Mikrobiologija skripta

OPĆA MIKROBIOLOGIJA

UVOD

Mikrobiologija se bavi proučavanjem najjednostavnijh i najsitnijih živih bića koja se jednom rječju nazivaju
mikroorganizmi ili mikrobi.

VELIČINE NEKIH MIKROORGANIZAMA (eritrocit 7.5 mikrometara):

Bacillus anthracis 5 mikrometara
Mycobacetrium tuberculosis 2-4 mikrometra
Salmonella 2 mikrometra
rikecije 475 nanometara
herpes-virus 130 nanometara
bakteriofag 65-95 nanometara
virus japanskog encefalitisa 13 nanometara

MIKROSKOPIJA

Moć razlučivanja je udaljenost između dvije točke a da se one vide odvojeno. Ljudsko oko ima moć
razlučivanja 0.1 mm.

Vrste mikroskopije:

1. svjetlosni mikroskop ima moć razlučivanja 0.2 mikrometra (ukupno povećanje 900 puta) a više ne može jer
ga ograničava valna duljina vidljive svjetlosti.

2. mikroskopiranje u tamnom polju: svjetlosna zraka prolazi kroz naročiti kondenzor (ili obični ispred
kojeg se stavi disk neprozirnog papira), pa ne prolazi direktno kroz objektiv, već obasjava predmet sa
strane pa će vidno polje biti tamno, a predmet svijetao. Omogućuje promatranje neobojenog
preparata.

3. faznokontrastna mikroskopija: svjetlosne zrake na putu kroz neki prozračni predmet (npr. stanicu)
zaostaje u fazi š daje dojam prostornosti jer se razlika u fazi vidi kao razlika u jačini obojenja. Jasno
to
se vide strukture u živoj stanici.

4. fluorescentna mikroskopija: mikroorganizmi se oblože fluorescentnim antitijelima (poznata antitijela
impregnirana nekim fluorokromom) i obasjaju UV lampom. Vide se kao fluorescentna tijela na tamnoj
pozadini

5. elektronski mikroskop: koristi se snopom elektrona umjesto svjetlosnim zrakama i magnetnim poljem
umjesto lećama. Moć razlučivanja je 1 nanometar pa se njime mogu promatrati i virusi. Uz kontrastno
bojenje i sjenčanje platinom dobijemo 3D sliku. Postoji transmisioni (2D) i scanning (3D).
6. autoradiografija: neki element stanice se markira radioaktivnim izotopom i fotografskim filmom se
prati kretanje radioaktivnog elementa.

www.belimantil.info 1

PODJELA MIKROORGANIZAMA

EUKARIOTI

a) ALGAE = protisti sa klorofilom osim modrozelenih
1. chlorophyta = zelene, phaeophyta = smeđe, rhodophyta = crvene
2. euglenophyta = euglene
3. pyrrhophyta = bičaši ili flagelati
4. chrysophyta = zlatnosmeđe alge i dijatomeje

b) PROTOZOA = praživotinje
1. mastigophora = praživotinje sa bičevima
2. rhizopoda = amebe
3. sporozoa u životnom ciklusu imaju stadij mirovanja (spore) i stadij razmnožavanja.
4. ciliata = trepeljtikaši

c) FUNGI = gljive (hitinski stanični zid)
1. fungi perfecti = savrš ili potpune gljive: phycomycetes, ascomycetes, basidomycetes
ene
2. deuteromycetes = nesavrš gljive ili dermatofiti: blastomycetes=kvasnici, hyphomycetes=plijesni
ene

d) SLUZAVE PLIJESNI (bez staničnog zida - ameboidne)
1. myxomycetes = plazmodijalne sluzave plijesni
2. acrasiomycetes = celularne sluzave plijesni

PROKARIOTI

1. cyanophyta = modrozelene alge
2. shizomycetes = bakterije

Bakteriologija se bavi bakterijama, mikologija gljivama i plijesnima, virologija virusima, a parazitologija
protozoama, crvima i člankonošcima.

PODJELA MIKROBIOLOGIJE

1. medicinska proučava sve mikroorganizme koji su važne za zdravlje čovjeka ili životinja
2. poljoprivredna isto za biljke
3. tehnološ za mikrobe korisne u prehrani i farmaceutskoj industriji.
ka

Mikroorganizmi mogu biti
1. patogeni jer izazivaju bolesti uništavanjem tkiva ili lučenjem otrova
2. uvjetno patogeni - ako ih ima u većem broju, uslijed narušene ravnoteže u tijelu ili ako se nađu na
nepredviđenim mjestima (npr. iz crijeva uslijed ozljede ili upale uđu u krv).
3. korisni sudjeluju u metabolizmu (npr. bakterije u crijevu koje stvaraju vitamin K).
4. indiferetni ili saprofitni (mogu biti uvjetno patogeni).

Razvrstani su u redove, porodice, rodove i vrste po izgledu, strukturi DNA, tinktorijelnim svojstvima (kako se
boje mikrobiološ bojama), metabolizmu.
kim


OBLICI BAKTERIJA

a) KUGLASTE (KOKI) su najčešći
1. mikrokoki su pojedninačne
2. diplokoki u parovima, gonokoki znači da su spljošteni između sebe kao zrno kave
3. streptokoki su poredani u duš ili kraže lance
e
4. stafilokoki su poput grozdova
5. tetrade su poredani po četvero, sarcina po 8, 16, 32
6. diplostreptokoki: cijeli red se dijeli po dužini, nakon podjele se odvajaju.

b) ŠTAPIĆI (BACILI) - kod njh je važna duljina, š irina i oblik rubova (odsječeni, zaobljeni, nitasti)
1. palisade: kad su poredani jedan do drugog
2. oblici slova V X Y
3. diplobacili su spojeni na krajevima po 2
4. streptobacili: kad je viš njih poredano u lanac
e
5. kokobacili su između štapića i koka (elipsa)

c) SPIRALNE
1. spirohete imaju puno spiralnih zavoja
2. spirile imaju obično jedan zavoj, najviše do 4
3. vibrioni izgledaju kao zarez
4. trihobakterije su razvučene spirohete

d) MIKSOBAKTERIJE nemaju definiran oblik (sluzave bakterije - nemaju stanični zid)

Polimorfizam je svojstvo bakterije da može imati različite oblike. Pleomorfizam je svojstvo bakterije da može
mijenjati oblik tokom života.
Oblici bakterija se mijenjaju ovisno u uvjetima: viš ili manjak hrane, dezifincijensi ili antibiotici, temperatura.
ak
Koki povećaju promjer i raspadnu se, ili dobiju nepravilan oblik kao gruda. Štapići zadebljaju na krajevima ili
se mogu izdužiti kao konac.
Djelovanjem lizozima (enzim u suzama) koji uništi staničnu stijenku ili antibiotika koji sprečavaju njegovu
sintezu dobijemo nepravilne oblike: protoplaste i sferoplaste.
Protoplasti nemaju ni traga staničnoj stijenci, nastaju iz Gram + bakterija i ne mogu se dijeliti.
Sferoplasti imaju oslabljeni ostatak stanične stijenke, nastaju iz Gram - bakterija. Mijenjaju oblik ovisno o
osmotskom tlaku. Mogu se dijeliti ako nema inhibitora sinteze stanične stijenke i tada se dijele na dvije stanice
nepravilnog oblika.

GRAĐA BAKTERIJA

1. KAPSULA I/ILI SLUZAVA OVOJNICA.

Kapsulu imaju uglavnom bacili, neki streptokoki, rod Klebsiella i drugi.
Neki je stvaraju uvijek, neki tek kad uđu u organizam zbog zaštite od vanjskih utjecaja i imune obrane. Različite
vrste imaju različit sastav kapsule. Većina bakterija je pravi od polisaharida u obliku mreže: celuloza,
dekstran+organske kiseline, aminošećeri, monosaharidi. Rod Bacillus je pravi od D-glutaminske kiseline koja
daje sluzavost.
Kapsula ima svoje antigene (K-antigeni), što omogućuje spajanje sa homolognim antitijelom što izaziva
bubrenje kapsule pa ona postane nekoliko puta deblja i može se uočiti pod mikroskopom (tuš preparat,
faznokontrastni mikroskop). To se zove mikroprecipitacija ili Neufeldov fenomen i može poslužiti za
identifikaciju bakterija.

Sluzava ovojnica ima sličan sastav samo što se lakše topi u vodi. Mogu je imati i bakterije s kapsulom. Uvijek
je izvan kapsule.

2. STANIČNA STIJENKA

Bez nje bakterija živi vrlo kratko. Stijenka je tanka, elastična ali i čvrsta. Daje oblik bakteriji, štiti ju od fizičkih
oštećenja, osigurava turgor na 5-20 atmosferskih tlakova, može zadržati neke tvari u stanici koje prođu kroz
membranu, i važna je za diobu stanice. Stvara i obnavlja kapsulu, ili neke tvari u unutraš njosti stanice.
Sve bakterije imaju peptoglikan zvan murein. Murein je polimer od nerazgranatih lanaca N-acetil-glikoziamina i
N-acetil-muraminske kiseline povezanih glikozidnim vezama poredanih naizmjenično. Na svaku molekulu N-
acetil-muraminske kiseline vezan je tetrapeptid od L-alanina, D-glutamina, m-diaminopimelinske kiseline i D-
lizina ili D-alanina koji je povezan aminskim vezama sa drugim mureinskim lancem. Ta struktura daje čvrstoću
i naziva se mureinski sakulus. U njemu su ugrađeni drugi spojevi, karakteristični za pojedinu bakteriju.

Gram + imaju teikočnu kiselinu (lanac ugljikohidrata i aminokiselina varijabilnog sastava) vezanu na
murein. Boje se hvataju na tu kiselinu. Ona je ujedno i površ inski antigen.
Gram - imaju puno tanju stijenku složenije građe. Sastoji se od dvije membrane: unutarnje i vanjske.
Vanjska membrana sastoji se od gornjeg i donjeg listića:
a) gornji listić (na površini bakterije) građen je od lipopolisaharida (LPS) sa dvije komponente, a to su lipid A
(složeni ester ugljikohidrata i masnih kiselina, uz pirofosfatne veze) i druge komponente (lanac šećera i
glikofosfata) povezane za njega. lipid A je endotoksin jer je vezan za bakteriju i otpuš se u okoliškad se
ta
razori sama bakterije.
b) donji listić je građen od fosfolipida.

Vanjska membrana ima funkciju sprečavanja prometa velikih molekula u ili iz stanice (enzimi ne smiju van, a
antibiotici ne smiju unutra).
Unutrašnja membrana građena je od mureina.
Unutrašnja i vanjska membrana povezane su stupićastim proteinskim formacijama.
Stanična stijenka je nosilac somatskih ili O-antigena (daju serološ karakterizaciju).
ku
Neke bakterije imaju i voš tanu ovojnicu (acido-alkohol-rezistentne).

3. STANIČNA MEMBRANA

Nalazi se odmah ispod staničnog zida.
Vrlo je tanka, građena od fosfolipida i proteina. Ima uvrnuća koja se zovu mezosomi, koji su preteče
mitohondrija. Osim toga stvaraju pregrade kod diobe i stvaraju izvanstanične enzime. Sudjeluju kod dupliranja
DNA. Stanična membrana je polupropusna pa ima sve ono što ste učili iz dinamičke i fiziologije, ne da mi se
sad to pisat.

4. ORGANI ZA KRETANJE I PILI (FIMBRIJE)

Ne kreću se sve bakterije. One koje se kreću, to rade da bi našle najbolje mjesto za život i razmožavanje i da
lakše prodiru kroz organizam nesretnog domaćina.

1. Bičevi ili flagele su najčešći organi za pokretanje. Obično ih imaju štapićaste bakterije. To su končaste
tvorevine duljine 12-25 mikrometara. Može ih biti jedna (monotriha) ili viš (politriha). Po razmješ
e taju
mogu biti polarne (na jednom kraju), bipolarne (na oba kraja) ili peritrihijalne (po cijeloj površini).
Nastaju u loptastim tjeleš cima, koja se zovu bazalne granule, a nalaze se u staničnoj stijenci.
Običnim mikroskopom se ne vide ni obojane jer su vrlo tanke, oko desetak nm.

Građene su od proteina flagelina. To je kontraktilni protein koji nema ni triptofana ni prolina. Uz to ima i
neš lipida, šećera i nukleinskih kiselina. Sadrži flagelarni H-antigen. Na duljinu bičeva utječu mnogi
to
faktori. Dobro se razvijaju u tekućim hranilištima i površini mekih podloga a na tvrdim i u prisutnosti Cr3+ i
fenola slabije. Mogu i potpuno nestati, pa nestaje i H-antigen. To je ipak samo privremena promjena. Broj i
razmještaj bičeva je tipičan za neku vrstu.
2. Aksijalni filamenti su organi za kretanje kod spiralnih bakterija. Nalaze se u stanici koja je oko njih spiralno
obavijena. Polaze s oba pola stanice i sreću se u sredini stanice gdje su ponekad spojeni. Kemijski slični
bičevima. Pomoću njih se bakterija kreće rotacijom oko svoje zamišljene osi.
3. Fimbrije ili pili su končaste tvorevine na površini nekih štapićastih bakterija koji pomažu bakteriji da se
prihvati na stanicu domaćina. Građeni su od proteina pilina. Tanje su i kraće od bičeva i ravne su, a
vide se samo pomoću elektronskog mikrosokopa. Nema ih kod Gram + bakterija a ima ih kod svih
enterobakterija. Bakterije koje ih imaju izazivaju hemolizu. Neke enterobakterije imaju i seksualne pile
pomoću kojih izmjenjuju plazmide. O tome više kod razmnožavanja. Iako su građene od proteina,
otporne su na pepsin, tripsin, kiseline i lužine. Pile se mogu izgubiti i opet stvoriti. Nositelji su
fimbrijalnog F-antigena.

5. CITOPLAZMA I STANIČNA TJELEŠCA

Tekućina unutar stanične memrane u kojoj se nalaze mikro i makromolekule. Mikromolekule kao i kod svake
druge stanice (voda, trigliceridi, glukoza, aminokiseline...)
Makromolekule:
1. nemaju pravu jezgru već nakupinu DNA i nukleoproteina nazvanu kromatin ili nukleoid.
2. plazmidi su kružna DNA neovisna o glavnoj DNA i nije neophodna za život bakterije. Nose dodatna
svojstva: otpornost na antibiotike, nove enzime i druga svojstva. Puno manji su od glavne DNA.
3. ribosomi su kuglasta tjelešca na kojima se sintetiziraju proteini, rijetko se nalaze pojedinačno, češće u
lancima koji se zovu poliribosomi.
4. citoplazmatske inkluzije su zrnca različitih veličina i sastava. Lipidi, proteini, ugljikohidrati, kristalići,
sumporna zrnca, beta-maslačna kiselina, vakuole...

SPORE KOD BAKTERIJA

Neke štapićaste bakterije imaju sposobnost stvaranja otpornog oblika nazvanog spora i takve se bakterije
nazivaju sporogene bakterije. Spora je okruglo ili ovalno tjeleš koje može biti smješ
ce teno bilo gdje u
citoplazmi i to su endospore. Smještaj i veličina spora su specifični za vrstu pa to može služiti za identifikaciju.
Spore teš primaju boje, pa se na obojenom preparatu vide kao neobojena mjesta. Svaka bakterija pravi samo
ko
jednu sporu.
Egzospore prave samo neke bakterije i služe za ramnožavanje.

Struktura spora je određena pod elektronskim mikrosokopom. Unutra prema van:
1. srž spore sadrži nukleoid, ribosome, puno enzima, puno Ca-dipikolinata (stabilizira DNA) i uglavnom se
može reći da je to zgusnuta citoplazma.
2. stanična stijenka okružuje srž
3. debela kora od peptoglikana (cortex)
4. unutarnji zid od keratina
5. vanjski zid (egzosporium)

U sporama su nađeni antigeni kojih nema u vegetativnom obliku, koji su specifični za pojedine vrste.
Spore su otporne na isušivanje, visoke temperature, dezinficijense, a to je zbog debele kore, manjeg udjela vode,
smanjenog metabolizma, visoka koncetracija Ca-dipikolinata.


SPORULACIJA

Bakterija pravi sporu u nepovoljnim uvjetima za život iako su nađene i kod povoljnih uvjeta. Nepovoljni uvjeti
su temperatura, nepovoljni pH, prisustvo ili odsustvo kisika (ovisi da li aerobna ili ne), manjak hrane, prisutnost
nekih otrovnih tvari za bakteriju.
Kad se bakterija odluči praviti sporu, poveća se, udvostruči DNA ali se ne podijeli. Prva vidljiva faza je
zguš njavanje DNA i pomicanje prema jednom kraju bakterije, kamo idu i ostala citoplazmatska tjeleš Zatim
ca.
se membrana uvrne tako da zaokruži taj dio zgusnute citoplazme i napravi dvoslojnu membranu. Unutar te
dvostruke membrane je srž spore. Ta tvorba je predspora. Od te dvostruke membrane nastaju ostale opne. Tijelo
bakterije u kojoj se nalazi spora naziva se sporangij.

GERMINACIJA

Kad spora dođe u povoljne uvjete života prelazi nazad u vegetativni oblik. To se zove klijanje ili germinacija.
Osim povoljnih uvjeta, mora postojati neki faktor aktivacije: povišena temperatura, određeni pH, neki spojevi.
Bez bez tog faktora spore neće proklijati ni na obogaćenim podlogama.
Prvi znak klijanja je da spora izgubi refraktilnost (lom svjetlosti), nabubri i počne primati obične boje kojima se
inače spora ne može obojati. Povećani pritisak u spori uzrokuje pucanje zida i sadržaj spore se vraća u stare
granice.

BOJANJE

Bakterije se boje da bi se pojedini dijelovi bolje vidjeli (živjela logika). Ponekad je to i jedini način da bi se
bakterije identificirale. Pojedini dijelovi bakterije ne primaju sve boje na isti način.
Prije su se koristile samo prirodne boje (karmin, indigo, tanin), a danas ih zamjenjuju anilinske boje koje se
dobivaju iz katrana kamenog ugljena. Neke su derivati anilina, ali ne sve kako bi ime sugeriralo.
Boje su obično soli pa otopljene imaju 2 iona. Jedan je nosilac boje ili boja kao takva i naziva se kromfor, a
drugi dio omogućava spajanje boje na cilj bojanja i naziva se auksokrom. Boje mogu biti:

1. Kisele su one kod koji je kromfor anion: Na-eozinat, kiseli fuksin, vezuvin. Najjače boje citoplazmu.
2. Lužnate kod kojih je kromfor kation: metilensko modrilo, kristal ljubičasto, lužnati fuksin, tionin.
Najjače boje jezgru i druge nukleinske kiseline. Ove boje se intenzivnije hvataju na bakteriju jer
bakterija ima puno nukleinskih kiselina.

Jednostavna bojenja su kad se koristi samo jedna boja, najčešće Loefflerova lužnata otopina metilenskog
modrila.

Puno su češća i korisnija diferencijalna bojenja:

1. Bojenje po Gramu je toliko često i rašireno da se sve bakterije trpaju u G +,G- ili G neodređene.
Prvo se bakterije boje nekom plavo-ljubičasto lužnatom bojom (kristal ljubičasto). Sve bakterije u
preparatu će primiti tu boju (osim nekih iznimaka). Nakon se dodaje I-KI po Lugolu (nastaje kompleks
jod-boja) i slijedi odbojavanje 95% etalnolom. Neke bakterije će otpustiti plavu boju. Nakon toga se
dodaje neka crvena (karbol fuksin, safranin, neutralno crvenilo) i one koje se otpustile plavu će sada
primiti crvenu.

G- bakterije u svom staničnom zidu imaju lipidne spojeve, koje se kod odbojavanja etanolom otapaju
pa plava boja izlazi. Zato su G+ plave a G- crvene.
G+ su osjetljivije na peniciline, sulfonamide, deterdžente, fenole i lužnate boje.
G- su osjetljivije na telurove soli, oksidanse, spojeve klora, i proteolitične enzime.

G+ imaju manje enzima pa su veći izbirljivci hrane.

2. Bojenje acido-alkohol-rezinstentnih bakterija (AAR). One imaju ovojnicu od voska i fosfolipida koja ne
prima boju dok se ne zagrije i otopi, a kad primi boju viš ju ne otpuš Zato se takve bakterije boje
e ta.
zagrijanom crvenom (karbol fuksinom). Zatim se preparat ispire kiselim etanolom, AAR bakterije ne
otpuš boju, ostale da. Zatim se preparat boji nekom plavom, ostale primaju tu plavu. AAR su crvene,
taju
ostale plave. To se zove Ziehl-Neelsonova metoda.

3. Spore se boje malahitnim zelenilom. One će primiti boju, ostalo neće. Preparat se odbojava
alkoholom i vodom. Daje se neka crvena (safranin) i onda su spore zelene a ostalo crveno. To je
bojanje po Fultonu.

4. Bičevi se bojaju nestabilnom otopinom tartarata. (ali ionako se ne vide svjetlosnim mikroskopom pa čemu to)

5. Kapsule se boje tuš ili otopinom Giemse (kaj je to?).
em

METABOLIZAM

Manji dio bakterija proizvodi energiju sam, ostali razgradnjom hrane iz okoline (lopovi i lijenčine).
Autotrofi:
1. fototrofi (energiju dobivaju fotosintezom)
2. kemolitotrofi dobivaju energiju oksidacijom anorganskih spojeva: H2, CO2, NH3, NO2, NO3, H2S i drugi
spojevi sumpora, jednostavni spojevi Fe.

Heterotrofi su kemoorganotrofi (energija razgradnjom organskih spojeva):
1. saprofiti razgrađuju nežive ili inertne organske tvari koje su otpadni ili razgradni produkti drugih živih bića.
Truljenje i gnjiljenje je dio kruženja elemenata u prirodi neophodnog za održanje ukupnog života.
2. paraziti za preživljavanje iskorištavaju druga živa bića:
a) obligatni (obvezatni, striktni) sve moraju dobivati od živih stanica.
b) fakultativni (uvjetni) mogu živjeti i od neživih izvora ali bolje uspijevaju na živima.
c) patogeni izazivaju bolesti. Obavezni uvijek izazivaju bolest, a oportunisti samo u nekim uvjetima:
oslabljen imunitet, kada se nađu na nepredviđenom mjestu, nakon narušene ravnoteže upotrebom
antibiotika….

Katabolizam = sve reakcije razgradnje koje dovode do stvaranja energije u stanici.
Anabolizam = sve reakcije sinteze novih spojeva uz potroš energije.
nju
Katabolizam + anabolizam = metabolizam.

PREHRANA BAKTERIJA

Hrana u bakteriju ulazi pasivnim ili aktivnim transportom (fiziologija).
Glukoza je bakteriji najbolja hrana, ali ne i jedina. Služi za energiju i sintezu drugih spojeva.
Osim glukoze, bakterija treba i druge spojeve koje ne može sama stvarati (faktori rasta):

1. Bakterijski vitamini koji su uglavnom isti kao i ljudski: nikotinska kiselina i amidi, pantotenska
kiselina, paraaminobezojeva kiselina, tiamin, biotin, riboflavin, pirdoksin, folna kiselina.

2. Spojevi koji se s malim ili nikakvim izmjenama ugrađuju i bakteriju: purini, pirimidini, esencijalne
aminokiseline. Ponekad je moguće natjerati bakteriju da živi bez neke esencijalne aminokiseline ako se
presađuje na hranilišta sa sve manje te esencijalne kiseline.

Pojedine vrste imaju specifične potrebe: Streptococcus pneumoniae treba kolin, Mycobacterium tuberculosis
asparagin, hemolitički streptokoki glutamin, Brucellae CO2.

Za sintezu bakterija treba razne elemente koje primaju iz okoline:
1. ugljik iz CO2, alkohola, aldehida, ketona, organskih kiselina i njihovih soli, sećera, masti i aminokiselina
2. duš fiksacijom iz atmosfere, nitrita, nitrata, amonijaka, aminokiselina, purina, pirimidina
ik
3. sumpor iz sulfida, sulfata, tiosulfata, cisteina, metionina
4. fosfor iz anorganskih fosfata, ali može i organski ako je frka (NAD, NADP, ATP, flavini)
5. metali otopljeni u solima su aktivatori enzima
6. voda (znašli funkcije vode?)

ENZIMI

Svaka vrsta ima karakteristične enzime koji se prenose s generacije na generaciju i kodirani su genomom u
glavnoj DNA. To su konstitutivni enzimi.
Osim njih imamo i gene za sintezu enzima koje ta vrsta nema stalno nego samo kad dođe u dodir sa supstratom
za koji nema enzim. To su inducirani ili adaptivni enzimi a u normalnim okolnostima su potisnuti represorom
(vidi dinamičku).

DISANJE

Nećemo sad o reakcijama disanja. U svakom slučaju važan je krajnji primatelj elektrona. Uvijek je to vanjska
anorganska tvar. Ako je to kisik onda su bakterije aerobne. Ako neš drugo onda su anaerobne. Ali nije sve
to
tako jednostavno:
1. Obavezni aerobi ne mogu bez kisika.
2. Obavezni anaerobi - kod njih kisik reagira sa flavinima i pretvara se u peroksid i superoksid koji su
otrovni.
3. Fakultativni aerobi ili anaerobi mogu živjeti i sa i bez kisika ali im jedno od toga bolje.
4. Aero-tolerantni anaerobi (samo ime ti kaže).
5. Mikroaerofilni su oni kojima treba mala koncetracija kisika (oko 5%).

ŠTO SVE UTJEČE NA RAST I RAZMNOŽAVANJE

1. Hrana. Pa dobro, valjda znaš čemu služi hrana i da ne valja ako je ima premalo. Ali ne valja i
ako je ima previš jer inhibira rast i razmnožavanje. Za objaš
e njenje ovoga pogledati na osmotski
tlak.
2. Voda je idealno disperzno sredstvo za hranu, služi kao izvor H+ i OH- iona, za održavanje turgora i
općenito fizikalno-kemijsko stanje citoplazme (hidrofilne i hidrofobne molekule).
3. Kisik. Pogledaj pod disanje.
4. Temperatura je važna zbog enzima. Bakterije su se prilagodile raznim sredinama pa imamo:
a) psihrofilne ili ljubitelje hladnoće koji vole 15-20, max 30, min 0
b) mezofilne ili one između koji vole 30-37, min 10, max 45. Tu spadaju patogene jer je to temperatura
ljudskog tijela a ni ostali toplokrvni nisu daleko.
c) termofilni ili ljubitelji vrućine vole 60-65, min 40, max 80.
Na nižim ili viš temperaturama metabolizam se usporava, jošviš ili nižim prestaje rast i
im im
razmnožavanje, a još… ubija.
5. pH povezan sa osmotskim tlakom i površinskom napetošću. Za većinu bakterija je 6-8 optimalno,


ekstremi su rijetki, a većina gljivice ne voli više od 5. Budući metabolizam bakterija mijenja lokalni pH,
važno je hranjivim podlogama dodati pufer. Alkalni pH ometa saharolitičke bakterije, a kiseli proteolitičke i
zato se zakiseljavanjem hrane sprečava kvarenje.
6. Osmotski tlak. Ako je preveliki voda izlazi van, pa dolazi do smežuravanja stanici a to se zove plazmoliza.
Do jedne razine plazmoliza je povratna ali viš od toga ubija bakteriju. Isto tako, bakterija ne može upijati
e
hranjive tvari pa umire. Zato se često za konzerviranje voća, džemova i pekmeza koristi kuhinjski šećer iako
je idealna hrana za bakterije jer jako povisuje osmotski tlak. Preniski osmotski tlak uzorkuje ulaženje vode u
bakteriju i time razrijeđuje hranjive tvari te onemogućuje izlučivanje štetnih produkta metabolizma. Zato je
čista voda loš okoliš za bakterije. Bubrenje stanice se zove plazmoptiza.
7. Površ inska napetost. Crijevne bakterije su se navikle na nisku površ insku napetost pa se vodenim
podlogama dodaje žuč jer voda ima veliku površ insku napetost. Neke bakterije vole visoku površinsku
napetost.
8. Koncetracija CO2. Nijedna bakterija ne može živjeti bez ovog plina. Litotrofne trebaju mnogo viš od e
organotrofnih jer je to njima jedini izvor ugljika ali neke organtrofne vrste isto trebaju puno CO2
(Brucella, Neisseria). Naročito velike količine potrebne su kad se bakteriju nađu u novoj sredini.
Prevelike koncetracije mogu ometati i zaustaviti razmnožavanje.
9. Otrovne tvari. Mogu biti neke izvana (antibiotici, dezificijensi) i štetni produkti metabolizma koji u
malim količinama ne smetaju ali polako dosegnu otrovne koncetracije pa mogu prekinuti
razmnožavanje.
10.Broj bakterija u novoj sredini. što ih je više, veća je mogućnost da će se prilagoditi i početi
razmnožavanje (stvaraju dovoljno CO2).

RAZMNOŽAVANJE

Bakterija raste i skuplja mikro i makromolekule. Kad skupi dovoljno, onda se ide razmnožiti. Ima više načina:

1. Cijepanje je najčešći. Stanica se poveća, genom se podijeli i odvoji na krajeve, citoplazma se počne uvlačiti i
stvara se pregrada slično kao kad stvaranja spore samo se sada citoplazma sa tjelešcima ravnomjerno
podijeli. Iz te pregrade će nastati stijenka i imamo 2 bakterije.
2. Ponekad se dijele preko L-oblika. Jako se poveća i poprimi oblik kugle koja rasprši se na puno malih djelića
od kojih nastaju bakterije. Ovako se razmnožavaju mikoplazme, a u nenormalnim uvjetima i rodovi Proteus,
Escherichia, Streptobacillus.
3. Rod Nocardia se izduži, nastaju tanki dugački filamenti (kao konac), koji se raspadne u štapićaste i
loptaste bakterije.
4. Neke bakterije "pupaju". Na stanici nastane pup iz kojeg se odvoji posebna bakterija.
5. Rod Streptomyces pravi egzosporu iz koje nastaje nova bakterija.
6. Grananje. To rade rodovi Mycobacterium, Corynebacterium, neke štapićaste i one koje u povoljnim
uvjetima pupaju, ali u nepovoljnim uvjetima ovako: štapićasta bakterija se na jednom ili oba kraja izduži i to
se izduženje račva na 2 kraka u koje idu novostvorene DNA I ostalo što će činiti novu bakteriju. Dakle,
stanica izgleda kao jednostruki ili dvostruki Y. Jedna "grana" od tog Y otpadne od ostatka i od toga se razvije
nova bakterija.

BRZINA I FAZE RAZMNOŽAVANJA

Vrijeme generacije je vrijeme potrebno da se jedna stanica podijeli u dvije. Na 37 stupnjeva se E.coli podijeli se
za 15 do 20 minuta, Treponema pallidum za 2 minute a Mycobaterium tuberculosis za 13 do 15 sati. Zato većina
bakterija napravi koloniju za 24 sata a M. tuberculosis viš tjedana.
e

log N - log No
Formula za računanje vremena generacije: v. g = -------------------

log 2

No je broj početnih bakterija
N broj bakterija nakon određenog vremena

1.Faza pritajenosti ili adaptacije. Bakterije se prilagođavaju na novu sredinu, ne razmnožavaju se, a
neke uginu. Naziva se i lag faza.
2.Faza eksponenecijalnog rasta. Prilagodile su se i razmnožavaju se ko blesave. Ako je na podlozi,
stvara se kolonija, ako u organizmu onda bolest. Zove se log-faza.
3.Stacionarna faza. Prvo počine opadati razmnožavanje, i polako se broj umrlih i novostvorenih bakterija
izjednači. Stacionazna faza.
4. Odumiranje. Umiru u sve većem broju, eksponencijalno.

SIMBIOZA

Simbiozom se naziva bilo kakva povezanost živih bića, bilo korisna, bilo štetna:
1. Neutralizam je simbioza pri kojoj ne postoji nikakva interakcija između dva bića koja žive zajedno. To
je teš zamislivo a jošteže provedivo.
ko
2. Mutualizam (sinergizam) je simbioza gdje oba organizma imaju korist. TREBA NAĆI PRIMJER!!!!!!
3. Komenzalizam je simbioza kad jedan organizam ima korist od druge a druga nema š ili korist.
tetu
Staphylococcus aureus izlučuje tzv. V-faktor koji stimulira razvoj Haemophilus influenzae. Taj se
fenomen naziva satelitizam.
4. Antagonizam je kad ne mogu živjeti zajedno obično zato jer jedan organizam luči neku tvar koja ubija
drugi organizam. E. coli stvara kiselinu koja inhibira Shigella dysenteriae. Gljivice luče antibiotike da bi se
obranile od bakterija.

5. Kompeticija nastaje kad se dva različita organizma istih potreba međusobno natječu. Pobijedit će onaj
koji se brže i bolje adaptira na uvjete sredine. E. coli brže fermentira šećer od Salmonele pa poslije
izvjesnog vremena u kulturi neće više biti Salmonele.
6. Parazitizam je interakcija u kojoj jedan organizam živi na račun drugog (npr. bakteriofag). Čak postoji jedna
bakterija koja je parazit na drugim bakterijama. Nevjerojatno ali istinito.
7. Predatorstvo je kad veći i jači jede manjeg i slabijeg. Entamoeba histolytica jede bakterije.

RASPROSTRANJENOST MIKROORGANIZAMA

Ima ih posvuda u prirodi - to se kaže ubikvitarni:

1. Zemlja. Bakterije i gljivice od kojih većina ne uzrokuje bolest, ali ima i nekih vrlo opakih mikroba:
Clostridium botulinum, Clostridium tetani, spore Bacillus anthracis, ličinke i jajašca parazita.
2. Voda: Pseudomonas, Microccocus, vibrioni, protozoe, spirohete, Clostridium. Čista voda je loša
sredina za mikrobe zbog osmotskog tlaka i nedostatka hrane. Otpadne i prljave vode imaju
Salmonele, Shigele, Vibrio chloreae, Mycobacterium tuberculosis, ciste Entamoebae histolitica,
viruse polimijelitisa i hepatitisa.
3. Zrak je nepogodna sredina za mikrobe, pa mogu kratko živjeti. Pogodniji su zatvoreni prostori zbog praš ine:
streptokoki, stafilokoki, Corynebacterium diphteriae, Mycobacterium tuberculosis, virusi polimijelitisa,
kapljične infekcije. Mikroorganizmi sa ljudi u zrak dospijevaju ljuš tenjem kože, sa sasušenog gnoja rana, a
najviš sekretima diš trakta. Flueggeove kapljice iz zaraženog diš trakta padaju na predmete i tlo,
e nog nog
zalijepe na praš i osuš a zatim tu praš udahne neki zdravi pehist.
inu e, inu
4. Biljke, životinje, hrana. Pogotovo gljivice i plijesni, ali i bakterije, npr. Salmonele. Osobito su ugroženi
mlijeko, meso, jaja. Clostridium botulinum je prije bio strah i trepet konzervi.

MIKROFLORA LJUDSKOG TIJELA

Čovjek nije podesna sredina za život i razmnožavanje većine mikroorganizama. Većina ih brzo umre dospije li
na ili u nas. Ipak, na i u čovjeku žive određene vrste koje su se prilagodile na čovjeka i od njega zavise, a
nazivaju se stalnom ili rezidualnom mikroflorom i mikrofaunom. Postoje i oni mikroorganizmi koji čine
prolaznu mikrofloru. Broj i vrsta svih ovih mikroorganizama u znatnoj mjeri ovise o klimatskim faktorima, vrsti
vode i hrane koju čovjek koristi, osobne higijene i drugih faktora.

1. KOŽA

Epiderma nije pogodna za razvoj mikroba iz viš razloga: suha je, ljuš se, ima blago kiseli pH zbog organskih
e ti
kiselina koje luče lokalni stafilokoki, znoj je visoko osmolaran zbog visokog sadržaja NaCl, a lizozim iz znoja
ima direktno antimikrobno djelovanje. Bakterije su na koži smještene na pločastom površinskom epitelu i kraj
znojnih i lojnih žlijezda. Najčešće vrste su Staphylococcus epidermidis i Propionilbacterium acnes (iz skupine
difteroida). Potonji je vezan uz tipični pubertetski kožni poremećaj zvan prištevi, koji nastaje kada poviš ena
razina spolnih hormona izaziva pojačano lučenje loja koji je idealna hrana za P. acnes koji se namnože i izazovu
upalni proces. Ostale bakterije mogu se naći na područjima gdje ima dovoljno vlage (dlanovi, skalp, uške,
pazusi, genitalno i analno područje), a riječ je o vrlo šarolikoj skupini streptokoka, stafilokoka, bacila,
difteroida, a mogu se naći i gljivice (Candida, Trychophyton, Epidermophyton) koje uvijek mogu izazvati razne
bolesti.

2. DIŠ TRAKT
NI

Na sluznici nosa žive uglavnom isti mikrobi kao na drugim dijelovima lica (S. aureus, S. epidermidis,
difteroidi).
U nazofarinksu možemo naći difteroide, nepatogene sojeve Neisseria, diplokoka, streptokoka, stafilokoka.
Orofarinks udomaćuje S. aureus, S. epidermidis, difteroide, streptokoke, neke vrste roda Bacteroides i Neisseria.
Donji dijelovi respiratornog trakta nemaju MO budući postoji stalan tijek sluzi zbog pokretanja cilijarnog
epitela, a važna je i fagocitička djelatnost alveolarnih makrofaga.
3. USNA Š UPLJINA

Usnu šupljinu naseljava velik broj različitih mikroba jer je vrlo pogodna sredina - vlaga, pogodan pH i
temperatura, puno hrane.
Neke bakterije sudjeluju u nastanku zubnih plaka (vrste roda Bacteroides, neki streptokoki). To su naslage
dekstrana i drugih polisaharida na zubnoj caklini, na kojima sa koloniziraju bakterije. Plak može dovesti do
karijesa, gingivitisa (upale zubnog mesa), parodontoze.

4. PROBAVNI TRAKT

U želucu ima vrlo malo mikroba jer ne mogu preživjeti vrlo kiseli pH (iznimka: Helicobacter pylori).
Duodenum također ima malo bakterija zbog inhibitornog djelovanja kiselog želučanog sekreta i žuči (visoka
osmolarnost).
U jejunumu ima nešto koka i difteroida, a kako pH postaje sve viši duž ileuma, flora postaje sve sličnija onoj u
debelom crijevu.
Debelo crijevo ima najveću populaciju mikroba u tijelu. Iz izmeta je izolirano više od 300 vrsta u brojevima od
više stotina milijardi (10na12) po gramu. Riječ je o anaerobnim i fakultativno anaerobnim bakterijama: vrste
roda Bacteroides, porodice Enterobacteriaceae, streptokoki, stafilikoki i brojne druge bakterije, gljivice, virusi,
amebe.


5. UROGENITALNI TRAKT

Bubrezi, ureteri i mjehur obično su sterilni uslijed čestog ispiranja i nepovoljnog sastava urina.
Uretra ponekad sadrži manji broj stafilokoka u distalnom dijelu.
Vagina ima složenu mikrofloru koja varira kroz ciklus, ali najvažniji su tzv. Doederleinovi bacili iz roda
Lactobacillus koji fermentiraju glikogen iz vaginalnog epitela pretvarajući ga u laktat, što rezultira kiselim pH
vagine (4.4-4.6). Time je onemogućen razvoj drugih mikroba.

KRV I TKIVA su kod zdravog čovjeka su sterilni. OKO i UHO imaju mikrofloru sličnu koži, uz neke druge
vrste.

GENETIKA BAKTERIJA

Genotip je skup svih gena koje određuju nasljedna svojstva.
Fenotip je skup svih morfološ fiziološ i ostalih osobina uvjetovan genotipom i okolnim uvjetima, mijenja
kih, kih
se tokom života.

MUTACIJA je izmjena u redoslijedu nukleotida š može uzrokovati promjenu strukture i funkcije proteina i tu
to
promjenu može se prenijeti na potomke. Mogu biti spontane, rijetke su, i rijetko dovode do promjene u fenotipu
a uzrok je tautomerizacija (vidi dinamičku kod nukleotida).
Umjetne su češće od spontanih, događaju se zbog nekih kemikalija ali i zbog zračenja ili drugih stvari.

5-brom uracil je mutageni spoj koji se ugrađuje u DNA umjesto timina nakon čega stanica propada ili divlje
raste.
2-amino-purin se ugrađuje u DNA umjesto adenina.
Nitratna kiselina deaminira adenin pa nastaje hipoksantin koji se veže na citozin umjesto na timin nakon čega
lanac može puknuti.
Etil-metan-sulfonat metilira gvanidin koji se sparuje s timinom.
Hidroksilamin hidroksilira citozin koji se sparuje umjesto timina a adeninom
Proflavin uzrokuje umetanje ili gubitak 1 para baza za vrijeme replikacije.

Daljne generacije mogu nositi greš bez da se pokaže dok jednom to ne postane dominantno svojstvo.
ku

PRENOŠENJE GENA:

1. Transformacija: stanica primalac prihvaća mali dio topljive DNA koju oslobađa stanica davalac
(Neisseria, Bacillus, pneumokoki, Haemophilus). Rijetko se događa u prirodi.
2. Transdukcija preko bakteriofaga tako da bakterije ne moraju biti u kontaktu. Fagi koji nastanu u bakteriji
mogu ponijeti neke gene te bakterije i prenijeti ih u drugu bakteriju.
3. Konjugacija: enterobakterije imaju seksualne pile s kojima se pričvrste jedna na drugu i naprave
kanalić. Jedna od njih ima F-plazmid pa je ta mužjak (F+) a druga nema pa je ženka (F-). Genetski
materijal putuje kroz kanalić. Na ovaj način bakterije dijele novostvorene osobine kao što je otpornost na
antibiotike. Ovo neki zovu spolno razmnožavanje iako se ne povećava broj bakterija, ali često je uvod u
razmnožavanje

PLAZMIDI su male kružne izvankromosomske molekule dvolančane DNA koje se mogu samostalno replicirati.
Postoji viš vrsta:
e
1. F-plazmidi (fertility) se koriste pri konjugaciji, mogu se integrirati u kromosom (nukleoid) bakterije.
2. R-plazmidi (resistance) su nosioci otpornosti prema antibioticima (kodiraju enzime koji uniš tavaju ili
modificiraju antibiotike, mogu se prenositi među bakterijama, čak i među različitim vrstama, obično se

ne integriraju u kromosom.
3. Col-plazmidi kodiraju proteine bakteriocine (ubijaju druge bakterije, npr. stvarajući pore u staničnoj
membrani ili degradirajući DNA ili staničnu stijenku).
4 ostali plazmidi mogu biti nosioci virulencije (bolja obrana ili jači toksin) ili poboljšavati metabolizam
(različiti enzimi).

UZGOJ BAKTERIJA

Bakterije uzgajamo zato da bismo ih identificirali, proučavali i vidjeli na koje antibiotike su osjetljive. Radimo
to i zato da bismo proizvodili cjepiva i stvarali korisne mutante (oni koji proizvode ljudski inzulin ili
antibiotike).

PODLOGE ZA RAZVOJ KOLONIJA

Podloge oponaš prirodni okolišbakterija. Osim hrane i ostalih tvari (pogledaj na metabolizam), moramo
aju
osigurati prihvat elektrona na kraju respiratornog lanca (kisik ili neš drugo). Podloge mogu biti prirodne,
to
polusintetske i sintetske. Sintetske se spravljaju od definiranih sintetskih spojeva, pa omogućuju usporedbu
podataka iz cijelog svijeta. Mogu biti tekuće, krute i polukrute.

1. TEKUĆE
Najčešće se koriste hranjivi bujon (najčešće mesni ekstrakt+NaCl) ili peptonska voda. Peptoni su polipeptidi
koji se dobiju proteolitičkom razgradnjom mesa. Dodaci: šećeri, boje, indikatori, serum, žuč, krv.
Javlja se zamućenje, paučinaste tvorbe, ponekad talog, kožica na površini, hemoliza (razbistri se), ponekad
mjehuri plinova.

2. KRUTE
Agar se dobiva od alge Gellidium corneum i to tako da se dotična zagrije na 100 stupnjeva i tako se otopi, zatim
se suš pa stavi u vodu da nabubri, i ohladi se ispod 45 stupnjeva da se skrutne i tako dobijemo želatinozna masa
i
koja sadrži agaropentozu i agaropektin. To je osnova za tvorbu krutih podloga i zove se neutralni agar. Ako se
doda 10% krvi onda se to zove krvni agar, a iz krvnog se dobije čokoladni ako se zagrijava da hemoglobin pređe
u methemoglobin. Kad se dodaje neki šećer onda se agar zove po njemu (npr. saharoza agar), možemo imati i
sojin agar i ko zna kakav sve agar. Ako se agar stavi u epruvetu onda je to duboki agar a ako se ukosi onda je
ukošeni (živjela logika). Agar izliven u Petrijevku naziva se agar ploča.

Želatina se rijetko koristi jer ju je teško učiniti sterilnom. Dobiva se kuhanjem životinjskih kostiju, hrskavice i
drugih dijelova. Kad se to ohladi dobije se hladetinasta masa - želatina.

Da se spriječi rast bakterija dodaju se antibiotici, ali tada rastu gljivice pa se pH povisuje preko 5 ili se dodaje
nistatin pa neće rasti.

3. POLUKRUTE (ili polutekuće kome se više sviđa).
Uvijek u epruveti, a sadrže 0,2-0,4 % agara. Koriste se za praćenje kretanja mikroorganizama.

Po sastavu podloge mogu biti jednostavne i složene. Jednostavne sadrže samo jednu esencijalnu supstanciju
(npr. mesni bujon, peptonska voda). Složene se dijele na selektivne i diferencijalne.

Diferencijalne podloge najčešće sadrže neku fermentabilnu tvar uz odgovarajući indikator, što omogućuje
razlikovanje pojedinih vrsta. Krvni agar služi za ispitivanje hemolize a endo-agar ima spoj koji pri niskom pH
pocrveni, pa se tako vidi da li bakterije snižavaju pH svojim metabolizmom.


Selektivne podloge potiču razvoj nekih vrsta a koče razvoj drugih: selenit-F bujon (za salmonele), Salmonella-
Shigella (SS) agar, MacConkey agar (za Escherichiu coli), Loewenstein-Jensen (Mycobacterium tuberculosis).
Miler-Hilton agar služi za pravljenje antibiograma.
Podloge za gljivice su obogaćene šećerima i to se zove Sabourand (čitaj: saburo) agar.

KULTIVACIJA ANAEROBNIH BAKTERIJA

Dakle, bakteriju treba držati š dalje od zraka. Postoji viš metoda:
to e
1. GasPak sistem: u nepropusni lonac stave se zasijane podloge i GasPak omot sa generatorom H2 i CO2. H2 će
s kisikom dati vodu (lonac se zamagli iznutra) i dati anaerobne uvjete, a CO2 će olakšati razmnožavanje
osjetljivijih sojeva.
2. Posuda s dušikom: pomoću vakuum-sisaljke se iz odgovarajuće posude isiše zrak, a potom se dovede dušik
To se ponovi viš puta da se istjeraju svi tragovi kisika.
e
3. Stakleno zvono sa svijećom: svijeća se zapali i pokrije staklenim zvonom, te zabrtvi na dnu. Svijeća će
gorjeti sve dok ima kisika. Primitivna metoda prošlih stoljeća (tisućljeća).
4. Fortnerova ploča: podloga se pomoću skalpela podijeli na dvije polovice - na jednu se zasade anaerobi, a na
drugu neka fakultativno anaerobna vrsta (E. coli, S. aureus). To se poklopi i zabrtvi. Fakultativni anaerob će
potroš sav kisik i onda nastupa anaerob
iti
5. Duboki agar ili bujon pokriven slojem parafinskog ulja onemogućava pristup zraku.

KOLONIJE

Od jedne bakterije diobom može nastati golemi broj pa ako se to događa na hranjivim podlogama dobivamo
kolonije jedne vrste jednog soja. Svaka vrsta ima svoje uvjete za razmnožavanje pa im moramo prilagoditi
podloge.
Čista kultura dobije se tako da se uzorak više puta razrijedi. 1mL uzorka dopunimo do 10mL, pa 1mL toga opet
dopunimo do 10ml i tako jošdva puta dobijemo razrjeđenje od 1/10 000. To onda prelije po agar ploči ili ezom,
štapićem vate razmaže po podlozi i tako dobijemo pojedine stanice koje izrastu u kolonije.

Kolonije se razlikuju po slijedećim osobinama:
1. Veličina: sitne, vidljive mikroskopom do promjera par mm.
2. Oblik: obično okrugli, udubljene ili ispupčene, rub može biti ravan, nazubljen, nepravilan.
3. Površ hrapava, glatka, sjajna ili mutna.
ina:
4. Prozirnost: od prozirnih do totalno neprozirnih.
5. Boja: bezbojne ili bilo koja boja.
5. Konzistencija se vidi ako dodiruju ezom: suhe ili vlažno sluzave, lako ili teš razmazive, meke ili
ko
tvrde, zrnaste ili fibrinozne. Kolonije plijesni su baršunaste.
7. Miris (ali ne bumo gurali nos u koloniju).
Varijacije kolonija:
1. S-kolonije (smooth) su okrugle ravnih rubova, prozirne, sjajne i glatke. Prave ih bakterije s kapsulom.
1. R-kolonije (rough) nepravilne, neravni rub, neprozirne, mutne i hrapave površ Prave ih bakterije bez
ine.
kapsule.
3. I-oblici (intermediate) su između R i S.
4. M-kolonije (mucus) su sluzave od sluzave ovojnice a ako ne od toga onda od fenola ili nečeg drugog.
5. D-kolonije (dwarf) patuljaste kolonije, manje od normalnih iste vrste, dobivaju se od bolesnika s
kroničnom infekcijom ili ako je uzimao/la antibiotike.
6. G-kolonije (gonidijalne = prolaze kroz bakterijske filtre) su jako male i okrugle.
7. L-kolonije jako male okrugle liče na kapljice ulja, ispupčene ili ravne, granulirana površina. Tvore ih
L-oblici bakterija.
8. H-kolonije (Hauch) prave bakterije s bičevima, šire se po površini (rod Proteus).

9. O-kolonije (ohne Hauch) su kolonije bakterija koje su izgubile bičeve.

PRENOŠENJE ZARAŽENOG MATERJALA DO LABARATORIJA

Najvažnije je da uzorčnici bolesti ostanu živi ili bar toliko cijeli da se mogu identificirati. Poželjno je da se
prenoš enjem nitko ne zarazi.
Stoga se ZM stavlja u neku podlogu sa povoljnim uvjetima. Ta epruveta se zatim stavlja u metalnu, a ta u
drvenu. Uz ZM treba dostaviti dokumentaciju u kojoj se vidi opis sindroma, o kojem materjalu je riječ (krv,
urin, stolica…), da li je bolesnik uzimao/la lijekove, podaci o bolesniku i sve što bi moglo biti važno za konačnu
identifikaciju. Drvena epruveta se omata papirom na kojem veliko i crveno piš zarazni materijal.
e:
ZM se š preko kurira ili nekako drukčije (teleport).
alje

IDENTIFIKACIJA MIKROBA

Nakon uzimanja materijala (krv, urin, feces, likvor, tkiva, gnoj i ostale izlučevine) vrše se razna ispitivanja, ne
bi li se identificiralo uzročnika i postavilo dijagnozu. Koriste se mnoge tehnike: mikroskopija, kultivacija i
promatranje kolonija, serološ reakcije, biokemijsko ispitivanje, biološ ispitivanje na laboratorijskim
ke ko
životinjama i druge metode.

1. O mikroskopiji, bojenju i kolonijama je već napisano.

2. Serološ tehnika ima viš a temelje se na specifičnoj reaktivnosti između antigena i homolognog antitijela.
kih e,
a) Najčešće se koristi aglutinacija. Može se vršiti na predmetnom stakalcu (brza) ili u epruveti (spora i zahtijeva
veće količine materijala). Suspenziji živih ili mrtvih bakterija doda se poznati serum s antitijelima i gleda se
dolazi li do stvaranja zrnastih nakupina uslijed reakcije antigen – antitijelo. Mutna otopina se razbistri, a
sljepljene stanice tvore grudice koje padaju na dno epruvete. Ako se vrš na stakalcu, vide se male krpice.
i
b) Precipitacija je reakcija otopljenog antigena i otopine antitijela, te dolazi do obaranja taloga koji je
kompleks antigen-antitijelo. Pritom je važna koncentracija antigena i antitijela. Razlika od aglutinacije je
što ne sudjeluju čitave stanice.
c) Reakcija vezanja komplementa ima dvije faze: prvo pomiješ se antigen, komplement i serum s
aju
antitijelima, a onda se dodaje se hemolitički sistem (eritrociti ovna+serum kunića) s hemolizinima
protiv eritrocita ovna. Ako je u prvoj reakciji došlo do vezivanja komplementa, on se neće vezati za
kompleks eritrocit - hemolizin, pa neće doći do hemolize a to znači da u serumu pacijenta ima antitijela
za antigen.
d) Ostale tehnike su imunoelekroforeza (kombinaciju elektroforeze i precipitacije), imunofluorescencija
(antitijela se obilježe nekom fluorescentnom bojom, pa se gleda pod mikroskopom), radioimuni test
(antitijela se obilježe radioaktivnim izotopom, pa se mjeri radioaktivnost preostalih antitijela),
enzimsko-imuni test (antitijela se obilježe enzimom, pa se mjeri aktivnost preostalog enzima).

3. Biokemijska ispitivanja - promatra se biokemijska aktivnost bakterije. Postoji mnoš reakcija i indikatora,
tvo
a uglavnom se koriste već pripremljeni supstrati - API-test, Roche-tube. Vidi vježbe.

4. Biološ pokus (o tome kasnije).
ki

5. Fagotipizacija - na zasijanu podlogu se nanosi više različitih bakteriofaga (set bakteriofaga) i gleda se hoće li
doći do raspada bakterija.

6. Bakteriocinska tipizacija zasniva se na tome da neke bakterije luče neke kemikalije koje ubijaju druge
bakterije (bakteriocini), pa se koristi se set poznatih osjetljivih sojeva.


7. Hemolitički stupanj: alfa hemoliza - na krvnom agaru ostaje zelena zona (blaža hemoliza)
beta-hemoliza - na krvnom agaru nastaje bezbojna zona (potpuna hemoliza)
Tvari koje izazivaju hemolizu zovu se hemolizini, ima ih viš vrsta a, naziv im nije povezan s vrstom
e
hemolize koju izazivaju.

BIOLOŠ POKUS
KI

Provodi se davanjem mikroba ili njihovih otrova u ili na pokusnu životinju.
Koristi se za provjeru radnih teorija ili u svakodnevnom ispitivanju:
1. Dokazivanje ili provjera patogenosti i virulencije
2. Identifikacija kad ostale metode ne uspjevaju
3. Otkrivanje koji je mikrob patogen ako ih ima viš e
4. Pripremanje čistih kultura
5. Uzgoj i održavanje mikroba koji neće rasti na podlogama (Treponema pallidum)
6. Dokazivanje otrova
7. Opis bolesti
8. Proizvodnja i provjera cjepiva, antitijela i protuotrova
9. Provjera efikasnosti lijekova
10. Stvaranje atenuiranih sojeva

Koriste se male životinje: bijeli miš, zlatni hrčak, zamorac, lisica, bijeli štakor, micamaca
velike životinje: konj, govedo, ovca, koza, svinja, pas, majmun
ptice: golub, prepelica, kokoš
Životinje moraju biti zdrave prije inokulacije i uzgajane u njima povoljnim uvjetima (maziti i paziti a kasnije
zaraziti i ubiti). Virusi se uzgajaju na novorođenim životinjama.
Priprema:
1. Izabrati najprikladniju vrstu. Potrebno je viš životinja i treba paziti na dob i spol jer to utječe na
e
rezultate. Primjer: bakterije koje kod odraslih životinja ne izazivaju niš ili lokalnu infekciju kod mladih
ta
izazovu sepsu.
2. Biranje pravog materjala za inokulaciju.
3. Ulazna vrata za mikrob
Nakon zaraze treba pratiti sve promjene: temperatura, težina, razvoj bolesti, krvna slika…. I naravno konačni
ishod: smrt, ozdravljenje ili ubijanje zbog daljnjeg proučavanja.

Najčešća mjesta za inokuliranje (ali mogu i ostala):
1. Potkožno je jako često. Koža se obrije i dezinficira alkoholom. Obično se radi na leđima.
2. Vene - na velikim životinjama vene na uš ima, kod manjih na repu, pticama na krilu ili u nogu.
3. Usta - rijetko, preko hrane ili vode ili sondom
4. Trbuh
5. Mišići - obično u stražnju nogu
6. Koža - daje jako tankim i oš trim iglama, ako se pojavi blijeda kvržica onda je uspjelo
7. Mozak - to se radi miš evima pod narkozom


DJELOVANJE FIZIKALNIH I KEMIJSKIH SREDSTVA NA MIKROBE

Cilj je:
1. spriječiti prenošenje patogenih mikroba po čovjekovoj sredini i njihovo unošenje u organizam
2. spriječiti kvarenje hrane djelovanjem mikroba
3. spriječiti prisustvo mikroba na nužno sterilnim predmetima (kirurš instrumenti, laboratorijski materijal,
ki
prehrambena industrija, lijekovi...).

Mikrobiostatici inhibiraju rast i razmnožavanje bakterija, spora, gljivica, virusa, parazita. Mikrobicidna sredstva
ubijaju.
Sterilnost je nepostojanje bilo kakvih mikroba u i na nečemu.
Gnotobioza je najveća moguća sterilnost posvuda...zrak, pribor, organizam.
Sepsa je prisutnost mikroba u krvi i njihovo š irenje po tijelu i opasno je po život.
Dezificijens otklanja mikrobe (ponekad i spore) sa površ predmeta.
ine
Antiseptik kemijsko sredstvo koje uniš tava mikrobe na koži i sluzokoži.
Sterilizacija je ubijanje svih mikroba i spora bez obzira na vrstu i patogenost fizikalnim sredstvima.
Dezifenkcija je ubijanje mikroba ponekad i spora kemijskim sredstvima.

STERILIZACIJA TOPLINOM

Većina mikroba ne podnosi velike promjene teperature zbog koagulacije proteina pa se enzimi inaktiviraju.
Letalna temperatura je ona koja ubija za 10 minuta ili manje. Spore i ciste su otporniji oblici jer mogu izdržati i
preko 100 stupnjeva.

SUHA TOPLINA:

1. spaljivanje odjeće i potrošnog materijala
2. žarenje metalnih predmeta do isijavanja (eza)
3. opaljivanje - predmet se polije alkoholom i zapali
4. vrući zrak u suhim sterilizatorima na temperaturi iznad 160
Ovako sterilizairani predmeti ne ostaju dugo sterilni, najviše 5 minuta (dok su vrući).

VLAŽ TOPLINA ubija mnogo efikasnije nego suha jer brže i lakš prodire u dubinu materijala.
NA e

Ispod 100 stupnjeva imamo:
1. Pasterizacija je na 60-70 stupnjeva za ubijanje vegetativnih oblika. Brza pasterizacija je na 71 stupanj 15
sekundi, a spora pasterizacija na 62 stupnja pol sata.
2. Tindalizacija služi za dezinfekciju krvi, seruma, supstanci koje sadrže proteine i ne smiju koagulirati.
Temperatura ne smije prijeći 60 stupnjeva. Posuda se stavi u vodu na 56 stupnjeva pola sata pri čemu se ubiju
samo vegetativni oblici. Trik je u tome da mikrobe uvjerimo da iz spora pređu u vegetativni oblik, i to tako da ih
2 dana držimo na 37 stupnjeva. Nove vegetativne oblike opet ubijamo na 56 stupnjeva. Postupak se ponavlja
više puta da budemo sigurni u potpunu sterilnost. Spore anaeroba neće proklijati u termostatu.

Vlažna toplina na 100 stupnjeva za ubijanje vegetativnih oblika i spora:
1. Kuhanje: za par sekundi uginu svi vegetativni oblici bakterija, virusa, rikecija, jajaš osim virusa hepatitisa,
ca,
spora Bacillus antracis, spora gljivica. Njima treba 10 do 20 minuta. Najotpornije su spore bakterija iz roda
Clostridium, njima treba nekoliko sati. Dodatak lužina ubrzava sterilizaciju. Dodaje se Na2CO3 ili NaOH.
Oni omekš stijenku spore pa i one brže umiru.
aju


2. Struja vodene pare: učinak kao i kuhanje ali manje oštećuje ono što steriliziramo pa se koristi za medicinske
instrumente i bakterijska hraniliš sa ugljikohidratima (Kochov lonac)
ta
3. Para pod tlakom na temperaturi iznad 100 stupnjeva u autoklavu (ekspres lonac). Poanta je u tome da se
izbaci zrak jer je čista vodena para najefikasnija.

KONTROLA STERILIZACIJE

1. Biološka kontrola sa vrši pomoću spora otpornih na toplinu (Bacillus, Clostridium) koje se stave na pločice
ili paketiće u autoklav, pa ako se nakon sterilizacije nasađivanjem na podlogu razviju kolonije, onda
sterilizacija nije bila potpuna.
2. Fizikalna je mjerenje temperature. Nekad su se koristile neke cjevčice ali…

Danas postoje autoklavi s elektronskom kontrolom temperature i tlaka, pa je ovo zastarjelo i nepotrebno. Ipak,
ako ćeš ikad nešto sterilizirati u Burkini Faso, dobro je to znati.

STERILIZACIJA OSTALIM SREDSTVIMA

1. Zračenje: Ultraljubičaste, infracrvene, rendgenske, alfa, beta, gama valovi od radioaktivnih elemenata. To se
prije radilo hrani ali danas je zabranjeno. Ionako imamo tisuće drugih izvora zračenja pa nam ne treba još i ovo.
2. Nadzvučne vibracije (ultrazvuk) razaraju membranu.
3. Osmotski tlak: plazmoliza i plazmoptiza (pogledaj kod "rast i razmnožavanje").
4. Suš enje je efikasnije kod nekih bakterija, a neke su otpornije.
5. Sterilizacija pomoću filtracije ne ubija mikrobe nego ih samo odstranjuje iz tekućina (recimo krvni serum).

Imamo različite filtre:

1. Chamberlandovi - porculanski od aluminijskih silikata uz dodatak kremenog pijeska. Zadržava skoro sve
bakterije.
2. Berkefeldovi - od dijatomejske zemlje, azbesta i organskih materjala, ima 3 veličine pora.
3. Stakleni - od staklene praš oblikovane u diskove. Zrnce prašine mogu biti različite veličine. Propuštaju
ine
viruse.
4. Azbestni su prešani u diskove različite veličine.
5. Membranski od hidrogela i estera celuloze, tanki su i elastični, ima vrlo sitne pore pa zadrže i najsitnije
viruse. Tekućina ne ide sama nego ju se mora tjerati vakuum pumpama.

ČUVANJE MIKROBA SNIŽENOM TEMPERATUROM

Samo za duže čuvanje bakterija.

Polagano hlađenje ubija bakterije jer se u citoplazmi stvaraju kristalići koji uzrokuju mehanička oštećenja i
denaturiranje proteina. Ako bakterije naglo ohladimo na -30 cijela citoplazma se smrzne pa se mogu čuvati na -
76 u smrznutom CO2 ili na -195 u tekućem dušiku. Kod otapanja je obrnuto: zamrznute bakterije moramo
polako grijati ako hožemo da ožive.

Liofilizacija je metoda čuvanja bakterija kad im se uzme sva voda i pretvara ih se u prah. Cilj je zadržati
antigenu strukturu i biokemijske osobine. To se radi tako da ih se naglo smrzne i onda se led ispari u vakuumu.


KEMIJSKA SREDSTVA ZA UBIJANJE MIKROBA

Dezificijensi, antiseptici i konzervansi.

Moraju imati slijedeća svojstva:
1. efikasni na svim temperaturama iako su svi bolji kad je toplije.
2. po mogućnosti što pH neutralniji
3. da se ne moraju davati u velikim koncetracijama
4. da ubijaju vegetativne oblike i spore
5. da š brže djeluju
to
6. da ih ne ometaju organske tvari
7. da djeluju na mikrobe a ne na makroorganizam
8. ne smije djelovati korozivno na predmete koji se primjenjuju
9. da imaju produženo djelovanje
10. da š manje smrde
to
11. i naravno, nismo ni sumnjali, da su jeftini jer se koriste u velikim količinama

Efikasnost se mjeri fenolnim koeficijentom i nekom konstantom. Ima neka formula ali neće to pitati.

Način djelovanja na mikrobe:
1. denaturacija proteina: kiseline, lužine, alkoholi. 70% alkohol bolje djeluje jer 90% denaturira proteine na
površ i ne prodire dublje.
ini
2. mijenjanje površinske napetosti i propustljiivosti stanične membrane: fenoli, krezoli, deterđenti.
3. inhibicija enzima: soli teš metala, halogeni elementi, formaldehid.
kih

DEZIFICIJENSI PO VRSTAMA

1. Halogeni preparati, najviš klorni. Prednost je š su jaki ali djeluju korozivno i otrovno na ljude. Dobar za
e to
dezinfekciju prostora, podova, zidova, vode za piće (bljak).
a) Klorno vapno je nečist Ca-hipoklorit, 30% klora. Upotrebljava se kao klorno mlijeko (1x vapno i 4x vode) za
wc, štale... Za pitku vodu 1-3% klornog vapna ili 12% Na-hipoklorit.
b) Kaporit je pročišćeni Ca-hipoklorit, oko 70% klora, služi za septičke jame.
c) Kloramini imaju oko 30% klora. Proizvode se u tabletama za dezificiranje vode.
c) Klorofenikoli (ne brkati s antibiotikom kloramfenikolom) za ruke, kožu prije operacije, instrumenti,
opekotine,
posteljina.

2. Soli teš metala: živa, olovo, magnezij, bakar, silicij. Dobri su dezificijensi, ali i teš otrovi za nas i
kih ki
korozivni su. Djeluju tako da se vežu na enzime i inaktiviraju ih.
Najčešće se koristi HgCl2 i to kao 0.1% otopina. Ubija vegetativne oblike za par minuta, spore za najviše sat i
pol. Kompleksni spojevi žive nisu jako otrovni za čovjeka pa služe za dezinfekciju kože i sluznica. AgNO3 za
dezinfekciju sluznica ali danas zastarjelo. Soli bakra prečavaju rast algi u bazenima.

3. Fenoli su najjači jer oštećuju bakterijske ovojnice i reagiraju s proteinima citoplazme ali i otrovni za čovjeka.
a) fenol 1% za 10 minuta ubija sve vegetativne oblike a spore puno kasnije, ali ima neugodan miris.
b) krezoli (metil-fenoli) su jači od fenola ali ne djeluju na spore.
c) Liquor cresoli sapunatus je krezol emulgiran sa sapunom, univerzalan i bolji od fenola i krezola.
d) lizol i kreolin su krezoli katrana emulgirani sa sapunom, ubijaju za 2 do 4 sata vegetativne oblike svih
bakterija i otapaju voš tanu ovojnicu.


e) KMnO4+fenol: pare te smjese efikasno ubijaju mikrobe u zraku.
f) creosot=krezoli+gvajakol je složeno sredstvo jakog djelovanja.
g) timol za dezinfekciju usne šupljine.

4. Aldehidi:
a) formaldehid ubija bakterije u 5% otopini a koristi se u 40% (formalin) za konzerviranje mrtvih stvorenja.
Denaturira proteine, jako redukcijsko sredstvo.
b) para-formaldehid je krutina koja sublimiranjem dezinficira zrak

5. Aerosoli
a) etilen-oksid je lako zapaljiv pa se dodaje CO2 da se ne zapali, sporo ubija mikrobe.
b) freoni dezinficiraju ambalažu, ubijaju spore ali i ozonski sloj pa su zabranjeni.
a) karboksidi u zatvorenom prostoru nakon 5 sati ubijaju sve, pa i spore. Koristi se za ambalažu od gume i
plastike.

6. Deterđenti mijenjaju površinsku napetost a dijele se na anionske, kationske i neionske. Ne djeluju na viruse.
Anionski su sapuni i djeluju na G+, kationski su amonijeve soli i djeluju na G+ i G-.
ANTISEPTICI

Uništavaju mikrobe na koži i sluzokoži. Blaži od dezificijensa, djeluju uglavnom bakteriostatski.

Za kožu: 3-5% tinktura joda (nekad davno u kaubojskim filmovima), alkohol, sapuni.

Za rane: superoksid za stvaranje aerobnih uvjeta (da ubije Clostridium tetani), borna kiselina (viš se ne koristi),
e
jodoform, KMnO4, akridini (boje koje djeluju u vrlo velikom razrjeđenju 1/50000), hipoklorit.
Za oči: AgNO3 (odmah nakon porođaja iako može više štetiti nego koristiti), organske koloidne soli srebra.
Sluznica usta: anilinske boje i preparati.
Zubna tkiva: superoksid, eugenol.
Vaginalna sluznica: sargotan, borna kiselina.

KONZERVANSI

Salicilna kiselina 0.1-0.2% za zimnicu, ocat, beznojeva kiselina za serum i cjepiva, K-propionat se dodaje kruhu
protiv spora plijesni.
Za konzerviranje biološ preparata: fenol 0.25-0.5%, formalin, mertiolat, glicerin, NaCl visoke koncetracije,
kih
saharoza visoke koncetracije (osmotski tlak).

ANTIBIOTICI I KEMOTERAPEUTICI - DEFINICIJA

Kemoterapijska sredstva su spojevi koji ubijaju i sprečavaju razmnožavanje mikroba a koriste se za liječenje ili
sprečavanje bolesti kod ljudi i životinja. Dijele se na antibiotike i kemoterapeutike. Dobivaju se prirodno od
bakterija, gljivica (antibiotici), te polusintetski ili sintetski (kemoterapeutici).
Razlikuju se od dezinficijensa po tome što su dezinficijensi toksični i ne mogu se primjenjivati na živom
organizmu (osim antiseptika - za kožu i sluznicu).
Napomena: u daljem tekstu će se koristiti izraz “antibiotici” umjesto “antibiotici i kemoterapeutici”.

MEHANIZMI DJELOVANJA ANTIBIOTIKA

1. Metabolički antagonizam


Antibiotik ima sličnu strukturu kao i esencijalni metabolit i veći afinitet na enzim pa stupa u reakciju s
enzimom. Nastali spoj nije funkcionalan za stanicu pa ona ne može rasti ili umire.
Paraaminobenzojeva kiselina (PABA) je preteča folne kiseline koja je esencijani metabolit, a sulfonamidi se
vežu na enzime gdje bi se inače trebala vezati PABA. Izonijazid je antagonist piridoksinu.

2. Inhibicija sinteze stanične stijenke: penicilini, cefalosporini (beta-laktamski antibiotici).
Slični su D-alanil-D-alaninu koji vrši unakrsno vezanje molekula glikopeptida (pogledati pod sastav stanične
stijenke) pa tako vezujući se na enzim inhibiraju polimerizaciju peptidoglikanskog ovoja. Stanica puca,
citoplazma izlazi van ili nastaju sferoblasti (pogledaj pod oblike bakterija). Nisu otrovni za ljude, budući mi
nemamo staničnu stijenku. Ipak često mogu dovesti do alergijskih reakcija (vidi kasnije). Tu još spadaju
vankomicin, bacitracin i cikloserin.

3. Inhibicija funkcije stanične membrane: polimiksini.
Povisuju propusnost stanične membrane. Iz stanice izlaze bakteriji potrebne tvari a ulaze štetne pa ona umire.
Djeluju na G- i na gljivice koje imaju sterole u stijenci (amfotericin B, nistatin)

4.Inhibicija sinteze proteina.
Vežu se na bakterijske 70S podjedinice ribosoma a ljudi imaju 80S pa ne djeluju na ljude. Inhibitori 30S
podjedinica su aminoglikozidi (streptomicin, neomicin, kanamicin, gentamicin...), tetraciklini. Inhibitori 50S
podjedinica su kloramfenikoli, linkozamini, makrolidi (eritromicin, azitromicin i drugi).

5.Inhibicija sinteze nukleinskih kiselina.
Rifamipcin, nalidiksinska kiselina, etambutol, griseofulvin. Vežu se na DNA, stvaraju komplekse i
depolimeriziraju DNA.

OTPORNOST PREMA ANTIBIOTICIMA (čitaj: Imperija uzvraća udarac)

Otpornost može biti urođena i stečena.
Urođena otpornost je neosjetljivost na antibiotik uslijed posebne građe staničnih ovojnica ili enzimskog aparata.
Stečena može biti:

a) Negenetička nije rezultat promjene genetskog materijala bakterije. Riječ je o tome da neke bakterije iz
populacije nisu ubijene djelovanjem antibiotika. To su one nalaze se u stanicama domaćina ili su prešle u L-
oblik koji nema staničnu stijenku na koju djeluju beta-laktami. Takve bakterije prežive, ali miruju i nazivaju
se perzisteri. Kad nastupe povoljni uvjeti oni se ponovo razmnožavaju, ali su tada ponovo osjetljive na
antibiotik. Antibiotici djeluju samo na populacije bakterija koje su metabolički aktivne.

b) Genetička može biti kromosomska i ekstrakromosomska:
Kromosomska se javlja uslijed spontanih mutacija. To je tipičan primjer prirodne selekcije, najotporniji
preživi, i na kraju dobijemo čitavu vrstu otpornu na antibiotik (gdje ste sad, protivnici Darwina??).
U populaciji se može naći manji broj bakterija mutanata koje postaju otporne. Takvi mutanti prežive
djelovanje antibiotika i razmnožavaju se, a svaka nova generacija u prisustvu antibiotika postaje sve otpornija.
Ekstrakromosomska se osniva na R-plazmidima koji kodiraju enzime za razgradnju mnogih
antibiotika. Bakterije međusobno razmjenjuju ove plazmide, čak i između raznih vrsta, pa tako dobijemo
otporne sojeve.

Često se javlja multipla otpornost a to znači da je bakterija otporna na viš antibiotika. Unakrsna otpornost
e
znači da ako bakterija razvije otpornost na jedan antibiotik, onda će biti otporna na nake druge antibiotike
kojima nije bila izložena:


tetraciklin -> svi drugi tetraciklini, eritromicin i azitromicin.
streptomicin ->dihidrostreptomicin
neomicin -> kanamicin
polimiksin -> kolistin

MEHANIZMI OTPORNOSTI

1. Mikrobi prave enzim koji razgrađuje antibiotik. Primjer su beta-laktamaze koje razgrađuju sve penicilinske
antibiotike. Taj enzim stvaraju uglavnom G- bakterije. Onda se netko sjetio da inhibira taj enzim pa je
ampicilinu dodao klavulonsku kiselinu i tako je nastao vrlo efikasni Klavocin.
Također postoje enzimi koji ne razaraju molekulu antibiotika, već ju samo modificiraju (npr. uvođenjem
hidroksilne ili amino skupine) a takav modificirani antibiotik ne djeluje.
2. Mikrobi smanje propusnost staničnih ovojnica tako da smanje pore na membrani pa ne propuštaju antibiotik.
Također može doći do modifikacije transportnih proteina, a membranski proteini također mogu djelovati kao
enzimi koji mijenjaju antibiotik.
3. Promjena strukture mjesta na koje se veže antibiotik. Promjene bjelančevinu na 30S podjedinici ribosoma i
postaju otporni na aminoglikozide ili ako promijene 50S podjedinicu onda postaju otporni na eritromicin.
3. Promjena metaboličkog puta. Stvaraju alternativne enzime ili enzimske sustave i tako zaobiđu rekaciju koju
antibiotik inhibira.
4. Smanjenje potreba za metabolitom koji je inhibiran djelovanjem antibiotika. Primjer: ne koristi se PABA
nego folna kiselina pa postaju otporne na sulfonamide.

ISPITIVANJE ANTIMIKROBNE AKTIVNOSTI "IN VITRO" - ANTIBIOGRAM

Metoda difuzije:
Otopljena agarna podloga na 90 stupnjeva, ravne površ vodoravno postavljena 4 mm debelo se skruti na 45
ine,
stupnjeva i na nju se nanesu mikrobi. Zatim se doda antibiotik u obliku pilula (disk metoda) ili se utisne u
podlogu, a oko antibiotika se dobija zona na kojoj ne rastu bakterije. To je zona inhibicije. Ako je veća od 23
mm onda se smatra da je antibiotik dovoljno djelotvoran za tu bakteriju.

Na zonu inhibicije utječu:
1. pH - najbolje je neutralan u većini slučajeva ali neki su bolji kod nižeg pH (penicilin) a neki kod višeg
(streptomicin).
2. Sastav podloge. Soli koče aktivnost streptomicina, PABA sulfonamida, proteini vežu penicilin a slabije
derivate penicilina.
3. Stabilnost lijeka na temperaturi viš od 37 stupnjeva (temperatura termostata varira). Klortetraciklin se brzo
oj
inaktivira, penicilini sporije, a najsporije kloramfenikol, polimiksin B, aminoglikozidi.
4. Broj mikroba koje smo nanijeli na podlogu. Više bakterija znači manju zona inhibicije pa se uzima standard
od 100 000 bakterija.
5. Trajanje inkubacije. Š duže puš
to tamo bakterije da se navikavaju na antibiotik, to je veća vjerojatnost
da će se javiti otporan soj.
6. Metabolička aktivnost bakterija. One koje brzo rastu su osjetljivije na inhibiciju nego onih koje sporo rastu.

Metoda dilucije se radi u uvjetima koji su bliži onima u organizmu.
Priredi se niz epruveta sa tekućom podlogom, svakoj se dodaju sve manje količine antibiotika i u svaku se
dodaje određen broj bakterija. To sve ide u inkubator da se bakterije namnože. Epruveta sa najmanjom
koncetracijom antibiotika u kojoj se nisu namnožile bakterije nam pokazuje minimalnu inhibitornu koncetraciju
(MIK) i to je bakteriostatska koncetracija. Epruveta sa idućom višom koncetracijom pokazuje minimalnu
mikrobicidnu koncetraciju (MMK) i to je najmanja baktericidna koncetracija. To se provjerava tako da se


sadržaj epruvete stavi na agar pa se opet inkubira. Ako se ne razviju kolonije, onda sigurno imamo baktericidnu
koncetraciju.

Faktori koji utječu na rezultat slični su onima za metodu difuzije.

TERAPIJA ANTIBIOTICIMA

Važno je dosegnuti što veću koncetraciju u bolesnim tkivima, u svakom slučaju mora biti baktericidna. Isto
tako, koncetracija nikad ne smije pasti ispod minimalne baktericidne. To znači da je potrebno antibiotike
uzimati redovito i na vrijeme. Samo tako ćemo postići izlječenje bez otpornih klica, a to znači bez kronične
upale.
Antibiotici se različito ponašaju: oksitetraciklin brzo dostiže koncetraciju u svim tkivima, streptomicin je 10%
manje prisutan u tkivima nego u krvi. Azitromicin je svojevremeno bio veliko otkriće jer je lakše prodirao u
stanice nego eritromicin.

Osim koncentracije antibiotika, na efikasnost utječu:
1. faza razmnožavanja jer antibiotici viš djeluju na organizme koji se aktivno razmnožavaju.
e
2. broj stanica patogenog organizma
3. mogućnost kontakta antibiotika i bakterije. mnogi antibiotici ne prodiru u likvor, kosti i vezivno tkivo, pa
neće imati efekta.
4. opće stanje imuniteta oboljelog.

NEŽELJENI EFEKTI ANTIBIOTIKA

1. Toksične reakcije nastaju kod predoziranja ili kod normalne doze a da osoba nema potrebne enzime.
a) lokalne su na mjestu unosa: crvenilo kože i svrbež, mučnina, povraćanje, proljev, upala vene.
b) sistemske su najčešće na jetri, bubrezima, krvožilnom sustavu, perifernim živcima i CNS-u.

2. Alergije mogu biti različite:
a) Urtikarije, razne pojave na koži: osip, crvenilo...izazivaju penicilini i sulfonamidi.
b) Anafilaktički šok koji često završi smrtno, najčešće je uzrokovan penicilinom. Tok alergije: u prvom
kontaktu organizam se senzibilizira, stvaraju se spacifična antitijela - IgE, koji se vežu na mastocite i
bazofilne granulocite. Kad organizam ponovo dođe u kontakt s alergenom (penicilin), IgE reagira i to je
podražaj za degranulaciju stanica pa se oslobađaju medijatori upale: histamin, bradikinin, serotonin,
prostaglandini, dolazi do širenja krvnih žila, što dovodi do povećanja propusnosti kapilara i zastoja krvi, što
pak dovodi do prestanka rada srca. Također dolazi do spazma bronhalnih mišića i povećanog
lučenja sluzi, pa može doći do gušenja (to je češći uzrok smrti). Može se spriječiti samo pravovremenim
davanjem injekcije sa adrenalinom i antihistaminicima. Zbog toga liječnici nakon injekcije penicilina kažu
bolesnicima da čekaju 20 minuta nakon injekcije.

3. promjena upalnog proesa se događa kad bakterija razvije otpornost pa akutna upala pređe u kroničnu.
Kortikosteroidi smanjuju upalnu reakciju pa tako i djelotvornost bakteriostatskih antibiotika.

4. promjena imunih reakcija znači da antibiotik promjeni tok infekcije. Bakterija može izazvati neki drugi
simptom osim uobičajenog. Primjer: beta-hemolitički streptokoki mogu izazvati reumatski groznicu uslijed
taloženja kompleksa antigen-antitijelo u srčanom mišiću, bubrezima, zglobovima.

5. Promjena mikrobne flore. U organizmu ima mnogo neutralnih i korisnih bakterija, a one su često prirodni
antagonisti drugim bakterijama, virusima, gljivicama. Antibiotik ubija i te bakterije pa onda može doći do


razvoja drugih bolesti. Ako se izgubi normalna crijevna flora, može doći do manjka nekih vitamina. (B-
kompleks i vitamin K).

PATOGENOST I VIRULENCIJA
Patogenost je svojstvo mikroba da izazove bolest, zahvaljujući svojoj virulenciji.
Virulencija je stupanj patogenosti, tj. patogeni mikrob može biti više ili manje virulentan. Virulenciju čine
invazivnost i toksičnost.

INVAZIVNOST je zajednički naziv za sposobnost adherencije (prihvaćanje za sluznicu i druge površine
domaćina), prodiranja u tkiva i razmnožavanja u njima, te svladavanje imuniteta domaćina.

a) adherencija se postiže receptorima na površ stanice, bilo na samoj stijenci ili na pilama. Riječ je o
ini
posebnim antigenima adhezinima koji omogućuju prihvaćanje na točno određena mjesta na sluznici,
zahvaljujući odgovarajućim receptorima na epitelu sluznice.

b) faktori prodiranja u tkiva:
1. kolagenaza razgrađuje kolagen vezivnog tkiva.
2. hijaluronidaza razgrađuje hijaluronsku kiselinu koja čini izvanstanični matriks (osnovno tkivo).
3. fibrinolizin aktivira plazminogen koji se pretvara u plazmin koji razgrađuje fibrin nastao lokalnom
koagulacijom uslijed imunog odgovora (domaćin nastoji ograničiti uzročnika).

c) faktori koji sprečavaju imuni odgovor:
1. kapsula onemogućuje fagocitozu ili razgradnju bakterije unutar fagocita
2. različiti površinski faktori (osim kapsule) s različitim načinima inhibicije fagocitoze, npr.
apsorpcijom opsonina (antitijela koja obilježavaju bakterije za fagocitozu)
3. koagulaza izaziva stvaranje fibrina koji se taloži na bakteriji i tako onemogućava fagocitozu
4. ostali faktori koji sprečavaju razgradnju unutar fagocita.

TOKSIČNOST

Postoje dvije glavne vrste bakterijskih otrova: egzotoksini i endotoksini. O otrovima gljivica kasnije.

1. Egzotoksini se izlučuju izvan stanice. To su polipeptidi mulekulske mase 10 000-900 000. Budući su
proteinske građe vrlo su termolabilni, pa razgrađuju se na temperaturma viš od 60 stupnjeva. Svi drugi uvjeti
im
koje denaturiraju proteine (soli teških metala, jake kiseline i lužine, UV zračenje) također uništavaju
egzotoksine. Egzotoksini su među najjačim otrovima poznatim čovjeku (sa 200 grama pročišćenog toksina
Clostridium botulinum moglo bi se potrovati cjelokupno čovječanstvo). Imaju specifičan afinitet za pojedina
tkiva, pa imamo neurotoksine, nefrotoksine, hepatotoksine, kardiotoksine, enterotoksine.
Svi egzotoksini su odlični antigeni, pa u organizmu čovjeka i životinja izazivaju stvaranje velikog broja
specifičnih antitijela. Kada se egzotoksini tretiraju formalinom ili povišenom temperaturom gube svoju
toksičnost, ali zadržavaju antigenost pa se zovu toksoidi ili atenuirani toksini. Koriste se kao cjepiva.

2. Endotoksini su sastavni dio stanične stijenke i oslobađaju se u okolinu uslijed raspada bakterije. Složene su
građe: gliko-lipido-polipeptidni kompleksi. Otporni su na djelovanje temperature (termostabilni), raznih
kemikalija i UV zračenja. Mnogo su manje otrovni od egzotoksina i ne izazivaju specifične manifestacije
jer nemaju naročiti afinitet za određena tkiva. Svi izazivaju slične simptome: proljeve, povišenje temperature
tako da izazivaju oslobađanje endogenog pirogena iz stanica domaćina a taj pirogen povisi vrijednost u


hipotalamičkom termostatu, i efekte na krvožilnom sistemu: leukocitoza, trombocitopenija, diseminirana
intravaskularna koagulacija, povećan permeabilitet kapilara, edemi. Ne stimuliraju stvaranje antitijela i ne
pretvaraju se u toksoide.

3. ostale otrovne tvari:
a) egzogeni pirogeni koje ne miješ s endogenim pirogenom.
ati
b) toksični enzimi koje bakterije luče prema van su hemolizini i leukocidini
Hemolizini razaraju membranu eritrocita. Ima ih viš vrsta. Proteinske su građe i dobri su antigeni. Leukocidini
e
inaktiviraju, usmrćuju i često liziraju leukocite, slični hemolizinima i ne djeluju na limfocite.

INFEKCIJA

Najvažniji oblik patološ djelovanja mikroorganizama. Podrazumijeva ulaženje patogena u tkiva domaćina,
kog
njihovo održavanje, razmnožavanje, oslobađanje za domaćina štetnih tvari, ali i domaćinovu reakciju na sve to.
Ako su mikrobi na koži i predmetima onda je to kontaminacija, a ako prodiru u tkiva onda je invazija. Ako u
čovjeka uđu otrovi proizvedeni izvan domaćina (botulin) riječ je o trovanju jer nema interakcije dvaju živih
bića.
Kochovi postulati:

1. Svaki patogeni mikrob izaziva specifičnu bolest. Može se izolirati iz oboljelog organizma i uzgojiti na
hranjivoj podlozi i tako identificirati.
2. Zatim se može upucati zdravom organizmu i mora izazvati istu ili sličnu bolest i sa tog novozaraženog
organizma se opet može izolirati i identificirati.
Neke bakterije neće rasti na hranjivim podlogama: Treponema pallidum, Mycobacterium leprae.

Bolest se pojavi ako su zadovoljeni svi elementi u Vogralikovom lancu:
1. Izvor infekcije može biti sve š je bilo u kontaktu s bolesnikom.
to
2. Put širenja infekcije: zrak, hrana, voda, insekti, dodir...
3. Ulazna vrata. Različiti mikrobi moraju ući na određene ulaze organizam da bi izazvali bolest.
Primjer: uzročnik tetanusa mora ući kroz ranjenu kožu a ako uđe kroz usta neće se dogoditi ništa.
4. Broj mikroba. Ponekad je dovoljna jedna, ponekad viš od 1000. Š je mikrob virulentniji to je potreban
e to
manji broj. Broj mikroba je posebno važan za uvjetno patogene.
5. Dispozicija i ekspozicija. Prvo je podložnost infekciji, a na to utječe ishranjenost, higijena, dob, spol, koliko
ima vitamina, psihički i fizički umor...Ono drugo je koliko dugo je izložen djelovanju mikroba.

Nakon ulaska patogenog mikroba obično slijedi period inkubacije. U tom vremenu, koje je različito za različite
mikrobe, oni se razmnožavaju dok ih ne bude dosta da izazovu promjene u organizmu koje zovemo
simptomima.

Najvažnije posljedice infekcije i zarazne bolesti su:
1. Morfološke promjene: razni oblici upale, otok jetre, slezene i limfnih čvorova, promjena krvne slike, edemi,
gnojenja, granulomi... ukratko svi vidljivi simptomi.
2. Oštećenje stanica, tkiva i organa i poremetnja njihovih funkcija.
3. Biokemijske i fiziološke promjene poput poremećaja metabolizma hrane, prometa vode, gustoće krvi..
4. Imunološ promjene - stvaranje specifičnih antitijela i senzibilizacija T-limfocita.
ke

U svakoj zaraznoj bolesti mogu se manje ili viš jasno razlikovati opći i specifični simptomi:
e
1. Opći simptomi: opća slabost, povišena temperatura, glavobolja, promjene krvne slike.
2. Specifičnih simptoma ima mnogo i karakteristični su za pojedinog uzročnika.


Prema kliničkim manifestacijama razlikujemo:
1. Monogena infekcija je sa samo jednim mikrobom.
2. Miješana je sa više različitih mikroba.
3. Sekundarna je kad za vrijeme infekcije jednim mikrobom napadne neka druga vrsta, naročito kad imunitet
dovoljno oslabi da mikrobi normalne flore postanu patogeni.
4. Superinfekcija je kad se u toku liječenja jedne infekcije pojavi druga koja je otporna na taj antibiotik.
5. Recidiv je ponovno oboljevanje od mikroba kojeg smo skoro ubili ali ipak nismo a on se nije pomirio s
porazom.
6. Fokalne su kad je mikrob skriven duboko u nekom organu i od tamo se š tijelom.
iri
7. Latentne su one koje imamo ali ne znamo da ih imamo jer se ne pokazuju.
8. Abortivne su kad počnu ali se predomisle pa nestanu.
9. Netipične su kad fali glavni simptom.

Mogu biti individualne, endemijske (uže područje), epidemijske (šire područje), pandemijske (posvuda).

OTPORNOST NA ZARAZNE BOLESTI

Općenito postoje dvije vrste otpornosti prema uzročnicima zaraze - nespecifična i specifična.

Nespecifična imunost sastoji se od više faktora:
1) opće značajke: opća konstitucija, ishranjenost, higijenske navike, socioekonomski status, dob,spol,rasa.

2) fizikalne barijere:
a) koža - čvrstoća, stalno ljuštenje, suhoća, blago kiseli pH (znoj), normalna mikroflora - sve to onemogućuje
nastanjivanje patogenih mikroba na koži.
b) diš sluznica - turbulentan tok zraka kroz diš puteve uzrokuje hvatanje bakterija na
na ne
sluznicu. Cilijarni epitel stalno gura sluz prema gore, pa biva progutana ili iskaš ljana. Sama sluz sadrži
neke antibiotske tvari (lizozim). Alveolarni makrofagi fagocitiraju mikrobe koji dospiju u pluća.
c) probavni trakt - kiseli pH želuca ubija mnoge mikrobe. U tankom crijevu ih razlažu probavni enzimi a u
debelom crijevu ih ometaju bakterije crijevne flore
d) urogenitalni trakt - urin nepovoljnim sastavom ometa razvoj mikroba (niski pH, visoka koncentracija
metaboličkih produkata djeluje toksično i hiperosmotski). Stalno ispiranje trakta mokrenjem onemogućuje
kolonoziranje bakterijama. U vagini žive Doederleinovi bacili (kiseli pH), a cervikalna
sluz sadrži lizozim.
e) oko - suze mehanički ispiru oko, a sadrže i lizozim.

3) kemijske barijere:
a) hormoni (antiinflamatorni učinak kortikosteroida)
b) beta-lizin i drugi polipeptidi (leukini, fagocitin) ubijaju neke mikrobe ako dospiju u krv
c) lizozim razara stijenku bakterije
d) interferoni sudjeluju u antivirusnoj obrani (vidi detaljnije kod virusa)
e) komplement (fiziologija)

4) biološ barijere:
ke
a) upalni proces (vidi patofiziologiju) onemogućuje širenje mikroba.
b) vrućica - neki medijatori upale (endogeni pirogeni) i produkti bakterija (egzogeni pirogeni) povisuju
vrijednost hipotalamičkog termostata. Povišena temperatura stimulira aktivnost leukocita, djelovanje T i B
limfocita, a također izaziva i izlučivanje laktoferina iz neutrofilnih leukocita.


c) laktoferin izuzetno dobro kompleksira željezo i smanjuje koncentraciju slobodnog željeza u plazmi i
tkivima. Bakterije trebaju željezo za sintezu enzima pa ako nema željeza sporije rastu.
d) fagocitoza je prepoznavanje, proždiranje i destrukcija patogenog organizma od strane fagocita: makrofagi,
tkivni makrofagi, neutrofilni leukociti i neki T-limfociti

Specifična imunost posredovana je djelovanjem B- i T-limfocita.

Antigen (antibody generator) je svaka tvar koja u živom organizmu može izazvati imuni odgovor koji može
dovesti do zaštitnog imuniteta (specifične otpornosti), preosjetljivosti (alergije) ili imunotolerancije. Antigeni su
specifični pa svaki antigen izaziva proizvodnju točno određenih antitijela. Ipak, postoje i tzv. unakrsne reakcije,
kad različiti antigeni izazivaju stvaranje istih antitijela. To je zato jer su za antigenost odgovorni dijelovi
antigena, a ne cijela molekula.

Hapten je molekula male mase koja vezivanjem za neki protein (npr. protein plazme) izazove imuni odgovor.
Sami hapteni nisu antigeni.
Antigeni bakterija: somatski ili O-antigeni, flagerlarni (bičevi) ili H-antigeni, kapsularni ili K-antigeni
Površinske strukture mogu imati čitav niz antigena označenih raznim slovima (Vi-antigen, M-antigen...)
Egzotoksini bakterija su dobri antigeni i ostali spojevi koje mikrob može stvarati (hemolizini, hijaluronidaza i
drugi enzimi) su antigeni.

Antitijela (imunoglobulinska frakcija seruma) su proteinske molekule naročite građe. Sastoje se od 4
polipeptidna lanca: dva teš (H - heavy, Mr=50000) i dva laka (L - light, Mr=25000). Svaki od njih ima
ka
konstantni dio (različit za različitu klasu antitijela) i varijabilni dio koji omogućuje reakciju sa specifičnim
antitijelom. Neki imaju 10 lakih i teš lanaca. Postoji pet klasa antitijela: IgG, IgA, IgM, IgD, IgE.
kih

Reakcija antigen-antitijelo sastoji se od dva dijela:
- prvi stupanj je specifično spajanje antigena i određene varijabilne regije antitijela (brzi stupanj).
- drugi stupanj se manifestira na specifičan način: aglutinacijom, precipitacijom, lizom stanice ili
drugim serološ reakcijama (to traje neko duže vrijeme).
kim

Manifestacije reakcija antigen-antitijelo:
- neutraliziranje toksina - kompleks toksin-antitijelo nije otrovan
- aglutinacija - sljepljivanje stanica u grupice. Manje važno za obranu ali važno u dijagnostici.
- precipitacija - isto kao aglutinacija ali reagiraju slobodni antigeni a ne cijele stanice.
- neutralizacija virusa - virus nije razgrađen, samo onemogućen.
- reakcije uz posredovanje komplementa: bakterioliza (nastaje litički kompleks komplementa - vidi
fiziologiju) i reakcija vezanja komplementa (vidi kod identifikacije bakterija)

Stanice imunog odgovora su limfociti.
1. B-limfociti su prekursori plazma-stanica koje proizvode antitijela.
2. T-limfociti imaju viš uloga: - citotoksične stanice (T-killers)
e
- supresorske stanice (T-supressors)
- regulatorne stanice (T-helpers)

PREOSJETLJIVOST

Preosjetljivost ili alergija je imuni odgovor koji nastaje pri ponovljenom kontaktu s antigenom koji nazivamo
alergenom. Prvi kontakt se zove senzibilizacija: B-limfociti, tj. plazma stanice stvaraju IgE antitijela koja se


vežu za površ mast-stanica i bazofilnih leukocita, čime osoba postaje alergična. Taj je imuni odgovor
inu
pretjeran i dovodi do oštećenja tkiva.

Postoje 4 vrste preosjetljivosti:

1. TIP - ANAFILAKSIJA

Vezivanje alergena za IgE izaziva degranulaciju gore navedenih stanica pa one ispuš taju tvari posrednike
(medijatore anafilaksije): histamin, heparin, prostaglandine, leukotriene i druge. To dovodi do stanja koje se
naziva anafilaktički šok, a opisano je kod neželjenih učinaka antibiotika (tada antibiotik djeluje kao alergen).
Postoje i tzv. lokalne anafilaksije sa istim mehanizmom nastanka, ali samo na užem području organizma
(senzibilizirane su samo lokalne stanice). Tu spadaju peludna groznica, bronhalna astma i osip.

2. TIP - REAKCIJA IMUNIH KOMPLEKSA

Oštećenja tkiva izazivaju cirkulirajući kompleksi antigen-antitijelo koji se deponiraju u tkiva i privlače fagocite
koji izazivaju upalne reakcije. Obično ih uklanjaju makrofagi, ali pri alergiji ih ima previše. Primjer takve
reakcije je serumska bolest kada nakon davanja seruma s antitoksinom dolazi do poviš enja temperature,
odebljanja limfnih čvorova, osipa, edema lica i zglobova, probavnih i neuroloških smetnji. Također, kompleksi
nastali za vrijeme streptokokne upale mogu se deponirati u glomerulima bubrega, endokardu i zglobovima, pa
nastaje reumatska groznica (glomerulonefritis, endokarditis, artritis).

3. TIP - CITOTOKSIČNA REAKCIJA

Vezivanjem alergena s IgE antitijelom aktivira komplement i dolazi do lize stanica tkiva. Takva je transfuzijska
reakcija uslijed davanja inkompatibilne krvi.

4. TIP - ODGOĐENA PROSJETLJIVOST

Ovaj tip alergije nije posredovan antitijelima, već T-limfocitima, kojima treba neko vrijeme da “osjete” antigen
jer antigene prvo moraju fagocitirati makrofagi i prezentirati ih T-limfocitima, da se razmnože i migriraju do
antigena. Tada može doći do opsežnog oštećenja tkiva. Primjeri su tuberkulinska reakcija (kod Mycobacterium
tuberculosis) ili odbacivanje transplantata.

CJEPIVA

Cjepiva (vakcine) služe za stvaranje umjetno stečenog aktivnog imuniteta. Riječ je mrtvim ili živim ali
oslabljenim bakterijama ili tretiranim (atenuiranim) toksinima bakterija (vidi kod egzotoksina). Služe za
prevenciju zaraznih bolesti.

1. Od mrtvih mikroba: tifus, paratifus, pjegavi tifus, pertussis.
2. Oslabljeni mikrobi se prevode kroz puno životinja i presađuju se na nepodesnim podlogama (krumpir,
glicerol, žuč). Prednost je što oslabljene bakterije preživljavaju u organizmu tako da je imuni sustav
duže u kontaktu sa antigenom, ali ne mogu izazvati bolest. Nedostatak je š nikad ne znašjesu li
to
dovoljno oslabljeni. Tako se cijepi protiv bjesnoće i BCG (be-se-že - vidi kod tuberkuloze).
3. Cjepljenje tokisoidima: difterija, tetanus.
4. Kombinirana cjepiva: Di-Te-Per su toksoidi difterije i tetanusa + mrtva Bordetella pertussis.


Antivirusna cjepiva koriste atenuirane i inaktivirane viruse (gripa, ospice, bjesnoća) ili njihove dijelove -
virusne antigene (hepatitis B). Viš o tome kod virusa.
e


ANTIMIKROBNI LIJEKOVI

Prim. mr. sc. Josip Čulig, dr. med.

1

ANTIMIKROBNI LIJEKOVI -
uništavaju (ubijaju) mikroorganizme ili
zaustavljaju njihov rast.

 BAKTERICIDI
 BAKTERIOSTATICI

2

MEHANIZMI KEMOTERAPIJSKOG
DJELOVANJA

• Inhibicija sinteze stanične stijenke
• Povećanje propusnosti stanične
membrane
• Inhibicija i poremećaji u sintezi
bjelančevina
• Inhibicija sinteze nukleinskih kiselina

3

Sinteza stanične stijenke odvija
se u nekoliko stupnjeva. Antibiotici je
zaustavljaju na različitim razinama.

 PENICILINI I CEFALOSPORINI koče koče
enzim transpeptidazu, nužan za mrežasto
ispreplitanje pentapeptida stanične
stijenke.
 VANKOMICIN sprečava transfer polipeptida
spreč
iz citosola na polimerski lanac.

4

Stanične membrane mikroba selektivno
su propusne (slično čovjekovim)

NISTATIN i AMFOTERICIN su polieni
bogati konjugiranim dvostrukim vezama.
Vežu se za ergosterol u staničnoj membrani
gljivica i stvaraju hidrofilne kanale kroz
koje bitni dijelovi stanica izlaze.
MIKONAZOL, KLOTRIMAZOL,
KETOKONAZOL,… inhibiraju citokrom P-450P-
koji demetilira prekursor ergosterola.
5

Sinteza bjelančevina odvija se na
ribosomima bakterijskih stanica. 70 S
ribosom s podjedinicama 30 S i 50 S

AMINOGLIKOZIDI se ireverzibilno
vežu na 30 S pa nastaju nenormalne
bjelančevine.
TETRACIKLINI se vežu na 30 S i
blokiraju vezanje transfer RNA za
mRNA.
Ovi se lijekovi vežu i za ribosome
sisavaca!
6

KLINDAMICIN, ERITROMICIN I
KLORAMFENIKOL vežu se na 50 S.

Klindamicin koči početak sinteze
peptidskog lanca.
Eritromicin sprečava elongaciju
peptidskog lanca na ribosomima.

7

Izravni inhibitori sinteze
nukleinskih kiselina

 RIFAMPICIN inhibira sintezu
bakterijske RNA na DNA ovisnu
polimerazu.

 KINOLONI inhibiraju sintezu
nukleinskih kiselina blokiranjem DNA
giraze.

8

Neizravni inhibitori sinteze
nukleinskih kiselina

 SULFONAMIDI sprečavaju sintezu
sprečavaju
folne kiseline, koenzima u sintezi
timidina. Sisavci koriste gotovu folnu
kiselinu, a mikrobi je sintetiziraju iz
PABA-
PABA-e.

 TRIMETOPRIM koči enzim koji
koči
reducira dihidrofolnu u tetrahidrofolnu
kiselinu.
9

KONCENTRACIJA ANTIBIOTIKA na
mjestu infekcije mora biti 2 - 4 x veća
od MINIMALNE INHIBITORNE
KONCENTRACIJE za pojedinu
bakteriju.

10

REZISTENCIJA MIKROBA

• promjene u staničnoj stijenci
bakterija koje sprečavaju ulaz
antibiotika
• promjene na mjestu vezivanja lijeka
• stvaranje enzima koji razgrađuju
antibiotik (penicilinaza).

11

GENETSKI MEHANIZMI
REZISTENCIJE
1. Kromosomska - spontana mutacija gena
2. Vankromosomska - plazmidi (genetski
elementi)
- transdukcija plazmidske DNA unutar
bakteriofaga
- transformacija - DNA prelazi na drugu stanicu
- konjugacija - plazmidi prelaze s bakterije na
bakteriju
za vrijeme konjugacije
- transpozicija - prijelaz kratkih sekvencija DNA s
plazmida na plazmid unutar bakterije
12

ODABIR ANTIBIOTIKA

• prema kliničkom iskustvu -
empirijski
• prema antibiogramu

13

SULFANOMIDI I TRIMETOPRIM - od 1935. g.

• Djelotvorni protiv gram-pozitivnih i
gram-negativnih bakterija
• Meningokok, pneumokok, streptokok,
stafilokok i gonokok su danas
rezistentni
• Brojne nuspojave - glavobolja,
vrtoglavica, cijanoza, kristalurija,
akutna hemolitička anemija,
agranulocitoza.
14

PENICILINI - 1928. g. kultura plijesni

Izolacija aktivne tvari krajem 2. svjetskog rata.
Rezistencija bakterija lučenjem penicilinaze koja
cijepa B-laktamski prsten.
B-
Danas su rezistentni mnogi sojevi stafilokoka,
pneumokoka, hemofilusa, gonokoka.
Alergijske reakcije - hipersenzibilizacija
penicilinskom kiselinom koja nastaje cijepanjem
B-laktamskog prstena.

15

 kristalni penicilin
 oralni penicilini
 amoksicilin - prošireni spektar
djelovanja - gram negativne bakterije
 karbenicilin - djeluje na
pseudomonas
 piperacilin - djeluje na psedomonas i
klepsijelu
 meticilin - otporan na stafilokoknu
penicilinazu

16

CEFALOSPORINI su dobiveni iz filtrata
aktinomiceta. Djeluju slabije od penicilina.
Nisu osjetljivi na penicilinazu, ali neke
gram-negativne bakterije razvijaju
gram-
cefalosporinaze.

1. generacija - CEFALEKSIN
2. generacija - CEFUROKSIM
3. generacija - CEFTRIAKSON
4. generacija - CEFOBID

17

Virusi su intracelularno smješ teni
uzročnici zaraznih bolesti

 ANTIVIRUSNI LIJEKOVI ne smiju oštetiti
stanicu domaćina
domać
 ACIKLOVIR derivat guanozina inhibira
virusnu DNA - polimerazu
 ZIDOVUDIN je sintetski analog timidina koji
inhibira HIV
 INTERFERONI su glikoproteini koji imaju
imunoregulatorno i antiproliferativno
djelovanje

18

SPECIJALNA BAKTERIOLOGIJA

MICROCOCCACEAE

Rodovi: Micrococcus, Staphylococcus, Stomatococcus, Planococcus

STAPHYLOCOCCUS AUREUS

Morfologija: sitni, tvore grozdove, nepokretni, aerobni, imaju kapsulu, ne prave spore, G+, beta-hemoliza.

Stanični spojevi:
1. peptidoglikan stijenke daje serološ reakciju. Služi za identifikaciju.
ku
2. faktor gomilanja izaziva precipitaciju fibrina i stvaranje apscesa.
3. antigeni: protein A i polisaharid A su dijelovi stanične stijenke i izazivaju imuni odgovor.

Izvanstanični spojevi:
1. hemolizini izazivaju beta hemolizu
2. leukocidin smanjuje djelotvornost fagocitoze
3. koagulaza ima istu funkciju kao faktor gomilanja i sprečavanje pristupa fagocitima i antitijelima
4. lipaza razgrađuje lipide, što olakšava kolonizaciju kože
5. nukleaze razgrađuju DNA i RNA
6. proteaze razgrađuju serumske proteine, fibrin i ostale proteine
7. stafilokinaza razgrađuje fibrin
8. hijaluronidaza razgrađuje izvanstanični matriks domaćina
9. enterotoksini izazivaju akutni proljev i povraćanje
10. epidermolitički toksin = exfoliatin odjeljuje epidermu od stratum granulosum
11. pirogeni toksin podižu temperaturu

Patogeneza:
1. uzrokuje infekcije gornjih dišnih puteva ali može izazvati i upalu pluća
2. kožne infekcije: potkožni čir, dublja infekcija s brojnim drenažnim otvorima u koži, površ inska infekcija
kože primarno uzrokovana streptokokima.
3. može dovesti do sepse i meningitisa, pleuritisa, peritonitisa (sekundarna žariš s visokim letalitetom
ta),
4. konjuktivitis
5. upala tankog crijeva uz proljeve i povraćanje.

Identifikacija: gnoj se stavlja na tekuću ili krutu podlogu, dobivaju se plakovi.
Terapija: cefalosporin, eritromicin, kloksacilin. Luče beta-laktamazu pa su otporni na penicilin.

OSTALI STAFILOKOKI

S. intermedius uzrokuje infekcije rana.
S. albus uzorkuje upalu lojnih žlijezda - prištevi.
S. epidermidis je uobičajeni stanovnik kože i ponekad izazove oportunistčke infekcije.


STREPTOCOCCACEAE

30-ak različitih tipova. Kod ove porodice kompleks antigen - antitijelo može izazvati autoimonu bolest zvanu
reumatska groznica koja može biti neusporedivo gora od bolesti izazvane bakterijom.

STREPTOCOCCUS PYOGENES

Morfologija: nepokretni, nesporogeni, rastu u lancima, imaju kapsulu, aerobni, G+, beta-hemolizu.

Stanični produkti:
1. eritrogeni toksin izaziva šarlah. ON TRAŽI MALO VIŠ O Š E ARLAHU!!!!!
2. hemoliza: streptolizin O napada eritrocite ali je osjetljiv na prisustvo kisika. Streptolizin S izaziva beta
hemolizu (in vitro), ali u organizmu stimulira blastnu transformaciju limfocita.
3. drugi faktori invazivnosti: hijaluronidaza, proteinaza, streptokinaza.

Patogeneza:
1. izaziva respiratorne infekcije: upala grla, šarlah, upala uha, sinusa, pluća
2. kožne infekcije: erizipel ("crveni vjetar") - izraženi eritem i edem kože. Površinska infekcija se očituje kao
mjehurići na koži koji pucaju i nastaju kraste.
3. sepsa, meningitis, sepsa poslije abortusa
4. konjuktivitis.

Komplikacije: reumatska groznica (miokarditis i artritis) i glomerulonefritis. To su imunološ reakcije na
ke
infekciju u kojima dolazi do precipitacije kompleksa antigen-antitijelo u glomerulima, miokardu i sinoviju.
Prenosi se kapljično ili kontaktom ako ima kožnu infekciju.
Terapija: penicilin i eritromicin.

DYPLOCOCCUS PNEUMONIAE ILI STREPTOCOCCUS PNEUMONIAE

Morfologija: izduljeni diplokoki s kapsulom, nepokretni, ne prave spore, G+
Uzgoj na krvnom agaru: beta-hemoliza ako se kultivira anaerobno, a alfa-hemoliza ako aerobno.
Prenosi se kapljično.

Patogeneza: uzrokuje respiratorne infekcije: upala nosa, sinusa, uha, grla, bronha i pluća, konjuktivitis, sepsa, a
iz krvi može u bilo koji organ.
Kapsula sadrži SSS (specifična solubilna supstanca) antigen. Kod imune obrane bubri pa se to može koristiti za
identifikaciju (Neufeldov fenomen). Uzimaju se sputum, gnoj ili bris grla.
Terapija: penicilin, neki sojevi su otporni pa se daje kombinacija ampicilina sa klavulonskom kiselinom, mogu i
cefalosporini i eritromicin. Obavezno antibiogram.
NEISSERIACEAE

Morfologija: G-, diplokoki poput zrna kave, nepokretni, ne prave spore, neki prave kapsulu, fakultativni
anaerobi.
Rastu na obogaćenim podlogama - čokoladni agar. Za rast im treba puno CO2.
Enzimi: laktaza+, oksidaza+. Slabo razgrađuju šećere.
Obavezni paraziti sluznica. Unutarstanični paraziti i uzrokuju gnojni proces.
Saprofitne vrste: N. sicca, N. catarrhalis, N. flavescens.


NEISSERIA MENINGITIDIS

Parazitira u leukocitima.
Kolonije su glatke, vlažne, sjajne, ravnog ruba, sivkaste, ima kapsulu i pile za prihvaćanje na stanični epitel
diš sistema. Rijetko ima plazmide, fermentira maltozu, nema hemolize.
nog

Antigeni: kapsularni (polisaharidi i drugi), seroskupine A i C su epidemijski oblici bolesti a B sporadični.
Virulencija: kapsula + pili (prijanjanje za nazofaringealnu sluznicu) i endotoksin koji ima sposobnost prodiranja
u stijenke malih krvnih žila i tako se š po tijelu.
iri

Bolest se prenosi kapljičnim putem:
1. epitel nazofarinksa
2. kroz sluznicu uđe u krv pa izazove brzu i žestoku sepsu (meningokokcemija), što se očituje kao krvarenje
kože i sluznica (osip), ali može proći i bez tih simptoma.
3. meningitis je gnojna upala moždanih ovojnica popraćena glavoboljom, strah od svjetlosti, ukočenim vratom.
Gnojni proces povisuje pritisak na razne dijelove mozga.
4. moguće metastaziranje u druge organe: zglobovi - artritis, srce - miokarditis, koža – potkožna krvarenja i
osip, pluća, krvarenje u nadbubrežnim žlijezdama.

Uzorci za dokazivanje: nazofaringalni bris, krv, likvor.
Ako se na podlogu stavi tetrametil-parafenil-diamid daje crne kolonije. U podlogu se dodaju vankomicin i
nistatin se stavljaju da spriječe rast ostalih bakterija.
Bakterijski meningitis razlikujemo od virusnog po tome š virusni ne uzrokuje stvaranje gnoja.
to
Terapija: penicilin, cefalosporini i kloramfenikol

NEISSERIA GONORRHOEAE

Parazitira u granulocitima. Svježe izolirane posjeduju kapsulu i pile.
Kolonije su glatke, sjajne, prozirne. Za rast zahtjevaju povišenu koncetraciju CO2 i obogaćenu podlogu.
Enzimski slabo aktivna i razgrađuje samo glukozu.
Antigeni: pilin i porin.
Virulencija: pili za prihvaćanje na sluznicu, endotoksin.

Patogeneza: bolest se zove gonoreja. Inkubacija 1 do 7 dana.
Muškarci dobiju uretritis sa gnojni iscjedkom koji izazove bolno mokrenje. Ako se infekcija ne liječi širi se na
prostatu, sjemene mjehuriće i epididimis što može dovesti do sterilnosti.
Žene dobiju infekciju grlića maternice i uretre. U 2/3 slučajeva infekcija prolazi bez simptoma. Moguće je
širenje bolesti u jajovode i jajnike š izaziva neprohodnost jajovoda i sterilnost.
to
Moguće su i infekcije usta, šupka i konjuktivitis.
Rijetko pređe u krv i izazove sepsu, nakon sepse a još rijeđe izaziva artritis, endokarditis, meningitis.
Ophtalmia neonatorum je infekcija ploda prolaskom kroz porođajni kanal. Posljedice su konjuktivitis i sljepoća.
Zato se bebi dodaje eritromicin u konjuktivnu vreću.

Dijagnoza: uretralni iscjedak nanese se na čokoladni agar. Izvan čovjeka gube virulentna svojstva što znači da se
ne može se zaraziti dodirom predmeta osim ako je bakterija svježe nanesena.
Terapija: penicilin, eritromicin, azitromicin. Postoje sojevi otporan na penicilin (proizvodi penicilazu) pa se
daju cefalosporini.


MORAXELLA CATARRHALIS

G-, aerobi, nema kapsulu, ima pile. Razlikuje se od Neisseria jer ne razgrađuje ugljikohidrate. Proizvodi beta-
laktamazu i DNA-azu. Normalni stanovnik sluznice nazofarinksa. Bolest će se razviti ako je oslabljen imunitet.
Upala se može proš na srednje uho, sinuse, bronhe, konjuktive.
iriti
Terapija: ampicilin sa klavulonskom kiselinom, obavezno antibiogram.

BACILLACEAE

2 roda: Bacillus i Clostridium.

BACILLUS

G+, sporogeni aerobni štapići, bez bičeva (nepokretni), prilično rasprostranjeni u okolišu, češće nego u nama.
Vrste: B. anthracis, B. cereus, B. polimix, B. megaterium.
Većina vrsta nije patogena. Neke vrste prave antibiotike: bacitracin (B. cereus), polimixin (B. polimix),
gramicidin (B. brevis). Otporne su zbog stvaranja spora pa su proširene u prirodi. Česti kontaminanti.

BACILLUS ANTHRACIS

Morfologija: veliki (4 - 10 nm) štapići s kapsulom. Spore su smještene centralno ili supterminalno a u obojenom
preparatu vide se kao prozirna tjelešca u bakteriji. Mogu biti povezani u kraće lance (nalik na bambusovu trsku).
Nema hemolize.
Spore prežive 10 minuta u kipućoj vodi, a u normalnim uvjetima prežive desetljećima.
Kolonije mogu biti:
S-oblik su okrugle, glatke. Tvore ih patogeni sojevi (kapsula).
R-oblik nemaju kapsulu, neravnih rubova, vitičaste, kovrčave, i nisu patogeni.

Virulencija se sastoji od kapsule, enzima i toksina
Kapsula ima polimer D-glutaminske kiseline i on sprečava fagocitozu, a još je i antigen.
Ima i somatski proteinski antigen, i jedan hapten.
Enzimi: proteaze, lecitinaze, kolagenaze.

Toksin ima 3 komponente: edematozni faktor, protektivni faktor (protiv fagocitoze), letalni faktor.
Pojedinačno nisu otrovni ali kombinacija je gadna.

Uzročnik antraksa koja uglavnom završava sepsom i smrću životinje.

Kod čovjeka ima 3 oblika:
1. kožni antraks (crni priš bakterija prodire kroz sitne rane na koži. Nakon inkubacije od nekoliko dana
t):
pojavi se crveno izbočenje (edem, hiperemija, nekroza tkiva), koje kasnije pocrni zbog koagulacije krvi i
pukne, te se iscijedi krvavo-gnojni eksudat i nastane crna krasta. Oko primarnog priš nastaju satelitski
ta
mjehurići slični primarnom. Regionalne limfne žlijezde su otečene i bolne.
2. crijevni: krvava upala tankog i debelog crijeva s proljevom. Zaraza od nedovoljno termički obrađenog mesa
zaraženih životinja. Smrt kao posljedica visoke dehidracije i kardiovaskularnog kolapsa.
3. plućni antraks je upala pluća s krvavim ispljuvkom. Zaraza udisanjem spora (npr. prebirači vune).


Sva 3 oblika mogu preći u sepsu: vrućica, proljev, infekcija drugih tkiva. Ukoliko se razvije meningitis, smrt
nastupa u nekoliko sati.
Važna je zaš veterinara i svima koji rade sa životinjama cjepivom (soj bez kapsule ali ima antigene).
tita
Dokazivanje: termoprecipitacija (Ascolijeva reakcija). Ako se uzgaja u bojunu, na površ je tvrda kožica.
ini
Terapija: penicilin, tetraciklin.

OSTALI BACILUSI

B.cereus je čest uzročnik bolesti u čovjeka: trovanje hranom, može izazvati sepsu, meningitis, upala oka.
2 vrste trovanja hranom:
1. s kratkom inkubacijom (1-6 sati): termostabilni toksin, abdominalni grčevi i povraćanje.
2. s dugom inkubacijom (8-16 sati): termolabilni enterotoksin aktivira adenil-ciklazu, izlučivanje tekućine i
proljev.

B. suptilis, B. stretotermiphilis služe za kontrolu sterilizacije autoklava. B. megaterium je česta u
fermentacijskim procesima (kiseljenje zelja).

CLOSTRIDUM

G+ štapići, prave spore, anaerobi, posjeduju peritrihijalne bičeve pa su jako pokretni, nema kaspulu. Iznimka je
C. perfringens jer nema bičeve a ima kapsulu. Spore su jako otporne i podnose kuhanje satima.
Metabolički aktivne: postoje saharolitične (C. perfringens) i proteolitične (C. tetani).
Većina je saprofitna, manji broj izaziva bolest. Ima ih u zemlji, vodama, crijevima životinja i u biljkama.
Egzogeni patogeni su uzročnici infekcije, dolaze izvana.
Endogeni patogeni su nesporogeni anaerobi su dio normalne flore i mogu postati patogeni. Patogenost im
poraste u sinergizmu s fakultativnim anaerobnim koji potroš kisik u tkivu.
i
Patogenost se sastoji od egzotoksina koji se razlikuje od vrste do vrste.
Osim toga ima i ovih enzima: lecitinaza, kolagenaza, hijaluronidaza.

CLOSTRIDIUM PERFRINGENS

Morfologija: kratki debeli bacili s kapsulom, bez bičeva, često su u paru. Spore su smješ tene supterminalno.
Kolonije: raste u rasponu od 18 do 46 stupnjeva te se kultivacijom miješ flore na 45 stupnjeva može izdvojiti
ane
od ostalih bakterija uz pH 7. Proizvodi kiselinu i plin vodik. Pokazuje hemolizu alfa i beta vrste.
Ima tipove kolonija od A do E.

Enzimi: lecitinaza uniš tava membrane, kolagenaza i hijaluronidaza za razaranje vezivnog tkiva, hemolizin.
Otrovi: 5 vrsta (alfa, beta, gama, delta, theta) i svi su nekrotični, neki i hemolitični i jedan enterotoksin.

Patogeneza:
1. uzročnik plinske gangrene (klostridijska nekroza) je nekrotizirajuća upala koja se naglo širi iz područja
tkivnog oštećenja u susjedno vezivo i mišiće. Bolest nastaje zagađivanjem tkivne ozljede. Veliku ulogu igraju
aerobi koji potroš kisik te pomažu razvoj anaerobne infekcije. Tkivo se raspada(mjehurići plina), koža je plava,
e
ljubičasta, nema osjeta i na dodir šušti pa se bolest zove i šuštavac. Ako dođe do sepse, nastaje hemoliza,
tahikardija, š smrt.
ok,
2. gangrenozne nekroze nakon operativnih zahvata: ako nakon abortusa ako ostane posteljica u maternici
nastaje infekcija, sepsa: hemoliza dovede do anemije, žutica, zatajenje bubrega, smrt. Gangrena u kirurgiji
crijeva i žučnih putova.

3. klostridijski celulitis je infekcija potkožnog tkiva slična plinskoj gangreni. Izlučivanje neugodnog mirisa
zbog NH3.
4. alimentarne toksoinfekcije: u lužnatoj sredini izlučuju enterotoksin koji izaziva grčeve i proljev. Osim njega,
to mogu izazvati i ove bakterije: Staphylococcus aureus, Bacillus cereus, Streptococcus faecalis, pa to nije
jasan pokazatelj za ovu bakteriju.

Identifikacija je pucanje dubokog agara uslijed stvaranja plina. Najbolja je seroidentifikacija otrova.
Terapija: penicilin, bacitracin. Kirurško odstranjenje zahvaćenog tkiva (zato su Titu rezali nogu).
Najbolja je prevencija adekvatnim tretmanom rana.

CLOSTRIDUM TETANI

Ima terminalne spore, a u fazi sporulacije se boje G- i peritrihijalne bičeve.
Kolonije su slične pahuljicama pamuka, zbog pokretljivosti prekriva čitavu površinu podloge.
Biokemijske osobine: ima proteolitičke enzime i stvara CO2, H2, NH3, H2S, acetat, indol.
Antigeni: H-antigen (termolabilan) i O-antigen (termostabilan) sa 10 serološ tipova.
kih
Toksini: egzotoksini tetanolizin (hemolizin) i tetanospazmin (neurotoksin)

Patogenost: sama infekcija je uvijek lokalna pa kao takva ne bi bila veliki problem, ali...otrovi se š krvlju.
ire
Egzotoksin tetanospazmin djeluje na CNS tako da sprečava oslobađanje inhibitornih transmitera i poveća
refleksnu razdražljivost, što dovodi do jakog grčenja uz lomove kostiju i guš enje.
Znakovi zaraze su kočenje voljne muskulature, spazam mišića lica, kontrakcija leđne muskulature. Svijest je
potpuno očuvana.
Egzotoksin je osjetljiv na HCl pa se inaktivira u želucu. Tako ova bakterija unesena preko usta ne izaziva
nikakav efekt. Spore ili vegetativni oblik se unose preko rana, ubodima, nestručni pobačajem ili pupčanom
vrpcom.

Preventiva: otvorite ranu!!! Čišćenje sa superoksidom jer je bakterija anaerob.
Cjepivo se zove DI-TE-PER. Tretiranjem otrova nastaje toksoid za vakcinaciju.
Terapija: penicilin, kloramfenikol od antibiotika, ali važnije je davati protuotrove (ljudski ili životinjski
tetanusni imunoglobulin) .

CLOSTRIDIUM BOTULINUM

Morfologija: U parovima ili kratkim lancima, supterminalne spore, bez kapsule, peritrihijalni bičevi, anaerobi.
Kolonije su okrugle, sjajne, prozirne.
Biokemija: ragrađuje saharozu i proteine, reduciraju nitrate u NO2 i NO (plinovi).

Patogenost: egzotoksin (neurotoksin) otporan na probavne enzime, unosi se namirnicama (konzervirana hrana).
Na čovjeka djeluju tipovi A B E, na životinje C D F.
Bolest se zove botulizam i ako se na vrijeme ne da protuotrov, žrtva nema nikakve š anse. Infekcije nema,
vjerojatno zato jer se ne stigne razviti. Ovo je najjači prirodni otrov. Doza ispod 1 mikrograma je ubojita.
Otrov ometa izlučivanje acetilkolina u kolinergičnoj sinapsi što izaziva mlohavu paralizu poprečno-prugastih
mišića, odsustnost peristaltike, slabost okulomotornih mišića, inhibicija lučenje sekreta sluznice pa nastaje
suhoća usta i ždrijela. Paraliza glatkih mišića i srca izaziva smrt.

VAŽNO: zaražene namirnice su po okusu i mirisu neizmjenjene. Na 100 stupnjeva kroz 10 minuta otvor se
inaktivira (termolabilan). Pa ipak, konzerve se mogu lako prepoznati po plinovima koje bakterija stvara a koji
uzrokuju napuhavanje.

Terapija: za spašavanje se koristi polivalentni konjski antitoksin i ispumpavanje želuca.

CLOSTRIDIUM DIFFICILE

Najvažniji uzročnik upale debelog crijeva pri kojoj nastaju lažne opne pa se zove pseudomemranozna. Obično
se javlja kod bolesnika koji primaju antibiotike jer uništavaju normalnu floru.

Patogenost: toksin A je enterotoksin koji izazove lučenje tekućine u crijeva, toksin B je citotoksin koji razara
stanični epitel pa nastaju pseudomembrane i tvar koja usporava peristaltiku crijeva.
Pseudomembrane mogu dovesti do suženja crijeva.

Terapija: vankomicin, metronidazol.

BACTEROIDACEAE

Morfologija: G-, ne prave spore, anaerobni. Ravni ili zavijeni štapići sa zaobljenim ili zašiljenim krajevima.
Mogu biti pokretni i nepokretni.
Mnogi članovi ove porodice čine normalnu mikrofloru sluznica čovjeka.

BACTEROIDES

Nemaju kapsulu ni bičeve. Normalna mikroflora tjelesnih šupljina čovjeka (u 1 gram sadržaja crijeva ima ih 10
na 10tu). Posjeduju plazmide pa otpornost na antibiotike prenose konjugacijom. Žuč ubrzava rast. Razgrađuju
šećere do kiseline i plina. Kolagenaza i heparinaza razaraju tkiva.

B. fragilis je patogena jer ima kapsularni polisaharid uzorkuje apsces i ima antifagocitno djelovanje. Uzrokuje
2/3 trbušnih apscesa, uzročnik bakterijemija. Širi se po organizmu pa može izazvati nekrotična upala pluća
Pri porodu kod preranjenog pucanja vodenjaka može dovesti do kontaminacije plodne vode.
Terapija: metronidazol i klindamicin.

PREVOTELLA, PORPHYROMONAS, FUSOBACTERIUM

Uvjetno anaerobni. Prevotella imaju kapsulu, Fusobacterium bičeve. Normalna mikroflora orofarinksa,
probavnog sistema i urogenitalnog trakta. Nalaze se u gingivalnom džepu (između 2 zuba u hrani) - plak,
paradontoza. Žuč inhibira rast.

Biokemija: asimililacijom hemoglobina iz hranjive podloge stvaraju smeđe crni pigment nakon 5-7 dana.
Mlade kolonije Prevotelle stvaraju crvenu flourescenciju.

Bolesti: sva tri roda sudjeluju u mješanim infekcijama u ustima. Uzrokuju propadanje zubnog mesa.
Rijetko mogu izazvati infekcije na ostalim organima.

Terapija: eritromicin, rifampicin, vankomicin, kanamicin, kolestin.


CORYNEBACTERIACEAE

Najvažniji rodovi: Corynebacterium, Listeria, Erysipelothrix, Gardnerella, Lactobacillus, Legionella.
Osobine: polimorfizam, G-varijabilnost, fakultativni anaerobi ili aerobi, nema spora, nema kapsule.
CORYNEBACTERIUM

Morfologija: G+, pleomorfni bacili (lagano zakrivljeni), nepokretni, aerobni ili fakultativno anaerobni.
Raspoređuju se pod kutem ili kao palisade. Citoplazma sadrži metakromatska zrnca.
Enzimi: katalaza i oksidaza

CORYNEBACTERIUM DIPHTHERIAE

Morfologija: obavezni aerobi, bakterije su obliku slova V, X, L (ili kineska slova). Bojanje po Loeffleru
pokazuju metakromatska ili Babes - Ernstova zrnca u kojima su polimetafosfati koji služe kao kratkotrajna
rezerva energije.

3 tipa kolonija u Loefflerovom bujonu:
1. gravis - nehemolitčan / na povržini je kožica
2. mitis - hemolitična / talog
3. intermedius - nehemolitičan / difuzno zamućenje
Na podlogama sa telurnim solima su crne ili sive kolonije. Na krvnom agaru sive.
Otrovi: difterički egzotoksin je termolabilan. Ima 2 frakcije: A je otrovna (inhibicija EF-2), B nije (B1=invazin,
B2=nekrozin). Egzotoksin produciraju samo sojevi koji su inficirani bakteriofagom koji prenosi to svojstvo.

Patogenost: bolest se zove difterija. Prenosi se kapljičnim putem, izravnim dodirom s respiratornim sekretom ili
izlučevinom iz inficiranih kožnih prišteva.
1. lokalna (uho-grlo-nos) upala sa lažnim opnama građenim od fibrina, nekrotičnih stanica, leukocita.
Sivkastobijele opne u ždrijelu čije kidanje od podloge izaziva krvarenje što je važno za identifikaciju bolesti.
Može doći i do infekcije konjuktiva ili kožnih rana.
2. egzotoksin stvoren u ždrijelu apsorbira se kroz sluznicu u krv i izaziva teš sistemsku reakciju (3,4,5).
ku
3. oštećenje srca - miokarditis i masna degeneracija srčanog mišića.
4. oštećenje perifernih živaca - polineuritis s degeneracijom mijelinskih ovojnica š uzrokuje paralizu mekog
to
nepca, očnih mišića, ponekad i ekstremiteta.
5. može oš tetiti i jetru, bubrege, adrenalne žlijezde.

Komplikacije: začepljenje dižnih puteva i gušenje.
Liječenje: difterijski antitoksin, penicilin i eritromicin. Za cijepljenje se koristi formalinom inaktivirani otrov.

Difteroidi su bakterije koje uzorkuju bolest sličnu difteriji ali slabije. Mnoge ne spadaju u rod Corynebacterium.
Neki su normalni stanovnici sluznice kože. Ako rastu kao palisade onda nisu patogeni.

LISTERIA MONOCYTOGENES

Morfologija: G+ kratki štapići, peritrihijalni bičevi, raspoređuju se u obliku slova V ili palisadno. Kod starijih
kulturama mogu postati G-.
Kolonije S-tipa s beta hemolizom, ali mogu biti i R ili I tipa.
Toksin: listerolizin O citolitični i hemolitični toksin koji se izlučuje u uvjetima niskog pH i niske koncetracije
Fe2+.


Patogenost: unutar fagocita toksin se veže na kolesterol i dovodi do prsnuća membrane. Listeria nesmetano raste
unutar citoplazme fagocita.

Granulomatosis infatiseptica je bolest trudnice slične gripi, preko posteljice se može proš na fetus s raznim
iriti
manifestacijama, uključujući pobačaj i mrtvorođenče. Osim toga, može izazvati monocitozu, apsces jetre,
meningoencefalitis, tonzilofaringitis, očna oboljenja.

Dijagnoza: samo mikrobiološ i serološ
ki ki.
Terapija: penicilin, tetraciklin i ampicilin s klavulonskom kiselinom.

ERYSIPELOTHRIX RHUSIOPATHIAE

Morfologija: G+, nepokretan, pokazuju alfa hemolizu.
Kolonije: R i S tipa.
Zaraza: preko hrane i vode kontaminirane piš alinom i govnom životinja. Glavni rezervoar je domaća svinja, ali
ima je i u školjkama, u ribama, peradi. Otporni su na soljenje i dimljenje.
Virulentnost: stvara neuroaminidazu, hijalurinodazu

Kod životinja izazove erizipel: crvenilo na koži s tendencoijom š irenja, sepsa i smrt.
Kod čovjeka izaziva erizipeloid, crvenilo kože (najčešće na prstima ruke). Može biti prisutna upala regionalnih
limfnih čvorova i artritis susjednog zgloba. Rijetko se širi dalje: endokarditis, slezena, jetra.

Terapija: penicilin.
Preventiva: cijepeljenje životinja.

GARDENELLA VAGINALIS

Morfologija: G-varijabilabilna, pleomorfni kokobacili, bez bičeva, fakultativni anaerob (5-7% O2), najviš voli
e
35 stupnjeva, beta hemoliza.
Enzimi: katalaza-, oksidaza-.

Patogenost: Vaginalni iscjedak neugodnog mirisa povezana sa značajnim porastom broja G. vaginalis,
Bacteroides, peptokoka. Infekcije kod porođaja i abortusa uzrokuju groznice. 40% žena ima ovu bakteriju bez
znaka infekcije. Rijetko uzrokuje infekcije mokraćnog sistema i apsces vagine i jetre.
Kod muš karaca izaziva uretritis.
Prenosi se najčešće jebanjem a rijetko predmetima i kontaminiranim mokraćom.

Terapija: metronidazol

LACTOBACILLUS

25 vrsta: anaerobi ili mikroaerofili, G+, katalaza -, fermentiraju šećere u laktat.
Dio normalne flore čovjeka u ustima, probavnom sistemu, rodnici.
Najpoznatiji je L. acidofilus koji se stavlja u razne mliječne proizvode (fermentacija).
Neke vrste vrlo rijetko uzrokuju: endokarditis, meningitis kod novorođenčadi, plućne infekcije i sepsu.


LEGIONELLA PNEUMOPHILA

Zoonoza tropskih i suptropskih područja. Prenosi se preko air-conditiona i vodovodnih cijevi i tako se naš u
la
NSBu ali je to zataškano.
Morfologija: G-, kokobacili, pokretna zbog polarno smještenih bičeva.
Antigeni: O i H, viš serotipova.
e
Prilično otporna: raste na visokom temperaturnom rasponu (oko 60 stupnjeva). Preživi 6 mjeseci u destiliranoj
vodi, u mulju viš od godine dana.
e

Patogenost: legionarska bolest i Pontiac groznica
1. legionarska bolest: otrov citotoksična egzoproteaza razgrađuje stanice, inhibira fagocite i tako omogućuje
nesmetan razvoj u plućima, što uzrokuje tešku upalu pluća. Dodatni simptomi su suhi kašalj, crijevni
simptomi (proljev, mučnina), neurološki ispadi (encefalopatija).
2. Pontiac groznica je slična gripi: kratka inkubacija, temperatura, glavobolja bez plućnih promjena.

Terapija: rifampicin je najbolji, a može i eritromicin.
Preventiva je ispiranje vodovodnih cijevi sa vodom na 75 stupnjeva.

ENTEROBACTERIACEAE

Morfologija: G-, fakultativni anaerobi, uglavnom su pokretni (peritrihijalne flagele), a nepokretni su: Klebsiella,
Shigella, Yersinia. Ne prave spore, neki imaju pile, kapsulu imaju Klebsiella, Enterobacter, Escherichia.
Većinom su komenzali u probavnom sistemu (koliformne bakterije), ima ih u tlu, vodi, biljkama. Stvaraju
vitamine i prirodni antagonisti patogenim mikrobima.
Kolonije su velike, sjajne, glatke sa glatkim rubovima. Rastu na jednostavnim (SS-agar) ili diferencijalnim
podlogama (endoagar).

Razgrađuju glukozu i fermentiraju laktozu, reduciraju nitrate u nitrite, oksidaza -. Svojim metabolizmom
zakiseljavaju podlogu pa endo-agar pocrveni.
Antigeni: O, H, i K sa velikim mnoš tvom serotipova svakog roda.
Uniš tava ih viš od 60 stupnjeva pa se ubijaju pasterizacijom. Suš
e enje je također efikasno, a na vlažnom mogu
preživjeti 1 godinu.
Virulencija: toksini, adhezivni faktori, invazivni faktori.
Patogenost: uglavnom crijevna oboljenja, ali i oportunističke i metastatske infekcije.
Identifikacija: API ROCHE tube i aglutinacija.
Otporne na penicilin.
ESCHERICHIA COLI

Morfologija: G-, kokobacili, pokretni (peritrihijalni bičevi), neke imaju pile.
Kolonije na SS agaru su ružičaste a na endoagaru imaju metalni sjaj, a svojim metabolizmom jako zakiseljuju
podlogu. Soli selena i žučne soli inhibiraju rast.
Normalna flora crijeva. Stvara vitamin K, razgrađuje hranu vlastitim enzimima.
Antigeni: O, H, K, deseci različitih serotipova.

Toksičnost:
1. dva enterotoksina, termostabilan i termolabilan, stimuliraju adenil-ciklazu u stijenci crijeva, š potiče
to
nastanak cAMP, a to dovodi do pojačanog izlučivanja klorida u lumen crijeva gdje raste osmotski tlak koji
povlači vodu i tako nastaju vodenasti proljevi.

2. adhezivni ili kolonizacijski faktor - pile
3. neki sojevi produciraju i hemolizine

Za patogenost je važan broj bakterija.

Crijevna oboljenja imaju 3 vrste:
a) enterotoksigeni sojevi ne mogu prodrijeti u sluznicu. Izazivaju vodenaste proljeve, bez krvi ili inflamatornih
stanica.
b) enteropatogeni sojevi ne stvaraju enterotoksin, ali prodiru u epitel crijevnih resica, te dolazi do nekroza,
čireva i upala. Manifestiraju se trbušnim grčevima, čestim proljevima koji sadrže sluz, gnoj, krv i neutrofilne
leukocite.
c) enteroinvazivni sojevi ne stvaraju enterotoksin i prodiru u sluznicu. Proljev sličan kao i kod dizenterije (sluz,
krv, granulociti).
d) enterohemoragični sojevi izazivaju upalu debelog crijeva i krvarenje.

Svi sojevi su najčešći uzočnici infekcija mokraćnih kanala. Prelazi iz crijeva u mokraćne kanale, penje se do
mjehura i bubrega. Češće kod žena.
Kod novorođenčadi može doći do prodora bakterija iz crijeva u krv pa nastaje specifični oblik koli-sepsa,
meningitis, artritis, endokarditis, pa čak i infekcije kože i rana.

Terapija: cefalosporin, gentamicin, ampicilin s klavulonskom kiselinom. Plazmidi joj daju otpornost na
antibiotike, pa treba antibiogram.

SALMONELLA

Viš vrsta: S. typhi, S. paratyphi A i B, S. typhi-murium, S. enteritidis i dr.
e
Morfologija: G-, pokretni (peritrihijalne flagele).
Biokemija: razgrađuju glukozu na kiselinu i plin. Stvaraju H2S pa na podlozi sa FeCl3 nastaje FeS koji daje
crnu boju kolonijama. Otporne su prema djelovanju žučnih soli.
Antigeni: O - serotipovi A do F potiču stvaranje IgH što je indikacija za akutnu infekciju.
H - ima dvije vrste bičeva pa i dva antigena H1 i H2, prije su se koristili za cijepljenje
Vi (virulentni antigen) sprečava fagocitozu.
Površ inski antigeni služe za prijanjanje na stanicu i protiv makrofaga.
Endotoksin povisuje temperaturu i daje opće značajke infekcije (slabost), također izaziva popustljivost kapilara
što omogućava prodor u krv i metastatske upale.

Bolesti se zovu salmoneloze.
1. gastroenteritis je najčešći oblik, kratka inkubacija, mučnina, grčevi, povraćanje proljev. Izazivaju ga
S. enteriditis, S. typhimmurium. Riječ je o unošenju otrova ili blagoj infekciji.
2. trbušni tifus uzorkuje S.typhi. Iz stanica crijeva se širi do Peyerovih ploča gdje se razmnaža pa ide u jetru,
slezenu, pa u krv i nastane bakterijemija. Uzročnike u krvi uništi imunitet, pa se oslobodi endotoksin.
Temperatura raste, putem žući ulazi u crijevo i nastaju proljevi, krvarenja (obično se izmjenjuju napetost i
opstipacija s teškim proljevom). Moguće su gnojne infekcije mnogih organa.
Najčešća komplikacija je obilno krvarenje crijeva i perforacija crijeva s peritonitisom.
3. septički sindrom: preko epitela crijeva idu u krv gdje nastaje sepsa i meningitis, upala pluća, endokarditis,
pijelonefritis, ali se ne razmnažaju u crijevu tako da nema proljeva. Izaziva ga S. choleraesius.
4. paratifusi A i B su lakša i kratkotrajnija oboljenja slična tifusu. Uzročnici S, paratyphi A i B.

Terapija: ampicilin s klavulonskom kiselinom, kloramfenikol, nadomještanje tekućine i minerala.

Kolecistekomija je uklanjanje žučnog mjehura zbog nagomilanih bakterija.

SHIGELLA

4 vrste: S. dysenteriae, S. flexneri, S. boydi, S. sonnei. Obavezni paraziti crijeva čovjeka.
Morfologija: G-, nepokretna, nema kapsulu, ne pravi spore.
Biokemija: ne razgrađuje laktozu, oksidaza -, katalaza + (neki sojevi nisu).
Na rublju i posteljini mogu preživjeti do 45 dana.
Kolonije: S kolonije su patogene bakterije, R nisu. Za patogenst su odgovorni plazmidi, njihovim gubitkom
prelaze u R kolonije i nisu patogene.
Ima O-antigen je termostabilni endotoksin koji izaziva stvaranje IgA antitijela.
Toksičnost:
1. endotoksin pojačava peristaltiku.
2. egzotoksinn je neurotoksin i zove se š igatoksin, a izaziva simptome meningitisa tako djeluje na sitne krvne
žile CNS-a i uzrokuje paralize i neuritičke lezije.
3. neki sojevi imaju enterotoksično djelovanje: pojačano izlučivanje vode i elektrolita, propadanje
epitelnih stanica i upalna reakcija.
4. drugi produkti: hemotoksin, nekrotoksin, hijaluronidaza,fibrinolizin...

Patogeneza: bacilarna dizenterija (važno je reći bacilarna jer ima i amebna) je krvava upala crijeva.
Infekcija je ograničena na probavni trakt i ne prelaze u krv. Povišena temperatura i proljev, invazivno djeluje na
sluznice tankog i debelog crijeva. Nastaju gnojni čirevi na crijevu zbog endotoskina, taloženje fibrina pa nastaju
pseudomembrane, ljuštenje i krvarenje. Kod djece može doći do acidoze i dehidracije.

Simptomi: grčeviti bolovi u donjem dijelu trbuha, učestali krvavosluzavi proljevi.
Terapija: tetraciklin, kloramfenikol, ampicilin s klavulonskom kiselinom. Potrebno je nadoknaditi minerale i
vodu. Prenose ju muhe i paraziti. Nakon preboljevanja je moguće da dio bakterija ostane u ileumu (dio tankog
crijeva) ali se ne razvija bolest jer je nastala ravnoteža imunitet-bakterija.

KLEBSIELLA PNEUMOPHILA

3 podvrste: subsp. pneumoniae, subsp. ozaenae, subsp. rhinoscleromatis.
Ostale vrste roda Klebsiella: K. oxytoca, K. aerogenes.
Morfologija: G- kokobacili, debela kapsula omogućuje bojanje tušem, nepokretna, ima pile kojima se prijanja
na eritrocit, fakultativni anaerob.
Toksičnost: slab endotoksin i nekrotička supstancija.

Subsb. pneumoniae je komenzal u probavnom sistemu a postaje patogena u oslabljenom organizmu:
1. oboljenja dišnih puteva od nosa do pluća. Izaziva začepljenje alveola, krvarenje u plućima, gušenje.
2. infekcije urogenitalnog trakta: od bubrega nadalje.
3. infekcije probavnog trakta: upala crijeva, proljevi.
Subsp. ozaneae izaziva smrdljivo progresivnu kroničnu atrofiju sluznica. Iz nosa se širi vrlo neugodan zadah.
Subsp. rhinoscleromatis izaziva destruktivni granulom nosne sluznice.

Otporna prema ampicilinu i karbencilinu i to svojstvo može prenositi plazmidima.

PROTEUS

Više vrsta: P. vulgaris, P. mirabilis… ima ih u zemlji, vodi, probavnom sistemu čovjeka.

Morfologija: G- kokobacili, vrlo pokretni (peritrihijalni bičevi) pa rastu u obliku valova na podlozi, nema
kaspulu, ne prave spore, pokazuju fenomen rojenja kad se gledaju mikroskopom. Valovit rast se može spriječiti
koncetriranim agarom i 0.1% fenil etil alkoholom.
P. morgani ne pokazuje fenomen rojenja, nema mirisa, kolonije su glatke i sjajne.

Biokemija: razgrađuju proteine pa oslobađaju amonijak koji jako smrdi. Isto tako oslobađaju H2S pa ako se
podlozi doda Fe3+ onda imamo crne kolonije.
Antigeni: O-antigeni su unakrsno reaktivni sa nekim drugim O-antigenima Enterobacteriacea i sa rikecijama
(Rickettsia prowazeki), pa se to koristi za identifikaciju.

Endotoksin je enterotoksičan i nefrotoksičan.

Patogenost uslijed oslabljenog imuniteta: ako se jako namnože izazovu proljev, u urogenitalnom traktu
izazivaju upale mokraćnih kanala. Nastaju alimentarne toksoinfekcije, infekcije kroničnih rana i opekotina,
rijetko moguća sepsa, meningitis, a rijetko upala uha i konjuktivitis.

ENTEROBACTER

Morfologija: G-, kapsula (po sluzavosti sličan Klebsielli), ne prave spore, pokretan.
Čest na namirnicama i bilju. U čovječjem probavnom sistemu kao komenzal.
Najčepće izaziva bolničke superinfekcije urinarnog i respiratornog trakta kod oslabljenog imuniteta.

Enterobacter aerogenes najčešće napada urogenitalni kanal.

SERRATIA

Viš vrsta: G- pleomorfi, proizvodi crveni pigment i marcesin, pokretna (peritrihijalne flagele), neki imaju
e
kapsulu.
Enzimi: lipaza, želatinaza, DNA-aza. Ne fermentira laktozu za razliku od ostalih iz ove porodice.
Komenzal u probavnom sistemu. Bolest samo kod oslabljenog imuniteta izaziva upalu pluća, meningitis,
urinarne infekcije, infekcije rana, sepsu. Upala pluća i sepsa su najčešće smrtonosne.
Izrazito otporne na dezinficijense i antibiotike zbog plazmida.

VAŽNO: Klebsiella, Proteus, Enterobacter i Serratia su bolničke bakterije pa živeći u bolnicama razvijaju
otpornost na sve moguće i nemoguće antibiotike što ih čini jako teškim za liječenje. Zato uvijek treba napraviti
antibiogram, a ne davati antibiotike naslijepo.

YERSINIA

3 vrste: Y. pestis, Y. enterocolitica, Y. pseudotuberculosis. Primarno patogene za životinje.
Morfologija: G- kokobacili, ima kapsulu, pokretni na 22 stupnja ali na 37 ne. Oboje se jače na krajevima
(bipolarno bojenje). Fakultativni anaerob, brže raste na obogaćenim podlogama, a dugo prežive u nepovoljim
uvjetima.

YERSINIA PESTIS

Uzočnik kuge, jedna od najopasnijih zoonoza. Rezervoar su štakori i miševi. Prenosi je štakorska buha.
Antigeni: kapsularni i somatski.


Virulencija: endotoksin, miš toksin, površ
ji inski antifagocitički faktori (proteini, lipoproteini), V i W antigen.
Za rast i virulenciju važna je koncetracija Ca2+.

Patogeneza:
Štakorova buha ugrize čovjeka, Yersinie odlaze limfnim putem do čvorova, koji se povećaju i postanu bolni
(buboni - bubonska kuga). Iz bubona idu u krv, nastaje bakterijemija, koja dovodi do rasprostranjenih lezija,
krvarenja i nekroza u koži, slezeni, jetri, sluznicama. Nastaju velika potkožna hemoragična područja (crna smrt).
Bakterije dolaze i u pluća (plućna kuga). Nastaju krvave nekroze plućnog tkiva uz obilan zarazni gnoj. Plućna
kuga se širi kapljičnim putem.
Infekcija vrlo virulentnim uzročnikom dovodi do sepse i brze smrti.
Dovoljna je samo jedna bakterija za razvoj bolesti. Imunitet nakon preboljene bolesti je dobar.

Prije antibiotske ere, letalitet bubonskog oblika varirao je između 50 i 90 %, a pneumonični i septikemični oblik
bili su smrtonosni bez iznimke.
Terapija: streptomicin, kloramfenikol, tetraciklini. Zahvaljujući cijepljenju (atenuirane bekterije) kuga je danas
endemska bolest ako ju uopće ima.

YERSINIA ENTEROCOLITICA

Uzorkuje upale želuca, tankog i debelog crijeva najčešće kod djece. Rezervoar su mlijeko i mliječni proizvodi.
Ne pokazuje bipolarno bojanje, nepokretna na 37 stupnjeva, a pokretna na 22, a pazi ovo: može se razmnožavati
i na 4 stupnja (koje đubre). Ima više serotipova (O i H antigeni).
Bolesti:
1. gastroenterokolitis (povraćanje i proljev).
2. mezenterični limfadenitis - limfne žlijezde u trbuhu
3. sepsa je rijetka, samo u slučaju smanjenog imuniteta

Terapija: na osnovi antibiograma (kloramfenikol, tetraciklini, amikacin).

YERSINIA PSEUDOTUBERCULOSIS

Osobine: pokretna na 22 stupnjeva, ne stvara kapsulu, polarno bojenje nije obavezno, viš serotipova.
e
Vrlo slične bolesti kao i kod Y. enterokolitike, slično kao i crijevna tuberkuloza.
Terapija: tetraciklini, amipicilin, aminoglikozidi.

PSEUDOMONADACEAE

Morfologija: G-, pokretni zbog bičeva koji mogu biti različiti po broju i smještaju, ima pile s kojima prenosi
otpornost na antibiotike. Nema kapsulu, ne pravi spore. Aerobni, ne razgrađuju saharozu.
Ima ih tlu, vodama, biljkama, životinjama, ljudskoj koži.
Pigmenti: fluorescin (žuto), piocianin (plavo zeleno), rijetko piorubin (crveno).
Slični su enterobakterijama.

PSEUDOMONAS AERUGINOSA

Nalazi se u tzv. fluorescentnoj grupi roda Pseudomonas jer stvara fluorescentni pigment (piocijanin i
fluorescin). Izaziva hemolizu.
Morfologija: mali štapići s monopolarnim bičem i pilama. Neki sojevi imaju sluzavu ovojnicu.

Za selektivnu izolaciju zahtijeva podloge sa dodatkom certimida. U bujonu pravi talog, a na površ kožicu sa
ini
zelenim pigmentom.
Jedna od najotpornijih bakterijskih vrsta. Preživljava mjesecima u vodi normalne temperature, čak i u blagim
otopinama dezinficijensa. Osjetljiv na kiseline i soli srebra.
Antigeni: viš O- i H-antigena. Ima tridesetak serotipova pa serotipizacija nije dovoljno pouzdana u
e
identifikaciji. Koristi se fagotipizacija i bakteriocinska tipizacija. Ima bakteriocinsko djelovanje na B. anthracis,
koke, Neisseriae, Proteus, Clostridium.

Otrovi:
1. egzotoksin A je termolabilan enzim koji inhibira intracelularnu sintezu proteina u domaćina, izaziva edem
bez crvenila koji se zagnoji i nekrotizira (na kuniću).
2. egzotoksin S je izvanstanični otrovni protein, djeluje slično kao egzotoksin A
3. ekstracelularna sluz inhibira fagocitozu
4. enterotoksin izaziva tzv. piocijanski enterokolitis
5. lecitinaza uništava membrane i uzrokuje hemolizu, elastaze razaraju kolagen i elastin.

Patogenost: uobičajni saprofit u ljudi.
1. infekcijom rana stvara se plavozeleni gnoj a inficirane rane imaju miris cvijeta lipe.
2. meningitis, infekcije urogenitalnog trakta (često), infekcije dišnog trakta, enteritis, otitis i brojne druge
piogene infekcije, infekcije mokraćnih kanala.
3. kod novorođenčadi smrtonosna sepsa.
4. česte su bolničke infekcije sojevima otpornim na antibiotike

Terapija: kloramfenikol, polimixin, beta-laktamski antibiotici + aminoglikozidi. Napraviti antibiogram.

FRANCISELLA TULARENSIS

Morfologija: G- aerobni pleomorfi, nepokretni, bipolarno bojenje.
Kolonije: raste samo na podlogama obogaćenim životinjskim bjelančevinama i cistinom. Tipovi A i B ovisno o
tome da li razgrađuje glicerol. Alfa-hemoliza.
Najčešće izaziva bolesti divljih životinja. Prenosioci su člankonošci koji piju krv: krpelji, uš buhe. Prenose
i,
bolest među divljim životinjama, kao i na domaće životinje i čovjeka.

Fakultativni unutarstančni parazit, izazove tularemiju. To je vrlo akutna sistemska bolest sa žarišnim gnojnim i
granulomskim žarištima u mnogim područjima tijela.
Prema lokalizaciji u organizmu imamo razne oblike bolesti:
1. ulceroglandularna forma: infekcija kroz kožu, nastaje vrlo bolan čir. Mikrob se namnoži u aksilarnim
limfnim čvorovima i nastaju lokalni ili generalizirani buboni (80% slučajeva). Upala limfnih čvorova
popraćena povišenom temperaturom, groznicom, glavoboljom, mučninom, mialgijom.
2. glandularna forma: upala limfnih čvorova bez kožnih lezija, uz povećanje jetre i slezene.
3. okuloglandularna forma: infekcija konjuktive uz ulcerozne lezije. Moguće jako razaranje oka.
Lokalna ili opća upala limfnih čvorova.
4. pneumonijska forma: kapljična infekcija (primarno) ili tijekom ostalih forma. Mikrob se namnoži u plućima i
tako nastaje upala pluća. Može doći u krvotok i izazove sepsu.
5. gastrointestinalna forma: zaraza hranom ili vodom. Čirevi probavnog trakta uz povraćanje, proljev te lokalna
ili opća upala limfnih čvorova.

Terapija: tetraciklin.
Francisella novocida je patogena za životinje.

BRUCELLACEAE

BRUCELLA

Uzrokuju zoonoze koje se nazivaju bruceloze: Br. suis (svinja), Br. abortus (govedo), Br. canis (pas), Br.
melitensis (koza). Bolest se može prenijeti na čovjeka, najčešće neprokuhanim ili nepasteriziranim mlijekom
zaraženih životinja, te svježim sirom (tzv. neprofesionalne infekcije), a može i preko kože i sluznice. Naročito
ugroženi čuvari stoke, veterinari, mesari.
G- nepokretni aerobni asporogeni kokobacili. Obzirom na kapsulu postoje dva oblika kolonija:
R-oblik nema kapsulu, nije virulentan i aglutinira akriflavin.
S-oblik ima kapsulu, virulentan je i ne aglutinira akriflavin.
Rastu samo na podlogama obogaćenim aminokiselinama (sojin agar).
Antigeni: aglutinogeni A i M u različitim omjerima kod različitih vrsta. Važno za dijagnostiku i cjepivo.
Unutarstanični paraziti, imaju zaštitu od fagocitoze. S-oblici bakterija sadrže endotoksin u staničnom zidu koji
im omogućava prodor u stanice domaćina. To uzrokuje izrazito kronični tijek bolesti.

Patogeneza: prodiru u retikuloendotelni sustav domaćina, što uzrokuje rasprostanjenu RE aktivnost uz stvaranje
malih granulomatoznih žarišta u jetri, slezeni, limfnim čvorovima i koštanoj srži. Napadaju i mozak
(meningoencefalitis), srčane zaliske (endokarditis), bubrege (nefritis), te crijeva, zglobove, testise (moguć
sterilitet nakon infekcije).
Simptomi: temperatura se diže u naletima (povratna groznica) jer bakterije prelaze u krv pa nazad u stanice. Kad
su u krvi raste temperatura. Može početi naglo ili podmuklo, uz neodređenu klonulost i slabost koja traje
mjesecima. Ako se bolest ne prepozna i ne liječi može trajati i dulje od godine.

U životinja se bakterije nakupljaju u maternici trudnih životinja jer su embrionalne ovojnice naročito pogodna
podloga za razmnožavanje, pa dolazi do abortusa.
Dijagnoza: serološ tehnike, kožni test (injektira se brucelergen - nukleoprotein brucela).
ke
Terapija: kloramfenikol i tetraciklini. Cjepivo sa atenuiranim živim bakterijama primjenjuje se na ljude i
životinje.

BORDETELLA PERTUSSIS

Morfologija: G- pleomorfi, asporogeni, striktni aerobi. Bipolarno bojanje toluidinskim modrilom. Tanka
kapsula koja ne bubri u homolognom serumu.
Kolonije: raste na obogaćenim podlogama: škrob + glicerolni krvni agar (Bordet-Gengou podloga). Kolonije su
sićušne, svjetlucave s uskom zonom hemolize.
Antigeni: K-antigeni = aglutinogeni (viš serotipova).
e

Otrovi:
1. termolabilni endotoksin ima jako nekrotizirajuće djelovanje
2. termostabilni endotoksin
3. LPF (lymphocytosis promoting factor) pospješ limfocitozu
uje
4. HSF (histamine-sensitizing factor) povećava osjetljivost na histamin
5. hemaglutinini na pilama pospješ prijanjanje na epitel diš puteva
uju nih

Širi se kapljično.
1. inkubacija: razmnožavanje u sluznici dišnog trakta traje 2 tjedna i oslobađaju se otrovi.

2. kataralni stadij: kihanje i lagani kaš traje 2 tjedna.
alj
3. konvulzivni stadij: luči se gusti bronhijalni sekret pa slijedi učestali žestoki kašalj s teškim udisajima pri
čemu nastaje karakterističan zvuk nalik na magareće rikanje (pertussis = hripavac).

Oporavak traje dugo, sklonost sekundarnim infekcijama (upala pluća). Bolest ostavlja trajnu imunost.
Terapija: eritromicin, azitromicin. Oni samo eliminiraju uzročnika ali ne i otrove pa nemaju učinak na tijek
bolesti. Cjepivo se zove DiTePer-paraper (difterički i tetanički anatoksin + mrtva B. pertussis i B.parapertussis).
B. parapertusis izaziva slične simptome.

PASTEURELLACEAE

Rodovi: Haemophilus, Pasteurella, Actinobacillus.

HAEMOPHILUS INFLUENZAE

Morfologija: G- pleomorfni štapići, nepokretni, ne pravi spore, aerobni (fakultativni anaerobi). Kapsula je samo
kod mladih, a kasnije je razaraju autolitički enzimi. Ima pile. Bipolarno bojenje anilinskim bojama.
Za hranjivu podlogu treba imati žive stanice. Njihovim raspadom se oslobode V- i X-faktor koji su nužni za rast
pa koristi se krvni agar koji se prethodno zagrije na 80 stupnjeva ili krvni agar na kojem je zasijan stafilokokima
koji razaraju stanice.

Antigeni su u kapsuli, serotipovi A-F, a infektivne su bakterije sa serotipom B.
Nekapsulirane bakterije su normalna flora diš puteva. Sojeva sa kapsulom su patogeni jer mogu blokirati
nih
fagocitozu.

Patogenost: prenosi se kapljičnim putem, infekcije mogu biti primarne i sekundarne:

1. primarne gnojne infekcije uzrokuju invazivni sojevi (tip B) uglavnom u djece - meningitis ili upale diš nih
puteva sve do pluća, a širenje krvlju može dovesti do endokarditisa, pijelonefritisa, artritisa, konjuktivitisa sa
tipičnim ružičastim okom. Ova bakterija je drugi najvažniji uzročnik meningitisa, uz meningokok. Djeca
između 2 mjeseca i 8 godina su naročito podložna, budući je izgubljena pasivna majčina imunost, a vlastita
jošnije razvijena.
2. sekundarne infekcije predstavljaju komplikacije nakon primarnih infekcija virusima (virus gripe) ili drugim
mikroorganizmima (piogeni koki).

Terapija: kloramfenikol, ampicilin s klavulonskom kiselinom.

PASTEURELLA MULTOCIDA

Morfologija: G- (bipolarno bojenje), kokobacili bez spora, nepokretni.
Kolonije: S- i R-oblici, uzgoj na krvnom agaru.

Uzrokuje apscese sa regionalnom upalom limfnih čvorova na mjestu ulaska (npr. kožna ozljeda). Može izazvati
i gnojni meningitis i apscese mozga. Kao saprofit živi u dišnom traktu i može izazvati oportunističke infekcije
bronha i pluća.

Terapija: in vitro osjetljiva na mnoge antibiotike, ali primjena na čovjeka ne daje rezultate. Antibiogram.
Prvo Pasteurovo cjepivo, pa je po njemu i dobila ime.

POSEBNE BAKTERIJE

ACTINOMYCETACEAE (Bakterije slične gljivicama)

Morfologija: G+, asporogeni, (fakultativni) anaerobni, nepokretni, pleomorfni, difteroidni štapići i filamenti koji
se granaju u obliku slova T, V, Y. Razgranati oblici poput micelija ali puno tanji i kraći od pravih gljiva.
Kolonije u obliku raznobojnih granula sporo rastu na umjetnim podlogama.
Spadaju u bakterije jer nemaju sterola u membrani i osjetljive su na antibiotike.

ACTINOMYCES IZRAELI

Kolonije poput pauka (R oblik), jako specifičan miris po plijesni.
Neškodljive dok žive na sluznicama usne šupljine ili vagine. Ako dođu u tkivo, postaje patogena i izaziva
tipičnu bolest zvanu aktinomikoza.
Aktinomitoza izazove granulomatozne lezije sa apscesom u centru pa nastaje gnojna izlučevina sa tipičnim
sumporno žutim zrncima u gnoju.

VAŽNO: Upalni proces se š kontinuirano, bez zaustavljanja na anatomskim granicama (kosti), š je osobina
iri to
gljivičnih infekcija a ne bakterijskih.

Klinički oblici:
1. cervikofacijalni - š se na vrat i lice
iri
2. torakalni - sa kože prsnog koša ili udisanjem širi se na pluća. Preko krvi može doći u jetru, bubrege, mozak.
3. abdominalni - počinje kao upala slijepog crijeva ali prodiru dalje u trbušnu šupljinu, prsni koš ili kožu.
4. iz vagine može prodrijeti u zdjelicu.

Terapija: kirurš zahvati za uklanjanje tumoroznih masa + sulfonamidi, tetraciklin.
ki

NOCARDIA

Viš vrsta: N.asteroides, N.brasiliensis, i dr.
e
Morfologija: G+, aerobni, asporogeni štapići koji se granaju poput hifa. Vide se bazalni i zračni micelij, neki su
acidoarezinstentni.
Ima ih posvuda u prirodi, nisu dio normalne flore čovjeka.
Kolonije su suhe, voštane, hrapave, oblik karfiola, uzdignute, naborane.
Bolest se zove nokardioza a izazove ju N.asteroides koja ulazi kožom i preko diš nog sistema. Otporne su na
fagocitozu.

Ima 3 oblika:
1. sistemska najčešće zahvaća pluća i izgleda slično tuberkulozi. Može zahvatiti bilo koji unutarnji organ.
2. potkožni i sluznički apscesi.
3. micetom - granulomatozne lezije kože i potkožja, najčešće na ekstremitetima. Kasnije nastaju gnojni
sinusi a gnoj ima granulome uzročnika.

Terapija: sulfonamidi.


MYCOBACTERIACEAE

MYCOBACTERIUM
30 vrsta: aerobni, vitki nepokretni štapići, ne prave spore ni kapsulu, acido-alkohol-rezistentne, sporo rastu.

MYCOBACTERIUM TUBERCULOSIS

Čovjek je jedini prirodni domaćin.
Morfologija: vitki štapići, respoređeni pojedinačno ili kao V, X, M. Patogeni sojevi daju tzv. cord-oblike (poput
užadi). Boji se po Ziehl-Neelsonu (detalji u općem dijelu).
Stanična stijenka ima 4 sloja: peptidoglikan, polisaharid arabinogalaktan, mikolična kiselina, peptoglikolipidi i
sulfolipidi (sprečavaju fagocitozu), cord faktor (trehaloza -6,6- dimikolat) i voskovi sa receptorima za fage i
seroaglutinaciju. Murein sadrži N-glikolil-muraminsku kiselinu, umjesto N-acetil-muraminske.

Za rast su potrebne posebne hranjive podloge a najčešće Lowenstein-Jensen podloga: jaja, glicerol je izvor
ugljika, asparagin je izvor duš ika, od metala najviš Mg, malahnitno zelenilo koje na ostale bakterije djeluje
e
bakteriostatski.
U tekućim podlogama rastu na površini u obliku naborane kožice koja se otkida i pada na dno u obliku zrnatog
taloga.
Vrijeme generacije je 14 do 22 sata a vidljiv rast 3 do 12 tjedana.
Daje pozitivan niacin-test. Katalaza pozitivne.
Otporna na niske koncentracije kiselina i lužina, te prema sušenju, a osjetljiva na UV i sunčeve zrake.
Antigeni su dijelovi stanične stijenke i citoplazme: polisaharidi, lipidi, proteini izazivaju preosjetljivost kasnog
tipa (tuberkulinske reakcije). To je tipična manifestacija stanične imunosti.
Širi se kapljičnim putem.

Patogeneza:
Gdje god se u tijelu nasele, bacili tuberkuloze izazivaju karakteristični granulom zvan tuberkul koji se sastoji
epitelnih stanica (preobraćeni histiociti - tkivni makrofagi) i viš ejezgrenih velikih stanica, okruženih
fibroblastima i limfocitima. To je tvrdi tuberkul.
Nakon nekoliko dana dolazi do centralne nekroze i mekš anja pa nastaje meki tuberkul.

Postoje primarna i sekundarna (reaktivirana) infekcija:
1. kod primarne infekcije makrofagi plućnih alveola fagocitiraju bakterije. Unutar fagocita bi se trebale spojiti
sa lizosomom i razgraditi ali bakterija ima cord-faktor i sulfolipide koji to sprečavaju. Tako "progutane"
bakterije dospjevaju do limfnih čvorova na što čovjek reagira nespecifičnom upalnom reakcijom. Limfociti
od makrofaga dobivaju informaciju o antigenima i postaju imunokompetentni. Može doći do odebljanja
lokalnih limfnih čvorova. Kad se ti limfociti sretnu sa bakterijama, aktiviraju se i nastaje upala sa tvrdim
tuberkulima. Takvi tuberkuli postepeno zarastu fibrozom i kalcifikacija uz stvaranje ožiljaka na plućnom
tkivu. Sve to može proći bez vidljivih simptoma. Tada se primarna infekcija dokazuje tuberkulinskim testom.
Ne mora se razviti bolest.

Primarna infekcija ponekad nije potpuno iskorijenjena, pa nastaje tuberkulozna upala pluća. Tuberkuli mogu
puknuti i nastaju kaverne uz kaš s krvavim ispljuvkom. Ako bakterije probiju limfnu barijeru i prodru u krv,
alj
raš se po tijelu i nastaje milijarna tuberkuloza. To su sitna žućkasta žarišta na slezeni, jetri, mekim tkivima,
ire
koštanoj srži. Može nastati izolirana tuberkuloza organa: čvorići po mozgu (meninge), kostima,
parenhimatoznim tkivima (bubrezi, slezena, jetra).


2. Sekundarna infekcija nastaje ponovnim aktiviranjem primarnog žariš iz doba primarne infekcije ili
ta
reinfekcijom pojedinca koji je bio izložen. To se naročito u stanjima kompromitiranog imuniteta, npr. AIDS,
dugotrajno gladovanje.... Ona se također može razviti u milijarnu TBC ili izoliranu TBC organa.

Od TBC može oboliti svaki organ, najčešće pluća, a iskašljaj je najčešći izvor zaraze.

U plućnoj kaverni ima najviše mikroba jer je to sredina s povoljim pH i koncetracijom kisika. Tamo su
metabolički aktivne i dijele se. Unutar makrofaga mogu ostati skrivene bakterije koje se sporo dijele zbog
niskog pH. To su perzisteri i na njih ne djeluju antibiotici. Tuberkuli su zatvoreni gnojni čirevi od raspadnutog
tkiva i u njima je niska koncetracija kisika.

Tuberkulin je ekstrakt bakterije koji sadrži specifični protein. Aktivni dio je protein koji se može dobiti kao
pročišćeni proteinski derivat. Koristi se za izvođenje Mantouxove reakcije: intrakutano se ubrizga tuberkulin, te
se pozitivna reakcija ispoljava crvenilom i edemom oko mjesta uboda. To se koristi za provjeru imuniteta.

Terapija: izonijazid djeluje baktericidno na metabolički aktivnu populaciju
rifampicin djeluje baktericidno na aktivne i slabo i povremeno aktivne bacile
pirazinamid ih ubija u kiselom mediju
Jedina prava terapija je kombinacija sva 3 antibiotika kroz 6 mjeseci do godine dana.

Prevencija: Bacilus Calmet-Guerin (BCG) cjepivo u kojemu se postiže stanje primarne infekcije. Daje se
atenuirani M. bovis koji je prošao višegodišnje presađivanje na glicerolno-krumpirovoj podlozi i ima iste
antigene ali neće izazvati bolest.
U eri SIDA-e tuberkuloza i ostale mikobakterioze dobivaju nove razmjere (HIV uništava celularni imunitet).
WHO procjenjuje da godišnje u svijetu od TBC umre 3 milijuna ljudi, naročito u zemljama trećeg svijeta. Time
je TBC najsmrtonosnija zarazna bolest čovječanstva.

MYCOBACTERIUM LEPRAE

Morfologija: pojedinačno ili u velikim nakupinama ili kao palisade. Obavezni unutarstanični paraziti sporog
rasta s generacijskim vremenom 20-30 dana. Nije uspjela kultivacija u umjetnim podlogama.
Bolest je niske infektivnosti, izrazito duge inkubacije i zove se guba ili lepra.

To je kronična bolest kože, sluznica i perifernog živčanog sistema. Na koži izazove brojne čvoriće (gube) ispod
epiderme. Čvorići se sastoje od velikih nakupina makrofaga i orijaš stanica te mnoš bakterija.
kih tva
Zbog toga glava naraste i nastaje "lavlje lice". Gube nastaju i na sluznicama. Može doći do raspada tih guba,
otpadanja kože i nastanka čireva.

Neurološke manifestacije obuhvaćaju svrbež, preosjetljivost, obamrlost, anesteziju dijelova tijela. Može doći do
paralize lica, kontraktura mišića šake (poput panđe), resorpcije kosti, atrofija i otpadanja prstiju, ruku, nogu…

Otpornost: O-difenil oksidaza onemogućuju spajanje s lizosomima i onemogućuje fagocitozu.

Terapija: Diamino-difenil-sulfon i kortikosteroidi.

OSTALI MYCOBACTERIUMI

M. ulcerans se prenosi kontaminiranom zemljom. Slaba virulencija, neće izazvati bolest kod zdrave osobe.
M. avium, M. intracelulare i M. cansasi su uvjetno patogene (mikobakterioze pluća).

M. ulcerans i M. marinum izazivaju otvorene i zatvorene čireve na koži i potkožnom tkivu.
M. paratuberkulosis i M. lepraemurium su patogeni samo za životinje.
M. bovis je uzročnik tuberkuloze preko mlijeka. Uzrokuju crijevnu kravlju tuberkulozu.

Glicerin pospješ rast M. tuberculosis, a inhibira rast M. bovis.
uje

VIBRIONACEAE

Morfologija: G - zavinuti štapići, pokretni (polarni bičevi), fakultativni anaerobi.
Vrste: V. cholerae (sa 4 biotipa), V. parahaemolyticus ima kapsulu i veći broj manje važnih vrsta.
Mikroskopija: pokretljivost koju pokazuju neki pripadnici roda u nativnom preparatu. U tamnom polju nalikuje
gibanju “muš u roju”.
ica

VIBRIO CHOLERAE

4 biotipa: biotyp cholerae, biotyp eltor, biotyp proteus, biotyp albensis.
Biokemija: reducira nitrate u nitrite i stvara indol. Dodatkom H2SO4 dolazi do nitrozo-indol reakcije (crvena
boja) i to je crveni kolera-test.
Osjetljivost: osjetljiv na visoke temperature, sušenje, UV zračenje, niski pH. Dobro podnosi lužine.
Antigeni: O- i H - antigeni sa puno serotipova.

Enterotoksin je AB tipa: B podjedinica se veže za receptor na epitelnoj stanici crijevne sluznice i omogući ulaz
manjoj A podjedinici u stanicu. A podjedinica aktivira adenil-ciklazu zbog čega poraste cAMP u stanici, š ima
to
efekt na transmembranski transport. Dolazi do golemog gubitka vode i elektrolita u lumen crijeva i nastaje
tipični vodenasti proljev koji uzrokuje golemi gubitak tekućine (10-15 litara na dan!).

To dovodi do dehidracije, acidoze, anurije, cirkulatornog š i kolapsa, te smrti. Bakterije ne prodiru u stanice
oka
crijeva, krvotok, limfne čvorove.
Uzrok infekcijama su loši sanitarni uvjeti, te nedovoljna termička obrada zaražene vode i hrane. Hrana se
kontaminira putem muha, plodovi mora uz kanalizaciju…

Terapija: najvažnija je nadoknada vode s mineralima (intravenski fiziološ otopina). Tetraciklin i
ka
klormafenikol su daje oboljelima ali i zdravima kao prevencija ako je izbila epidemija.
Bolest obično sama prestane nakon tjedan dana, pa tko preživi do tada…

SPIROCHAETACEAE

Ova porodica obuhvaća 4 roda: Spirochaeta, Cristispira, Treponema i Borrelia.
Morfologija: G-, vitki, spiralno savijeni štapići, ne prave spore, fakultativno anaerobni, bez bičeva i kapsule.
Njihov karakterističan oblik uvjetovan je postojanjem aksijalnih filamenata u fleksibilnoj vanjskoj ovojnici
građenoj od lipida, proteina i ugljikohidrata različite strukture. Budući se vrlo teško boje po Gramu jer su vrlo
tanke koristi se bojenje po Giemsi, tuš preparat ili se promatraju u tamnom polju ili fazno-kontrastnim
mikroskopom.
Vrlo se teš uzgajaju na hranjivim podlogama.
ko


TREPONEMA PALLIDUM

3-8 aksijalnih filamenata za pokretanje, G-neodređene jer su suviše tanke, pa se promatraju koristeći druge
metode. Vrlo su osjetljive na vanjske utjecaje (izvan živog organizma odmah uginu), pa ih je vrlo teš uzgojiti.
ko
Patogeni sojevi T. pallidum nisu umjetno uzgojeni na podlogama pa se moraju u pokusnim životinjama. Možda
se daju uzgojiti u kulturi epitelnih stanica kunića.

Bakterije koje su gusto spiralne i brze su patogene, a razmotane i spore nisu.

Antigeni:
1. karidiolipin je hapten koji se nalazi u srčanom mišiću i jetri, te se oslobađa iz zaraženog tkiva i postaje
sastavnim dijelom Treponeme i potiče stvaranje protutijela. To se pokazuje u serološ identifikaciji
koj
(Wassermanova reakcija)
2. antitreponemski antigeni - TPI-test seruma zaraženih Treponemae pallidum imobilisation

Patogenost: sifilis (lues) je kronična bolest koja se prenosi spolnim kontaktom i ima 3 stadija:
1. lezije na mjestu ulaza (najčešće spolni organi ili usna župljina). Razvija se u čir s tvrdim dnom zvan
tvrdi čankir. Regionalna upala limfnih čvorova. Čir traje 2 do 10 tjedana i nakon toga nestane.

2. uzročnici prodiru u krv pa nastaju sekundarne lezije koje također prolaze spontano, sastoje se od upalnih
promjena na koži svuda pa tijelu. Može se razviti meningitis, upale oka, rijetko upale bubrega ili jetre. To
može potrajati godinama, pa i doživotno - latentni sifilis.

3. stadij:
a) granulomatozne lezije u koži, kostima, jetri i testisu
b) degenerativne promjene u mozgu koje dovode do pareze (slabost, mlohavost)
c) kardiovaskularne lezije: slabljenje i proširenje aorte, lezije na zaliscima (zatajenje zalisaka)

Kongenitalni sifilis je prijelaz T. pallidum preko posteljice na fetus a uzokuje smrt fetusa, pobačaj,
mrtvorođenče ili degenerativne promjene: “Hutchinsonovi zubi” su jako razmaknuti, rijetki i ravni jer su gume
zahvatile zubno meso, sedlasti nos, sabljasta potkoljenica, oštećenje mozga, fibroza jetre i pluća, očne promjene.

Oboljenja srodna sifilisu:
1. T. pallidum endemicum izazove bolest bedžel (sjeverna Afrika) - kožne lezije, a unutražnji organi jako
rijetko zahvaćeni.
2. T. pallidum pertenue izazove frambeziju (južni i jugoistočni Pacifik, Indija, dijelovi Amerike). Čirevi po
rukama i nogama poprimaju izgled maline, naročito kod djece.
3. T. carateum izazove pintu (Latinska Amerika). Prenosi se kontaktom ili preko muš ice.
Terapija: derivat penicilina koji dugo djeluje (depo-penicilin ili ekstencilin). Dužina terapije ovisi o tome koliko
je bolest napredovala, i ponekad su potrebne godine za liječenje.
Obavezno izvrš serološ test.
iti ki

BORRELIA

Morfologija: nepravilna spiroheta, G- (češće se boje po Giemsi), 15-22 periplazmatska biča pa je vrlo savitljiva
i pokretna. Fakultativni anaerob (mikroaerofil).
Kolonije: teško se kultiviraju, a kultivirani sojevi gube patogenost (slično kao Treponema).
Antigeni su varijabilni, izazivaju stvaranje aglutinina, lizina i vezanje komplementa. Imunitet traje kratko.


Prenošenje: u rodu Borrelia ima 14 vrsta koje se vrlo malo razlikuju morfološki, ali imaju različite prenositelje,
kao i geografsku distibuciju:
1. B. recurrentis - prenosi ju bijela uš(Pediculus humanus var. corporis)
2. B. burgdorferi - prenosi ju krpelj (Ixodes scapularis)
3. ostale Borreliae endemski prenose krpelji roda Ornithodoros
Rezervoar zaraze su najvjerojatnije glodavci, ali i veće životinje (npr. jelen). Samo bijela ušprenosi Borreliu
recurrentis sa čovjeka na čovjeka.

Patogeneza:

1. B. recurrentis izaziva povratnu groznicu
Bakterije ulaze u krv ugrizom odgovarajućeg člankonošca, a nakon inkubacije 7-10 dana naglo poraste
temperatura - nastaje groznica s glavoboljom, mialgijom, artralgijom, mučninom i povraćanjem koja traje 2- 7
dana, za trajanja groznice javlja se i eritemski osip, crvenilo lica, konjuktiva i ždrijela. Nakon početnog napada
slijedi brz oporavak, ali nakon nekoliko dana ponovo se javi groznica slična prvoj, ali sad može biti popraćena
žuticom i krvarenjem iz kože, nosa, probavnog trakta. To se ponovi 4-5 puta, pa prestane. Ako je organizam
oslabljen, moguća je smrt. Za vrijeme svakog napadaja groznice u krvi se može naći velik broj bakterija.

2. B. burgdorferi izaziva lajmsku bolest i ima tri stadija:
a) kožna lezija u obliku crvenila koje se širi oko mjesta uboda uz vrućicu, glavobolju, zakočenost vrata,
bolove mišića - često može proći nezapaženo uslijed tamnije puti ili lokalizacije na skalpu
b) nakon nekoliko tjedana javljaju se neurološki i kardiološki poremaćaji, uz artralgiju (najčešće lakat I
koljeno)
c) nakon nekoliko godina slijedi gubitak mijelinske ovojnice neurona sa simptomima sličnim Alzheimerovoj
bolesti i multiploj sklerozi. Moguće su i promjene ponašanja.

Terapija: penicilin glavni lijek, mogu tetraciklin i kloramfenikol, uništavanje prenosioca.

LEPTOSPIRACEAE

Samo jedan rod: Leptospira.
Morfologija: G- spirohete, 2 aksijalna filamenta, savijena poput kuke, prilično brze. Lako se kultiviraju na
obogaćenim podlogama. Imaju najveći broj spiralnih zavoja od svih bakterija.
Somatski antigeni i antigeni aksijalnih filamenta izazivaju solidan imunitet.

Bolesti se zovu leptospiroze i dobivaju se od životinja:
L. icterohaemorrhagiae, L.hebdomanis - š takor, L. canicola - pas, L. grippotyphosa - miš,
L. pomona - svinja, govedo, L. mitis - svinja.
Životinje izlučuju bakterije ponajprije urinom (zagađenje vode).

Tri stadija:
1. sepsa: leptospire prodiru u krv kroz sitne pore i ozljede kože, te kroz sluznice konjuktiva i usne šupljine a
može i zaraženom hranom i vodom. Izazivaju opću slabost, groznicu, mučninu i ponekad osip.
2. toksični stadij: žutica, bubrežni simptomi (upala). Može doći do zatajenja bubrega i smrt.
3. oporavak: povlačenje žutice i oporavak bubrega (nekoliko tjedana).

Komplikacije: meningitis, perikarditis, endokarditis.
Terapija: penicilin, tetraciklini.

Cijepljenje lovačkih pasa i ugroženih osoba: poljoprivrednici, veterinari, lučki radnici, smetlari.

CAMPYLOBACTERIACEAE

CAMPYLOBACTER

Slične vibrionima: G-, pokretne (monopolarna flagela), spore nema, mikrokapsula (tanki sloj površ inskih
proteina) ima antifagocitno djelovanje. Pod mikroskopom su u paru pa izgledaju kao krila. Komenzali i
patogeni kod životinja i čovjeka.
Biokemija: stvaraju H2S pa uz Fe3+ daju crni pigment kao Proteus i Salmonella.
Kolonije: mikroaerofilne bakterije (5% O2, 10% CO2, 85% NO2). Zahtijevaju podloge obogaćenem
bjelančevinama. Boja kolonije ovisi o podlozi.
Postoje termofilni sojevi (razmnožavaju se na 43 stupnja, ali ne na 25 stupnjeva - C. jejuni, C. coli), a neki
dobro podnose niske temperature (zaraza smrznutim mesom, naročito peradi). Termofili stvaraju termolabilni
egzotoksin koji je srodan otrovu V. cholerae. Sve vrste stvaraju termostabilni endotoksin.

Patogenost: kampilobakterioze su akutna gastrointestinalna oboljenja, te lakš i teža sepsa.
a
1. C. jejuni: upala debelog crijeva s vodenastim proljevom neugodnog mirisa, uz gubitak vode i minerala.
Moguće su i teže infekcije s krvavim proljevom
2. C. coli: lakš ili teža upala crijeva.
i
3. C. fetus: akutna crijevna oboljenja male djece ili imuno oslabljenih ljudi uz moguću sepsu koja dovodi do
meningitisa, pleuritisa, perikarditisa.
Nakon infekcije se razvija specifični humoralni imunitet. Terapija: eritromicin, aminoglikozidi a kloramfenikol
za teže slučajeve.

HELICOBACTER PYLORI

Izdvojen iz roda Campylobacter.
Morfologija: G- štapić, spiralno zavijen, pokretan (4-6 peritrihijalnih bičeva).
Kolonije: sitne, rastu sporo (4-7 dana). Traži mikroaerofilne uvjete (5-6% O2).
Enzimi: ureaza, katalaza, oksidaza, proteaza, hemolizin.

Odgovorna za većinu slučajeva čira, ali nije jedini uzročnik (pušenje, ljuta hrana, uzrujavanje)

Bakterija je osjetljiva na pH želuca (1-2), ali se prilagodila na dva načina:
1. ne nalazi unutar samog želuca nego na sluznici gdje je pH za 2 viš i.
2. jaka aktivnost ureaze koja razgrađuje ureu na NH3 i CO2 smanjuje kiselost na epitelu želuca ali ga i nagriza,
što je i glavni uzročnik čira. To joj omogućava naseljavanje, razmnožavanje i upalu. Najgora komplikacija je
adenokarcinom želuca.

Terapija je kombinacija 2 antibiotika: azitromicin+amoxicilin, azitromicin+medazol, amoxicilin+medazol, a
ima i otpornih sojeva.

RICKETTSIACEAE

Morfologija: sitne, G- ali se teško boje po Gramu pa se koriste se specifične metode, polimorfni kokobacili,
nepokretne, aerobne. Dosta osjetljive na razne nepovoljne uvjete.

Toksične i hemolitične ali se mogu neutralizirati specifičnim antitijelima. Dobri antigeni pa izazivaju jak
imunitet.
Članovi roda Rickettsia imaju neke zajedničke antigene sa rodom Proteus pa izazivaju ukrštenu reaktivnost:
Weil-Felixova aglutinacija (rekacija antigena rikecija i proteusa). Antigeni se koriste za cjepivo.

Sličnosti s virusima: mali su (ali veći od virusa), razmnožavanje samo unutar stanica pa je za uzgoj potrebna
kultura stanica (žutojajčana vrećica oplođenog kokošjeg jajeta). Nije dokazana prisutnost plazmida.
Sulfonamidi ubrzavaju rast i razmnožavanje.

Na osnovi antigena su svrstane u 3 skupine:
1. skupina pjegavog tifusa: R. prowazeki, R. typhi
2. skupina šarenih groznica (spotted fever): R. rickettsii, R. akari
3. skupina šikarskog pjegavog tifusa (scrub fever): R. tsutsugamushi.

Patogenost: Nakon uboda zaraženog kukca rikecije ulaze u endotelne stanice malih krvnih žila. Krvlju se
prenose po cijelom organizmu. Na inficiranim mjestima nastaje nekroza i tromboza a oko tih mjesta nastaju
tifusni čvorići. Oštećenje malih krvnih žila je najizraženije je na koži, očima, srcu, mozgu i plućima. Redovito
nastaje groznica. Kao odgovor na infekciju javlja se stanični i humoralni imunitet, ali untač tome rikecije mogu
preživjeti godinama unutar tkiva.

RICKETTSIA PROWAZEKI

Uzročnik epidemičnog pjegavog tifusa. Prijenosnik je Pediculus humanus var. corporis a rikecije žive u
probavnom traktu uši i izlučuju se izmetom. Čovjek češanjem nakon uboda unosi izmet uši u ranicu.
Bolest se može prenijeti i dodirom, zagađenom odjećom, inhalacijom prašine s ušjim izmetom.

Groznica kad su rikecije u krvi, glavobolja, slabost, opći kožni osip kao posljedica upala malih krvnih žila.
Može uznapredovati do opsežnih kožnih nekroza i gangrene (upaljene žile tromboziraju).
U mozgu lezije malih žila mogu dovesti do živčanih simptoma: delirij, tupost, koma.

Dijagnoza se postavlja serološ Weil-Felix ili rikecijalni antigeni - aglutinacija i hemaglutinacija.
ki:
Terapija: tetraciklini i kloramfenikol. Cijepljenje (mrtva i živa vakcina) u posebnim uvjetima (rat, elementarne
nepogode) i u rizičnih grupa (vojska, zdravsvteno osoblje) i eliminacija prenosioca (insekticidi).

RICKETTSIA TYPHI (MOOSERI)

Uzorkuje murini tifus (štakorski). Prenosi štakorska buha (Xenopsylla cheopis) ili ubodom krpelja (Ixodidae).
Blago akutno infektivno oboljenje popraćeno glavoboljom i osipom.
RICKETTSIA TSUTSUGAMUSHI

Š ikarni tifus se prenosi grinjama. Visoka temperatura i kožni osip, uz lokalnu leziju na mjestu uboda s
regionalnom ili generaliziranom upalom limfnih čvorova

MYCOPLASMATACEAE

2 roda: Mycoplasma (60-ak vrsta) i Ureaplasma.


Morfologija: najmanji prokarioti (0,2-0,3 mikrometra), nemaju stanične stijenke, pa sliče sferobalstima koji
nastaju kada na bakteriju djeluju antibiotici (razorena stanična stijenka), zato stalno mijenjaju oblik. Nema
spora, većina ima kapsulu. Boje se po Giemsi i G-.
Stanična struktura je jednostavna: cirkularni kromosom (1/5 genoma ostalih bakterija), ribosomi, 3 membrane
građene od proteina i lipida.
Kolonije se vide samo mikroskopom. Uraštaju u podlogu, oblik letećeg tanjura. Rastu bez živih stanica, ali na
obogaćenim podlogama, može aerobno ali bolje anaerobno. U podloge se stavlja penicilin da inhibira ostale
bakterije.
Biokemija: Ureaplasmae ne razgrađuju glukozu, ali stvaraju ureazu. Mycoplasmae obrnuto.
Antigeni: 1. neurotoksin koji izazove iscrpljenost i apatiju
2. hemolizin.

Ne ulaze u stanicu domaćina, nego se prijanjaju. Žive na sluznicama usne župljine, dišnog sistema,
urogenitalnog trakta i crpe metaboličke produkte stanica na koje prijanjaju. Mycoplasmae stvaraju H2O2, a
Ureaplasmae NH3 i tako oš tećuju tkiva.
Patogene vrste su: M. pneumoniae, M. hominis i U. urealytica. Otporne na neke antibiotike jer nemaju staničnu
stijenku.

MIKOPLAZMOZE ČOVJEKA

1. Respiratorna mikoplazmoza:
M. pneumoniae iz dišnih puteva se spušta u pluća i izazove netipičnu upalu pluća (groznica, kašalj, glavobolje),
nema kliničkog nalaza a vidi se samo na rengenu.
Širenje na zglobove, mozak, srce.

2. Urogenitalne mikoplazmoze:
a) M. hominis se često nalazi u urogenitalnom sistemu muškarca i često su nepatogeni komenzali. Viš e
simptoma izazove kod žena. Muškarci mogu imati upalu prostate u mokraćvoda, žene vagine i grlića maternice,
a kronična upala izaziva sterilnost. Prenosi se seksualno uz često mijenjanje partnera.
Novorođečad se može zaraziti prolaskom kroz porođajni kanal i dobiti konjuktivitis.
b) U. urealytica treba urin da bi rasla na podlogama. Proizvodi amonijak iz ureje. Prenosi se seksualno uz
često mijenjanje partnera. Slične bolesti kao M.hominis.

Terapija: tetraciklin, azitromicin.

CHLAMIDIA (izdvojeni rod bez porodice)

Postoje samo dvije vrste: Ch. psittaci i Ch. trachomatis.
Morfologija: G- kokoidne bakterije, obvezatni intracelularni paraziti. Po osobinama između bakterija i virusa.
Imaju DNA i RNA, ovojnicu sličnu G- bakterijama i razmnožavaju se cijepanjem, ali su vrlo male (oko 300 nm)
i za razmnožavanje im je potreban domaćin. Nemaju neke važne enzime, pa ne mogu stvarati vlastiti ATP.

Razvojni ciklus:
1. infektivna čestica nastaje nakon ulaska u stanicu domaćina (fagocitozom) oko nje se oblikuje vakuola u
kojoj metabolički neaktivna klamidija postane vrlo živa.
2. citoplazmatska inkluzija - unutar vakuole klamidije se vrlo ubrzano dijele sve dok ne ispune cijelu
vakuolu a za to joj treba 24-48 sati.


Osjetljivost: klamidije su vrlo osjetljive na toplinu, UV, dezinficijense i mnoge antibiotike. Suš enjem i
zamrzavanjem (liofilizacija) dugo ostaju infektivne.
Antigeni: puno različitih serotipova unutar svake vrste.
Klamidije su obvezatni unutarstanični paraziti, uzgajaju se na pokusnim životinjama, pilećim embrionima ili u
kulturama stanica.

CHLAMIDIA PSITTACI

Razlikuje se od Ch. trachomatis po tome š je osjetljiva na sulfonamide a njezine inkluzije se boje jodom.
to
Izaziva zoonozu koja se zove psitakoza ako ju prenose je ptice iz roda papiga (Psittacinae) ili ornitoza ako druge
ptice, uključujući domaću perad. Na ljude se prenosi ptičjim izmetom.

Nakon inkubacije (7-14 dana) naglo nastupa vrućica, klonulost i teška glavobolja, a nakon tjedan dana javlja se
teška netipična upala pluća, koja moće prerasti u tešku sistemsku bolest s oštećenjem slezene i jetre. Postoje i
lakši oblici koji prođu nezapaženo ili samo uz blage simptome nalik prehladi ili gripi.
Uzročnika se mikroskopski dokazuje u krvi, slini ili pleuralnom eksudatu, a koriste se i serološke tehnike:
reakcija vezanja komplementa i mikroaglutinacija.

Terapija: sulfonamidi

CHLAMIDIA TRACHOMATIS

Otporna na sulfonamide i citoplazmatske inkluzije se ne boje jodom.

Različiti serotipovi uzrokuju različite bolesti:
1. trahom je kronični keratokonjuktivitis. Uslijed upalne reakcije (infiltracija limfocita, plazma stanica i
polimorfonukleara) nastaju ožiljci koji izazovu uvrnuće gornje vjeđe pa dolazi do mehaničkog oštećenja rožnice
vlastitim kapkom. Nastaju grizlice (ulcera). Može dovesti do sljepoće (serotipovi A, B, Ba, C).
2. inkluzijski konjuktivitis obično spontano prolazi ali može prijeći u kronični oblik sličan trahomu (serotipovi
D-K)
3. lymphogranuloma venereum (serotipovi L1, L2, L3) je spolna bolest sa viš stadija:
e
a) primarna ozljeda na mjestu infekcije - prištić koji brzo zaraste
b) nakon nekoliko dana oticanje regionalnih limfnih čvorova (u muškaraca prepone, u žena i homoseksualaca
oko šupka). Čvorovi se brzo ognoje i gnoj izlazi kroz kožu van. Uz to imamo vrućicu sa glavoboljom, osipom,
povraćanjem
c) treći stadij je kronična upala dovodi do suženja i razaranja tkiva rektuma.

Terapija: tetraciklini.


VIRUSI - VIRIDAE

OPĆENITO

Virusi su najmanji živi organizmi, iako za njih neki znanstvenici neće reći da su živi organizmi jer kao ne pašu
u definiciju života, ali zato ti znanstvenici savrš paš definiciji debila.
eno u

Dobro, nisu najmanji jer postoje:
1) viroidi su čestice koje se sastoje samo od kružne jednolančane RNA.
2) navodno postoje prioni koji su jošmanji i navodno nemaju ni DNA ni RNA nego samo proteine.
(ne spominji mu ovo na ispitu...ovo je onako informativno za one koji vole egzotiku)

A sad, nazad na viruse:
Razmnožavaju se samo u živoj stanici. Uzročnici zaraznih oboljenja ostalih živih organizama.
Postoje i postojale su razne klasifikacije virusa, no od 1971. je ustanovljena nomenklatura virusa po veličini,
obliku, nukleinskoj kiselini, ovojnici, antigenoj strukturi i domaćinu.

Oblici virusa su različiti: štapičasti, kuglasti, ciglasti, elipsoidni, poput metka, punoglavaca...

Po veličini ih djelimo na 3 vrste:
1) mali virusi 10 -50 nm
2) srednji virusi 50 - 150 nm
3) veliki virusi 150 - 300 nm

Za određivanje veličine se koristi se više postupaka
1) filtracija kroz membranske filtere sa porama poznate veličine
2) izravno promatranje u elektronskom mikroskopu
3) sedimentacija u ultracentrifugi

Kemijski sastav virusa:
1) nukleinske kiseline su jednolančane ili dvolančane DNA ili RNA (ali nikad oboje!!!) u kojima je sav
genetički materijal.
2) proteini čine omotač ili kapsidu čija je funkcija zaštita genoma, nosilac antigenih svojstava virusa, a sudjeluje
i u adsorpciji virusa na stanicu. Može biti viš eslojan, a razlikujemo strukturnu i morfološ jedinicu.
ku
Strukturna jedinica je osnovni građevni element kapside i najmanja funkcionalna jedinica, a morfološka
jedinica (kapsomera) je oblikovni element koji se vidi u elektronskom mikroskopu.
3) lipide imaju ih neki virusi s vanjskom ovojnicom. To je jednoslojna ili dvoslojna lipidna membrana koja
sadrži različite funkcionalne elemente npr. hemaglutinin i neuraminidaza kod virusa gripe. Potječe od stanice
u kojoj se virus razmnožavao. Osjetljivi su na organska otapala koja razaraju ovojnicu.
4) ugljikohidrati su u kapsidi, također antigeni
5) enzimi omogućuju prodiranje u stanicu i razmnožavanje u stanici

Prema rasporedu proteinskih podjedinica viruse dijelimo u 3 skupine:
1) spiralno simetrični (mozaična bolest duhana detaljnije opisan u Strajeru)
2) kubično simetrični (npr. adenovirusi)
3) kompleksno građeni virusi (bakeriofagi)

1
www.belimantil.info

KULTIVACIJA I RAZMNOŽAVANJE VIRUSA

Uzgajanje virusa je moguće samo u živim stanicama, pa se koriste pokusne životinje, oplođena kokošja jaja ili
stanične kulture.

Razmnožavanje virusa:
a) prijanjanje za stanicu - receptori na kapsidi ili vanjskoj ovojnici
b) prodiranje u stanicu
c) razgradnja kapside i oslobađanje virusne nukleinske kiseline
d) proizvodnja virusnih proteina
e) replikacija nukleinske kiseline:

DNA virusi: DNA je kalup za novu DNA i za RNA -> proteini
RNA virusi: početna, tzv. +RNA služi kao kalup za tzv. -RNA koja je opet kalup za novu +RNA a ta će kodirati
nove viruse. Ili virus ima -RNA od koje nastaje +RNA.
Retrovirusi (npr. HIV): +RNA -> -DNA -> +RNA, uz pomoć enzima reverzna transkriptaza (što je obrnut
proces nego kod sinteze proteina stanice: DNA -> mRNA -> proteini).
Faze d) i e) također obuhvaćaju inhibitore stvaranja stanične RNA i proteina.

f) sklapanje virusnih jedinica
g) izlaženje iz stanice: - goli virusi izlaze odjednom svi i razaraju stanicu
- virusi s lipidnom ovojnicom izlaze pomalo i ne uniš tavaju stanicu

Neke vrste virusa tvore tzv. virusne inkluzije u jezgri ili citoplazmi stanica - važno za dijagnostiku.

MANIFESTACIJA VIRUSNOG OBOLJENJA

Virusi ulaze u organizam kapljično, hranom i vodom, izravnim dodirom, spolnim putem, ugrizom, te ubodom
kukaca. Ukratko, ulaze na sve moguće i nemoguće načine.
Manifestacija virusnog oboljenja ovisi o nekoliko činilaca: virulenciji virusa, prijemljivost stanice za virus,
sposobnost imunološ reakcije organizma.
ke

Moguće je više ishoda prodora virusa u stanicu:
1) stanica umire uslijed naruš enog metabolizma (virus sintetizira svoje, a stanica ne) ili imunog odgovora.
2) stanica ostaje živa ali stalno proizvodi nove virione (uravnotežena infekcija)
3) stanice ostaju žive ali se mijenjaju i nastaju tumori

Imuni odgovor prilikom virusne infekcije:
1) stvaranje interferona:
Interferon je tvar proteinske prirode koju izlučuje zarašena stanica. Nakon inkubacije interferentnim virusom,
stanice izlučuju interferon, te postanu otporne na aktivni virus. On djeluje zaštitno samo na stanice koje ga
proizvedu. Samu tvorbu interferona izaziva nukleinska kiselina virusa.
Na taj način se koriste u liječenju interferoni proizvedeni u kulturi ljudskih leukocita, i to za gripu, herpes,
hepatitis B, bjesnoću...

Interferencija je pojava zaš stanice od infekcije virusom zbog prisutnosti drugog virusa u stanici. Stanica koja
tite
je proizvela interferon za jedan virus, postaje otporna i na drugi virus.

Virusi se međusobno ometaju zbog različite antigenosti.
2
www.belimantil.info

Tri su mogućnosti uzajamnog odnosa virusa:
a) heterologna interferencija ako su virusi antigenski posve različiti
b) homologna interferencija: virusi su antigenski istovjetni, ali se razlikuju po nekim svojstvima
c) indiferentni: virus koji nije zarazan spriječava infekciju zaraznim virusom

2) antitijela neutraliziraju viruse. Naročito su važna IgA u sluznicama diš nog, probavnog i urogenitalnog
sustava.
3) stanični imunitet - T-limfociti proždiru inficirane stanice, a makrofagi proždiru viruse.

Postoje lokalne i sistemske virusne bolesti.
Lokalne - ograničene na pojedine organe (sustave):
1) živčani s. - meningitis, bjesnoća, encefalitis, poliomijelitis
2) koža - herpes zoster, herpes simplex
3) diš sustav - influenza, bronhopneumonia
ni
4) oči - konjuktivitis
5) jetra - žutica ili hepatitis
6) žlijezde slinovnice - zauš njaci

Sistemske - virus se š po tijelu. Dva su tipa viremije:
iri
1. tip (boginje): infekcija, umnožavanje, primarna viremija (krvotokom u jetru i slezenu), umnožavanje,
sekundarna viremija, koža (žariš umnažanje).
no
2. tip (poliomijelitis, bjesnoća): oralne infekcije, probavni trakt, primarna viremija u limfi, umnažanje u limfnim
čvorovima, sekundarna viremija, napad na živčani sistem.

Infekcije se po duljini trajanja dijele na:
1) akutne su kratke i ostavljaju imunitet
2) kronične dugo traju, virus se dugo zadržava, simptomi se javljaju u razmacima
3) latentne nemaju kliničkih simptoma, postoji ravnoteža virus-čovjek, jedini znak virusa su antitijela
4) perzistentne dugo zadržavaju viruse, bez kliničkih znakova i imunoloških reakcija
5) spore - inkubacija traje čak godinama, a imunološ reakcije slabe
ke

KEMOTERAPIJA VIRUSNIH OBOLJENJA

Postoje neka djelotvorna sredstva:
1) amantidin sprečava prodor virusa gripe u stanicu
2) aciklovir sprečava virusnu DNA-polimerazu pa nema razmnožavanja
3) adenin-arabinozid (vidarbin) ometa neke enzime za sintezu i funkciju virusnih nukleinskih kiselina
4) azidotimidin (AZT) ometa reversnu transkriptazu retrovirusa (HIV)
5) metisazon ometa sintezu strukturnog proteina poxvirusa
6) interferoni
Postoje i neke noviji spojevi: didanizin, foskarnet, idoksuridin, trifluridin.
Ali, iskreno rečeno, sve je to zakurac, dok se ne dogodi nešto što se može usporediti sa otkrićem penicilina.

VIRUSNA CJEPIVA

E, ovo je jedino efikasno š za sad imamo.
to
Postoji viš vrsta:
e

3
www.belimantil.info

1) cjepiva sa atenuiranim živim virusom koji se dobije uzastopnim presađivanjem na odabranim podlogama.
Dobar je jer izaziva dugotrajni imunitet, ali je moguć razvoj bolesti ako se nađe aktivni virus a moguće je i
tumorsko djelovanje nekih virusa.
2) cjepiva s umrtvljenim virusom (grijanje, formalin) su neš kodljive, ali kratko djeluju.
3) cjepiva od dijelova virusa su pročišćeni antigeni kapside ili vanjske ovojnice.
4) različitim tehnikama genetskog inženjeringa dobivene su rekombinantne vakcine. Bakterije se inficiraju
virusnim genetskim materijalom i stvaraju virusne proteine (antigene).

SISTEMATIKA VIRUSA

MYXOVIRIDAE

Virusi s jednolančanom DNA. Karakteriziraju ih simetrično građene kapside, a većina ima i vanjsku lipidnu
ovojnicu staničnog porijekla, pa su osjetljivi na organska otapala. Porodice Orthomyxoviridae,
Paramyxoviridae, Rhabdoviridae.

ORTHOMYXOVIRIDAE

VIRUS GRIPE (INFLUENZE)

Virusi gripe imaju tipove A, B i C. Stalno mjenjaju antigene strukture i zato imaju jaki epidemijski potencijal.

Ovojnica virusa je sastavljena lipidnog dosloja s radijalno poredanim štapićima - peplomerama, koji su proteini
(hemaglutinin i neuraminidaza) i izraš u obliku glavica.
taju
Tri su vrste biološ proteina u virusu gripe:
kih
1) hemaglutinin stupa u reakciju s receptorima stanice (sijalinska kiselina)
2) RNA-polimeraza
3) neuraminidaza cijepa sijalinsku kiselinu na receptorima stanice - sprečava vezanje hemaglutina na
promjenjeni receptor, što omogućava izlazak virusa iz stanice. Sinteza virusnih dijelova ovisna je o staničnoj
DNA jer ne može kodirati hemaglutinin.

Influenza se prenosi kapljično, a virus se primarno replicira u cilijarnom, ponekad i alveolarnom epitelu, te se
š dalje. Uzrokuje malaksalost, glavobolju, temperaturu i kaš Ti simptomi se javljaju zbog smrti epitelnih
iri alj.
stanica i imunološkog procesa čišćenja (makrofagi, T-kileri). Oporavak traje 7-14 dana. Glavna komplikacija su
sekundarne bakterijske upale pluća (S. aureus, D. pneumoniae, H. influenzae).

Virus se izolira i uzgaja na oplođenom kokošjem jajetu, a prisustvo mu se dokazuje hemaglutinacijom. Virus
tipa C je blago respiratorno oboljenje, bez kliničkih simptoma. Razlikuje se po tome što ne daje reakciju
hemaglutinacije.
Specifične terapije nema pa se provodi ublažavanje simptoma bez djelovanja na uzročnika.
Postoje cjepiva, ali imunitet nije trajan. Za vrijeme epidemije može se davati amantidin koji sprečava replikaciju
u stanicama sluznice.

PARAMYXOVIRIDAE

Viš rodova: Paramyxovirus (mumps, parainfluenca i drugi), Morbilivirus (ospice, neki životinjski virusi) i
e
Pneumovirus (viš raznih respiratornih virusa).
e

4
www.belimantil.info

VIRUS MUMPSA (parotitis, zaušnjaci)

Vanjska ovojnica sadrži hemaglutinin, neuraminidazu i hemolizin. Prilično je osjetljiv na vanjske uvjete.
Sličan virusu gripe, ali je sinteza virusnih dijelova neovisna o staničnoj DNA i može sam kodirati sintezu
hemaglutinina). Ima dva antigena: solubilni (S-antigen) i virusni (V-antigen). S-antigen se može ranije dokazati
u serumu (dijagnostika).

Uzrokuje mumps: slabost, anoreksija, oticanje parotidne žlijezde i drugih slinovnica, vrućica. Ovo stanje traje
oko 7 dana. Može uzrokovati i meningoencefalitis, pankreatitis. Napada epididimis u muš karaca š može
to
uzrokovati sterilnost. Lako pređe u epidemiju.

VIRUS OSPICA (morbili, rubeola)

Uzročnik ospica, konjuktivitisa, respiratornih smetnji, te encefalomijelitisa. Hemaglutinin aglutinira eritrocite
majmuna, a virus sadrži hemolizin. Kultivacija se vrš u stanicama ljudi i majmuna, a sojevi ovog virusa su
i
jedinstveni po svojoj antigenskoj strukturi.

Nakon inkubacije koja traje 14 dana, virus se razmnožava u epitelnim stanicama diš trakta. Potom dospijeva
nog
u limfne čvorove odakle se širi po tijelu. Oboljenje počinje kao febrilno stanje, rinitis, konjuktivitis, te ospice i
Koplikove pjege (jarkocrvene pjege s bijelim centrom u usnoj š upljini - dijagnostika). Moguće su komplikacije
(meningitis), ali vrlo rijetko. Preboljavanje ostavlja jaki i doživotni imunitet.
Postoji živa atenuirana vakcina.

RHABDOVIRIDAE

Dva roda: Lyssavirus (bjesnoća), Vesiculovirus (više ljudskih i životinjskih virusa).

VIRUS BJESNOĆE

Ima oblik puščanog metka, a iz lipoproteinskog omotača vire hemaglutinini. Ima jednolančanu RNA.
Uzrokuje smrtonosni encefalitis, koja je zoonoza, akutna smrtna bolest ljudi i životinja. Od životinja se prenosi
na čovjeka preko sline putem ugriza. Slijedi duga inkubacija (15 dana do 5 mjeseci) koja omogućuje da se
brzim cijepljenjem i davanjem seruma s antitijelima spasi žrtvu. Inače...jebiga.

Virus se razmnožava u skeletnim mišićima i vezivnom tkivu, a kad dospije do neuromuskularne veze živcem
putuje do CNS-a, gdje uniš tava moždane stanice. U citoplazmi moždanih neurona uzrokuje Negrijeva tjeleš ca
(nakupine virusnih podjedinica vidljivih svjetlosnim mikroskopom). Slijede ekscitacijska faza: delirij, napadi
grčeva prilikom gledanja ili gutanja vode, potom paraliza i smrt.
Virus ubijaju UV-zrake, kiseline, lužine i eter.

POXVIRIDAE

Poxvirusi su DNA virusi ovalnog ili četvrtastog oblika, sa zajedničkim nukleoproteinskim antigenom. To su
najveći virusi (250-300 nm) i strukturno najsloženiji. Postoji viš rodova.
e

ORTHAPOX VIRUSI
Rod orthapox su veliki virusi s dvolančanom DNA i složenom višeslojnom kapsidom koja sadrži lipide.

5
www.belimantil.info

1. VIRUS VELIKIH BOGINJA (variola vera)

Dva su oblika variole vere: variola major (velike ili crne boginje, smrtnost > 50%) i variola minor (smrtnost
manje od 1%). Virus spada u najotpornije viruse, pa je otporan na dezinficijense i suš enje, ali je osjetljiv na
oksidanse (KMnO4).

Prenosi se direktnim dodirom, zrakom i kapljično.
Ako ulazi u organizam gornjim diš nim putevima, namnoži se u sluzi i lokalnim limfnim čvorovima, te ulazi u
krv (primarna viremija) i dalje u jetra, pluća i bubrege gdje se dalje množi. Tada ponovo prelazi u krv
(sekundarna viremija) i penetrira u kožu i razmnožava se u epidermi pa nastaju lokalne krvave nekroze koje
prelaze u kraste koje su zarazne (crne zbog zgruš krvi). Bolesnik je jako slab, ima bolove, glavobolju,
ane
groznicu i poviš temperaturu.
enu

Variola minor ima slične ali slabije simptome.
Variola je vrlo zarazna, lako preraste u epidemiju, a poslije ozdravljenja ostaje imunitet nekoliko godina.
Imunitet nakon cijepljenja ostaje približno 10 godina.

2. VIRUS VAKCINIJE

Virus vakcinije služi za cijepljenje protiv boginja, a izgleda poput virusa variole. Porijeklo mu je izvorni
Jennerov virus kravljih boginja, kojeg je ovaj (Jenner, jelda, a ne sam virus) hibridizirao s virusom variole.
Virus vakcinije može izazvati mjehuriće (vezikule), fistule, generaliziranu vakciniju i postvakcinalni encefalitis,
ali da bi ti se to dogodilo, morašimati težak peh.

VIRUS HEPATITISA

Prije se govorilo da je virus neklasificiran a danas se zna da je je riječ o virusima koji međusobno nemaju
nikakve veze.

1. Virus hepatitisa A (Picornaviridae) ima jednolančanu linearnu RNA, bez ovojnice. Uzrokuje akutni upalni
proces i nekroze jetre, a ima kratkotrajnu inkubaciju - tipična žutica uz temperaturu, slabost i povraćanje.
Dobiva se nečistim rukama, zagađenom hranom i vodom (npr. jedući školjke koje žive uz
kanalizaciju). Virus se nastanjuje u crijevnom epitelu i tu može ostati a da nema jetrenih simptoma, a može
prodrijeti u krv i ući u jetru i žuč (zato su govna zarazna) i dolazi do degeneracije parenhima, sa nekrozom
hepatocita, te nastaje difuzna upala u lobulu jetre. Kupferove stanice hiperplaziraju, a zbog propadanja
parenhima propadaju žućni kanalići. Otporan je prema dezinficijensima, a dijagnoza se postavlja prema
dokazanim antitijelima. Bolesnik se u pravilu oporavlja nakon 4-6 tjedana, uz trajni imunitet.

2. Virus hepatitisa B (Hepadnaviridae) ima dvolančanu DNA i HB-površ inski antigen (hepatitis B-surface -
antigen). Izaziva serumski hepatitis, a ima dugotrajnu inkubaciju (1-3 mjeseca). Ima ozbiljniji tok od
hepatitisa A. Može dovesti do ciroze, a dovodi se u vezu s primarnim karcinomom jetre. Klinički simptomi
hepatitisa B su anoreksija, slabost, povraćanje, temperatura, žutica i tamnija mokraća, a oporavak je dug. Za
razliku od hepatitisa A prenosi se parenteralno: transfuzije krvlju, kontaminirana kirurš i druga oprema,
ka
nesterilne igle intravenoznih narkomana. Virus je prisutan u svim tjelesnim
izlučevinama. Otporan je na UV-zrake.
Postoji rekombinantno cjepivo.

6
www.belimantil.info

3. Virus hepatitisa C (Flaviviridae) ima jednolančana RNA, s lipidnom ovojnicom. Prenosi se parenteralno
(transfuzije, transplantacije organa) i preko usta. Ima blaži tok, sličan hepatitisu A, često bez žutice. Dijagnoza
se postavlja dokazivanjem zntitijela u serumu. Uspješ je terapija interferonom.
na

Tu nije gotovo sa virusima hepatitisa jer se spominju D,E, a neki i F ali nitko ne zna kolko ih ima.

PICORNAVIRIDAE
Vrlo sitni RNA-virusi kubične simetrije otporni na eter i kloroform jer nemaju lipidni omotač. Porodica sadrži
rodove Enterovirus, Rhinovirus, Cardiovirus, Aphthovirus.

ENTEROVIRUS

Viš vrsta od kojih su najvažniji poliovirusi.
e
Poliovirusi su tri različita serotipa virusa koji izaziva dječju paralizu - poliomijelitis. Osjetljivi su na formalin
UV-zrake i oksidanse. Kultivira se u ljudskim i majmunskim stanicama. Vrlo brzo raste - 250000 novih virusa
za 3 sata. U organizam ulaze kroz usta i nastanjuju se u ždrijelu (tonzile) i crijevima (Peyerove ploče i limfni
čvorovi).

Otuda prelaze u krv i napadaju živčani sustav. Postoje tri klinička oblika:
1. abortivni poliomijelitis je najčešći uz oporavak nakon febrilnog stanja
2. neparalitički poliomijelitis je febrilno stanje uz serozni meningitis i ne ostavlja posljedice
3. paralitički poliomijelitis izaziva paralizu zbog oštećenja neurona a stradaju naročito prednji rogovi
leđnemoždine
Postoje dva cjepiva: Salkova je formalinom inaktivirani virus, a Sabinova atenuirani virus.

RHINOVIRUS

To su virusi obične prehlade. Ima ih više od 100 vrsta, ali je imunitet specifičan za tip, pa je ponovna prehlada
vrlo česta. Postoji i imunitet za heterologne serotipove, ali kratko traje.
Uzrokuju tipične simptome prehlade koje mi ne pada na pamet opisivati, a komplikacije su bakterijske infekcije
gornjih i donjih diš puteva.
nih
Na cjepivu se radi (kak se zove onaj Grk kaj je gurao kamen uzbrdo pa mu se kotrljao natrag?).

REOVIRIDAE

RNA-virusi srednje veličine. Tri roda: Reovirus, Orbivirus i Rotavirus.

REOVIRUS

Najraš ireniji virusi u prirodi. Ime u dobili kao Respiratorno-Enteritični-Organ virusi (nalaze se u respiratornom
sustavu i crijevima čovjeka). Imaju dvostruku RNA.
Izuzetno su otporni prema UV-zrakama, mnogim kemijskim sredstvima, te eteru. Umnožavaju se i sazrijevaju u
citoplazmi, te tvore eozinofilne uklopine. Sadrže hemaglutinin koji aglutinira ljudske eritrocite krvne grupe 0.
Nije se uspjelo dokazati koje bolesti izazivaju ali su opažena slijedeća stanja:
1) epidemija lakš groznice u djece, uz proljev i diš smetnje.
e ne
2) neki slučajevi upale tankog crijeva.

7
www.belimantil.info

TOGAVIRIDAE

RNA-virusi različite morfologije - rodovi: Rubivirus, Flavivirus, Alphavirus. Prenose ih člankonošci, iako nisu
dokazani prenosioci za sve vrste.

VIRUS RUBELE (nije isto š i rubeola!)
to

Prenosi se dišnim putem. To je RNA virus, kuglastog oblika, sa lipidnom ovojnicom. Uzrokuje bolest koja se
javlja u dva oblika:

1) stečena rubela - virus ulazi u organizam kroz sluznicu gornjih diš puteva, umnoš u lokalnim limfnim
nih ava
čvorovima, a onda ide u krv. Osip na koži nastaje kao posljedica upale uzrokovane kompleksom antigen-
antitijelo. Žaš je aktivna imunizacija živim oslabljenim virusom.
tita
2) prirođena rubela je bolest ploda, koja nastaje kao posljedica infekcije trudnice u prva 3-4 mjeseca trudnoće.
Poslijedice: mrtvorođeno dijete, spontani pobačaj ili prijevremeni porođaj, uz oštećenje ploda (teratogeni
učinak).

Bolest ima relativno slabe simptome, uz povećanje limfnih čvorova, blag konjuktivitis i osip.
Sindrom kongenitalne (prirođene) rubele - slijepoća, gluhoća, srčana mana i mentalna zaostalost. Letalitet
novorođenčadi je relativno velik (10-20 %).
Imunost nakon bolesti ostaje doživotna. Postoji živa atenuirana vakcina.

ARBOVIRUSI

Skupina virusa koji imaju zajedničko samo to što se prenose komarcima i krpeljima.
Uzorkuju teš bolesti:
ke
1) encefalitis koji je često smtonosan
2) netipične groznice sa ili bez osipa
3) groznice sa krvarenjem (ebola)
4) žuta groznica: koža požuti, oštećenje jetre kao kod žutice, oštećenje bubrega i srca, temperatura, glavobolja,
nekroza i krvarenje.

HERPESVIRIDAE

DNA-virusi kubične simetrije. Samo jedan rod.

HERPESVIRUS

Ima čvrstu kapsidu, oko koje je dvoslojna lipidna ovojnica, koja se stapa sa staničnom opnom stanice u koju
prodire. Zatim nukleokapsida prodre u citoplazmu stanice, te se virusna DNA reproducira u staničnoj jezgri, a
virusne bjelančevine u citoplazmi.
Postoje nekoliko vrsta ljudskih virusa:

Virus herpes simplex tip 1 uzrokuje:
a) akutni herpetični gingivostomatitis: mjehuri na sluznici usne šupljine i zubnom mesu
b) herpetični egzem: mjehurići na koži
c) keratokonjuktivitis: upala rožnice i očnih spojnica
d) encefalitis: upala mozga
e) herpes labialis (h. febrialis): nakupine mjehurića, u predjelu usana na prijelazu kože u sluznicu
8
www.belimantil.info

Virus nakon primarne infekcije putuje u ganglij trigeminalnog živca, gdje ostaje latentan cijelog života
zaraženog, te se aktivira u stresnim situacijama (groznica, pothlađenje, preduga izloženost suncu, emocionalni
stres, hormonalne promjene).

Virus herpes simplex tip 2 uzrokuje:
a) genitalni herpes: mjehurići na penisu, grliću maternice, sluznici rodnice i stidnice. Najčešće se prenosi
spolnim kontaktom. Nakon primarne infekcije virus se ugnijezdi u sakralnom pleksusu, te se ponovo aktivira u
stresnim situacijama.
b) neonatalni herpes: od oboljele majke ga dobije dijete, u toku porođaja, prolaskom djeteta kroz porođajni
kanal. Opasno po život novorođenčeta, uz moguće neurološke posljedice.
Terapija aciklovir (nanošenje na kožu) i nepriznati lijek marihuana (ne spominji to na ispitu).

Virus varičela-zoster se prenosi se kapljično:
a) varičelu, vodene kozice: pojava osipa na koži i sluznici usta i ždrijela, koji prelazi u mjehuriće, a ovi u kraste.
Za razliku od boginja, ovdje u svako vrijeme imamo različite stadije mjehurića a kod boginja su sve iste.
Preboljena bolest ostavlja trajni imunitet, ali neki virusi ostaju uspavani u ganglijima dorzalnog korijena leđne
moždine i u oslabljenim stanjima izazivaju zoster.
b) zoster je rijetka bolest, koja se očituje izbijanjem nakupina mjehurića na koži trupa. To je vrlo bolno jer virus
izaziva nekroze na vrhovima osjetilnih živaca (migrira iz stražnjeg roga moždine u kožu)
Terapija: aciklovir, idoksiuridin i trifluridin, kemoterapeutici, analozi nukleotida - sprečavaju replikaciju virusne
DNA. Nema cjepiva.

Citomegalovirus: Velika grupa virusa, koji uzrokuju nekoliko stotina teških kongenitalnih oboljenja i najčešći
su uzrok mikrocefalije, no rijetko su uzrok bolesti odraslih osoba. Virus može napasti bilo koje stanice, koje
tada nabubre i povećaju se (“citomegalo”). Opasni su kod davanja imunosurpresora jer transplantat biva
odbačen.
Terapija se provodi samo kod jako ugroženih osoba: ganciklovir + foskarnet

Epstein-Barr (EB) virus uzrokuje infektivnu mononukleozu koja je bolest djece i mladih. Prenosi se slinom
(“bolest ljubljenja”).
Virus ulazi u limfne čvorove, razmnaža se i napada B-limfocite koji poprime karakterističan oblik (Downeyeve
stanice - mononukleari).
Klinički znaci su povišena temperatura, povežane limfne žlijezde, te splenomegalija (povežana slezena), uz
glavobolju i opću slabost.
Kemoterapija (fosfonooctena kiselina + adenin-arabinozid + aciklovir) je u fazi ispitivanja.

RETROVIRIDAE

RNA-virusi ikozaedralne kapside, s lipidnom vanjskom ovojnicom. Sadrže antigenski specifične reversne
transkriptaze (RNA-ovisna DNA-polimeraza: +RNA -> -DNA -> +RNA).
3 porodice: Oncovirinae, Spumavirinae, Lentivirinae.

LENTIVIRINAE

HIV = human immunodeficiency virus izaziva AIDS (acquired immunodeficiency syndrome)

U kapsidi se nalaze dvije kopije +RNA genoma i neki enzimi od kojih su najvažniji reverzna transkriptaza (koja
omogućuje sintezu -DNA iz +RNA kalupa) i integraza (integrira -DNA u stanični genom). Vanjska ovojnica
građena je od lipidnog dvosloja u kojem se nalazi mnoštvo proteina, od kojih jedan (gp120) služi kao receptor
9
www.belimantil.info

za vezanje na tzv. CD4+ T-helper limfocite. Njihov broj se postupno smanjuje (u početku ih ima 1000/mm3
krvi, a godiš im se broj smanjuje za 40-80/mm3). Smanjenje njihovog broja utječe na cijelu T-populaciju
nje
budući izlučulu interleukin IL-2 koji općenito stimulira stvaranje svih T-stanica. HIV napada i druge stanice:
makrofage i monocite. Sve to vrlo naruš sposobnost imunog odgovora zaraženog koji postaje podložan
ava
raznim oportunističkim infekcijama i malignim promjenama vlastitih stanica.

Klinička slika AIDS-a je vrlo š arolika.
1. Ubrzo nakon infekcije javlja se ARC (AIDS Related Complex) skup blažih simptoma poput vrućice, opće
slabosti, glavobolje, osipa, otoka limfnih čvorova i gubitka težine. To traje nekoliko tjedana, pa prestane, ali
se ponavlja. Takva infekcija HIV-om ponekad odmah prijeđe u AIDS, ali uglavnom treba nekoliko godina
da AIDS uznapreduje.
2. Kad broj T-limfocita padne na 200-400/mm3 javljaju se prve oportunističke infekcije: razne upale pluća,
proljevi, tuberkuloza, kandidijaza, erupcije herpes virusa.
3. Kad zaraženi makrofagi prijeđu krvno-moždanu barijeru razvija se niz neurološ simptoma: glavobolja,
kih
abnormalni pokreti i refleksi, kognitivne promjene. u kasnijim stadijima to prijeđe u demenciju i teške
osjetilne i motoričke poremećaje uz tumore i cerebrovaskularne promjene.
4. Maligni tumori povezani s AIDS-om su Kaposijev sarkom, karcinomi usne š upljine i rektuma, te razni
limfomi.

HIV može naći u svim tjelesnim tekućinama zaraženog (krv, slina, sperma, majčino mlijeko...). Prenosi se
kontaktom tjelesnih tekućina s krvotokom a najčešće spolnim putem, transfuzijama zaražene krvi, nesterilnim
iglama intravenoznih narkomana, a prenosi se i s majke na dijete.

U liječenju se koristi AZT - azidotimidin koji zaustavlja replikaciju virusa i time usporava napredovanje bolesti,
ali ju ne može izliječiti, tj. ubiti viruse. Također se primjenjuju lijekovi za liječenje oportunističkih infekcija, ali
i oni djeluju samo do neke mjere budući da je imuni sustav toliko narušen da nema pomoći.
Prevencija se sastoji u testiranju donirane krvi, uporabom prezervativa (nije posve sigurno) i sterilnih igala i
drugih medicinskih instrumenata. Cjepivo se obećaje godinama ali izgleda da ćemo se načekati.

COCSAVIRIDAE

RNA virusi veličine 30 nm, oko 30 vrsta, s tipovima A i B (razlikuju se u dužini inkubacije i još nekim
stvarima). Nemaju lipidnu ovojnicu, i jako su otporni. Prenose se muhama, prljavom vodom, loš higijenom.
om
Uzorkuju razna oboljenja:
1) virusni meningitis
2) infekcije gornjih dišnih puteva: težak faringitis sa povraćanjem i bolovima u trbuhu
3) crveni osip na koži
4) bol u mišićima sa temperaturom i glavoboljom ali to obično prolazi bez posljedica
5) mjehurići na nepcu koji se mogu pretvoriti u čireve
6) miokarditis i perikarditis kod novorođenčadi sa često smrtnim ishodom

10
www.belimantil.info

GLJIVICE - FUNGI (MYCETES)

MORFOLOGIJA

Eukariotske stanice dvoslojne stanične membrane, sa citoplazmom i jasno definiranom jezgrom unutra.
Osnovna stanica je hifa, različitih oblika: kao reket, spiralne, rogovi jelena... Postoje pregrađene (septirane) ili
nepregrađene hife. Obično su bezbojne, ali mogu sadržavati neki pigment: crn, crven, ali nema klorofila!!!
Klijanjem hifa raste u dužinu, te se stvara splet hifa - micelij, koji čini gljivinu steljku.
Thalus je tijelo bez diferenciranog korijena, stabljike. Prema funkciji micelij se razlikuje:

1. vegetativni micelij se sastoji od hifa koje prodiru u hraniliš i crpe hranu i vodu.
te
2. zračni micelij se uzdiže iznad hranilišta, a ako se na njemu razvijaju organi za razmnožavanje onda se zove
reprodukcioni ili fertilni micelij.

Budući ne sadrže klorofil, gljive su heterotrofi, uglavnom aerobi. Rastu sporo, a potrebno im je puno vlage. U
nepovoljnim uvjetima se stvara sklerot, koji je bogat rezervnim tvarima i održava latentan život gljive.
Postoje nepatogene, patogene i uvjetno patogene gljivice, luče endo- i egzotoksine, slično kao kod bakterija.

Jednostanične gljivice - kvasnice se razmnožavaju pupanjem, a višestanične imaju organe za
razmnožavanje. Razmnožavaju se sporama, a neke spore služe za preživljavanje u nepovoljnim uvjetima.
Spora se sastoji od jasno odvojene jezgre, citoplazme s rezervnim tvarima i dvoslojne opne. Unutrašnji sloj čini
citoplazmatska membrana, a vanjski stanična stijenka građena od polisaharida hitina i nešto celuloze.

Razmnožavanje višestaničnih gljiva se vrši pomoću spora, koje se mogu stvarati:
1) aseksualnim putem - nastaju diferenciranjem stanica hifa, te nastaju nesavrš reprodukcioni organi.
eni
Takve gljive zovemo neprave gljive, Fungi inperfecti (Deuteromycetes).

Artrospore nastaju segmentacijom hifa, to su egzospore ovalnog oblika.
Blastospore su loptaste ili ovalne, nastaju pupanjem i odvajanjem roditeljske stanice.
Klamidospore su obrambene spore koje nastaju od hifa u nepovoljnim uvjetima.
Aleuriospore su laterlani izdanci na hifi, kruškasti i imaju peteljku.
Konidiospore nastaju segmentacijom vrhova hifa, loptaste su, nalaze se na proš irenju hife koji se zovu
konidiofor (izgledaju kao peteljka) a kad su zrele otkidaju se.
Sporangiospore se nalaze u vrećici sporangiumu kojeg nosi proširenje hife sporangiofor.

2) seksualnim putem - nastaju spajanjem jezgri dviju najbližih hifa.
Takve su prave gljive, Fungi perfecti (Phycomycetes, Ascomycetes i Basidiomycetes).

Zigospore nastaju kad se kod nekih fikomiceta krajevi susjednih hifa približe, njihovi se sadržaji spoje, nastaje
velika okrugla spora debelih stijenki (rod Mucor).
Askospore nastaju u posebnoj vrećici (askus), filamenti micelija obavijaju askus i nastaje loptasta formacija
zvana peritecijum a ako su aksusi na posebnom tijelu onda se zove kleistotecijum. Endospore.
Bazidiospore se stvaraju na proš irenju hife zvanom bazidijum. 4 spore na malim drškama. Egzospore.

Veliki dio njih luči antibiotike i mikotoksine a to su sekundarni metaboliti koji su otrovni za druge mikro- ili
makroorganizme.


MIKOZE

Bolesti izazvane gljivicama su mikoze, a postoje površ inske (dlaka, koža, nokti) i dubinske (sistemske):
potkožno tkivo i unutraš organi. Neke gljivice izazivaju jedne, a neke i obje vrste.
nji

POVRŠINSKE MIKOZE

Prenose se direktno (kontaktom) ili indirektno (češalj, postelja itd.). Uzrokuju ih dermatofiti (Dermatophytes) i
neke F. imperfecti.

Dermatofiti su skupina gljiva iz klase Ascomycetes. Uzrokuju dermatomikoze, a imaju afinitet prema keratinu,
oko kojeg rastu i razmnožavaju se, te ga razgrađuju. Prodiru i parazitiraju u keratinizirano tkivo dlake, stratum
corneum kože i orožnjele stanice noktiju. Kod čovjeka uzrokuju slabije upalne reakcije, a kod životinja još i
gnojne promjene.

TRICHOPHYTON (14 vrsta)

Uzrokuje oboljenja trihofitije na goloj i obrasloj koži, dlakama i kosi.
Kronično oboljenje, najčešće kod djece a očituje se kao sumporno žute naslage na skalpu, noktima i bradi.

Mikroskopski se razlikuju se septirane hife i spore. Spore mogu biti makrokonidije (megasporne) i
mikrokonidije (mikroidne).
Uzgoj na Sabourand agaru daje barš unaste, glatke ili naborane kolonije.
Bolest se razvija sporo, pa se uočava u poodmaklom stadiju. Javljaju se lezije kože, ružičasta boja, ljuskanje,
propadanje dlaka i krhki nokti. Može izazvati trajno propadanje korijena dlake i ćelavost.

Terapija: griseofulvin za dulju terapiju, lokalno derivati imidazola i salicilne kiseline u kremama i mastima.

MICROSPORUM

Uzrokuje bolest mikrosporiju na dlakavim djelovima.
Mikroskopski se uočavaju se mikrokonidije baršunastog oblika, septirane hife i listaste spore.
Kolonije su glatke, brašnjave i pamučaste, žute, narančaste i crvene boje.
Vrlo zarazna i podmukla bolest, izaziva spore promjene. Upalni i gnojni procesi, ljuskava koža, nokti gube sjaj,
postaju krhki. Često se javlja kod prepona, blizu pazuha i ispod grudi.
Najčešće napada djecu pa izaziva epidemije u tamo gdje ima puno djece na jednom mjestu (vrtići).

Terapija: griseotulvin, fungicidi i keratolitici.

EPIDERMOPHYTON

Uzrokuje bolest epidermofitiju na neobrasloj koži i noktima, no ne i na dlakama!
Mikroskopski se uočavaju razgranate septirane hife, te spore kao lišće djeteline. Kolonije su zelene.

Patogeneza: zahvaća kožu oko genitalija, pupka, pazuha, između prstiju, dlanove i tabane.
Izaziva crvenkaste mrlje, svrbež i mjehuriće koji se mogu ognojiti.

Terapija: fungicidi za vanjsku primjenu: ketokonazol, nistatin i imidazoli.

SISTEMSKE MIKOZE

Uzrokuju ih gljivice porodice Cryptococcaceae, rodovi Pitirosporium, Trihosporum, Corulopsis i Cryptococcus.
Takve se mikoze javljaju u unutrašnjim organima: pluća, jetra, slezena, mozak, bubrezi i limfne žlijezde, no
mogu biti i na koži i sluzokoži. U organizam uzročnici dolaze preko povrijeđene kože i sluzokože, udisanjem
spora i probavnim traktom.
Postoje primarne mikoze sa uzročnikom izvana i sekundarne od gljivica koje čine mikrokulturu na koži i
sluzokoži, ali pod utjecajem nekih faktora postaju patogene.

a) PATOGENE KVASNICE (Blastomycetes)
Kvasnice se jednostanične gljivice koje se razmnožavaju pupanjem. Osnovna stanica je blastospora loptastog
oblika. Uz blastospore se vide i pseudohife koje nastaju jer blastospore se nakon pupanja ne odvajaju, već
stvaraju nizove, te klamidospore, koje su specifične za Candidu.

CANDIDA ALBICANS
Saprofit na koži i sluzokoži usta, vagine i probavnog trakta, koji kod upala, bakterijskih infekcija, endokrinih
poremećaja, slabog imuniteta ili utjecajem nekih vanjskih faktora (npr. upotrebom antibiotika) postaje patogen.
Morfologija: kolonije su okrugle, glatke, bijeložute, bez sjaja. Blastospore se boje se G+.
Uzrokuje kandidijazu:

1. Kod male djece i novorođenčadi nastaju bijele sitaste naslage u ustima i ždrijelu. To se zove mlječac. Može
migrirati u probavni trakt, š uzrokuje povraćanje i proljev a ponekad dovodi do čireva koje perforiraju (može
to
čak biti fatalno ali u 0.0000000...0000001% slučajeva.)
2. Dišne kandidijaze su česte sekundarne infekcije: laringitis, brohitis, čak i upala pluća.
3. Vaginalna kandidijaza se manifestira jakim svrbežom, te jačim iscjedkom, koji je gust i bijel. Može dovesti
do vulvovaginitisa (upala karakterizirana pseudomembranama).
4. Može izazvati i upale organa za izlučivanje mokraće ali rijetko.
5. Površ inska kandidijaza se manifestira sjajnim crvenilom na koži najčešće oko šupka, pupka i pazuha.
6. Generalizirana kandidioza je septičko oboljenje redovito fatalnog ishoda. Gljivice su u mozgu, jetri,
bubrezima.
Kandidijaze su često praćene dermatofitima.
Preventiva je izbjegavanje vlage i sintetične odjeće, kao i osobna higijena.
Terapija za sistemske mikoze sadrži fungicide i fungostatike: amfotericin B najčešći. Za lokalne mikostatin.

CRYPTOCOCCUS NEOFORMANS
Veoma raširena kao saprofit, a u određenim uvjetima izaziva oportunističko oboljenje europsku blastomikozu ili
kriptokokozu.
Morfologija: loptaste i jajaste blastospore su obavijene debelom mukoidnom kapsulom. Micelija i
pseudomicelija nema. Uspjeva najbolje na Sabourand agaru, te čini okrugle, sluzave kolonije, pravilnih rubova,
krem boje.

Infekcija kroz probavni trakt, kožu i sluzokožu. Postoji nekoliko vrsta kriptokokoza:
1) plućna obično nije opasna, može proći nezapaženo ili uz temperaturu i kašalj, a uglavnom se spontano
izliječi. Ako se proširi po organizmu (CNS) nastaje frka.
2) kožna je sekundarna infekcija: javljaju se lezije na koži, čvorovi, čirevi, granulaste ili tumoraste tvorbe.
3) generalizirana nastaje udisanjem velikog broja spora ili zaraza krvlju. Apscesi na slezeni, jetri, bubrezima i
ostalim organima, visoka smrtnost.
4) koš tana je vrlo rijetka. Nastaju tuberkulozna žariš na kostima.
ta

4) na CNS-a teče postupno. Javljaju se sve jače glavobolje, povraćanje, nesvjestica i bol u zadnjem
dijelu vrata. Slijede depresija, dezorjentacija, te smrt kao posljedica paralize centra za disanje.
5) kriptokokoza usne šupljine: sitni apscesi, a može se proširiti na crijevnu sluznicu, te uzrokovati čireve.

terapija: amfotericin B i 5-flurocitozin. Najbolje djeluju u kombinaciji.

b) PATOGENE PLIJESNI (Hyphomycetes)

ASPERGILLUS

Vrste: A. fumigatus, A. flavus, A. niger. Rasprostranjene gljivice u zemlji i zraku, izazivaju sistemsko oboljenje
aspergilozu kod čovjeka i životinja, najčešće u plućima.
Morfologija: micelij se sastoji od granatih i septiranih hifa. Na vrhovima hifa su proš irenja konidiofore, na
kojima su kratki držači fijalide, na koje se nastavljaju konidiospore (sve to skupa liči na loptice). Rastu na
različitim podlogama a kolonije su kuglaste, paučinaste i bijele, ali kasnije postanu naborane sa centralnim
udubljenjem, te poprimi boju od konidiospora.

Aspergiloza pluća nastaje udisanjem spora, a postoje:
1) primarna je slična tuberkulozi. Gljiva bubri i raste, te nastaju proširenja bronha, nalik na kaverne. Od
razgranatih hifa se stvara loptasta formacija aspergilom ili megamicetom koji ne prodire u plućno tkivo. To je
tumorska masa koja se vidi na rengenu kao polumjesečasta masa i tako se razlikuje od tuberkuloze. Izaziva
temperaturu, gnojan ispljuvak, a može završ kao tuberkuloza.
iti
2) sekundarna se javlja se kod oboljelih od leukemije, karcinoma i tuberkuloze.
Ostali oblici:
a) aspergiloza CNS - granulomi na mozgu i meningama uzrokuju smrt.
b) konjuktivitis i druge promjene na oku
c) otrovanje aflatoksinima (vidi mikotoksine)

Terapija je amfotericin B i kirurš odstranjivanje aspergiloma.
ko

PENICILLIUM

Saprofiti su na sluznicama, koži, uš nom kanalu, noktima i hrani.
Morfologija: čine ga razgranate i septirane hife i male loptaste spore na konidioforima (kao metlice)
Na podlogama rastu brzo, kao bijele kolonije u početku, a onda su pigmentirane ovisno o vrsti.
Korisni:
1) značenje u industriji: pripreme sireva, fermentacija (P. roqueforti, P. camemberti)
2) proizvođači antibiotika: P. notatum, P. crysogenum, P. griseoflavinum stvaraju monopeniciličnu kiselinu iz
koje se dobiva peniclin. Iako se danas antibiotici rade industrijski, ove gljivice su povijesno gledano imale
nezamjenjivu ulogu u ispunjenju tisućljetnog sna o borbi protiv mnogi bolesti. (dobar sam)
Štetni:
1) uzročnici trulenja i gnilenja hrane, kvarenja voća, povrća i žitarica.
2) bolest peniciloza, koja je uglavnom lokalizirana u plućima. Uglavnom su kronični upalni procesi, a može
doći i do astmatičkih napadaja. Može doći i do trovanja mikotoksinima.
Nije pronađen lijek za peniciloze.

c) MUCOR I RHIZOPUS

To su F. perfecti (Phycomycetes, Zygomycetes). Rasprostranjeni su kao saprofiti u zemlji i na hrani.

morfologija:
Mucor pravi bijele kolonije koje kasnije posmeđe. Razgranat micelij neseptiranih hifa. Zračni micelij ima
žutosmeđe sporangij. Može stvarati i klamidospore (preobrazba hife) i zigospore debelih stijenki spajanjem
vrhova dvaju hifa.
Rhizopus: kolonije su bijele, paučinaste. Na mjestu gdje dodiruju podlogu hife imaju male izdanke nalik na
korjenčiće zvane rizoidi. Ima sporangije i zigospore.

Patogenost: bolest je mukormikoza a događa se između nosa i mozga, torakalno, abdominalno i na koži.
Naročito napada dijabetičare i osobe oslabljenog imuniteta (citostatici, imunosupresori). Gljivice imaju afinitet
za arterije i dovode do embolije i infarkta. Prognoza je vrlo loša.
Terapija je amfotericin B i kirurš intervencija. FALI PATOGENEZA I TERAPIJA ZA RHIZOPUS!!!!!!!
ka

MIKOTOKSINI

Otrovne tvari, sekundarni metaboliti koje luče gljivice a uzrokuju mikotoksikoze: alimentarna trovanja u ljudi i
životinja. Ponekad je samo koncetracija razlika između antibiotika i mikotoksina.
Mikotoksikoze su slične avitaminozama.
Mikotoksini ne potiču stvaranje antitijela, negativno djeluju na imuni sustav, pogotovo imunosupresivni toksini,
i tako stvaraju uvjete za razvoj mikoza.

Prema bolestima i simptomima dijelimo ih na:
1. Nefrotoksini izazivaju slabi rad i zatajenje bubrega - ohratoksini.
2. Neurotoksini izazivaju oštećenja živčanog sistema i krvarenja u mozgu - patulin.
3. Hepatotoksini oštećuju stanice jetre i pospješuju razvoj karcinoma - aflatoksini i penicilična kiselina.
4. Estrogeni toksini izazivaju hiperestrogenizam u životinja i degeneraciju spolnih organa - zearalenon (ol).
5. Citotoksini ili nekrotoksini oštećuju stanice kože i sluznica probavnog trakta i krvnih žila - trihoteceni
6. Imunosupresivni tokisini oštećuju imuni sistem i njegov odgovor na infekciju - ohratoksini, trihoteceni,
glikotoksini.
7. Respiratorni tokisni oštećuju dišne puteve - trihoteceni
8. Fotosenzibilni tokisni izazivaju hepotoksične pojave i facijalni ekcem ovaca i goveda - sporideznoini.
9. Čimbenici odbijanja i povraćanja hrane - trihoteceni

Identifikacija i dokazivanje:
1. Fizikalne metode (UV svijetlo). Aflatoksini fluoresciraju žutozeleno.
2. Organoleptičko: samo vid jer ostala osjetila ne pale ili su opasna za korištenje.
3. Kemijski postupci: kromatografije (tankoslojna, plinska, u tekućem stupcu pod viskim tlakom),
spektroskopija, NMR, imunološ metode i imunoenzimski test.
ke

Proizvođači mikotoksina s obzirom na vrijeme razvitka i kontaminacije na biljkama i plodovima:
1. Plijesni polja (Fusarium)
2. Plijesni uskladištenja (Penicilium, Aspergilus)
3. Plijesni uznapredovalih krvarenja (Mucor, Rhizopus)

KANCEROGENI TOKSINI

Karcinom jetre uzrokuje kronično trovanje sa aflatoksinom ali za to nema sigurnih dokaza. Smatra da je virus
Hepatitisa B osnivni uzrok karcinoma jetre, a aflatoksini pridonose kroničnom hepatitisu B.


Bolesti reproduktivnih organa (karcinom): zearanelon (ol) je doveden u vezu s karcinomom grlića maternice.
Utvrđeno je da povećava rizik 5 puta. Također je otkriveno da je uzrok preranih puberteskih pojava djece.
Karcinom prostate: fumonizin B1. Proizvodi ga aspergilus fumigatus.
Karcinom jednjaka i želuca: fumonizin B1 i fusarin C.
Tumori bubrega: ohratoksin A

OHRATOKSINI

Proizvođači: aspergillus ochraceus, penicilium sp. Rastu na žitaricama.
Postoje A, B, C, alfa, beta. A je najčešći.
Ohratoksin A je nefrotoksičan u večim količinama i hepatotoksičan, na pokusnim životinjama i
imunosupresivan.
Akutno i subakutno je oštećenje jetrenog parenhima i rane promjene u proximalnim tubulima bubrega.
Kronično je nefropatija, s jasnom hijalinizacijom glomerula.
Ohratoksikoze ljudi:
1. Tumor bubrega
2. Balkanska endemska nefropatija uglavnom kod starijih ljudi. U ranijim fazama se može dokazati tubularni
tip
proteinurije. Kasnije dolazi do smanjenja rada bubrega. Potrebna je transplatacija.

AFLATOKSINI

Proizvođači: aspergillus flavus, a. parazitikus, orizae i neke vrste iz roda penicilium. Postoje B1, B2, G1, G2
najotrovniji je B1 najmanje G2. Rastu na kikirikiju i kuruzu. Fluorescencija žutozelena.
Perakutno: kolaps i uginuće odmah nakon uzimanja zatrovanje hrane
Akutno tijekom 12 sati
Subakutno: otrovan na jetru i bubrege (glumerulonefritis)
Kronično: ciroza jetre i karcinom, proliferacija epitelnih stanica žučovoda.

Njihovo djelovanje na jetru objaš njava se ovako: prodiranje aflatoksina u stanicu i jezgru, vezanje na DNA i
inhibicija mRNA, smanjena sinteza proteina, izaziva promjene endoplazmatskog retikuluma.
Aflatoksikoze ljudi: akutna i kronična (karcinom i cirozu jetre), encefalopatije, masna degeneracija tkiva.

TRIHOTECENI

Najveća skupina mikotoksina (oko 60). Proizvođači: fusarium roseum, f. oxysporum, f. graminearum i
penicilium vrste. Neke luče i zearelanon (ol). Zearalenol je 6 puta otrovniji.
Prema kemijskoj strukturi imamo skupine A do D.
Najvažniji mikotoksini: T2, HT2, DAS, DON. Najotrovniji su T2 i DAS a najmanje DON.
Uzorkuju stanična oštećenja i to najčešće onih stanica koje se stalno dijele (u timusu, limfne žlijeze, testisi).
Imaju afinitet na ribosome i SH grupe u enzimima.

Trihotecenotoksikoze ljudi:
1. Stahibotriotoksikoze su subkronična i kronična trovanje otrovima uglavnom D grupe (preko salame).
Akutno i subkronično trovanje su probavne smetnje, krvavi proljevi, stomatitis. Kronično je krvarenje
unutaš organa, nekroza želuca, kože i dermatitis, š nekroza, leukopenija, trompocitopenija.
njih ok,
2. Žuta kiš (bojni otrov). Upale kože i sluznice.
a
3. Kashin-Beck: Kronični deformantni osteoartritis (samo pretpostavka).
4. Alimentarna toksična aleukija. Neposredno nakon uzimanja zatrovanog zrna je svrbež u predjelu

usta i grla, gubitak okusa, klonulost, bol.
Drugi stupanj je leukopenija. Kočenje razvoja leukocita i trombocita.
Treći stupanj je krvarenje. Osip koji svrbi, krvarenje, tahikardija i poviš temperatura, smrt.
ena


PARAZITOLOGIJA

PROTOZOA (Praživotinje)

Praživotinje ili protozoa su heterotrofni eukariotski jednostanični organizmi.
Dijele sa na više skupina, a najvažnije su: Rhizopoda (korjenonošci ili amebe), Flagellata (bičaši), Ciliata
(trepetljikaš Sporozoasida (truskovci).
i),

a) PROTOZOE TJELESNIH ŠUPLJINA

1) AMEBE (RHIZOPODA) PROBAVNOG TRAKTA ČOVJEKA. Kreću se ameboidno, pseudopodijima,
neravnomjernim strujanjem citoplazme. Rod Entamoeba parazitiraju na životinjama, a jedna vrsta je
patogena za ljude.

ENTAMOEBA HISTOLYTICA

Ona je stanovnik debelog crijeva. Životni ciklus se sastoji od nekoliko faza:
1. trofozoit je vegetativni oblik. Ima pseudopodije, jezgra je okrugla, u endoplazmi su vakuole sa bakterijama.
Hranu metabolizira anaerobno, tvori enzime koji razgrađuju kazein, želatinu, hemoglobin, polisaharid, fibrin
i otpale epitelne stanice. Veličina 10-60 mikrometara.
2. kada dospije u doljne dijelove crijeva, trofozoit gubi vodu, smiruje se i prelazi u precistu koja sazrijeva u
cistu tako da se ovija membranom i mitotički dijeli. Zrela cista ima 4 jezgre a govnima se izbacuju u okoliš i
prilično su otporne na sušenje.
3. progutana cista dospije u tanko crijevo i počne se micati (metacista), stanični zid puca i oslobađaju se 4 mlada
trofozoita koji migriraju u debelo crijevo gdje se nastanjuju.

Patogenost: u normalnom crijevu ne izaziva promjene ali je potencijalno patogena zbog histolitičkih svojstava,
koja nastupaju kada zakaže prirodna obrana epitela putem lučenja sluzi. Ameba počne razarati sluznicu crijeva i
nastaje krater u koji dolaze bakterije iz lumena crijeva. One izazivaju upalnu reakciju uz nakupljanje leukocita i
fibroblasta. Iz kratera izlazi upalni eksudat pomiješ sa sluzi, krvi i amebama. Crijevo je nadraženo, ubrzava se
an
peristaltika, te nastaju krvavo-sluzavi proljevi, š je znak amebne dizenterije, koju treba razlikovati od
to
bakterijske. U dizenterijskom proljevu naći ćemo sve oblike amebe, a u normalnoj stolici samo ciste.
Amebe iz submukoze mogu proći u kapilare portalnog krvotoka, te u jetru, gdje nastaju apscesi (amebni
hepatitis), a mogu otići i dalje u organizam (pluća, mozak).

Prenose se fekalnom kontaminacijom ruku, vode, hrane. Sprečava se održavanjem higijene.
Terapija: nekad emetin, a danas se koristi metronidazol ili niridazol.

2) BIČAŠI PROBAVNOG TRAKTA:

GIARDIA LAMBLIA (LAMBLIA INTESTINALIS)

Kruškoliki flagelat se javlja u vegetativnom i cističkom obliku. Ima 4 para bičeva i 4 jezgre.
U pravilu je nepatogeni komenzal, no ako ih je puno, nadraže sluznicu duodenuma, te uzrokuju bol, nadutost,
proljev, te ometaju apsorpciju vitamina i masti.

Terapija: akridinski preparati kroz 5 dana + metronidazol i naravno higijena za sprečavanje.


3) BIČAŠI UROGENITALNOG TRAKTA:

TRICHOMONAS VAGINALIS

Živi samo u vegetativnom obliku (trofozoit). Vretenastog je oblika, a kroz osovinu prolazi potporna organela
aksostila. Oko tijela su 4 biča, a ima i peti, koji ide duž tijela. Jezgra je mjehurasta i jajolika. Razmnožava se
binarnom diobom.

Izaziva degeneraciju i ljuš tenje vaginalnog epitela, dolaze leukociti, te se javlja upalni sekret, koji je rijedak i
zelenkasto-žućkast. Bujaju bakterije, te može doći do kronične upale.
Može napasti i uretru i izazvati blagi nespecifični uretritis.

Terapija: metronidazol (vaginalete i tablete) kroz 7 dana, i to oba spolna partnera.

b) KRVNE I TKIVNE PROTOZOE

Njih prenose prenose člankonošci i pijavice. Svi spadaju u porodicu Trypanosomidae - u životnom ciklusu
mjenjaju domaćina, a s njime i svoj oblik:
a) promastigot je osnovni oblik sa vretenastim tijelom i velikom jezgrom. Javlja se kada parazitira na
beskralješnicima.
b) amastigot je sitan, okrugli oblik bez biča a takav parazitira u tkivima unutar stanica.
c) tripomastigot je vretenasti oblik a pravi ga ako dođe u gušći medij poput krvi ili likvora.
d) epimastigot je modificirani tripomastigot koji parazitira u člankonošcima.

LEISHMANIA

Prenose ih hematofagni (piju krv) insekti roda Phlebotomus. U tkivima Leishmania donovani, u koži i
sluznicama Leishmania tropica i Leishmania brasiliensis.

L. donovani živi unutar monocita, leukocita i endotelnim stanicama, te daje krvi tamnu boju.
Ubodom insekta ulazi u kožu, te ih fagocitiraju makrofagi, u kojima se razmnože kao amastigoti, te idu po
čitavom organizmu: slezena, jetra, koštana srž, limfni čvorovi. Nakon inkubacije 2-4 mjeseca bolesnika hvata
groznica, glavobolja, povraćanje, monocitoza, leukopenija, anemija. Oboljeli slabi i može umrijeti. Preboljenje
ostavlja jaki imunitet.

Terapija: preparati peterovalentnog antimona direktno u mišiće ili vene.

1) L. tropica uzrokuje kožnu lišmenijazu, koja se javlja u tropskim područjima, a uzrokuje upalna, nekrotična
žariš na mjestu uboda insekata, te ostavlja ožiljak.
ta
Terapija: preparati peterovalentnog antimona, metronidazol.
2) L. brasiliensis je uzročnik jušnoameričke kožno-sluzničke lišmenijaze. Na mjestu nastaju čvorići koji mogu
prerasti u čireve. Mogu širiti i inficirati bakterijama.

Terapija: metronidazol, a pri težim oštećenjima kirurški.


TRYPANOSOMA

Vitki, vretenasti flagelati, parazitiraju na ribama, vodozemcima, gmazovima i sisavcima. Prenose ih pijavice i
člankonošci. Mjenjaju oblik, kako mjenjaju domaćina. Za čovjeka su patogene 3 vrste: T. gambiense i T.
rhodesiense, koji uzrokuju bolest spavanja, te T. crusi, koja izaziva Chagasovu bolest.

1) Bolest spavanja prenosi cece-muha:
a) tripanosome se razmnožavaju na mjestu uboda i uzrokuju bolnu lokalnu upalu
b) potom odlaze u krv, gdje većinu uništavaju antitijela, no preživjeli stvaraju otporne nove sojeve, koji
ponovo preplave krv i izazivaju groznicu
c) ulaze u limfu, idu u CNS i uzrokuju meningoencefalitis: glavobolje, razdražljivost, pareze, te
karakterističnu pospanost.

terapija - triparsamid, germanin

2) Chagasova bolest: čovjek se inficira preko stjenice, koja posere tripanosome na kožu i sluznicu, uglavnom u
kutu oka, usana ili nosnica. Nastaje primarni upalni efekt praćen oticanjem na mjestu ulaska. Krvlju idu do
tkiva, razara leukocite (febrilno stanje), a ako dođe do srčanog mišića, smrt.

terapije nema...

c) KRVNE I TKIVNE SPOROZOASIDE (TRUSKOVCI)

PLASMODIUM

4 vrste: P. vivax, P. ovale, P. malariae, P. falciparum su uzročnici malarije. Prenose ih komarci iz roda
Anopheles. Imaju složen životni ciklus koji se sastoji od nespolne faze (shizogonija u čovjeku) i spolne faze
(sporogonija u komarcu).

Razvojni ciklus: ubodom komarca (iz njegove sline) u krv ulaze infektivni oblici - vretenasti sporozoiti. Oni
odlaze u jetru gdje se hrane stanicama parenhima i množe se unutar stanica. Nakon inkubacije 5-7 dana u
stanicama se namnoži velik broj merozoita (mali, okrugli), pa stanice pucaju, a merozoiti ulaze u krv i napadaju
eritrocite. To je napadaj malarijske groznice koja se ponavlja u pravilnim vremenskim razmacima, ovisno o
vrsti plazmodija (2 ili 3 dana).

U eritrocitu se merozoiti dijele (shizonti) i razaraju ga, te napadaju nove. Nakon nekoliko groznica razvijaju se
muš i ženski gametociti - spolni oblici koji moraju dospjeti u komarca da bi se spojili u zigotu iz koje se
ki
množe sporozoiti, čime se zatvara ciklus.
Bolest teš prolazi iako se razvijaju celularni i humoralni obrambeni mehanizmi, no mogu nastati antigenski
ko
različite generacije, koje su otporne prema stvorenim antitijelima. Tako dolazi do ponovnog rasplamsavanja
bolesti, tj. recidiva, pa se sve to oduži, ali ipak prestane. Ponekad dolazi do komplikacija: dizenterija, upala
pluća, šok ili koma (sve uslijed slabosti organizma). Također može doći do oštećenja bubrega.

Terapija: prije se davao samo kinin, danas postoje tri vrste sredstava:
a) antimalarici koji djeluju na tkivne oblike. Antimetaboliti: sulfonamidi, sulfoni, pirimetamin i Cl–progvanil.
b) antimalarik koji uniš tava shizonte u krvi (shizontocid) je 4-amino-kinolin-klorokvin
c) sredstvima koja ubijaju gametocite (gametocidi) sprečavaju širenje bolesti, te inficiranje komarca
8-amino-kinolini (primakvin)


TOXOPLASMA GONDII

Uzrokuje toksoplazmozu. Zaraza je preko hrane, najčešće nedovoljno termički obrađeno meso.
Polumjesečastog je ili ovalnog oblika, ima jezgru i fibrile za kretanje, a u organizmu se nalazi u vegetativnom ili
u cističkom obliku. Ulazi u stanice CNS-a i leukocite.

Obično prolazi bez simptoma. Ponekad nastaju generalizirane infekcije septičkog tipa s smrtnim ishodom.
Uzrokuje upalu pluća, meningoencefalitis, miokarditis i hepatitis. Novorođenčad se mogu inficirati kroz
placentu, pa nastaju oštećenja CNS-a sa fatalnim ishodom ili mentalnim i živčanim poremećajima.

Terapija: sulfonamidi, daraprim

HELMINTHES (Crvi)

Crvi su višestanični organizmi, žive u prirodi ili kao paraziti u ljudi, životinja i biljaka. Veličina im se kreće od
par mm do 12 m. Tijelo im je obavijeno kutikulom, ispod kojeg je mišićni sloj, čije kontrakcija omogućuju
pokretanje.
Postoje Platyhelmintes - plosnati crvi (Trematodes - metilji, Cestodes - trakavice), i Nemathelmintes - obli crvi
(Nematodes - obli crvi, gliste).

Crvi se najčešće nalaze u probavnom traktu, ali mogu biti i u jetri, plućima, mozgu, srcu, slezeni, bubrezima,
mokražnom mjehuru, vezivnom i mišićnom tkivu.
Metilji i gliste hrane preko probavnom trakta, trakavice ga nemaju, pa se hrane preko čitave svoje površine
(upijaju šećere i masti). Metilji se hrane krvlju, limfom i stanicama, neke nematode isključivo krvlju, a neke
tkivom u kome se nalaze.

Crvi su fakultativni anaerobi, no ipak troš malo kisika. Imaju bogat enzimatski sustav. Neki imaju odvojene
e
spolove, a neki su hermafroditi. Razmnožavaju se preko oplođenih jajašca, a infekcija se vrši preko usta,
prljavom hranom i vodom, rjeđe preko kože.
Štetno djeluju mehanički nagrizanjem, razaranjem i perforacijom sluznice crijeva, te oštećenjem organa, a
toksički proizvodnjom otrova, kao rezultat vlastitog metabolizma. Helmintijaze pri kojima dolazi do jačeg
oštećenja tkiva redovito uzrokuju eozinofiliju - porast broja eozinofilnih leukocita koji inače čine manji dio
leukocitne populacije.

1. PLATYHELMINTHES

a) CESTODES - trakavice

Imaju člankasto tijelo (članaka 3-par tisuća) u obliku vrpce. Članci su proglotide, u kojima se nalaze oba spolna
organa (hermafroditi). Na prednjem kraju je glava ili scolex, na kojoj su 2-4 sisaljke, na vrhu scolexa je
izbočenje rostelum, koji nosi hitinske kukice za pričvršćivanje. Slijedi nesegmentirani vrat (collum) od kojega
pupaju proglotide koje grade trup. U početnim proglotidama su spolni organi u začetku razvoja, u sredini zreli, a
na začelju su atrofirali i ispunjeni jajašcima. Čitavo tijelo im je prekriveno poroznom kutikulom kroz koju
upijaju hranjive tvari i nemaju probavni trakt.

TAENIA SOLIUM - svinjska trakavica. Nalazi se u tankom crijevu čovjeka.


Ličinka se razvija u prijelaznom domaćinu - svinji. Dugačka je 3-5 m, ima 4 sisaljke, 20-50 hitinskih kukica, te
800-1000 proglotida. Sposobna je ostaviti i do 50000 jaja u svakoj proglotidi, koja su okrugla i svjetlosmeđa.
Zrela jaja izbacuju se govnima.
Ciklus: Ako svinja pojede jaja, oslobađa se embrion (naziva se heksakant) koji probija crijevnu opnu i krvlju
dospijeva u mišiće, a iz njega larva (Cysticercus cellulosae).

Kad čovjek pojede zaraženo meso (nedovoljno termički obrađeno), iz larve se razvija scolex, te odrasla
trakavica naraste za 8-10 tjedana. I kod čovjeka se mogu u mišiću nastaniti larve a to se zove cisticerkoza.
Patogenost: Uzrokuje mučninu, gađenje, bolne osjećaje gladi, proljeve i povraćanje, a otrovi koje luči trakavica
mogu izazvati grčeve i halucinacije. U čovjeku se može zadržati godinama.

Cisticerkoza obuhvaća kožne ciste i mišićne bolove, nakon nekog vremena ciste uginu i dolazi do kalcifikacije i
resorpcije. Ako se nasele u oku nastaje oštećenje vida, srčane smetnje ako uđu u srčani mišić, te živčanih
simptoma i smrti ako ciste u mozgu.

terapija: niclosamid

TAENIA SAGINATA - goveđa trakavica. Parazit tankog crijeva čovjeka.

Prijelazni domaćin je govedo u kome se razvije ličinka - Cysticercus bovis. Trakavica je duga 5-10 (12) m. Na
skoleksu nema rosteluma, već su same sisaljke (njih 4) jako izbočene. U strašnjim člancima su jajašca, koja su
slična, ali nešto veža od svinjske trakavice, te se polako otpuštaju u probavni trakt.
Čovjek se zarazi jedenjem nedovoljno pečenog ili kuhanog zaraženog mesa, te trakavica naraste za 3-4 mjeseca,
a moš parazitirati 20-35 godina. Simptomi i liječenje su isti kao kod svinjske trakavice.
e

HYMENOLEPIS NANA ili TAENIA NANA - mala dječja trakavica.

Veličine 3-8 cm, 4 sisaljke, 25-30 hitinskih kukica. Ima oko 200 proglotida, koje su š nego duže. Jaja
ire
sadršavaju heksakantni embrion, koji se oslobađa u probavnom traktu, te među resicama tankog crijeva stvara
ličinku (cysticerkoid - zakržljala vezikula u kojoj je skoleks), iz koje nastaje zrela trakavica. Širenje zaraze
među djecom je moguće međusobnim dodirom, a česta je i autoinfekcija. Postoje slučajevi s nekoliko tisuća
odraslih trakavica.
Prenosi se prljavim rukama i nečistim namirnicama.
Javljaju se probavne smetnje, bolovi u trbuhu, grčevi i proljevi, a otrovi uzrokuju nesanicu, anemiju,
vrtoglavicu, te neurološ poremežaje.
ke
terapija: niclosamid

ECHINOCOCCUS GRANULOSUS - pasja trakavica.

Parazit u tankom crijevu psa ili vuka, a nekad i čovjeka. Dugačka 3-6 mm, s malim okruglim skoleksom, 4
sisaljke sa 20-50 hitinskih kukica. Tijelo se sastoji od 3-5 proglotida. Ovdje je čovjek prijelazni domaćin, što
mu ne olakš sudbinu.
ava
Čovjek se zarazi zagađenom hranom ili vodom, te prljavim rukama. Vrlo otporna jaja u tankom crijevu
oslobađaju heksakantni embrion, koji ide u jetru, ponekad i u krvotok, pa se osim jetre može nastaniti i u srcu,
plućima i ostalim organima.

Na mjestu lokalizacije, razvija se ličinka vezikularnog tipa (poput mjehura) - Cysta hydatigena, koja stalno raste
(od 1mm do veličine čovjekove glave!!!). Ima dvije opne:


Vanjska je kutikula bijele boje, od koncentričnih lamela u kojima je hitin. Propušta hranjive tvari a ne propušta
bakterije. Daje mehaničku otpornost i otpornost na kemijske tvari, uključujući imuni odgovor organizma.
Unutarnja je membrana proligera (germinativa) tanka i prozirna, a stvara hidatidnu tekućinu koja ispunjava
cistu. U tekućini su minerali, soli, aminokiseline, glikogen i toksalbumini. Stvara i vezikule u kojima su
skoleksi novih trakavica.

Tegobe nastaju tek kad cista počne vršiti pritisak na okolne organe:
- jetra - bol ispod desnih rebara
- pluća - kaš teš disanje i sl.
alj, ko
- mozak - rijetko, no uzrokuje teške glavobolje, te motoričke i senzoričke poremećaje
- kosti - frakture
- srce - palpitacija i aritmija

Cista se može zagnojiti, te može nastati sepsa. Parazit luči toksine, koji uzrokuju mršavljenje i alergije. Ako
cista pukne, dolazi do sekundarne infestacije, kod koje uglavnom nastaju nove ciste u torakalnoj i abdominalnoj
šupljini.

ECHINOCOCCUS MULTIOCULARIS - veličine 1-3 mm, kod psa, lisice ili vuka. Čovjek se zarazi jedući
zarašeno, neoprano šumsko voće. Stvara se alveolarna cista (u jetri, plužima, mozgu ili bubrezima) koja raste i
oponaš maligni tumor tako da pupa prema van dajući ciste u drugim organima.
a

Jedina efikasna terapija za oba Echinococcusa je kirurš intervencija.
ka

b) TREMATODES - plosnati crvi u obliku lista - METILJI

Imaju debelu kutikulu, ispod koje je mišićni sloj, ispod kojeg parenhim. Imaju dvije sisaljke, usnu i trbušnu,
nepotpuni probavni trakt (bez analnog otvora), a većina su hermafroditi. Proizvode razne inhibitore probavnih
enzima koji sprečavaju da metilji budu probavljeni u probavnom traktu.

FASCIOLA HEPATICA - veliki metilj, koji je parazit jetre i žučnih puteva goveda, ovaca, svinja, zečeva i ljudi.

Razvoj: iz jaja koja se izlučuju govnima se razvije embrion miracidijum. U vodi pliva trepetljikama, dok ne
naiđe na prijelaznog domaćina (riječnog pužića roda Limnea). U njemu nastaju ličinke sporociste, iz njih redije,
a iz njih cerkarije, koje napuštaju pužića, zalijepe se na vodenu biljku i tu se stvara infektivni oblik
metacerkarija. Čovjek se inficira preko vode, sirovog povrća i salate. Parazit iz crijeva prelazi u jetru ili krvlju
po ostalim organima i tu stvara jaja.

Bolest se naziva distomatoza ili fasciolijaza jetre i ima 2 stadija:
1) toksoinfekciozni - parazit ne polaže jaja, no javljaju se probavni poremećaji, temperatura,
mršavljenje, povećana i bolna jetra
2) infekciozni - odlažu se jaja u stolici ili žuči. Žučni kanali odebljaju, a funkcija jetre je poremećena.

terapija - emetin (u bolničkim uvjetima zbog eventualne toksičnosti), te kod eventualne sekundarne infekcije
terapija antibioticima širokog spektra.


2. NEMATHELMINTHES

NEMATODES - obli crvi - GLISTE

Neke gliste žive slobodno u prirodi, neke parazitiraju na puževima i biljkama, a neke u čovjeku. Imaju
cilindrično tijelo, sa suženim krajevima, obavijeno kutikulom, zatim mišićima, te šupljinom sa unutarnjim
organima. Probavni sustav sastoji se od usnog otvora, jednjaka, crijeva i analnog otvora. Imaju odvojene
spolove - ženke su veže od mužjaka.
Jaja se razvijaju u uterusu i onda se izbacuju:
a) oviparne ženke polažu segmentirana jaja (Ascaris lumbricoides, Trichuris trichiura)
b) oviviviparne ženke polažu jaje sa formiranom ličinkom (Enterobius vermicularis)
c) viviparne ženke polažu žive ličinke (Trichinella spiralis)
d) partenogenetsko razmnožavanje bez oplodnje muš kom stanicom, ali se ipak razvija
glista (Strongyloides stercoralis)
Gliste u probavnom traktu preživljavaju zahvaljujući nepropusnosti kutikule i djelatnosti inhibitora probavnih
enzima. Uzrokuju blage probavne manifestacije, ali ponekad može doći do težih poremećaja. Neke gliste luče
otrove.

ASCARIS LUMBRICOIDES - velika dječja glista. Živi u tankom crijevu.
Velika 25-30 cm, ima tri debele usne, i nesegmentirana jaja. Otporna je na hladnoću, antiseptike i kiseline.
Čovjek se zarazi ako pojede jaje s ličinkom preko neoprane hrane ili ruku. Iz crijeva ide u jetru, iz nje u pluća,
alveole, bronhe, larinks, farinks, te opet u crijeva gdje se pretvara u odraslog crva. Živi 10-12 mjeseci, a
izbacuje i do 200000 jaja dnevno. (božica plodnosti).

Bolest se naziva askaridijaza i uzrokuje alveolarna kravrenja, simptome upale pluća, povišenu temperaturu,
povraćanje, proljeve, bolove u probavnom traktu, te alergijske reakcije (svrab nosa i kože). Toksini mogu
uzrokovati napadaje slične epilepsiji. Najčešće komplikacije su začepljenje crijeva sklupčanim glistama ili
apendicitis. Ako probiju crijevo i uđu u trbušnu šupljinu izazovu peritonitis, a ako se nakupe u žučovodu
izazovu žuticu, upalu jetre ili žučnog mjehura.

Terapija: mebendazol (tvorničko ime Vermox). rijetko zahtijeva kiruršku intervenciju.

ENTEROBIUS VERMICULARIS - mala dječja glista.

Mali (9-13 mm), končasti, bijeli crv. Polaže jaja sa živom ličinkom, pa je odmah infektivna. Jaje je vrlo
otporno. Unosi se prljavom hranom, vodom i rukama, hvata se za mukozu crijeva. Poslije oplodnje ženka odlazi
u debelo crijevo, a mužjak ugiba. Ženka nožu migrira u rektum, tamo polaše jaja, te ugiba. Moguća je
autoinfekcija (češkanjem šupka, pa u usta) i retroinfekcija (iz jaja u anusu izađu ličinke, te odlaze nazad u
debelo crijevo).

Enterobijaza: svrbež oko šupka, pogotovo noću, probavne poremećaje (proljevi sluzi i krvi, povraćanja,
gađenje) i nervne simptome zbog lučenja toksina (nervoza, uznemirenost, promjena karaktera). Može doći u
vaginu, pa uzrokovati vulvovaginalni svrab. Sele se do maternice gdje polažu jaja š uzrokuje gnojni vaginalni
to
sekret. Dijagnoza se postavlja traženjem jaja sa perianalnog brisa celofan-trakom.

terapija - mebendazol

STRONGYLOIDES STERCORALIS - parazit tankog crijeva, rjeđe pluća, no uz parazitski ciklus ima i slobodni,
neparazitski (nalazi se u tlu, a moguć je i unos bosonogim hodanjem).


Ženka je velika 2-2.5 mm, u sluznicu crijeva polaže embrionalna jaja partenogenetski ili oplodnjom. Iz jaja se
izlegu rabditiformne ličinke koje se izbacuju izmetom. Vani se preobraze u ličinke infektivne za čovjeka, ulaze
preko kože u krvotok, zatim u pluća, bronhe, larinks, farinks, te tanko crijevo, gdje nastaju odrasli paraziti.
Ličinke su osjetljive na hladnoću, sušu i sunčevu svjetlost.

Strongiloidoza: upalu i nekroze u probavnim sluznicama, sluzno-krvave proljeve, mršavljenje, te depresija.

TRICHINELLA SPIRALIS - parazitira u tankom crijevu, a u obliku ličinke u mišićnom tkivu.

Velika 3-4mm, polaže žive ličinke. Svinja pojede zaraženog štakora (kaj svinje jedu š takore???????????),
čovjek svinju, te unese ličinke u sebe. One brzo rastu i sazriju, oplode se i polože ličinke u submukozi tankog
crijeva. Iz probavnog trakta ličinke odlaze u krvotok, te po raznim organima, a najviše u poprežno-prugasto
mišićje. U takvim mišićima rastu i dobivaju izgled spirale, te nastaje hipertrofija mišićnog tkiva.

Bolest je trihineloza a simptomi ovise o broju unijetih ličinaka:
1) U crijevu uzrokuju upalu sluznice crijeva, vodenasto-krvave proljeve, temperaturu.
2) Migracija iz crijeva u mišiće pa uzorkuju bolovi u mišićima, teško gutanje, edemi na licu, dišne smetnje
(moguća smrt), toksička oštećenja srčanog mišića (najčešći uzrok smti), encefalitis, oko.
3) Začahurenje u mišićima uzrokuje bolove u mišićima, svrbež kože.

Nakon nekoliko mjeseci ličinke umru, dolazi do kalcifikacije i resorpcije a oporavak je dug.
terapija - mebendazol za crijevne oblike, hormonski preparati (pronizon) na bazi kortikosteroida protiv
alergijske reakcije.

TRICHURIS TRICHIURA - crv vlašnjak.

Parazit debelog crijeva - cekuma i kolona. Velik 4-5.5 cm, jaja oblika bačvice, vrlo otporna. Čovjek se zarazi
preko zagađene hrane ili vode.

Trihurijaza: uglavnom nesimptomatski, ali pri jačim infestacijama uzrokuje diareje, slabost, anemije,
temperaturu, te bol u crijevima. Zbog erozija na sluznici su moguće bakterijske infekcije.


ARTHROPODA (Člankonošci)

Člankonošci su višestanične životinje čija se građa odlikuje metamerijom - ponavljanjem jednakih segmenata.
Noge su također građene od segmenata (članaka) spojenih zglobovima i tako su dobili ime.
Mogu biti patogeni sami po sebi (mehanički ili toksično), ali češće su samo prenosioci raznih bolesti i tada se
nazivaju vektori. Ima ih vrlo mnogo vrsta i podijeljeni su u viš razreda, a najvažniji su Arachnida (paučnjaci) i
e
Insecta (kukci).

1. ARACHNIDA - paučnjaci

Karakteristična građa: glava i prsište su spojeni, 4 para nogu. Ima više redova, skupina (superfamiliae) i rodova.


RED: ACARI - grinje

Viš skupina, najvažnije su Sarcoptidea (š
e ugavci) i Ixodoidea (krpelji).

a) SARCOPTIDEA - š ugavci
Sitne grinje, koje se hrane keratinom, pa žive u površinskom sloju kože.

SARCOPTES SCABIEI - uzročnik svraba.
Golim okom se vidi kao sitna crna točkica. Ima 2 para prednjih nogu za prisisavanje, 2 para zadnjih za
odgurivanje. U koži buš tunele, gdje polaže jaja. Jede keratin iz kože. Uzrokuje nesnosan svrbež. Prenosi se
i
dodirom: rukama nakon češanja, zagađenom odjećom, posteljinom.

Terapija: mast 1% lindan, krotamiton, maloj djeci Balsamum peruvianum

b) IXODOIDEA - krpelji

Velike jajolike grinje; hrane se siš krv sisavaca, gmizavaca i ptica. Zato imaju jako rilce za bodenje kože.
uži
Česti prenosioci virusa, rikecija, protozoa, spiroheta i bakterija.

Uzrokuju lokalnu upalu, ako se rilce otkine i ostane u koži. Može se sekundarno inficirati i ugnojiti. Neki luče
otrovnu slinu, koja ima paralizirajuće djelovanje. Ako dođe do dišne paralize, nastupa smrt (kod djece), ali to je
rijetkost. Najlakš ih se ukloni tako da se kapne malo etera ili kloroforma pa se nadrogiraju i opuste, ili ih se
e
premaže uljem da ostanu bez zraka.
Postoje Ixodidae (tvrdi krpelji) i Argasidae (meki krpelji).

IXODIDAE (Tvrdi krpelji)

Imaju tvrdi hitinski lešni štit. Hrane se jednom u svakom stadiju razvoja (ličinka, nimfa, odrasli) i ostaju
pričvršćeni dulje vrijeme.
U nas je čest obični krpelj - IXODES RICINUS - koji prenosi virusne encefalitise. Drugi krpelji prenose
različite viruse, rikecije (pjegavi tifus), bakterije (npr. tularemija).

ARGASIDAE (Meki krpelji)

Nemaju štit, hrane se više puta u svakom stadiju, zadržavaju se samo za vrijeme pijenja krvi, naročito noću.
Također prenose razne bolesti (npr. borelioze).

2. INSECTA - kukci

Imaju tri para nogu, tijelo podjeljeno na glavu, prsište i zadak. Ispred očiju imaju ticala i pipke. Imaju i složena
usta za uzimanje hrane, te dva para krila. Iz jajašca se razvija ličinka, zatim kukuljica, te odrasli oblik.
Vrlo su brojni (660000 od ukupno 940000 poznatih životinjskih vrsta). Svrstani su u mnoge redove, od kojih su
najvažniji Anoplura - uš Diptera - dvokrilci, Syphonaptera - buhe.
i,

RED: ANOPLURA – uši


Obavezni hematofagni ektoparaziti - sišu krv. Prilagođeni su za život među dlakama, imaju zakržljala krila i
nožice sa jakim pandžama, četvrtastu glavu, plosnato tijelo i bijeli zadak koji poplavi kad se nasiš krvi. e
Oplođena ženka leže bijela ovalna jaja - gnjide i lijepi ih uz dlake ili vlakna odjeće - na taj način prelaze sa
čovjeka na čovjeka.
Postoji nekoliko vrsta humanih uš i:
a) ušglave - Pediculus humanus var. capitis uzrokuje svrbež, a može i sekundarnu infekciju kože.
b) bijela uš- Pediculus humanus var. corporis prenosi Rickettsia prowazeki.
c) stidna uš- Pediculus pubis se prenosi najčešće spolnim kontaktom.
terapija - mast 0.5% lindan + zapraš ivanje odjeće, rublja i posteljine insekticidom (zatvori, prenoćišta).

RED: DIPTERA - dvokrilci
Jedan par krila ima funkciju, a drugi je zakržljao. Krila su membranozna, sa sistemom rebara. Iz jajeta nastaje
ličinka, iz nje kukuljica, te odrasli oblik dvokrilca. Najvažnije porodice: Culicidae - komarci, Muscidae - muhe,
Psychoidae - nevidi.

CULICIDAE – komarci
Ženke se hrane krvlju (tipično), zbog formiranja jaja (kao trebaju im proteini). Mužjaci se hrane biljnim
sokovima. Mjesto ugriza svrbi, jer ženka ubrizga svoju slinu koja sprečava koagulaciju krvi.
Dvije potporodice: Anophelinae - rod Anopheles - neke vrste prenose na čovjeka uzročnike malarije i filarije.
Culicinae - 2 roda: Culex - dio prenosi uzročnike zaraznih bolesti, a dobar dio su prijelazni domaćini za ličinke
filarija. Tu spada i obični komarac Culex pipiens. Aedes - neke vrste prenose uzročnike žute groznice i filarije.

MUSCIDAE - muhe
Musca domestica ili domaća muha prenosi Salmonellu typhi i druge salmonele (trbušni tifus), Shigellu
(bacilarna dizenterija), Entamoebu hystoliticu (amebna dizenterija), Vibrio cholerae (kolera) i virus
poliomijelitisa. Postoje i vrste koje siš krv npr. cece muhe, prenosioci tripanosome (bolest spavanja - vidi
u
krvne i tkivne protozoe).
Neke muhe mogu izazvati mijazu - u nezbrinutu ranu polože ličinke koje se hrane tkivom (ta rana fakat mora
biti nezbrinuta)

PSYCHIODAE - nevidi
Rod Phlebotomus su hematofagni dvokrilci koji prenose uzročnike lišmenijaze i papatačijeve groznice (virus
papatasii).

RED: SYPHONAPTERA - buhe
Sitne, oble, nemaju krila, ali imaju čvrste prednje noge prikladne za hvatanja na dlakame i stražnje za skakanje.
Hematofagni ektoparaziti:
a) Pulex irritans - čovječja buha
b) Ctenocephalides canis - pasja buha
c) Ctenocephalides felis - mačja buha
d) Xenopsylla cheopsis - š takorova buha
Sve vrste mogu živjeti i na čovjeku i na životinjama. Prelazeći sa životinje na čovjeka mogu prenijeti kugu
(Yersinia pestis), murini pjegavac (Rickettsia mooseri), a ubodi se mogu sekundarno inficirati i ognojiti.


Mikrobiologija skripta

More Related Content

What's hot

Similar to Mikrobiologija skripta

Mikrobiologija skripta