Romantizam, njegove karakteristike i književnost romantizma, ujedno tu su i i predstavnici romantizma iz Njemačke, Francuske, Rusije i drugih zemalja. Prezentacija je urađena za Merimicu Bučicu.

1. R O M A N T I Z A M
PRIPREMILI:
ENEDINA ŽEPČAN I ERMIN BAŠAŠKIĆ
1.

2. Romantizam
 Romantizam se općenito ne odnosi na određeni stil, već na jedno shvatanje
koje se može izraziti na mnogo načina: romantično, nestvarno, nerealno.
 Riječ "romantizam" je izvedena iz popularnosti koju su krajem 18. st. uživale
srednjovjekovne priče o pustolovinama (romani – znači da su napisani na
jednom od romanskih jezika), a rođeno je iz čežnje za emocionalnim
doživljajem.
 Romantičari su prirodu doživljavali kao bezgraničnu, divlju, promjenjivu,
uzvišenu i slikovitu. Kad bi se čovjek ponašao "prirodno", nagonski, nestalo bi
zla i sreća bi bila potpuna. Romantičar je obožavao slobodu, moć, ljubav,
snagu, stare Grke, srednji vijek, dok je zapravo samo osjećanje bilo cilj.
 Obnova, tj. ponovno otkriće i primjena dotad zanemarenih oblika postali su
stilsko obilježje romantizma.
2.

3. Romantizam kao umjetnički pravac se javio u
književnosti, glazbi, kazalištu i likovnoj
umjetnosti krajem 18. stoljeća, a vrhunac mu
je od 1820. do 1850. god., iako je potrajao do
kraja stoljeća, te se osjeća i u kasnijem
djelovanju historicizma.
Romantizam se u umjetnosti javlja kao
reakcija na ideologiju i umjetnost prethodnog
razdoblja - klasicizma, odnosno racionalizma.
Nasuprost klasicističkoj poetici, često
šabloniziranoj i stegnutoj u uska racionalistička
pravila i propise stvaranja, romantizam ističe
potpunu slobodu mašte, invencije i tematike,
suprotstavljajući se svim oblicima normiranog
stvaralaštva.
Razni su događaji uvjetovali da se
romantizam javi kao opći kulturni pokret:
Francuska revolucija i pad Napoleona; ništa
što je obećano nije ispunjeno, nisu ostvareni
ideali ljudi, te je uslijedilo razočarenje.
3.

4.  smisao i zanimanje za historiju (posebno za srednjovjekovlje,
egzotične zemlje i primitivne narode)
 istraživanje narodnih predavanja i usmenog prenošenja
nacionalnih literatura, istraživanje mitologija i folklora
 politički i socijalni angažman romantičara, vezan za
stvaranje nacionalnog jezika i nacionalne države
 isticanje osjećaja nasuprot razumu, mašte nasuprot
racionalističkoj filozofiji
 isticanje osobnog pjesničkog nadahnuća i pjesničke
slobode, odnosno, načela originaliteta nasuprot oponašanju
normiranih oblika
 novo tumačenje ljepote koje uključuje estetiku ružnoga,
miješanje tragičnog i komičnog, grotesknog i uzvišenog,
realističnog i idealiziranog
 čovjek želi pobjeći od krute stvarnosti, odbacuje razum,
prepušta se mašti
 kao i književnici, njihovi su likovi nesretni, neshvaćeni, suvišni
ljudi koji smisao života traže u prirodi i osjećajima.
ODLIKE
ROMANTIZMA
4.

5. Postoje dvije skupine romantičara
AKTIVNI
Bar djelomično
sagledavaju stvarnost i
pokušavaju utjecati na
rješavanje društvenih
problema.
& PASIVNI
Oni ne sagledavaju
probleme već bježe i
povlače se u sebe, u
svijet svojih problema i
emocija. Oduševljava ih
priroda.
5.

6. Teme koje su izražavane
u romantizmu su
 osobne preokupacije
 pejzaž, daleki i nepoznati
krajevi
 nacionalno - povijesna
tematika
 mistika
6.

7. KNJIŽEVNOST ROMANTIZMA
 Početke romantičarskog životnog
nazora nalazimo već u djelima
francuskog prosvjetitelja Jean
Jacquesa Rousseaua (1712. - 1778.)
koji je svojim djelima (Julija ili Nova
Eloiza i Ispovijesti) usmjeravao put
romantičarskom subjektivizmu i
osjećajnosti.
7.

8. Francois - Rene de Chateaubriand
 U oblikovanju romantičarskog životnog pravca osim
Rousseaua, odigrali su značajnu ulogu Francois - Rene de
Chateaubriand (1768. - 1848.) koji uvodi u književnost motiv
»svjetskog bola« (njemački: weltschmerz, tj. pesimizam i tuga
nad neskladom svijeta i neskladom mašte i stvarnosti),
istančanu emociju i profinjen lirizam, i Byron čiji se životni
nazor predstavlja u svom definitivnom obliku, a čiji junaci
osjećaju potpun nesklad između sebe, svojih moralnih
načela i društvenih konvencija s kojima su suočeni.
8.

9. Ruski romantizam
 Ruski romantizam je oblikovao nekoliko izrazitih
likova u poemama Ljermontova Mciri i Demon, i u
Puškinovim poemama Cigani i Kavkaski zarobljenik.
Sve su to bajronske ličnosti gonjene sudbinom,
plemenite u svojim nastojanjima i čežnjama,
tragične u svojoj izuzetnosti i neshvaćenosti.
Ljermontovljev Pečorin iz romana Junak našeg doba
i Puškinov Jevgenij Onjegin iz istoimenog romana
likovi su »suvišnih ljudi« koji su se javljali u eri surovoga
nikolajevskog režima.
9.

10. Friedrich Schiller
 Friedrich Schiller (1759. - 1805.) je u svojoj
drami Razbojnicima (Die Räuber, 1782.)
oblikovao lik pobunjenika razbojnika koji
se bori protiv društvene nepravde,
izražavajući raspoloženje probuđenog
građanstva koje se pobuni protiv
feudalnog apsolutizma.
10.

11. Johann Wolfgang von Göthe
 Johann Wolfgang von Goethe (Frankfurt na Majni, 28.
august 1749. - Weimar 22. ožujka 1832.), najveći i
najsvestraniji njemački književnik i mislilac
 Studirao je pravo u Leipzigu i Strasbourgu. Na poziv
vojvode Karla Augusta odlazi u Weimar, gdje postaje
tajni savjetnik, a 1780. slobodni zidar weimarske lože
Anna Amalia, dobiva plemstvo i postaje
Kammerpräsident. Bio je i upravitelj weimarskog
kazališta.
11.

12. Patnje mladog Werthera
(Prvo i orginalno izdanje iz
1774.)
 Putuje po Njemačkoj i Švicarskoj, bavi
se naučnim studijama, te se druži s
Herderom i Schillerom. Piše, istražuje i
postaje sve poznatiji pisac. Njegovo
djelo obuhvata gotovo sve književne
rodove i nekoliko naučnih područja.
Mnogobrojni su uzori i utjecaji: svjetski
klasici, književnost rokokoa, pučka
poezija različitih naroda, široko
područje povijesti, teologije, filozofije,
teorije umjetnosti i prirodnih znanosti.
Najveću popularnost u suvremenika
stekao je romanom "Patnje mladog
Werthera", jer je u tom djelu srušio sve
primjere klasicizma koji su vladali
među njegovim suvremenicima te
nas na neki način uveo u modernu
književnost. Snažno je utiecao na sve
europske književnosti. Nametnuo se
suvremenicima kao obnovitelj lirike,
drame, epa, romana, te učenjak
izuzetno oštrog i dubokog uvida u
strukturu i fenomene prirode. Još za
života postao je spomenik njemačkog
klasičnog humanizma.
 Napoznatija djela su mu:
 "Patnje mladog
Werthera"(1774)
 "Faust"
 "Tasso" (1789)
 "Rimske elegije" (1795)
 "Naukovanje Wilhelma
Meistera" (1821)
 "Srodne duše"
 "Pjesništvo i zbilja"
 "Nauk o bojama" (1810)
 "Putovanja po Italiji"