Verzija preporučena na stranici E-Lektire

1. BRAĆA GRIMM: VUK I SEDAM KOZLIĆA
Bila jednom stara koza koja je imala sedmoro
kozlića, a voljela ih kaošto majka voli svoju
djecu. Jednoga se dana spremala ušumu po
nešto krme (hrane), te ih pozove sve sedmoro
i reče:
– Draga djeco, ja ću u šumu; čuvajte se
vuka; dođeli, sve će vas pojesti. Taj se
zlikovacčesto pretvara, no lako ćete ga
prepoznatipo njegovuoporu glasu icrnim
šapama.
– Draga majko – kozlići će na to – bit ćemo
mi na oprezu, možešići bez brige.
Koza zamekeće i mirnose zaputi.
Ne potraje dugo, kad netko pokuca na kućna vrata i vikne:
– Otvorite, draga djeco, došla vam je majka i svakome vam nešto donijela.
No kozlići po oporu glasuprepoznajuvuka te odvrate:
– Nećemo otvoriti, nisi ti naša majka; u nje je mio, sitan glas, a u tebe opor; ti si
vuk.
Nato vuk ode k sitničaru (prodavačuu trgovini mješovitom robom) i kupi velik
komad krede te ga proguta, a glas mu od toga bude ljepši. Zatim se vrati i pokuca
na kućna vrata govoreći:
– Otvorite, draga djeco, došla vam je majka i svakome nešto donijela.
No vuk je zaboraviote na prozor staviosvoju crnu šapu, a kad djeca to opazila,
vuku viknula:
– Nećemo otvoriti; u majke nam nisu noge crne, kao što su u tebe; ti si vuk.
Vuk nato pohiti k pekarui uzdahne:
– Evo sam se udario u nogu, namažimije brašnom.
Kad mu je pekar namazaošapu, požuri se vuk k mlinarui zatražida mu šapu
pospe brašnom. Mlinarmislio,vuk će nekoga prevariti, pa se nećkao, ali mu vuk
zaprijeti da će ga razderati ne učini li tako. Mlinar se preplaši i obijeli mu šapu.
Da, takvi su ljudi. Sad zlikovacode po treći put, pokuca na vrata, pa će nježno:
– Otvorite mi djeco, draga vam se majčica vratila i svakome vam nešto iz šume
donijela.
No kozlići stanu vikati:
– Pokažinam najprije svoju šapu, da znamo jesili ti naša mila majčica.
Vuk stavi šapu na prozor, pa kad kozlići vidješe da je bijela, pomisliše da je istina
što vuk govori; otvoriševrata, ali tkouđe – vuk.
Kozlići se uplašili i htjeli sakriti. Jedan kozlićskoči pod stol, drugi u postelju, treći
u peć, četvrti u kuhinju, peti u ormar, šesti pod umivaonik,a sedmi u ormarićod
zidne ure. No vuk ih nađe i redom, bez okolišanja, proguta: samonajmlađeg,

2. onog u ormariću od zidne ure, ne nađe. Kad se vuk najeo, ode i legne na travu
pod stablote zaspe.
Uskorozatim iz šume se vrati stara koza. Ah, šta je imala vidjeti!Kućna vrata
širom otvorena: stol, stolice, klupe – sve prevrnuto; od umivaonikaostale još
samo krhotine, pokrivačii jastuci razbacani. Stane tražitisvoju djecu, ali ih nigdje
ne mogašenaći. Zvala ih je redom po imenu, no nitkojoj se ne odazva. Istom kad
spomenu najmlađe,javi se sitan glasić:
– Evo me, draga majčice, tu sam u ormariću.
Ona izvadikozlića, a on joj ispripovjedi kakoje došao vuk i sve ostale pojeo.
Možete zamisliti kakoje majka plakalaza jadnom djecom.
U svojoj velikojtuzi iziđe napokon iz kuće, a uza nju je skakutalonajmlađe jare.
Kad dođe na livadu, spazi vuka gdje leži pod stablom i hrče, da sve granje dršće.
Stane ga sa svih strana promatrati i smotri kakomu se u natrpanom trbuhunešto
miče i praćaka. “Božemoj”, pomisli koza, “jadnadjeca što ih je za večeru
progutao,moždasu još na životu?”
Brže-bolje najmlađi kozlićskokom ode kući po nožice, iglu i konac. Stara pohiti da
nemani razreže trbuh, pa tek što zareže, većjedno jare proviri; kakorazreže dalje,
poiskače svih šestoro redom; svi još bijahuna životu, neozlijeđeni, jer ih je neman
u brzini prožderalačitave. Kolike li radosti!Milovahusvoju dragu majkui
skakahukaokrojačšto slavi svadbu. Tadaim majka reče:
– Idite i donesite kamenja, da njime napunimotrbuh bezbožnojživotinji, dok
još spava.
Svih sedmerojarića dovuku brže-bolje kamenja i gurnuga vuku u trbuh, kolikoje
god moglostati. Zatim ga stara brzozašije, a vuk niti što osjeti, niti se pomakne.
Kad se napokon naspavao, vuk ustane, a kakoga je od kamenja u želucu morila
velika žeđ, pođe do studenca da se napije vode. No kad je počeo hodati i kretati se
tamo-amo, zalupkalo u njemu kamenje i
zagrogotalo. Natoće vuk ljutito:
“Što mi tako u trbuhu
sve se gurka tamo-amo?
Ne, to nisu mlada jarad,
već kamenjeteško samo.”
Kad dođe studencu i sagne se da pije, povuče ga
teško kamenje u vodu, i on se uguši. Kad to vidješe
jarići, dotrčašei povikaše:
– Vuk je mrtav, vuk je mrtav! – i sa svojom
majkom zaplesašeokolostudenca.