Osnovi ortodontske dijagnostike (web) 2

SARAJEVO, 2014.
UNIVERZITETSKO IZDANJE
OSNOVI
ORTODONTSKE
DIJAGNOSTIKE
Enita Nakaš, Alisa Tiro, Vildana Džemidžić,
Lejla Redžepagić -Vražalica, Muhamed Ajanović
UNIVERZITET U SARAJEVU
STOMATOLOŠKI FAKULTET SA KLINIKAMA

OSNOVI ORTODONTSKE
DIJAGNOSTIKE
SARAJEVO, 2014.
Enita Nakaš
Alisa Tiro
Vildana Džemidžić
Lejla Redžepagić - Vražalica
Muhamed Ajanović

Autori
Doc. dr. sci. Enita Nakaš
Doc. dr. sci. Alisa Tiro
Dr. sci. Vildana Džemidžić
Mr. sci. Lejla Redžepagić-Vražalica
Prof. dr. sci. Muhamed Ajanović
Naziv djela: Osnovi ortodontske dijagnostike
Broj izdanja: I izdanje
Izdavač: Stomatološki fakultet sa klinikama
Recenzenti
Prof. dr. sci. Hajrija Konjhodžić-Raščić
Doc. dr. sci. Tomislav Lauc
Prof. dr. sci. Ivana Šćepan
Ilustrator: Lejla Kahrović
Autor fotografija: Sanjin Kevrić
Lektor: Prof. dr. sci. Lejla Nakaš
DTP: Rihad Čovčić
Godina izdanja i štampe: 2014.
Štampa: “Štamparija Fojnica” d.o.o Fojnica
Odgovorno lice štamparije: Šehzija Buljina
Senat Univerziteta u Sarajevu na sjednici održanoj 24.09.2014. godine donio je odluku da se udžbenik “Osnovi
ortodontske dijagnostike” autora: Enita Nakaš, Alisa Tiro, Vildana Džemidžić, Lejla Redžepagić-Vražalica, Muhamed
Ajanović, izda kao univerzitetsko izdanje.
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
616.314-089.23-07(075.8)
OSNOVI ortodontske dijagnostike / Enita Nakaš
... [et al.]. - Sarajevo : Stomatološki fakultet
sa klinikama, 2014. - 95 str. : ilustr. ; 30 cm
Bibliografija: str. 93-94. - Registar.
ISBN 978-9958-9051-5-5
1. Nakaš, Enita
COBISS.BH-ID 21729798

Osnovi ortodontske dijagnostike 3
SADRŽAJ
1. Anatomske karakteristike kraniofacijalnog sistema ...............................................a 5
1.1. Svod lobanje ........................................................................................................7
1.2. Baza lobanje .........................................................................................................9
1.3. Kosti nazomaksilarnog kompleksa ......................................................................12
1.4. Mišići žvakači .....................................................................................................14
1.5. Vilični zglob (articulatio temporomandibularis)..................................................16
2. Karakteristike mliječne denticije.......................................................................... 21
2.1. Hronologija nicanja mliječnih zuba.....................................................................a 23
2.2. Morfologija mliječnih zuba .................................................................................a 24
2.3. Broj zuba mliječne denticije ................................................................................24
2.4. Oblik zubnih lukova ...........................................................................................a 25
2.5. Karakteristike eugnatije u mliječnoj denticiji ......................................................26
3. Karakteristike mješovite denticije........................................................................ 29
3.1. Hronologija nicanja stalnih zuba.........................................................................a 31
3.2. Potporna zona ....................................................................................................32
3.3. Karakteristike eugnatije u periodu mješovite denticije.........................................32
4. Karakteristike stalne denticije.............................................................................. 35
4.1. Morfologija stalnih zuba ....................................................................................37
4.2. Broj zuba stalne denticije ...................................................................................39
4.3. Oblik zubnih lukova ..........................................................................................39
4.4. Karakteristike eugnatije u stalnoj denticiji...........................................................39
5. Metrička analiza studijskih modela......................................................................a 43
5.1. Morfološke analize u periodu mliječne denticije..................................................46
5.2. Morfološke analize u periodu mješovite denticije ................................................52
6. Radiološka dijagnostika.......................................................................................a 71
6.1. Analiza ortopantomogram snimka ......................................................................a 73
6.2. Analiza telerendgen snimka (kefalograma)...........................................................76
7. Određivanje biološke dobi................................................................................... 85
7.1. Dentalna dob kao indikator biološke dobi...........................................................87
7.2. Koštana (skeletna) dob kao indikator biološke dobi.............................................89
Literatura: ............................................................................................................... 93
Registar pojmova: .................................................................................................... 95

POGLAVLJE 1
Anatomske karakteristike
kraniofacijalnog sistema

Stomatogeni sistem je jedna funkcionalna cjelina u čiji sastav ulaze: zubi (dentes) sa njihovims
potpornim elementima, gornja i donja vilica (maxilla, mandibula), vilični zglob (articulatio
temporomandibularis), glavni i pomoćni mišići žvakači (ss mm. masticatorii), te krvni, limfni sudovi i
živci koji vaskulariziraju i inerviraju sve navedene stukture.
Stomatogeni sistem predstavlja uravnotežen i harmoničan sistem čija funkcionalna efikasnost
ovisi o fiziološkim, odnosno patološkim procesima koji se mogu javiti na nekom od organa koji
ga sačinjavaju. Ovaj sistem je složen po svojim anatomsko-morfološkim osobinama i funkciji, pa
nedostatak ili disfunkcija samo jedne njegove komponente povlači za sobom čitav niz promjena,
estetskih i drugih posljedica. Jedan od osnovnih preduslova za razumijevanje normalne funkcije
stomatogenog sistema je dobro poznavanje anatomskih karakteristika elemenata koji ga sačinjavaju.
Koštanu osnovu glave (cranium) čine kosti koje se dijele na dva dijela:
Neurocranium – predstavlja stražnjedonji, veći dio kostura glave, koji sadrži mozak sa njegovim
omotačima i krvnim sudovima, te čulo sluha i ravnoteže.
Viscerocranium – prednjedonji, manji dio kostura glave, koji sadrži dijelove digestivnog i
respiratornog sistema, te čulo okusa, mirisa i vida.
Kosti neurocraniuma se dijele na one koje čine svod (calvaria) i one koje grade lobanjsku bazu
(basis cranii).
1.1. Svod lobanje
U izgradnji svoda lobanje učestvuje najvećim dijelom čeona, obje tjemene i dio potiljačne kosti,
ali djelimično u izgradnji učestvuje klinasta i sljepoočna kost. U ovom dijelu bit će opisane dvije
kosti koje grade najveći dio krova lobanje:
• Čeona kost (os frontale),
• Tjemena kost (os parietale).
1.1.1. Čeona kost (os frontale)
Čeona kost (os frontale)ee je neparna, djelimično pneumatična kost postavljena u prednjem dijelu
lobanje. Pneumatičan izgled joj daje paranazalni sinus (sinus frontalis). Ovu kost čine sljedeći dijelovi:
ljuska (squama ossis frontalis), nosni dio (pars nasalis), te parni orbitalni dio (partes orbitales). Svojim
dijelovima ova kost učestvuje u formiranju krova lobanje, očne duplje, nosne duplje, sljepoočne
i prednje lobanjske jame. Sve navedeno ova kost ostvaruje zahvaljujući kontaktu sa susjednim
kostima, pri čemu se stvaraju vezivni spojevi (suturae), koji tokom života mogu i osificirati. Za
stomatologe koji se bave pacijentima u rastu, prije svega ortodonte, poznavanje ovih šavova ima
veliku praktičnu vrijednost.

Osnovi ortodontske dijagnostike8
Embrionalnu osnovu frontalne kosti čine dvije simetrične polovine spojene šavom sutura
frontalis koji iščezava do sedme godine života. U 1% slučajeva ovaj šav ne isčezava, a naziva ses sutura
frontalis persistent s. metopica. Čeona kost stupa u kontakt sa gornjom vilicom formirajući šav sutura
frontomaxillaris, velikim i malim krilima klinaste kosti (sutura sphenofrontalis), sitastom kosti (sutura
frontoethmoidalis), suznom kosti (sutura frontolacrimalis), sa nosnom kosti (sutura frontonasalis) i na
kraju sa prednjim rubom obje tjemene kosti (sutura coronalis). Na telerendgen snimcima, koji se
koriste u ortodontskoj dijagnostici, vrši se iscrtavanje antropometrijskih tačaka.
Na ovoj kosti se nalazi:
• Nasion – tačka na spoju suture frontonasalis sa suturom internasalis.
1.1.2. Tjemena kost (os parietale)
Tjemena kost (os parietale)ee je parna kost koja učestvuje u izgradnji krova lobanje i djelimično u
izgradnji sljepoočne jame (fossa temporalis). Radi se o kosti četvorouglastog oblika koja preko svojih
rubova i uglova stupa u kontakt sa susjednim kostima, obrazujući šavove.
Svojim prednjim rubom i prednjim gornjim uglom stupa u kontakt sa frontalnom kosti te tako
nastaje šav sutura coronalis. Medijalnim rubom se spaja sa istoimenom kosti sa suprotne stane gradeći
sutura sagittalis. Donjim rubom stupa u kontakt sa ljuskom sljepoočne kosti (sutura squamosa), dok
prednjedonjim uglom stupa u kontakt sa velikim krilima klinaste kosti (sutura sphenoparietalis).
Svojim stražnjim rubom stupa u kontakt sa ljuskom potiljačne kosti (sutura lambdoidea), a
stražnjedonjim uglom sa sisastim nastavkom sljepoočne kosti (sutura parietomastoidea).
Slika 1.1. Čeona kost (os frontale)

Slika 1.2. Tjemena kost (os parietale)
1.2. Baza lobanje
U izgradnji lobanjske baze učestvuju najvećim dijelom klinasta kost, sljepoočna kost, potiljačna
kost, ali i čeona, te sitasta kost. U nastavku slijede osnovni anatomski podaci o ovim kostima.
1.2.1. Potiljačna kost (os occipitale)
Potiljačna kost (os occipitale)ee je neparna kost koja gradi dio krova lobanje i dio stražnje lobanjske
jame. Ovu kost čine sljedeći dijelovi: ljuska (squama ossis occipitalis), bazalni dio (pars basalis) i parni
bočni dio (partes laterales).
Njeni dijelovi okružuju veliki potiljačni otvor (foramen magnum) preko kojeg lobanjska šupljina
komunicira sa kičmenim kanalom (canalis vertebralis).
Svojim rubovima ova kost uspostavlja kontakt sa stražnjim rubom obje tjemene kosti obrazujući
sutura lambdoidea, mastoidnim nastavkom sljepoočne kosti (sutura occipitomastoidea) i tijelom
klinaste kosti pri čemu se formira hrskavični spoj (synchondrosis sphenooccipitalis). Ovaj spojss
nakon sedamnaeste godine života osificira (pretvara se u synostosis sphenooccipitalis), te tako nastajess
jedinstvena kost (os basilare).
Na telerendgen snimcima, koji se koriste u ortodontskoj dijagnostici, vrši se iscrtavanje
antropometrijskih tačaka koje se nalaze na ovoj kosti, a to su:
• Basion – odgovara sredini prednjeg ruba foramen magnum i predstavlja najnižu tačku baze lobanje,
• Opisthion – odgovara sredini stražnjeg ruba foramen magnum,
• Asterion – tačka koja odgovara spoju ljuske potiljačne kosti sa donjim stražnjim uglom
tjemene kosti i sisastog nastavka sljepoočne kosti,
• Bolton – postoji isključivo kao rendgenkefalometrijska tačka.

Slika 1.3. Potiljačna kost (os occipitale)
1.2.2. Sljepoočna kost (os temporale)
Sljepoočna kost (os temporale)ee je parna kost koja učestvuje u izgradnji sljepoočne i srednje
lobanjske jame. U njoj su smještena dva čula (čulo sluha i ravnoteže), što ovoj kosti daje kompliciran
izgled i građu. Sastavljena je iz sljedećih dijelova: ljuska (pars squamosa), timpanični dio (pars
tympanica) i petrozni dio (pars petrosa), kome su pridodati sisasti dio (pars mastoidea) i stiloidni
nastavak (processus styloideus).
S aspekta ortodontske dijagnostike, značajno je naglasiti da se na profilnom telerendgen snimku,
na ovoj kosti, iscrtavaju sljedeće antropometrijske tačke:
• Pteryon – tačka koja se nalazi na spoju velikih krila klinaste kosti sa čeonom, tjemenom i
sljepoočnom kosti,
• Porion – tačka koja se nalazi na sredini gornjeg ruba vanjskog slušnog kanala.
Slika 1.4. Sljepoočna kost (os temporale)

1.2.3. Klinasta kost (os sphenoidale)
Klinasta kost (os sphenoidale)ee je neparna kost koja svojim dijelovima učestvuje u formiranju
srednje lobanjske jame, orbite, nosne šupljine, sljepoočne, podsljepoočne i pterigopalatinalne jame.
Ovu kost čine sljedeći dijelovi: tijelo (corpus ossis sphenoidalis), mala krila (alae minores), velika krila
(alae majores) i pterigoidni nastavci (processus pterygoideus).
Tijelo kosti (corpus ossis sphenoidalis) je pneumatični, kockasti dio kosti u kojem se nalazi
paranazalni sinus (sinus sphenoidalis). Na gornjoj strani trupa ove kosti nalazi se jama izgleda turskog
sedla (sella tucica) u kojoj je smještena vodeća endokrina žlijezda ljudskog organizma, hipofiza
(hypophisis cerebri). Ova kost učestvuje u formiranju sljedećih šavova koji joj omogućavaju kontakt
sa susjednim kostima:
• Sutura sphenofrontalis – sa stražnjim rubom čeone kosti,
• Sutura sphenoethmoidalis – sa sitastom kosti,
• Sutura sphenosquamosa – sa ljuskom slijepočne kosti,
• Sutura sphenoparietalis – s prednjedonjim uglom tjemene kosti,
• Sutura sphenozygomatica – s jagodičnom kosti.
S aspekta ortodontske dijagnostike, značajno je navesti da se na profilnom telerendgen snimku
iscrtava područje selle turcice, koju s prednje i stražnje strane ograničavaju prednji i stražnji klinasti
nastavci (processus clinoideus anterior et posterior( ), a posebnu pažnju zauzima iscrtavanje dviju tačaka:rr
• S tačke ili selarne tačke, odgovara sredini hipofizialne jame,
• Se tačke ili sfenoetmoidalne tačke, koja odgovara spoju klinaste i sitaste kosti.
Slika 1.5. Klinasta kost (os sphenoidale)

1.3. Kosti nazomaksilarnog kompleksa
Nazomaksilarni kompleks čine kosti viscerocraniuma kojih ukupno ima petnaest i to šest parnih ia
tri neparne kosti. Centralna kost ovog kompleksa je gornja vilica (maxilla), oko koje su raspoređene
ostale kosti: nepčana (os palatinum), jagodična (os zygomaticum), nosna kost (os nasale), suzna kost
(os lacrimale), donja nosna školjka (concha nasalis inferior), ralasta kost (vomer) i podjezična kost
(os hyoideum). Ove kosti čine jedinstvenu cjelinu, kojoj je pridružena i donja vilica (mandibula). U
nastavku će biti opisane dvije najveće kosti nazomaksilarnog kompleksa:
• Gornja vilica (maxilla),
• Donja vilica (mandibula).
1.3.1. Gornja vilica (maxilla)
Gornja vilica (maxilla) je parna, pneumatična kost vicerokranijuma koja u svom trupu sadrži
paranazalni sinus (sinus maxillaris). Osim tijela (corpus maxillae), ovu kost čine i četiri nastavka:
processus frontalis, processus zygomaticus, processus alveolaris i processus palatinus. Pomoću ovih
nastavaka gornja vilica uspostavlja kontakt sa susjednim kostima i na taj način prenosi pritisak
donje vilice na njih. Upravo zbog tijesnog kontakta sa susjednim kostima gornja vilica se ne može
posmatrati kao izolovana kost, stoga se govori o nazomaksilarnom kompleksu. Šavovi koje ova kost
stvara stupajući u kontakt sa susjednim kostima su:
• Sutura frontomaxillaris – s čeonom kosti,
• Sutura zygomaticomaxillaris – s jagodičnom kosti,
• Sutura ethmoidomaxillaris – sa sitastom kosti,
• Sutura sphenomaxillaris – s klinastom kosti,
• Sutura nasomaxillaris – s nosnom kosti,
• Sutura lacrimomaxillaris – sa suznom kosti,
• Sutura palatomaxillaris – s nepčanom kosti.
Zahvaljujući kontaktu sa svim navedenim kostima gornja vilica formira skelet lica, očnu, nosnu
i usnu šupljinu.
S aspekta ortodontske dijagnostike, značajne su anatomske strukture koje se mogu posmatrati i
analizirati na RTG snimcima. Najznačajnije među tim tačkama su:
• Orbitale – najniža tačka na donjem rubu orbite,
• Subspinale–ilitačkaA,kojaležinadnukonkavitetakonturesjenkepremaksileumediosagitalnoj
ravni, kao antropološka tačka ne postoji,
• Prosthion – tačka koja leži na medijalnoj liniji između oba prva sjekutića; donja tačka
intermaksilarne suture.

Slika 1.6. Gornja vilica (maxilla)
1.3.2. Donja vilica (mandibula)
Donja vilica (mandibula) je neparna, pokretna kost viscerokranijuma, zavijena u obliku
potkovice. Stupa u kontakt sa sljepoočnom kosti i s njom obrazuje pokretni vilični zglob (articulatio
temporomandibularis). Na donjoj vilici opisujemo tijelo (corpus mandibulae) i dvije grane (ramus
mandibulae). Na prelazu tijela u granu nalazi se ugao (angulus mandibulae), za čiju se vanjsku stranu
veže m. masseter, a za unutrašnju stranu m. pterygoideus medialis.
U području tijela donje vilice opisuje se dio u kojem su usađeni donji zubi (pars alveolaris( ) iss
bazalni dio sa čije vanjske strane opisujemo trokutasto polje trigonum mentale, koji tvori podlogu
za bradu. Njena najizbočenija tačka naziva se protuberantia mentalis.
Od ugla donje vilice obostrano prema gore su upravljene dvije grane (ramus mandibulae), koje
završavaju sa dva nastavka – koronoidnim (procesus coronoideus)( sprijeda i kondilarnim nastavkom
straga (processus condylaris( ). Na vanjskoj strani koronoidnog nastavka veže se m. temporalis. Nass
kondilarnom nastavku se nalazi eliptično zglobno tijelo (caput mandibulae) preko kojeg donja vilica
stupa u kontakt sa sljepoočnom kosti tvoreći vilični zglob (articulatio temporomandibularis).
Na profilnom telerendgen snimku donje vilice iscrtavaju se tačke:
• Supramentale, ili tačka B – rendgenkraniometrijski to je tačka na dnu konkaviteta konture
sjenke alveolarnog nastavka donje vilice (konkavnog profila brade) u mediosagitalnoj ravni, a
kao antropološka tačka ne postoji,
• Gonion – tačka koja odgovara tjemenu ugla mandibule,
• Gnathion – najizbočenija tačka na protuberantia mentalis.

Slika 1.7. Donja vilica (mandibula)
1.4. Mišići žvakači
Mišići žvakači (mm. masticatorii)i , svojim djelovanjem na donju vilicu omogućavaju akt
žvakanja hrane. Ovo djejstvo ima veći broj mišića, ali u grupu glavnih mastikatornih mišića ubrajaju
se sljedeća četiri:
• Maseterični mišić (m. masseter),
• Sljepoočni mišić (m. temporalis),
• Vanjski krilasti mišić (m. pretygoideus medialis),
• Unutrašnji krilasti mišić (m. pterygoideus lateralis).
Sva četiri mišića pripajaju se jednim svojim krajem na kosti lobanje, a drugim krajem na granu
donje vilice (ramus mandibulae). Vanjski krilasti mišić spušta donju vilicu, dok je ostala tri podižu.e
Svi mišići su inervirani od strane n. mandibularisa, treće grane n. trigeminusa.
1.4.1. Žvakaći mišić (m. masseter)
Žvakaći mišić (m. masseter)r je mišić koji se sastoji iz dva dijela:
• Pars superficialis – polazi sa vanjske strane prednje dvije trećines arcus zygomaticus,
• Pars profunda – polazi sa unutrašnje strane stražnje trećinea arcus zygomaticus.
Oba dijela mišića se ujedinjuju i fiksiraju na vanjskoj strani tuberositas maseterica angulus
mandibulae ie processus coronoideus. Obostranom kontrakcijom ovaj mišić podiže donju vilicu i
zatvara usta. Površni dio ovog mišića pomjera vilicu prema naprijed (protruzija), a duboki dio niti
vraća vilicu prema natrag (retruzija).

1.4.2. Sljepoočni mišić (m. temporalis)
Sljepoočni mišić (m. temporalis)ss je veliki i jaki mišić koji polazi sa dubokog lista fasciae
temporalis, planum temporale tjemene kosti ispode linea temporalis inferior i medijalne straner arcus
zygomaticus. Mišićne niti ovog mišića završavaju na vrhu i medijalnoj plohi processus coronoideus
mandibulae. Obostranom kontrakcijom ovaj mišić podiže vilicu i zatvara usta, a u momentu kad je
vilica izbačena prema naprijed (protruzija), m. temporalis je povlači prema natrag (retruzija).
1.4.3. Vanjski krilasti mišić (m. pterygoideus lateralis)
Vanjski krilasti mišić (m. pterygoideus lateralis)ss je mišić koji se sastoji iz dvije glave:
• Caputsuperior–polazisainfratemporalnogpoljavelikihkrilaklinastekosti(r faciesinfratemporalis(
allae majoris ossis sphenoidalis),ss
• Caput inferior – polazi sar processus pyramidalis ossis palatine, laminae lateralis processus pterygoidei
ossis sphenoidalis, tuber maxillae.
Kratkom zajedničkom tetivom ovaj mišić se hvata na fovea pterygoidea processus condylaris
mandibulae. Zajedničkim djelovanjem, oba mišića pomjeraju donju vilicu prema dole i naprijed
(protruzija), a naizmjenična kontrakcija ovih mišića omogućava mljevenje hrane.
1.4.4. Unutrašnji krilati mišić (m. pterygoideus medialis)
Unutrašnji krilasti mišić (m. pterygoideus
medialis)s je mišić koji polazi sa piramidalnog
nastavka nepčane kosti (processus pyramidalis
ossis palatini), pterigoidne udubine klinaste
kosti (fossa pterygoidea) i lateralne lamine
klinaste kosti (lamina lateralis processus
pterygoidei). Mišićne niti ovog mišića
završavaju na hrapavosti unutrašnje strane
ugla donje vilice (tuberositas pterygoidea).
Ovaj mišić, svojom kontrakcijom, podiže
donju vilicu. Obostranom kontrakcijom,
ovaj mišić pomaže pomjeranju donje vilice
prema naprijed (protruzija). Jednostranom
kontrakcijom pomjera donju vilicu na svoju
stranu, a naizmjeničnom kontrakcijom
omogućava mljevenje hrane.
Slika 1.8. Mišići žvakači (mm.masticatorii)Sl k M k ( )

1.5. Vilični zglob (articulatio temporomandibularis)
Temporomandibularni zglob ili vilični zglob (articulatio temporomandibularis) je parni i jediniss
pokretni zglob glave. S obzirom na način kojim su kosti čovjeka međusobno spojene spada u grupu
juncture sinovialis – spoj koji pruža mogućnost kretanja, te tako predstavlja pravi zglob.s
Ovim zglobom je donja vilica, preko fossae mandibularis osis temporalis na desnoj i lijevoj stranis
lobanje, vezana sa srednjim dijelom baze lobanje. Neprekidna aktivnost i uloga koju zglob u okviru
stomatogenog sistema ima u obavljanju elementarnih funkcija (žvakanje, gutanje, govor i dr.), čini
da su njegovo stanje i ispravno funkcioniranje tokom čitavog života od značaja za zdravlje, ne samo
stomatogenog sistema nego i za sveukupno zdravlje čovjeka.
1.5.1. Sastavni dijelovi viličnog zgloba
Sastavni dijelovi temporomandibularnog zgloba su:
• Zglobna jama i zglobna kvržica temporalne kosti (fossa mandibularis et tuberculum articulare(
ossis temporalis),ss
• Kondilarni nastavak donje vilice (processus condilaris mandibulae( ),ee
• Zglobna pločica (discus articularis),s
• Retrodiskalno tkivo,
• Ligamenti viličnog zgloba,
• Zglobna kapsula (capsula articularis).ss
Slika 1.9. Vilični zglob (art. temporomandibularis)

Zglobna jama i zglobna kvržica temporalne kosti (fossa mandibularis et tuberculum
articulare ossis temporalis)
Artikulaciona površina temporalne kosti nalazi se na vanjskoj strani baze lobanje, odnosno
na vanjskom dijelu skvame temporalne kosti, ispred timpanične kosti. Samo prednji skvamozni
dio fossae mandibularis čini zglobnu površinu koja se naziva facies articularis. Facies articularis
na sagitalnom presjeku ima oblik razvučenog slova „S“ iz razloga što je sastavljen iz dva dijela,
i to: prednjeg dijela koji je manji i konveksan u anterio-posteriornom pravcu i zadnjeg koji je
veći i konkavan u mezio-lateralnom pravcu. Ovaj konveksni dio naziva se eminentia articularis
i predstavlja bazu zigomatičnog luka. Zigomatični luk (arcus zygomaticus) ima dvije baze: jednas
ide prema natrag dijeleći se u dva kraka, od kojih jedan završava kao processus postglenoidalis, te
sa stražnje strane ograničava artikulacionu površinu, dok druga baza čini prednji dio konkavnog
zglobnog tijela, koje pripada temporalnoj kosti.
Kondilarni nastavak donje vilice (processus condilaris mandibulae)
Kondil mandibule je konveksno zglobno tijelo u svim pravcima, a na kojem se anteriorno i
posteriorno nalazi artikulacijska površina. U transverzalnoj projekciji kondil sadrži medijalnu i
lateralnu izbočinu, odnosno polove. Prosječne dimenzije kondila u anterio-posteriornom pravcu
iznose od 8-10 mm. Na najsuperiornijem dijelu kondila razlikujemo dvije artikulacijske površine
podijeljene blagim transverzalnim grebenom, i to manju prednju i veću stražnju.
Zglobna pločica (discus articularis)
Zglobna pločica nalazi se između prethodno opisanih artikulirajućih površina tako da ne dolazi
do direktne artikulacije nekongurentnih zglobnih površina. Zglobna pločica je građena od elastičnog,
gustog, tvrdog fibrozbog tkiva, sa neznatnim prisustvom hrskavičastih ćelija, koje je avaskularno i
bez nervnog tkiva u svom centralnom dijelu, za razliku od perifernog koji je neznatno inerviran.
Posmatrano u sagitalnoj ravni, na disku razlikujemo tri zone različite debljine, i to: anteriornu,
intermedijalnu i posteriornu zonu. Posteriorna zona je najdeblja, anteriorna je malo tanja, dok
je intermedijalna najtanja i predstavlja mjesto gdje se, u normalnim uslovima, nalazi smještena
artkulirajuća površina kondila. Posmatrano sprijeda, na zglobnoj pločici razlikujemo medijalnu i
lateralnu zonu od kojih je medijalna deblja, što korespondira sa odnosom zglobnih tijela. Anteriorna
zona zglobne pločice u svom gornjem i donjem dijelu je povezana s kapsularnim ligamentom, sa kojim
je zglobna pločica vezana anteriorno, posteriorno, medijalno i distalno, dijeleći temporomandibularni
zglob na gornji i donji zglobni prostor. Gornji zglobni prostor je veći i čini ga prostor između zglobne
pločice i zglobne jame. Donji zglobni prostor je manji i čini ga prostor između zglobne pločice i
artikulacione površine kondila mandibule. Pomenuti prostori su ispunjeni sinovijalnom tekućinom,
koju proizvodi sinovijalna resica smještena na prednjoj granici retrodiskalnog tkiva i endotelne stanice
koje čine sinovijalnu ovojnicu, koja oblaže gornji i donji zglobni prostor. Dejstvo sinovijalne tekućine
je lubrikantno i metaboličko.
Retrodiskalno tkivo
Posteriorna zona diskusa prelazi u retrodiskalno tkivo ili posteriorni pripoj. Sa gornje strane
retrodiskalno tkivo je ograničeno elastičnom gornjom retrodiskalnom laminom, koja se spaja sa
zglobnom pločom posteriorno od timpanične ploče. S donje strane je ograničeno neelastičnom
donjom retrodiskalnom laminom, koja spaja zglobnu ploču posteriorno sa stražnjom granicom
artikulirajuće površine kondila.

Ligamenti viličnog zgloba
Ligamenti viličnog zgloba imaju zaštitnu ulogu, vezujući donju vilicu za bazu lobanje i
ograničavajući kretnje donje vilice. Oni su građeni od kolagenog vezivnog tkiva, dobro su inervirani
i nisu elastični.
- Ligamentum laterale (e temporomandibulare) – uloga ovog ligamenta je pružanje otporaee
povećanom spuštanju kondila i retruzivnoj kretnji uz ograničavanje opsega otvaranja usta.
- Ligamentum collaterale – uloga ovog ligamenata je kontrola kretnji diska i sprečavanje odmicanjae
diska od kondila, te omogućavanje rotacije diska na artikulacionoj površini kondila.
- Ligamentum sphenomandibulare – nema nikakvih značajnih ograničavajućih učinaka na kretnjee
mandibule.
- Ligamentum stilomandibulare – ograničava protruzione kretnje,e
- Capsula articularis.
Ligamente viličnog zgloba dijelimo na funkcionalne i pomoćne. Funkcionalni su: kapsularni
ligament, temporomandibularni ligament, kolateralni ligamenti. Pomoćni su: sfenomandibularni
ligament i stilomandibularni ligament.
Zglobna kapsula (capsula articularis)
Zglobna čahura je vezana za kosti koje sudjeluju u formiranju viličnog zgloba. Zglobna čahura
ima svoj vanjski sloj građen od gustog vezivnog tkiva koji se naziva membrana fibrosa i koji naa
mjestu pripoja s kosti prelazi u periost i unutrašnji sloj izgrađen od rahlog, jako vaskulariziranog
vezivnog tkiva.
Debljina ovojnice nije jednaka u cijeloj površini, u svojim prednjim dijelovima je tanja, u
stražnjim deblja, dok je lateralno labava i tanka.

POGLAVLJE 2
Karakteristike mliječne denticije

Poznavanje normalnih dentofacijalnih karakteristika mliječne denticije je značajno, jer rano
usvajanje preventivnih mjera može spriječiti pojavu različitih anomalija u toku razvoja zuba i
okluzije u kasnijem uzrastu.
Da bi se moglo pristupiti analizi modela mliječne denticije, neophodno je poznavanje
karakteristika pravilne mliječne denticije.
2.1. Hronologija nicanja mliječnih zuba
Prvi znaci razvoja zuba primjećuju se u šestoj sedmici embrionalnog perioda, a kalcifikacija
mliječnih zuba počinje u četvrtom mjesecu fetalnog života i nastavlja se i poslije rođenja, sve do
treće godine (± 6 mjeseci), kada su svi mliječni zubi u okluziji, a njihov razvoj definitivno završen.
Mliječna denticija se formira od 6 mjeseci do 2,5 godine života, tj. od nicanja prvih mliječnih
zuba do oformljenja punih nizova mliječne denticije, te traje do nicanja prvog stalnog zuba (oko
šeste godine). Šest mjeseci života je samo prosječno vrijeme početka nicanja mliječnih zuba, ali ne i
pravilo, jer su varijacije moguće i velike.
Na erupciju i izmjenu zuba utječu brojne sistemske bolesti i sindromi. Prijevremena erupcija
i izmjena mliječnih zuba puno je češća nego zakašnjela erupcija i izmjena. Općenito, kašnjenje u
erupciji u mliječnoj denticiji povezano je sa kašnjenjem erupcije u trajnoj denticiji.
Tabela 2.1. Hronologija nicanja mliječnih zuba
HRONOLOGIJA NICANJA MLIJEČNIH ZUBA
Zub Prosječna dob nicanja (mjeseci)
Centralni sjekutići 4 - 10
Lateralni sjekutići 6 - 11
Očnjaci 15 - 22
Prvi kutnjaci 11 - 18
Drugi kutnjaci 19 - 30

2.2. Morfologija mliječnih zuba
Mliječni zubi se po svojoj morfologiji razlikuju od stalnih zuba. Mliječni zubi su manji od
stalnih zuba. Međutim, meziodistalni promjer mliječnih kutnjaka je veći nego mezidistalni promjer
njihovih nasljednika pretkutnjaka. Krune mliječnih zuba su niske, zdepaste i naglo se sužavaju u
vratu. Zbog zdepaste krune kontaktne tačke mliječnih zuba su znatno šire, zapravo su to kontaktne
površine.
Incizalni bridovi i kvržice mliječnih zuba su prilično oštre neposredno po erupciji, ali s vremenom,
u funkciji, znatno abradiraju.
Posebna anatomsko-morfološka karakteristika mliječnih zuba je gleđno-dentinski bedem
(cingulum basale), koji se uočava kao ispupčenje, izraženo u cervikalnom dijelu vestibularnihee
površina kutnjaka. Ovo ispupčenje ima ulogu da štiti gingivu od impakcije hrane pošto su mliječni
kutnjaci uži u okluzalnom nego u gingivalnom dijelu. Gleđno-dentinski bedem je najizraženiji na
prvim mliječnim kutnjacima.
Dobrim poznavanjem morfoloških karakteristika zuba, upoređivanjem zuba sa desne i zuba sa
lijeve strane odgovarajuće vilice ne bi smjelo doći do greške prilikom upisivanja statusa.
Slika 2.1. Morfološke karakteristike mliječnih zuba
2.3. Broj zuba mliječne denticije
Potpunu mliječnu denticiju čini 20 zuba, 10 u gornjoj i 10 u donjoj vilici, odnosno po pet u
svakom kvadrantu. Formula zuba mliječne denticije glasi 2i 1c 2m x 4
(dva sjekutića, jedan očnjak i dva kutnjaka).

2.4. Oblik zubnih lukova
Oblik zubnog luka gornje i donje vilice u mliječnoj denticiji je polukružan. Predstavlja jednu od
razlika između mliječne i stalne denticije, s obzirom da luk gornje vilice u stalnoj denticiji ima oblik
poluelipse, a luk donje vilice oblik parabole.
Nagib mliječnih zuba u odosu na ravan odgovarajuće vilice iznosi oko 90°.
U mliječnoj denticiji interincizalni ugao iznosi gotovo 180°, dok je u stalnoj denticiji ovaj ugao
znatno manji.
Slika 2.2. Oblik zubnih lukova u mliječnoj denticiji
Prisustvo dijastema jedna je od karakteristika mliječne denticije, a razlikuju se frontalne i
primatne. Frontalne dijasteme nalaze se, kako im i samo ime kaže, između frontalnih zuba.e Primatne
dijasteme se u gornjem zubnom luku nalaze između lateralnih sjekutića i očnjaka, a u donjeme
zubnom luku, između očnjaka i prvih kutnjaka.
Primatne dijasteme su normalno prisutne odmah po nicanju mliječnih zuba. Dijasteme između
sjekutića često su prisutne od početka njihovog nicanja, ali se uvećavaju tokom rasta djeteta i tokom
rasta alveolarnog nastavka. Dijasteme između mliječih zuba su znak pravilnog rasta i razvoja, a
potrebne su zbog pravilnog postavljanja trajnih zuba u niz tokom nicanja.
Odsustvo dijastema u mliječnoj denticiji smatra se nepravilnim. U većini slučajeva zubni
lukovi mliječne denticije veći su od zbira meziodistalnih promjera mliječnih zuba, zbog izostanka
aproksimalnog kontakta mliječnih zuba.
Slika 2.3. Dijasteme u mliječnoj denticiji

2.5. Karakteristike eugnatije u mliječnoj denticiji
Pod pojmom eugnatije (normookluzije) podrazumijeva se pravilno oblikovan anatomsko-
morfološki i funkcionalno-fiziološki orofacijalni sistem. Normalna okluzija mijenja se tokom
vremena. Vidno se razlikuje u doba mliječne i u doba stalne denticije.
Osnovni preduslov da okluzalni kompleks može funkcionirati jeste da zubni nizovi gornje i
donje vilice budu funkcionalne cjeline. To podrazumijeva postojanje svih zuba (2i 1c 2m x 4), koji
treba da se nalaze na svojim mjestima, u pravilnom položaju u odnosu na tri ravni prostora.
Odnos mliječnih zuba u centralnoj okluziji
Svaki mliječni zub okludira sa po dva antagonista, izuzev centralnog donjeg sjekutića i posljednjeg
gornjeg kutnjaka.
Analiza okluzije u mliječnoj denticiji vrši se u tri prostorne ravni (sagitalnoj, vertikalnoj i
transverzalnoj) i to u interkaninoj (frontalnoj) i transkaninoj (bočnoj) regiji.
Interkanina regija:
U sagitalnoj ravni određuje se incizalni stepenik, koji predstavlja horizontalno rastojanje
između labijalne površine gornjeg centralnog sjekutića i labijalne površine donjeg centralnog
sjekutića. Normalno je da gornji sjekutići prelaze preko donjih sjekutića i u tom slučaju govorimo
o maksilarnom incizalnom stepeniku. Vrijednost incizalnog stepenika iznosi 2mm, što predstavlja
vestibulo-oralni promjer incizalnog brida gornjeg centralnog sjekutića. U slučaju kada donji
sjekutići prelaze preko gornjih sjekutića govorimo o mandibularnom inicizalnom stepeniku. U
literaturi se vrlo često maksilarni incizalni stepenik naziva i pozitivan, a mandibularni incizalni
stepenik negativan stepenik.
U vertikalnoj ravni određuje se dubina preklopa, koja predstavlja vrijednost koliko gornji
sjekutići preklapaju donje sjekutiće. Dubina preklopa u periodu mliječne denticije može varirati.
U transverzalnoj ravni analizira se odnos interincizalnih tačaka centralnih gornjih i donjiha
sjekutića. Pravilan nalaz je da se interincizalne tačke centralnih gornjih i donjih sjekutića nalaze u
medijalnoj liniji (medijani) i da se međusobno podudaraju.
Analiza okluzije u sagitalnoj ravni u predjelu bočnih zuba (transkanini sektor), podrazumijeva
određivanje interkuspidacije. U periodu mliječne denticije određivanje interkuspidacije se vrši
na osnovu sagitalnog (antero-posteriornog) odnosa mliječnih očnjaka i oblika postlaktealne ravni.
Postlaktealna ravan (postlakteon, ekvidistalna ravan, terminalna ravan, postmolarna ravan) jedna
je od karakteristika mliječne denticije, a čine je distalne aproksimalne površine drugih mliječnih
kutnjaka. Pravilno je da gornji mliječni očnjak okludira sa donjim mliječnim očnjakom i prvim
kutnjakom. Kada je riječ o postlaktealnoj ravni, najčešći oblik je ravan postlakteon, odnosno, distalne
površine gornjih i donjih drugih mliječnih kutnjaka završavaju u istoj ravni. Ova ravan oslikava način
završavanja zubnih nizova u mliječnoj denticiji, i u skladu s tim može imati trojak oblik.
Normalan i najčešći odnos mliječnih kutnjaka, u ranoj mliječnoj denticiji, je ravna postlaktealna
ravan. To je privremeni, prelazni oblik i ukoliko se ne promijeni, omogućava interkuspidaciju prvih
stalnih kutnjaka u nesigurnom kvržičnom odnosu.

Ova ravan može biti distalno i mezijalno prelomljena. Ukoliko je prisutna distalno prelomljena
ravan (donji drugi kutnjak nalazi se distalnije u odnosu na gornji), mliječna denticija ekvivalentna
je klasi II po Angle-u, te je on uvijek znak distalnog zagriza.
Kada je u pitanju odnos s mezijalnim pomakom, treba biti oprezan pri analizi.
Mezijalno prelomljen postlakteon predstavlja stanje kada se donji drugi kutnjak nalazi
mezijalnije u odnosu na gornji. Ovakav oblik je poželjan i odmah nakon erupcije prvih stalnih
kutnjaka omogućava njihovu međusobnu interkuspidaciju u klasi I po Angle-u.
Međutim, iako je pravilna i poželjna, postlaktealna ravan sa mezijalnim stepenikom može biti
i znak progenog zagriza (klasa III po Angle-u), ali u tom slučaju prisutni su i drugi simptomi
progenog zagriza.
Ipak, ekvivalent klasi III rijetko se viđa u mliječnoj denticiji zbog normalnog obrasca
kraniofacijalnog rasta u kojem donja vilica zaostaje za gornjom.
Slika 2.4. Oblici postlaktealne ravni (a. ravna, b. mezijalno prelomljena, c. distalno prelomljena)
a) b) c)
U predjelu bočnih zuba u vertikalnoj ravni analizira se međusobni odnos mliječnih zuba prema
okluzalnoj ravni. Normalan anteroposteriorni odnos svih mliječnih zuba uspostavlja se nicanjem
prvih mliječnih kutnjaka. Do nicanja prvih mliječnih kutnjaka, alveolarni nastavci gornje i donje
vilice bili su u direktnom kontaktu. Nicanjem ovih zuba dolazi do tzv. prvog fiziološkog dizanja
zagriza. Mliječni zubi su u pravilnom vertikalnom odnosu ukoliko svi dosežu okluzalnu ravan.
Međutim, mliječni zub može biti u infrapoziciji i u suprapoziciji. Infrapozicija može biti fiziološka
i patološka. U fiziološkoj infrapoziciji je svaki zub koji niče. Patološka infrapozicija je stanje kada
je grizna površina zuba ispod nivoa grizne površine susjednih zuba, odnosno kada zub ne doseže
okluzalnu ravan (npr. ankiloza mliječnog kutnjaka). Suprapozicija zuba je uvijek patološka i
podrazumijeva stanje u kojem zub prelazi okluzalnu ravan, tj. koji se nalazi iznad nivoa susjednih
zuba (npr. dubok zagriz ili gubitak mliječnog antagoniste).
U transverzalnoj ravni u predjelu bočnih zuba analiziraju se buko-oralni odnosi. Pravilno je
da bukalne kvržice gornjih mliječnih kutnjaka prelaze preko bukalnih kvržica donjih mliječnih
kutnjaka.

POGLAVLJE 3
Karakteristike mješovite denticije

Mješovita denticija traje od nicanja prvog stalnog zuba pa sve do ispadanja posljednjeg mliječnog
zuba. Prvi stalni zubi koji niču su prvi stalni kutnjaci, znatno rjeđe to mogu biti donji centralni
sjekutići.
3.1. Hronologija nicanja stalnih zuba
Mineralizacija prvih stalnih kutnjaka započinje oko rođenja, da bi kompletna mineralizacija svih
kruna stalnih zuba, osim umnjaka, završila do osme godine.
Između šeste i sedme godine života očekuje se nicanje prvih stalnih kutnjaka. Istovremeno se
završava resorpcija korjenova centralnih mliječnih sjekutića, očekuje se ispadanje ovih zuba i početak
nicanja njihovih zamjenika.
U prosjeku u sedmoj godini u ustima se pojavljuju gornji centralni i donji lateralni sjekutići, u
osmoj godini niču gornji lateralni sjekutići, a u devetoj donji očnjaci.
U periodu između desete i dvanaeste godine niču donji i gornji pretkutnjaci i gornji očnjaci.
Najčešći redosljed nicanja stalnih zuba u donjoj vilici je: prvi kutnjak, centralni sjekutić, lateralni
sjekutić, očnjak, prvi pretkutnjak, drugi pretkutnjak te drugi kutnjak.
Redosljed nicanja stalnih zuba u gornjoj vilici je: prvi kutnjak, centralni sjekutić, lateralni
sjekutić, prvi pretkutnjak, drugi pretkutnjak, očnjak te drugi kutnjak.
Nicanjem prvih stalnih kutnjaka nastavlja se podizanje zagriza; to je drugo fiziološko dizanje
zagriza. Zajedno sa nicanjem prvih stalnih kutnjaka nastavlja se nicanje mliječnih zuba, koje
je praćeno vertikalnim rastom alveolarnog nastavka. To znači da i rast bočnih mliječnih zuba i
alveolarnog nastavka učestvuju u podizanju zagriza, a ne samo prvi stalni kutnjaci.
Poremećaji u erupciji zuba stalne denticije javljaju se prilično često. Osim normalnih varijacija
u vremenu erupcije, na erupciju zuba mogu utjecati brojni genetski poremećaji, bolesti i sindromi.
Tabela 3.1. Hronologija nicanja stalnih zuba
HRONOLOGIJA NICANJA STALNIH ZUBA
Zub Prosječna dob nicanja (godine)
Gornji sjekutići 6 – 8
Donji sjekutići 7 – 9
Gornji očnjaci 11 – 12
Donji očnjaci 9 – 10
Pretkutnjaci 10 – 12
Prvi kutnjaci 6 – 7
Drugi kutnjaci 11 – 13
Treći kutnjaci (umnjaci) 17 – 21

3.2. Potporna zona
Potporna zona je ortodontski termin vezan za period mješovite denticije, a definira se kao prostor
od distoaproksimalne površine lateralnog stalnog sjekutića do mezioaproksimalne površine prvog
stalnog kutnjaka. To je prostor koji u periodu mješovite denticije tvore mliječni očnjak, prvi i drugi
mliječni kutnjak, te dijasteme, a u koji će se smjestiti stalni očnjak, prvi i drugi pretkutnjak.
Značaj ove zone se ogleda u činjenici da su širine mliječnih kutnjaka zajedno s očnjacima
i dijastemama veće nego širine nicajućih nasljednika i taj dodatni prostor zove se zakolonski
prostor (eng. leeway space). Leeway space u gornjoj vilici iznosi 1,5mm, a u donjoj vilici 2,5mm.e
Značaj leeway space-a je u tome što omogućava mezijalni pomak donjih kutnjaka za uspostavljanje
pravilne interkuspidacije, te obezbjeđuje mjesto za smještaj pretkutnjaka i stalnih očnjaka, a može
se koristiti kao dodatni prostor u toku ortodontske terapije.
3.3. Karakteristike eugnatije u periodu mješovite denticije
Pravilna okluzija (eugnatija) u periodu mješovite denticije podrazumijeva da svi gornji zubi
preklapaju labiobukalno donje, svi donji zubi preklapaju gornje sa oralne strane, svi zubi imaju po
dva zuba agonista izuzev zadnjih kutnjaka, i dva zuba antagonista izuzev donjih centralnih sjekutića
i gornjih zadnjih kutnjaka. Sredine gornjeg i donjeg zubnog niza se nalaze u istoj, medijalnoj ravni,
incizalni stepenik iznosi oko 2mm, gornji sjekutići prekrivaju labijalnu površinu donjih sjekutića
oko 2-3mm. Bukalne kvržice gornjih bočnih zuba preklapaju bukalne kvržice donjih, a svi zubi
dosežu okluzalnu ravan.
Klasa interkuspidacije u mješovitoj denticiji određuje se na osnovu odnosa prvih stalnih kutnjaka,
pri čemu treba uzeti u obzir i interkuspidaciju mliječnih očnjaka i mliječnih kutnjaka kao i oblik
postlaktealne ravni.
Period stalne denticije započinje zamjenom i posljednjeg mliječnog zuba stalnim. U ovom
periodu niču još drugi i treći stalni kutnjaci. Donji drugi kutnjaci niču u periodu između jedanaeste
i trinaeste godine, a gornji drugi kutnjaci između dvanaeste i trinaeste godine. Nicanje drugih
kutnjaka dovodi do trećeg fiziološkog dizanja zagrižaja.

POGLAVLJE 4
Karakteristike stalne denticije

Rast korijena stalnog zuba završava se dvije i po do tri godine nakon njegove erupcije, pa tako i
rast korjenova drugih kutnjaka završava između četrnaeste i petnaeste, odnosno četrnaeste i šesnaeste
godine života.
Nicanje trećih kutnjaka (umnjaka) događa se između osamnaeste i dvadeset pete godine. To
su zubi koji pokazuju najveću varijabilnost u početku, dužini trajanja i završetku svog razvoja.
Ispitivanja Markovića i saradnika, Trišovića i saradnika (1978) pokazala su da se prvi znaci razvoja
ovih zuba mogu rendgenski otkriti već u prvoj polovini šeste godine. Takav stepen razvoja se kod
nekih osoba, može otkriti i u dvanaestoj, trinaestoj pa čak i u četrnaestoj godini. Ovakvi nalazi
sugeriraju da zameci ovih zuba ne nastaju kod svih osoba između 3,5 i 4,5 godine života, već to
može biti i neznatno ranije, ali i mnogo kasnije. Ipak, zameci trećih kutnjaka (umnjaka) često
nedostaju.
4.1. Morfologija stalnih zuba
Sjekutići su centralno postavljeni unutar zubnih nizova. Sjekutić koji se nalazi neposredno uz
medijalnu liniju je centralni (prvi), a distalno od njega lateralni (drugi). Sjekutići u istom zubnom
nizu međusobno su sličniji u odnosu na sjekutiće iz suprotnog niza. Po veličini dominira gornji
centralni sjekutić, a veličina opada do donjeg centralnog sjekutića koji je ujedno i najmanji zub
stalne denticije.
Krune gornjih centralnih sjekutića, u poređenju sa donjim, obično su veće u svim dimenzijama,
naročito u meziodistalnom pravcu. Kruna gornjeg lateralnog sjekutića obično je slična po obliku
kruni gornjeg centralnog sjekutića, ali je u cjelosti manja. Ipak, gornji lateralni sjekutić pokazuje
veći opseg varijacija od bilo kojeg drugog zuba izuzev umnjaka.
Donji sjekutići su najjednostavniji i najmanji zubi u stalnoj denticiji, veoma stabilnog su oblika,
sličnog dlijetu. Ovi zubi međusobno su jako slični te se stoga teško razlikuju; donji centralni sjekutić
obično je neznatno manji od lateralnog.
Svi sjekutići obično imaju jedan korijen, spljošten u meziodistalnom pravcu.
Očnjak je treći zub od medijalne linije u svakom kvadratu. Opće morfološke karakteristike
gornjeg i donjeg očnjaka su slične. Sljedeće osobine karakteriziraju sve očnjake:
- prisustvo jedne konične kvržice (solitarna kvržica),
- sa vestibularnog aspekta kruna pokazuje oblik petougaonika, slično konturi bukalne površine
susjednog prvog pretkutnjaka.
Lingvalna jama je slične prostorne orjentacije kao i kod susjednih sjekutića, ali je lingvalnim
kvržičnim grebenom podijeljena na mezio i distolingvalni dio.
Očnjaci, dakle, imaju sječivni greben, cingulum i marginalne grebene slične sjekutićima, te
kvržicu koja je karakteristična za bočne zube. Stoga, s proksimalnog aspekta, očnjaci pokazuju oblik
sličan sjekutićima, a s labijalnog aspekta oblik sličan pretkutnjacima.
Očnjak ima širok te najduži korijen od svih zuba u pripadajućem zubnom nizu. Ovaj zub
najstabilniji je zub u zubnim nizovima.

Pretkutnjaci su četvrti i peti zubi od sagitalne medijalne linije, a označeni su kao prvi ii drugi
pretkutnjak. Gornji pretkutnjaci međusobno su slični; s bukalnog aspekta kruna ima oblik
petougaonika, slično očnjaku. Gornji prvi pretkutnjak uvijek pokazuje obrnut znak ugla i luka,
te obično dva korijena: bukalni i palatinalni. Gornji drugi pretkutnjak obično ima pravilne
topografsko-anatomske znake i najčešće samo jedan korijen.
Donji pretkutnjaci međusobno su manje slični od gornjih pretkutnjaka. Donji prvi pretkutnjak
ima slabo izraženu i funkcionalno neaktivnu lingvalnu kvržicu, stoga je oblikom sličan donjem
očnjaku.
Donji drugi pretkutnjak strukturno liči na mliječni kutnjak jer ima dvije lingvalne kvržice,
funkcionalno aktivne (molarizacija pretkutnjaka). Donji pretkutnjaci su jednokorjeni zubi, pri
čemu je korijen donjeg drugog pretkutnjaka nešto masivniji i duži u poređenju sa prvim donjim
pretkutnjakom.
Stalni kutnjaci su najveće zubne jedinice u zubnim nizovima. Obično je prisutno dvanaest
kutnjaka, po tri u svakom kvadrantu.
Kutnjaci se označavaju kao prvi, drugi i treći stalni kutnjak, od mezijalno prema distalno, u
svakom kvadrantu.
Gornji prvi kutnjak, s anatomskog aspekta, najmanje je varijabilan i stoga predstavlja morfološki
standard, s kojim se porede ostali stalni gornji kutnjaci. Isti je slučaj i s donjim prvim kutnjakom, s
kojim se porede ostali donji stalni kutnjaci.
Krune gornjih stalnih kutnjaka šire su bukopalatinalno nego meziodistalno, konture spoljašnjeg
okluzalnog polja stoga su romboidnog oblika. Karakteristika okluzalne površine je prisustvo tri
glavne kvržice (meziobukalna, distobukalna i meziopalatinalna), te četvrte (distopalatinalna) koja je
uvijek manje veličine, a ponekad je i u cjelosti odsutna.
Gornji stalni kutnjaci obično imaju tri korijena, dva bukalna i jedan palatinalni.
Slično gornjim antagonistima, donji stalni kutnjaci pokazuju smanjenje u veličini udaljavanjem
od medijalne linije. Glavni atributi koji čine razliku između gornjih i donjih kutnjaka su: krune
donjih kutnjaka su šire meziodistalno nego buko-oralno, kontura okluzalne površine im je
pravougaonog ili petougaonog oblika, imaju četiri ili pet glavnih kvržica (dvije uvijek lingvalno
lokalizirane i približno iste veličine), uvijek pokazuju lingvalni nagib krune, obično imaju dva
korijena (mezijalni i distalni).
Slika 4.1. Morfološke karakteristike stalne denticije

4.2. Broj zuba stalne denticije
Stalna denticija broji 32 zuba, a zubna formula stalne denticije glasi 2I 1C 2P 3M x 4
(dva sjekutića, jedan očnjak, dva pretkutnjaka i tri kutnjaka). S obzirom na relativno učestalu
impakciju i anodonciju trećih kutnjaka (17-20% populacije), prihvatljivo je da klinički zubni status
čini 28 zuba, po 14 u svakoj vilici, odnosno 7 u svakom kvadrantu prema formuli 2I 1C 2P 2M x 4.
4.3. Oblik zubnih lukova
Prema Angle-u oblik zubnog luka u gornjoj vilici je poluelipsa dok je luk u donjoj vilici oblika
parabole. U novije vrijeme se oblik zubnog luka opisuje kao: šiljasti (uži), ovalni i četvrtasti. Ipak,
oblik zubnog luka je determiniran genetskim i vanjskim uticajima i kao takav ne može biti striktno
definiran.
Slika 4.2. Oblik zubnog luka gornje vilice u stalnoj denticiji
4.4. Karakteristike eugnatije u stalnoj denticiji
Okluzija se može definirati kao međusobni odnos zuba u zubnom nizu, te odnos zuba u odnosu
na susjedne zube u antagonističkom zubnom nizu. Razvitak koncepta pravilne okluzije potiče od
Angle-a, a tek definiranjem pravilne okluzije možemo govoriti o tome šta je malokluzija.
Edward H. Angle 1900 godine je postavio postulat da su gornji prvi stalni kutnjaci ključ okluzije
i da njihov odnos treba biti takav da meziobukalna kvržica prvog gornjeg stalnog kutnjaka treba da
okludira sa bukalnom fisurom prvog donjeg stalnog kutnjaka.
Opće osobine pravilne okluzije stalnih zuba slične su onim kod mliječnih zuba. Svi gornji zubi
preklapaju labiobukalno donje, svi donji zubi preklapaju gornje sa oralne strane. Svi zubi imaju po
dva zuba agonista izuzev trećih kutnjaka i dva zuba antagonista izuzev donjih centralnih sjekutića
i gornjih zadnjih kutnjaka. Sredine gornjeg i donjeg zubnog niza se nalaze u istoj, medijalnoj
ravni, incizalni stepenik iznosi oko 2 mm, a gornji sjekutići prekrivaju labijalnu površinu donjih
sjekutića oko 2-3 mm.

Pravilan sagitalni odnos vilica je neutrookluzija, odnosno klasa I po Angle-u; to znači da odnos
gornjih i donjih kutnjaka treba biti takav da meziobukalna kvržica gornjeg prvog kutnjaka okludira
sa bukalnom fisurom donjeg prvog kutnjaka, a gornji očnjak okludira sa donjim očnjakom i prvim
donjim pretkutnjakom.
Lawerence F. Andrews 1972. godine je postavio šest postulata odnosno ključeva normalne
okluzije:
1. Odnos prvih stalnih kutnjaka treba da bude takav da meziobukalna kvržica prvog gornjeg
stalnog kutnjaka okludira sa bukalnom fisurom prvog donjeg stalnog kutnjaka, te da distalna
površina distobukalne kvržice prvog gornjeg stalnog kutnjaka okludira sa mezijalnom
površinom mezioaproksimalne kvržice drugog donjeg stalnog kutnjaka.
2. Angulacija krune zuba (meziodistalni tip krune) je pojam koji se odnosi isključivo na krunu
zuba, izražava se u stepenima, a predstavlja ugao između linije povučene kroz krunu zuba sa
vestibularne strane i linije koja je povučena pod uglom od devedeset stepeni na okluzalnu
ravan. Može biti pozitivan i negativan. Pozitivan tip je kada se gingivalni dio krune zuba
nalazi distalnije postavljen od incizalnog, dok o negativnom tipu govorimo kada se gingivalni
dio krune zuba nalazi mezijalnije postavljen od incizalnog.
3. Inklinacija krune zuba (labiolingvalna ili bukolingvalna inklinacija) je pojam koji se odnosi
isključivo na krunu zuba, izražava se u stepenima, a predstavlja ugao između linije povučene
tangencijalno kroz krunu zuba sa vestibularne strane i linije koja čini ugao od devedeset stepeni
sa okluzalnom ravni, kada se gleda iz profilne projekcije. Može biti pozitivan i negativan.
Pozitivan je kada je gingivalni dio krune zuba oralnije u odnosu na incizalni dio, a negativan
kada je gingivalni dio krune zuba vestibularnije u odnosu na incizalni dio krune.
4. Odsustvo rotacija unutar zubnog niza podrazumijeva da zubi nisu rotirani, obzirom da sve
rotacije zuba utiču na raspoloživi prostor u zubnom nizu.
5. Odsustvo dijastema između zuba unutar zubnog niza. Andrews je kod svih netretiranih
pacijenata sa dobrom okluzijom našao čvrste aproksimalne kontakte.
6. Okluzalna ravan treba da bude blaga. Iako Andrews nije u svim slučajevima našao blagu
okluzalnu ravan, smatra da cilj ortodontskog tretmana treba da bude ravna okluzalna ravan, s
obzirom na prirodnu tendenciju njenog produbljivanja tokom starenja.
Da bismo govorili o pojmu eugnatije, potrebno je još da su zadovoljeni funkcionalni i estetski
aspekti okluzije, s obzirom na dinamičnu ulogu stomatogenog sistema pri žvakanju, gutanju i
govoru. Također se mora voditi računa o populacijskim različitostima, s obzirom da je normalna
okluzija pretežno izraz genetskih varijacija.

Slika 4.3. I. ključ okluzije (Andrews) Slika 4.4. II. ključ okluzije (Andrews)
Slika 4.5. III. ključ okluzije (Andrews) Slika 4.6. IV. ključ okluzije (Andrews)
Slika 4.7. V. ključ okluzije (Andrews)
Slika 4.8. VI. ključ okluzije (Andrews)

POGLAVLJE 5
Metrička analiza studijskih modela

Metrička analiza studijskih modela predstavlja jedan od najvažnijih dijelova dijagnostičkog
protokola u ortodonciji, a provodi se na studijskim modelima (sokle) ili softverskom analizom
digitaliziranog studijskog modela.
Izrada studijskih modela sastoji se od kliničke i laboratorijske faze.
Klinička faza podrazumijeva uzimanje otiska donje i gornje vilice kao i registraciju međuviličnih
odnosa. Prilikom uzimanja otisaka za izradu studijskih modela važno je da budu obuhvaćeni
sljedeći detalji: donji/gornji zubni nizovi, područje apikalne baze (otisak mora biti dovoljne dubine
i obuhvatiti područje vestibuluma), palatum (sa izraženim anatomsko-morfološkim strukturama),
frenulum gornje i donje usne i jezika.
Laboratorijska faza podrazumijeva izlijevanje otisaka i izradu studijskih modela – sokli. Studijski
modeli (sokle) se izrađuju u tvrdom gipsu.
Ortodontski studijski modeli imaju više namjena. Koriste se za analiziranje nepravilnosti zuba
(broja, oblika, položaja, veličine), nepravilnosti zubnih lukova i nizova, međuviličnih odnosa u tri
prostorne ravni (sagitalna, transverzalna, vertikalna), što omogućava postavljanje dijagnoze, izradu
plana ortodontskog tretmana i praćenje toka tretmana.
Slika 5.1. Osnovne ravni (sagitalna, transverzalna i vertikalna)
Pored toga, studijski modeli imaju naučnoistraživački ali i medicinsko-pravni značaj. S obzirom
da su studijski modeli važan dokument za svakog pacijenta, potrebno ih je sačuvati najmanje 10
godina, što predstavlja problem za pohranjivanje. Razvoj savremenih tehnika i kompjuterskih
programa umanjuje te nedostatke i predstavlja alternativu tradicionalnim gipsanim studijskim
modelima. Savremene tehnike omogućavaju skeniranje otisaka i njihovu digitalizaciju, što znatno
olakšava analiziranje, a i studije su pokazale da se u pogledu preciznosti mjerenja na gipsanim i
digitalnim modelima ne razlikuju. Pohranjivanje digitalnih modela može se provesti na CD-u ili
nekom drugom mediju, što smanjuje potrebu za prostorom koji zauzimaju gipsani studijski modeli.

Digitalnefotografijeidigitalnirendgensnimcipacijenta(ortopantomogramiprofilnitelerendgen
snimak) su već u upotrebi, tako da primjena digitalnih studijskih modela (virtuelnih studijskih
modela) omogućava potpunu digitalizaciju dijagnostičkog ortodontskog protokola.
Za analizu studijskih modela potreban je sljedeći pribor:
- Šubler – milimetarski pomični mjerač, omogućava mjerenja u svim pravcima. Pogodan je za
precizna mjerenja jer se na njemu očitavaju vrijednosti sa tačnošću od 0,1mm.
- Ortodontski šestari – pored šublera za mjerenje na ortodontskim modelima može se koristiti
i dvokraki šestar, čiji kraci na vrhovima imaju metalne šiljke ili trodimenzionalni šestar po
Korkhaus-u, koji omogućava mjerenja u tri ravni.
- Ortometar (Schmuth) – četverougaona plastična pločica, za procjenu položaja zuba. Dimenzije
su mu 60 x 60mm, a debljina pločice je 10mm. Pločica sa jedne strane ima ucrtanu crvenim
linijama paralelnu mrežu razmaka 10mm, a s druge strane mreža je iscrtana crnom bojom sa
razmakom od 2mm.
- Postoji i okrugla pločica prečnika 36mm i debljine 1mm, sa milimetarskim podiocima, koja se
može koristiti kao zamjena za ortometar po Schmuthu.
Slika 5.2. Ortodontski set za mjerenje (šubler i ortometar po Schmuth-u)
5.1. Morfološke analize u periodu mliječne denticije
Procjena potrebe za ortodontskim tretmanom u periodu mliječne denticije može se vršiti
kliničkim intraoralnim pregledom, međutim, mnogo precizniji podaci se dobijaju analizom
studijskih gipsanih modela. U periodu mliječne denticije analiza studijskih modela podrazumijeva
određivanje zubnog statusa, oblika dentalnog luka, procjenu raspoloživog prostora i analizu okluzije
u tri prostorne ravni.

5.1.1. Određivanje zubnog statusa
Prvi zadatak pri analiziranju studijskih modela mliječne denticije jeste određivanje (upisivanje)
zubnog statusa.
Obilježavanje zuba mliječne denticije
Postoji više načina obilježavanja zuba. Danas se prema preporuci Međunarodnog udruženja
stomatologa (Federation Dentaire Internationale FDI) najviše primjenjuje binarni brojčani sistem;
zubni lukovi su podijeljeni na četiri kvadranta koji su obilježeni brojevima od 1-4 za stalnu, te
brojevima od 5-8 za mliječnu denticiju, čime je definiran prvi broj. Drugi broj u binarnom sistemu
označava položaj zuba u kvadrantu, polazeći od medijalne linije.
Tabela 5.1. Obilježavanje zuba mliječne denticije (binarni brojčani sistem)
55 54 53 52 51 61 62 63 64 65
85 84 83 82 81 71 72 73 74 75
51 gornji desni centralni sjekutić 61 gornji lijevi centralni sjekutić
52 gornji desni lateralni sjekutić 62 gornji lijevi lateralni sjekutić
53 gornji desni očnjak 63 gornji lijevi očnjak
54 gornji desni prvi kutnjak 64 gornji lijevi prvi kutnjak
55 gornji desni drugi kutnjak 65 gornji lijevi drugi kutnjak
81 donji desni centralni sjekutić 71 donji lijevi centralni sjekutić
82 donji desni lateralni sjekutić 72 donji lijevi lateralni sjekutić
83 donji desni očnjak 73 donji lijevi očnjak
84 donji desni prvi kutnjak 74 donji lijevi prvi kutnjak
85 donji desni drugi kutnjak 75 donji lijevi drugi kutnjak

Pored navedenog sistema, u svakodnevnoj praksi, koristi se obilježavanje zuba mliječne denticije
rimskim brojevima od I – V.
Tabela 5.2. Obilježavanje zuba mliječne denticije (rimski brojevi)
V IV III II I I II III IV V
Ukoliko neki od mliječnih zuba nedostaje, upisuje se nula, bez obzira da li se radi o hipodonciji
ili o gubitku zuba. Prekobrojan zub se notira na način da se njegov znak upiše dva puta.
Također je potrebno evidentirati i eventualne anomalije u morfologiji zuba – mikrodoncija,
fuzija, geminacija i sl.
5.1.2. Analiza oblika zubnog luka i niza
U periodu mliječne denticije oblik zubnog luka je polukružan, a zubi su postavljeni pod pravim
uglom u odnosu na okluzalnu ravan. Za analiziranje oblika zubnog luka potrebno je imati ortometar
sa nekoliko koncentrično ucrtanih polukrugova. Analiza se vrši tako da se ortometar postavi na
model pri čemu jedan od koncentričnih krugova ravnomjerno treba da dodiruje incizalne bridove
sjekutića, vrh očnjaka i bukalne kvržice kutnjaka (slika 5.3.). Ukoliko je prisutna protruzija ili
retruzija sjekutića, nijedan od koncentričnih krugova ortometra neće odgovarati tom obliku zubnog
luka, te je potrebno evidentirati odstupanje.
Slika 5.3. Oblik zubnih lukova u mliječnoj denticiji
Dijasteme u mliječnoj denticiji
Prisustvo dijastema u mliječnoj denticiji je važan klinički znak koji govori o pravilnom razvoju.
Na osnovu prisutnih dijastema možemo pretpostaviti da će biti dovoljno prostora za smještaj stalnih
zuba. Odsustvo dijastema u mliječnoj denticiji ukazuje na nedovoljan razvoj i jedan je od prvih
znakova primarne uskosti.

Zbog toga je važno prilikom analiziranja zubnih nizova u mliječnoj denticiji evidentirati
prisustvo dijastema na način da se između svakog zuba, gdje je prisutna dijastema, ucrta strelica.
Prisustvo dijastema se evidentira prilikom upisivanja zubnog statusa.
Slika 5.4. Način obilježavanja dijastema
5.1.3. Analiza okluzije u mliječnoj denticiji
Analiza okluzije u mliječnoj denticiji vrši se u interkaninoj i transkaninoj regiji mjerenjem
parametara u tri prostorne ravni.
Interkanina regija
U sagitalnoj ravni određuje se incizalni stepenik. Normalno je da gornji sjekutići preklapaju
donje sjekutiće i u tom slučaju govorimo o maksilarnom incizalnom stepeniku.
U slučajevima kada postoji bridni odnos, nema horizontalnog rastojanja između gornjih i donjih
sjekutića, vrijednost incizalnog stepenika jednaka je nuli. Ukoliko donji sjekutići preklapaju gornje
sjekutiće, onda govorimo o mandibularnom incizalnom stepeniku.
Incizalni stepenik se mjeri pomoću šublera i vrijednost incizalnog stepenika se izražava u
milimetrima (mm).
Slika 5.5. Odnos zuba interkanine regije mliječne denticije u sagitalnoj ravni (incizalni stepenik)

U vertikalnoj ravni određuje se dubina preklopa, na način da se izmjeri rastojanje između
incizalnih bridova gornjih i donjih mliječnih centralnih sjekutića. Na donjim mliječnim sjekutićima,
na vestibularnoj površini, olovkom se označi tačka do koje gornji mliječni sjekutići preklapaju
donje u položaju centralne okluzije. Nakon toga se, šublerom, izmjeri rastojanje od incizalnog brida
donjeg mliječnog sjekutića i označene tačke na vestibularnoj površini istog sjekutića. Vrijednost
dubine preklopa može biti pozitivna ili negativna, a izražava se u milimetrima (mm) ili u trećinama
krune zuba (npr. 1/3 krune zuba i sl.).
Slika 5.6. Odnos zuba interkanine regije mliječne denticije u vertikalnoj ravni (dubina preklopa)
U transverzalnoj ravni analizira se odnos interincizalnih tačaka centralnih gornjih i donjiha
sjekutića. Pravilan nalaz je da se interincizalne tačke centralnih gornjih i donjih sjekutića nalaze u
medijalnoj liniji (medijani) i da se međusobno podudaraju.
Potrebno je evidentirati sva odstupanja sa definiranim iznosom i smjerom odstupanja.
Slika 5.7. Odnos zuba intekanine regiji mliječne denticije u transverzalnoj ravni (interincizalne tačake)
Transkanina regija
Analiza okluzije u sagitalnoj ravni u predjelu bočnih zuba podrazumijeva određivanje klase
interkuspidacije. Klasa interkuspidacije se obilježava rimskim brojevima (I, II itd.) U periodu
mliječne denticije određivanje klase se vrši na osnovu odnosa mliječnih očnjaka i oblika postlaktealne
ravni. Pravilno je da se mliječni očnjaci nalaze u klasi I interkuspidacije, tj. gornji očnjak okludira
sa donjim očnjakom i prvim kutnjakom.

Postalakteon je najčešće ravan (distalne površine gornjih i donjih drugih mliječnih kutnjaka
završavaju u istoj ravni).
Slika 5.8. Oblici postlaktealne ravni
U predjelu bočnih zuba u vertikalnoj ravni analizira se međusobni odnos mliječnih zuba
u odnosu na okluzalnu ravan. Potrebno je evidentirati sva odstupanja u smislu infrapozicije i
suprapozicije.
Slika 5.9. Prikaz infrapozicije mliječnih zuba
da bukalne kvržice gornjih mliječnih kutnjaka prelaze preko bukalnih kvržica donjih mliječnih
kutnjaka. U slučajevima kada su narušeni buko-oralni odnosi, potrebno je evidentirati na kojim
je to zubima, kao i stepen promjena koji može biti od ukrštenog do potpuno promašenog odnosa.
Slika 5.10. Odnos zuba transkanine regije mliječne denticije u transverzalnoj ravni (buko - oralni odnosi)

5.2. Morfološke analize u periodu mješovite denticije
Morfološke analize u periodu mješovite denticije podrazumijevaju određivanje zubnog statusa,
određivanje oblika zubnog luka, analizu okluzije u sve tri prostorne ravni i procjenu potrebnog,
odnosno raspoloživog prostora za smještaj stalnih zuba.
Morfološka analiza modela u periodu mješovite denticije započinje upisivanjem zubnog statusa.
Za tačno određivanje zubnog statusa neophodno je poznavanje morfoloških karakteristika mliječnih
i stalnih zuba. Obilježavanje mliječnih i stalnih zuba može se vršiti na više načina: binarni sistem
obilježavanja zuba (kvadrant i pozicija zuba od medijalne linije) ili kombinacija arapskih i rimskih
brojeva (rimskim brojevima obilježavamo mliječne zube, a arapskim brojevima stalne zube).
Tabela 5.3. Način obilježavanja statusa zuba u periodu mješovite denticije
Binarni sistem obilježavanja statusa zuba u periodu mješovite denticije
16 55 14 53 12 11 21 22 63 64 65 26
46 85 84 43 42 41 31 32 33 74 75 36
Obilježavanja statusa zuba u periodu mješovite denticije (kombinacija arapskih i rimskih brojeva)
6 V 4 III 2 1 1 2 III IV V 6
6 V IV 3 2 1 1 2 3 IV V 6
Ukoliko neki od mliječnih zuba nedostaje, upisuje se nula (bez obzira da li se radi o hipodonciji
ili o gubitku zuba). Prekobrojan zub se notira na način da se njegov znak upiše dva puta.
Takođe je potrebno evidentirati i eventualne anomalije u morfologiji zuba (mikrodoncija, fuzija,
geminacija, i sl.).
Prilikom određivanja zubog statusa potrebno je posebnu pažnju obratiti na redoslijed smjene,
odnosno redoslijed nicanja stalnih zuba. Sva eventualna odstupanja u vremenu nicanja zuba (ranija
ili kasnija smjena zuba) je potrebno evidentirati. Zubni status je potrebno potvrditi RTG snimkom.
5.2.2. Određivanje oblika zubnog luka
Oblik zubnog luka u periodu mješovite denticije zavisi od uzrasta djeteta, odnosno od perioda
denticije i dentalnog statusa. Analiziranje oblika gornjeg i donjeg zubnog luka podrazumijeva
opisivanje oblika pri čemu zubni luk može imati oblik slova „U“, „V“ ili grčkog slova omega „Ω“.

5.2.3. Procjena potrebnog i raspoloživog prostora
Nepravilno postavljeni i zbijeni zubi unutar zubnih lukova najčešće su posljedica nedostatka
prostora, bilo kao posljedica nesrazmjera u veličini vilica i zuba, bilo kao posljedica prijevremenog
gubitka mliječnih zuba i posljedičnog pomjeranja susjednih zuba u slobodni prostor. Kako bi se
procijenilo da li ima dovoljno prostora za smještaj svih zuba unutar zubnih lukova, potrebna je
analiza prostora na studijskim modelima. Analiza prostora na modelima podrazumijeva poređenje
raspoloživog i potrebnog prostora za smještaj svih zuba. Ove analize predstavljaju važan aspekt u
ortodontskom dijagnostičkom protokolu i planiranju ortodontskog tretmana.
U periodu mješovite denticije jedno od najčešćih pitanja je da li će biti dovoljno prostora
za smještaj svih stalnih zuba, naročito zuba potporne zone (stalnog očnjaka, prvog i drugog
pretkutnjaka).
Za procjenu potrebnog prostora u periodu mješovite denticije mogu se koristiti analize koje se
temelje na tablicama proporcionalnosti (Moyersova i Tanaka-Johnstonova) ili na RTG-snimkama.
5.2.3.1. Moyersova analiza
Da bi se dobili podaci o potrebnom prostoru za smještaj stalnog očnjaka, prvog i drugog
pretkutnjaka, Moyers je na osnovu zbira meziodistalnih promjera donjih stalnih sjekutića dao
tablice sa različitim procentom vjerovatnoće, od 5% do 95%, potrebnog prostora. Prema preporuci
autora u svakodnevnoj praksi koristi se 75% vjerovatnoće.
Moyersova analiza (metoda) zasniva se na činjenici da postoji određena korelacija između
veličine pojedinih grupa zuba, i to između veličine donjih stalnih sjekutića, i veličine stalnih očnjaka
i pretkutnjaka u obje vilice. Preciznije, zbir meziodistalnih promjera donjih stalnih sjekutića
u određenom je odnosu sa veličinom prostora potrebnog za smještaj očnjaka, prvog i drugog
pretkutnjaka, za gornju i donju vilicu.
Ova analiza ima nekoliko prednosti i stoga se preporučuje primjena ove analize u svakodnevnom
kliničkom radu.
Za ovu analizu potrebno je da su iznikli stalni donji sjekutići, koji niču do osme godine,
tako da se ova analiza može primijeniti dosta rano, što znači da se već u osmoj godini sa velikom
vjerovatnoćom (75% vjerovatnoće), može predvidjeti da li će biti dovoljno prostora za smještaj
stalnog očnjaka, prvog i drugog pretkutnjaka. Osim toga, donji sjekutići su morfološki stabilniji od
bilo koje druge grupe zuba.
Greške pri mjerenju u ovoj analizi su minimalne.
Metoda je jednostavna i sa jednakom preciznošću mogu je primjenjivati kako iskusni kliničari
tako i početnici i studenti.
Metoda se sa jednakom preciznošću može primjeniti direktno u ustima pacijenta kao i na
studijskim gipsanim modelima.

Postupak analize
1. Izmjeriti pojedinačno meziodistalne promjere donjih stalnih sjekutića, na najširem
meziodistalnom promjeru krune zuba, i zatim ih zbrojati. Time se dobija „ulazni“ podatak za
čitanje potrebnih vrijednosti iz tablica.
2. Izmjeriti veličinu potporne zone od distoaproksimalne površine lateralnog stalnog sjekutića
do mezioaproksimalne površine prvog stalnog kutnjaka, posebno na desnoj i posebno na
lijevoj strani, i u gornjem i u donjem zubnom luku. Dobivene podatke unijeti u tabelu, u za
to predviđene rubrike.
3. U tablicama pronaći potrebne vrijednosti potporne zone za izmjerenu sumu donjih sjekutića,
posebno za gornju i posebno za donju vilicu. Uobičajeno je da se koristi procenat od 75%
vjerovatnoće. Dobivene podatke unijeti u tabelu, u za to predviđene rubrike. Potrebno je
naglasiti da su tablice vjerovatnoće napravljene posebno za veličinu potporne zone u gornjoj
i posebno u donjoj vilici, zbog razlike u veličini potporne zone u gornjem i donjem zubnom
luku; dok se za desnu i za lijevu stranu u jednoj vilici uzimaju identične potrebne vrijednosti.
4. Nakon toga upoređuju se izmjerene vrijednosti (veličina potporne zone izmjerena na modelu)
i potrebne vrijednosti (veličina potporne zone – tablične vrijednosti) i dobivena razlika se
unosi u tabelu. Ukoliko je izmjerena vrijednost manja od potrebne vrijednosti potporne zone
(negativna razlika), postoji nedostatak prostora za smještaj stalnog očnjaka, prvog i drugog
pretkutnjaka; što znači da je ortodontskom terapijom potrebno obezbijediti potrebni prostor.
Ukoliko je izmjerena vrijednost jednaka ili veća od potrebne vrijednosti potporne zone, znači
da će biti dovoljno prostora za smještaj stalnog očnjaka, prvog i drugog pretkutnjaka.
Tabela 5.4. Predikcijske Mojersove vrijednosti (75% vjerovatnoće)
PROCJENA POTREBNOG PROSTORA (Moyers)
Suma meziodistalnih promjera
donjih sjekutića
19,5 20,0 20,5 21,0 21,5 22,0 22,5 23,0 23,5 24,0
Veličina potporne
zone (75%)
Gornja vilica 20,6 20,9 21,2 21,3 21,8 22,0 22,3 22,6 22,9 23,2
Veličina potporne
zone (75%)
Donja vilica 20,1 20,4 20,7 21,0 21,3 21,6 21,9 22,2 22,5 22,8
U slučajevima kada je došlo do pomjeranja sredine gornjih ili donjih sjekutića, potrebno je izvršiti
korekciju položaja sjekutića i nakon toga mjeriti veličinu potporne zone sa desne i sa lijeve strane.
Ukoliko su prisutne dijasteme između gornjih ili donjih
sjekutića, potrebno je uključiti i veličinu dijastema u
veličinu potporne zone sa desne i sa lijeve strane. U
slučajevima kada postoji rotacija jednog ili više sjekutića,
također je potrebno izvršiti korekciju položaja zuba i
nakon toga mjeriti veličinu potporne zone.
Slika 5.11. Potporna zonaa

5.2.3.2. Tanaka – Johnstonova analiza
Tanaka i Johnston su razvili metodu, sličnu Moyersovoj analizi, za procjenu veličine potporne
zone na osnovu meziodistalnog promjera donjih stalnih sjekutića (SMI). Prednost ove metode je
u tome što ne zahtijeva upotrebu tablica, nego se veličina potrebnog prostora za smještaj stalnog
očnjaka, prvog i drugog pretkutnjaka, određuje na osnovu formula.
Formula za određivanje potrebnog prostora u donjoj vilici:
SMI
2
10,5
Formula za određivanje potrebnog prostora u gornjoj vilici:
SMI
2
11,0
Važno je napomenuti da se Moyersova analiza i Tanaka-Johnstonova analiza mogu primjenjivati
kada su iznikli prvi stalni kutnjaci i stalni sjekutići, te da se ove analize mogu raditi sve dok je u
području potporne zone prisutan ijedan mliječni zub.
Tabela 5.5. Način unošenja podataka za Moyersovu i Tanaka-Johnstonovu analizu
TANAKA-JOHNSTON MOYERS
Suma sjekutića: Suma sjekutića:
Gornja vilica Izmjerena: Treba: Razlika: Gornja vilica Izmjerena: Treba: Razlika:
Desno Desno
Lijevo Lijevo
Donja vilica Izmjerena: Treba: Razlika: Donja vilica Izmjerena: Treba: Razlika:
Desno Desno
Lijevo Lijevo
5.2.3.3. Određivanje veličine neizniklih zuba na osnovu RTG snimka
Određivanje veličine neizniklih zuba na osnovu RTG snimka podrazumijeva mjerenje zuba na
rendgen snimku. Za ovu analizu koriste se rendgen snimci na kojima se jasno vide zubi. Mnogo
bolja, jasnija slika svakog zuba dobiva se na pojedinačnim retroalveolarnim rendgen snimcima nego
na ortopantomogramu. Međutim, i na pojedinačnim rendgen snimcima postoji uvećanje slike,
koje treba uzeti u obzir prilikom mjerenja. Zbog toga se prilikom određivanja veličine neizniklih
zuba na osnovu rendgen snimka prvo izmjere veličina jednog zuba vidljivog i na rendgen snimku
i na modelu (npr. mliječni kutnjak). Uvrštavanjem dobivenih vrijednosti u formulu, odnosno na
osnovu proporcije može se dobiti veličina neizniklog zuba:
PROMJER MLIJECNOG KUTNJAKA NA MODELU
PROMJER MLIJECNOG KUTNJAKA NA RTG SNIMKU

PROMJER NEIZNIKLOG PRETKUTNJAKA
PROMJER NEIZNIKLOG PRETKUTNJAKA NA RTG SNIMKU

5.2.4. Analiza okluzije u mješovitoj denticiji
Analiza okluzije u mješovitoj denticiji vrši se u interkaninoj i transkaninoj regiji mjerenjem
parametara u tri prostorne ravni, kao i kod mliječne denticije.
Interkanina regija
Analizom u sagitalnoj ravni određuje se incizalni stepenik (eng(( . overjet), koji predstavlja
horizontalno rastojanje između labijalne površine gornjeg centralnog sjekutića i labijalne površine
donjeg centralnog sjekutića. Pravilan incizalni stepenik iznosi 2-3mm. Incizalni stepenik može biti
povećan i vrijednost mu može biti i preko 10mm (npr. kod nepravilnosti klase II/1), takav incizalni
stepenik nazivamo još i maksilarni incizalni stepenik. U slučajevima kada se gornji i donji sjekutići
u položaju centralne okluzije dodiruju svojim bridovima (bridni odnos), incizalni stepenik je jednak
nuli. Negativni incizalni stepenik ili mandibularni incizalni stepenik je kada se donji sjekutići nalaze
ispred gornjih sjekutića (npr. kod progenog odnosa vilica). Incizalni stepenik se mjeri pomoću šublera
i vrijednost incizalnog stepenika izražava se u milimetrima (mm).
Slika 5.12. Odnos zuba interkanine regije u sagitalnoj i vertikalnoj ravni (incizalni stepenik i dubina preklopa)
U vertikalnoj ravni određuje se dubina preklopa (eng. overbite),e koja predstavlja vrijednost
koliko gornji sjekutići preklapaju donje sjekutiće u vertikalnoj ravni. Vrijednost pravilne dubine
preklopa je 2-3mm, ili izraženo u trećinama 1/3 visine krune zuba.
Dubina preklopa može biti smanjena (npr. kod bridnog odnosa) ili preklop uopće ne postoji
(otvoreni zagriz). Gornji sjekutići mogu u potpunosti prekrivati donje sjekutiće i u tom slučaju
govorimo o dubokom preklopu (npr. kod nepravilnosti klase II/2). Kod povećane dubine preklopa
incizalni bridovi gornjih sjekutića mogu dodirivati gingivu u predjelu donjih sjekutića uzrokujući
traumu, što svakako treba posebno zabilježiti. Prilikom analiziranja dubine preklopa u periodu
mješovite denticije treba uzeti u obzir fiziološke promjene u toku erupcije zuba (fiziološka
infrapozicija zuba). Dubina preklopa se mjeri na studijskim modelima u centralnoj okluziji, gdje
se na vestibularnoj površini donjih stalnih sjekutića olovkom označi tačka do koje gornji stalni
sjekutići prekrivaju donje. Nakon toga se izmjeri rastojanje od incizalnog brida donjeg sjekutića do
označene tačke na vestibularnoj površini sjekutića.

Vrijednost dubine preklopa može biti pozitivna ili negativna a izražava se u milimetrima (mm)
ili u trećinama krune zuba (npr. 1/3 krune zuba i sl.).
Slika 5.13. Odnos zuba interkanine regiji u transverzalnoj ravni (interincizalne tačke)
U transverzalnoj ravni analizira se odnos interincizalnih tačaka gornjih i donjih centralniha
stalnih sjekutića. Pravilno je da se interincizalne tačke gornjih i donjih sjekutića nalaze u medijalnoj
liniji (medijani) i da se međusobno podudaraju. Precizno određivanje odnosa interincizalnih tačaka
podrazumijeva prethodno određivanje sredine gornjeg, odnosno donjeg modela (određivanje
sredine vilica).
Određivanje sredine vilica
Sredine gornje i donje vilice se konstruiraju na osnovu dvije referentne tačke u medijalnoj liniji
koje mogu biti anatomske ili konstruirane.
Određivanje sredine gornje vilice
Za određivanje sredine gornje vilice koriste se dvije referentne tačke koje odgovaraju anatomskim
karakteristikama gornje vilice:
- Prva (prednja) tačka se nalazi na mjestu gdje se drugi transverzalni nepčani nabor (plica palatina(
transversalis) križa sa medijalnom linijom (s rapha mediana);
- Druga (stražnja) tačka je na mjestu gdje se rafa medijana (rapha mediana), nakon što se u
srednjem dijelu razdvaja, ponovno spaja u jednu liniju, u regiji prvih stalnih kutnjaka.
Spajanjem prednje i stražnje tačke na modelu, uz pomoć linijara, ucrtava se linija koja predstavlja
sredinu gornje vilice.
Slika 5.14. Referentne tačke sredine gornje vilice na modelu

Određivanje sredine donje vilice
Za određivanje sredine donje vilice koriste se dvije referentne tačke koje je potrebno konstruirati
na modelu, obzirom da je sredina donje vilice anatomski definirana tačkom koja se nalazi između
hvatišta mišića genioglosusa (spina musculi genioglossi) i geniohioideusa (spina musculi geniohyoidei)
desne i lijeve strane. Ovu tačku nije moguće vidjeti klinički, a samim tim ni na modelu.
- Prva (prednja) tačka se određuje na način da se uz pomoć ortometra na vestibularnoj
površini gornjih sjekutića obilježi tačka koja odgovara sredini gornjeg modela, tj. prenosi se sa
palatinalne na vestibularnu površinu (ortometar je postavljen tako da jedna linija prolazi kroz
sredinu gornjeg modela). Nakon toga, modeli se sklope u položaj centralne okluzije i tačka sa
vestibularne površine sjekutića gornjeg modela (sredina gornjeg modela) se prenese na donji
model u predjelu sjekutića sa vestibularne strane. Ova tačka se sa vestibularne površine prenese
na lingvalnu površinu i time se dobila prednja tačka za određivanje sredine donjeg modela.
- Druga (zadnja) tačka se određuje na više načina:
- Na otvorenim modelima, spojenim dorzalnim površinama, uz pomoć linijara, spajanjem
prethodno određenih tačaka gornje i prednje tačke donje vilice u predjelu donjih kutnjaka
se obilježi zadnja tačka.
- Na modelima u centralnoj okluziji uz pomoć ortometra, spajanjem prethodno određenih
tačaka gornje i prednje tačke donje vilice u predjelu donjih kutnjaka se obilježi zadnja
tačka.
- Određivanjem dvije tačke na gornjem modelu, koje su simetrične u transverzalnoj i
sagitalnoj ravni, a zatim se ove tačke prenesu na donji model, pri čemu su gornji i donji
model u centralnoj okluziji. Iz dobivenih tačaka je moguće na dva načina dobiti zadnju
tačku:
- Šestarom se opišu lukovi na čijem presjeku se nalazi zadnja tačka ili
- Postavljanjem ortometra na način da središnja linija na ortometru prolazi kroz prednju
tačku na donjem modelu a u predjelu kutnjaka obilježi se zadnja tačka (voditi računa
da jedna transverzalna linija ortometra prolazi kroz simetrične tačke koje su prenesene
sa gornjeg modela).
Neslaganje interincizalnih tačaka može biti posljedica pomjeranja zuba gornjeg i/ili donjeg
zubnog niza, ili može biti posljedica devijacije donje vilice (podatak možemo dobiti kliničkim
pregledom).
Spajanjem prednje i stražnje tačke na modelu, uz pomoć linijara, ucrtava se linija koja predstavlja
sredinu donje vilice.
Označene linije (sredina gornje i donje vilice) ucrtavaju se na vestibularnu površinu zuba, te
predstavljaju referentnu vrijednost za procjenu iznosa i smjera odstupanja interincizalnih tačaka.
Važno je napomenuti da preciznost određivanja interincizalnih tačaka ovisi o preciznoj registraciji
međuviličnih odnosa prilikom uzimanja otisaka.

Transkanina regija
Analiza okluzije u predjelu bočnih zuba u
sagitalnoj ravni podrazumijeva određivanje klase
prema Angle-u. Klasa interkuspidacije se obilježava
rimskim brojevima (klasa I, ½ II itd.) Kod klase
I meziobukalna kvržica prvog gornjeg stalnog
kutnjaka leži između bukomezijalne i bukosrednje
kvržice prvog donjeg stalnog kutnjaka.
Kod klase II donji zubi se nalaze distalnije u
odnosu na gornje zube. Meziobukalna kvržica
prvog gornjeg stalnog kutnjaka nalazi se
između prvog donjeg stalnog kutnjaka i drugog
pretkutnjaka.
Kod klase III donji zubi se nalaze mezijalnije
u odnosu na gornje zube. Meziobukalna kvržica
gornjeg prvog stalnog kutnjaka se nalazi između
prvog i drugog donjeg stalnog kutnjaka.
Prilikom određivanja klase u mješovitoj
denticiji treba povesti računa i o interkuspidaciji
mliječnih očnjaka i mliječnih kutnjaka kao i obliku
postlaktealne ravni.
Slika 5.15. Referentne tačke sredine gornjeg i donjeg modela
Slika 5.16. Odnos zuba u transkaninoj regiji u sagitalnoj ravni (klase interkuspidacije po Angle-u)
U periodu mješovite denticije u predjelu bočnih zuba u vertikalnoj ravni analiziraju se međusobni
odnosi zuba u odnosu na okluzalnu ravan. Potrebno je evidentirati sve zube koji se nalaze u
infrapoziciji i suprapoziciji.

Slika 5.17. Odnos zuba u transkaninoj regiji u vertikalnoj ravni
da bukalne kvržice gornjih bočnih zuba prelaze preko bukalnih kvržica donjih zuba. U slučajevima
kada su narušeni buko-oralni odnosi, potrebno je evidentirati sva uočena odstupanja.
Slika 5.18. Odnos zuba u transkaninoj regiji u transverzalnoj ravni (buko-oralni odnosi)

5.3. Morfološke analize u periodu stalne denticije
Morfološke analize u periodu stalne denticije podrazumijevaju određivanje zubnog statusa,
određivanje oblika zubnog luka, analizu okluzije u sve tri prostorne ravni i procjenu potrebnog
odnosno raspoloživog prostora za smještaj stalnih zuba. Budući da su svi stalni zubi iznikli i da
raspolažemo sa tačnim meziodistalnim promjerima zuba te s dužinom zubnog niza, procjena
raspoloživog prostora u periodu stalne denticije je pouzdan parametar u procjeni nedostatka prostora.
Za obilježavanje stalnih zuba najčešće se koristi binarni brojčani sistem, ustanovljen u
Bukureštu 1970. godine na zasjedanju Međunarodne stomatološke federacije (Federation Dentaire
Internationale FDI). Zubni lukovi su podijeljeni na četiri kvadranta koji su za stalnu denticiju
obilježeni brojevima 1 - 4, pri čemu 1 označava gornji desni, 2 gornji lijevi, 3 donji lijevi i 4 donji
desni kvadrant.
Tabela 5.6. Način obilježavanja stalnih zuba (binarni brojčani sistem)
18 17 16 15 14 13 12 11 21 22 23 24 25 26 27 28
48 47 46 45 44 43 42 41 31 32 33 34 35 36 37 38
11 gornji desni centralni sjekutić 21 gornji lijevi centralni sjekutić
12 gornji desni lateralni sjekutić 22 gornji lijevi lateralni sjekutić
13 gornji desni očnjak 23 gornji lijevi očnjak
14 gornji desni prvi pretkutnjak 24 gornji lijevi prvi pretkutnjak
15 gornji desni drugi pretkutnjak 25 gornji lijevi drugi pretkutnjak
16 gornji desni prvi kutnjak 26 gornji lijevi prvi kutnjak
17 gornji desni drugi kutnjak 27 gornji lijevi drugi kutnjak
18 gornji desni treći kutnjak (umnjak) 28 gornji lijevi treći kutnjak (umnjak)
41 donji desni centralni sjekutić 31 donji lijevi centralni sjekutić
42 donji desni lateralni sjekutić 32 donji lijevi lateralni sjekutić
43 donji desni očnjak 33 donji lijevi očnjak
44 donji desni prvi pretkutnjak 34 donji lijevi prvi pretkutnjak
45 donji desni drugi pretkutnjak 35 donji lijevi drugi pretkutnjak
46 donji desni prvi kutnjak 36 donji lijevi prvi kutnjak
47 donji desni drugi kutnjak 37 donji lijevi drugi kutnjak
48 donji desni treći kutnjak (umnjak) 38 donji lijevi treći kutnjak (umnjak)
Ukoliko neki od zuba nedostaje, upisuje se nula, bez obzira da li se radi o anodonciji ili o
gubitku zuba. Prekobrojan zub se notira na način da se njegov znak upiše dva puta.
Moguća odstupanja u zubnom statusu zbog hipodoncije, fuzije ili geminacije, hiperdoncije te
prijevremenog gubitka stalnih zuba usljed karijesa ili traumatskih povreda također je neophodno
evidentirati.

5.3.2. Određivanje oblika zubnog luka
Oblik zubnog luka određen je utjecajem genetskih, ali i faktora spoljašnje sredine.
Prema Angle-u oblik zubnog luka u gornjoj vilici je poluelipsa dok je u donjoj vilici parabola.
U novije vrijeme se oblik zubnog luka opisuje kao: šiljasti (uži), ovalni i četvrtasti. Klinički značaj
određivanja oblika zubnog luka leži u činjenici da se prvobitni oblik luka ne smije promijeniti
tokom tretmana, u suprotnom, postignuti terapijski rezultati neće biti stabilni.
Procjena oblika zubnog luka vrši se na osnovu vizuelne procjene izgleda zubnog luka.
Slika 5.19.Oblik zubnog luka stalne denticije
5.3.3. Određivanje širine zubnog luka
Širina zubnog luka može varirati, bez obzira na njegov oblik. Procjena širine zubnog luka može
se vršiti na osnovu analize po Pontu. Pont (1909) je predložio metod procjenjivanja idealne širine
zubnog luka, danas poznat kao Pontov indeks. Utvrdio je da postoji konstantan odnos između zbira
meziodistalnih promjera stalnih gornjih sjekutića (SMI) i širine zubnih lukova u regiji pretkutnjaka
(4-4) i kutnjaka (6-6), na osnovu čega je izveo formulu:
Širina 4-4 = SMI * 100 / 80
Širina 6-6 = SMI * 100 / 64
Na osnovu gore navedene formule moguće je izračunati vrijednost za individualnu širinu luka.
Razlika između izračunate i izmjerene vrijednosti širine zubnog luka može biti pozitivna ili negativna
vrijednost na osnovu čega govorimo o širini zubnog luka.
S obzirom na mnoge manjkavosti Pontove studije, kao i mnogih drugih istraživanja koja su
testirala Pontov indeks, isti se ne može primjenjivati sa ciljem donošenja odluka o planu terapije.

5.3.4. Procjena pozicije i migracije zuba u zubnom nizu
Procjena pozicije zuba u zubnom nizu vrši se u odnosu na sagitalnu i transverzalnu ravan. Za
procjenu pozicije zuba neophodno je prvo označiti sredinu vilice, koja se određuje prema naprijed
opisanoj metodi. Potom obilježavamo tačke na istoimenim zubima desne i lijeve strane koje su
pozicionirane na identičnim morfološkim detaljima zuba (kvržica, brid i sl.).
Analiza pozicije zuba u transverzalnoj ravni
Ortometar se postavlja na model tako da se središnja linija ortometra podudara sa sredinom
vilice, brojanjem udaljenosti od medijalne linije ortometra do označene tačke možemo utvrditi
odstupanja pojedinih zuba u transverzalnoj ravni.
Analiza pozicije zuba u sagitalnoj ravni
Ortometar se postavlja tako da se središnja linija ortometra podudara sa sredinom vilice, a jedna
transverzalna linija ortometra prolazi kroz najdistalniju površinu posljednjeg zuba u zubnom nizu.
Brojanjem udaljenosti od najdistalnije transverzalne linije do označene tačke na zubu, možemo
utvrditi odstupanje pojedinih zuba u sagitalnoj ravni.
Slika 5.20. Analiza pozicije zuba u transverzalnoj i sagitalnoj ravni
5.3.5. Procjena raspoloživog prostora
Za sve analize potrebno je izvršiti dva mjerenja:
- mjerenje meziodistalnog promjera prisutnih zuba i
- mjerenja prostora kojim raspolažemo u zubnom nizu.
Mjerenje meziodistalnog promjera stalnih zuba se vrši digitalnim ili manuelnim šublerom pri
čemu se mjeri najveći meziodistalni promjer svakog pojedinog zuba. Izuzetak čine morfološki
nepravilni zub. Raspoloživi prostor u zubnom nizu se mjeri na različite načine ovisno o korištenoj
analizi.
Analize raspoloživog prostora koje se najčešće koriste su analiza po Nance-u i Lundstrom-u.

5.3.5.1. Analiza po Nance-u
Postupak analize je sljedeći :
1. Potrebno je izvršiti mjerenje meziodistalnih promjera stalnih zuba u gornjoj vilici (sjekutići,
očnjaci i pretkutnjaci). Zbir izmjerenih vrijednosti predstavlja vrijednost prostora koji je
potreban za smještaj tih zuba u gornji zubni niz (IMDP izmjereni meziodistalni promjeri).
2. Tanka žica promjera 0,10mm se postavlja na gornji zubni niz od mezio-aproksimalne
površine prvog stalnog kutnjaka sa desne strane do mezio-aproksimalne površine prvog
stalnog kutnjaka s lijeve strane, ide preko kontaktnih tačaka bočnih zuba i preko incizalnih
bridova prednjih zuba. Nakon ovoga žica se ravna i mjeri njena dužina čime dobijamo
vrijednost prostora kojim raspolažemo (raspoloživi prostor RP).
3. Potrebno je na isti način izvršiti mjerenje meziodistalnih promjera stalnih zuba u donjoj vilici,
kao i mjerenje žicom, kako bi se dobili podaci o raspoloživom prostoru u donjoj vilici.
4. Razlika između vrijednosti raspoloživog (RP) i potrebnog prostora (IMDP) može biti pozitivna,
kada se radi o višku prostora, ili negativna, kada se radi o nedostatku prostora za smještaj svih
zuba u zubni niz.
Slika 5.21. Analiza po Nance-u
Tabela 5.6.Tabela za unos podataka analize po Nance-u
ANALIZA RASPOLOŽIVOG PROSTORA (Nance)
Gornji zubni niz
Raspoloživi prostor (RP) Potrebni prostor (IMDP) Razlika:
Donji zubni niz
Raspoloživi prostor (RP) Potrebni prostor (IMDP) Razlika:

5.3.5.2. Segmentna Lundstromova analiza
Lundstrom (1948) je definirao da se raspoloživi prostor mjeri prema segmentima.
Segmenti se definiraju kao ravne linije koje spajaju zube u grupe, počevši od prvog stalnog kutnjaka.
Postupak analize je sljedeći:
1. Potrebno je izvršiti mjerenje meziodistalnih promjera stalnih zuba u gornjoj vilici (sjekutići,
očnjaci pretkutnjaci i prvi stalni kutnjak). Zbir izmjerenih vrijednosti predstavlja vrijednost
prostora koji je potreban za smještaj tih zuba u određeni segment u gornjoj vilici (zbir
promjera zuba MDPS).
2. Mjerenje segmenta se vrši pomoću šestara ili šublera (slika 5.22) i dobivena vrijednost se
upisuje u tablicu (izmjerna vrijednost raspoloživog prostora segmenta RPS).
3. Potrebno je na isti način izvršiti mjerenje mezio-distalnih promjera stalnih zuba u donjoj vilici,
kao i mjerenje segmenata kako bi se dobili podaci o raspoloživom prostoru u segmentima
donje vilice.
4. Razlika između vrijednosti raspoloživog (RPS) i potrebnog prostora (MDPS) može biti
pozitivna, kada se radi o višku prostora, ili negativna, kada se radi o nedostatku prostora za
smještaj zuba u određenom segmentu.
Slika 5.22. Analiza po Lundsrtom-u
Tabela 5.7. Način unosa vrijednosti dobivenih analizom po Lundstrom-u
SEGMENT 16-15 14-13 12-11 21-22 23-24 25-26
Raspoloživi prostor (RPS)
Izmjerena vrijednost promjera zuba
Zbir promjera zuba (MDPS)
Razlika RPS - MDPS
SEGMENT 36-35 34-33 32-31 41-42 43-44 45-46
Raspoloživi prostor (RPS)
Izmjerena vrijednost promjera zuba
Zbir promjera zuba (MDPS)
Razlika RPS - MDPS

5.3.6. Analiza diskrepancije zuba (procjena dentodentalne diskrepancije) Boltonova
analiza
Bolton (1952, 1968) je došao do zaključka da omjer zuba gornje i donje vilice igra važnu ulogu
u ostvarivanju idealne okluzije. Boltonova analiza predstavlja omjer zbira meziodistalnih promjera
stalnih gornjih i donjih zuba, a broj koji se dobija dijeljenjem naziva se Boltonov indeks.
Postoje dva različita omjera i to:
Prednji Boltonov indeks ili „mali Bolton” predstavlja omjer zbira meziodistalnih promjera donji
stalnih sjekutića i očnjaka i zbira meziodistalnih promjera gornjih stalnih sjekutića i očnjaka.
Prednji Boltonov indeks: Smdb(3-3)/Smax(3-3) x 100
Ukupni Boltonov indeks ili „veliki Bolton” predstavlja omjer zbira meziodistalnih promjera donjih
stalnih sjekutića, očnjaka, pretkutnjaka i prvih kutnjaka i zbir meziodistalnih promjera istoimenih
gornjih zuba.
Ukupni Boltonov indeks : Smdb(6-6)/Smax(6-6) x 100
Dobivene omjere uspoređujemo s Boltonovim standardima koji su za:
Prednji Boltonov indeks = 77,2 (75,55-78,85),
Ukupni Boltonov indeks = 91,3 (89,39-93,21).
Ukoliko je dobijena vrijednost veća od prosječne vrijednosti, uzrok nesklada je povećana širina
donjih zuba, dok manja prosječna vrijednost ukazuje na povećanu širinu gornjih zuba.
5.3.7. Analiza okluzije
Analiza okluzije u stalnoj denticiji vrši se u tri prostorne ravni (sagitalnoj, vertikalnoj i
transverzalnoj), interkanino: incizalni stepenik, dubina preklopa, interincizalne tačke i transkanino:
klasa interkuspidacije, Spee-ova kriva, buko-oralni odnosi.
Incizalni stepenik (engk . overjet)t , predstavlja horizontalno rastojanje između labijalne površine
gornjeg centralnog sjekutića i labijalne površine donjeg centralnog sjekutića. Incizalni stepenik
se mjeri pomoću šublera i vrijednost incizalnog stepenika se izražava u milimetrima (mm). U
slučajevima kada je prisutan obrnut preklop zuba interkaninog sektora, bilo da se radi samo o
jednom, bilo o više zuba, potrebno je dodatno evidentirati zube koji se nalaze u takvom odnosu.
Dubina preklopa (eng. overbite),e predstavlja vrijednost koliko gornji sjekutići preklapaju donje
sjekutiće u vertikalnoj ravni. Dubina preklopa se mjeri na studijskim modelima u centralnoj okluziji,
gdje se na vestibularnoj površini donjih stalnih sjekutića olovkom označi tačka do koje gornji stalni
sjekutići preklapaju donje. Nakon toga se izmjeri rastojanje od incizalnog brida do označene tačke
na vestibularnoj površini sjekutića. Vrijednost dubine preklopa može biti pozitivna ili negativna, a
izražava se u milimetrima (mm) ili u trećinama krune zuba (npr. 1/3 krune zuba i sl.).

Slika 5.23. Odnos zuba interkanine regije u sagitalnoj i vertikalnoj ravni (incizalni stepenik i dubina preklopa)
Analiziranjem odnosa interincizalnih tačaka moguće je utvrditi odstupanja interincizalniha
tačaka gornjih i donjih centralnih sjekutića (međusobno i u odnosu na medijanu). Potrebno je
evidentirati iznos i smjer odstupanja.
Slika 5.24. Odnos zuba interkanine regije u transverzalnoj ravni (interincizalne tačake)
Klasa interkuspidacije određuje se u predjelu bočnih zuba u sagitalnoj ravni. Klasa
interkuspidacije se obilježava rimskim brojevima (klasa I, ½ II itd.).
Prema Angle-u kod klase I gornji očnjak se nalazi između donjeg očnjaka i prvog pretkutnjaka,
a meziobukalna kvržica prvog gornjeg stalnog kutnjaka leži između bukomezijalne i bukosrednje
kvržice prvog donjeg stalnog kutnjaka.
Kod klase II donji zubi se nalaze distalnije u odnosu na gornje zube. Odstupanje može biti za
cijelu širinu jednog pretkutnjaka, ili manje (klasa II, ½ II).
Kod klase III donji zubi se nalaze mezijalnije u odnosu na gornje zube. Odstupanje može biti za
širinu pretkutnjaka ili manje (klasa III, 1/3 III).

Slika 5.25. Odnos zuba transkanine regije u sagitalnoj ravni (klasa interkuspidacije prema Angle-u)
Analiza okluzije u vertikalnoj ravni bočno podrazumijeva procjenu zakrivljenosti Spee-ove krive.
Spee-ova kriva predstavlja zakrivljenost okluzalne ravni koja treba da bude blaga (najdublja tačka
krive ne smije odstupati od ostatka okluzalne ravni za više od 0,5-1mm). Mjeri se na način da se
ortometar postavi na incizalne bridove donjih sjekutića i grizne površine donjih kutnjaka, potom se
mjeri udaljenost od najdublje tačke (obično u predjelu kontakta drugog pretkutnjaka i kutnjaka) do
ortometra. Odstupanja mogu biti u smislu duboke i obrnute Spee-ove krive, što je potrebno zabilježiti.
Slika 5.27. Odnos zuba transkanine regije u transverzalnoj ravni (buko-oralni odnosi)
Slika 5.26. Odnos zuba transkanine regije u vertikalnoj ravni (Spee-ova kriva)
Buko-oralni odnos predstavlja analizu okluzije u transverzalnoj ravni u predjelu bočnih zuba.
Pravilno je da bukalne kvržice gornjih bočnih zuba prelaze preko bukalnih kvržica donjih bočnih
zuba. U slučajevima kada su narušeni buko-oralni odnosi, potrebno je evidentirati sva uočena
odstupanja.

POGLAVLJE 6
Radiološka dijagnostika

U ortodonciji se kao pomoćno dijagnostičko sredstvo koriste sljedeći rendgen snimci:
• intraoralni (retroalveolarni i okluzalni snimak) i
• ekstraoralni (ortopantomogram, lateralni kefalogram, postero-anteriorni kefalogram i CBCT
snimak).
6.1. Analiza ortopantomogram snimka
Ortopantomogram snimak (OPG) predstavlja snimak gornje i donje vilice sa pripadajućim
dentoalveolarnim strukturama, temporomandibularnim zglobovima i maksilarnim sinusima.
Snimak se pravi u ortoradijalnoj projekciji, tomografski. Prilikom snimanja glava se fiksira na
incizalnom nastavku, a rendgenska cijev kruži oko glave. Snimak može biti u digitalnom formatu za
prikazivanje na računaru, kao i u formi radiološkog filma.
Ortopantomogram snimak je obavezan dio dijagnostičkog protokola ortodontske terapije.
S obzirom na strukuture koje obuhvata, koristi se za određivanje zubnog statusa, procjenu
odnosa položaja mliječnih zuba i njihovih zuba zamjenika, stepena resoprcije korjenova mliječnih
zuba i razvoja korjenova zuba zamjenika, za praćenje redoslijeda erupcije stalnih zuba te procjenu
dentalne dobi. Osim ovoga, na ortopantomogramu možemo procijeniti stanje potpornog aparata
zuba, prisustvo patoloških procesa u kosti, resorpciju korjenova stalnih zuba itd.
Slika 6.1. OPG snimak

Slika 6.2. Prekobrojni zub (u području zuba 21 i 22)
Slika 6.3. Hipodoncija zuba 15
Procjena odnosa mliječnih i stalnih zuba
Procjena odnosa mliječnih i stalnih zuba na ortopantomogramu je značajna zbog praćenja
smjene zuba, iskorištavanja dijastema i zaklonskog prostora (leeway space). U vezi sa tim potrebno
je sva odstupanja zabilježiti.
Slika 6.4. Pravilan odnos mliječnih zuba i zuba zamjenika

Slika 6.5. Narušen odnos mliječnih zuba i zuba zamjenika
Stepen resorpcije mliječnih zuba
Na ortopantomogramu je moguće procijeniti stepen resorpcije korjenova mliječnih zuba, koji
treba da bude sinhron sa stepenom razvoja stalnih zuba.
Slika 6.6. Sinhron odnos resorpcije korjenova mliječnih zuba i razvoja korjenova stalnih zuba
Slika 6.7. Nesinhron odnos resorpcije korjenova mliječnih zuba i razvoja korjenova stalnih zuba

Osnovi ortodontske dijagnostike (web) 2

Osnovi ortodontske dijagnostike (web) 2

Recommended

Recommended

More Related Content

What's hot

What's hot (20)

Viewers also liked

Viewers also liked (20)

Similar to Osnovi ortodontske dijagnostike (web) 2

Similar to Osnovi ortodontske dijagnostike (web) 2 (6)

Osnovi ortodontske dijagnostike (web) 2