Pjesma za nećaka koji je otišao u daleki svijet

1. Karlovapjesma
Bio jednom mladić koji je svoje nemire
i svoje duge blažio rijekama,
pa ponio u svijet široko modro nebo
i golemo srce Međimurja.
I nitko ne zna koji je zanos života
jače plamtio nutrinom
i koja je bol nedostajanja više boljela.
Majčina. Sestrina. Očeva. Ili one Ruskinje
što mu bijaše krv, znoj i ljubav.
U svijetu vjera i vjetrova njegova košulja
bijaše širom razdrljena.
Čudnovata se zemlja rimskih bitaka
i galskih kraljeva prostrla pred njega,
ko' pjesma Druida i druga domovina.
Ona što ju je ostavio iza sebe, stajala je gorda i lijepa
kao Mura i njena čudna djevojačka sudba, ko' kletva
Kuršanečkog luga.
Imao je dva ujaka, dva Karagića, dva izranjena
svijeta. Jednom je dušu uzeo rat, drugome vječna
služba. Kraj sviju ljubavi koje se pišu kao ljubav,
svijetom je izabrao broditi sam. Prav' i sam, a opet
otvoren dobrim ljudima, ko' Knjiga Prvog
Prijateljstva.
Gdje je svršavala prošlost, raščinjao se trenutak
i budućnost tkala od bijelih haljina svih
žena-vidarica njegova roda i onih što im je imao biti
san. Više od sna.
I gdje su varljiva blijedila pusta blaga i kušnjom
slobode iskušana zlata, stajao bi opet, ko' da je rođen
biti jak, a svakom sidru i tamnici sreće biti stran,
prav' i sam. Turkova krv, plemenit' plam,
i duh Antuna Karagića.
Vlado Karagić