oči. Ura je bila vrlo mala — mogla se roditi prije jedva mjesec dana - ali visoku ženu iznenadi izgled novorođenčeta. Ura je ličila na Darka! Toliko mu je ličila da bi se lako pomislilo da je kći njegove majke. Odino dijete je moglo biti njezino! Ejla je napregnuto razmišljala. Kako je moguće da žena iz Plemena ima dijete koje nalikuje njezinom? Mislila je da Dark izgleda drukčije od ostalih zato što je djelomično Pleme, a djelomično ona, ali izgleda da su Kreb i Brun cijelo vrijeme imali pravo. Dark nije izgledao drukčije, bio je deformiran, baš kao što je i Odina djevojčica bila deformirana. Ejla to nije mogla shvatiti. Bila je tako pogođena da se nije mogla domisliti što da kaže. Konačno Uba prekine dugu šutnju. - Tvoje dijete izgleda kao Dark. - Uba je zaboravila govoriti službenim jezikom, ali Oda ju je ipak razumjela. - Da - kimne žena. - Ova je žena bila iznenađena kad je vidjela Eejgino dijete. Zbog toga sam... zbog toga je ova žena htjela govoriti s tobom. Nisam znala je li tvoje dijete dječak ili djevojčica, ali sam se nadala da je dječak.
- 450. 450 - Zašto? -upita Ejla. Oda pogleda dijete u Ejlinom krilu. - Moja je kći deformirana - pravila je znakove gledajući u tlo. - Bojala sam se da kad odraste neće naći muškarca. Koji bi muškarac poželio tako deformiranu ženu?- Odinesu oči preklinjale kad je pogledala Ejlu. - Kad sam ja... kad je ova žena vidjela tvoje dijete, ponadala sam se da je muško zato što... ni tvoj sin neće lako pronaći družicu, znaš. Ejla još nije razmišljala o družici za Darka. Oda je bila u pravu, on će teško pronaći ženu za sparivanje. Sada je shvatila zašto im je Oda pristupila. - Je li tvoja kći zdrava? - upitala je. - Jaka? Oda se zagledala u svoje ruke prije nego što je odgovorila. - Dijete je mršavo, ali mu je zdravlje dobro. Dijete ima slab vrat- pravila je znakove - ali on postaje sve snažniji - vatreno je dodala. Ejla bolje pogleda djevojčicu, pogledom zatraživši dozvolu prije nego što joj je skinula povoje. Djevojčica je bila zdepastija od Darka, građom je više nalikovala dojenčadi iz Plemena, ali kosti su joj bile tanje. Visoko čelo i oblik glave su bili kao Darkovi, samo su joj izbočenja obrva bila mnogo manja. Nos je bio sićušan, ali je bilo očito da će imati izbočenu čeljust bez brade, kao članovi Plemena. Vrat djevojčice bio je kraći nego Darkov, ali osjetno dulji nego vratovi ostale novorođenčadi iz Plemena. Ejla podigne djevojčicu, automatski joj pridržavajući glavicu, i tada spazi prve pokušaje djeteta da je drži uspravno. - Vrat će joj ojačati. Darkov je bio čak i slabiji kad se rodio, a pogledaj ga sada.
- 451. 451 - Doista takomisliš? - hitro upita Oda. - Ova bi žena zamolila vidaricu prvog plemena da razmisli o ovom ženskom djetetu kao družici za njeno muško dijete - službeno je zamoli Oda. - Mislim da bi Ura bila dobra družica za Darka. - Hoćeš li tada upitati svog muškarca slaže li se s tim? - Nemam muškarca - odgovori Ejla. - Oh. Onda tvoj sin nema sreće - razočarano je gestikulirala Oda. - Tko će ga podučavati ako nemaš muškarca? - Dark nije loše sreće. Nisu sva djeca koju su rodile žene bez muškaraca nesretna. Ja živim kraj ognjišta Velikog Mog-ura. On ne lovi, ali je Brun obećao da će izvježbati mog sina. On će biti dobar lovac i dobar skrbnik. Ima i lovački totem. Veliki Mog-ur kaže da je njegov totem Sivi vuk. - To nije važno, čak i muškarac loše sreće je bolji od nikakvog- pomirbeno mahne Oda. - Nadam se da si u pravu. Naš mog-ur još nije otkrio Urin totem, ali je Sivi vuk dovoljno snažan za bilo koji ženski totem. - Osim Ejlinog - prekine ih Uba. - Njen je totem Spiljski lav. Ona je odabrana. - Kako si uopće rodila dijete? - upita je Oda zaprepašteno. - Moj je totem Hrčak, ali se ovaj put zbilja snažno borio. S prvom kćerkom nisam imala toliko muke. - I moja je trudnoća bila vrlo teška. Imaš li još jednu kćerku? Je li ona normalna? - Bila je normalna. Sad hoda po drugom svijetu - tužno će Oda.
- 452. 452 - Zato suti dopustili da Ura ostane na životu? Iznenađena sam što si je smjela zadržati - primijeti Ejla. - Nisam je ja htjela zadržati, nego me moj muškarac prisilio. To je moja kazna — prizna Oda. - Kazna? - Da - kimne Oda. - Željela sam djevojčicu dok je moj muškarac želio dječaka. Samo zato što sam toliko voljela svoje prvo dijete. Kad su je ubili, željela sam drugu djevojčicu kao što je bila ona. Moj muškarac kaže da je Ura deformirana zato što sam imala krive misli dok sam bila trudna. On kaže da bi moje dijete bilo normalno da sam željela dječaka. Prisilio me da je zadržim i da tako svi znaju da nisam dobra žena. Usprkos tome, nije me dao drugome, možda zato što me nitko ne bi htio. - Mislim da nisi tako loša žena, Oda - Ejla pokaže sa suosjećanjem. - Iza je željela djevojčicu kad je nosila Ubu. Rekla mi je da je svakog dana molila totem da joj dade djevojčicu. A kako je umrla tvoja prva kći? - Ubio ju je jedan muškarac. - Oda pocrveni od stida. - Muškarac koji je izgledao kao ti, Eejga, muškarac od Drugih. Muškarac od Drugih, pomisli Ejla. Muškarac koji izgleda kao ja? Osjećala je da joj se ledeni žmarci penju kralješnicom i da joj šumi u ušima. Opazi da je Odi neugodno. - Iza kaže da sam rođena među Drugima, Oda, ali se ja ničeg ne sjećam o njima, ja pripadam Plemenu - rekla je, ohrabrujući ženu. - Kako se to dogodilo? - Ja i dvije žene smo bile u lovu s muškarcima. Naše pleme živi sjeverno odavde, a tog smo puta krenuli sjevernije nego ikad. Muškarci
- 453. 453 su rano napustililogor, a mi smo ostale sakupljati drvo i suhu travu. U okolici je bilo mnogo muha i znale smo da ćemo morati dugo održavati vatru da bismo osušile meso. Iznenada su ti muškarci utrčali u naš logor. Željeli su se zadovoljiti na nama, ali nam nisu dali odgovarajući znak. Da su nam dali znak, ja bih zauzela odgovarajući položaj, ali nisu mi dali priliku. Jednostavno su nas zgrabili i bacili na tlo. Bili su tako grubi. Nisu čak ni dopustili da prvo odložim dijete. Onaj koji me je prvi zgrabio, strgnuo je s mene moj ogrtač i plašt. Moje dijete je palo na tlo, ali on to nije ni primijetio. - Kad je bio gotov - nastavi Oda - htio me uzeti drugi muškarac, ali jedan od njih je spazio moju djevojčicu. Dignuo ju je i dao mi je, ali već je bila mrtva. Kad je pala, udarila je glavom o kamen. Tada je muškarac koji ju je podigao napravio mnogo zvučnih riječi i oni su otišli. Kad su se lovci vratili, rekli smo im što se dogodilo i odmah su nas odveli natrag u spilju. Moj je muškarac bio dobar prema meni, i on je žalio što je moja kći mrtva. Bilo mi je tako drago kad sam otkrila da je moj totem pobijeđen brzo nakon što sam je izgubila. Nisam čak nijednom imala žensku kletvu, mislila sam da i moj totem žali što sam izgubila dijete i da je odlučio da mi ga nadoknadi. Zato sam mislila da bih mogla imati još jednu djevojčicu, ali nisam je smjela željeti. - Žao mi je - reče joj Ejla. - Ne znam što bih učinila kad bih izgubila Darka, jednom mi se to gotovo dogodilo. Reći ću Velikom Mog-uru o Uri a on će sigurno govoriti s Brunom koji voli mog sina. Mislim da će se i on složiti. To bi bilo mnogo lakše nego pokušavati pronaći ženu iz našeg plemena koja bi pristala da bude družica deformiranog muškarca. - Ova bi žena bila zahvalna vidarici, obećajem da ću Uru dobro podučiti, Eejga. Ona će postati dobra žena, ne kao njezina majka. Brunovo pleme ima najviši položaj pa mislim da će se i moj muškarac složiti s tim. Ako čuje da u Brunovom plemenu ima mjesta za Uru,
- 454. 454 možda se nina mene neće toliko ljutiti. Uvijek mi govori da će moja kćerka biti svima na teret i da nikad neće imati nikakav položaj. Kad Ura malo naraste, mogu joj reći da se ne treba brinuti o tome hoće li naći muškarca. Ženi može biti vrlo teško ako je nitko ne želi - reče Oda. - Znam - odgovori joj visoka plavokosa žena. - Čim budem mogla, razgovarat ću s Velikim Mog-urom. Nakon Odinog odlaska Ejla je bila vrlo zamišljena. Uba osjeti da joj je potreban mir i nije je smetala. Jadna Oda, bila je sretna, imala je dobrog muškarca i normalno dijete. A zatim su došli ti muškarci i sve pokvarili. Zašto nisu dali znak? Zar nisu vidjeli da Oda ima dijete na rukama? Ti ljudi Drugih, oni su zli kao Braud. Braud bi barem dopustio da najprije odloži dijete. Muškarci i njihove potrebe! Muškarci Plemena, muškarci Drugih, svi su oni isti. Razmišljala je, a njezine su se misli vraćale na Druge. Muškarci Drugih, muškarci koji su mi slični, tko su zapravo Drugi? Iza je rekla da sam rođena među Drugima, zašto ih se ne sjećam? Ne mogu se sjetiti čak ni kako izgledaju. Pitam se kako izgleda muškarac Drugih? Ejla se sjeti svog odraza u vodi mirnog jezerca kraj njihove spilje i pokuša zamisliti muškarca s takvim licem. Ali kad pomisli na muškarca, u svijesti joj se naslik Braudov lik, a zbrka misli koje su se vrtjele po njenoj glavi najednom se razbistri. Muškarci Drugih! Pa naravno! Oda je rekla da je jedan od njih zadovoljio svoje potrebe na njoj i da nakon toga nijednom nije imala žensku kletvu. Tada je rodila Uru, baš kao što sam ja rodila Darka nakon što je Braud zadovoljio svoje potrebe sa mnom. Taj muškarac je bio od Drugih, ja sam rođena među njima, a Oda i Braud su iz Plemena. Ura nije deformirana, kao ni Dark. On je dijelom ja i dijelom Pleme, a to je i Ura. Bolje rečeno, ona je dijelom Oda i dijelom muškarac koji je
- 455. 455 ubio dijete. Braudje dakle začeo Darka svojim organom, a ne duhom svog totema. Ali ostale žene koje su bile s Odom nisu rodile deformiranu djecu. Uostalom, kad bi se dijete začelo svaki put kad muškarci i žene to naprave, bili bismo preplavljeni djecom. Možda je i Kreb u pravu. Ženin totem mora biti poražen, ali ona ne guta totemov duh, već ga muškarac svojim organom stavlja u nju. I onda se pomiješa s duhom ženskog totema. Nisu važni samo muškarci, već i žene. Zašto je to morao biti Braud? Željela sam dijete, moj Spiljski lav zna koliko sam željela dijete, ali Braud me mrzi. Mrzi i Darka. Ali tko je drugi mogao biti? Nijedan se drugi muškarac ne zanima za mene, odviše sam ružna. Braud je to učinio samo zato što je znao koliko ja to mrzim. Je li moj Spiljski lav znao da će Braudov totem na kraju pobijediti? Njegov duh je po svoj prilici vrlo snažan jer Oga ima već dva sina. Braudov organ vjerojatno je začeo Braka i Greva, baš kao i Darka. Znači li to da su oni braća? Poput Bruna i Kreba? Brun je vjerojatno začeo Brauda u Ebri. Doduše, mogao je to biti bilo koji muškarac. Ipak, to nije vjerojatno. Muškarci obično ne daju znak vođinoj družici, to nije uljudno. Ni Braud ne voli dijeliti Ogu. U lovu na mamuta Krag je uvijek koristio Ovru. Svi su vidjeli njegovu potrebu, a Guv je imao više razumijevanja od Brauda. Čak je i Drug to jednom ili dvaput učinio. Ako je Brun začeo Brauda, a Braud je začeo Darka, znači li to da je Dark dio Bruna? A Brak i Grev? Brun i Kreb su braća, rodila ih je ista majka, i vjerojatno ih je začeo isti muškarac. I on je bio vođa. Znači li to da je Dark i dio Kreba? A što je s Izom? Ona je kći njihove majke. Ejla odmahne glavom. To je sve odviše zamršeno, pomisli.
- 456. 456 Ipak, Braud jezačeo Darka. Pitam se je li moj totem naveo Brauda da mi onaj prvi put da znak? Bilo je užasno, ali to je moglo biti još jedno iskušenje, možda nije bilo drugog načina. Moj je totem to morao znati, morao je to planirati. Znao je koliko želim dijete pa mi je dao znak da će Dark živjeti. Ne bi li se Braud razbjesnio da zna za to? Toliko me mrzio, a ipak mi je dao ono što sam najviše željela. - Ejla - reče Uba i prekine njezino razmišljanje - upravo sam opazila da Kreb i Brun ulaze u spilju. Kasno je i trebale bismo spremiti nešto za jelo, Kreb je sigurno gladan. Dark je spavao. Probudio se kad ga je Ejla podignula ali ponovno utone u san udobno se smjestivši u pokrivač blizu majčinih grudi. Sigurna sam da će Brun dozvoliti da Ura dođe i postane Darkova družica, razmišljala je dok je hodala prema spilji plemena koje ih je ugostilo. Oni pristaju jedno drugom više nego što to Oda može znati. A što će biti sa mnom? Hoću li ikad pronaći muškarca? URSUS Kad su stigla posljednja dva plemena, Ejla je prošla kroz iskušenja slična onom što gaje doživjela pri dolasku. Visoka plava žena bila je pravo čudo između gotovo dvije stotine ljudi, pripadnika deset različitih plemena koji su se ovdje okupili. Kamogod bi krenula, upadala je u oči i pomno se motrilo na sve što je činila. Ali, premda je izgledala čudno, u njenom ponašanju nitko nije mogao otkriti ništa neobična. Ejla je brižno pazila da se to ne dogodi. Nije pokazivala nijednu od svojih čudnih osobina, što bi joj se lako moglo dogoditi u opuštenijoj atmosferi njihove spilje. Nije se smijala, nije se čak ni smiješila. Ni suza nije ovlažila njezino oko. Nijedan dulji korak ili slobodan pokret ruke nije odao njezine neženstvene sklonosti.
- 457. 457 Bila je primjerkako se žena mora ponašati, uzorna mlada majka - pa nitko nije ništa primijetio. Nitko osim ljudi njezina plemena nije poznavao ženu koja bi se ponašala drukčije od njih. Ali upravo zato je njezina prisutnost postala prihvatljiva i, kao što je Uba predskazala, navikli su se na nju. Na Zboru je bilo previše drugih stvari da neobičnost jedne čudne žene dugo zadrži pozornost. U malom prostoru spilje sad je živjela vrlo velika skupina ljudi. To je zahtijevalo suradnju, dogovaranje i mnogo susretljivosti. Vođe deset plemena bili su mnogo zaposleniji negoli kad su brinuli samo o svojim suplemenicima. Brojno ljudstvo umnožilo je teškoće. Da se nabavi hrana za hordu, valjalo je organizirati lovačke pohode. Raspored lovaca olakšavala su utemeljena pravila i običaji, ali ipak je bilo teškoća kad bi dva ili više plemena zajednički krenula u lov. Vođa takve složene skupine bio bi određen ovisno o položaju plemena, ali time nije bilo riješeno pitanje koji bi muškarac raspoređen, primjerice, u treći red, bio sposobniji. U početku su iskušavali različite kombinacije, mijenjali su mjesta da se tko ne uvrijedi. Sve je bilo mnogo lakše nakon početka natjecanja, ali nijedna skupina lovaca nije krenula, a da prije nije pala odluka o odgovarajućem rasporedu ljudi. Teškoća je bilo i kad bi žene pošle na sakupljanje bilja. Radilo se o tome da su sve pokušavale pronaći najbolje plodove. Cijelo se područje tako iscrpilo, a nitko ipak nije dobio hrane koliko mu je bilo potrebno. Zalihe koje su plemena ponijela sa sobom popunjavale su prehranu, ali jela pripremljena od svježih sastojaka bila su mnogo poželjnija. Prije Zbora, pleme-domaćin tražilo je bilje daleko od svoje spilje, ali ni ta susretljivost nije mogla pomoći da se zadovolje sve potrebe. Premda mu duga putovanja nisu onemogućila spremanje hrane za zimu, domaćin Zbora ipak je morao stvoriti dodatne zalihe. Naime, kad Zbor prođe, jestivih biljaka u okolici više neće biti.
- 458. 458 Obližnji potok kojije izvirao iz ledenjaka davao je dovoljno vode, ali drvo za ogrjev bilo je mnogo teže naći. Kad nije padala kiša kuhalo se izvan spilje, a sva su plemena radije zajednički pripremala hranu, nego da je svako sprema na zasebnom ognjištu. Unatoč tome, najveći dio suhog granja bio je potrošen, kao i mnoga stabla koja se neće obnoviti za godinu ili dvije. Okolica spilje neće nakon Zbora nikad više izgledati kao nekoć. Zalihe nisu bile jedina teškoća, jednako je važno bilo i pitanje odlaganja svih vrsta otpada. Valjalo se pobrinuti i za prostor. Ne samo za životni prostor unutar spilje, već i prostor za kuhanje, održavanje zborova, natjecanje, plesanje i svetkovanje, a na kraju i prostor gdje će se kretati. Organizirati sve to nije bila mala stvar. Bilo je tu beskonačnih rasprava i dogovora, sve u atmosferi nabijenoj snažnim natjecateljskim duhom. Običaji i tradicija igrali su važnu ulogu u izglađivanju mnogih nesuglasica, ali i tu se istakao Brunov smisao za organizaciju. Kreb nije bio jedini koji je uživao na Zboru, uglavnom zato jer se družio sa sebi ravnima. Brun se oduševljavao izazovom suprotstavljanja muškarcima čiji je autoritet bio jednak njegovom. Nadmetati se za prevlast s drugim vođama - bilo je to za njega ravno natjecanju. Tumačenje drevnih običaja zahtijevalo je ponekad sitničavo cjepidlačenje, sposobnost donošenja odluke, kao i čvrstinu volje da se poštuju tradicije, a da se istodobno zna procijeniti kad valja popustiti. Brun nije bez razloga bio prvi među vođama. Znao je kad treba biti tvrd i uporan, kad pomirljiv, znao je kad treba tražiti suglasnost, a kad treba odlučivati samostalno. Kad su se plemena sakupila, između muškaraca bi se obično izdvojio jedan koji je utjecajne vođe sjedinjavao u radnu skupinu, barem tijekom Zbora. Taj čovjek bio je Brun. Bio je to od časa kad je postao vođa svog plemena. Da se ikad osramotio, izgubio bi nadmoć jer bi sumnjao u sebe. Njegova bi malodušnost onemogućila donošenje odluka. Pod takvim
- 459. 459 okolnostima ne bise mogao suočiti sa Zborom i drugim vođama. Ali upravo mu je čvrstina volje i sposobnost prilagodavanja krutih okvira tradicije Plemena dopustila da načini ustupke prema Ejli. A kad je opasnost po njega prošla, počeo ju je gledati drugim očima. Ejla ga je pokušala prisiliti da donese odluku, ali, kako je ona to sebi protumačila, bilo je to u okvirima plemenskih običaja, a osjećaji koji su je potakli nisu bili posve nevrijedni. Istina, ona kao žena mora znati gdje joj je mjesto, ali na vrijeme se osvijestila i uvidjela da je krivo postupila. Kad mu je pokazala malu spilju, bio je zapanjen činjenicom da je uopće mogla doći do nje. Razmišljao je bi li i muškarac mogao učiniti tako nešto, a muškost se mjerila upravo izdržljivošću. Brun se divio hrabrosti, odlučnosti, izdržljivosti: te su osobine pokazivale snagu karaktera. Unatoč tome što je Ejla bila žena, divio se njezinoj hrabrosti. - Da je Zaug ovdje, pobijedili bismo u gađanju praćkom — gestikulirao je Krag. - Nitko nije bolji od njega. - Osim Ejle - primijeti Guv opreznom kretnjom. - Šteta što se ona ne može natjecati. - Nije nam potrebna žena da pobijedimo - odmahne Braud. - Uostalom, gađanje praćkom nije toliko važno. Brun će, kao i uvijek, pobijediti u bacanju bole, a preostaje i natjecanje gađanja kopljem u trku. - Vurd je već pobijedio u trčanju, ima izgleda da to ponovi i u gađanju kopljem - reče Drug. - A Gorn se dobro služi toljagom! - Pričekaj dok im prikažemo naš lov na mamuta. Naše pleme mora pobijediti - odgovori Braud. Glumljenje lova bio je dio mnogih svečanosti. Ponekad je do njih dolazilo spontano nakon osobito
- 460. 460 uzbudljivog lova. Braudje uživao u tome. Znao je izazvati uzbuđenje i dramu lova, a osim toga se vrlo rado nalazio u središtu pozornosti. Prikazivanja lova nisu bila puko glumačko nadmetanje. Bila su poučna. Izražajnom pantomimom i s nekoliko štapova dočaravala su i pokazivala mladeži ili pripadnicima drugih plemena tehniku i taktiku lova. Bio je to način razvijanja i razmjenjivanja vještina. Da ih se pitalo, svi bi se složili da je najviši položaj jedina nagrada za pobjednika teškog i složenog natjecanja: biti prvi među sebi ravnima. Postojala je i druga, doduše neslužbena, ali i mnogo vrijednija nagrada - natjecanja su usavršavala vještine neophodne za preživljavanje. - Ako Braud bude vodio lovački ples, sigurno ćemo pobijediti - reče Vorn. Desetgodišnji dječak koji se brzo približavao muževnom dobu obožavao je budućeg vođu. Braud je poticao njegovo divljenje, dopuštajući mu, kad god je to mogao, da sudjeluje u raspravama muškaraca. - Vorn, šteta da se tvoja trka ne računa. Gledao sam: nitko ti se nije uspio ni približiti. Bio si daleko od ostalih. Ali to je dobra vježba za idući put - kazao je Braud. Vorna oblije rumenilo. - Još imamo izgleda - pokaže Drug. - Ali moglo bi se to i drukčije završiti. Gorn je snažan, dobro se rvao, zar ne, Braud? Nisam bio siguran hoćeš li ga savladati. Norgov zamjenik može biti ponosan na sina svoje družice, narastao je od prošlog Zbora. Mislim da je najviši čovjek ovdje. - Snažan je, nema sumnje - reče Guv. - To se pokazalo kad je pobijedio u borbi toljagama. Ipak, Braud je brži i gotovo jednako snažan, i Gorn je jedva pobijedio. - Nauz je dobar u gađanju praćkom. Mislim da je prošli put vidio Zauga pa je još više vježbao. Nije htio dopustiti da ga stariji muškarac
- 461. 461 ponovno pobijedi -doda Krag. - Ako je toliko vježbao bolom, mogao bi biti opasan protivnik Brunu. Koliko god je Vurd brz trkač, vjerovao sam da ćeš ga dostići, Braud. Gotovo i jesi, bio si samo korak iza njega. - Drug izrađuje najbolje oruđe - primijeti Grod. Šutljivi je čovjek rijetko govorio. - Odabrati najbolje i donijeti ih ovamo jedna je stvar, Grod, ali treba i dosta sreće da sve dobro krene uz tolike promatrače. Onaj mladić iz Norgova plemena doista je vješt - odgovori Drug. - To je natjecanje u kojem njegova mladost ide tebi u prilog, Drug. Bit će živčaniji - ti imaš više iskustva i moći ćeš se bolje usredotočiti na kamen - ohrabrivao ga je Guv. - Pa ipak, treba imati mnogo sreće. - Svima nam je potrebna — reče Krag. - Ja još smatram da stari Dorv pripovijeda bolje od bilo koga drugoga. - Navikli smo se na njega, Krag - odmahne Guv. - To je natjecanje gdje je teško prosuditi. Čak i neke žene odlično prepričavaju legende. - Ali to nije tako uzbudljivo kao lovački plesovi. Gledao sam Norgovo pleme kad su razgovarali o lovu na nosoroga. Prestali su kad su me opazili - reče Krag. - Vjerojatno će pokazati baš njega. Oga se plaho približi muškarcima i da im znak da je večera gotova. Oni samo odmahnu. Nadala se da neće predugo čekati da se odluče za jelo. Što dulje čekaju, ona će se kasnije pridružiti ženama koje su pričale priče, a nije htjela propustiti nijednu. Obično su starije žene pantomimom prikazivale legende i pripovijesti iz povijesti plemena. Priče su najčešće služile odgoju mladeži, ali sve su zaokupljale pozornost: tužne priče koje su slamale srca, vesele koje su donosile
- 462. 462 radost i olakšanje,te smiješne koje su olakšavale sjećanja na vlastite pogreške. Oga se vrati do ognjišta blizu spilje. — Mislim da još nisu gladni - pokaže ostalim ženama. - Čini se da ipak stižu - primijeti Ovra. - Nadam se da se neće predugo zadržati kod jela. - I Brun dolazi. Vjerojatno je sastanak vođa završen, samo ne znam gdje je Mog-ur - doda Ebra. - Još je ranije s mog-urima ušao u spilju. Vjerojatno su na mjestu gdje borave duhovi ovog plemena. Tko zna kad će se vratiti. Moramo li ga čekati? - upita Uka. - Spremit ću mu nešto - reče Ejla. - Kad se priprema za obrede, uvijek zaboravlja jesti. Toliko se navikao jesti hladnu hranu da mi se ponekad čini da je više voli. Ne vjerujem da će mu biti krivo ne budemo li ga čekali. - Pogledaj, već počinju. Propustit ćemo prve priče — nezadovoljno je odmahivala Ona. - Ona, tu nema pomoći - upozori je Aga. - Ne možemo krenuti dok muškarci ne završe. - Nećemo propustiti gotovo ništa, Ona - utješi je Ika. — Priče će potrajati cijelu noć. A sutra će muškarci pokazati najuspješnije lovove, a i mi ćemo smjeti gledati. Nije li to uzbudljivo? - Radije bih slušala ženske priče - reče Ona. - Braud kaže da će naše pleme prikazati lov na mamuta. Vjeruje da ćemo pobijediti. Brun će mu dopustiti da vodi ples - mahala je Oga rukama, dok su joj oči ponosno sjale.
- 463. 463 - To ćebiti uzbudljivo, Ona. Sjećam se kad je Braud postao muškarac. I tada je poveo lovački ples. Ja tada nisam znala govoriti, niti sam što razumjela, ali je ipak bilo vrlo uzbudljivo - doda Ejla. Nakon što su poslužile obrok, žene su uznemireno čekale, bacajući čeznutljive poglede na skup žena okupljenih na udaljenom kraju čistine. - Ebra, krenite i slušajte te svoje priče, mi ionako moramo raspravljati— pokaže Brun svojoj družici. Žene uzeše u ruke dojenčad i potjeraše malu djecu prema skupini posjednutoj oko stare žene koja je upravo započela novu pripovijetku. -... i majka Velike ledene planine... - Brzo - mahne Ejla. - Pripovijeda legendu o Darku. Želim je čuti cijelu, meni je najdraža. - Svi to znamo, Ejla - reče joj Ebra. Žene Brunova plemena zauzmu mjesta i ubrzo utonu u priču. - Pripovijeda je malo drukčije - pokaže Ejla nakon kratkog vremena. - Svako je pleme priča malo drukčije, a i svaka osoba koja pripovijeda čini to na svoj način. To je ipak ista priča. Ti si naviknuta na Dorva. On je muškarac i bolje shvaća dijelove koji se tiču muškaraca. Žena pripovijeda više o majkama, ne samo o Majci Velike ledene planine, nego i tuzi Darkove majke i majki ostalih mladih ljudi koji su napustili pleme - odgovori Uka. Ejla se sjeti da je Uka u potresu izgubila sina. Žene shvaćaju majčinu tugu. Izmijenjena priča pružila je i Ejli nov smisao legende. Njezine se obrve zabrinuto namrštiše. Moj se sin zove Dark, nadam se da to ne znači da ću ga izgubiti? Ejla zagrli djetešce. Ne, to je
- 464. 464 nemoguće. Jednom samga gotovo izgubila, ali opasnost je sad prošla, zar ne? *** Povremeni povjetarac mrsio je nekoliko opuštenih čuperaka Brunove kose, hladeći znojem orošeno čelo dok je pozorno odmjeravao udaljenost do prepolovljenog drveta blizu ruba očišćenog prostora ispred spilje. Ostatak drveta odrezanih grana tvorio je dio kaveza u kojem je bio spiljski medvjed. Pirkanje povjetarca samo je zavaravalo. Nije donosilo nikakvo olakšanje od zagušljivog poslijepodnevnog sunca koje je obasjavalo veliki prašni teren. Ali nije samo lahor prolazio gomilom koja je napeto iščekivala. Brun je, nepomičan kao i oni, stajao raskoračenih nogu, a u opuštenoj desnoj ruci čvrsto je stezao držak bole. Tri teške kamene lopte sapete u kožu, pričvršćene za isprepleteno remenje različite duljine, ležale su na tlu. Brun je želio pobijediti, i to ne samo zbog natjecanja - premda je bilo vrlo važno - nego i zato da drugim vođama pokaže kako nije izgubio svoj borbeni duh. Dovođenje Ejle na Zbor skupo ga je stajalo. Tek je sad shvatio da se njegovo pleme previše naviknulo na nju. Bila je previše neobična da je ostali prihvate u tako kratkom vremenu. Čak se i Mog-ur borio da održi svoje mjesto, i još uvijek nije uspio uvjeriti ostale mog-ure da je Ejla vidarica Izinog roda. Radije će se odreći posebnog napitka, nego da joj dozvole da ga pripremi. Gubitak Izinog položaja bio je samo još jedan potporanj koji je iskliznuo ispod Brunovog klimavog položaja. Ne pobijedi li njegovo pleme u natjecanjima, izgubit će položaj, a premda su imali nade za uspjeh, nipošto nije bio siguran u konačni uspjeh. Ali čak ni pobjeda u natjecanju nije njegovom plemenu jamčila najviši položaj, već mu je samo davala jednake prilike. Bilo je tu i previše drugih stvari koje su utjecale na odluku. Pleme koje je ugostilo
- 465. 465 Zbor uvijek jebilo u maloj prednosti pred drugima, a upravo je Norgovo pleme bilo njegov najljući protivnik. Postigne li dobro drugo mjesto, to bi Norgu moglo biti dovoljno da dođe na čelo. Norg je to dobro znao, i bio je njihov najnemilosrdniji protivnik. Brun je tek krajnjim naporom volje uspijevao zadržati mirnoću. Žmirnuo je i bacio pogled na prepolovljeno drvo. Jedva zamjetni pokret bio je dovoljan da zaustavi dah gledatelja. Mirni se lik u jednom trenu pretvorio u splet pokreta, a tri kamene lopte vrteći se polete prema cilju. Kamenovi udare o metu ali se odmah odbiju jer se nisu ovili oko nje. Dok je Nauz zauzimao njegovo mjesto, Brun pođe po bolu. Ako Nauz promaši metu, Brun je pobjednik. Ako pak pogodi drvo, obojica će imati pravo na drugi hitac. Ali ako ovije bolu oko drveta, pobjeda će biti njegova. Brun ravnodušna izraza stane na stranu, odolijevajući poticaju da dotakne amulet. U sebi je, ipak, preklinjao svoj totem. Nauz se, naprotiv, nije žacao. Dotakne malu kožnatu vrećicu obješenu oko vrata, zatvori oči i odmah zatim pogleda metu. Iznenadnim pokretom izbaci bolu. Samo su duge godine samosavladavanja zadržale Bruna da ne pokaže nezadovoljstvo kad se bola ovila oko drveta i tu ostala. Nauz je pobijedio i Brun je osjećao da se njegov položaj još više klima. Još se uvijek nije pomaknuo kad su na čistinu iznesli tri kože. Jednu su pričvrstili na truli stari panj, ostatak prastarog ogromnog drveta čiji je nazubljeni slomljeni vrh bio malo viši od muškaraca. Drugu su položili preko divovskog, mahovinom pokrivenog palog debla na rubu šume i učvrstili kamenjem, dok su treću rasprostrli na tlu. Tri su kože tako tvorile trokut više-manje jednakih stranica. Svako je pleme odabralo jednog čovjeka za sudjelovanje u tom natjecanju i oni se prema položaju plemena poredaše u blizini kože raširene na tlu. Drugi su muškarci, noseći naoštrena koplja načinjena uglavnom od tisovine,
- 466. 466 premda se ponekadkoristila i brezovina, topola i vrba, krenuli prema drugim metama. Najprije su se natjecala dva mladića iz plemena nižega položaja. Držeći koplje u ruci, napeto su čekali Norgov znak. Čim su ga spazili, jurnu prema višem drvetu, pokušavajući kopljem probosti mjesto gdje bi se nalazilo srce da je koža još na životinji, zatim od pripadnika svog plemena koji je čekao kraj mete zgrabe drugo koplje. Potrče do palog debla i tamo zabodu drugo koplje. U trenutku kad je zgrabio treće, jedan je od takmaca očito bio u vodstvu. Potrčao je natrag do kože razapete na tlu, probo je što je mogao bliže sredini, a nakon toga slavodobitno podigne ruke. Nakon prve trke preostalo je pet lovaca. Trojica se poredaju za novi krug natjecanja. Ovaj put bili su to pripadnici najuglednijih plemena. Onome tko bude stigao posljednji dat će se još jedna prilika za natjecanje protiv preostale dvojice. Tada su sparena dvojica koji su stigli drugi, ostavljajući poprište za trojicu u završnoj trci - za pobjednika iz prve dvije i prethodne utrke. U završnici ostali su Braud, Vurd i Gorn, muškarac iz Norgova plemena. Gorn je trčao četiri utrke da se izbori za mjesto u završnici, dok su preostala dvojica bili gotovo odmorni poslije samo dva trčanja. Gorn je pobijedio u prvoj trci, ali je stigao treći kad su se natjecali trkači triju najuglednijih plemena. Tada je trčao protiv dvojice posljednjih i stigao drugi, zatim se natjecao s čovjekom koji je došao drugi u trci gdje je on bio treći, ali ovaj ga je put pobijedio. Upornošću i izdržljivošću stigao je do završnice i tako zaslužio divljenje svih prisutnih. Kad su se trojica natjecatelja poredala za posljednju trku, na polje izađe Brun.
- 467. 467 - Norg -reče - mislim da bi posljednja trka bila poštenija ako je odgodimo i damo Gornu priliku da se odmori. Mislim da sin družice tvog zamjenika to zaslužuje. To je naišlo na odobravanje i Brunov se ugled poveća, premda se Braud mrgodio. Taj je prijedlog stavio njegovo pleme u nepovoljniji položaj, oduzeo je Braudu prednost koju bi imao u trci s umornim takmacem, ali je pokazao Brunovu nepristranost i Norg to nije mogao odbiti. Brun je brzo ocijenio mogućnosti. Ako Braud izgubi, njegovo će pleme izgubiti položaj, ali ako pobijedi, Brunova očita nepristranost samo će podići njegov ugled. Odavao je samosvijest koju zapravo nije osjećao. Pobjeda će tako biti čista - neće biti sumnje da bi Gorn pobijedio da je bio odmorniji - u slučaju da Braud pobijedi. Bilo je to mnogo poštenije. Tek u kasno poslijepodne ponovno su se okupili na čistini. Oživjele su privremeno potisnute napetosti, pa i više od toga. Trojica odmornih mladića šepirila su se naokolo, napinjući mišiće i podižući koplja da pronađu ravnotežu. Guv s još dvojicom iz drugih plemena krene prema stablu, a Krag s drugom dvojicom do srušenog debla. Braud, Gorn i Vurd se poredaju uporedo s drvetom, upru pogled u Norga i pričekaju njegov znak. Vođa plemena-domaćina podigne ruku. Brzo je spusti i muškarci potrče. Vurd izbije na čelo, Braud mu je bio za petama, dok ih je Gorn u stopu slijedio. Kad je Braud zabio svoje koplje u panj, Vurd je već posezao za drugim. Gorn ubrza i to prisili Brauda da i on produlji korak, ali Vurd je još bio na čelu. Zabio je svoje koplje u kožom pokriveno deblo baš kad ga je Braud dostigao, ali udari u prekrivenu kvrgu i koplje zveknuvši padne na tlo. Kad ga je podigao i ponovno zabio, i Braud i Gorn su ga prestigli. Zgrabi treće koplje i krene za njima, ali za Vurda je trka bila izgubljena.
- 468. 468 Braud i Gorntrčali su prema posljednjoj meti, noge su se dizale i spuštale, srca mahnito udarala. Gorn sustigne Brauda, a potom izbije na čelo. Brauda razjari pogled na tog diva širokih ramena. Kad je krenuo naprijed naprežući svaki mišić i tetivu, imao je osjećaj da će mu pluća prsnuti. Gorn stigne do kože razapete na tlu trenutak prije Brauda ali dok je podizao ruku, Braud se sagne i zabode koplje u kožu. Gornovo koplje udari otkucaj srca kasnije. Izgubio je samo za trenutak. Čim je Braud stao, lovci Brunova plemena se sakupe oko njega. Brun ih je gledao, njegove su oči ponosno sjajile. Srce mu je lupalo gotovo jednako brzo kao i Braudu. Borio se za svaki korak zajedno sa sinom svoje družice. Braud je pobijedio za dlaku, Brun je nekoliko trenutaka mislio da će izgubiti, ali Braud je dao sve od sebe i uspio je. Bila je to odlučujuća trka i on je ovom pobjedom mnogo dobio. Čini se da starim, pomisli Brun, izgubio sam u bacanju bole, ali Braud nije. Braud je pobijedio. Možda je došlo vrijeme da mu prepustim pleme. Mogao bih ga proglasiti za vođu dok smo još ovdje. Borit ću se za najviši položaj plemena i dopustiti mu da krene kući sa svim počastima. Nakon ove trke to je i zaslužio. Učinit ću to! Odmah ću mu reći! Brun je pričekao da se izredaju svi čestitari i tada pristupi mladiću, unaprijed se radujući Braudovom veselju kad sazna za veliku počast koju će mu ukazati. To će biti primjerena nagrada za sjajnu utrku. Bio je to najveći poklon koga je mogao dati sinu svoje družice. - Brun! - Braud ugleda vođu i prvi progovori. - Zašto si odgodio trku? Gotovo sam izgubio. Lako bih ga pobijedio da mu nisi dao vremena da se odmori. Zar ne želiš da naše pleme bude prvo? - Mrzovoljno je davao znakove. - Ili je stvar u tome što znaš da ćeš za idućeg Zbora biti prestar da budeš vođa? Ako budem vođa, najmanje što možeš učiniti jest da me pustiš da započnem kao prvak, kao što si i ti započeo.
- 469. 469 Brun uzmakne, osupnutBraudovim pogrdnim napadom. Borio se da obuzda uzburkana čuvstva. Ne shvaćaš, pitam se hoćeš li ikad shvatiti, mislio je Brun. Ovo je pleme prvo, i ako to bude ovisilo o meni, ostat će prvo. Ali što će se dogoditi kad ti postaneš vođa, Braud? Koliko će dugo ovo pleme ostati prvo? Ponos nestane iz vođinih očiju, preplavi ga velika tuga, ali Brun i nju obuzda. Možda je samo premlad, tješio se, možda treba samo malo više vremena, malo više iskustva. Jesam li mu ikada doista pojasnio? Brun je pokušavao zaboraviti da njemu nikad nitko nije ništa pojašnjavao. - Braud, da je Gorn bio umoran, bi li tvoja pobjeda bila jednako vrijedna? Možda bi druga plemena sumnjala da ga možeš pobijediti kad je odmoran. Ovako su sigurni da si pobijedio, a i ti si siguran. Dobro si to izveo, sine moje družice - blago će Brun.- Dobro si trčao. Usprkos svojoj gorčini, Braud je još uvijek poštovao ovog muškarca više od bilo koga drugog i nije mogao a da ne bude sretan. U tom je trenu osjetio, baš kao i onda kad je prvi put krenuo u lov s odraslim muškarcima, da bi sve dao za Brunovu pohvalu. - Nisam razmišljao o tome, Brun. Ti si u pravu, ovako svatko zna da sam zasluženo pobijedio, svi znaju da sam bolji od Gorna. - Bude li Drug najbolji u izradi oruđa i ako večeras pobijedi naš prikaz lova na mamuta, sigurno ćemo biti prvi - Krag će zaneseno. - I ti ćeš biti jedan od odabranih za Medvjedov obred, Braud. Kad se uputio prema spilji, oko Brauda se okupi još muškaraca. Brun je promatrao kako odlazi i tada spazi da u istom smjeru ide i Gorn okružen Norgovim plemenom. Neki stariji muškarac lupkao ga je po ramenima u znak ohrabrenja. Norgov zamjenik je s pravom mogao biti ponosan na sina svoje družice, razmišljao je Brun. Braud je doduše pobijedio u trci, ali nisam
- 470. 470 siguran da jebolji muškarac. Brun potisne svoju tugu ali je nije uspio otjerati. Premda se trudio da je zakopa duboko u sebi, bol nije mogla nestati. Braud je ipak bio sin njegove družice, dijete njegova srca. - Muškarci iz Norgova plemena su vješti lovci - prizna Drug. - Bila je dobra zamisao iskopati jamu na stazi kuda je nosorog išao na pojilo i sakriti je grmljem. Možda bismo i mi trebali pokušati tako nešto. Za gonjenje nosoroga valja imati mogo hrabrosti. Često su divljiji od mamuta i mnogo nepredvidljiviji. I tu su se Norgovi lovci dobro pokazali. - Ali to ipak nije bilo tako dobro kao naš lov na mamuta. Svi to kažu - reče Krag. - Uostalom, Gorn je zaslužio da bude izabran. Gotovo sva natjecanja su se odvijala između njega i Brauda. Na trenutak sam se pobojao da ove godine nećemo pobijediti. Norgovo je pleme tik iza nas. Što ti misliš, tko je na trećem mjestu, Grod? - Vurd je bio dobar, ali ja bih izabrao Nauza - odgovori Grod. - Mislim da je i Brun njemu dao prednost. - Bio je to težak izbor, ali mislim da je Vurd to zaslužio, - primijeti Drug. - Guva ćemo malo viđati dok ne prođe svečanost - reče Krag. - Sad kad su prošla natjecanja, najviše će vremena provoditi s mog- urima. Nadam se da žene ne misle da trebaju pripremiti manje jela zato jer Braud i Guv neće večerati s nama. ja ću se dobro najesti, do sutrašnje gozbe nema jela. - Ne vjerujem da bi mi bilo do jela da sam na Braudovom mjestu - primijeti Drug. - Velika je čast biti odabran za Medvjedov obred, ali ako je Braudu ikad trebalo hrabrosti, trebat će mu je sutra ujutro.
- 471. 471 Prvo jutarnje svjetlouđe u praznu spilju. Žene su već poslovale oko ognjišta, a ostali nisu mogli spavati. Pripreme za gozbu trajale su danima, ali obavljen posao nije bio ništa u usporedbi sa zadaćom koja je stajala pred njima. Razdanilo se mnogo prije negoli se užarena lopta promolila iznad planinskih vrhunaca, kupajući prostor oko spilje sjajnim zrakama. Uzbuđenje je bilo opipljivo, napetost nepodnošljiva. Nakon završenog natjecanja muškarci nisu imali što raditi do obreda, pa su besposleno stajali naokolo. Njihova uznemirenost zarazila je starije dječake, a oni su uskomešali ostalu mlađariju. To je ometalo zaposlene žene jer su im se nemirni muškarci i bučna djeca stalno nalazili na putu. Uznemirenost se privremeno stišala kad su žene poslužile kolač od zgnječenog prosa pomiješanog s vodom i pečenog na vrućem kamenju. Doručak je bio svečan. Ova se vrsta kolača jela samo na taj dan svakih sedam godina, i bila je to jedina hrana koju su smjeli pojesti do gozbe. Izuzetak su bila dojenčad koju su hranili kao i obično. Proseni kolači bili su tek simbolična hrana. Do sredine prijepodneva glad je, potaknuta izazovnim mirisima koji su se širili s nekoliko ognjišta, pojačala metež, podižući uzbuđenje do usijanja. Približavao se početak Medvjedovog obreda. Kreb se nije približio ni Ejli ni Ubi s uputama da se pripreme za ceremoniju koja će se kasnije održati, po čemu su zaključile da ih mog- uri ne smatraju prihvatljivima. Nisu bile jedine koje su žalile što Iza nije bila u stanju podnijeti putovanje. Kreb je iskoristio svu svoju moć za uvjeravanje ostalih čarobnjaka da dopuste jednoj od njih pripravljanje napitka, ali bez obzira koliko su to svi željeli i koliko je to bio rijedak doživljaj, Ejla je bila stranac, a Uba premlada. Mog-uri nisu prihvatili Ejlu kao ženu Plemena, a još manje kao vidaricu Izina roda. Svečanost Ursusa nije se ticala samo prisutnih već su se posljedice svakog obreda obavljenog na Zboru, bez obzira da li dobre ili loše, odražavale na cijelo
- 472. 472 Pleme. Mog-uri nisuhtjeli izazivati nesreću koja bi snašla sva plemena. Opasnost je bila prevelika. Izostavljanje uvriježenog obreda svetkovine još je više srušilo Brunov ugled, ali i položaj njegovog plemena. Unatoč svim naporima suplemenika na natjecanjima, prihvaćanje Ejle donijelo je Brunu više opasnosti po položaj negoli bilo što prije toga. Bilo je to odviše neobično. Samo je Brunov čvrst stav održavao kakvu-takvu ravnotežu sve većem otporu, a ni on nije bio siguran da će na kraju pobijediti. Ubrzo nakon što je poslužen kolač od prosa, vođe se poredaju kraj ulaza u spilju. Mirno su čekali da se okupljeni narod smiri. Čim ljudi spaze vođe, naglo nastane muk. Muškarci se brzo svrstaju prema plemenima i osobnom položaju. Žene prekinu rad, umire veću djecu, a zatim se i same šutke poredaju. Medvjedov obred samo što nije počeo. Prvi udarac glatke teške palice o šuplji okrugli drveni bubanj zazvuči poput oštrog praska munje. Mirni, uzvišeni ritam nastave udarci drvenih kopalja o tlo, a to zvuku dade prigušenu dubinu. Udarci palica o dugačku, šuplju drvenu cijev preplitali su se s tutnjavom kopalja i stvarali naoko slučajan obrazac zvuka. Pa ipak, oštri ritmovi odsvirani različitom brzinom imali su naglasak koji se, činilo se slučajno, poklapao sa svakim petim udarcem bubnjarske palice. Spajali su se i stvarali sve jači osjećaj iščekivanja, gotovo tjeskobe, sve dok se nisu spojili. Hipnotički valovi zvukova i osjećaja započeli bi novi krug. Udarci su postajali sve snažniji, a kad je tutnjava dosegla vrhunac, najednom se prekinu. Kao da su se stvorili iz zraka, devetorica medvjeđom kožom pokrivenih mog-ura stajala je rame uz rame ispred kaveza s medvjedom, a Mog-ur je bio ispred njih. U glavama ljudi još je uvijek odzvanjalo bubnjanje. Mog-ur je držao tanki dugački drveni jajoliki predmet pričvršćen jednim krajem o uže. Sve brže vrtio ga je oko glave i jedva čujno zujanje postane urlik koji je parao tišinu. Svi se
- 473. 473 naježe. Bio jeto glas Duha Spiljskog medvjeda koji je upozoravao sve druge da se drže daleko od ove ceremonije posvećene samo Ursusu. Nijedan totemski duh neće im priteći u pomoć jer su se stavili pod zaštitu Velikog Duha Plemena. U duboki bas umiješa se prodorni pisak. Bolno zavijanje izazove trnce čak i najhrabrijih lovaca. Sablasni vrisak presiječe jutarnji zrak. Ejla je, stojeći u prvom redu, mogla vidjeti da zvuk dolazi od nečega što je jedan od mog-ura držao na usnama. Svirala, načinjena od šuplje bedrene kosti velike ptice, nije imala rupe za prste. Njezin se zvuk nadzirao otvaranjem i zatvaranjem otvorenog kraja. U rukama vještog svirača iz jednostavnog se glazbala mogla izvući cijela pentatonska ljestvica. Za mladu ženu, baš kao i za ostale, ta je nepoznata glazba bila plod čarolije, zvučala je posve nezemaljski. Došla je iz svijeta duhova na ovu svetkovinu, na zapovijed svetog čovjeka. Bas kao što je čegrtaljka oponašala i simbolizirala rikanje spiljskog medvjeda u fizičkom obliku, svirala je bila zvuk duhovnog glasa Ursusa. Čak je i čarobnjak koji je svirao na glazbalu osjećao svetost zvuka jednostavne duhaljke, premda ga je sam stvorio. Izrada i sviranje magične svirale bila je tajna mog-ura njegovog plemena, tajna koja ih je obično postavljala na prvo mjesto. Samo je Krebova jedinstvena sposobnost premjestila mog-ura koji je svirao na svirali na drugo mjesto, ali to je bilo važno drugo mjesto. Upravo se on najviše protivio prihvaćanju Ejle. Ogromni spiljski medvjed koračao je kavezom. Nije dobio hranu, a nije bio naviknut da bude bez nje. Nikad u životu nije upoznao glad. Nisu mu dali ni vode pa je bio žedan. Gomila koja je vonjala po napetosti i uzbuđenju, neobični zvukovi drvenog bubnja, čegrtaljke i svirale, sve je to doprinosilo da životinja postane razdražena.
- 474. 474 Kad ugleda Mog-urakoji je došepao do njegovog kaveza, podigne svoje preteško, masivno tijelo na stražnje noge i urlikne u znak žalbe. Kreb se nagonski trgne ali se brzo pribere i prikrije to naglim korakom koji se činio prirodnim. Njegovo lice, zacrnjeno masom manganova dioksida kao i lica ostalih vračeva, nije pokazivalo da mu srce udara kao ludo dok je ponovno okrenuo glavu da pogleda nesretnog diva. Nosio je vodu u maloj posudi čiji je oblik i bjelokosno sivkasta boja jasno pokazivala da je to nekad bila ljudska lubanja. Stavio je posudu u kavez i prije nego što je kudravi medvjed došao piti, odmakne se. Dok je životinja pohlepno pila, dvadeset i jedan mladi lovac, svaki s novim kopljem u ruci, okruži njegov kavez. Vođe sedam plemena koji nisu imali sreće da njihov muškarac bude odabran za posebne počasti, izdvojili su po tri najbolja lovca za obred. Tada Braud, Gorn i Vurd istrče iz spilje i poredaju se pokraj čvrsto zatvorenih vrata kaveza. Bili su goli, samo su oko bokova imali zavezane pregače, a njihova su tijela bila premazana crvenom i crnom bojom. Ono malo vode nije utažilo žed ogromnog medvjeda, ali kad je ispred kaveza vidio ljude ponadao se da stiže još. Sjeo je i molio, a to je bio pokret koji je ranije rijetko ostajao bez rezultata. Kad se pokazalo da su mu napori bezuspješni, odgega prema najbližem čovjeku i gurne nos kroz čvrste rešetke. Glazba svirale naglo se prekine, pojačavajući nelagodu napetog iščekivanja. Kreb uzme posudu-lubanju, a zatim se polako vrati na svoje mjesto ispred vračeva poredanih pred ulazom u spilju. Na neprimjetni znak, mog-uri započnu svečane kretnje službenog jezika. - Moćni Zaštitniče, prihvati vodu kao izraz naše zahvalnosti. Tvoje Pleme nije zaboravilo ono čemu si ga naučio. Spilja je naš dom, naša zaštita od snijega i zimske studeni. Mirno se odmaramo dok nas
- 475. 475 hrane ljetne zalihei griju topla krzna. Ti si bio jedan od nas, živio si s nama i znaj da se držimo tvog načina života. Nacrnjenih lica, odjeveni u jednake ogrtače od gustog medvjeđeg krzna, vračevi su nalikovali dobro uvježbanoj plesnoj skupini u kojoj se svi miču kao jedan. Mog-urovi pokreti jednom rukom su pristajali, ali i odudarali od kretnji ostalih, naglašavajući im značenje. - Obožavamo te, prvog među Duhovima. Molimo te da za nas posvjedočiš u tvom svijetu, da govoriš o hrabrosti naših muškaraca i poslušnosti žena, da nam osiguraš mjesto kad se vratimo na drugi svijet. Preklinjemo te da nas zaštitiš od zlih Duhova. Mi smo tvoj narod, Veliki Ursuse, mi smo Pleme Spiljskog medvjeda. Neka te prati štovanje, Najveći od Duhova. Kad su mog-uri prvi put pokazali kretnje imena velike životinje, dvadeset jedan mladi lovac zabije svoje koplje između debelih drvenih rešetki kaveza, probijajući veliku kudravu trupinu štovanog stvorenja. Sva koplja nisu prolila krv, kavez je bio prevelik da se sva duboko zabiju, ali bol razbjesni gotovo odraslog spiljskog medvjeda. Njegovo ljutito urlikanje razbije tišinu. Lovci prestrašeno odskoče. Istovremeno Braud, Gorn i Vurd počnu rezati konopce na vratima kaveza, verući se po rešetkama dok nisu došli na vrh ograde. Braud stigne prvi, ali Gorn ščepa kratku, tanku cjepanicu ostavljenu ranije na vrhu kaveza. Razdražen od boli, spiljski medvjed uspravi se na stražnje noge, bijesno urlikne i zatetura prema trojici mladića. Njegova teška velika glava doprla je skoro do vrha najviših stupova ograde. Kad se dočepa vrata, gurne ih i sruši na tlo. Kavez je bio otvoren! Strašni, bijesni medvjed bio je na slobodi! Lovci s kopljima potrče da stvore zaštitni zid između izazvane grdosije i tjeskobnog gledališta. Žene, potiskujući nagon za bježanjem, još čvršće stisnu dojenčad, dok su starija djeca sa strahom u očima
- 476. 476 držala njihove skute.Muškarci čvršće prihvate koplja, spremni da brane žene i prestrašenu djecu. Ali nitko se nije ni pomakao. Kad ranjeni spiljski medvjed istetura iz kaveza, Braud, Gorn i Vurd skoče s kaveza na iznenađenu zvijer. Braud je stajao na medvjedovim plećima, protegnuo se, zgrabio ga za krzno na njušci i naglo potegnuo. U međuvremenu se Vurd popne na leđa divovskog medvjeda. Zgrabi kudravu dlaku i svom težinom potegne prema dolje, natežući mlohavu kožu oko vrata. Njihovi zajednički napori otvore velika usta životinje koja se borila. Sjedeći raskoračenih nogu na medvjedovim plećima, Gorn mu brzo gurne cjepanicu u gubicu. Čim ga Braud pusti, medvjed zatvori usta, a to zaglavi cjepanicu duboko u grlu, otežavajući mu disanje i onemogućivši jedno od oružja iz arsenala spiljskog medvjeda. Ali ta taktika nije do kraja razoružala razbješnjelu zvijer. Zamahnuo je prema stvorenjima koja su se prilijepila za njega. Oštre pandže zariju se u bedro čovjeka na njegovu ramenu i povuku mladića koji je vriskao u njegove moćne šape. Gornov samrtni krik se prekine kad mu životinja slomi kralješnicu. Medvjed ispusti mlitavo tijelo hrabrog mladića a iz gomile se u tom trenutku začu naricanje. Zvijer se okrene prema lovcima koji su je opkolili. Zamah snažne noge razbješnjele životinje obori trojicu kao snoplje, a četvrtom zada udarac koji mu do kosti razdere mišiće na nozi. Čovjek se od bola presavije, u prejakom šoku da viče. U želji da se što više približe razjarenoj životinji i da u nju zabodu svoja koplja, mnogi su ga pregazili. Prestrašena, Ejla je čvrsto stezala Darka, ukočena od pomisli da bi medvjed mogao stići do njih. Ali, kad je ranjeni muškarac pao, kad je njegova krv počela teći po zemlji, nije razmišljala, požuri da mu pomogne. Gurnuvši svoje dijete Ubi, jurne u metež. Probije se kroz gusto zbijene redove muškaraca i napola odvuče, a napola odnese
- 477. 477 ranjenika iz spletanogu. Stisnuvši čvrsto rukom arteriju na slabini ranjenika, zubima je držala kraj svog ogrtača i drugom rukom otkinula veliki njegov komad. Kad je stegla zavoj, Darkovim povojem obriše krv s muškarčevog tijela. U tom trenutku priđu dvije druge vidarice. Prestrašeno obilazeći gužvu, stigle su joj upomoć. Unesu ranjenika u spilju. U svojim pomamnim naporima da mu spase život, nisu bile svjesne da je ogromni medvjed konačno pao pod kopljima lovaca iz plemena. U trenutku kad je oboren, Gornova se družica otrgne iz ruku suplemenika koji su je pokušavali utješiti i potrči prema tijelu što je u neprirodnom položaju ležalo na tlu. Baci se na njega i zakopa lice u dlakava prsa. Uspravivši se na koljenima, mahnitim ga je znacima molila da ustane. Dok su se tijelu približavali i mog-uri, njezina ju je majka s Norgovom družicom pokušavala odvući od tijela. Najmoćniji čarobnjak nagne se prema njoj i nježno joj podigne glavu. - Ne žali za njim - reče Veliki Mog-ur, sažalno je gledajući svojim jedinim smeđim okom. - Gorn je dobio najveću počast. Ursus ga je odabrao za pratnju u svijet duhova. On će pomoći da se Veliki Duh zauzme za nas. Veliki Spiljski medvjed odabire samo najbolje i najvrednije. Ursusova gozba bit će i Gornova. Njegova hrabrost, njegova želja da pobijedi bit će zapamćena u legendi koja će se pripovijedati na svakom Zboru. Baš kao što se Ursus vraća, vratit će se i Gornov duh. Čekat će te da ponovno živite zajedno i da se sparite, ali moraš biti hrabra kao i on. Odbaci tugu i dijeli radost svog muškarca na njegovom putovanju na drugi svijet. Večeras će mu mog-uri ukazati posebnu počast. Podijelit će njegovu srčanost tako da prijeđe na cijelo Pleme. Mlada se žena borila da savlada bol, da bude onako hrabra kako je to od nje zahtijevao strašni sveti čovjek. Nije htjela obeščastiti duh svog
- 478. 478 muškarca. Nagnut, izobličen,jednooki čarobnjak koga su se svi bojali, nije joj više izgledao tako strašan. Zahvalnog izraza ustane i ukočeno krene na svoje mjesto. Mora biti hrabra: nije li joj sam Veliki Mog-ur rekao da će je Gorn čekati? Da će se jednom opet vratiti i da će zajedno živjeti? Uhvati se za te riječi i pokuša zaboraviti prazninu života bez voljenog muškarca. Kad se Gornova družica vratila, družice vođa i njihovih zamjenika vješto počnu derati krzno spiljskog medvjeda. Krv sakupe u posude i nakon što su mog-uri obavili simboličke kretnje nad njima, njihovi učenici krenu među gomilu, prinoseći posude ustima svih suplemenika. Muškarci, žene, djeca - svi okuse toplu krv, životvornu tekućinu Ur- susa. Majke su otvarale usta dojenčadi i prinosile prstima malo krvi do njihovih jezika. Ejla i dvije vidarice pozvane su iz spilje da i one dobiju svoj dio, a ranjeni muškarac koji je izgubio mnogo vlastite krvi, sad dobije veliki gutljaj medvjedove. Svi su sudjelovali u ritualnom povezivanju s velikim medvjedom koji ih je udružio i od njih načinio jedan narod. Žene su brzo radile. Debeli potkožni sloj namjerno udebljane životinje pažljivo je odvojen od kože. Dobivena masnoća imala je čarobna svojstva i podijelit će se mog-urima svih plemena. Glavu ostave pričvršćenu na kožu, a dok su meso spuštali u jame obložene kamenjem koje su cijeli dan grijali vatrama, pomoćnici mog-urova objese ogromno medvjeđe krzno na kolce ispred spilje odakle će njegove slijepe oči gledati svetkovinu. Spiljski će medvjed biti počasni gost na vlastitoj gozbi. Kad je koža postavljena, mog-uri podignu Gornovo tijelo i dostojanstveno ga odnesu duboko u unutarnjost spilje. Nakon što su otišli, Brun dade znak i gomila se raziđe. Ursusov duh dostojno je ispraćen na posljednje putovanje.
- 479. 479 MOG-UR Kako je toizvela? Nitko drugi se nije usudio otići po njega, ali ona se nije bojala. - Tako je govorio mog-ur plemena kojem je pripadao ranjenik. - Bilo je to kao da je znala da je Ursus neće povrijediti, baš kao prvog dana. Mislim da je Veliki Mog-ur u pravu, Ursus ju je prihvatio. Ona je žena Plemena. Naša je vidarica rekla da mu je spasila život, ne samo da je dobro izvježbana, ima i prirodnu vještinu. Vjerujem da je od Izina roda. Mog-uri bili su u maloj spilji duboko u planini. Kamene svjetiljke, plitki tanjurići ispunjeni medvjedom mašću i s fitiljom od sušene mahovine, stvarali su krugove svjetla koje je prodirale u potpunu tamu oko njih. Blijedi plamičci odražavali su se sa skrivenih kristala stijena i vlažnih stalaktita koji su visjeli sa svoda kao vječne svijeće, pokušavajući dosegnuti svoje izvrnute kopije koje su rasle s tla. Neki su se i uspjeli spojiti. Procjeđivane kroz drevno kamenje, kapljice vode stvorile su veličanstvene stupove od tla do nadsvodenog stropa, stanjujući se po sredini. Jedan se izduljeni stalaktit za vlas nije uspio spojiti sa svojim stalagmitskim drugom - trebat će im stoljeća da uspiju premostiti tu udaljenost. - Doista je sve iznenadila kad se prvog dana nije preplašila Ursusa - reče drugi čarobnjak. - Ali ako pristanemo, hoće li imati vremena za pripremanje? - Hoće - odgovori Veliki Mog-ur - ako požurimo. - Rođena je među Drugima, kako onda može biti žena Plemena - upita mog-ur sa sviralom. - Drugi nisu Pleme, niti će to ikad biti. Kažeš da je bila obilježena znakom Plemenskog totema prije negoli je došla k vama, ali to nisu oznake ženskog totema. Jesi li siguran da su to oznake Plemena? Žene Plemena nemaju toteme Spiljskog lava.
- 480. 480 - Nikad nisamrekao da je rođena s njima - pojašnjavao je Veliki Mog-ur. - Tvrdiš li da Spiljski lav ne može odabrati ženu? Spiljski lav može odabrati koga želi. Bila je gotovo mrtva kad smo je našli, a Iza ju je vratila u život. Misliš li da bi se mala djevojčica mogla spasiti od spiljskog lava da nije bila pod zaštitom njegovog duha? Označio ju je svojim znakom da ne bude sumnje. Na njezinoj se nozi nalaze oznake totema, to nitko ne može osporiti. Zašto bi bila označena znakom Plemenskog totema ako nije bila određena da postane žena Plemena? Ja ne znam zašto, ja ni ne tvrdim da razumijem postupke duhova. Uz Ursusovu pomoć to ponekad mogu protumačiti. Može li itko od vas učiniti više? Samo ću reći da pozna obred jer joj je Iza odala tajnu korijenja u crvenoj torbi, a ona to nikad ne bi učinila da Ejla nije njezina kćer. Ne moramo odustati od obreda. Ja sam vam izložio svoj stav još ranije. Morate odlučiti, ali požurite. - Rekao si da tvoje pleme misli da ima sreće - pokaže Norgov mog-ur. - Nema ona baš toliko sreće, čini se da je nama donosi. Imali smo je mnogo otkad smo je pronašli. Drug o njoj misli kao o znaku nečijeg totema, nečem jedinstvenom i neobičnom. Možda i ima sreću, na neki osebujni način. - Svakako je vrlo neobično da žena Drugih postane žena Plemena - primijeti jedan od mog-urova. - Danas nam je donijela sreću, naš će mladi lovac ostati na životu - reče mog-ur ranjenikovog plemena. — Ja se slažem. Bila bi šteta propustiti Izin napitak ako to baš ne moramo. - Nekolicina potvrdno kimne glavom. - A što je s tobom? - Veliki Mog-ur upita čarobnjaka koji mu je bio zamjenik. - Misliš li još uvijek da će Ursus biti nezadovoljan ako Ejla pripremi obredni napitak?
- 481. 481 Sve se glaveokrenu prema njemu. Ako se moćni čarobnjak bude i dalje opirao, to bi moglo pokolebati i druge. Ako odlučno odbije, pa čak i da se svi ostali slože, to će biti dovoljno da sve propadne: slaganje mora biti jednoglasno, među njima ne smije biti razdora. Razmišljajući pogleda u tlo, a zatim redom svakog muškarca. - To može, ali ne mora izazvati Ursusovo nezadovoljstvo. Nisam siguran. Uznemirava me nešto u vezi s njom. Ali očito je da nitko drugi ne želi odustati od obreda, a čini se da je ona jedina osoba koja nam stoji na raspolaganju. Gotovo bih radije uzeo pravu Izinu kćer, unatoč tome što je premlada. Ako se svi drugi slažu, povlačim svoj prigovor. To mi se ne sviđa, ali neću sprečavati. Veliki Mog-ur pogleda sve muškarce, svi potvrdno kimnu. Uz uzdah olakšanja, prikriven naporima da se digne na noge, bogalj brzo izađe iz spilje. Šepao je kroz hodnike koji su se otvarali u prostorije, a zatim opet sužavali u hodnike. Put su mu osvjetljavale kamene svjetiljke. Kad se približio prostoru gdje je živjelo pleme, primijeti da ustupaju mjesto bakljama. Ejla je sjedila kraj ranjenika. U naručju je držala Darka. S druge je strane stajala Uba. Tu je bila i mladićeva družica, gledala ga je kako spava, a ponekad bi Ejli uputila zahvalni pogled. - Brzo, Ejla. Moraš se spremiti. Imamo malo vremena - gestikulirao je Mog-ur. - Moraš požuriti, ali nemoj ništa previdjeti. Dođi k meni kad budeš spremna. Uba, daj Darka Ogi da ga nahrani, Ejla neće imati vremena. Obje se zagledaju u čarobnjaka, osupnute iznenadnom promjenom plana. Ejli je bio potreban samo trenutak da shvati o čemu se radi pa kimne glavom. Brzo potrči do ognjišta u drugoj spilji po čisti ogrtač. Mog-ur okrene se mladoj ženi koja je tjeskobno gledala u zaspalog muškarca.
- 482. 482 - Veliki Mog-urželi znati kako se mladić osjeća. - Errga kaže da će živjeti i da će opet hodati, ali njegova noga nikad neće biti kao prije. - Ženino narječje i svakodnevni govor su se toliko razlikovali od njihovog da su Ejla i Uba s njom teško razgovarale, osim na službenom jeziku. Čarobnjak je imao više iskustva sa svakodnevnim govorom drugih plemena, ali se i on posluži službenim jezikom da bude što jasniji. - Veliki Mog-ur želi znati mladićev totem. - Kozorog - pokazala je. - Ovaj je muškarac sigurne noge kao planinska koza? - pitao je čarobnjak. - Govorili su da je ovaj muškarac takav - započne žena. - Ovaj muškarac danas nije bio toliko spretan i ne znam što će sada biti s njim. Što ako više nikad ne prohoda? Kako će loviti? Kako će skrbiti za mene? Što muškarac može raditi ako ne može loviti? - Mlada žena nastavi govoriti svakodnevnim jezikom svog plemena jer su je na- draženi živci doveli na rub histerije. - On živi. Nije li to najvažnije? - Mog-ur će da je smiri. - Ali on je ponosan. Ako ne bude mogao loviti, mogao bi požaliti što je ostao živ. Bio je dobar lovac, mogao je jednog dana postati zamjenik vođe. Poslije ovoga se može dogoditi da izgubi položaj. Što će ako izgubi položaj? - preklinjala je. - Ženo! —Veliki Mog-ur dade znak hineći srdžbu.- Nijedan čovjek koga je Ursus odabrao ne gubi položaj. On je već dokazao svoju muškost. Njega je Ursus gotovo odabrao da ga prati na drugi svijet. Ursusov Duh ne bira olako. Veliki Spiljski medvjed je odlučio da mu dopusti da ostane, ali on je ipak označen. Ovaj je muškarac dobio čast
- 483. 483 da i Ursusazove svojim totemom. Njegovi će ožiljci biti oznake novog totema, ponosno ih može nositi. On će uvijek moći skrbiti za tebe. Veliki Mog-ur će govoriti s tvojim vođom. Tvoj muškarac ima pravo tražiti dio svakog ulova. Možda će opet prohodati, možda će čak opet loviti. Možda neće biti spretan kao kozorog, možda će hodati kao medvjed, ali to ne znači da neće ponovno loviti. Budi ponosna na njega, ženo, budi ponosna na svog muškarca jer ga je odabrao Ursus. - Odabrao ga je Ursus - ponovi žena sa strahopoštovanjem. - Spiljski medvjed je njegov totem? - I kozorog. Ima pravo na oba - reče Veliki Mog-ur. Primijetio je nabreklinu ispod njenog ogrtača. - Ima li žena već djece? - Ne, ali život je počeo. Nadam se sinu. - Ti si dobra žena, dobra družica. Ostani s njim. Kad se probudi, objasni mu što je Veliki Mog-ur rekao. Mlada žena kimne, a kad Ejla protrči kraj nje, podigne pogled. Mala rijeka kraj spilje u proljeće je postajala bujica uzburkane vode. Premda je ujesen bila nešto manje silovita, ipak je čupala divovsko drveće iz korijenja i s planine nosila ogromne stijene. Čak i kad je bila mirnija, uzburkana je rijeka, pjeneći se sredinom u stijeni izdubene naplavne ravnice, mnogo puta šire od korita, imala zelenkastu, mutnu boju ledenjačke tekućice. Ejla i Uba su odmah po dolasku istražile okolicu spilje kako bi pronašle biljke kojima će se očistiti u slučaju da jedna od njih bude pozvana da sudjeluje u obredu. Ejla je živčano potrčala da iskopa sapunasti korijen, preslicu i lobodu crvena korijena. Njezin je želudac bio sav u grču dok je kraj ognjišta tjeskobno čekala da zakipi voda koja će joj pomoći da iz paprati izdvoji tvari za ubijanje kukaca-nametnika. Novost da će joj
- 484. 484 dopustiti da obaviobred brzo se proširi Plemenom. To što su je mog-uri prihvatili, promijenilo je mišljenje svih ostalih o ženi Plemena rođenoj medu Drugima, i njena je vrijednost razmjerno porasla. Bila je to potvrda da je doista Izina kći, a to ju je podiglo u vidaricu najvišeg ranga. Vođa plemena u kojem su živjeli Zaugovi rođaci ponovno je razmotrio da li da je prihvati, premda je prije glatko odbio takvu mogućnost. Možda Zaugova preporuka nije bez važnosti, možda bi je neki muškarac mogao uzeti, makar kao drugu družicu. Bila bi vrijedan dodatak plemenu. Ejla je bila prezaposlena da primijeti primjedbe koje su padale oko nje. Bila je više nego zabrinuta, bila je užasnuta. Ne mogu to učiniti, bubnjalo je u njenoj glavi dok je trčala do male rijeke. Nema dovoljno vremena da sve pripremim. Što ako nešto zaboravim? Osramotit ću Kreba. Osramotitću Bruna. Osramotit ću cijelo pleme. Ledenjacima napajana rijeka bila je vrlo hladna, ali studena voda smiri njene uznemirene živce. Opustila se kad je sjela na kamen razmrsujući dugu plavu kosu koja se sušila na laganom povjetarcu. Gledala je kako ružičasti vrh planine tamni do zagasitoljubičaste boje, odražavajući sjaj sunca na zalazu. Kosa joj je bila još vlažna kad je ponovno stavila amulet oko vrata i ovila se čistim ogrtačem. Složivši pribor u nabore, podigne drugi ogrtač i potrči prema spilji. Prođe mimo Ube s Darkom u naručju i u prolazu joj kimne glavom. Žene su mahnito radile, a neposlušna su djeca samo otežavala njihov ionako težak posao. Podjario ih je krvavi ritual klanja spiljskog medvjeda, nisu navikla da budu gladna, a miris ukusne hrane potaknuo je apetite i učinio ih razdražljivima. Zaposlenost njihovih majki pružila im je rijetku priliku da se ponašaju nešto lošije nego što je inače bilo uobičajeno i dozvoljeno u Plemenu. Neki dječaci su pokupili remenje odrezano s medvjedovog kaveza, pa su ih nosili omotane oko ruku kao neke počasne oznake. Drugi, sporiji dječaci pokušavali su im oduzeti
- 485. 485 njihove nove igračke,pa su jedni za drugima trčali oko vatri na kojima se pripremala hrana. Kad ih je ta igra umorila, zadirkivali su djevojčice koje su čuvale mlađu djecu. Ove su ih brzo stale progoniti oko vatri ili su se žalile majkama. Bila je to neobuzdana, neorganizirana ludnica. Čak ni povremena stroga grdnja muškaraca nije mogla smiriti neuobičajeno nemirnu dječurliju. Nisu samo djeca bila gladna. Hrana koja se pripremala u ogromnim količinama izazivala je svačiji apetit, a očekivanje velike gozbe i večernjeg obreda samo poveća mahnito uzbuđenje. Hrpe divljih gomolja, bijelo krušno korijenje puno škroba i krumpirima slični kikiriki lagano su se kuhali u kožnatim posudama obješenim nad ognjištima. Divlje šparoge, korijeni ljiljana, divlji luk, mahunarke, male tikvice i gljive obogaćene različitim začinima, bile su sastojci mnogih jela. Brdo svježe oprane divlje salate, raznih trava, loboda i maslačkovog lišća čekalo je da bude posluženo sirovo, u posljednji trenutak preliveno toplom medvjeđom mašću, mirodijama i solju. Specijalitet jednog plemena bilo je jelo od raznih vrsta luka, gljiva i okruglih zelenih mahuna mliječne grahorice, začinjeno tajnom kombinacijom trava i zgusnuto mahovinom. Drugo je pleme donijelo mnogo posebnih češera s borova koji su rasli samo u području oko njihove spilje. Kad su se pekli na vatri, davali su mnogo ukusnih oraha. Norgovo je pleme peklo kestene sakupljene na nižim obroncima i kuhalo kašasti umak od stucanih bukvica, osušenog zrnevlja i komadića malih, tvrdih kiselkasto-slatkih jabuka koje su se morale dugo i polako kuhati. Oko spilje raslo je mnogo borovnica i brusnica, a u nižim dijelovima bilo je dosta malina i divljih planinskih kupina. Žene iz Brunovog plemena danima su lomile i mljele suhe žirove koje su donijele sa sobom. Samljevene plodove stavljale su u plitke rupe u pijesku blizu rijeke pa su gnjecavu mješavinu ispirale s mnogo
- 486. 486 vode da odstranegorčinu. Dobiveno tijesto zamijesile su u sitne kolače, zamočile ih u javorov sirup dok se ne bi potpuno natopili, a potom ih osušile na suncu. Pleme-domaćin, koje je također u rano proljeće zarezivalo koru javorovih stabala, iz njih izvlačilo sok i danima ga kuhalo, pokazalo je veliko zanimanje čim su vidjeli poznate posude od brezove kore kakve su i oni koristili za spremanje javorovog šećera i sirupa. Ljepljivi, javorom zaslađeni žirovi kolači bili su neobična poslastica koju su žene iz Norgovog plemena odlučile kasnije i same iskušati. Dok je pomagala ženama, Uba je jednim okom promatrala Darka i usput se, promatrajući naizgled beskrajnu gomilu hrane, pitala tko će sve to pojesti. Dim s vatri uzdizao se do neba, tako punog zvijezda da se činilo kao da ga je pokrio paučinasti veo. Mjesec se nije pokazao, već je okrećući leda planetu oko kojeg kruži, odbijao svjetlost u hladne dubine svemira. Odsjaj vatri za kuhanje obasjavao je prostor blizu spilje, okružen potpunom tamom okolnih šuma. Skinuli su hranu s vatre, ali su je ostavili na toplom. Većina žena povukla se u spilju. Presvukle su se u nove ogrtače i nekoliko trenutaka odmorile prije svečanosti. Ali čak su i zamorene žene bile previše uzbuđene da se dugo zadrže u spilji. Prostor ispred nje već se počeo ispunjati gomilom koja je nestrpljivo hodala i očekivala gozbu i početak obreda. Kad su se na ulazu spilje pojavili čarobnjaci sa svojim učenicima, nastane muk, a odmah potom svi pojure prema svojim mjestima. Sve je prilično sličilo nekom slučajnom skupu. Položaj publike nije bio toliko odreden mjestom, koliko odnosom prema drugima. Nije bilo važno da se gledatelji smjeste u uredne redove, nego da svaki pojedinac bude ispred, iza ili s prave strane nekih drugih osoba. Uvijek je bilo premještanja u posljednji tren, kad su neki pokušavali pronaći najbolje mjesto unutar svog kruga utjecaja.
- 487. 487 Svečano je zapaljenveliki krijes. S jama za pečenje skinuto je kamenje. Družice vođa najuglednijih plemena i plemena-domaćina počašćene su zaduženjem da podignu velike komade sočnog mesa. Brun osjeti zadovoljstvo kad među njima ugleda i Ebru. Kad su mog-uri konačno prihvatili Ejlu kao vidaricu, sve je bilo riješeno. Brun i njegovo pleme bili su jači no ikad. Premda je to u početku izgledalo nevjerojatno, visoka plavokosa žena zaista je pripadala Plemenu i ujedno bila vidarica Izinog najuglednijeg roda. Brunovo uporno tvrđenje da je tako, da je to Ursusova volja, na kraju se pokazalo posve ispravnim. Da se i na tren pokolebao, njegov ugled ne bi bio tako velik, niti bi njegov uspjeh sada bio tako sladak. Kad je medvjede meso rašljastim štapovima premješteno na pladnjeve i plitice, jave se mnogi prazni želuci. Bio je to znak da druge žene počnu slagati drvene i koštane pladnjeve i puniti velike zdjele hranom koju su tako dugo i mukotrpno pripremale. Braud i Vurd krenu naprijed noseći velike plosnate pladnjeve i stanu pred Velikog Mog-ura. - Ova Ursusova gozba iskazuje počast i Gornu, kojeg je Ursus odabrao kao pratnju u svijet duhova. Dok je živio s Norgovim plemenom, Ursus je doznao da njegov Narod nije zaboravio što ga je naučio. Dobro je upoznao Gorna i smatrao ga dostojnim drugom. Braud i Vurd, vi ste zbog svoje hrabrosti, snage i upornosti bili izabrani da Velikom Duhu pokažete vještinu ljudi njegovog Plemena. Provjerio vas je svojom velikom snagom i zadovoljan je viđenim. Pokazali ste se dostojnim zadatka i sad ste povlašteni da mu odnesete posljednji obrok koji će podijeliti sa svojim Plemenom dok se ne vrati iz Svijeta Duhova. Neka Ursusov Duh uvijek bude s nama. Dva su mladića prolazila kraj svake žene koja je stajala pred posudama napunjenim hranom i odabirala najbolje komade svakog jela osim mesa. Zarobljenog medvjeda nikad nisu hranili mesom, premda bi
- 488. 488 ga životinja udivljini ponekad pojela kad joj je bilo lako dostupno. Mladići spuste pladnjeve pred medvjeđe krzno napeto na kolce. Veliki Mog-ur nastavi: - Pili ste njegovu krv, sad jedite njegovo tijelo i budite s njim jedno. Blagoslov označi početak gozbe. Braud i Vurd dobiju prve komade medvjeđeg mesa, a zatim napune tanjure čime su htjeli. Ostali članovi Plemena slijedili su njihov primjer. Čim su sjeli da uživaju u obroku, čuli su se i zadovoljni uzdasi i gunđanje. Meso rukom hranjenog medvjeda vegetarijanca bilo je mekano i bogato masnoćom. Povrće, voće i žitarice, sve spremljeno s najvećom pozornošću, bilo je vrlo ukusno, a glad je doprinijela da sve izgleda još i bolje. Bila je to gozba koju je vrijedilo čekati. - Ejla, ti ništa ne jedeš. Znaš da se meso mora noćas pojesti. - Znam, Ebra, ali nisam gladna. - Ejla je uzbuđena - gestikulirala je Uba punih usta. - Drago mi je da ja nisam izabrana. Sve je tako dobro i ne bih htjela biti toliko uzbuđena da ne mogu jesti. - Ipak pojedi bar malo mesa. To moraš učiniti. Imaš li malo medvjeđe juhe za Darka? Trebao bi je pojesti, makar malo, tako će postati dio Plemena. - Dala sam mu, ali nije htio mnogo. Oga ga je upravo nahranila. Oga, je li Grev još gladan? Moje su grudi tako pune da me počinju boljeti. - Htjela sam pričekati ali su oboje bili vrlo gladni. Nahrani ih sutra, Ejla.
- 489. 489 - Onda ćuimati dovoljno mlijeka za njih i za još dvoje. Večeras neće više ništa tražiti, mirno će spavati. Sredstvo za spavanje od bunike je gotovo. Kada budu slijedeći put gladni, daj im da popiju malo, to će ih uspavati. Uba će ti reći koliko im treba dati, ja moram poći Krebu odmah nakon jela i neću se vratiti do kraja obreda. - Ne ostaj predugo, naš ples počinje odmah kad muškarci odu u spilju. Neke su vidarice zbilja odlične za stvaranje ritma. Ples žena na Zboru uvijek je nešto posebno - pokaže Ebra. - Još ne znam dobro plesati. Iza me nešto malo naučila, a i vidarica iz Norgovog plemena je pokušala, ali nemam baš mnogo iskustva - reče Ejla. - Nisi dugo vidarica, a Iza te više učila vidarskim čarolijama nego ritmu, premda je i on čaroban - gestikulirala je Ovra. - Vidarice moraju znati tako mnogo. - Željela bih da je Iza ovdje - doda Ebra. - Drago mi je da su te konačno prihvatili, Ejla, ali Iza mi ipak nedostaje. Tako mi je čudno što nije s nama. - I ja bih voljela da je ovdje - reče Ejla. - Bilo mi je mrsko što sam je morala ostaviti. Bolesnija je nego što želi priznati. Nadam se da se sunča i odmara. - Kad dođe vrijeme da ode na drugi svijet, otići će. Pozovu li je duhovi, nitko je neće zaustaviti - odvrati Ebra. Ejla zadrhti premda je noć bila topla i obuzme je iznenadna zla slutnja - neodreden, neugodan osjećaj poput studenog vjetra koji označava kraj ljeta. Mog-ur joj dade znak i ona brzo ustane, ali dok je hodala prema spilji nije se mogla otresti zlih slutnji.
- 490. 490 Izina zdjela prevučenablijedom patinom, posljedicom korištenja kroz bezbrojna pokoljenja, nalazila se na Ejlinom krznu za spavanje. Iz svoje vidarske torbe izvadi crveno obojenu vrećicu i istrese njen sadržaj. Pri svjetlosti baklje proučavala je korijenje. Premda joj je Iza mnogo puta pojasnila kako da odredi točnu količinu, Ejla još nije bila sigurna koliko je potrebno za deset mog-ura. jačina napitka ovisila je ne samo o broju, nego i veličini korijenja i o tome koliko su stari. Nikad nije vidjela kako Iza priprema napitak. Žena joj je rekla da je previše dragocjen da se sprema samo za vježbu. Kćerke su obično učile od majke, slušajući pojašnjenja, a ponajviše iz urođenog znanja. Ali Ejla nije rođena u Plemenu. Odabrala je nekoliko korijenova, a onda dodala još jedan da bude sigurna da će čarolija biti djelotvorna. Tada pođe do ulaza, do mješina sa svježom vodom, na mjesto na kojem joj je Kreb rekao da čeka. Promatrala je početak obreda. Zvuk drvenih bubnjeva slijedila je tutnjava kopalja i potom odsječni staccato dugačke šuplje cijevi. Pomoćnici mog-urova kretali su se među muškarcima sa zdjelama čaja od bunike i ubrzo i njih omami hipnotički ritam. Žene su stajale u pozadini, jer njihovo će vrijeme doći kasnije. Ejla je čekala u prikrajku puna tjeskobe, odjevena samo u ogrtač. Ples muškaraca postajao je sve mahnitiji i ona se pitala koliko će još čekati. Ejla poskoči kad je netko dotakne po ramenu - nije čula da su mog- uri došli iz pozadine spilje - ali se opusti kad prepozna Kreba. Čarobnjaci izađu i poredaju se oko medvjeđeg krzna. Veliki Mog-ur stane ispred njih, i Ejli se s mjesta na kome je stajala učinilo da će spiljski medvjed, pričvršćen uspravno, široko otvorenih ralja, napasti sakatog čovjeka. Ali strašna životinja koja se nadvijala nad Mog-urom bila je samo privid snage i krvoločnosti.
- 491. 491 Vidjela je kakoveliki čarobnjak daje znak pomoćnicima koji su svirali na drvenim glazbalima. Stali su kod sljedećeg naglašenog udarca, a muškarci podignu pogled, iznenađeni što vide mog-ure na mjestu gdje trenutak ranije nije bilo nikoga, ili im se barem tako činilo. Ali iznenadna pojava čarobnjaka je također bila dio postizanja obrednog ozračja. Mlada je žena sad znala kako su to izveli. Veliki Mog-ur je čekao, puštajući da neizvjesnost poraste, sve dok nije bio siguran da je pozornost gledatelja prikovana uz divovski lik spiljskog medvjeda osvijetljenog obrednim plamenom, sa strane kojeg su stajali sveti muškarci. Njegov je znak bio neprimjetan, gledao je na drugu stranu, ali to je bilo ono što je Ejla čekala. Isklizne iz svog ogrtača, napuni zdjelicu vodom i stežući korijenje u ruci duboko udahne i gola krene prema jednookom čarobnjaku. Svi zapanjeno uzdahnu kad Ejla uđe u osvijetljeni krug. Dotad odjevena u ogrtač koji je skrivao oblike njenog tijela labavim naborima i džepovima, i ponašajući se kao sve ostale žene, počelo se činiti da im nalikuje. Ali bez halja koje su je maskirale, njezin se pravi oblik pojavio kao čista suprotnost izgledu žena Plemena. Za razliku od oble, gotovo bačvaste tjelesne grade svojstvene ženama i muškarcima Plemena, Ejla je bila mršava. Gledano s boka bila je vitka, osim grudiju punih mlijeka koje su stršale. Njezin se struk sužavao, pa proširivao u zaobljena bedra, a ruke i noge bile su duge i ravne. Ni crveni i crni krugovi naslikani na golom tijelu nisu to mogli prikriti. Nije imala izbočenu čeljust, a njeno je lice malog nosa i s visokim čelom izgledalo čak i uže nego što su ga pamtili. Gusta plava kosa uokvirivala je lice u blagim valovima i dopirala do sredine leđa, hvatajući odbljeske vatre i svjetlucajući poput zlata. Bila je to čudnovato lijepa kruna za ružnu mladu ženu, posve očito strankinju.
- 492. 492 Ali najviše jezaprepaštavala njezina visina. Naime, kad se prije užurbano kretala povijenih leđa ili je sjedila do nogu nekog muškarca, nisu je bili toliko svjesni. Sad, kad je stajala nasuprot čarobnjaku, visina je bila očita. Kad je sagnula glavu, gledala je u tjeme Velikog Mog-ura. Ejla je bila zamjetno viša od najvišeg muškarca u Plemenu. Veliki Mog-ur načini niz uobičajenih pokreta zazivajući zaštitu Duha koji je još lebdio u njihovoj blizini. Tada Ejla stavi tvrde, osušene korijene u usta. Teško ih je žvakala. Nije imala široke zube i snažne čeljusti ljudi iz Plemena. Premda ju je Iza upozorila da ne guta sokove koji su se stvarali u ustima, nije to mogla izbjeći. Zapravo nije znala koliko treba korijenima da omekšaju, ali joj se činilo da ih žvače beskrajno dugo. U trenutku kad je ispljunula posljednji sažvakani grumen, već je bila omamljena. Miješala je tekućinu u drevnoj svetoj zdjelici sve dok nije postala prozirna poput vode, a zatim je preda Guvu. Pomoćnici su strpljivo čekali dok je ona žvakala korijenje, a svaki je od njih držao zdjelu čaja od bunike. Guv doda Mog-uru posudu prozirne tekućine koju mu je predala Ejla, zatim uzme svoju zdjelu i dade je Ejli. Drugi su pomoćnici dali svoje zdjele vidaricama iz svojih plemena. Veliki Mog-ur ispije gutljaj tekućine koju je pripravila Ejla. - Jaka je - sveti čovjek oprezno pokaže Guvu. - Pazi koliko daješ. - Guv kimne, uzme posudu i krene do mog-ura koji je bio drugi po redu. Ejla i druge vidarice odnesu svoje zdjele do žena koje su čekale, te podijele njima i starijim djevojkama određenu količinu tekućine. Ejla ispije posljednje kapi iz svoje zdjele, ali je već osjećala čudnu omamljenost, kao da joj je dio tijela bio odvojen pa je gleda s nekog drugog mjesta. Nekoliko starijih vidarica dohvati drvene bubnjeve i počne udarati ritam ženskog plesa. Ejla je kao očarana promatrala udaraljke u pokretu, a svaki joj je udarac zvučao točno i čisto. Vidarica
- 493. 493 iz Norgovog plemenapruži joj okrugli bubanj. Slušala je ritam, a zatim ga i sama počne pratiti. Vrijeme je izgubilo svako značenje. Kad je podigla pogled, muškarci su već otišli, a žene su se okretale u divljoj erotskoj mahnitosti. Osjećala je poticaj da im se pridruži, odložila bubanj i promatrala kako se prevrnuo i otkotrljao prije negoli se zaustavio. Njezinu pozornost zaokupi okrugli oblik glazbala. Podsjeti je na Izinu posudu, dragocjeni drevni predmet povjeren njenoj brizi. Sjetila se kako je buljila u prozirnu, vodenastu tekućinu dok su joj prsti kružili po njoj. Gdje je Izina posuda, pomisli. Što se dogodilo s njom? Mozgala je o posudi, brinula se za nju, postala je opsjednuta njome. Učinilo joj se da vidi Izu i na oči joj navru suze. Izina posuda. Izgubila sam Izinu posudu. Njenu lijepu posudu. Dobila ju je od majke i od majčine majke i od majke majčine majke. U mislima je vidjela Izu, i još jednu Izu, i još jednu: vidarica za vidaricom se poredaše iza Ize u drevnu maglovitu prošlost, a svaka je od njih držala poštovanja vrijednu posudu pokrivenu bijelom prevlakom. Žene su nestale i ona se svojim unutarnjim okom zagleda u posudu. Iznenada posuda pukne, prelomi se po sredini i dva komada padnu na pod. Ne! Ne! Vrisne bez glasa. Bila je očajna. Izina posuda, moram pronaći Izinu posudu. Posrtala je preko zaspalih žena i teturala prema spilji. To je trajalo cijelu vječnost. Tragajući za dragocjenom posudom puzala je preko kamenih pladnjeva i drvenih zdjela u kojima su se još nalazili skrutnuti ostaci jela s gozbe. Stigne do ulaza mutno osvijetljenog bakljama i krene prema njemu. Iznenada joj nešto zakrči put. Našla se u stupici, uhvaćena u zamku neke surove, dlakave spodobe. Digne pogled i glasno dahne od straha. U nju je zurila užasna njuška ogromnih, otvorenih ralja. Ejla ustukne, a zatim potrči prema spilji koja kao da ju je pozivala.
- 494. 494 Čim je ušla,za oko joj zapne nešto bijelo blizu mjesta gdje je čekala Mog-urov znak. Spusti se na koljena i pažljivo podigne Izinu posudu zibajući je u rukama. Na njenom dnu je uz omekšanu kašu od korijenja bilo još mliječne tekućine. Nisu sve popili, pomisli. Previše sam napravila. Sigurno sam previše napravila. Što da učinim s preostalim napitkom? Ne mogu ga baciti, Iza je rekla da se ne smije baciti. Zato mi nije ni mogla pokazati kako se priprema napitak, zato sam pripremila previše. Pogrešno sam ga pripremila. Što ako netko sazna? Mogao bi pomisliti da nisam prava vidarica, da nisam žena iz Plemena. Mogli bi nas prisiliti da odemo. Što da radim? Što da radim? Ja ću popiti ostatak napitka! To ću učiniti. Ako ga popijem, nitko neće ništa otkriti. Ejla prinese posudu ustima i iskapi sadržaj. Tajanstveni je napitak bio sam po sebi jak, a zbog korijenja koje se namakalo u malo tekućine postao je još i mnogo jači. Ejla pođe u drugu spilju razmišljajući da treba pohraniti posudu na sigurnom mjestu, ali prije negoli je došla do svog ognjišta počne osjećati djelovanje napitka. Izgubila je osjećaj za smjer pa nije ni primijetila kad joj je posuda ispala iz ruke. U ustima je osjećala okus drevne, praiskonske šume: masnu vlažnu ilovaču, pljesnivo trulo drvo, visoka stabla širokih listova ovlaženih kišom, ogromne mesnate gljive. Zidovi spilje se rašire i udalje dok nisu posve nestali u daljini. Osjećala se kao kukac koji puzi tlom. Jasno je opažala i najmanju pojedinost. Njene su oči primijetile obrise tragova stopala, svaki kamenčić, svako zrnce prašine. Krajičkom oka pratila je pauka koji se penjao uz svjetlucavu svilenu nit obasjanu svjetlošću zublje. Plamen ju je hipnotizirao. Zurila je u treperavo uzbibano svjetlo i promatrala crni dim koji se uzdizao prema mračnom svodu. Priđe bliže baklji i onda spazi još jednu. Krene prema svjetlu koje ju je privlačilo, ali kad je stigla do njega privuče je drugo, pa sljedeće, vodeći je sve dublje u spilju. Nije primijetila kad su svjetlost zublji zamijenile male
- 495. 495 kamene svjetiljke postavljenena većim razmacima. Nitko je nije vidio kad je prošla mimo velike unutarnje prostorije pune muškaraca palih u duboki trans, ni kad je šmugnula pokraj manje prostorije gdje su pomoćnici čarobnjaka održavali obred koji je starijim dječacima omogućavao da iskuse nešto slično transu odraslih muškaraca. Vođena jednom jedinom mišlju prilazila je svakom plamičku i odmah zatim bila privučena sljedećem. Svjetla su je vodila kroz uske hodnike koji su se otvarali u šire prostorije i opet se sužavali. Posrtala je po neravnom podu, pipajući vlažni kameni zid što se vrtio oko nje. Ušla je u hodnik i na njegovom drugom kraju ugledala veliki rumeni plamen. Hodnik je bio nevjerojatno dug i nastavljao se sve dalje i dalje. Često joj se pričinjalo da iz velike daljine gleda samu sebe kako tetura mutno osvijetljenim tunelom. Osjećala je da joj misli bježe daleko u crnu prazninu, ali se uplašila beskrajnosti ništavila i počela boriti da izađe iz njega. Napokon se približila svjetlosti na kraju tunela i ugledala nekoliko osoba posjedalih u krug. Ostatak opreza, sakriven duboko u njenom mozgu zamagljenom drogom, nagnao ju je da se zaustavi kod posljednjih plamenova i da se sakrije iza kamenog stupa. Deset mog-ura je u osvijetljenoj sobi bilo duboko zaokupljeno obredom. Nešto ranije oni su započeli svetkovinu kojoj su prisustvovali svi muškarci Plemena, ali su ostavili svoje pomoćnike da je privedu kraju, a oni su se povukli u unutarnje svetište da obave obrede o kojima ni učenici ne smiju ništa znati. Ispred svakog muškarca ogrnutog medvjeđom kožom nalazila se lubanja spiljskog medvjeda. Druge su lubanje ukrašavale udubljenja u zidovima. U sredini kruga bio je smješten neki dlakavi predmet koji Ejla u početku nije uspjela prepoznati. Kad je shvatila o čemu se radi, samo ju je njena tupost uzrokovana drogom spriječila da ne krikne. Na podu je ležala Gornova odrezana glava.
- 496. 496 Premda je bilaužasnuta, nije mogla odvratiti oči kad je mog-ur iz Norgovog plemena zgrabio glavu, okrenuo je prema dolje i kamenom proširio otvor kroz koji je prolazila leđna moždina. Ružičastosiva hladetinasta masa Gornovog mozga bila je na dohvatu. Čarobnjak nad glavom pokojnika učini nekoliko pokreta, zatim rukom posegne u otvor i izvadi komadić mekanog tkiva. Držeći u ruci drhtavu masu, doda glavu sljedećem mog-uru. Ejla je unatoč omamljenosti osjetila duboko gađenje, ali je kao opčarana gledala kako čarobnjaci redom vade svoj dio mozga čovjeka kojeg je ubio spiljski medvjed. Iznenadna vrtoglavica dovede Ejlu na rub duboke praznine. Jedva se suzdržala da ne povrati. Očajnički se držala ruba ponora, ali kad je vidjela velike svete ljude Plemena kako prinose ruke ustima i jedu Gornov mozak, nije više izdržala. Čin kanibalizma kojem je prisustvovala baci je u crnu jamu. Vrisne bez glasa, nesposobna da čuje samu sebe. Nije mogla vidjeti, nije mogla osjećati, bila je potpuno prazna i to je znala. Nije pobjegla u san koji oduzima svijest. Obuzme je strah, užasni sveobuhvatni strah. Borila se da se vrati i nijemo je zvala u pomoć ali je tonula sve dublje. Dok je sve brže i brže padala u duboki crni beskraj, u beskrajnu hladnu prazninu, osjećala je nešto što inače ne bi mogla osjetiti. Iznenada se njeno nepomično kretanje uspori. Osjećala je škakljanje u mozgu, u glavi, silu koja ju je polako vratila s ruba bezdane jame. Osjećala je u sebi tuđe osjećaje, osjećaje koji nisu bile njeni. Najjača je bila ljubav, ali bilo je tu i bijesa i velikog straha, a zatim i tragova znatiželje. Zaprepaštena, shvatila je da se u njenoj glavi nalazi Mog-ur. U glavi je uz svoje misli osjećala i njegove, uz svoje osjećaje i njegove osjećaje. To je imalo posve jasne odlike fizičkog dodira, osjećala je da su zajedno a da se ne dotiču, da se dodiruju više nego što bi se ikad mogli fizički dodirnuti.
- 497. 497 Halucinogeni korijeni izIzine crvene torbe naglašavali su prirodnu sklonost Plemena. Kod naroda Plemena nagoni su se razvili u sjećanja. Drevna sjećanja kod svih bijahu jednaka, bilo je to sjećanje cijele rase. Rasno sjećanje Plemena bilo je zajedničko, a kad su pod utjecajem droge izoštrili osjetila, mogli su ih dijeliti. Izvježbani mog-uri su svjesnim naporom usavršili prirodno umijeće. Do neke su mjere mogli upravljati sjećanjima koja su dijelili među sobom, ali samo se Veliki Mog-ur rodio s jedinstvenom sposobnošću. On ne samo da je mogao podijeliti sjećanja i upravljati njima, zadržavao je vlast čak i onda kad su putovala kroz vrijeme. Muškarci iz njegovog plemena imali su bogatiji i puniji obredni život nego pripadnici bilo kojeg drugog plemena. Ali s izvježbanim mog-urima mogao je od početka uspostaviti telepatsku vezu. Mog-uri su uz njegovu pomoć ostvarivali čvršće i bolje jedinstvo od bilo kakvog fizičkog - bio je to dodir njihovih duhova. Bijela tekućina iz Izine posude pojačavala je osjete mog-urova i otvorila njihove umove Velikom Mog-uru te omogućila da njegova osebujna sposobnost stvori simbiozu i s Ejlinim umom. Teško rođenje koje je oštetilo mozak izobličenog čovjeka naškodilo je samo dijelu njegovih fizičkih sposobnosti, ali ne i izuzetnom razvoju njegovog duha koji mu je dao tako veliku moć. Međutim, sakati je čovjek bio vrhunac svoje vrste. Priroda je samo kod njega došla do krajnjih granica, idući putem određenim za cijelo Pleme. Bez korjenite promjene dalji je razvoj bio nemoguć, a njihove se osobine više nisu mogle prilagodavati okolini. Kao i ogromna životinja koju su obožavali, i kao mnoga druga bića koja su živjela uz njih, oni se nisu mogli iz temelja izmijeniti i tako preživjeti. Rasa ljudi čija je društvena svijest bila tolika da je nalagala brigu za slabe i bolesne, pokapanje mrtvih i obožavanje svetih totema, rasa ljudi čiji je mozak bio velik, ali nije imao čeonih režnjeva, koja gotovo uopće
- 498. 498 nije napredovala krozstotinjak tisuća godina, bila je osuđena na istu sudbinu kao mamut i veliki spiljski medvjed. Oni to još nisu znali, ali njihovi su dani bili odbrojani, njihova je vrsta bila osuđena da izumre. S Krebom su dostigli kraj svog razvoja. Ejli se činilo da kroz njene žile teče osim njene i krv neke druge osobe. Moćni je mozak velikog čarobnjaka istraživao njene čudne moždane vijuge i pokušavao se uplesti među njih. Nije se mogao posve spojiti s njom, ali je ipak pronašao slične kanale, tražio zaobilazne veze i stvarao nove tamo gdje je to bilo moguće. Iznenada Ejla zapanjujuće jasno shvati da ju je on vratio iz praznine. Još i više, da ne dopušta da ostali mog-uri s kojima je bio u vezi saznaju za njenu prisutnost. Jedva je osjećala njegov dodir s njima, ali njih same nije mogla osjetiti. I oni su znali da je Mog-ur stupio u vezu s nekim - ili nečim - ali nisu mogli znati da bi to mogla biti Ejla. Kad je shvatila da ju je Mog-ur spasio i da je sad štiti, upoznala je duboko obožavanje kojim su se čarobnjaci odali kanibalizmu. Nije shvatila, niti je mogla znati, da je to bilo nešto poput pričesti. Zbor se održavao da se plemena povežu, da postanu Pleme. Ali Pleme nije bilo samo deset okupljenih plemena. Svi su znali da postoje plemena koja žive predaleko da putuju na ovaj sastanak i ona su održavala Zborove bliže svojim spiljama. Pa ipak, i oni su bili isti narod. Svi su ljudi iz Plemena dijelili zajedničko nasljeđe i sjećali ga se. Svaki obred obavljen na bilo kojem Zboru imao je jednako značenje za sve. Čarobnjaci su vjerovali da Plemenu daju koristan doprinos. Sad su upijali hrabrost mladića koji je putovao s Ursusovim duhom. Budući da su bili mog-uri, te imali posebne sposobnosti u svojim mozgovima, bili su kadri podijeliti hrabrost i svima ostalima. To je bio razlog Mog-urove ljutnje i straha. Tradicija je od pamtivijeka nalagala da samo muškarci sudjeluju u Plemenskim obredima. Kad bi neka žena vidjela čak i običan obred održan u nekom
- 499. 499 od plemena, njenibi suplemenici bili osuđeni. A ovo nije bio običan obred. Bio je to obred od najveće važnosti za cijelo pleme. Ejla je žena pa njena prisutnost može značiti samo jedno - neopozivu, nepopravljivu nesreću i opasnost za sve. A ona čak nije žena Plemena. Mog-ur je sad to znao neporecivom sigurnošću. Od trenutka kad je postao svjestan njezine prisutnosti, znao je da nije Pleme. Isto je tako brzo shvatio posljedice njezine prisutnosti, ali već je bilo prekasno. Sudbina je neumoljiva i on je toga bio svjestan. Ali njen je grijeh bio tako velik da nije znao što da poduzme. Znao je da ni smrtna kletva ne bi bila dovoljna. Prije nego što se odluči, želio je saznati više o njoj i kroz nju o Drugima. Iznenadilo ga je što je osjetio njen poziv u pomoć. Drugi su se razlikovali, ali moralo je biti i nekih sličnosti. Mislio je da to mora saznati zbog Plemena, a bio je znatiželjniji nego što je to bilo uobičajeno za pripadnike njegove vrste. Oduvijek ga je zanimala pa je htio saznati po čemu se razlikuje od njih. Odlučio je izvesti pokus. Probijajući se sve dublje, upravljajući nad devet mozgova koji su bili jednaki njegovom i koji su ga slušali od svoje volje, i, odvojeno od njih, nad jednim koji je bio sličan njegovom, a ipak različit, moćni je sveti čovjek odveo sve njih na zajedničke početke. Ejla opet osjeti miris praiskonske šume, a potom joj se učini da se šuma pretvara u slankastu otopinu. Njeni dojmovi nisu bili tako jasni kao kod ostalih - ovaj osjećaj bitka i sjećanja na zoru života bijaše joj nov, i njezina su sjećanja na to bila mutna i podsvjesna. Ali njezini su najdublji, najraniji slojevi bili jednaki njihovima. Počeci su nam isti, pomisli Mog-ur. Osjećala je osobnost svojih stanica i znala je kad su se podijelile u toploj, hranjivoj tekućini koju još nosi u sebi. Stanice su rasle, razdvojile se, razišle, a kretanje zadobi smisao. Još jedno odvajanje i meki amorfni oblici postanu čvrsti.
- 500. 500 Još jedno odvajanjei ona spozna bol prve eksplozije zraka koji su živa bića počela udisati u novom elementu. Odvajanje, masna glinena zemlja, mlado zelenilo i sakrivanje pred zubatim čudovištima koja su ih satirala. Odvajanje, i sigurnost u dosizanju grane da se prijeđe preko ponora, iznenadna žega i suša, i žed koja je dovede natrag na obalu mora. Odvajanje, i tragovi nestale veze izgubljene u moru koje je povećalo njen lik, skinulo joj krzno i promijenilo njene obline - i ostavilo tamo rođake da se vrate na prvotni, aerodinamičniji oblik, ali da i dalje udišu zrak i sišu mlijeko. A sada, hodala je uspravno na dvije stražnje noge koristeći prednje da rade, oči da vide šire obzore, a dobila je i zametak prednjeg mozga. Odvajala se od Mog-ura i kretala drugim putem, ali on još nije bio toliko udaljen da je ne bi mogao pratiti. Prekinuo je vezu s ostalima, ali oni su dovoljno napredovali da nastave sami. Ionako je već bilo blizu vrijeme prekidanja veze. Još su samo njih dvoje ostali u duhovnom dodiru - starac iz Plemena i mlada žena koja je pripadala Drugima. Nije je više vodio, nego je tragao, a ne samo da je on istraživao njen put, nego je i ona istraživala njegov. Vidjela je kako se zemlja mijenja od vrele pustinje do leda, jačeg od najoštrije zime u njihovom dobu. Osjetila je da je ta zemlja daleko i u vremenu i u prostoru, daleko na zapadu, nedaleko velikog mora nekoliko puta šireg od onoga koje okružuje njihov poluotok. Vidjela je spilju, dom nekog od predaka velikog čarobnjaka, pretka koji mu je veoma nalikovao. Bila je to mutna slika viđena preko ponora koji je razdvojio njihove rase. Spilja se nalazila u strmom zidu iznad rijeke i široke ravnice. Na vrhu litice uzdizao se velik kamen. Bio je to dugačak, malo plosnat stup koji se naginjao preko ruba litice, kao da je zaustavljen u padu i zaleđen na mjestu. Potjecao je s nekog drugog mjesta, bio je drukčije građe, lutao je nošen razbješnjelim vodama i
- 501. 501 klizanjima zemlje svedok se nije zaustavio na rubu litice u kojoj se smjestila spilja. Slika se rasprši, ali Ejla zadrži sjećanje na nju. Na tren osjeti silnu tugu. Tada ostane sama. Mog-ur je više nije mogao pratiti. Pronađe vlastiti put do sebe same, ali otiđe još malo dalje. Ponovno je na tren vidjela spilju, a zatim je slijedio zbrkani kaleidoskop krajolika koji nisu bili raštrkani igrom slučaja kao u prirodi, nego pravilno poredani. Iz zemlje su se uzdizali ustroji nalik kutijama, a uz njih su se prostirale dugačke kamene vrpce duž kojih su vrlo brzo miljele čudne životinje. Ogromne su ptice letjele a da nisu mahale krilima. Bilo je i drugih prizora, toliko čudnih da ih nije mogla razumjeti. Sve je to trajalo samo tren. Zureći se da stigne u sadašnjost pošla je predaleko, na kratko je izašla iz svog vremena, stigavši do mjesta gdje je moglo nastupiti još jedno odvajanje. Tada joj se um razbistri i iz svog zaklona iza stupa baci pogled na desetoricu muškaraca posjedalih u krug. Mog-ur je pogleda i ona u njegovom dubokom smeđem oku jasno nazre svu njegovu tugu. U njenom je mozgu prokrčio nove puteve, puteve koji su joj omogućili da vidi budućnost, ali on to nije mogao učiniti u vlastitom mozgu. Dok je gledala izvan njegovog dometa, uhvatio je bljesak, ne bljesak budućnosti, nego onoga što će biti u budućnosti. Budućnost je pripadala njoj, a ne njemu. Nije to razumio, ali je naslućivao značenje. Stresao se. Kreb gotovo da i nije mogao razmišljati na apstraktan način. Uz veliki je napor brojao do dvadeset. Nije imao sposobnost asocijativnog mišljenja, nije posjedovao intuiciju. Znao je da je njegov um daleko moćniji od njenog, da je možda čak i inteligentniji. Ali njegov je genij bio drukčije naravi. Mogao se sjećati više i bolje od bilo koga iz svog drevnog Plemena. Čak je i nju mogao prisiliti da se sjeća. Međutim, u njoj je osjetio mladost, životnost nove vrste. Ona se ponovno odvojila, a on nije.
- 502. 502 - Izađi! -Ejla poskoči na njegovu oštru zapovijed, iznenađena što tako glasno govori. Tada shvati da uopće nije govorio. Osjetila ga je, a ne čula. - Izađi iz spilje! Brzo! Smjesta izađi! Jurnula je iz svog zaklona i potrčala niz hodnik. Neke su kamene svjetiljke izgorjele sve do fitilja od mahovine, druge su pištale i gasile se. Ipak, bilo je dovoljno svjetla da joj pokaže put. Iz unutarnje spilje gdje su muškarci i mladići spavali bez snova, nije se čuo ni glas. Došla je do zublji. I neke od njih su dogorjele. Konačno izjuri iz spilje. Još je bilo mračno, ali se već počelo pokazivati blijedo svjetlo novog dana. Ejla je bila bistra uma, nije ostao ni trag snažne droge, ali bila je posve iscrpljena. Vidjela je žene polegle po tlu, isprane od svih osjećaja, i legne kraj Ube. Još je bila gola ali nije osjećala jutarnju studen, baš kao ni ostale pozaspale žene. Kad je Mog-ur, koji ju je polako pratio, stigao do izlaza iz spilje, ona je već spavala dubokim snom. Došepa do nje i baci pogled na njenu raščupanu plavu kosu, toliko različitu od kose drugih žena koliko se i ona razlikovala od njih. Obuzme ga velika tuga. Nije je smio pustiti da pobjegne. Trebao ju je dovesti pred muškarce i zbog njenog zločina istog trena ubiti. Ali čemu bi to koristilo? To ne bi uklonilo katastrofu koju je izazvala njena prisutnost, to ne bi izbrisalo nesreću koju Pleme mora podnijeti. Što bi vrijedilo i da su je ubili? Ejla je bila samo jedna od mnogih članova njene vrste, a on ju je volio. POVRATAK Guv izađe iz spilje, žmirne na jutarnjem suncu, protrlja oči i protegne se. Primijetio je Mog-ura kako sjedi naslonjen na panj i gleda u tlo. Ugasilo se toliko svjetiljki i zublji, pomisli, netko može krenuti krivim putem i izgubiti se. Pitat ću Mog-ura da li da napunim svjetiljke
- 503. 503 i postavim novezublje. Mog-urov učenik se odlučnim korakom uputi čarobnjaku, ali zastane kad spazi iscrpljeno starčevo lice i njegova tužno pogrbljena ramena. Možda je bolje da ga ne smetam i sam obavim taj posao. Mog-ur stari, pomisli Guv vraćajući se u spilju s mješinom medvjeđe masti, novim fitiljima i bakljama. Stalno zaboravljam koliko je zapravo star. Putovanje ovamo bilo je naporno, a i obred ga je iscrpio. Tu je i putovanje natrag. Čudno, zamisli se Guv, nikad prije nisam o njemu mislio kao o starcu. Još se nekoliko muškaraca izvuklo iz spilje. Trljajući oči i zureći u gole žene raštrkane po zemlji, pitali su se, kao i obično, zašto su toliko iscrpljene. Prva žena koja se probudila potrči po ogrtače i stane buditi ostale, prije negoli ostali muškarci izađu iz spilje. - Ejla - zvala je Uba tresući ženu - Ejla, probudi se. - Mmmmm? - promrmlja Ejla i okrene se. - Ejla! Ejla! - opet će Uba, snažnije je tresući. - Ebra, nikako je ne mogu probuditi. - Ejla! - glasno će vođina družica pa je grubo prodrma. Ejla otvori oči i pokuša odgovoriti nekim znakom, zatim ponovno sklopi oči i sklupča se u loptu. - Ejla! Ejla - ponovno će Ebra. Mlada žena još jednom otvori oči. - Idi u spilju i tamo odspavaj. Ne možeš ostati ovdje, muškarci su počeli ustajati - upozori je Ebra. Mlada žena posrćući krene prema spilji. Trenutak kasnije se vrati, posve budna i smrtno blijeda.
- 504. 504 - Što sedogodilo? - upita je Uba. - Blijeda si. Izgledaš kao da si vidjela duha. - Uba, oh, Uba, posuda. - Ejla padne na zemlju i zarije lice medu dlanove. - Posuda? Kakva posuda, Ejla? Ne shvaćam. - Slomljena je - Ejla uspije pokazati. - Slomljena? - reče Ebra. - Zašto se toliko uzbuđuješ zbog slomljene posude? Napravit ćeš novu. - Ne, ne mogu. Ne takvu. To je Izina posuda, posuda koju je dobila od svoje majke. - Majčina posuda? Majčina obredna posuda? - Uba se prenerazi. Suho, krhko drvo drevne relikvije izgubilo je nakon toliko generacija elastičnost. Na posudi se stvorila posve tanka pukotina, nevidljiva ispod bijele pokosti. Kad ju je Ejla ispustila na kameni pod bilo je to više nego što je mogla podnijeti. Pukla je na dvoje. Kad je istrčala iz spilje, Ejla nije opazila da je promatra Kreb. Spoznaja da je poštivana posuda razbijena, doda njegovim mislima tužni završetak. Sve se slaže. Čarolija korijenja nikad se više neće koristiti. Nikad više neću održati sličan obred i neću naučiti Guva kako se korijenje rabi. Pleme će ih zaboraviti. Stari se bogalj teško odupre o štap i podigne na noge, osjećajući bolno probadanje u zglobovima zahvaćenim artritisom. Dosta sam dugo sjedio u hladnim spiljama i došlo je vrijeme da to Guv preuzme. Premlad je za to, ali ja sam prestar. Pomognem li mu, za godinu ili dvije možda će biti spreman. Možda će morati biti spreman. Tko zna koliko ću još živjeti?
- 505. 505 Brun primijeti napadnupromjenu na starom čarobnjaku. Mislio je da je uzrok Mog-urove potištenosti prirodno popuštanje napetosti nakon uzbuđenja, pogotovo kad se zna da je to njegov posljednji Zbor Plemena. Brun se i ovako brinuo kako će starac prebroditi povratak i bio je siguran da će ih na povratku usporavati. Odluči još jednom povesti muškarce u lov pa da s plemenom-domaćinom zamijeni svježe meso za nešto njihovih zaliha hrane kako bi se bolje opskrbio za putovanje. Nakon uspješnog lova, Brun je požurivao odlazak. Nekoliko je plemena već otišlo. Kad se svetkovina završila, njegove su se misli vratile vlastitoj spilji i ljudima koji su ostali u njoj, ali bio je dobro raspoložen. Njegov položaj nije nikad bio ugroženiji, pa je pobjeda zato bila slađa. Bio je zadovoljan sobom, svojim plemenom i Ejlom. Bila je dobra vidarica, znao je to i prije. Kad je nečiji život bio ugrožen, zaboravila bi na sve ostalo, baš kao Iza. Brun je znao da je Mog-ur najviše pridonio da ostali čarobnjaci prihvate mladu vidaricu, ali se Ejla sama dokazala spasivši život mladog lovca. On i njegova družica namjeravali su ostati s plemenom-domaćinom dok ne prizdravi dovoljno da može putovati, a možda će ovdje i prezimiti. Mog-ur nije nikad spomenuo Ejlin tajni posjet maloj prostoriji duboko u planini - osim jednom. Ejla je spremala stvari i pripravljala se za odlazak zakazan za sljedeće jutro kad se Kreb dovukao u drugu spilju. Izbjegavao ju je, a to je mladu ženu boljelo jer ga je voljela. Spazio je Ejlu, stao kao ukopan i okrenuo se da ode, ali ona je to spriječila jurnuvši prema njemu i spustivši se do njegovih nogu. Kreb spusti pogled na valovitu kosu, uzdahne i lagano je udari po ramenu. Ejla podigne pogled, užasnuta koliko se Kreb postarao za samo nekoliko dana. Ružni ožiljak i komadić kože što je pokrivao njegovu praznu očnu duplju bili su naborani i povučeni dublje u sjenu izbočenog luka njegovih obrva. Sijeda mu je brada opušteno visjela niz isturenu
- 506. 506 čeljust, a njegovoje nisko čelo nagnuto prema natrag bilo gotovo posve ćelavo. Ali mladu je ženu slomila duboka tuga u njegovom jedinom, bistrom smeđem oku. što je učinila? Žarko je poželjela da može opozvati svoj boravak medu mog-urima one noći. Bol koju je osjetila kad je vidjela njegovo tijelo izmučeno patnjom nije bila ništa prema tjeskobi zbog patnji Mog-urove duše. - Što je, Ejla?-pitao je. - Mog-ure, ja... ja... — mucala je, a zatim iz nje navru riječi. - Oh, Kreb. Ne mogu podnijeti da te toliko boli. Što da učinim? Ako želiš, otići ću do Bruna, učinit ću sve što kažeš. Samo mi reci što da radim. Što možeš učiniti, Ejla, pomisli starac. Možeš li promijeniti sebe ili mene? Možeš li opozvati štetu koju si učinila? Pleme će izumrijeti, ostat ćeš ti i tvoja vrsta. Mi smo drevan narod. Održavali smo svoje tradicije, poštovali duhove i Velikog Ursusa, ali za nas je sve prošlo, za nas je sve gotovo. Možda je tako moralo biti. Možda nisi kriva ti, Ejla, nego tvoja vrsta. Jesi li zato dovedena k nama? Da mi to kažeš? Zemlja koju ostavljamo lijepa je i bogata. Dok su živjeli naši naraštaji davala nam je sve što smo trebali. Kakvu ćete je vi ostaviti kad na vama bude red? Što vi možete učiniti? - Postoji nešto što možeš učiniti, Ejla. - Mog-ur je polako gestikulirao, naglašavajući svaku kretnju. Njegovo je oko postalo ledeno. - Nikad više to ne spominji. Stajao je uspravno, koliko mu je to dopuštala zdrava noga, pokušavajući da se ne nasloni na svoj štap. Zatim se, skupivši sav svoj ponos i ponos svog naroda, kruto i dostojanstveno okrene i izađe iz spilje. - Braud!
- 507. 507 Mladić krene premačovjeku koji ga je pozvao. Žene iz Brunovog plemena žurno su spremale jutarnji obrok jer je pleme namjeravalo krenuti nakon jela. Muškarci su koristili posljednju priliku za razgovor s ljudima koje neće vidjeti sedam godina. Neki se od njih nikad više neće susresti. Pričali su o pojedinostima uzbudljivih natjecanja i svečanosti, ne bi li ih tako na neki način malo produljili. - Braud, ovaj si put bio vrlo uspješan. Na sljedećem Zboru bit ćeš vođa. - Možda ćete vi tada imati više uspjeha - odmahne Braud, ponosno se šepureći pred njim. - Samo smo imali sreće. - Vi zaista imate sreće. Vaše je pleme prvo, vaš je mog-ur prvi, čak je i vaša vidarica prva. Znaš, Braud, sretni ste što imate Ejlu. Malo bi se koja vidarica usudila suočiti sa spiljskim medvjedom da spasi lovca. Braud se lagano namrgodi, zatim ugleda Vurda i krene prema njemu. - Vurde - oslovi ga. - Dobro si se pokazao. Drago mi je što su te odabrali umjesto Nauza. On je dobar, ali ti si daleko bolji. - Ti si zaslužio da budeš prvi, Braud. Odlično si trčao. Cijelo tvoje pleme zaslužuje svoje mjesto, čak je i vaša vidarica najbolja, premda sam u početku sumnjao u to. Kad postaneš vođa, dobro će ti doći takva vidarica. Nadam se jedino da više neće rasti. Govoreći otvoreno, čudno mi je kad moram dignuti pogled prema jednoj ženi. - Da, previsoka je - kruto će Braud. - Ali to nije važno, sve dok je dobra vidarica, zar ne? Braud jedva kimne, a onda pokretom prekine razgovor i krene dalje. Ejla. Ejla. Dosta mi je Ejle, mislio je dok je prelazio čistinu.
- 508. 508 - Braud, htiosam te vidjeti prije nego što odeš - reče mu jedan muškarac i krene prema njemu. - Ti znaš da u mom plemenu postoji žena čija je kći deformirana baš kao i sin vaše vidarice. Razgovarao sam s Brunom i on se složio da je primi, ali je htio da govorim i s tobom. Ti ćeš najvjerojatnije postati vođa. Majka je obećala da će odgojiti kćer kako bi bila dobra žena, dostojna prvog plemena i sina prve vidarice. Ti nemaš prigovora, zar ne, Braud? To je logično sparivanje. - Nemam prigovora - Braud odrešito odmahne i okrene se na peti. Da nije bio toliko ljut, možda bi i prigovorio, ali sada jednostavno nije htio raspravljati o Ejli. - Uzgred rečeno, dobro si trčao, Braud. Mladić nije vidio napomenu, leđa su mu već bila okrenuta. Dok je ukočeno koračao prema spilji, primijeti dvije žene udubljene u razgovor. Znao je da bi morao skrenuti pogled da ne vidi o čemu govore, ali je i dalje zurio ravno pred sebe, praveći se da ih ne vidi. -... naprosto nisam vjerovala da je žena iz Plemena, a zatim, kad sam vidjela njezino dijete... Međutim, način na koji je krenula ravno prema medvjedu, baš kao da pripada plemenu-domaćinu, kao da ga se uopće ne boji. Ja to ne bih mogla učiniti. - Razgovarala sam s njom. Draga je i ponaša se sasvim uobičajeno. Ipak, ne mogu a da se ne upitam hoće li ikad pronaći muškarca. Tako je visoka, koji muškarac želi ženu višu od sebe? Pa čak i ako je najbolja vidarica. - Netko mi je rekao da se jedno pleme zanima za nju, ali nije bilo vremena da se dogovore pojedinosti. Vjerujem da će još razmisliti o tome. Rekli su da će poslati glasnika ako je odluče prihvatiti.
- 509. 509 - Nemaju lioni novu spilju? Kažu da ju je ona pronašla i da je vrlo velika i prikladna. - Misli se da je blizu mora. Svi su putovi dobro utabani. Vjerujem da bi ih dobar glasnik lako pronašao. Braud se jedva suzdržavao da ne udari lijene, brbljave nametljive žene. One, međutim, nisu pripadale njegovom plemenu, pa premda je imao pravo kazniti bilo koju ženu, ne bi bilo mudro tući ženu iz drugog plemena bez dozvole njenog muškarca ili vođe, osim ako je prekršaj bio naročito velik i očit. Njemu je i bio, ali nekome drugome možda nije. - Naša vidarica kaže da je vrlo vješta - govorio je Norg baš kad je Braud ulazio u spilju. - Ona je Izina kći - mahne Brun - a Iza ju je dobro izvježbala. - Šteta da Iza nije mogla doći. Bolesna je, zar ne? - Da, i to je jedan od razloga zašto žurim kući. Pružili ste nam sjajno gostoprimstvo, Norg, ali moramo se vratiti u našu spilju, tamo je naš dom. Ovo je bio jedan od najboljih Zborova. Dugo će se pamtiti - reče Brun. Braud okrene leđa i stisne šake, pa tako nije vidio pohvale koje je Norg uputio sinu Brunove družice. Ejla, Ejla, Ejla. Svi govore o Ejli. Čovjek bi pomislio da na Zboru osim nje nitko nije ništa učinio, je li ona izabrana za Medvjedov obred? Tko je bio na Ursusovoj glavi dok je ona bila na tlu, na sigurnom? Pa što ako je spasila onog lovca, on vjerojatno više nikad neće hodati. Ružna je, previsoka, a i njezin je sin deformiran. Morali bi vidjeti koliko je kod kuće drska. U tom trenutku Ejla prođe kraj njega noseći nekoliko zamotaka. Braudov pogled pun mržnje bio je toliko zlokoban da ustukne. Što sam mu sad skrivila, pitala se. Gotovo ga nisam ni vidjela otkad smo stigli ovamo.
- 510. 510 Braud je bioposve odrastao, snažno građen muškarac iz Plemena, ali opasnost koju je predstavljao bila je mnogo veća od puke fizičke ozljede. Bio je sin vođine družice, jednog će dana i sam biti vođa. Upravo je o tome razmišljao dok je promatrao Ejlu kako pred spiljom odlaže zamotuljke. Nakon jela žene pospreme onih nekoliko potrepština kojima su pripremile jutarnji obrok. Brun je bio nestrpljiv, baš kao i one. Ejla izmijeni posljednje znakove s nekim vidaricama, Norgovom družicom i nekoliko drugih žena, uvije sina u ogrtač za nošenje i zauzme mjesto ispred ostalih žena. Brun dade znak i svi krenu preko čistine ispred spilje. Prije nego što su došli do zavoja, Brun se zaustavi i svi se okrenu i bace posljednji pogled prema domaćinima. Norg je stajao na ulazu u spilju s cijelim svojim plemenom. - Pođite s Ursusom - domahne im. Brun kimne i krene dalje. Proći će sedam godina prije negoli opet vidi Norga - a možda ga nikad više neće vidjeti. To je znao samo Duh Velikog Spiljskog medvjeda. Putovanje je, kao što se Brun i bojao, za Kreba bilo vrlo teško. Starog je čovjeka, kojeg više nije podržavalo iščekivanje, a tištila ga je i spoznaja koju je tajio, ponovno izdavalo njegovo tijelo. Brun se sve više brinuo jer nikad dotad veliki čarobnjak nije izgledao tako klonulo. Zaostajao je. Mnogo je puta Brun slao lovca po njega dok su ostali čekali. Vođa smanji brzinu kretanja nadajući se da će mu tako olakšati put, ali činilo se da Kreb to ni ne primjećuje. Nekoliko večernjih obreda koje je održao na Brunov nalog nisu bili vrlo uspješni. Izgledalo je kao da se Mog-ur opire, njegovi su pokreti bili ukočeni, kao da nije imao volje. Brun primijeti da se Kreb i Ejla ne približuju, i premda joj nije bilo teško hodati, Ejlin je korak izgubio elastičnost. Nešto nije u redu između njih, pomisli vođa.
- 511. 511 Od sredine prijepodnevaputovali su kroz visoku, suhu travu. Brun se osvrne i ne ugleda Kreba. Dade znak jednom od muškaraca, ali se predomisli i krene do Ejle. - Vrati se i pronađi Mog-ura - naloži joj. Ejla ga iznenađeno pogleda, a onda kimne. Predavši Darka Ubi požuri natrag puteljkom od tvrde, ugažene trave. Pronašla ga je prilično daleko kako polako hoda i teško se oslanja na svoj štap. Činilo se da ga muče bolovi. Ejla je bila tako osupnuta njegovim odgovorom na njeno ponizno kajanje da nakon toga jednostavno nije znala što da mu kaže. Bila je sigurna da ga bole njegovi artritični zglobovi, ali od nje nije htio primiti neko sredstvo protiv bolova. Nakon što je nekoliko puta odbio, nije mu više nudila lijekove, premda joj je srce zbog toga krvarilo. Kad ju je ugledao, zaustavi se. - Što radiš ovdje? - upita je. - Brun me poslao po tebe. Kreb zagunđa i nastavi. Ejla se postavi iza njega. Gledala je njegove polagane, bolne pokrete i odjednom to više nije mogla izdržati. Zaobiđe ga i spusti se na tlo pred njegovim nogama, prisilivši ga da stane. Kreb je dugo promatrao mladu ženu prije negoli ju je kucnuo po ramenu. - Ova žena želi znati zašto se Veliki Mog-ur ljuti. - Ne ljutim se, Ejla. - Zašto mi ne daš da ti pomognem? - preklinjala je. - Prije si mi to uvijek dozvoljavao. - Ejla se pokušala sabrati. - Ova je žena vidarica. Ona je učila kako da pomogne onima koje nešto boli. To je njezino mjesto, njena zadaća. Ovu ženu boli da gleda kako Veliki Mog-ur pati, ona to ne može podnositi. - Ejla nije više mogla održati službeni stav. -
- 512. 512 Oh, Kreb, dopustimi da ti pomognem. Zar ne znaš da te volim? Ti si za mene kao muškarac moje majke. Ti si se brinuo za mene, zauzeo se za mene, dugujem ti život. Ne znam zašto me više ne voliš, ali ja tebe nisam prestala voljeti. - U njenom beznadnom očaju suze joj obliju srce. Zašto voda curi iz njenih očiju kad pomisli da je ne volim? I zašto kad vidim te vlažne oči poželim nešto za nju učiniti? Imaju li svi Drugi takvu teškoću? Ona je u pravu, prije sam uvijek prihvaćao njezinu pomoć, pa zašto bih je sada odbio? Ona nije žena Plemena. Bez obzira što drugi misle, ona se rodila među Drugima, i uvijek će biti jedna od njih. Ona to čak ni ne zna. Misli da je žena Plemena, misli da je vidarica. I jest vidarica. Možda nije Izina roda, ali je ipak vidarica, a pokušala je postati i žena Plemena, premda joj je to ponekad bilo vrlo teško. Pitam se koliko joj je to teško? Nije prvi put da joj voda dolazi na oči, a koliko se puta morala truditi da je zadrži? Ne može je zadržati kad misli da je netko ne voli. Može li je to doista toliko boljeti? Koliko bi mene boljelo kad bih pomislio da me ne voli? Više nego bih to želio. Ako i ona može voljeti, može li biti toliko različita? Kreb je pokuša gledati kao strankinju, kao ženu Drugih. Ali ona je i dalje bila Ejla, još je bila dijete družice koju nikad nije imao. - Ejla, bit će bolje da požurimo. Brun čeka. Obriši oči, a kad stanemo, možeš mi napraviti čaj od vrbine kore. Smiješak ozari njene oči. Skoči na noge i krene za njim. Nakon nekoliko koraka premjesti se na njegovu slabu stranu. On za trenutak zastane, kimne, i osloni se na nju. Brun odmah opazi poboljšanje pa ubrzo ponovno požuri skupinu, premda još uvijek nisu išli tako brzo kako je želio. Starac je i dalje bio sjetan, ali je izgledalo da se više trudi. Znao sam da nešto između njih dvoje nije u redu, pomisli Brun, ali izgleda da su to ipak riješili. Bilo mu je drago što je došao na pomisao da Ejlu pošalje po čarobnjaka.
- 513. 513 Kreb dopusti damu Ejla pomogne, ali jaz medu njima nije nestao jer je bio preširok da ga prijeđe. Nije mogao zaboraviti da su im sudbine različite i to je stvorilo napetost koja je smetala nekdašnjoj vedroj toplini među njima. Premda su dani još uvijek bili vrući, noći su postajale sve hladnije. Prvi pogled na snijegom pokrivene vrhove planina daleko na zapadu razveseli pleme, ali kako se njihova udaljenost tijekom sljedećih dana jedva smanjivala, planinski je lanac na južnom kraju poluotoka za njih postao tek dio krajolika. Premda neprimjetno, udaljenost se ipak smanjivala. Tijekom sporog napredovanja prema zapadu počeli su razabirati plave dubine rasjeklina na ledenjacima, a nejasna ljubičasta boja ispod ledenih vrhova poprimi raznolike oblike. Hodali su sve do mraka i tek su se tada po posljednji put ulogorili u stepi. Čim je svanuo novi dan, svi su već bili budni. Ravnica se pretvori u područje širokih livada i visokog drveća. Već i sam pogled na nosoroga biljojeda iz umjerenog klimatskog područja donese im osjećaj bliskosti, pogotovo kad je životinja krenula svojim putem i nije ih se udostojala ni pogleda. Kad su stigli do utabane staze na padini planine, ubrzaju korake. Tada su zaokrenuli poznatim zavojem i ugledali svoju spilju. Sva su srca brže zakucala. Bili su kod kuće. Ususret im pojure Aba i Zaug. Aba veselo pozdravi svoju kćerku i Druga, zagrli ostalu djecu i zatim u naručje uze Gruba. Zaug kimne Ejli, potrči prema Grodu i Uki, a zatim prema Ovri i Guvu. - Gdje je Dorv? - upita Ika. - Hoda svijetom duhova - odgovori Zaug. - Bolest očiju tako se pogoršala da uopće nije mogao vidjeti što mu se govori. Mislim da se predao i da nije htio dočekati vaš povratak. Kad su ga duhovi pozvali, krenuo je s njima. Pokopali smo ga i označili mjesto da ga Mog-ur može pronaći za posmrtne obrede.
- 514. 514 Ejla se tjeskobnookretala. - Gdje je Iza? - Vrlo je bolesna, Ejla - reče joj Aba. - Nije napuštala ležaj od prošlog mladog mjeseca. - Iza! Ne Iza! Ne! Ne! - poviče Ejla i potrči prema spilji. Čim je došla do Krebovog ognjišta, baci svoje zamotuljke i jurne prema ženi koja je ležala na krznima. - Iza! Iza! — zvala je mlada žena. Stara vidarica otvori oči. - Ejla - reče promuklim, jedva čujnim glasom. - Duhovi su uslišali moju želju - polako je gestikulirala. - Vratila si se. - Iza ispruži ruke. Ejla je zagrli i osjeti njezino mršavo krhko tijelo koje se pretvorilo u hrpu kostiju prekrivenih kožom. Kosa joj je bila bijela poput snijega a lice je izgledalo kao suhi pergament nategnut preko ispijenih obraza i upalih očiju. Kao da je imala tisuću godina, a bilo joj je tek dvadeset i šest. Od suza koje su tekle potokom, Ejla gotovo nije vidjela. - Zašto sam otišla na Zbor? Morala sam ostati i brinuti se za tebe. Znala sam da si bolesna, zašto sam otišla i ostavila te? - Ne, ne, Ejla - odmahne Iza. - Nemoj se optuživati. Ne možeš promijeniti suđeno. Kad si odlazila, znala sam da umirem. Nisi mi mogla pomoći, nitko mi ne može pomoći. Htjela sam samo jedno - da te još jednom vidim prije negoli krenem u svijet duhova. - Ne smiješ umrijeti! Neću dozvoliti da umreš! Brinut ću se o tebi. Izliječit ću te! - Ejla je divlje gestikulirala. - Ejla, Ejla. Ima stvari koje čak ni najbolja vidarica ne može učiniti.
- 515. 515 Starija žena odnapora počne jako kašljati. Ejla je podupre dok se kašalj nije smirio. Gurnula je svoje krzno za spavanje iza staričinih leda, a zatim počne premetati lijekove smještene pokraj Izinog ležaja. - Gdje je alant? Ne mogu ga pronaći. - Potrošila sam ga - nemoćno mahne bolesnica. Napad kašlja posve ju je iscrpio. - Potrošila sam sve zalihe, a nisam mogla izaći da ga naberem. Aba ga je pokušala pronaći, ali je zabunom donijela suncokrete. - Nisam smjela otići - reče Ejla i istrči iz spilje. Na ulazu sretne Kreba i Ubu s malim Darkom u naručju. - Iza je bolesna - uzbuđeno im dade znak i potrošila je sav alant. Idem ga nabrati. Nema ni vatre na ognjištu. Zašto sam otišla na Zbor? Trebala sam ostati ovdje. Zašto sam otišla? — Ejlino blijedo, od puta iscrpljeno lice bilo je obliveno suzama, ali ona to nije primjećivala. Potrči niz padinu, a Kreb i Uba požure u spilju. Ejla prijeđe preko potoka, stigne do livade gdje je rasla biljka i golim rukama počne iskapati korijenje. Zaustavi se na potoku da ih opere i požuri u spilju. Uba je u međuvremenu zapalila vatru, ali je voda koju je grijala bila još mlaka. Kreb je stajao pokraj Ize i gestikulirao s više žara nego što je pokazao tokom mnogih dana, moleći sve duhove koje je znao da ojačaju njen život i preklinjući ih da je još ne uzmu na drugi svijet. Uba stavi Darka na prostirku. Baš je naučio puzati i dignuvši se na ruke i noge pošao k majci. Htio je sisati, ali Ejla ga odgurne, zaokupljena rezanjem korijenja. Nije imala vremena za sina. Dok je Ejla užurbano stavljala korijenje u vodu i dodala još kamenja, nestrpljivo čekajući da voda zakuha, Dark zaplače.
- 516. 516 - Dajte davidim Darka - mahne Iza. - Tako je narastao. Uba uzme dijete i stavi ga u krilo svoje majke. Mališan nije htio da ga mazi stara žena koje se nije sjećao, pa se svim silama pokušavao oteti i spustiti na pod. - Jak je i zdrav — reče Iza - i s lakoćom drži glavu uspravno. - Ima već i družicu - odvrati Uba — obećana mu je djevojčica iz drugog plemena. - Družica? Koje bi pleme njemu obećalo djevojčicu? Tako je mlad, a k tome i deformiran. - Na Zboru je bila žena čija je kći deformirana. Već je prvog dana došla i govorila s nama - objasni Uba. - Djevojčica čak i liči na Darka, osobito po glavi. Crte lica im se ponešto razlikuju. Majka je pitala bi li se mogli spariti. Oda je bila vrlo zabrinuta da joj kći nikad neće naći muškarca. Brun i vođa njenog plemena su se dogovorili. Vjerujem da će nakon sljedećeg Zbora doći k nama, premda još neće biti žena. Ebra kaže da može živjeti s njom dok njih dvoje ne budu dovoljno odrasli da se spare. Oda je bila vrlo sretna, pogotovo nakon što je Ejla napravila napitak za obred. - Dakle, prihvatili su Ejlu kao vidaricu mog roda. Pitala sam se hoće li to učiniti - gestikulirala je Iza i zastala. Kad je pričala, brzo bi se umorila, ali već i pogled na osobe koje je voljela ojačao je njen duh, ako već nije mogao i tijelo. Malo se odmori i zatim upita: - Kako je djevojčici ime? - Ura - odgovori Izina kći. - Sviđa mi se to ime, dobro zvuči. - Iza ponovno zastane, a zatim upita: - A što je s Ejlom? Je li na Zboru pronašla muškarca?
- 517. 517 - Pleme Zaugovihrođaka razgovaralo je o njoj. U početku su je odbijali, ali nakon što je prihvaćena kao vidarica, odlučili su ponovno razmisliti. Nije bilo vremena da se to uredi prije odlaska. Moglo bi se dogoditi da uzmu Ejlu, ali mislim da ne žele Darka. Iza gotovo neprimjetno kimnu i zatvori oči. Ejla je usitnjavala meso za juhu i istodobno pogledavala je li vruća voda s korijenjem poprimila odgovarajuću boju. Bila je nestrpljiva jer se ljekoviti napitak kuhao tako dugo. Dark joj se plačući vješao o skute, ali ga ona ponovno odgurne. - Daj ga meni, Uba - mahne Kreb. Dječak se na tren smirio sjedeći na starčevom koljenu i igrajući se njegovom bradom. Ali i to mu brzo dosadi. Trljao je oči i pokušavao se osloboditi čvrstog stiska Krebovih ruku. Kad se našao na podu, ponovno otpuže do svoje majke. Bio je umoran, bio je gladan. Ejla je stajala kraj vatre i činilo se da ni ne primjećuje da je uplakani mališan vuče za nogu. Kreb ustane, odbaci svoj štap i dade znak Ubi da mu stavi mališana na ruke. Teško hramajući bez oslonca, polako ode do Braudovog ognjišta i preda Darka Ogi. — Dark je gladan, a Ejla je zaposlena spremanjem lijeka za Izu. Hoćeš li ga nahraniti? Oga kimne i stavi mališana na dojku. Braud je mrko gledao, ali Mog-urov oštar pogled brzo smiri njegov bijes. Mržnja prema Ejli nije se protezala na čovjeka koji ju je štitio i brinuo se za nju. Braud se previše bojao Mog-ura da bi ga mogao mrziti. Prije mnogo vremena otkrio je da se veliki sveti čovjek rijetko upliće u svakodnevni život plemena i da svu svoju djelatnost ograničava na svijet duhova. Mog-ur nikad nije sprečavao Brauda da vlada nad mladom ženom koja je dijelila njegovo ognjište, a Braud nije htio doći u izravni sukob s čarobnjakom.
- 518. 518 Mog-ur se vratido svog ognjišta i među zamotuljcima razbacanim po podu počne tražiti posudu medvjeđe masti, svoj dio istopljenog sala obredne životinje. Uba se požuri da mu pomogne. Kreb uzme mast i krene u svoje svetište. Htio je obaviti sve obrede koji su mu bili poznati i tako pokušati pomoći Ejli da održi Izu na životu, premda je znao da mu je trud uzaludan. Ljekovita je tekućina napokon bila gotova i Ejla je ulije u manju posudu, nestrpljiva što se napitak tako polako hladi. Bolesnica je nešto ranije posrkala nekoliko gutljaja krepke juhe, dok joj je Ejla podržavala glavu baš kao što je to Iza bila učinila s njom kad je imala pet godina i bila blizu smrti. Činilo se da joj je juha vratila nešto snage. Otkad je legla, jela je vrlo malo, a prije toga ne mnogo više. Hranu koju bi joj donijeli često je ostavljala netaknutom. Za Izu je to bilo ljeto usamljenosti i očaja. Nije bilo nikoga da se brine o njoj, da provjeri je li što pojela, a ona je često zaboravljala jesti ili joj jednostavno nije bilo stalo do hrane. Čim su uvidjeli da joj popuštaju snage, tri preostala starca pokušali su joj pomoći, ali nisu pravo znali što da učine. Kad se Dorvov život približio kraju, Iza se ipak pridigla, ali najstariji član njihovog plemena umro je vrlo brzo, a ona nije mogla učiniti ništa osim da se brine da mu bude udobno. Njegova je smrt duboko rastužila sve suplemenike. Nakon njegovog odlaska spilja se doimala mnogo prostranijom, praznina ih je podsjetila koliko su i sami blizu drugog svijeta. Bila je to prva smrt od potresa. Ejla je sjedila pokraj Ize i puhanjem pokušavala ohladiti tekućinu. Bila je posve usredotočena na Izu. Nije ni primijetila da je Kreb odnio Darka i zatim otišao u svoju malu spilju, nije bila svjesna da je Brun promatra. Slušala je isprekidano Izino disanje i znala je da starica umire, ali nije htjela povjerovati u to. Pokušavala se sjetiti lijeka koji bi joj ipak pomogao.
- 519. 519 Pomisli da bijoj možda pomogao oblog od kore balzamovog drveta. I čaj od stolisnika. Posve sigurno, Izi bi koristilo i da udiše paru. I kupine mogu pomoći, i gospina kosa. Ne, ona se koristi samo kod lakših prehlada. Korijeni trava? Naravno, a najbolji su svježi. Ejla čvrsto odluči napuniti Izu čajevima, cijelu je prekriti oblozima i utopiti je u pari. Sve, sve će učiniti samo da spasi život svoje majke, jedine majke koju je poznavala. Nije mogla podnijeti pomisao na Izinu smrt. Premda je Uba bila posve svjesna ozbiljnosti stanja svoje majke, nije joj promakla Brunova prisutnost. Nije bilo uobičajeno da muškarac prilazi ognjištu drugog muškarca kad ovog nije bilo u blizini, pa je Uba bila sve živčanija. Požuri pokupiti zamotuljke razbacane oko ognjišta, pogledavajući čas Bruna, čas Ejlu i svoju majku. Nije bilo nikoga da je pouči i uputi, pa nije znala kako da postupi glede Brunovog posjeta. Nitko nije pokazao da je primijetio njegovu prisutnost, nitko mu nije poželio dobrodošlicu. Što bi trebala učiniti? Brun je promatrao tri žene - staru vidaricu, zaposlenu mladu vidaricu koja nije nalikovala Plemenu, ali je ipak bila njihova vidarica najvišeg reda, i Ubu, koja će također postati vidarica. Uvijek mu je bila draga kći njegove majke. Bila je mala djevojčica koju su mazili i tetošili jer su se veselili njezinom rođenju koje je uslijedilo nakon rođenja zdravog dječaka određenog da jednog dana preuzme vodstvo nad Plemenom. Uvijek je osjećao želju da je štiti. Nikad je ne bi spario s muškarcem kakav je bio njezin. Brun nikad nije volio tog hvalisavca koji se izrugivao njegovom osakaćenom bratu. Iza nije imala izbora, ali dobro se držala. Ipak, otkad je njezin muškarac umro, bila je sretnija nego ikad. Bila je dobra žena, dobra vidarica. Jako će nedostajati plemenu. Izina kći raste, pomisli gledajući Ubu. Ubrzo će postati žena. Morat ću razmisliti o muškarcu, o dobrom muškarcu koji će joj odgovarati. I za lovca je bolje da ima odanu družicu. Ali tko bi bio prikladan osim
- 520. 520 Vorna? Tu jei Ona, ali ona ne može postati Vornova družica jer su djeca iste majke. Ona mora čekati dok Borg ne postane muškarac. Ako pak ranije postane žena, moglo bi se dogoditi da dobije dijete prije negoli Borg bude spreman da se spari. Možda bih ga trebao potaknuti, uostalom stariji je od One. Kad jednom bude dovoljno star da da oduška svojim potrebama, bit će i dovoljno star da postane muškarac. Hoće li Vorn biti dobar muškarac za Ubu? Drug je dobro utjecao na njega, a mladić se voli šepiriti oko nje. Možda osjećaju privlačnost. Brun odluči kasnije podrobno razmisliti o tome. Čaj od alantovog korijena se ohladio i Ejla probudi staricu koja je u međuvremenu zadrijemala. Nježno joj držeći glavu, polako joj je davala čaj. Ne vjerujem da ćeš je ovog puta spasiti, pomisli Brun promatrajući slabašnu ženu. Zašto je tako brzo ostarjela? Najmlađa je od nas troje a sad izgleda starija od Kreba. Sjećam se kad mi je namjestila slomljenu ruku. Nije bila mnogo starija negoli je to bila Ejla kad je namjestila Brakovu ruku, ali bila je već žena i sparena. Dobro je to obavila. Nikad nisam imao neprilika s tom rukom, osim što me u posljednje vrijeme katkad zaboli. I ja starim. Moji su lovački dani pri kraju, morat ću vodstvo predati Braudu. Je li on spreman za to? Postigao je takav uspjeh na Zboru da sam mu gotovo prepustio pleme. Hrabar je, svi su mi rekli da imam sreće. I imam sreće, toliko sam se bojao da će ga Ursus odabrati da pođe s njim. Bila bi to velika počast, ali nje se lako odreći. Gorn je bio dobar muškarac i njegova je smrt velik gubitak za Norgovo pleme. Uvijek je tako kad Ursus odabere. Ponekad je sreća ako se izbjegne počast, sin moje družice još hoda ovim svijetom. I neustrašiv je. Možda čak i previše neustrašiv. Za mladog je muškarca dobro da bude smion i pomalo nepromišljen, ali vođa ipak mora biti trezveniji. Mora misliti na svoje ljude. Mora razmišljati i planirati da lov bude uspješan, a da ipak ne dovede muškarce u nepotrebnu opasnost. Možda bih mu trebao dopustiti da vodi nekoliko lovova i tako stekne iskustvo. Mora naučiti
- 521. 521 da se odvođe očekuje mnogo više od puke smionosti. Prije svega mora znati što je odgovornost i samosvladavanje. što to u Ejli izaziva njegove najgore osobine? Zašto se ponižava natječući se s njom? Ona doduše izgleda drukčije od nas, ali je ipak samo žena. Ipak, vrlo je hrabra i odlučna. Pitam se hoće li je Zaugovi rođaci uzeti. Sad kad sam se priviknuo na nju, bilo bi mi neobično da je nema. Ona je dobra vidarica, pravi dobitak za svako pleme. Dat ću sve od sebe da im pokažem koliko vrijedi. Treba je samo pogledati - čak ni njezin sin kojeg je bila spremna pratiti na drugi svijet ne može svratiti njenu pozornost od Ize. Malo bi se ljudi suočilo sa spiljskim medvjedom da spase nečiji život. Dobro se ponašala na Zboru, primjerna je po svemu, a ne kao onda kad je bila mlada. Na kraju su je svi samo hvalili. - Brun - pozove Iza slabim glasom. - Uba, donesi vođi čaja - dade znak, pokušavajući uspravnije sjesti. Još je uvijek bila gospodarica Krebovog ognjišta. - Ejla, donesi krzno da Brun ima gdje sjesti. Ova žena žali što ne može sama poslužiti vođu. - Iza, ne trudi se. Nisam došao zbog čaja, došao sam te vidjeti - odvrati Brun sjedajući na kože kraj nje. - Koliko si već dugo ovdje? - upita ga Iza. - Malo vremena. Ejla je bila zaposlena, nisam htio smetati ni njoj ni tebi. Na Zboru si svima nedostajala. - Je li Zbor bio uspješan? - Ovo je pleme još uvijek prvo. Lovci su se dobro pokazali. Braud je odabran za Medvjedov obred. I Ejla se dobro ponijela. Dobila je mnogo pohvala.
- 522. 522 - Pohvale! Kometrebaju pohvale? Previše pohvala izaziva zavist duhova. Ako je dobro radila, ako je plemenu donijela počast, to je posve dovoljno. - Dobro je radila. Prihvatili su je, ponašala se kao prava žena. Ona je tvoja kći, Iza. Kako se moglo očekivati nešto drugo? - Da, ona je moja kći, ona je moja kći baš kao i Uba. Imala sam sreću, duhovi su mi dali dvije kćeri i obje će postati dobre vidarice. Ejla će dovršiti Ubinu poduku. - Ne - prekine je Ejla. - Ti ćeš je svemu podučiti. Ozdravit ćeš. Vratile smo se i njegovat ćemo te. Ozdravit ćeš, vidjet ćeš - žustro je i očajno gestikulirala. - Moraš ozdraviti majko! - Ejla. Dijete. Duhovi me čekaju, uskoro moram poći s njima. Uslišili su mi posljednju želju, da prije odlaska još jednom vidim svoje najdraže, ali sad ih više ne mogu pustiti da dugo čekaju. Juha i lijek potakli su posljednje zalihe snage bolesne žene. Hrabri napor da se bori protiv bolesti sve je više podizao temperaturu njenog iscrpljenog tijela. Sjaj u grozničavim očima i iznenadno rumenilo obraza dali su joj lažan izgled zdravlja. Na Izinom se licu opažao odsjev neke unutarnje vatre. Ali to nije bila vatra života. Ta se čudna pojava nazivala rumenilom duhova i Brun ju je vidio već prije. Životna se snaga pojačavala dok se spremala da napusti tijelo. Oga je dugo držala Darka na Braudovom ognjištu i tek nakon sunčevog zalaska donese zaspalog dječaka. Uba ga smjesti na Ejlina krzna za spavanje. Djevojčica je bila prestrašena i kao obezglavljena. Nije znala kome da se obrati. Bojala se prekidati Ejlu u njenim naporima da spasi Izu, a bojala se i uznemiravati majku. Kreb je došao samo da masom od crvenog okera i medvjeđe masti nacrta simbole na Izinom tijelu, a odmah se potom vratio u malu spilju.
- 523. 523 Uba raspremi svezavežljaje, očisti ognjište i pripremi večernji obrok koji nitko nije jeo. Tada sjedne uz zaspalo dijete razmišljajući što bi mogla učiniti da ne sjedi besposlena. Premda to neće umiriti užas u njenom srcu, barem će je malo zaokupiti. Sve je bilo bolje nego bespomoćno sjediti i gledati majku kako umire. Na kraju legne na Ejlin krevet i privije se uz dijete u uzaludnom pokušaju da od nekog dobije toplinu i sigurnost. Ejla je neprestano radila uz Izino uzglavlje, iskušavajući svaki lijek kojeg se mogla sjetiti. Bdjela je nad njom bojeći se da je ostavi, bojeći se da će žena zauvijek otići ako se i na tren makne od nje. Nije bila jedina koja je provela noć budna. Samo su manja djeca spavala. Kod svakog su ognjišta u mračnoj spilji muškarci i žene zurili u upaljene komade drva ili otvorenih očiju ležali na svojim krznima. Vani je bilo mračno, gusti tamni oblaci prekrili su zvijezde. Mrak u spilji stapao se s neprozirnom tamom vanjskog svijeta. Činilo se da je izvan uskog kruga spiljskih vatri zamro sav život. U tišini ranog jutra, kad je noć bila najdublja i najsumornija, Ejla se iznenada prene iz trenutnog drijemeža. - Ejla - ponovi Iza promuklo šapćući. - Što je, iza? - Oči stare vidarice odražavale su mutno svjetlo žeravice na ognjištu. - Želim ti nešto reći prije nego što odem - mahne Iza i spusti ruke. Micanje je predstavljalo veliki napor. - Nemoj govoriti, majko. Odmaraj se. Ujutro ćeš biti snažnija. - Ne, dijete, moram govoriti. Neću dočekati jutro. - Hoćeš. Moraš. Ne smiješ otići!
- 524. 524 - Odlazim, Ejla,i moraš se s time pomiriti. Pusti me da dovršim, nemam više mnogo vremena. - Iza se ponovno odmarala, a Ejla je čekala u nijemom očaju. - Ejla, uvijek sam te najviše voljela. Ne znam zašto, ali to je istina. Htjela sam te zadržati kraj sebe, željela sam da ostaneš u Plemenu. Ali ja odlazim. Kreb će također vrlo brzo krenuti u svijet duhova, a i Brun je sve stariji. Braud će postati vođa. Ejla, ne možeš ostati ovdje kad Braud bude vođa. On će naći načina da ti naudi. - Iza se ponovno odmarala zatvorivši oči i boreći se za zrak, sakupljajući snagu da nastavi. - Ejla, kćeri moja, moje čudno svojeglavo dijete koje se uvijek toliko trudilo, izvježbala sam te za vidaricu da ti položaj u plemenu bude dovoljno visok ako ostaneš u njemu, čak i ako nikad ne nađeš muškarca. Ali ti si žena, trebaš muškarca, vlastitog muškarca. Ne pripadaš Plemenu, Ejla. Rođena si među Drugima, pripadaš njima. Moraš otići, dijete, moraš pronaći svoju vrstu. - Otići? - Ejla je zbunjeno gestikulirala. - Kamo da odem, Iza? Ne znam ni za kakve Druge, nikad ne bih znala gdje da ih tražim. - Mnogi od njih žive sjeverno odavde, na kopnu iznad poluotoka. Majka mi je rekla kako joj je njena majka pričala da je muškarac koga je liječila došao sa sjevera. - Iza zastane, ali se prisili da nastavi. - Ejla, ne možeš ostati ovdje. Idi i nađi ih, dijete moje. Pronađi svoj narod, pronađi svog muškarca. Izine ruke iznenada klonu, oči se zatvore. Jedva je disala. Naprezala se da dublje udahne i opet otvori oči. - Reci Ubi da je volim. Ali ti si bila moje prvo dijete, kći mog srca. Uvijek sam te voljela... najviše voljela... - Izin se dah završi hropcem. Nije više udahnula.
- 525. 525 - Iza! Iza!- krikne Ejla. - Majko, nemoj otići, nemoj me ostavljati! Oh, majko, nemoj ići! Ejlin krik probudi Ubu i ona dotrči. - Majko! Oh, ne! Moja je majka otišla! Moja je majka otišla! Djevojčica i mlada žena gledale su jedna drugu. - Rekla mi je da ti kažem da te voli - reče Ejla. Oči su joj bile suhe, od šoka još nije pravo shvatila što se dogodilo. Kreb došepa do njih. Izašao je iz svoje spilje upravo kad je Ejla vrisnula. Ejla ridajući pruži ruke prema starcu i djevojčici i svi se nađoše u tužnom zagrljaju uzajamnog očaja. Ejline su suze tekle bez prestanka. Uba i Kreb nisu plakali, ali njihova bol nije bila manja. CVIJEćE Oga, hoćeš li ponovno nahraniti Darka? Kretnja jednorukog čovjeka bila je jasna mladoj ženi, premda se dijete u njegovom naručju vrpoljilo. Ejla bi ga trebala nahraniti, pomisli Oga. Nije dobro za nju što ga već tako dugo ne doji. Ali Izina smrt i smetenost zbog Ejline reakcije bili su toliko očigledni na Mog-urovom licu da Oga nije mogla odbiti čarobnjakovu molbu. - Naravno da hoću - reče i uze Darka na ruke. Kreb odšepa do ognjišta. Primijetio je da se Ejla nije ni pomakla, premda su Ebra i Uka odnijele Izino tijelo da ga pripreme za ukop. Kosa joj je bila raščupana, a lice umrljano blatom i suzama. Na sebi je imala onaj isti prljavi ogrtač koji je nosila za dugog putovanja sa Zbora. Kad je Dark od gladi zaplakao, Kreb ga je stavio u njeno krilo, ali Ejla nije ni vidjela ni čula da je dijete treba. Druga bi žena znala da će dječji
- 526. 526 plač napokon prodrijetii kroz najdublji majčin bol, ali starac je imao malo iskustva s majkama i djecom. Znao je da žene često hrane tuđu djecu, a nije mogao dozvoliti da mališan gladuje dok je bilo drugih žena koje su ga mogle nahraniti. Odnio je Darka Agi i Iki, ali njihova su najmlađa djeca uskoro trebala biti odbijena od sise i nisu imale mnogo mlijeka. Grev je imao malo više od godine dana, a Oga je još uvijek imala dovoljno mlijeka, pa joj je Kreb već nekoliko puta odnio Darka. Ejla nije osjećala bol u tvrdim i nabreklim grudima, bol u njezinu srcu bila je veća. Mog-ur uze štap i othrama u unutarnjost spilje. U nenastanjenom kutu spilje bilo je nagomilano kamenje, a u zemljanom podu iskopana plitka jama. Iza je bila najpoštovanija vidarica, te su ne samo njezino mjesto u plemenskoj hijerarhiji, već i povezanost s duhovima nalagali da njezin grob bude u spilji. To je jamčilo da će totemi koji su je čuvali ostati u blizini plemena, a i ona će ih moći štititi iz svog doma na drugom svijetu. Osim toga, tako će njezine kosti biti zaštićene od životinja. Čarobnjak prospe crvenu prašinu po jami i načini nekoliko pokreta rukom. Nakon što je posvetio zemlju na koju će Iza biti položena, othrama do tijela pokrivenog tankom mekanom kožom. Povuče pokrivač i otkrije goli sivi vidaričin leš. Njezine ruke i noge bile su skupljene i vezane crveno obojanim tetivama. Čarobnjak napravi znak posvećenja, spusti se na koljena i počne mazati hladno tijelo smjesom crvene gline i masti spiljskog medvjeda. Skupljenih udova poput zametka, namazana bojom koja podsjeća na krv, Iza će na drugi svijet otići onako kako je i došla na ovaj. Nikad Krebu njegove dužnosti čarobnjaka nisu tako teško pale kao sada. Iza je bila više od kćeri njegove majke. Poznavala ga je bolje no itko. Znala je za bol koji je trpio bez pogovora, za sramotu koja ga je tištala zbog njegove tjelesne mane. Razumjela je njegovu blagost,
- 527. 527 njegovu osjećajnost, iveselila se zbog veličine, moći i želje da nadvlada sudbinu. Kuhala mu je, brinula se za njega, tješila ga u tuzi. S njom je upoznao čari obiteljskog života gotovo kao običan čovjek. Premda nikad nije dodirivao njeno tijelo tako prisno kao sada dok joj je utrljavao svetu mast, bila mu je više »družica« nego prave družice mnogim muškarcima. Njena smrt u njemu je ostavila pustoš. Kad se vratio do svog ognjišta, njegovo je lice bilo jednako sivo kao i Izino tijelo. Ejla je još sjedila kraj Izinog ležaja i buljila u prazno, ali kad je Kreb počeo prekapati po Izinim stvarima konačno se pomakla. - Što to radiš? - upita ga kretnjom, štiteći sve što je pripadalo Izi. - Tražim Izine zdjele. Sve oruđe koje je upotrebljavala u ovom životu mora biti pokopano s njom da joj bude pri ruci u onom svijetu - objasni Kreb. - Ja ću ih sakupiti - reče Ejla, gurnuvši Kreba u stranu. Pokupila je drvene i koštane zdjele koje je Iza upotrebljavala za spravljanje lijekova i mjerenje, zatim okrugli i plosnati kamen kojima je mljela biljke, zdjele iz kojih je jela, nešto oruđa, torbu za ljekovite trave, i sve to stavila na Izin ležaj. Tada se zagleda u malenu hrpu koja je predstavljala cijeli Izin život i rad. - To nije Izino oruđe! - ljutito odmahne, skoči na noge i istrči iz spilje. Kreb je gledao kako odmiče, odmahne glavom i počne skupljati Izin pribor. Ejla prijeđe potok i otrči na livadu gdje je često odlazila s Izom. Zaustavi se ispred šarenog trandovilja na dugačkim vitkim stabljikama i ubere rukovet cvjetova različitih boja. Nađe i stolisnik s mnogo latica nalik na tratinčice, upotrebljavan za obloge protiv boli. Trčala je kroz livade i šumu tražeći bilje koje je Iza koristila za čaroliju viđanja:
- 528. 528 bjelolisni čičak sažutim cvjetovima i bodljikama, žarko-žutu goluždravku, grozdaste zumbule, tako modre da su bili gotovo crni. Svaka biljka koju je ubrala koristila je staroj vidarici, ali Ejla je birala samo lijepe, sa šarenim, mirisnim cvjetovima. Ponovno zaplače kad je zastala na rubu livade kojom su toliko puta prolazile tražeći bilje. Ruke su joj bile pune i bez košare je teško nosila toliko cvijeća. Ispusti nekoliko cvjetova i kad se sagnula da ih pokupi ugleda isprepletene grane šumske preslice pune sitnih cvjetova. Gotovo se osmjehnula dosjetivši se nečemu. Iz nabora haljine izvadi nož i odreže jednu granu. Sjedeći na toplom suncu rane jeseni, Ejla je na rubu livade ispreplitala stabljike lijepih cvjetova oko osnovne grane, sve dok nije napravila pravi vatromet boja. Cijelo je pleme bilo zaprepašteno kad je s cvjetnim vijencem došla u spilju. Pošla je ravno do rake i položila ga pored vidarice čije je tijelo ležalo okrenuto na bok. - To je bilo Izino oruđe - prkosno dade znak, ne dopuštajući pogovora. Stari čarobnjak potvrdno kimne glavom. U pravu je, pomisli. To je bilo Izino oruđe, njime je radila cijelog života. Možda će biti sretna da i to bude kraj nje u svijetu duhova. Pitam se da li i tamo raste cvijeće. Izin pribor, zdjele i cvijeće stavili su u grob pokraj nje a potom pleme na tijelo počne slagati kamenje. Mog-ur je za to vrijeme pokretima molio Duha Velikog Ursusa i njezin totem Antilopu da sigurno povedu Izin duh u drugi svijet. - Čekajte! - prekine ih Ejla. - Nešto sam zaboravila. - Otrči do ognjišta i potraži torbu za lijekove i u njoj pronađe dvije polovice stare
- 529. 529 zdjele za pripremanjelijekova. Požuri do groba i položi dijelove kraj Izinog tijela. - Mislila sam da bi ih možda htjela ponijeti sa sobom, sad kad se više neće upotrebljavati. Mog-ur odobravajući kimne. To je bilo primjereno, primjerenije nego što bi itko mogao znati. Potom nastavi službenim pokretima. Pošto je i posljednji kamen stavljen na grob, na vrh mogile žene naslažu drva. Žeravicom s glavnog ognjišta zapale vatru na kojoj će pripremati hranu za Izinu posmrtnu svečanost. Jelo se kuhalo na vrhu groba, a vatra će se održavati sedam dana. Toplina će izvući svu vlagu iz tijela, sasušiti ga, mumificirati i spriječiti vonj. Dok su se plamenovi uzdizali prema svodu spilje, pokretima koji su sve dirnuli u dušu Mog-ur započne svoju posljednju, rječitu tužaljku. Govorio je svijetu duhova o njihovoj ljubavi prema vidarici koja se brinula za njih, bdjela nad njima, pomagala im da prebole bolesti i boli koje su za njih bile tajanstvene poput smrti. Bile su to obredne kretnje koje su se u istom obliku ponavljale na svakoj pogrebnoj svečanosti, premda su neke od njih bile namijenjene muškim obredima i bile nepoznate ženama, ali svi su shvatili njihovo značenje. Premda su pokreti bili uobičajeni, žar, predanost i neizreciva bol velikog svetog čovjeka ispunili su kretnje značenjem daleko većim od puke forme. Suhih očiju Ejla je preko razigrane vatre promatrala lake i skladne pokrete obogaljenog, jednorukog čovjeka, osjećajući snagu njegovih osjećaja kao da su njezine. Mog-ur je izražavao i njenu bol i ona se poistovjetila s njim, kao da je ušao u nju i govorio njenim umom, osjećao njenim srcem. Nije bila jedina koja je osjećala njegovu bol kao svoju. Ebra započne tužbalicu, a za njom i ostale žene. Uba, s Darkom u naručju, osjeti kako joj se iz grla izvija visoki neartikulirani krik i pridružuje zajedničkoj tužaljci. Ejla je izgubljeno buljila pred sebe,
- 530. 530 odviše zaokupljena bolomda bi ga mogla izraziti. Nije mogla naći oduška ni u suzama. Nije znala koliko je dugo slijepa pogleda zurila u vatru koja je hipnotizirala. Ebra ju je morala stresti prije negoli je svoj tupi pogled okrenula prema družici vođe plemena. - Pojedi nešto, Ejla. Ovo je posljednja gozba koju ćemo podijeliti s Izom. Ejla uzme drvenu zdjelu s hranom i mehanički stavi komadić mesa u usta, ali gotovo se zaguši kad ga pokuša progutati. Odjednom skoči i izjuri iz spilje. Slijepo je posrtala preko kamenja i palog drveća. Noge je ponesu poznatom stazom do planinske livade koja joj je i prije pružala zaštitu i sigurnost. Ali sad promijeni smjer. Otkad je Brunu pokazala malu spilju, činilo joj se da više nije samo njezina, a posljednji boravak u njoj još je uvijek bio bolno sjećanje. Umjesto toga popne se na vrh stijene koja je štitila njihovu spilju od sjevernih zimskih vjetrova i odvraćala snažne jesenske oluje. Šibana naletima vjetra, Ejla na vrhu padne na koljena i sama sa svojim nepodnošljivim bolom prepusti se očaju. Tugaljivi lelek izvije se iz njenih ustiju dok se njihala u ritmu koji joj je nalagalo bolno srce. Kad je izašla iz spilje, za njom je krenuo i Kreb. Ugledao je njen obris na rumenim oblacima obojenim suncem na zalasku i začuo tihu jadikovku. I sam u dubokoj boli, nije mogao shvatiti zašto je odbijala podijeliti tugu, zašto se povukla u sebe. Njegova inače velika sposobnost zapažanja bila je pomućena velikim bolom. Nije shvaćao da ono što Ejla osjeća nije samo tuga. Dušu joj je razdirala krivnja. Sebe je krivila za Izinu smrt. Ostavila je bolesnu ženu da pođe na Zbor Plemena, bila je vidarica koja je ostavila bolesnika kad mu je bila potrebna, i to osobu koju je voljela. Krivila se zbog Izinog uspona na planinu u potrazi za korijenom koji joj
- 531. 531 je pomogao dazadrži toliko željeno dijete. To je prouzročilo Izinu bolest, bolest koja je toliko oslabila njezino tijelo. Ejla se osjećala krivom i zbog boli koju je nanijela Krebu kad je nesvjesno slijedeći svjetlost došla do male odaje u dubini spilje daleko na istoku. Više od tuge i krivnje oslabili su je glad i groznica što ju je tresla zbog bolnih grudiju punih mlijeka. Ali još je više patila od potištenosti koju bi samo Iza mogla izliječiti, jer Ejla je bila vidarica, njena je zadaća bila da ublažava boli i spašava živote, a Iza je bila prvi pacijent kojeg je izgubila. Ejli je u tom trenutku najviše trebalo njezino dijete. Ne samo da ga nadoji, već i da se brine o njemu. Samo bi je to vratilo u stvarnost. Ali kad se vratila u spilju, Dark je spavao kraj Ube. Kreb ga je odnio Ogi da ga nahrani. Ejla se meškoljila, ne shvaćajući da ne može zaspati zbog groznice i boli. Njezin se um odviše povukao u sebe, zadržavajući se na tuzi i osjećaju krivnje. Kad se Kreb probudio, već je bila otišla. Ponovno se popela na strminu iznad spilje. Kreb ju je iz daljine zabrinuto promatrao, ali nije mogao uočiti slabost ili groznicu. - Da li da pođem za njom? - upita Brun, iznenađen Ejlinom reakcijom koliko i Kreb. - Čini se da želi biti sama. Možda bismo je trebali pustiti na miru - odgovori Kreb. Zabrinuo se za nju kad se izgubila iz vida, a kad se do večeri nije pojavila, zamolio je Bruna da je potraži. Kad je vidio da je vođa unosi u spilju, bilo mu je žao što nije pustio Brunu da je potraži ranije. Bol i potištenost učinili su svoje, a slabost i groznica dovršili posao. Uba i Ebra brinule su se za plemensku vidaricu. Bila je u bunilu, čas se tresla od studeni, a čas gorila od groznice. Vrisnula bi kad bi joj dotakle grudi.
- 532. 532 - Izgubit ćemlijeko - rekla je Ebra djevojčici. - Sad je prekasno da joj Dark pomogne. Mlijeko se zgrušalo i on ga ne može izvući. - Ali Dark je premlad da se odbije od sise. što će biti s njim? Što će biti s njom? Možda ne bi bilo prekasno da je Iza bila živa ili da je Ejla bila pri svijesti. Čak je i Uba znala da postoje oblozi koji bi možda pomogli, lijekovi koji bi koristili, ali bila je mlada i neiskusna, a Ebra se činila tako sigurnom. Kad je groznica prestala, Ejlino je mlijeko pre- sahlo. Nije više mogla dojiti sina. - Ne želim to deformirano derište kraj svog ognjišta, Oga! Ne želim da postane brat tvojim sinovima! - Braud je bijesno mahao pesnicama, a Oga se šćućurila kraj njegovih nogu. - Ali, Braud, on je samo dijete. Netko ga mora dojiti. Aga i Ika nemaju dovoljno mlijeka, ne bi bilo nikakve koristi da bude kod njih. A ja ga imam dovoljno, uvijek sam imala previše mlijeka. Ne bude li jeo, izgladnjet će, Braud, umrijet će. - Nije me briga i ako umre. Nije mu se ni smjelo dopustiti da živi. I neće živjeti kraj ovog ognjišta. Oga se prestala tresti i zagleda se u svog muškarca. Nije vjerovala da će doista odbiti Darka. Znala je da će se protiviti, divljati i buniti, ali na kraju, bila je u to sigurna, dozvolit će joj da ga zadrži. Nije mogao biti tako okrutan, nije mogao dopustiti da jadno dijete umre od gladi, koliko god mrzio Darkovu majku. - Braud, Ejla je spasila Brakov život. Kako možeš pustiti da njen sin umre? - Zar već nije dobila dovoljno? Dopušteno joj je da živi, čak i da lovi. Ja joj ništa ne dugujem.
- 533. 533 - Nije jojbilo dopušteno da živi, bila je prokleta smrću. Vratila se iz svijeta duhova jer je njezin totem tako htio, on ju je zaštitio - usprotivi se Oga. - Da je bila propisno prokleta ne bi se vratila i rodila to derište. Ako je njen totem tako jak, zašto je izgubila mlijeko? Svi su govorili da će njezino dijete biti nesretno. A što može biti veća nesreća nego ostati bez majčinog mlijeka? Sad želiš tu nesreću donijeti našem ognjištu. Ja to neću dopustiti, Oga. I to je kraj! Oga uspravi leđa, te mirno i odlučno pogleda svog muškarca. - Ne, Braud - dala je znak. - To nije kraj. - Više nije bila bojažljiva. Njegovo lice poprimi izraz zaprepaštenja. - Možeš zabraniti da Dark živi kod tvog ognjišta, to je tvoje pravo i ja tu ništa ne mogu. Ali ne možeš me spriječiti da ga hranim. To je ženino pravo. Žena može dojiti koje god dijete hoće i nijedan muškarac je u tome ne može spriječiti. Ejla je spasila život mog sina i ja neću dopustiti da njezin umre. Dark će biti brat mojih sinova sviđalo se to tebi ili ne. Braud je bio zaprepašten. Odbijanje družice da se pokori zapovjedima bilo je posve neočekivano. Oga nikad nije bila drska, nikad nije uskratila poštovanje, nikad nije pokazala ni najmanji znak neposlušnosti. Jedva je mogao povjerovati. Tada se šok pretvorio u bijes. - Kako se usuđuješ prkositi svom muškarcu, ženo! Otjerat ću te s ovog ognjišta! - urlao je. - Onda ću uzeti svoje sinove i otići. Molit ću nekog drugog muškarca da me primi. Možda će mi Mog-ur dopustiti da živim s njim, ako me nitko drugi ne bude htio. Ali hranit ću Ejlino dijete.
- 534. 534 Njegov jedini odgovorbio je snažan udarac šakom koji je obori. Bio je odviše bijesan za bilo kakvu raspravu. Ponovno zamahne prema njoj ali se okrene i otiđe. To neće ovako završiti, mislio je dok je prilazio Brunovom ognjištu. - Prvo je zarazila Izu, a sad je njezina svojeglavost zahvatila i moju družicu - počne Braud čim je zakoračio preko kamena međaša. - Rekao sam Ogi da ne želim Ejlinog sina, rekao sam joj da taj deformirani dječak neće biti brat mojih sinova. I znaš li što mi je rekla? Rekla je da će ga hraniti, bez obzira što ja to ne želim! Da je ja ne mogu u tome spriječiti! Rekla je da će Dark biti brat njezinih sinova sviđalo se to meni ili ne! Možeš li to povjerovati? I to od Oge? Od moje družice? - U pravu je, Braud - reče Brun sileći se da ostane miran. - Ne možeš je spriječiti da ga doji. Muškarca se ne tiče i nikad ga se nije ticalo koje dijete žena doji. On se brine o važnijim stvarima. Brunu se nije svidjela Braudova bijesna reakcija. Bilo je ponižavajuće da se toliko zaokuplja stvarima koje su spadale u žensko područje. A i tko bi drugi mogao hraniti Darka? Dark je bio član Plemena, osobito nakon Medvjedovog obreda. A Pleme se uvijek brinulo za svoje. Nije se puštalo da od gladi umre ni žena koja je došla iz drugog plemena i ostala bez muškarca, makar nikad nije rodila dijete. Možda je bila beskorisna, možda je čak bila na teret, ali tako dugo dok je pleme imalo hrane, i ona je jela. Braud je mogao odbiti da primi Darka na svoje ognjište jer bi to značilo da se mora brinuti za njega i poučavati ga lovu zajedno s Oginim sinovima. Brunu se to nije sviđalo, ali nije bio iznenađen. Svatko je znao što Braud osjeća za Ejlu i njenog sina. Ali zašto nije dozvoljavao da njegova družica doji dječaka kad su iz istog plemena? - Želiš li mi reći da Oga može svjesno uskratiti poslušnost i ostati nekažnjena? - bjesnio je Braud.
- 535. 535 - Zašto tije stalo do toga, Braud? Želiš li da dijete umre? - upita Brun. Braud pocrveni na to oštro pitanje. - On je Pleme, Braud. Premda mu je glava deformirana, čini se da nije zaostao. Izrast će u lovca, a ovo je njegovo pleme. Čak mu je nađena i družica a i ti si se s time složio. Zašto se toliko uzbuđuješ što tvoja družica želi hraniti tuđe dijete? Još se uvijek uzbuđuješ zbog Ejle? Ti si muškarac, Braud, i sve što joj narediš ona mora obaviti. A ona to i čini. Zašto se natječeš sa ženom? Time se ponizuješ. Ili možda griješim? Jesi li muškarac, Braud? Jesi li sposoban voditi ovo pleme? - Ne želim da deformirano dijete bude brat sinovima moje družice - odgovori Braud ne znajući što da kaže. Bio je to slab izgovor, ali nije mu izmakla prijetnja. - Braud, koji lovac nije spasio život drugog lovca? Koji muškarac ne nosi dio duha drugog muškarca? Koji muškarac nije brat ostalima? Nije li sasvim nevažno hoće li Dark postati brat sinovima tvoje družice sad ili tek nakon što odraste? Zašto se protiviš? Braud nije znao odgovora, barem ne onakvog kakav bi zadovoljio vođu. Nije mogao priznati mržnju prema Ejli jer bi to značilo da ne vlada osjećajima, ujedno i da nije sposoban da bude vođa. Bilo mu je žao što se obratio Brunu. Morao sam se ranije sjetiti da se on uvijek zauzima njenu stranu, pomisli Braud. Bio je tako ponosan na mene na Zboru Plemena. A sad opet sumnja, i sve to zbog nje. - Dobro, nije me briga ako ga Oga bude dojila - Braud dade znak—ali ne želim ga kod svog ognjišta. - Znao je da je to njegovo pravo i nije htio popustiti. - Možda se tebi čini da mali nije zaostao, ali ja nisam tako siguran. Ne želim biti odgovoran za njegovo vježbanje. Još uvijek sumnjam da će od njega ikad biti lovac.
- 536. 536 - Kako hoćeš,Braud. Ja sam preuzeo odgovornost za njegovu poduku. Tu sam odluku donio prije nego što sam ga prihvatio. Dark je član ovog plemena i bit će lovac. Ja ću se pobrinuti za to. Braud se uputi prema svom ognjištu ali ugleda Kreba kako Ogi nosi Darka pa se predomisli i iziđe iz spilje. Nije dao oduška svome bijesu sve dok nije bio posve siguran da ga Brun ne može vidjeti. Za sve je kriv onaj stari bogalj, pomisli, a onda pokuša izbrisati tu misao iz uma, strahujući da bi čarobnjak mogao znati o čemu razmišlja. Braud se bojao duhova, možda više nego ijedan muškarac iz plemena, a njegov se strah proširivao i na onoga koji im je bio tako blizak. Jer što može lovac učiniti protiv mnoštva bestjelesnih bića koja mogu prouzročiti nesreću, bolest ili smrt? Što bi on sam mogao učiniti protiv čovjeka koji ih može pozvati kad zaželi? Braud se nedavno vratio sa Zbora Plemena gdje su mladići iz drugih plemena proveli mnoge noći plašeći jedan drugog pričama o nesrećama koje su uzrokovali uvrijeđeni mog-uri. Koplja su u posljednjem trenutku skretala s putanje i promašivala cilj, strašne su bolesti dolazile s boli i patnjama, teške ozljede su pogađale muškarce u lovu. Ljutitim čarobnjacima pripisivale su se sve vrste nesreća. U njegovu se plemenu nisu toliko pričale stravične priče, ali Veliki Mog-ur je ipak bio najmoćniji među čarobnjacima. Premda je mladić ponekad mislio da Mog-ur više zaslužuje podsmijeh nego poštivanje, njegovo iskrivljeno tijelo i strašno izbrazdano, jednooko lice još su ga uvijek činili dostojnim poštovanja. Za one koji ga nisu poznavali izgledao je neljudski, čak i demonski. Braud se koristio strahom drugih mladića uživajući u njihovom strahopoštovanju punom nevjerice kad se hvastao da se ne boji Velikog Mog-ura. Ali uz sve hvalisanje te su priče ipak utjecale na njega. Poštovanje koje je Pleme ukazivalo hromom starcu koji nije mogao loviti tjeralo je Brauda da se još više čuva njegove moći.
- 537. 537 Kad god jesanjario o vremenu kad će biti vođa, uvijek je mislio na Guva kao svog mog-ura. Guv je bio istih godina kao i on, i njegov drug u lovu, pa na njega nije mogao gledati drukčije. Bio je siguran da će laskanjem ili silom natjerati sadašnjeg čarobnjakovog učenika da se složi s njegovim odlukama, ali nije mu padalo na pamet da se suprotstavi Velikom Mog-uru. I tako, dok je šetao šumom nedaleko spilje, donio je čvrstu odluku. Nikad više neće pružiti vođi priliku da posumnja, nikad više neće ugroziti sudbinu koja mu je nadohvat ruke. Ali kad budem vođa, mislio je, ja ću donositi odluke. Ejla je okrenula Bruna protiv mene, čak je i Ogu okrenula protiv mene, moju vlastitu družicu. Kad budem vođa, više neće biti važno bude li Brun na njenoj strani, više je neće moći štititi. Braud dozove u pamet svaku nepravdu koju mu je nanijela, svaku izmišljenu uvredu, a podsjetio se koliko mu je puta otela slavu. Uživao je u pomisli da će joj sve vratiti. On može čekati, jednog dana, razmišljao je, jednog će dana zažaliti što je ikad došla u ovo pleme. Braud nije bio jedini koji je krivio starog bogalja, jer se Kreb sam optuživao što je Ejla izgubila mlijeko. Sad je malo značilo što je upravo njegova briga dovela do tako pogubnih posljedica. On jednostavno nije razumio zakonitosti ženskog tijela, imao je premalo iskustva s njima. Sve do poznih godina nije dolazio u dodir s majkama i djecom. Nije shvaćao da kad žena doji dijete druge, ova uzvraća uslugu više zbog sebe same nego zbog neke obveze. To mu nitko nikad nije rekao, a kad je shvatio, bilo je prekasno. Pitao se zašto je Ejlu snašla takva strašna nesreća. Je li njezino dijete bilo doista toliko nesretno? Tražeći razloge, Kreb je prekapajući po svom osjećaju krivice počeo sumnjati u vlastite porive. Da li ga je potakla stvarna briga ili ju je želio povrijediti kao što je ona i ne znajući povrijedila njega? Je li bio dostojan svog moćnog totema? Da li se Veliki Mog-ur spustio do tako niske osvete? Ako je bio njihov
- 538. 538 najmoćniji i najsvetijičovjek, možda njegov narod zaslužuje smrt. Krebovo uvjerenje da je njegova vrsta osuđena na propast, Izina smrt i krivica zbog tuge koju je prouzročio Ejli, gurnu ga u sjetnu malodušnost. Najteža kušnja Mog-urovog života bližila se kraju. Ejla nije krivila Kreba, krivila je sebe, ali nije mogla podnijeti da gleda kako druga žena doji njenog sina. Oga, Aga i Ika su joj ponudile da će hraniti dijete i ona im je bila zahvalna, ali je najčešće Uba nosila Darka k drugim ognjištima i čekala dok se mališan ne zasiti. Gubitkom mlijeka Ejla je izgubila važan dio života svog sina. Još uvijek je žalila za Izom i optuživala se za njezinu smrt. Kreb se toliko povukao u sebe da mu se nije mogla približiti, a valja priznati, bojala se i pokušati. Ali svake noći kad je stavljala Darka na ležaj pored sebe bila je zahvalna Braudu. Odbijanje da ga prihvati značilo je da njezin sin nije posve izgubljen. Na izmaku jeseni Ejla ponovno uzme praćku u ruke jer je to bila dobra izlika da sama odluta iz spilje. Prošle je godine tako malo lovila da je izgubila vještinu, ali vježbom se vratila točnost i brzina. Najčešće je odlazila rano i vraćala se kasno, ostavljajući Ubi da se brine za Darka. Žalila je što se zima tako brzo približava. Lov joj je dobro činio, ali se morala suočiti s novom teškoćom. Otkad je postala zrela žena nije mnogo lovila pa su je sad smetale teške grudi koje su se tresle dok je trčala i skakala. Primijetila je da muškarci nose kožnatu pregaču kako bi zaštitili svoje izložene i nježne organe, pa izmisli vrpcu vezanu na leđima za podržavanje grudi. Tako joj je bilo udobnije i nije se oba- zirala na radoznale poglede koje su bacali iz prikrajka kad bi je stavila. Premda je lov ojačao njeno tijelo i zaokupljao um dok je bila u Šumi, još je u sebi nosila bol i tugu. Ubi se činilo da je Krebovo ognjište napustila radost. Nedostajala joj je majka, a Kreb i Ejla su stalno bili okruženi tugom. Jedino je Dark bezazlenim dječjim
- 539. 539 ponašanjem pružao nagovještajsreće koju je nekad smatrala običnom. Ponekad bi čak i Kreba izvukao iz letargije. Ejla je izašla rano, a Uba nije bila kraj ognjišta jer je u stražnjem dijelu spilje nešto tražila. Oga je upravo donijela Darka pa ga je Kreb morao pripaziti. Dječačić je bio sit i zadovoljan, ali ne veoma pospan. Dopuzi do starca i hvatajući se za njega podigne na klecave noge. - Dakle, uskoro ćeš prohodati - gestikulirao je Kreb. - Prije kraja zime trčat ćeš po cijeloj spilji, momčiću. Kreb ga bocne po okruglom trbuščiću da naglasi svoje kretnje. Uglovi Darkovih usana se podignu i on ispusti zvuk koji je Kreb čuo samo još od jedne osobe u plemenu. Nasmijao se. Kreb ga ponovno bocne i dječak se savine od djetinjeg smijeha, izgubi ravnotežu i sjedne na čvrstu malu stražnjicu. Kreb mu pomogne da se digne i pogleda dijete kao nikad ranije. Darkove su nožice bile svinute, ali ni izdaleka tako kao kod druge djece iz plemena, pa iako su bile bucmaste, Kreb je vidio da su mu kosti dulje i tanje. Mislim da će Darkove noge kad malo odraste biti ravne, poput Ejlinih, a bit će i visok. A vrat, nekad tako tanak i mršav da je jedva mogao držati glavu, zapravo je isti Ejlin vrat. Ali glava mu ipak nije poput Ejline, ili možda jest? Visoko čelo bilo je Ejlino. Kreb okrene Darkovu glavu da ga promotri iz profila. Da, bilo je to njezino čelo, ali obrve i oči bile su kao u Krebovih suplemenika, stražnji dio glave također. Ejla je bila u pravu. On nije deformiran, on je mješavina nje i Plemena. Pitam se nije li uvijek tako? Miješaju li se duhovi? Možda je to ono što stvara žensku djecu, a ne slabi muški totem. Počinje li život miješanjem muških i ženskih duhova totema? Kreb zatrese glavom. Nije znao odgovora, ali ga je to ponukalo na razmišljanje. Te hladne,
- 540. 540 usamljene zime čestoje mislio o Darku. Osjećao je da je važan, premda nije znao zašto. MAMA Ali, Ejla, ja nisam kao ti. Ne znam loviti. Kamo da pođem kad se smrači? - pitala je Uba. - Ejla, bojim se. Kad je pogledala prestrašeno lice mlade žene, Ejla zaželi poći s njom. Uba još nije imala osam godina i užasavala ju je pomisao da će dane provoditi sama, izvan sigurnosti spilje, ali duh se njenog totema borio prvi put i to se od nje tražilo. Nije imala izbora. - Sjećaš li se male spilje u kojoj sam se sakrila kad se Dark rodio? Idi tamo, Uba. To je sigurnije nego da ostaneš na otvorenom. Svake večeri ću dolaziti pogledati te i donijeti nešto za jelo. Trajat će samo nekoliko dana, Uba. Provjeri jesi li uzela krzno za spavanje i žeravicu da naložiš vatru. Voda je blizu. Bit ćeš usamljena, osobito noću, ali ništa ti se neće dogoditi. Sjeti se, sad si žena. Uskoro ćeš se spariti i možda brzo dobiti vlastito dijete - tješila ju je Ejla. - Što misliš koga će mi Brun odabrati? - S kim bi se htjela spariti, Uba? - Vorn je jedini nesparen muškarac, premda sam sigurna da će to uskoro biti i Borg. Naravno, Brun može odlučiti da me da nekom od ostalih kao drugu družicu. Mislim da bih zapravo htjela Borga. Obično smo se igrali sparivanja, sve dok se zaista nije pokušao zadovoljiti na meni. To nije baš dobro uspjelo i sad je tako stidljiv da se više ne želi igrati s djevojkama. Ali i Ona je žena, a ne može se spariti s Vornom. Osim ako je Brun ne odluči spariti s muškarcem koji već ima družicu,
- 541. 541 za nju nemanikog osim Borga. Rekla bih da to znači da će mene dati Vornu. - Vorn je već neko vrijeme muškarac, vjerojatno je nestrpljiv da dobije družicu - reče Ejla. I sama je došla do istog zaključka. - Bi li se htjela spariti s Vornom? - On se pravi da me ne primjećuje, ali ponekad me gleda. Možda i ne bi bio tako loš. - Braud ga voli, vjerojatno će jednog dana biti zamjenik vođe. Ne moraš se brinuti o svom položaju, ali to bi bilo dobro za tvoje sinove. Vorn mi se baš nije sviđao dok je bio mlađi, ali mislim da si u pravu. On i nije tako loš. Čak je i ljubazan prema Darku kad Braud nije u blizini. - Svi osim Brauda su ljubazni prema Darku - reče Uba.- Svi ga vole. - Pa, on se kraj svakog ognjišta osjeća kao kod kuće. Tako je navikao da ga nose naokolo na dojenje da čak svaku ženu naziva majkom - gestikulirala je Ejla i malo se namrštila. Iznenadni osmijeh nadomjesti njen nesretni pogled. - Sjećaš li se dana kad je ušao u Grodovo ognjište, baš kao da tamo živi? - Sjećam se, pokušavala sam svrnuti pogled, ali jednostavno nisam mogla odoljeti - prisjećala se Uba. - Prošao je ravno pored Uke, pozdravio je i nazvao majkom, krenuo prema Grodu i popeo mu se na krilo. - Znam - reče Ejla. - Nikad u životu nisam vidjela Groda tako iznenađenog. Bila sam sigurna da će se razljutiti ali ni on nije mogao odoljeti tom drskom djetetu kad je počeo odvlačiti njegovo najveće koplje. Kad mu ga je Grod oduzeo, rekao je: »Dark loviti kao Grod.«
- 542. 542 - Da gaje Grod pustio, mislim da bi odvukao koplje iz spilje. - Malo koplje koje mu je Grod napravio nosi sa sobom u krevet - gestikulirala je Ejla uz osmijeh. - Znaš, Grod nikad mnogo ne govori. Kad je onog dana došao ovamo, bila sam vrlo iznenađena. Jedva me pozdravio, krenuo je ravno prema Darku i stavio mu koplje u ruke, čak mu je pokazao kako da ga drži. Kad je izlazio, rekao je: »Ako dječak toliko želi loviti, onda mora imati vlastito koplje.« - Šteta što Ovra nema djece. Mislim da bi Grod volio da kći njegove družice dobije dijete - reče Uba. - Možda zato voli Darka, ali on zapravo nije privržen nijednom muškarcu. I Brun ga voli, to vidim, a Zaug mu već pokazuje kako da upotrijebi praćku. Mislim da neće imati nikakvih poteškoća kad bude učio loviti, premda kraj njegovog ognjišta nema muškarca da ga uvježba. Kad vidiš kako se muškarci ponašaju, pomislila bi da su svi osim Brauda spareni s njegovom majkom. - Zastala je. - Možda je to istina, Ejla. Dorv je uvijek tvrdio da su se totemi svih muškaraca udružili da pobijede tvog Spiljskog lava. - Mislim da bi morala krenuti, Uba - reče Ejla mijenjajući predmet razgovora. - Poći ću dio puta s tobom. Kiša je prestala i čini mi se da su jagode zrele. Ima ih mnogo na jednom mjestu uz stazu. Kasnije ću svratiti da te vidim. *** Guv žutom glinom preko znaka Ubinog totema nacrta Vornov, skrivajući njen simbol, pokazujući Vornovu premoć. - Uzimaš li ovu ženu za svoju družicu? - upita Kreb službenom kretnjom. Vorn dotakne Ubu po ramenu i ona pođe za njim u spilju. Zatim Kreb i Guv izvedu isti obred za Borga i Onu, pa i oni krenu prema svom
- 543. 543 novom ognjištu dapočnu razdoblje izdvojenosti. Dok se skup razilazio, drveće u ljetnom ruhu, svijetlijem nego što će biti kasnije, šumjelo je na laganom povjetarcu. Ejla podigne Darka da ga odnese u spilju, ali se on nije dao nositi. - U redu, Dark - gestikulirala je. - Smiješ hodati, ali uđi i pojedi malo juhe i kukuruzne kaše. Dok je pripremala doručak, Dark se udalji i krene prema novom ognjištu Ube i Vorna. Ejla potrči za njim i donese ga natrag. - Dark htjeti vidjeti Ubu - pokaže dijete. - Ne smiješ, Dark. Neko je vrijeme nitko ne smije posjetiti. Ali budeš li dobar i pojedeš juhu, povest ću te u lov. - Dark biti dobar. Zašto ne može vidjeti Ubu? - upita dječak, smekšan obećanjem da će poći zajedno s majkom. - Zašto Uba ne doći jesti s nama? - Ona više ne živi ovdje, Dark. Sad je sparena s Vornom - pojasni mu Ejla. Nije samo Dark zamjećivao Ubinu odsutnost. Svima je nedostajala. S Krebom, Ejlom i djetetom ognjište je izgledalo prazno, a napetost između starca i mlade žene bila je sve primjetljivija. Nikad nisu pronašli način da prevladaju grižnju savjesti zbog bola koji su nanijeli jedno drugom. Mnogo puta je Ejla, kad bi vidjela starog čarobnjaka izgubljenog u dubokoj potištenosti, zaželjela da mu priđe, zagrli njegovu čupavu sijedu glavu i privine se k njemu kao kad je bila mala djevojčica. Ali uvijek se suzdržala, nije se htjela nametati. Krebu je nedostajala ljubav, premda nije bio svjestan da je to razlog duboke potištenosti. Mnogo puta kad je vidio Ejlinu tugu dok je druga žena dojila njenog sina, želio joj je pristupiti. Da je Iza bila živa,
- 544. 544 pronašla bi načinda ih ponovno poveže, ali bez takvog posrednika još su se više udaljili, oboje čeznući da pokažu ljubav prema drugome, ali ne znajući kako da premoste jaz koji ih je razdvajao. Kad su prvi put jeli bez Ube bilo im je vrlo nelagodno. - Hoćeš li još malo, Kreb? - upita Ejla. - Ne. Ne. Ne trudi se, pojeo sam dovoljno-odmahne. Gledao ju je kako posprema dok se Dark po drugi put posluživao zaronivši u zdjelu objema rukama i žlicom od školjke. Premda je imao tek nešto više od dvije godine, bio je već gotovo posve odbijen od sise. Još uvijek je tražio da ga Oga i Ika - koja je sad imala novo dijete - doje, jer mu se to sviđalo i jer su mu žene to dozvoljavale. Starija su djeca kad bi se rodilo novo obično odbijana od sise, ali je Ika u Darkovom slučaju napravila izuzetak. Činilo se da dijete osjeća da povlasticu ne smije zloupotrijebiti. Nikad nije isisao sve mlijeko, niti je oduzeo mlijeko njenom dojenčetu, samo bi se nekoliko trenutaka mazio u njenom krilu kao da želi potvrditi svoje pravo. I Oga je bila popustljiva prema njemu i premda je Grev već prerastao razdoblje dojenja, Dark je iskorištavao blagost njegove majke. Često bi se obojica našli na njenom krilu, sve dok želju za sisanjem ne bi nadjačalo uzajamno zanimanje i tada bi pustili dojke i rvali se. Dark je bio visok kao Grev, ali ni približno tako zdepast. Premda bi Grev obično pobijedio Darka u rvanju, mlađi bi u utrkivanju s lakoćom nadmašio starijeg. Njih su dvojica bili nerazdvojni, nisu mogli jedan bez drugog. - Povest ćeš dječaka sa sobom ? - upita Kreb nakon neugodne stanke.
- 545. 545 - Da -kimnula je, brišući djetetove ruke i lice. - Obećala sam mu da ću ga povesti u lov. Sumnjam da ću mnogo uloviti, ali moram nabrati neke trave, a i vrijeme je lijepo. Kreb zagunđa. - I ti bi također trebao izaći, Kreb - dodala je. - Sunce će ti koristiti. - Da, da, hoću, Ejla. Kasnije. Za trenutak je pomislila da bi se trebala maziti oko njega dok ga ne navede da izađe, predložiti mu šetnju kraj potoka, kao što su nekad radili, ali on se već povukao u sebe. Ostavila ga je da sjedi na svom mjestu, podigla Darka i požurila van. Kreb nije digao pogled sve dok nije bio siguran da je otišla. Posegne za štapom, zatim pomisli da će ustajanje iziskivati previše napora, pa se opet spusti. Dok je s Darkom na boku i košarom vezanom za leđa izlazila iz spilje, Ejla je razmišljala o Krebu. Osjećala je da se njegova duhovna moć smanjuje. Bio je odsutniji duhom više nego ikada i često je ponavljao pitanja na koja je već odgovorila. Teško se odlučivao na izlazak iz spilje, čak i kad je vrijeme bilo toplo i sunčano. A dok bi mnoge sate provodio u nečem što je nazivao razmišljanjem, nerijetko bi sjedeći zaspao. Nakon što je otišla izvan vidokruga spilje, Ejlini se koraci produljiše. Sloboda pokreta i prekrasan ljetni dan potisnu njenu zabrinutost u dalji kutak svijesti. Kad su stigli na čistinu, pusti Darka da hoda i počne brati neke biljke. Promatrao ju je, a zatim zgrabi pregršt trave i djeteline s ljubičastim cvjetovima i iščupa ih zajedno s korijenom. Donese ih stisnute u malenoj šaci.
- 546. 546 - Ti simi velika pomoć, Dark - pokaže, uzimajući travu i stavljajući ih u košaru kraj sebe. - Dark donijeti još - gestikulirao je i otrčao. Sjedila je na petama gledajući sina kako vuče veći busen trave. Iznenada korijenje popusti i on naglo sjedne. Od iznenađenja gotovo krikne, ali u tom trenu dotrči Ejla, podigne ga i baci u zrak, hvatajući ga zatim u zagrljaj. Dark se od oduševljenja smijuljio. Spustila ga je i pretvarala se da će ga loviti. - Sad ću te uhvatiti - pokaže. Dark smijući se otrči na svojim dječjim nožicama. Pustila ga je da odmakne, a zatim se na rukama i koljenima dade u potjeru, uhvati ga i povuče na sebe. Škakljala ga je samo zato da čuje kako se smije. Ejla se smijala samo kad su bili sami, a Dark je rano naučio da nitko drugi ne cijeni i ne odobrava njegov smijeh i hihotanje. Premda je Dark sve žene u plemenu zvao majkama, u svom je dječjem srcu znao da je Ejla nešto posebno. S njom se osjećao sretniji nego s bilo kim drugim i volio je kad bi ga povela sa sobom, bez drugih žena. Volio je i jednu drugu igru koju se mogao igrati samo s majkom. - Ba-ba-na-ni-ni - izgovori Dark. - Ba-ba-na-ni-ni - oponašala je Ejla besmislene slogove. - No-na-ni-ga-gu-la - izgovori Dark novi niz glasova. Ejla ponovi i to, a zatim ga poškaklja. Voljela ja slušati njegov smijeh koji bi ga izmamio i njoj. Zatim je izgovorila nekoliko zvukova, zvukova koje je najviše voljela slušati iz njegovih usta. Nije znala zašto, osim što su u njoj budili osjećaj nježnosti koja ju je gotovo dovodila do suza.
- 547. 547 - Ma-ma-ma-ma -rekla je. -Ma-ma-ma-ma - ponovi Dark. Ejla zagrli sina i stisne ga uza se. - Ma-ma - reče opet Dark. Koprcao se da se oslobodi. Volio se maziti samo prije spavanja. Obrisala je suzu u kutu oka. Voda u očima bilo je svojstvo koje nisu dijelili. Darkove velike smeđe oči, smještene duboko ispod izbočenih obrva, bile su kao u ostalih pripadnika Plemena. - Ma-ma - reče Dark. Često ju je zvao tim slogovima kad su bili sami, naročito nakon što bi ga podsjetila na njih. - Ti sada loviti? - upita kretnjama. Posljednjih nekoliko puta kad ga je povela sa sobom pokazala mu je kako da drži praćku. Namjeravala mu je napraviti jednu ali ju je Zaug preduhitrio. Starac više nije izlazio, ali zadovoljstvo koje je pokazivao pokušavajući da izvježba dječaka osjećala je i Ejla. Premda je Dark bio još mlad, Ejla je vidjela da je naslijedio njenu spretnost s tim oružjem, i on se jednako ponosio svojom malom praćkom kao i kopljem. Sviđala mu se pozornost koju bi svraćao na sebe kad se kočoperio s kopljem u ruci i praćkom zataknutom za uzicu oko struka - sve što je, osim amuleta, nosio ljeti. I Grev je imao malo oružje. Njih dvojica su izazivali iskrice razonode u očima plemena i primjedbe kakvi su sjajni mali muškarci. Već sad se određivala njihova buduća uloga. Kad je Dark otkrio da se zapovjedničko ponašanje prema djevojčicama odobrava, i čak prema odraslim ženama dobroćudno oprašta, nije oklijevao da to iskoristi do krajnjih granica — osim sa svojom majkom. Dark je znao da je drukčija. Samo se ona smijala s njim, samo se ona igrala zvukova, samo je ona imala meku zlatnu kosu koju je volio dodirivati. Nije se sjećao da ga je ikad dojila, ali nije htio spavati ni s kim drugim. Znao je da je žena po tome što je odgovarala na iste kretnje
- 548. 548 kao i drugežene, ali bila je mnogo viša od svih muškaraca i lovila je. Nije bio posve siguran što je zapravo lov, osim da je to nešto čime se bave muškarci - i njegova majka. Nije pripadala nijednoj kategoriji: bila je i nije bila žena, bila je i nije bila muškarac. Bila je jedinstvena. Ime kojim ju je počeo zvati, ime sačinjeno od zvukova, najbolje joj je odgovaralo. Ona je bila Mama, a Mama, zlatokosa božica koju je obožavao, nije s odobravanjem kimala glavom kad bi joj pokušavao naređivati. Ejla stavi Darku malu praćku u ruke i držeći svoje preko njegovih pokuša mu pokazati kako se njom rukuje. Bilo mu je smiješno kad je postavila malo kamenje na veliko i stala ga obarati. Želeći još jednom vidjeti kako to ona radi, dogega do nje s još kamenja. Nakon nekog vremena izgubi zanimanje pa Ejla ponovno počne sakupljati biljke. Dark ju je slijedio. Našli su maline i zaustavili se da ih uberu. - U lijepom si neredu, moj ljepljivi sine - Ejla će smijući se dok mu je crveni sok curio po licu, rukama i okruglom trbuščiću. Podigne ga, stavi pod ruku i odnese na potok da ga opere. Zatim nađe velik list, savije ga u tuljac i napuni vodom pa utaže žed. Dark zijevne i protrlja oči. U sjeni velikog hrasta prostre ogrtač, polegne sina i legne kraj njega dok nije zaspao. U tišini ljetnog popodneva Ejla je sjedila naslonjena na drvo i promatrala leptire kako lete i odmaraju se skupljenih krila, slušala kukce kako zuje u neprestanom pokretu, i uživala u cvrkutavoj ptičjoj simfoniji. U mislima odluta na događaje tog jutra. Nadam se da će Uba biti sretna s Vornom, mislila je. Nadam se da će biti dobar prema njoj. Tako je prazno bez nje, premda nije daleko. To više nije isto. Sad vjerojatno kuha za svog muškarca, a nakon razdoblja izdvojenosti spavat će s njim. Nadam se da će uskoro roditi dijete, to bi je usrećilo.
- 549. 549 Ali što ćebiti sa mnom? Nitko nikad nije došao iz onog plemena da pita za mene. Možda ne mogu naći našu spilju. U svakom slučaju, čini mi se da se nisu toliko zanimali za mene. To mi je drago. Ne želim se spariti s muškarcem koga ne poznam. Čak ne želim nikog od onih koje znam, a ni oni ne žele mene. Previsoka sam - čak i Drug mi jedva dosiže do brade. Iza se često pitala da li ću ikad prestati rasti. I sama se to počinjem pitati. Braud to mrzi. Ne može podnijeti da žena bude viša od njega. Ali više me uopće ne uznemirava otkad smo se vratili sa Zbora Plemena. Zašto uzdrhtim od groze svaki put kad me pogleda? Brun stari. Ebra u posljednje vrijeme sve češće traži lijek za njegove bolne mišiće i ukočene zglobove. Uskoro će Brauda proglasiti vođom. To znam. A Guv će biti mog-ur. On obavlja sve više obreda. Čini mi se da Kreb od onog dana kad sam ih vidjela u spilji ne želi više biti mog-ur. Zašto sam one noći ušla u spilju? Čak se ni ne sjećam kako sam tamo dospjela. Da bar nisam nikad otišla na Zbor. Da nisam išla, možda bih Izu održala na životu još nekoliko godina. Strašno mi nedostaje, a tamo nisam našla muškarca. Ali Dark je našao družicu. Čudno da su Uri dozvolili da živi, kao da je bila predodredena da postane Darkova družica. Muškarci Drugih, rekla je Oda. Tko su oni? Iza je rekla da sam se rodila među njima, zašto se ničeg ne sjećam? Što se dogodilo s mojom pravom majkom? S njenim muškarcem? Je li osim mene imala još djece? Ejla osjeti laganu mučninu - zapravo ne mučninu nego nelagodu. Tada joj se iznenada naježi koža na glavi jer se sjetila nečeg što joj je Iza rekla one noći kad je umrla. Ejla je to potisnula iz sjećanja, bilo je prebolno misliti o Izinoj smrti. Iza mi je rekla da odem! Rekla je da nisam Pleme, da sam se rodila među Drugima. Rekla je da nađem svoj narod, potražim svog muškarca. Kazala mi je da će Braud, ostanem li, već naći načina da me povrijedi. Sjeverno, rekla je da žive sjeverno, iznad poluotoka.
- 550. 550 Kako mogu otići?Ovo je moj dom. Ne mogu ostaviti Kreba, a i Darku sam potrebna. Što ako ne budem mogla pronaći Druge? Čak da ih i nađem, možda me oni ne bi htjeli. Nitko ne želi ružnu ženu. Kako da budem sigurna hoću li naći svog muškarca čak i ako pronađem Druge? Kreb stari. Što će biti sa mnom kad njega više ne bude? Tko će se tada brinuti o meni? Ne mogu živjeti sama s Darkom, morat će me uzeti neki muškarac. Ali koji? Braud! On će biti vođa, pa ako me nitko drugi ne bude htio, morat će me uzeti. Što ako budem morala živjeti s Braudom? On me također ne želi, ali zna da bih mrzila živjeti s njim. Učinio bi to samo zato što ja to mrzim. Ne bih mogla podnijeti život s Braudom. Radije bih bila s nekim muškarcem koga ne poznajem, iz drugog plemena, ali ni oni me ne žele. Možda bih trebala otići. Mogla bih povesti i Darka. Ali što ako ne pronađem Druge? Ili ako mi se nešto dogodi? Tko bi se brinuo o njemu? Tada bi bio posve sam, kao što sam i ja bila. Imala sam sreću da me je Iza našla, Dark možda ne bi bio tako sretan. Ne mogu ga odvesti, on je rođen ovdje, on je Pleme, čak i ako je jednim dijelom ja. Za njega je već pronađena družica. Što će biti s Urom ako odvedem Darka? Oda je vježba da bude Darkova družica. Govori joj da i za nju postoji muškarac, premda je deformirana i ružna. I Darku će Ura biti potrebna. Kad naraste, trebat će družicu, a Ura je kao stvorena za njega. Ali ne bih mogla otići bez Darka. Radije bih živjela s Braudom nego da ostavim Darka. Moram ostati, nema drugog načina. Ostat ću i živjeti s Braudom, ako već moram. Ejla pogleda svoje usnulo dijete i pokuša se, kao dobra žena Plemena, smiriti i prihvatiti sudbinu. Na Darkov nos sleti muha. Trgne se u snu, počeše po nosu i zatim opet smiri.
- 551. 551 Ionako ne bihznala kamo da pođem. Sjever? Što mi to govori? Sve je sjeverno odavde, samo je more na jugu. Mogla bih ostatak života lutati a da nikog ne nađem. A i Drugi bi mogli biti zli kao i Braud. Oda je rekla da su je oni muškarci silovali, da joj čak nisu dozvolili da spusti dijete. Bilo bi bolje ostati ovdje s Braudom kojeg znam, nego otići i pronaći muškarca koji bi mogao biti još gori. Kasno je, bolje da se vratim. Ejla probudi sina. Dok se vraćala prema spilji pokušavala je istisnuti Druge iz svojih misli, ali nije joj uspjelo. Nakon što ih se sjetila, nije ih više mogla zaboraviti. *** - Imaš li posla, Ejla? - upita Uba. Lice joj je u isti mah izražavalo i stid i zadovoljstvo, a Ejla je nagađala što je razlog. Odlučila je, ipak, pustiti Ubu da joj sama kaže. - Ne, zapravo nisam zaposlena. Miješam malo metvice i djeteline i upravo sam to htjela kušati. Mogla bih pristaviti vodu za čaj. - Gdje je Dark? - upita Uba dok je Ejla poticala vatru i dodala još drva i nekoliko kamenova za kuhanje. - Vani je s Grevom. Oga pazi na njih. Ta dvojica su uvijek zajedno - kretnjama će Ejla. - Vjerojatno zato što su bili zajedno dojeni. Bliži su jedan drugom od rođene braće. Gotovo kao da su blizanci. - Ali blizanci često liče jedan na drugog, a njih dvojica nisu nalik jedan drugome. Sjećaš li se žene s blizancima na Zboru Plemena? Nisam ih mogla raspoznati.
- 552. 552 - Ponekad jenesreća imati blizance, a trojcima se nikad ne dozvoljava da žive. Kako žena može hraniti troje odjednom, kad ima samo dvije dojke? - upita Uba? - Uz mnogo pomoći drugih žena. Dovoljno je naporno za ženu da rodi dvoje. Zbog Darka sam sretna što je Oga uvijek imala mnogo mlijeka. - Nadam se da ću ga i ja imati dovoljno - pokazivala je Uba. - Mislim da ću dobiti dijete, Ejla. - I meni se čini, Uba. Otkad ste spareni nisi imala žensku kletvu, zar ne? - Ne. Mislim da je Vornov totem dugo čekao. Sigurno je bio vrlo snažan. - Jesi li mu već rekla? - Namjeravala sam pričekati dok ne budem sigurna, ali je pogodio. Valjda je primijetio da se nisam izdvojila. Vrlo je sretan - ponosno će Uba. - Je li dobar, Uba? Jesi li sretna? - O, da. On je dobar muškarac, Ejla. Kad je saznao da ću dobiti dijete, rekao mi je da je dugo čekao na mene i da mu je drago što nisam gubila vrijeme. Rekao mi je da je zamolio da me dobije prije nego što sam postala žena. - To je divno, Uba - reče Ejla. Nije dodala da u plemenu ionako nije bilo nikog drugog s kim se mogao spariti, osim nje same. Ali zašto bi htio mene? Zašto bi htio veliku ružnu ženu kad je mogao imati nekog tako privlačnog kao što je Uba, i k tome Izinog roda. Što se dogada sa mnom? Nikad se nisam
- 553. 553 htjela spariti sVornom. Izgleda da još uvijek mislim na to što će biti sa mnom kad Kreba više ne bude. Morat ću se dobro brinuti za njega da dugo poživi. Čini se da više ne želi živjeti. Uopće ne izlazi iz spilje. Ne bude li se više kretao, više neće moći napustiti spilju. - O čemu razmišljaš, Ejla? U posljednje si vrijeme tako tiha. - Razmišljam o Krebu. Zabrinuta sam za njega. - On stari. Mnogo je stariji od majke, a ona je već otišla. Još mi uvijek nedostaje, Ejla. Bit će mi užasno kad i Kreb bude hodao na drugom svijetu. - I meni, Uba - ganuto će Ejla. Ejla se nije mogla smiriti. Često je lovila, a kad nije bila u lovu neumorno je radila. Nije mogla podnijeti besposlenost. Razvrstavala je ljekovito bilje i ponovno ga slagala, lutala okolicom popunjavajući zalihe, zatim preuredila cijelo ognjište. Plela je nove košare i prostirke, pravila drvene zdjele i pladnjeve, izrađivala posude od uštavljene kože i brezove kore, krojila nove ogrtače, štavila svježe kože, šivala omotače za noge i ruke. Od mjehura i želudaca životinja načinila je vodonepropusne posude za spremanje vode i drugih tekućina. Izradila je novi okvir za vješanje lonaca nad vatrom. Dubila je plosnato kamenje za svjetiljke, osušila nove fitilje od mahovine, kalajući kremen napravila nove noževe, pile, svrdla i sjekire, tražila po morskoj obali školjke i od njih pravila žlice, kuhače i sitno posude. Kad bi na nju došao red, pratila je lovce, sušila meso, sakupljala voće, povrće, sjemenke i druge plodove, rešetala je, pržila i mljela žito dok se nije pretvorilo u brašno tako da ga Kreb i Dark mogu lakše žvakati. I još uvijek nije imala dovoljno posla. Kreb je postao predmet njene posebne brige. Tetošila ga je, brinula se o njemu kao nikad prije. Kuhala je posebnu hranu da mu pojača
- 554. 554 apetit, pripremala ljekovitenapitke i obloge, tjerala ga da se odmara na suncu i umiljavala se oko njega dok ga ne bi nagovorila na duge šetnje. Činilo se da uživa u njenoj pažnji i društvu, a kao da mu se vratilo i nešto stare snage i poleta. Međutim, nečega nije bilo. Izuzetna bliskost i toplina, dugi isprekidani razgovori prijašnjih godina nestali su. Obično su šetali u tišini. Razgovor je bio nategnut i nije bilo spontanih izljeva naklonosti. Kreb nije bio jedini koji je stario. Onog dana kad je Brun s vrha brda promatrao lovce kako odlaze sve dok nisu bili samo male točkice u stepi, Ejla je iznenada postala svjesna koliko se mnogo promijenio. Brada mu više nije bila prosijeda, već posve bijela, a takva je bila i kosa. Duboke bore izbrazdale su lice, u kutovima očiju urezujući duboke provalije. Njegovo tvrdo, mišićavo tijelo izgubilo je boju, koža je bila mlohava, premda je još uvijek bio jak. Polako je otišao do spilje i ostatak dana proveo u granicama svog ognjišta. Idući je puta išao s lovcima, ali kad je ponovno ostao u spilji, to je učinio i Grod, njegov vjerni zamjenik. Jednog dana krajem ljeta Dark utrči u spilju. - Mama! Mama! Čovjek! Dolazi neki čovjek! Ejla zajedno s ostalima pojuri k ulazu u spilju da vidi stranca koji je stizao stazom s morske obale. - Ejla, misliš li da možda dolazi po tebe?- uzbuđeno upita Uba. - Ne znam. Ne znam ništa više od tebe, Uba. Ejlini su živci bili napregnuti, a osjećaji pomiješani. Nadala se da je posjetitelj iz plemena Zaugovih rođaka, a istovremeno se bojala toga. Zastao je da nešto kaže Brunu, a zatim otiđe s vođom do njegovog ognjišta. Nedugo zatim Ejla ugleda Ebru kako izlazi i dolazi ravno prema njoj.
- 555. 555 - Brun tetreba, Ejla - gestikulirala je. Ejlino srce žestoko zakuca. Koljena su joj klecala i bila je sigurna da se neće moći održati na nogama. S olakšanjem se sruši kraj vođinih nogu. Brun je kucne po ramenu. - Ovo je Vond, Ejla - reče vođa pokazujući posjetitelja. - Došao je izdaleka da te vidi, sve od Norgovog plemena. Majka mu je bolesna, a njihova vidarica joj ne može pomoći. Pomislila je da ti možda znaš čaroliju koja bi joj pomogla. Ejla je na Zboru stekla glas vješte i mudre vidarice. Muškarac je došao zbog njene čarolije, ne zbog nje. Olakšanje nadjača Ejlino razočaranje. Vond je ostao samo nekoliko dana. Donio je novosti iz svog plemena. Mladi muškarac kojeg je ranio spiljski medvjed prezimio je kod njih. Otišao je rano početkom sljedećeg proljeća, hodajući na obje noge i jedva primjetno hramljući. Njegova družica rodila je zdravog sina kojeg su nazvali Kreb. Ejla ispita glasnika i pripremi mu svežanj da ga ponese natrag, zajedno s uputama za njihovu vidaricu. Nije znala hoće li lijek djelovati, ali kad je prevalio tako dug put mogla je pokušati. Nakon što je Vond otišao, Brun je razmišljao o Ejli. Odlagao je odluku dok je još bilo nade da će je neko drugo pleme možda prihvatiti. Ako je jedan glasnik mogao pronaći njihovu spilju, to su mogli i drugi. Nakon toliko se vremena više nije mogao nadati. Za nju će se morati nešto udesiti u ovom plemenu. Ali Braud će uskoro biti vođa, i on bi je trebao uzeti. Bilo bi najbolje da tu odluku donese sam, a tako dugo dok Mog-ur živi nije bilo razloga za žurbu. Brun odluči rješenje teškoće prepustiti sinu svoje družice. Čini se da je prevladao žestoke osjećaje prema njoj, mislio je Brun. Više je ne uznemiruje. Možda je spreman, možda je napokon spreman. Ali u njemu je još uvijek tinjala sumnja.
- 556. 556 Ljeto se primicalosvom šarenom kraju i pleme se spremi na smireniji način života hladnog godišnjeg doba. Ubina trudnoća napredovala je uobičajenim tijekom sve dok nije zašla u drugo tromjesečje. Tada su znaci života prestali. Pokušavala je zanemariti sve jače bolove u leđima i neugodne grčeve, ali kad opazi krv, požuri Ejli. - Koliko je vremena prošlo otkad si osjetila da se dijete miče, Uba? - zabrinuto upita Ejla. - Ne miče se već mnogo dana, Ejla. Što da radim? Vorn je bio tako sretan kad sam zatrudnjela. Ne želim izgubiti dijete. Što je krenulo naopako? A rodila bih tako brzo. Uskoro će proljeće. - Ne znam, Uba. Sjećaš li se da si negdje pala? Jesi li se naprezala da podigneš nešto teško? - Mislim da nisam, Ejla. - Vrati se k svojem ognjištu, Uba, i lezi. Skuhat ću čaj od crne brezove kore. Da je barem jesen - pronašla bih onaj zmijski korijen koji je Iza dala meni. Snijeg je predubok da odem tako daleko. Pokušat ću nešto smisliti. I ti razmišljaj, Uba. Znaš sve što je Iza znala. - Razmišljala sam, Ejla, ali se ne mogu sjetiti ničeg što može pokrenuti dijete nakon što se prestane micati. Ejla nije znala što da odgovori. U srcu je, kao i Uba, znala da nema nade i dijelila je očaj mlade žene. Idućih je nekoliko dana Uba ležala, uzalud se nadajući da će naći nešto što bi pomoglo, znajući da se nema čemu nadati. Bol u leđima postala je gotovo nepodnošljiva, a jedini lijekovi koji su je smirivali istovremeno su je uspavljivali u nemiran san. Ali grčevi nisu postali trudovi, porođaj nije započeo.
- 557. 557 Ovra samo štonije živjela na Vornovom ognjištu, nudeći svoju pomoć i utjehu. I sama je toliko puta prošla istu kušnju, pa je bolje nego itko drugi razumjela Ubin bol i tugu. Guvova družica nikad nije izdržala punu trudnoću. S prolaskom godina postala je još tiša i povučenija. Ejli je bilo drago što je Guv nježan prema njoj. Mnogi bi je muškarci otjerali ili uzeli još jednu družicu. Ali Guv je Ovri bio duboko privržen. Nije htio povećati njenu bol time što bi uzeo drugu ženu da rađa djecu. Ejla počne Ovri davati tajni lijek za sprečavanje poraza totema. Ženi je bilo teško nastavljati trudnoćama koje nisu donosile ploda. Ejla joj nije rekla čemu lijek služi, ali je Ovra nakon nekog vremena, kad je prestala zatrudnjivati, i sama shvatila. Tako je bilo bolje. Jednog hladnog, tmurnog jutra kasne zime, Ejla pregleda Izinu kćerku i donese odluku. - Uba - blago zazove. Mlada žena otvori oči okružene tamnim kolutovima zbog kojih su izgledale smještene još dublje ispod izbočenih obrva. - Vrijeme je za glavnicu. - Moramo izazvati trudove. Ništa ne može spasiti tvoje dijete, Uba. Ako ne izađe, i ti ćeš umrijeti. Mlada si, imat ćeš drugo dijete - pokazivala je. Uba pogleda Ejlu, zatim Ovru, pa opet Ejlu. - U redu - kimne. - U pravu si, nema nade. Moje dijete je mrtvo. Ubin je porođaj bio naporan. Bilo je teško izazvati trudove, a Ejla nije htjela dati prejako sredstvo protiv bolova, bojeći se da će trudovi prestati. Premda su je druge žene iz plemena nakratko posjetile da ponude podršku i pomoć, nijedna se nije htjela dugo zadržavati. Sve su znale da će boli i napor biti uzaludni. Samo je Ovra ostala da pomogne Ejli. Kad je porođaj završio, Ejla brzo zamota posteljicu i mrtvorođeni plod.
- 558. 558 - Bio jedječak - rekla je Ubi. - Mogu li vidjeti? - upita iscrpljena mlada žena. - Mislim da je bolje da ne vidiš, Uba. Samo ćeš se osjećati još gore. Ja ću ga izložiti umjesto tebe. Preslaba si da ustaneš. Ejla reče Brunu da je Uba preslaba i da će sama izložiti dijete, ali se suzdrži da spomene išta drugo. Uba nije rodila sina, nego dva sina koja se nikad nisu posve razdvojila. Samo je Ovra vidjela jadnu, odvratnu stvar u kojoj se jedva moglo raspoznati ljudsko biće, s previše ruku i nogu i grotesknim crtama na prevelikoj glavi. Ovra se morala napregnuti da ne povrati, a i Ejla je mučno gutala slinu. Ovo nisu bile, kao kod Darka, Plemenske osobine pomiješane s njezinima, to je bila prava nakaznost. Ejli je bilo drago da to užasno izobličeno stvorenje nije poživjelo dovoljno dugo da ga Uba rodi živog. Znala je da Ovra neće ništa reći. Bilo je najbolje da pleme vjeruje da je Uba rodila normalnog mrtvorođenog sina. Ejla se obuče i kroz duboki snijeg ode daleko od spilje. Odmota povoje i položi plod na snijeg. Bolje je pobrinuti se da istinu nitko ne sazna, mislila je. Nije još pravo otišla, a već krajičkom oka primijeti skriveni pokret. Miris krvi učinio je svoje. SMRTNA KLETVA Dark, bi li volio noćas spavati s Ubom? - upita Ejla. - Ne - dječak odlučno odmahne glavom. - Dark spavati s Mamom.
- 559. 559 - U reduje, Ejla. Nisam ni mislila da će htjeti. Uostalom, proveo je sa mnom cijeli dan - reče Uba. — Odakle mu to ime kojim te zove? - Tako me zove - odgovori Ejla i okrene glavu na stranu. U njoj je, još od vremena kad je stigla među njih, bila toliko ukorijenjena Plemenska zabrana protiv korištenja nepotrebnih riječi i zvukova da se osjećala krivom zato što se sa sinom igra riječima. Uba je nije dalje ispitivala, premda je znala da Ejla nešto zadržava za sebe. - Ponekad izađem sama s Darkom, pa zajedno stvaramo zvukove - prizna joj Ejla. - Te je zvukove odabrao za mene. On zna napraviti mnogo zvukova. - I ti možeš stvarati zvukove. Majka je rekla da si znala razne zvukove i riječi kad si bila mala, osobito prije nego što si naučila govoriti. Još se sjećam da sam kao dijete voljela zvuk koji si pravila dok si me zibala. - Mislim da sam to radila kad sam bila mala, ali se toga vrlo slabo sjećam - mahne Ejla. - Uostalom, to je samo Darkova i moja igra. - Mislim da u tome nema ništa lošeg - reče Uba. - Nitko ne može reći da ne zna govoriti. Da barem ovi korijeni nisu tako truli - doda Uba i baci veliki korijen. - Sutrašnja gozba neće biti osobito bogata. Imamo samo suho meso, ribu i polutrulo povrće. Da je Brun htio još samo malo pričekati imali bismo barem zelenog povrća i mladica. - Ne odlučuje samo Brun - reče Ejla. - Kreb kaže da je najbolje vrijeme upravo prvi puni mjesec nakon početka proljeća. - Pitam se samo kako zna kad započinje proljeće—primijeti Uba.- Meni su svi kišni dani nalik jedan drugom. - Mislim da to ima neke veze sa zalaskom sunca. Već danima promatra kako se navečer spušta. Čak i kad pada kiša često se može
- 560. 560 vidjeti kamo sunceide na počinak, a u posljednje je doba bilo dovoljno vedrih noći da se vidi i mjesec. Kreb zna. - Žao mi je što će Kreb u isto vrijeme proglasiti Guva mog-urom - reče Uba. - I meni - mahne Ejla. - Ovih dana sjedi posve besposleno. A što će raditi kad ne bude obavljao čak ni obrede? Znala sam da će se to dogoditi jednog dana, ali ovo je jedina gozba u kojoj neću uživati. - Bit će to tako neobično. Navikla sam da Brun bude vođa, a Kreb mog-ur, ali Vorn kaže da je došlo doba da mladi muškarci preuzmu vodstvo. Kaže da je Braud čekao dovoljno dugo. - Vjerojatno je u pravu - reče Ejla. - Vorn se uvijek divio Braudu. - On je dobar prema meni, Ejla. Nije se ljutio kad sam izgubila dijete. Samo je rekao da će od Mog-ura zatražiti amajliju koja će ojačati njegov totem i tako omogućiti da začne još jedno dijete. Sigurno mu se i ti sviđaš, Ejla. Čak mi je rekao da te zamolim za dozvolu da Dark spava s nama. Mislim da zna koliko volim tog dječaka - povjeri joj Uba. - Čak ni Braud nije u posljednje vrijeme tako loš prema tebi. - Ne, ne uznemirava me mnogo - pokazivala je Ejla. Nije znala objasniti strah koji bi osjetila svaki put kad bi je Braud pogledao. Kosa joj se ježila čak i onda kad je zurio u nju a da to nije ni vidjela. Kreb je te večeri do kasna ostao s Guvom na mjestu duhova. Ejla pripremi lagani obrok za Darka i sebe, te spremi nešto jela za Kreba kad se vrati, premda je sumnjala da će taknuti hranu. Tog se jutra probudila s osjećajem tjeskobe koja je sve više rasla. Činilo joj se da se spilja ruši na nju, a usta su joj cijeli dan bila suha. Uz mnogo je muke progutala nekoliko zalogaja, a zatim skoči na noge i potrči prema izlazu iz spilje, zagledavši se u olovno nebo i tešku kišu koja je u natopljenom blatu
- 561. 561 stvarala male udubine.Dark se uvukao u njezina krzna i kad se vratila do ognjišta već je spavao. Čim je osjetio da je legla do njega, privio se bliže i u polusnu rekao nešto što je završilo riječju »Mama«. Ejla ga zagrli osluškujući malo srce. Nije mogla zaspati već je ležala i na slabom svjetlu umiruće vatre promatrala grube obrise kamenog zida. Kad se vratio Kreb, još uvijek nije zaspala, ali mirno je ležala osluškujući kako šepa oko ognjišta, a nakon što je legao, napokon utone u san. Probudila se s krikom na usnama! - Ejla! Ejla! - Kreb je pozove tresući je da je posve probudi. - što se dogodilo? - zabrinuto je upita. - Oh, Kreb! - zajeca i zagrli ga. - Opet sam ružno sanjala. Taj san nisam sanjala godinama. - Kreb je zagrli i osjeti kako drhti. - Što se dogodilo Mami? - kretnjama upita Dark dok je na kožama sjedio očiju raširenih od straha. Nikad nije vidio majku da vrišti. Ejla ga zagrli. - Koji san, Ejla? Onaj o spiljskom lavu? - upita Kreb. - Ne, sanjala sam onaj drugi, onaj kojeg se nikad ne mogu točno sjetiti. - Ponovno se počne tresti. - Kreb, zašto sam sanjala taj san? Mislila sam da nikad više neću imati ružne snove. Kreb je zagrli ne bi li je utješio. Ejla uzvrati. Oboje iznenada shvate koliko je vremena prošlo otkad se nisu tako zagrlili. Čvrsto su se držali, a Dark je bio između njih. - Oh, Kreb, ne mogu ti reći koliko sam te puta htjela zagrliti. Mislila sam da me ne želiš, bojala sam se da ćeš me odgurnuti kao onda
- 562. 562 kad sam biladrska mala djevojčica. Ima još nešto što sam ti htjela reći. Volim te, Kreb. - Ejla, tada sam se morao prisiliti da te odgurnem. Morao sam nešto učiniti jer bi Brun nešto učinio. Nikad se nisam mogao ljutiti na tebe, previše sam te volio. Još te uvijek previše volim. Mislio sam da si potištena zato što si izgubila mlijeko, a to se dogodilo mojem krivnjom. - Nije to tvoja krivica, Kreb. Ja sam bila kriva. Nikad te nisam krivila. - Ja i jesam kriv. Morao sam znati da dijete mora redovito sisati jer će mlijeko presušiti, ali činilo mi se da želiš biti sama sa svojom tugom. - Kako si mogao znati? Nijedan muškarac ne zna toliko o djeci. Vole se igrati sa sitom i veselom djecom, ali čim im počnu dosadivati, brzo ih vrate majkama. Osim toga, to mu nije naškodilo. Upravo je počela godina kad se odbijao od prsiju, i premda već dugo ne siše, velik je i zdrav. - Ali to te je boljelo, Ejla. - Mama, tebe boli - prekine ih Dark, još zabrinut zbog njezinog vriska. - Ne, Dark, Mamu više ne boli. - Kad je naučio da te tako zove, Ejla? Malo je pocrvenjela. - Dark i ja se ponekad igramo igre stvaranja zvukova. Sam je odlučio da me tako zove. Kreb kimne glavom. - Sve žene zove majkama pa pretpostavljam da je za tebe morao pronaći nešto posebno. Za njega to vjerojatno znači majka.
- 563. 563 - I zamene. - Ti si stvarala mnogo zvukova kad si došla k nama. Vjerujem da tvoj narod govori zvukovima. - Moj narod su ljudi Plemena. Ja sam žena Plemena. - Ne, Ejla - polako je gestikulirao Kreb. - Ti nisi Pleme, ti si žena Drugih. - To mi je i Iza rekla one noći kad je umrla. Rekla mi je da ne pripadam Plemenu, nego Drugima. Kreb je izgledao iznenađen. - Nisam mislio da je i ona to znala. Iza je bila mudra žena, Ejla. Ja sam to shvatio tek one noći kad si nas slijedila u spilju. - Nisam namjeravala ući u spilju. Ne znam ni kako sam tamo stigla. Ne znam što te tako povrijedilo, ali mislila sam da si me prestao voljeti jer sam otišla u spilju. - Ne, Ejla, nisam te prestao voljeti, previše te volim. - Dark gladan - prekine mališan njihov razgovor. Još je bio uznemiren Ejlinim vriskom, a smetao mu je i njen napregnut razgovor s Krebom. - Gladan si? Odmah ću potražiti nešto za jelo. Kreb ju je promatrao kad je ustala i otišla do ognjišta. Pitam se zašto je dovedena da živi s nama, pomisli starac. Rođena je među Drugima i Spiljski lav ju je oduvijek štitio. Zašto ju je doveo ovamo? Zašto je nije vratio njima ? I zašto je dopustio da bude poražen, zašto je dopustio da ima dijete i zatim izgubi mlijeko? Svi misle da je to zato što je dječak nesretan, ali treba ga samo pogledati da se vidi da nije tako: zdrav je, sretan, svi ga vole. Možda je Dorv bio u pravu, možda su se s
- 564. 564 njenim Spiljskim lavompomiješali duhovi totema svih ljudi iz plemena. Bila je u pravu, njen sin nije deformiran, on je mješavina. On čak može stvarati zvukove kao i ona. Dijelom je Ejla i dijelom Pleme. Iznenada Kreb osjeti trnce i koža mu se naježi. Dijelom Ejla i dijelom Pleme! Je li to razlog zbog kojeg je dovedena k nama? Zbog Darka? Zbog njenog sina? Pleme je osuđeno i neće više postojati. Samo će njezina vrsta nastaviti. To znam, to sam osjetio. Ali što je s Darkom? On pripada i Drugima, on će nastaviti, ali on pripada i Plemenu. A tu je i Ura, tako slična Darku. Rođena je nedugo nakon onog slučaja s muškarcima Drugih. Jesu li njihovi totemi tako snažni da u kratkom vremenu nadvladaju ženin totem? Možda je tako. Ako njihove žene imaju toteme Spiljskog lava, možda mora biti tako. Je li i Ura mješavina? Ako postoje Dark i Ura, sigurno postoje i drugi. Djeca pomiješanih duhova, djeca koja će preživjeti, djeca koja će nastaviti Pleme. Možda ih nema mnogo, ali ipak dovoljno. Možda je Pleme bilo osuđeno već i prije nego što je Ejla vidjela sveti obred, možda je u spilju dovedena samo da mi to pokaže. Nas više neće biti, ali tako dugo dok bude Darkova i Ura, mi nećemo umrijeti. Pitam se ima li Dark sjećanja? Da je bar malo stariji, dovoljno star za obred. Nije važno, Dark ima više od sjećanja, on u sebi nosi Pleme. Ejla, dijete moje, dijete mog srca, ti u sebi nosiš sreću, a donijela si je i nama. Sad znam zašto si došla - ne da nam doneseš smrt, nego da nam pružiš jedinu priliku da preživimo. Nikad više neće biti kao što je bilo, ali i to je nešto. Ejla donese sinu komad hladnog mesa. Činilo joj se da Kreb razmišlja, ali kad je sjela, pogleda je. - Znaš, Kreb - rekla je zamišljeno — ponekad mislim da Dark nije samo moj sin. Otkad sam izgubila mlijeko, otkad se navikao ići od
- 565. 565 ognjišta do ognjištai sisati mlijeko svih žena koje imaju malu djecu, jede sa svima. Svi ga hrane. Podsjeća me na mladunče spiljskog medvjeda, kao da je sin cijelog plemena. Ejla osjeti veliku tugu koja je izbijala iz Krebovog jedinog tamnog, bistrog oka. - Dark je sin cijelog plemena, Ejla. On je jedini sin Plemena. Prvo svjetlo praskozorja zasvjetluca na ulazu spilje, ispunjavajući trokutasti prolaz. Ejla je bila budna i u svjetlu novog dana promatrala zaspalog sina. Pogledala je prema Krebovim krznima za spavanje. Po njegovom je pravilnom disanju znala da spava. Drago mi je što smo konačno razgovarali, osjećala je kao da joj je s leđa skinut preteški teret. Mučnina koju je osjećala cijeli dan i noć samo se pogoršala. Osjetila je grč u grlu i pomislila da će se ugušiti ako smjesta ne iziđe. Tiho klizne iz kreveta, brzo obuče ogrtač, navuče omotače za noge i uputi se prema izlazu. Čim se našla na svježem zraku, duboko udahne. Osjeti takvo olakšanje da nije ni primijetila kako joj ledena kiša moči kožni ogrtač. Prođe kroz prljavo blato pred spiljom i tresući se od hladnoće uputi prema rječici. Hrpice snijega, prljavog od čađe s mnogih ognjišta, polako su se otapale i stvarale potočiće blatne vode koji su se slijevali niz padinu i utjecali u zamućeni vodotok još uvijek djelomično okovan ledom. Njeni kožni omotači za noge slabo su se zadržavali na crvenkastosmedem mulju pa se oklizne i padne na pola puta do rječice. Niz opuštenu kosu koja je prilijepljena uz glavu visjela u pramenovima poput tankih konopaca, slijevala se voda i tekla niz blatni ogrtač. Dugo je stajala na obali vode koja se borila da se oslobodi ledenog oklopa. Promatrala je tamne kovitlace koji su nagrizali ledeni pokrivač. Konačno, ledena se kora slomi i otpluta u susret nepoznatom.
- 566. 566 Zubi su jojcvokotali dok se teško uspinjala uz sklisku padinu. Promatrala je oblačno nebo koje je na istoku gotovo neprimjetno postajalo svijetlije. Morala se prisiliti da prođe kroz nevidljivu prepreku ispriječenu na ulazu u spilju i čim je ušla, ponovno osjeti nemir. - Ejla, pa ti si promočena. Zašto si izlazila na tu kišu? — gestikulirao je Kreb. Uzeo je komad drva i stavio ga na vatru. - Skini mokri ogrtač i priđi vatri da se ne prehladiš. Promijenila je odjeću i sjela kraj Kreba. Bila je sretna što među njima više nije bilo napetosti. - Kreb, drago mi je što smo noćas razgovarali. Bila sam na potoku, led je puknuo. Dolazi ljeto, opet ćemo zajedno u duge šetnje. - Da, Ejla, dolazi ljeto. Želiš li, opet ćemo u duge šetnje. Samo nek stigne ljeto. Ejla se sledi. Imala je užasan predosjećaj da nikad više neće s njim u šetnju, a činilo joj se da i Kreb to zna. Prišla mu je i oni se čvrsto zagrle kao da se nikad više neće vidjeti. Sredinom prijepodneva kiša se pretvori u jednoliko rominjanje, a poslije podneva posve prestane. Blijedo, umorno sunce probilo se kroz gustu koprenu oblaka, ali bilo je preslabo da ugrije ili osuši promočenu zemlju. Unatoč lošem vremenu i oskudnoj hrani, pleme je bilo uzbuđeno zbog tako značajne prilike za gozbu. Promjena vođe bila je prilično rijetka, jednako kao i postavljanje novog mog-ura. Bio je to izuzetan dan. Oga i Ebra će odigrati svoju ulogu u obredu, baš kao i Brak. Sedmogodišnji dječak postat će novi vođin nasljednik. Oga je bila užasno napeta. Neprekidno je skakala od ognjišta do ognjišta provjeravajući koje se jelo gdje priprema. Ebra ju je pokušavala smiriti, ali ni ona nije bila mirna. Brak je, pokušavajući izgledati
- 567. 567 odraslije, izdavao zapovjedimlađoj djeci i zaposlenim ženama. Konačno se pojavi Brun i pozove ga na stranu da još jednom uvježba svoju ulogu. Uba odvede djecu do Vornovog ognjišta da ne smetaju odraslima. Kad je glavni dio priprema bio završen, pridruži joj se i Ejla. Osim pomaganja u pripremi hrane, njena je jedina zadaća bila pripremanje napitka od bunike. Kreb je rekao da ne priprema drogu od korijenja. Do večeri je na nebu preostalo samo nekoliko oblaka koji su hirovito prolijetali ispred punog mjeseca što je osvjetljavao goli, beživotni krajolik. Iza najudaljenijeg ognjišta u spilji, u prostoru omeđenom krugom zapaljenih baklji, gorjela je velika vatra. Ejla je sjedila na krznima i slušala pucketanje vatrice na ognjištu. Još nije uspjela odagnati osjećaj nelagode koji ju je pratio cijelog dana. Odluči poći do ulaza u spilju i do početka svetkovine promatrati mjesec. Kad je ustala da krene, Brun joj dade znak i ona se teška koraka uputi u drugom smjeru. Kad su se svi smjestili, Mog-ur u pratnji Guva izađe iz mjesta duhova. Oba su muškarca bila ogrnuta medvjeđim krznima. Sad kad je veliki sveti čovjek posljednji put zazivao duhove, izgledao je pomlađeno. Pleme ga već godinama nije vidjelo da rječite, poznate pokrete obavlja s toliko nadahnuća i snage. Bila je to majstorska predstava. Vladao je gledalištem vještinom pravog virtuoza, izazivajući vrhunce uzbuđenja baš kad je to najbolje odgovaralo, završivši kulminacijom koja je iz njih izvukla posljednji djelić snage i ostavila ih praznima. Guv je bio tek njegova blijeda kopija. Mladić je bio izučeni mog-ur, čak dobar mog-ur, ali se nije mogao mjeriti s Velikim Mog-urom. Najmoćniji je čarobnjak obavio svoj posljednji i najsavršeniji obred. Kad je došao red na Guva, nije samo Ejla plakala. Njeni su suplemenici imali suhe oči, ali su plakali srcima.
- 568. 568 Kad je Guvizvodio kretnje koje su Bruna skinule s položaja vođe i na njegovo mjesto postavile Brauda, Ejla se na tren u mislima vrati u prošlost. Promatrala je Kreba i sjetila se kad je prvi put vidjela jednooko lice puno ožiljaka i pružila ruku da ga dotakne. Sjećala se njegovog strpljenja dok ju je pokušavao naučiti sporazumijevati se s njima, i zatim svog iznenadnog shvaćanja onoga čemu ju je učio. Dotakne amulet i opipa mali ožiljak na vratu gdje ju je ubo da njezinu krv prinese kao žrtvu zahvalnicu drevnim duhovima koji su joj dopustili da lovi. U sjećanju se vrati i na tajni posjet maloj spilji duboko u planini na istoku. Sjetila se kako je čarobnjak bio tužan i upitala se što su značile njegove tajanstvene, zagonetne izjave prošle noći. Na gozbi u čast novog vođe Ejla je jedva okusila hranu. Kad su se muškarci povukli u malu posvećenu spilju da u miru završe obred, Ejla ženama podijeli čaj od bunike koji joj je dao Guv, novi mog-ur. Nije htjela sudjelovati u ženskom plesu, njen ritam nije imao žara, a popila je tako malo obrednog čaja da je učinak brzo prestao. Čim je mogla, vratila se do Krebovog ognjišta, legla i zaspala. Ali spavala je vrlo nemirno. Kad se Kreb vratio, dugo je stajao nad njenim ležajem i gledao nju i njenog sina. Zatim otšepa do vlastitog ležaja. - Mama ide u lov? Dark ide u lov s Mamom? — upita dječak skačući s ležaja i odlazeći prema izlazu iz spilje. Gotovo svi su još spavali, ali Dark je bio posve budan. - Možda poslije doručka, Dark. Vrati se - mahne mu Ejla i digne se da pođe po njega. - Danas vjerojatno neću loviti. Proljeće je stiglo, ali još nije toplo. Nakon jela Dark ugleda Greva, zaboravi na lov i otrči prema Braudovom ognjištu. Ejla ga je gledala, a osjećaj nježnosti podigne kutove njezinih ustiju. Osmijeh se izgubi kad je spazila kako ga Braud gleda. Njegov je pogled naježi. Dječaci zajedno otrče. Iznenada je
- 569. 569 preplavi tako snažnamučnina da je mislila da će povratiti ako odmah ne izađe iz spilje. Požuri prema izlazu osjećajući kako joj srce brzo udara i nekoliko puta duboko udahne. - Ejla! Poskočila je kad je čula kako Braud izgovara njeno ime, okrene se, pogne glavu i pogleda prema nogama novog vođe. - Ova žena pozdravlja vođu - službeno je gestikulirala. Rijetko se s Braudom nalazila licem u lice. Bila je mnogo viša od najvišeg muškarca u plemenu, a Braud nije spadao u tu skupinu. Jedva joj je dosezao do ramena. Znala je da ne voli dizati pogled prema ženi. - Nemoj nikamo odlaziti. Uskoro ću održati sastanak. Ejla poslušno kimne. Pleme se polako sakupljalo. Sunce je sjalo i svima je bilo drago što je Braud unatoč vlažnom tlu odlučio sastanak održati vani, a ne u mračnoj i prohladnoj spilji. Neko su vrijeme čekali, a onda Braud oholo dođe na mjesto koje je prije zauzimao Brun, potpuno svjestan svog novog položaja. - Kao što znate, ja sam vaš novi vođa —započne Braud. Njegova živčanost što se po prvi put obraća cijelom plemenu izdala se time što je započeo nečim što je svima bilo posve jasno. - Budući da pleme ima novog vođu i novog mog-ura, ovo je dobra prilika da najavim još neke promjene - nastavi Braud.- Želim objaviti da je Vorn moj zamjenik. Ljudi su kimali glavom. To su i očekivali. Brun je mislio da je Braud trebao pričekati da Vorn bude malo stariji i tek onda ga uzdignuti
- 570. 570 iznad iskusnijih lovaca,ali svi su znali da će se to zbiti. Vjerojatno je bolje učiniti to odmah, pomisli Brun. - Ima i drugih promjena - nastavljao je Braud. - Jedna žena u plemenu nije sparena. - Ejla osjeti da crveni. - Netko se mora brinuti za nju, a ja ne želim opteretiti lovce. Sad sam ja vođa i ja moram biti odgovoran za nju. Uzet ću Ejlu na moje ognjište kao drugu družicu. Ejla je to očekivala, ali nije je usrećila spoznaja da je bila u pravu. Možda joj se to ne sviđa, pomisli Brun, ali Braud je dobro postupio. Bivši vođa ponosno pogleda sina svoje družice. Braud je spreman da preuzme vodstvo. - Ona ima deformirano dijete - nastavljao je Braud. - Želim da se zna da ovo pleme više neće prihvatiti nakaznu djecu. Ne želim da itko misli da to ima veze s mojim osobnim osjećajima kad odbijem sljedeće takvo dijete. Ako bude imala normalno dijete, ja ću ga prihvatiti. Kreb je stajao na ulazu u spilju i zatresao glavom dok je gledao kako Ejla blijedi i saginje glavu da sakrije lice od znatiželjnih pogleda. E pa, možeš biti siguran da neću više imati djece, Braud, samo ako Izina čarolija bude djelovala. Svejedno mi je počinju li djecu muški totemi ili organi, ti u meni više nećeš začeti nijedno dijete. Ne namjeravam imati djecu koja moraju umrijeti jer misliš da su deformirana. - Već sam prije svakom dao na znanje — nastavi Braud - stoga ovo ne bi trebalo nikog iznenaditi. Ne želim deformiranu djecu kraj svog ognjišta. Ejla naglo podigne glavu. Što to znači? Ako se moram preseliti na njegovo ognjište, moj sin ide sa mnom.
- 571. 571 - Vorn sesložio da Darka uzme k sebi. Njegova družica voli dječaka usprkos deformiranosti. Bit će mu dobro. Ljudi počnu uznemireno mrmoriti i mahati rukama. Dok ne odrastu, djeca pripadaju majkama. Zašto Braud uzima Ejlu, a odbija njenog sina? Ejla se probije sa svog mjesta i baci Braudu pred noge. Braud je kucne po ramenu. - Još nisam završio, ženo. Neuljudno je prekidati vođu, ali ovaj ću puta prijeći preko toga. Možeš govoriti. - Braud, ne možeš mi uzeti Darka. On je moj sin. Kamo god žena išla, s njom idu i njena djeca - pravila je znakove zaboravivši uljudni pozdrav i službeni jezik obraćanja lovcima. Brun je mrko gledao. Njegov je ponos nestao. - Da li ti, ženo, govoriš vođi što on može ili ne može učiniti? - mahne joj Braud cereći se. Bio je zadovoljan. Ovo je smišljao dugo vremena i nadao se baš takvoj reakciji. - Nisi ti nikakva majka. Oga je više od tebe Darkova majka. Tko ga je dojio? Ti nisi. On čak ni ne zna tko mu je majka. Za njega je svaka žena iz plemena majka. Od kakve je važnosti gdje živi? Njemu je to očito svejedno, jede na svačijem ognjištu — reče Braud. - Nisam ga mogla dojiti, ali znaš da je on moj sin, Braud. Svake noći spava uz mene. - E pa, uz mene neće. Ne možeš poreći da je i Vornova družica za njega »majka«. Već sam rekao Guvu... hoću reći mog-uru, da će se obred sparivanja održati odmah nakon ovog zbora. Nema razloga da čekamo. Večeras ćeš preseliti na moje ognjište, a Dark na Vornovo. Idi sad na svoje mjesto - zapovjedi. Braud prijeđe pogledom po plemenu i kraj spilje opazi Kreba naslonjenog na štap. Starac je bio ljut.
- 572. 572 Ali ni približnotoliko ljut kao Brun. Lice mu je potamnjelo od bijesa dok je promatrao kako se Ejla vraća na svoje mjesto, jedva se savladavao, već se htio umiješati. U njegovim očima nije se vidio samo bijes, već i bol. Sin moje družice, mislio je, kojeg sam odgojio, izvježbao i upravo učinio vođom ovog plemena. Koristi svoj položaj za osvetu. Osvetu protiv žene za izmišljene uvrede. Zašto to prije nisam primijetio? Zašto sam bio tako slijep? Sad mi je jasno zašto je tako rano podigao Vornov položaj. Braud je već prije sve dogovorio i cijelo je vrijeme namjeravao napakostiti Ejli. Braud, Braud, je li to prva stvar koju čini novi vođa plemena? Dovodi lovce u opasnost jer je odabrao mladog i neiskusnog zamjenika kako bi se mogao osvetiti ženi? Kakvo će ti zadovoljstvo donijeti to što si je odvojio od djeteta kad je već toliko prepatila? Zar nemaš srca, sine moje družice? Sve što ima od svog sina jest da noću s njim dijeli ležaj. - Nisam završio, još nisam sve rekao - gestikulirao je Braud, pokušavajući zadržati pažnju zaprepaštenog i nemirnog plemena. Napokon su se smirili. - Ovaj muškarac nije jedini uzdignut na viši položaj. Imamo i novog mog-ura. Postoje neke povlastice koje prate viši položaj. Odlučio sam da će se Guv... mog-ur, preseliti na ognjište koje pripada plemenskom čarobnjaku. Kreb će se preseliti u pozadinu spilje. Brun baci pogled na Guva. Je li i on u sporazumu s Braudom? Guv je zbunjeno odmahivao glavom. - Ne želim se preseliti na Mog-urovo ognjište — reče. - To je bio njegov dom otkad smo došli ovamo. Pleme je postajalo sve nemirnije. - Odlučio sam da se preseliš! - Braud je zapovjednički gestikulirao, ljut zbog Guvovog odbijanja. Kad primijeti starog bogalja
- 573. 573 kako ga ljutitogleda, iznenada shvati da Veliki Mog-ur više nije čarobnjak. Zašto bi se bojao deformiranog starog bogalja? Iznenada se sjetio da to ponudi Guvu i očekivao je da će novi mog-ur oduševljeno prihvatiti najbolje mjesto u spilji, baš kao što je Vorn oduševljeno prihvatio priliku da povisi svoj položaj. Vjerovao je da će to učvrstiti mog-urovu vjernost i da će se Guv osjećati obavezanim. Braud nije računao na njegovu vjernost i ljubav prema učitelju. Brun se više nije mogao obuzdati i upravo je htio govoriti, ali preduhitri ga Ejla. - Braud - vikne ona sa svog mjesta. Vođa podigne glavu. - Ne smiješ to učiniti! Ne smiješ prisiliti Kreba da se preseli sa svog ognjišta! - Koračala je prema njemu puna pravednog gnjeva. - On treba zaštićeno mjesto. U pozadini spilje je jaki propuh. Ti znaš koliko pati tijekom zime. - Ejla je zaboravila da je žena Plemena i sad je bila vidarica koja štiti svog pacijenta. - To radiš da bi me povrijedio. Pokušavaš se osvetiti Krebu jer se brinuo za mene. Nije me briga što učiniš meni, Braud, ali ostavi Kreba na miru! - Stajala je ispred vođe, uzdižući se nad njim, i ljutito gestikulirala. - Tko ti je dopustio da govoriš, ženo? - zagrmi Braud. Zamahnuo prema njoj šakom, ali ona opazi njegovu namjeru i izmakne se. Braud se iznenadi kad je udario u prazno. Razbjesni se i krene prema njoj. - Braud! - Brunov ga povik prikuje na mjestu. Bio je naviknut da se pokorava tom glasu, osobito kad je bio bijesan. - To je Mog-urovo ognjište, Braud, i to će ostati dok ne umre. Bit će to dovoljno brzo a da ti to još i ne požuruješ. Dugo je i dobro služio ovo pleme, zaslužuje to mjesto. Kakav si to vođa? Kakav si muškarac? Koristiš položaj da se osvetiš ženi? Ženi koja ti nikad nije ništa nažao učinila, Braud, koja to ne bi ni mogla da hoće? Ti nisi vođa!
- 574. 574 - Ne, tinisi vođa, Brun, ne više. - Braud je nakon početnog poriva da se pokori shvatio svoj i Brunov položaj. - Sad sam ja vođa! Sad ja odlučujem! Uvijek si se zauzimao za njenu stranu, uvijek si je štitio. E pa, više je ne možeš štititi! - Braud je gubio vlast nad sobom. Divlje je gestikulirao, lica modrog od gnjeva. - Radit će što kažem ili ću je prokleti! I to ne privremeno! Upravo si vidio njenu drskost i još se zalažeš za nju. Neću to trpjeti! Ne više. Zaslužuje da bude prokleta. I proklet ću je! Kako ti se to sviđa, Brun? Guv! Prokuni je! Prokuni je! Sad, ovog časa! Hoću da je ovog časa prokuneš. Nitko neće govoriti ovom vođi što da radi, a najmanje ta ružna žena. Jesi li me razumio? Prokuni je, Guv! Kreb je pokušavao privući Ejlinu pozornost još od trenutka kad se okomila na Brauda. Htio ju je upozoriti. Bilo mu je svejedno gdje će živjeti, u prednjem ili stražnjem dijelu spilje, za to nije nimalo mario. Posumnjao je da se nešto sprema još kad je Braud rekao da će je uzeti kao drugu družicu. Bio je to prekrupan korak da ga Braud poduzme bez nekog razloga. Ali njegove ga sumnje nisu pripremile na ružnu scenu koja je uslijedila. Kad je vidio Brauda kako Guvu naređuje da prokune Ejlu, posve se slomio. Nije želio ništa više vidjeti, okrenuo se i polako otšepao u spilju. Ejla ga pogleda baš kad je nestao u unutarnjosti. Nije samo Kreb bio uznemiren. Cijelo je pleme bilo u metežu, gestikulirali su, vikali, zbunjeno se kretali naokolo. Neki to nisu mogli gledati, dok su drugi s nevjericom promatrali prizor kakav nisu očekivali da će ikad doživjeti. Njihovi su životi bili odviše uredni, odviše sigurni, odviše okovani tradicijama, običajima i navikama. Iznenadila ih je Braudova nepravilna i nerazumna odluka da odvoji Ejlu od sina, a zaprepastio Ejlin sukob s novim vođom, baš kao i njegova odluka da preseli Kreba. Brunova bijesna osuda čovjeka kojeg je upravo učinio vođom ih je osupnula, kao i Braudov neobuzdani izljev
- 575. 575 bijesa u komeje zahtijevao da se Ejla prokune. Ali najveći je udarac tek morao doći. Ejla se tako tresla da nije ni opazila kad je tlo pod njenim nogama počelo drhtati. Ljudi su počeli padati jer nisu mogli zadržati ravnotežu. Njeno je lice odražavalo strah svih ostalih, a potom slijepi užas. Tek je tada čula duboku, zastrašujuću tutnjavu koja je dolazila iz zemljine utrobe. - Daarrrk! - vrisne, a onda ugleda Ubu kako hvata dječaka i baca se na njega kao da pokušava njegovo malo tijelo zaštititi vlastitim. Ejla se uputi prema njima, ali stane jer se iznenada sjeti nečega što je ispuni užasom. - Kreb! On je u spilji! Potres je još trajao dok se penjala uz padinu i pokušavala probiti do velikog trokutastog ulaza u spilju. Ogroman kamen skotrlja se niz visoku stijenu na kojoj se nalazio ulaz, razbije u triješće drvo koje mu se našlo na putu i skrenulo mu stazu, i padne pred Ejlu. Nije to primijetila. Zanijemjela je od šoka. Sjećanja zarobljena u podsvijesti naglo se oslobode, ali još su uvijek bila pobrkana od panike. U tutnjavi potresa ni sama nije čula riječ koju je izrekla na davno zaboravljenom jeziku. - Majkooo! Zemlja ispod nje zibala se poput morskih valova. Pala je i borila se da se uspravi, a onda je vidjela kako se ruši svod spilje. Nazubljeni komadi stijena padali su na tlo i raspadali se. Zatim su se rušili drugi. Svuda naokolo odskakivale su gromade i kotrljale se niz padinu sve do ledene rječice, južni se hrbat raspukne i polovica se sruši.
- 576. 576 U spilji serušilo kamenje, šljunak, zemlja, a povremeno se razlijegala užasna tutnjava: to su padali veći dijelovi zidova ili svoda. Vani su visoka crnogorična stabla plesala sablasni ples, a bjelogorična su mahala golim granama kao da udaraju ritam tužaljki. Pukotina na stijeni pokraj istočne strane otvora, nasuprot jezerca u koje je utjecala voda s izvora, proširi se uz prasak. Iz otvora poleti rasklimano kamenje i šljunak. To otvori još jedan podzemni hodnik u koji su se taložile krhotine iz prostranog predvorja spilje. Tutnjava iz zemlje i buka stijena koje su se lomile i rušile nadjača krikove užasnutih ljudi. Buka je bila zaglušujuća. Zemlja se napokon prestane tresti. Nekoliko posljednjih gromada sruši se s planine, odskoči, prevrne i konačno zaustavi. Omamljeni i prestrašeni ljudi počnu se osvješćivati. Ustajali su s tla, besciljno hodali naokolo i pokušavali se pribrati. Spontano se počnu sakupljati oko Bruna. Na njega su se uvijek mogli osloniti. Ali Brun nije ništa poduzimao. Vjerovao je da je najgora odluka koju je ikad donio bila postavljanje Brauda za vođu. Sad je shvatio koliko je bio slijep prema nedostacima sina svoje družice. Čak i njegove vrline, njegova razmetljiva neustrašivost i lakoumna hrabrost sad su Brunu izgledale kao dokazi sebičnosti i nagle naravi. Ali to nije bio razlog zbog kojeg je Brun odbio da išta poduzme. Braud je sad bio vođa u dobru i zlu. Bilo je prekasno da Brun ponovno preuzme vlast i izvježba drugog muškarca, premda je znao da bi mu pleme dozvolilo da to učini. Jedini način da Braud postane pravi vođa, jedina nada za pleme bila je prisiliti ga da vodi. Braud je rekao da je vođa - prkosno i posve neobuzdano Braud je rekao da je vođa. Dakle vodi, Braud, mislio je Brun. Učini nešto. Brun se nije htio uplitati, bez obzira što će učiniti. Kad se pleme uvjerilo da Brun ne namjerava preuzeti vodstvo, okrenu se prema Braudu. Svi su ovisili o običajima, bili naučeni na hijerarhiju, a Brun je bio previše dobar i odgovoran vođa. Navikli su da
- 577. 577 preuzme vodstvo ukritičnom trenutku, navikli da ovise o njegovim mirnim i razumnim odlukama. Bez vođe nisu znali kako da se ponašaju, nisu znali donijeti bilo kakvu odluku. Čak je i Braud očekivao da Brun povede. I on se trebao osloniti na nekoga. Kad je konačno shvatio da je teret sad na njegovim leđima, pokušao ga je ponijeti. Zaista je pokušao. - Koga nema? Tko je ranjen? - upita Braud. Svi s olakšanjem odahnu. Konačno je netko nešto poduzeo. Obitelji su se počele sakupljati. Činilo se da nekim čudom nitko nije stradao. Bez obzira na drveće koje je palo i podrhtavanje tla, nitko nije bio teže ozlijeđen. Bilo je ogrebotina, posjekotina, modrica, ali ne i slomljenih kostiju. Ali to nije bilo posve točno. - Gdje je Ejla? - panično poviče Uba. - Ovdje sam —odgovori Ejla silazeći niz padinu, zaboravivši na tren zašto se tamo našla. - Mama! - vikne Dark, oslobodi se Ubinog zaštitničkog zagrljaja i potrči prema Ejli. Ona mu krene ususret, podigne ga, čvrsto zagrli i odnese natrag. - Uba, je li sve u redu? - upita. - Da, ništa ozbiljno. - Gdje je Kreb? - Ejla se tada sjeti. Gurne Darka prema Ubi i potrči natrag uz padinu. - Ejla! Kamo ćeš? Ne ulazi u spilju! Zemlja još može zadrhtati! Ejla nije vidjela upozorenje, niti bi se obazrela na njega. Utrči u spilju i krene ravno prema Krebovom ognjištu. Na podu su tu i tamo ležale gomile kamenja i šljunka.
- 578. 578 Osim nekoliko kamenovai naslage prašine, njihovo je mjesto u spilji bilo neoštećeno, ali Kreb nije bio tamo. Ejla pogleda svako ognjište. Neka su bila gotovo uništena, ali kraj većine još je bilo stvari koje su se mogle spasiti. Kreba nije mogla naći. Ejla oklijevajući zastane kod malog otvora koji je vodio do mjesta duhova, onda uđe, ali tama nije dozvoljavala da išta vidi. Trebala joj je baklja. Odluči prvo pregledati ostatak spilje. Odnekud počne curiti šljunak i Ejla odskoči u stranu. Nazubljeni kamen ogrebe joj ruku. Tražila je oko zidova, onda prešla uzduž i poprijeko cijelu prostoriju, vireći u tamne sjene iza spremišta za hranu i velikih stijena u neosvijetljenom dijelu spilje. Krene po baklju, ali odluči prije toga pogledati jedino preostalo mjesto. Kreba je pronašla kraj Izinog grobnog humka. Ležao je na sakatom boku a noge su mu bile savijene gotovo kao da su ih vezali u položaj za pokop. Velike, veličanstvene lubanje koja je štitila njegov moćni mozak više nije bilo. Težak kamen koji ju je smrskao nalazio se kraj tijela. Smrt je bila trenutna. Ejla padne na koljena, a na oči joj navru suze. - Kreb, o Kreb. Zašto si otišao u spilju? - pokazivala je. Njihala se na koljenima i izgovarala njegovo ime. Tada iz nekog neobjašnjivog razloga ustane i nad njegovim tijelom počne praviti pokrete kakve je on nekad učinio nad Izom. Bio je to pogrebni obred. Suze su zamagljivale pogled visoke plavokose žene dok je sama, u kamenjem prekrivenoj spilji, gipko izvodila drevne, simboličke pokrete i to tako skladno kao što ih je izvodio i Veliki Mog-ur. Mnoge od njih nije razumjela. Nikad ih neće razumjeti. Bio je to njezin posljednji poklon jedinom ocu kojeg je znala. - Mrtav je - pokaže Ejla kad se vratila iz spilje. Braud je zurio u nju zajedno s ostalima, a tada ga obuzme veliki strah. Ona je pronašla spilju, duhovi su joj bili skloni. Nakon što ju je
- 579. 579 prokleo, duhovi supotresli zemlju i razorili spilju koju je pronašla. Jesu li se ljutili na njega jer ju je htio prokleti? Jesu li razorili spilju koju je pronašla jer su se ljutili na njega? Što ako pleme pomisli da ih je nesreća zadesila zbog njega? U najdubljim zakucima svoje praznovjerne duše drhtao je pred zlim znamenjem i bojao se bijesa duhova. Bio je siguran da ih je izazvao. Tada mu iznenada padne na um pomisao da ako okrivi nju, prije nego što netko okrivi njega, nitko neće moći reći da je to njegova krivica, a duhovi će se okomiti na nju. - Ona je to učinila! Ona je kriva! - iznenada pokaže Braud. - Ona je razljutila duhove. Prekršila je običaje. Svi ste to vidjeli. Bila je drska, nije prema vođi pokazala poštovanje. Valja je prokleti. Tad će duhovi opet biti zadovoljni. Tad će vidjeti koliko ih poštujemo. Tad će nas odvesti do nove spilje, još bolje, s još više sreće. Hoće. Znam da hoće. Prokuni je, Guv! Sada, učini to sada! Prokuni je! Prokuni je! Svi se okrenu prema Brunu. On je gledao ravno pred sebe, stisnutih vilica, stisnutih šaka, dok su mu se mišići na leđima tresli od napetosti. Odbio je da se pokrene, odbio je da se umiješa, premda je morao upotrijebiti svaki djelić svoje volje da se prisili na to. Ljudi iz plemena su se međusobno nelagodno pogledavali, zatim su uprli pogled u Guva, pa u Brauda. Guv je zurio u Brauda, ne vjerujući ni sam u ono što je čuo. Kako je mogao okriviti Ejlu ? Ako je itko bio kriv, bio je to Braud. Tada Guv shvati. - Ja sam vođa, Guv! Ti si mog-ur. Zapovjedam ti da je prokuneš. Prokuni je smrću! Guv se naglo okrene, uzme goruću jelovu granu iz vatre upaljene dok je Ejla bila u spilji, popne se uz obronak i nestane u tamnom, trokutastom otvoru. Oprezno se kretao između krša, pazeći da ga ne pokopa kamenje i šljunak koje je povremeno padalo, znajući da bi naknadni drhtaj zemlje bacio tone stijena na njegovu glavu. Htio je da
- 580. 580 se to dogodiprije nego što učini ono što mu je bilo zapovjeđeno. Ušao je na mjesto duhova i svete kosti spiljskog medvjeda poredao u usporedne nizove. Posljednju je provukao kroz osnovu i lijevu očnu duplju lubanje spiljskog medvjeda. Tada glasno izgovori riječi poznate samo mog-urima, užasna imena zlih duhova. Tako im je dao moć. Ejla je još uvijek stajala ispred spilje kad je prošao pokraj nje, a da je njegove oči nisu vidjele. - Ja sam mog-ur. Ti si vođa. Ti si zapovjedio da Ejlu prokunem smrću. To sam učinio - pokaže Guv i vođi okrene leđa. U početku nitko nije povjerovao. Dogodilo se prebrzo. Tako se to nije radilo. Brun bi pojasnio zašto je tako odlučio, pripremio bi pleme. Ali on je i tako ne bi prokleo. Što je učinila? Bila je drska prema vođi i to je bilo krivo, ali je li to bio dovoljan razlog da se kazni smrću? Branila je Kreba. A što je Braud učinio njoj? Oduzeo joj je dijete i izbacio starog čarobnjaka s njegovog ognjišta da s njom izravna račune. Sad nitko nije imao ognjišta. Zašto je Braud to učinio? Zašto ju je prokleo? Duhovi su uvijek bili skloni Ejli, donosila je sreću, sve dok Braud nije rekao da je želi prokleti, sve dok nije rekao mog-uru da je prokune. Braud im je donio nesreću. Što će sad biti s njima? Braud je razljutio duhove koji su ih štitili i onda izazvao zle duhove. A stari je čarobnjak bio mrtav, Veliki Mog-ur im više nije mogao pomoći. Ejla je bila izgubljena u svom bolu pa nije bila svjesna uzburkanih osjećaja oko sebe. Znala je da je Braud naredio da bude prokleta, vidjela je Guva kako mu kaže da je to učinjeno, ali njen um ispunjen tugom to nije shvatio. Značenje smrtne kletve polako je ulazilo u njenu svijest. Kad se posve izbistrila, sa svim što je išlo uz to, udarac je bio strašan.
- 581. 581 Prokleta? Prokleta smrću?Zašto? Kakvo sam zlo učinila? Kako se to dogodilo tako brzo? Pleme je shvaćalo isto tako sporo kao i ona. Nitko se još nije posve oporavio od potresa. Ejla je čudnom ravnodušnošću promatrala kako pogledi polako postaju prazni i staklasti. Evo, odlazi Krag. Tko će biti sljedeći? Uka. Sad i Drug, ali Aga još ne. Ne, i ona odlazi, sigurno je vidjela da je gledam. Ejla nije poduzimala ništa sve dok i Ubine oči nisu postale bezizražajne, i dok nije počela oplakivati majku dječaka kojeg je držala na rukama. Dark! Moje dijete, moj sin! Ja sam prokleta, nikad ga više neću vidjeti. Što će biti s njim? Samo je Uba ostala. Ona će se brinuti za njega, ali što ona može učiniti protiv Brauda? Braud ga mrzi jer je moj sin. Ejla se očajno okretala naokolo i opazila Bruna. Brun! Brun ga može zaštititi. Nitko osim njega to ne može učiniti. Ejla dotrči do mirnog, jakog, osjećajnog čovjeka koji je do jučerašnjeg dana vodio pleme. Spusti se na tlo do njegovih nogu i sagne glavu. Trebao joj je trenutak da shvati da je neće kucnuti po ramenu. Kad je podigla pogled, preko njezine je glave gledao u vatru. Da je htio, mogao ju je vidjeti. Može me vidjeti, pomisli Ejla. Znam da može. Kreb se sjećao svega što sam mu rekla, isto tako i Iza. - Brun, znam da mis