Tex VC Knjiga 006 (300dpi)(drzeko)(SZ) (Coa_backup PDF).pdfzoran radovic
This document appears to be a chapter or section from a comic book or graphic novel. It discusses the adventures of Tex Willer, his son Kit, and Carson as they encounter a herd of cattle being chased by mounted Native American warriors firing guns. They work to turn the herd away from the river and across to safety. They later meet the Native American chief Walking Bear who explains the warriors were trying to drive off the cattle due to ongoing conflicts over land and resources.
4. Za Tracy, jer me odvela da vidim prvi film o ratovima
zvijezda (Imperij uzvraća udarac u drive-in kinu!).
Za mamu, jer mi je kupovala slatke Kennerove Star Wars
igračke.
Za Michelle i Bena, jer su pošli na ovu ludu vožnju
skokskuterom i učinili je deset puta boljom nego što je bila.
5. ZAHVALE
Autor je poput Hana Soloa: kapetan broda, ali
izgubljen bez posade. Tako da moram zahvaliti ljudima koji
su mi pomogli s ovom knjigom: Shelly Shapiro, Jen Heddle,
Gary Whitta, Jason Fry, David Keck, Pablo Hidalgo, i moja
agentica Stacia Decker. Hvala također i nekima od mojih
kolega pisaca koji paze da ostanem normalan: poput Kevina
Hearnea, Delilah S. Dawson, Stephena Blackmoorea, Ty
Franck, Adama Christophera, Julie Hutchings, Mur Lafferty,
J. C. Hutchinsa i Sama Sykesa. Na kraju hvala zajednici
ljubitelja Ratova zvijezda što su se zabavljali sa mnom na
Twitteru (GeekGirlDiva, pratim te).
Zahvaljujem, zapravo, čitavom Twitteru, jer bez
društvenih medija mislim da nikad ne bih napisao ovu
knjigu.
*kucam moju čašu plavog mlijeka o tvoju*
7. Druga Zvijezda smrti je uništena. Priča se da su mrtvi
imperator i njegov moćan izvršitelj, Darth Vader. Galaktički
imperij je u kaosu.
Po čitavoj galaksiji neki sustavi slave, dok imperijalne
frakcije pojačavaju stisak na druge. Optimizam i strah
vladaju istovremeno.
I dok se Pobunjenički savez bori protiv iskrzanih snaga
imperija, usamljeni pobunjenički izviđač otkriva tajni
sastanak Imperijalaca...
10. P
PR
RE
EL
LU
UD
DI
IJ
J
Ovo je dan za slavlje. Trijumfirali smo nad zločincima
i opresijom i dali našem Savezu — i čitavoj galaksiji —
priliku da udahnu i potaknu napredak prema našoj slobodi
od Imperija koji ju nam je uzeo. Imamo izvještaje
komandanta Skywalkera da je car Palpatine mrtav, kao i
njegov izvršitelj, Darth Vader.
Ali, premda slavimo, ovo nije vrijeme odmora. Zadali
smo Imperiju veliki udarac i sad je vrijeme da iskoristimo
priliku koju smo stvorili. Oružje Imperija možda je uništeno,
ali Imperij i dalje živi. Njegova se opresivna ruka steže oko
grla dobrih, slobodoumnih stanovnika čitave galaksije, od
Coruscanta u centru do najdaljeg sustava na Obodu.
Zapamtite da se naša borba nastavlja. Naša je pobuna
gotova. Ali rat... rat tek počinje.
ADMIRAL ACKBAR
11. C
CO
OR
RU
US
SC
CA
AN
NT
T
VRIJEME: SAD
Trg spomenika.
Lanci zvekeću oko vrata cara Palpatinea. Slijede
konopci — lasa oko pojasa statue. Divlji povici iz gomile
dok vuku, vuku i vuku. Razočarano gunđanje, jer kamena
statua odbija poslušnost. No onda netko lance omata oko
stražnjeg dijela teških skutera, motori urlaju i zuje — skuteri
kreću i opet gomila povlači...
Čuje se zvuk poput pucanja goleme kosti.
Pukotine se pojavljuju na dnu kipa.
Još povika. Vikanja. I...
Aplauz dok pada.
Glava kipa otpada, kotrlja se i razbija o fontanu. Prska
tamna voda. Rulja se smije.
I onda: urlanje klaxon alarma. Crvena stroboskopska
svjetla. Tri zračna skutera silaze s gornjih prometnih traka —
imperijalna policija. Crveno-crne kacige. Njihova svjetla
bliješte odražena od kaciga.
Nema upozorenja. Nema naredbe da prestanu.
Laserski topovi na prednjoj strani skutera otvaraju
vatru. Crvene trake buše zrak. Gomila je prerezana napola.
Tijela padaju izbušena laserima.
Ali, ipak, okupljeni ne posustaju. Više nisu gomila.
Sad su rulja. Počinju uzimati komade Palpatineova kipa i
bacati ih prema skuterima. Jedan skuter skreće u stranu kako
bi izbjegao kamenje — udara o drugi, prekida mu vatru.
12. Građani Coruscanta penju se na kameni stup iza oba skutera
— stup na kojem su ispisane imperijalne naredbe o redu,
kontroli i vladavini zakona — i počinju skakati na policijske
krstarice. Jedan policajac s kacigom pada s vozila. Drugi se
izvukao na prednji dio skutera, puca iz dva blastera baš kad
mu kamen razbija kacigu i njega baca na do.
Druga dva skutera podižu se i pucaju dalje.
Vriskovi, vatra i dim.
Dvoje od okupljenih — otac i sin, Rorak i Jak — brzo
se skrivaju iza srušenog kipa. Zvukovi bitke nasred Trga
spomenika ne posustaju. U daljini se čuje još borbi, vidi se
dim, bljeskovi blastera. Jumbo plakat visoko na nebu između
prometnih traka iznenada je samo bijeli šum.
Dječak je mlad, samo dvanaest standardnih godina,
nije dovoljno star za borbu. Ne još. Gleda oca molećivo.
Viče iznad buke: »Ali, bojne su postaje uništene, tata! Bitka
je završila!« Baš su to gledali samo sat prije. Ono što su
pretpostavljali da je kraj Imperija. Početak nečeg boljeg.
Zbunjenost u dječakovim blistavim očima jasna je: ne
razumije on što se događa.
Ali, Rorak razumije. Čuo je priče o Ratovima klonova
— bajke koje mu je otac pričao. On zna što je rat. Ne svi
ratovi, ali samo ovaj, potaknut iznova i opet, razrezan u
dijelove da je lakše s njim upravljati.
Dugo vremena sinu nije govorio istinu, već
idealiziranu nadu: Jednog dana Imperij će pasti i sve će biti
drukčije kad budeš imao svoju djecu. I to jednom možda i
bude tako. Ali, sad je potrebna jača, oštrija istina: »Jak —
bitka nije gotova. Bitka tek počinje.«
Grli sina.
Onda stavlja kamen statue u dječakovu šaku.
I sam podiže jedan.
14. P
PR
RV
VO
O P
PO
OG
GL
LA
AV
VL
LJ
JE
E
VRIJEME: SAD
Zvjezdane crte preko tamnosivog.
Brod ispada iz hipersvemira: mali zvjezdani skakač.
Brod za jednog pilota. Omiljen kod mnogih od manje
poželjnih frakcija ovdje na Obodu — gusara, kladioničara,
lovaca na glave i onih s ucijenjenim glavama. Ovaj brod bio
je u borbi: po oplati krila i repu posvuda ožiljci od plazme;
udubljenja na prednjem dijelu kao da ga je udario imperijalni
šetač. Najbolji način da se brod utopi i uklopi.
Ispred: planet Akiva. Mali planet — odavde se vide
linije smeđeg i zelenog. Gusti bijeli oblaci kovitlaju se preko
površine.
Pilot, Wedge Antilles, jednom Crveni vođa, a sad —
pa nešto drugo, igra ulogu bez formalne titule, jer sad je sve
tako novo, tako različito, tako divlje u zraku — sjedi i čeka.
Lijepo je ovdje. Tiho.
Nema TIE lovaca. Nema lasera preko pramca
njegovog X-krilca. A nema ni X-krilaca, zapravo, premda ih
on voli voziti. Lijepo je i kad to ne čini. Nema Zvijezde smrti
— i na to Wedge drhti, jer je pomogao uništiti dvije. Katkad
ga to ispunjava ponosom. Drugih dana je nešto drugo, nešto
gore. Kao da ga vuče. Borbe se još odvijaju svuda oko njega.
Ali to nije danas.
Danas je mirno.
Wedge voli kad je mirno.
Vadi svoj tablet. Prolazi kroz popis tipkajući po
15. dugmetu sa strane. (Mora ga stisnuti nekoliko puta samo da
ga upali — ako se ičemu veseli kad sve završi, možda tome
da će biti nove tehnike. Nekako je u ovaj tablet ušao pravi
pijesak, i zato dugmad zapinje.) Popis planeta teče po
ekranu.
Bio je, da vidimo, dosad na pet. Florrum. Ryloth.
Hinari. Abafar. Raydonia. Ovaj planet, Akiva, šesti je na
popisu mnogih, previše njih.
Bila je to njegova ideja, ovakav obilazak. Nekako
ostale frakcije Imperije i dalje potiču rat čak i mjesecima
nakon uništenja i druge njihove bojne postaje. Wedge je
imao ideju da su se sigurno povukli na Obod — ako se
prouči povijest, jasno se vidi gdje je sjeme sustava prvo
nastalo, daleko od očiju znatiželjne Republike.
Wedge je rekao Ackbaru i Mon Mothmi: »Možda su
opet ondje. Skrivaju se.« Ackbar je rekao da to ima smisla.
Nije li Mustafar nešto značio vođama Imperije? Pričalo se da
je Vader ondje odveo neke Jedije. Mučio ih zbog informacija
prije nego što ih je pogubio.
A sad Vadera više nema. Ni Palpatinea.
Još malo, misli Wedge — kad otkriju kojim se
putovima Imperijalci snabdijevaju, osjećat će se mnogo
bolje.
Privlači kom. Pokušava otvoriti kanal kako bi
zapovjedio i...
Ništa.
Možda je pokvaren. Ovo je star brod.
Wedge petlja sa strane, privlači osobni komunikacijski
relej koji mu visi o pojasu — lupka ga, pokušava dobiti
signal.
Još jednom: ništa.
Srce mu se steže. Osjeća kao da pada. Jer, sve ovo
znači:
16. Signal je blokiran. Neki od zločinačkih sindikata još
rade ovdje i imaju tehnologiju da to učine lokalno — ali u
svemiru iznad planeta, ne, nema šanse. Samo jedna skupina
ima tu tehnologiju.
Stišće zube. Loš osjećaj u utrobi vrlo brzo postaje
opravdan, jer ispred njega zvjezdani razarač buši svemir
poput vrha noža dok ispada iz hipersvemira. Wedge pali
motore. Moram se maknuti odavde.
Drugi zvjezdani razarač klizi pored prvog.
Ploče na zvjezdanom skakaču počinju treptati crveno.
Vide ga. Što sad učiniti?
Što je Han uvijek govorio? Samo leti opušteno. Brod je
ovako maskiran jer za to ima razloga: izgleda kao da može
pripadati bilo kojem bijednom šverceru ovdje na rubu. Akiva
je središte kriminalne aktivnosti. Korumpirani satrapi
guverneri. Različiti sindikati natječu se za resurse i prilike.
Poznato je crno tržište — jednom, prije mnogo desetljeća,
Trgovinska je federacija ovdje imala droidsku tvornicu. Što
znači, ako želiš neke droide bez papira, dođeš ovdje i kupiš
ih. Pobunjenički savez ovdje je kupio mnoge svoje droide.
Nova dilema: Što sad?
Sletjeti na planet i obaviti zračno izviđanje, kao što je i
bio prvobitan plan — ili isplanirati put natrag na Chandrilu?
Nešto se događa. Dva zvjezdana razarača pojavila su se ni od
kuda? Blokirane komunikacije? To znači nešto. Znači da
sam našao što sam tražio.
Možda i više od toga.
To znači: Vrijeme je da se isplanira bijeg.
Trebat će mi nekoliko minuta — od Oboda prema
sredini galaksije nije tako lako samo prijeći. To je opasan
skok. Beskrajne su varijante: maglice, asteroidska polja,
gomile zvjezdanog otpada nakon različitih čarki i bitaka.
Zadnje što bi Wedge htio jest pilotirati oko ruba crne rupe ili
17. kroz sredinu zvijezde koja se pretvara u supernovu.
Kom krči.
Zovu ga.
Jasan imperijalan glas.
»Ovo je zvjezdani razarač Budnost. Ušli ste u
imperijski svemir.« Na što Wedge misli: Ovo nije imperijski
svemir. Što se tu događa? »Identificirajte se.«
Strah ga probada, oštar i svijetao poput električnog
šoka. Ovo nije njegova domena. Razgovor. Laganje. Nitkov
poput Soloa bi i Jawu uvjerio da kupi vreću pijeska. Wedge
je pilot. Ali, nije da ovo nisu isplanirali. Calrissian je smislio
priču. On pročišćava grlo, stišće dugme...
»Ja sam Gev Hessan. Pilotiram HH-87 zvjezdanim
skakačem Lutalicom.« Šalje svoju podatkovnu karticu.
»Šaljem akreditive.«
Stanka. »Koja je svrha vašeg posjeta?«
»Nešto tereta.«
»Kakvog tereta?«
Dogovoreni je odgovor: dijelovi za droide. Ali, to
možda ovdje neće proći. On brzo misli — Akiva. Vruće.
Mokro. Uglavnom džungla. »Dijelovi za evaporatore.«
Stanka. Teško je podnosi.
Računalo navigator vrti kalkulacije za skok.
Još malo...
Drukčiji glas dolazi iz zvučnika. Ženski. Čeličan.
Manje jasan. Nema šale. Ovo je netko s autoritetom — ili
barem netko tko misli da ga ima.
Ona govori: »Gev Hessan, Pilot broj 45236.
Devaronijac. Da?«
To je točno. Calrissian poznaje Hessana. Švercera —
pardon, »legitimnog pilota i poslovnog čovjeka« — švercao
je da Landou pomogne izgraditi Grad oblaka. I zaista je
Devaronijac.
18. »Tako je«, govori Wedge.
Još jedna stanka.
Računalo je gotovo završilo kalkulacije. Još najviše
deset sekundi. Brojevi poskakuju po ekranu...
»Zanimljivo«, kaže žena. »Naši podaci govore da je
Gev Hessan umro u našem zarobljeništvu. Dopustite nam da
ispravimo podatke.«
Hipersvemirsko računalo dovršilo je proračun.
On gura ručicu motora prema naprijed.
No brod se tek pretrese. I onda se zvjezdani skakač
opet trese i počinje kliziti prema naprijed. Prema dva
zvjezdana razarača. To znači da su uključili traktorske zrake.
Wedge se okreće prema kontrolama oružja.
Ako se želi izvući odavde, to je sad ili nikad.
Admiralica Rae Sloane gleda u konzolu pa kroz
prozor. Crna praznina. Bijele zvijezde. Poput uboda igle po
pokrivaču. I vani, kao dječja igračka na tom pokrivaču: mali
dalekodometni lovac.
»Skeniraj ih«, kaže ona. Poručnik Nils Tothwin diže
pogled, nudi joj ulizički osmijeh.
»Naravno«, govori on licem požutjelim i nategnutim
od tog cera. Tothwin je simbol onoga što sad ne valja s
imperijalnom vojskom: mnogih od najboljih više nema. Ono
što je ostalo je, uglavnom, talog. Lišće i grančice na dnu
šalice biljnog čaja. Ipak, on čini što mu se kaže, što je nešto
— Sloane se pita kad će se Imperij zaista raspasti. Kad će svi
činiti što žele i kad to žele. Kaos i anarhija. Kad se to dogodi,
kad se netko donekle važan odbije od sredine i pođe svojim
putem, svi su propali.
Tothwin skenira zvjezdanog skakača dok ga traktorska
zraka polako, ali neumoljivo privlači. Ekran pred njim blista,
holografska slika broda podiže se pred njih kao da je dižu
19. nevidljive ruke. Slika na dnu blješti crveno. Nils govori
paničnim glasom: »Hessan je uključio oružane sustave.«
Ona ga gleda mrko. »Smirite se, poručniče. Oružje na
zvjezdanom skakaču nije dovoljno da...« Čekaj. Ona trepće.
»Je li to ono što mislim da je?«
»Što?« pita Tothwin. »Ja ne znam...«
Prst joj putuje do prednjeg dijela holografa — okružuje
široki, zavijeni nos broda. »Ovdje. Borbeni lanser. Protonska
torpeda.«
»Ali, zvjezdani skakač ne bi imao — oh. Oh.«
»Netko je došao pripremljen za borbu.« Ona poseže
dolje, opet uključuje komunikacijski kanal. »Ja sam
admiralica Rae Sloane. Vidim te, mali pilotu. Spremaš dva
torpeda. Da pogodim: Misliš da će protonska torpeda
prekinuti našu traktorsku zraku dovoljno dugo da stigneš
pobjeći. To je možda i točno. Ali, podsjetit ću te da i mi
ovdje na Budnosti imamo dovoljno borbenog oružja da te
pretvorimo ne samo u dijelove, već u fine čestice. Poput
prašine razbacane u mraku. I nije ti dobar tajming. Ispucat
ćeš svoj torpedo. I mi naše. Čak i ako prekineš našu zraku
prije nego što te dezintegrira naše oružje...« Ona klikće
jezikom. »Pa, ako misliš da moraš pokušati, onda daj.«
Kaže Nilsu da nacilja zvjezdani skakač.
Za svaki slučaj.
Ali se nada da je pilot pametan. Da nije budala.
Vjerojatno nekakav pobunjenički izvidnik, nekakav špijun,
što je samo po sebi budalasto — premda sad manje kad je
uništena i novosagrađena Zvijezda smrti, baš kao i
prethodna.
Što je još više razloga da ostane budna, kao što to
govori ime njezinog broda. Sastanak na Akivi ne smije
propasti. Mora se održati. Mora dati rezultate. Sve je na
rubu, čitav Imperij stoji na obodu bezdana, na izbojku koji se
20. trusi u šljunak i kamen.
Pritisak je osjetan. Gotovo doslovan — kao šaka koja
je pritišće u leđa, gura joj zrak iz pluća.
Njezina prilika da se iskaže.
Njezina prilika da promijeni sudbinu Imperija.
Zaboravite stare navade.
Zaista.
Wedge se trza, srce mu lupa u grudima poput ionskog
pulsa. Zna da ona ima pravo. Tajming mu ne ide na ruku.
Dobar je pilot, možda jedan od najboljih, ali Sila nije na
njegovoj strani. Ako Wedge lansira ta dva torpeda, gađat će
ga sa svime što imaju. I onda više neće biti bitno hoće li se
osloboditi traktorske zrake. Neće imati ni sekundu da
pobjegne od njihove paljbe.
Nešto se događa. Ovdje, u prostoru iznad Akive. Ili
možda dolje na površini planeta.
Ako ovdje umre — nitko neće to saznati.
Što znači da ovo mora dobro odigrati.
Gasi torpeda.
Ima bolju ideju.
Pristanište 42.
Rae Sloane stoji na balkonu ograđenom staklom, gleda
na okupljeni bataljun jurišnika. I oni su, poput Nilsa,
nesavršeni. Oni koji su na Akademiji dobili najbolje ocjene
otišli su na Zvijezdu smrti, ili Vaderov zapovjedni brod,
Izvršitelj. Polovica njih nije ni dovršila Akademiju —
povukli su ih ranije.
Bit će dobri. Zasad. Naprijed je zvjezdani skakač —
lebdi kroz prazninu svemira, pridržava ga nevidljiva ruka
traktorske zrake. Dolje iza poslaganih TIE lovaca (polovica
koju trebaju, trećina onog što bi ona voljela), skakač lebdi
prema okupljenim jurišnicima.
21. Kvantiteta je na njihovoj strani. Zvjezdani skakač će
imati jednog pilota, vjerojatno. Možda drugog ili trećeg
člana posade.
Lebdi sve bliže i bliže.
Ona se pita: Tko si ti? Tko je u toj limenoj kanti?
I onda: Svijetao bljesak i potres — zvjezdani skakač
iznenada svijetli plavo od nosa naprijed.
Eksplodira u kišu vatre i krhotina.
»Ma tko da je to bio«, govori poručnik Tothwin, »nije
htio da ga otkrijemo. Pretpostavljam da je izabrao brzi kraj.«
Sloane stoji usred dimećih ostataka dalekometnog
lovca. Smrdi na ozon i plamen. Par usijanih crnih astromeha
zuje, prskaju pjenu za gašenje vatre na posljednje
plamenčiće. Moraju obilaziti i desetak tijela jurišnika koji
leže posvuda, mrtvi. Napuklih kaciga. Oprljenih prsnih
ploča. Blasterske su im puške posvuda razbacane i uništene.
»Ne budi naivan«, kaže on mrko. »Ne, pilot nije htio
da ga razotkrijemo. Ali, još je ovdje. Ako nije htio da ga
raznesemo vani, stvarno misliš da bi htio umrijeti ovdje
unutra?«
»Možda je to bio pokušaj napada samoubojstvom. Da
se maksimizira šteta...«
»Ne. Ovdje je. I nije daleko. Nađite ga.«
Nils kima glavom, oštro, nervozno. »Da, admiralice.
Odmah.«
22. D
DR
RU
UG
GO
O P
PO
OG
GL
LA
AV
VL
LJ
JE
E
»MORAMO SE OKRENUTI«, kaže Norra. »Proračunajte
drugi kurs...«
»Hej, hej, ne«, govori Owerto napola se smijući.
Pogleda je — polovica mu tamnog lica išarana ožiljcima za
koje tvrdi da ih je zaradio nudeći svaki put drugu priču: lava,
wampa, snop blastera, napio se corellijskog ruma i pao u
logorsku vatru. »Gospođice Susser...«
»Sad kad sam kući, zovite me opet muževim
prezimenom. Wexley.«
»Norra. Platili ste mi da Vas dovedem na površinu
ovog planeta.« Pokazuje kroz prozor. Eno ga: dom. Ili je
jednom bio. Planet Akiva. Oblaci se u lijenim spiralama
kovitlaju iznad džungli i planina. Iznad toga: Dva zvjezdana
razarača poput mačeva vise iznad površine. »I što je važnije,
niste Vi jedini teret koji prevozim. Dovršit ću ovaj posao.«
»Rekli su nam da se okrenemo. Ovo je blokada...«
»A šverceri poput mene znaju je zaobići.«
»Moramo se vratiti u Savez...« ispravlja se ona. Stari
način razmišljanja. »Nova republika. Moraju saznati.«
Treći zvjezdani razarač iznenada se probija i pojavljuje
u nizu s drugima.
»Imate li dolje obitelj?«
Ona lagano kima glavom. »Zato i jesam ovdje.« Zato
sam kući.
»To je uvijek riskantno. Imperij je ovdje na Akivi već
godinama. Ne ovako, ali... ovdje su, i morat ćemo to nekako
riješiti.« On se naginje i govori: »Znate li zašto ovaj brod
zovu Moljac?«
23. »Ne znam.«
»Jeste li ikad pokušali uhvatiti moljca? Skupiti šake,
loviti ga, uhvatiti? Bijelog moljca, smeđeg moljca, bilo kojeg
moljca? To se ne može. Uvijek pobjegnu. Trzaj ovamo,
onamo, pa gore, dolje, lijevo, desno. Poput lutke na koncima.
To sam ja. To je moj brod.«
»I dalje mi se ne sviđa.«
»Ni meni, ali život je pun toga što nam se ne sviđa.
Želite li vidjeti obitelj? Onda ćemo to i učiniti. I sad je dobro
vrijeme za to. Doima se da tek zauzimaju položaje. Možda ih
dođe još.«
Napola sulud bljesak u zdravom oku. Drugo oko:
neumoljiva crvena leća uokvirena O-prstenom loše
postavljenim na kožu s ožiljcima. Onda se naceri: iskrivljeni
zubi, široko postavljeni. Njemu se ovo, zapravo, sviđa.
Šverceri, misli ona.
Pa, platila je kartu.
Vrijeme je da se i provoza.
Dugačak, crni stol isijava svjetlost i blista —
holografska shema pristaništa broda Budnost i okolice.
Uključuje i novi sken droida te prikazuje štetu na dva TIE
lovca, da ne spominjemo tijela jurišnika — ostavljena ondje
kao podsjetnik drugima što se događa nakon borbe s
pobunjenicima.
Pilot zvjezdanog skakača? Definitivno pobunjenik. A
sad pitanje: Je li to bio napad? Je li znao da su ondje? Ili je to
neki čudan sklop događaja, čista koincidencija koja je dovela
do tog sraza?
To je problem za poslije. Sad treba smisliti kamo je
otišao. Jer, kao što je i mislila, u brodu nije bilo tijela.
Možda je namjestio protonska torpeda da eksplodiraju.
Međutim, što je učinio prije toga? Ona dodiruje dugme,
24. vrača se na shemu zvjezdanog skakača koju je izvukla iz
imperijalnih baza podataka. Evo. Krmena vrata. Mala, ali
dovoljno velika da se utovare i istovare mali paketi.
Njezin novi prijatelj pilot otišao je straga, sagnuvši se.
Bio bi to značajan pomak. Jedi? Ne. Nije moguće. Postoji
samo jedan — i nema šanse da bi pobunjenici poslali svog
zlatnog dečka, Skywalkera.
Vraća se shemi teretnog prostora...
Okreće je. Osvjetljava pristupne cijevi.
To je to. Povlači komunikator. »Tothwine. Naš je pilot
u cijevima. Kladim se u sve svoje kredite da ćeš naći
otvorenu ventilaciju...«
»Imamo problem.«
Problem je što me prekidaš, misli ona, ali ne spominje.
»O čemu se radi?«
»Jedan je probio blokadu.«
»Još jedan terorist?«
»Možda. Doima se kao tipični švercer. Pilotira malim
corellijskim teretnjakom — da vidimo, ahh, MK-4.«
»Pošalji TIE lovce. Neka se oni pobrinu za njega.«
»Naravno, admiralice.«
Sve je kao u sporom kretanju. Norra sjedi, smrznuta u
navigatorovom stolcu pored Owertoa Naiuchoa, švercera s
ožiljcima — na licu mu svjetlucaju svjetla, zeleno je od
lasera koji ih gađaju, narančasto od TIE lovaca na kraju svog
puta. Vani, ispred njih, roj TIE lovaca je poput oblaka
insekata. Strašan vrisak dok prolaze, ispod nje vibrira stolac,
konzolu čvrsto drži rukama već bijelih zglobova. U
trenucima kad trepće ne vidi tamu. Vidi kako se odvija jedna
druga bitka...
»To je zamka!« čuje se Ackbarov glas preko
interkoma. Osjećaj straha dok se imperijalni TIE lovci
25. obrušavaju na njih poput osa crvenih mundirki kad im
gnijezdo srušiš kamenom. Mračan se svemir osvjetljava
pucketavim zrakama viridijskog svjetla — iz napola
sagrađene Zvijezde smrti, samo još jedna lopata zemlje na
grob Saveza dok im nestaje jedan od glavnih brodova,
izbrisan u pulsu svjetla, munja i vatre...
Teretnjak ponire prema površini planeta. Okreće se
spiralno poput vijka. Brod drhti dok mu laseri ostavljaju
ožiljke na trupu. Štitovi neće dovijeka izdržati. Owerto joj
dovikuje: »Morate se primiti topova! Norra! Topovi.« Ali
ona ne može ustati iz stolca. Njezine beskrvne ruke ne žele
napustiti konzolu. Usta su joj suha. Pazuha mokra. Srce joj
tuče poput pulsara prije nego što se ugasi.
»Želimo da letite s nama«, govori kapetan Antilles.
Ona, naravno, protestira — već godinama radi za
pobunjenike, još od prije uništenja prve Zvijezde smrti, ali
kao pilot teretnjaka. Prevozi droide s porukama, šverca
oružje ili ljude s planeta na planet i iz jedne baze u drugu.
»Isti ste pilot«, govori on. »Pobjegli ste zvjezdanom
razaraču. Natjeravali dva TIE presretača. Oduvijek ste
dobar pilot. I sad Vas trebamo kad general Solo sredi te
generatore štitova.« Opet je pita: Pristaje li? Hoće li letjeti
pod crvenom i zlatnom? Da. Ona pristaje. Jer, naravno da
pristaje — kako ne bi?
Sve, sve je zbrka. Svjetla u kabini bljeskaju. Kiša
iskrica negdje iza njihovih stolaca. Ovdje u Moljcu sve se
doima kao da balansira na glavi pribadače. Kroz staklo se
vidi planet. Oblaci se približavaju. TIE lovci kroz njih
probijaju rupe, para se kovitla iza njih. Ona ustaje, ruke joj
drhte.
U utrobi zvijeri. Cijevi i šištanje pare. Skeletne grede,
snopovi žica i vodova. Crijeva uskrsle Zvijezde smrti. Štitovi
ne rade. Ovo im je jedina prilika. Ali, TIE lovci su posvuda.
26. Dolaze iza njih poput orlova koji im čupaju pera iz repova.
Ona zna kamo to vodi: to znači da će umrijeti. Ali, tako mora
biti. Zlatni vođa javlja se komunikatorom — Landov glas u
njezinim ušima, i njegov sullustanski kopilot odmah iza toga.
Govore joj što da čini. I opet ona misli: To je to, tako ću
umrijeti. Ubrzava lovac. Otisak vreline jezgre ostaje
nalijevo. Ispravlja svoj Y-krilac — šačica TIE lovaca se
odvaja i slijedi je dublje. Dalje od Milenijskog sokola. Dalje
od X-krilaca. Laserska vatra joj prži motore. Otpada krov
nad njezinim astromeh droidom. Dim joj ispunjava kabinu.
Miris ozona...
»Nisam ja topnik«, kaže ona. »Ja sam pilot.«
Onda izvlači Owerta iz pilotskog stolca. On protestira,
ali ga ona utišava pogledom — dugo ga je uvježbavala, kad
lice otvrdne poput čelika koji se hladi, pogled raptora prije
nego što ti iskopa oči. Švercer joj jedva primjetno kima, i to
je dobro. Jer čim sjedne u stolac i prihvati se palice i gasa,
vidi sprijeda ona dva TIE lovca koji im se brzo
približavaju...
Stišće zube tako snažno da joj se čini da bi joj vilica
mogla puknuti. Dolazeći zdesna laseri poput demonske vatre
deru nebo ispred nje.
Privlači palicu i izravnava brod. Moljac prestaje padati
prema površini planeta — laseri ih zamalo promašuju,
prolaze blizu stražnjeg kraja teretnjaka i nastavljaju...
Bum.
Pogađaju dva TIE lovca koji su ih blisko slijedili. I dok
i dalje poteže upravljačku palicu unazad, želudac i srce joj
mijenjaju mjesta, krv kipti u ušima, a ona preokreće brod
taman na vrijeme da vidi kako se ostala dva TIE lovca
sudaraju. Vertikalne krilne ploče udaraju jedne u druge,
trgaju se — oba ova kratkodometna imperijalna lovca
iznenada se vrte i udaljavaju kroz svemir u divljoj pirueti
27. poput para vretena u vatrometu za Dan republike.
»Evo ih još!« Owerto urla negdje iza nje — i onda ona
čuje zupčanike Moljčeva dva topa kako melju dok se kupola
okreće na mjesto i počinje pljuvati vatru.
Oblaci šibaju pored njih.
Brod drhti i trese se dok probija rupu u atmosferi.
Ovo mi je dom, misli ona. Ili je bio. Odrasla je na
Akivi. Što je važnije, ona je Norra slična sadašnjoj Norri: Ne
mari za ljude. Otišla je po svojoj volji. Istraživala divljine
izvan glavnog grada Myrre — stare hramove, sustave pećina,
rijeke, kanjone.
Poznaje sva ta mjesta. Svaki zavoj, svako skretanje,
svaki kutak i rascjep. I opet misli: Ovo mi je dom, i uz tu
mantru koju ponavlja umiruje drhtave ruke i skreće naglo
ulijevo, ubacujući brod u spiralu da ih promaše laseri.
Površina planeta je blizu. Prebrzo silaze, ali ona si
govori da zna što čini. Dolje bujne i glatke stijene prelaze u
kanjon Akar — zmijoliku dolinu kamo vodi Moljca. U kanal
u džungli. Pogled joj zamagljuju kapljice kiše koje teku u
stranu. Krila teretnjaka režu grane, trgaju ih uz oluju lišća
dok brod trza lijevo i desno, što od Moljca čini vraški tešku
metu.
Laseri sijeku zelenilo ispred njih.
I onda: zid magle.
Ona gura palicu naprijed, spušta teretnjak još niže.
Evo, ovdje je kanjon uži. Stabla se iz njega izvijaju poput
samoživih ruku koje su izbacile stjenovite hridi. Norra ih
namjerno okrzne — opet na lijevo, pa na desno. Moljčeve
kupole bljuju vatru i iznenada se jedan TIE obrće poput
katapultirane gromade — Norra mora naglo skrenuti da ga
izbjegne. TIE udara u drvo. Vatrena kugla eksplodira.
Teretnjak podrhtava.
Još iskrica. U kabini nestaje svjetlo. Owerto: »Izgubili
28. smo kupole!«
Norra misli: Ne trebamo ih.
Jer, ona zna što dolazi. Jedan od najstarijih kompleksa
hramova — napušten, artefakt arhitekture iz davnih, davnih
dana, kad je ovdje još živio narod Ahia-Ko. No prije toga:
kaskade vodopada, srebrna, zapjenjena voda skače preko
ruba stijene. Stijene koju su zvali Vještičin prst, jer je
izgledala poput savinutog prsta koji optužuje. Ispod tog
kamenog mosta ima prostora, uzak je kanal. Preuzak, misli
ona. No možda i nije. Posebno sad kad više nema kupola.
Prekasno da sad mijenjamo...
Okreće teretnjak na stranu...
Ispred njih je praznina ispod stijene. Vodopad na
jednoj strani. Nazubljena stijena na drugoj. Norra smiruje
disanje. Širom otvara oči.
Mantra joj dolazi još jednom, izgovara je naglas:
»Ovo mi je dom.«
Teretnjak prolazi kroz kanal.
Trese se poput starog pijanca — otpada i ono što je
ostalo od kupola. Klepeće, okreće se dok pada u sprej
vodopada...
Ali, izvukli su se. Čitavi. Živi.
Na konzoli trepću dva crvena svjetla.
TIE lovci. Iza njih.
Strpi se.
Strpi... se...
Zrakom se širi udar dviju eksplozija.
Još dva treptaja i gase se.
Owerto huče i plješće rukama. »Izvukli smo se!«
Naravno da jesmo.
Norra okreće teretnjak i postavlja kurs prema
predgrađu Myrre.
29. Nils Tothwin teško guta i korača preko razbijenog
stakla i mlake zapjenjene tekućine — to je iz ceremonijalne
boce lothalskog vina od ribiza, vina tako ljubičastog da je
gotovo crno. Mlaka na podu isprva se lako može zamijeniti
za rupu, zapravo.
Tothwin trlja ruke. Nervozan je.
»Nisi ga našao«, kaže Rae Sloane.
»Ne.«
»I vidio sam da je nestao švercerski brod.«
»Nestao, ono, pobjegao.«
Ona stišće oči. »Znam što sam rekla.«
»Naravno, admiralice.«
Mlaka ključa. Ona boca, koju su joj dali da proslave
njezino napredovanje do admirala. Primjerena jer je
ceremonijalna, jer joj je to sad postala uloga — njezino je
vodstvo bilo ceremonijalno. Godinama su je preskakali. Da,
dali su joj komandu nad Budnosti. Ali, Budnost nije dobila
značajniju ulogu u borbi protiv sve jačih Pobunjenika.
Tričava posla. Patrole na Obodu, uglavnom. Obrana i pratnja
birokratima, moffovima, časnicima, poslanicima.
To ju je zapalo. Rano si je stvorila neprijatelje. Sloane
je uvijek govorila što je mislila. Nije znala gdje joj je mjesto.
I to joj je naudilo.
Ali, sad: Ovo je vrijeme za novu priliku.
Prekida tišinu: »Ovo je loše vrijeme za kaos,
poručniče. Već su stigla dva od naših časnih gostiju.« Moff
Valco Pandion u zvjezdanom razaraču Pobjeda, i u Uzletu
jedan od najstarijih stratega i taktičara Galaktičkog imperija,
generalica Jylia Shale. »Uskoro će stići i drugi. Ne smije ovo
biti vrijeme kad pokazujem slabost. Ne smijemo otkriti da
nismo u stanju kontrolirati okolicu, jer ako se to dogodi,
dokazat će — posebno Pandionu — da ne možemo
kontrolirati ovaj sastanak. A kontrolirati ga moramo.«
30. »Apsolutno, admiralice. Pronaći ćemo uljeza...«
»Ne, ja ću povesti potragu za našim neočekivanim
gostom. Ti prikupi ekipu. Idite na površinu prije sastanka.
Pronađite švercera i onaj teretnjak koji nam je pobjegao.
Samo pripazite da to nije samo dio nečeg većeg. Ovo
moramo dobro izvesti, a ako ne uspijemo, osobno ćete mi
odgovarati.«
S lica mu nestaje i ono malo boje.
»Kako želite, admiralice.«
Para se s površine Moljca diže poput uzbunjenih
duhova — kiša je prestala i izašlo je Sunce. Svijetlo i vruće.
Zrak je gust od vlage. Norra već osjeća kako joj se kosa —
inače ravna i srebrna poput vodopada kojeg su prošli prije
tek sat vremena — počinje kovrčati na vrhovima, vlasi se
isprepliću. Čudna misao: Jesam li ponijela četku? Je li uopće
ponijela pravu odjeću? Što će Temmin misliti o njoj?
Sina nije vidjela već... predugo. Tri standardne godine?
Na tu se misao trgne.
»Divlji ste pilot«, kaže Owerto dolazeći joj sa strane.
Udara o svoj brod: tup, tup, tup. »Nemam problema priznati
Vam da ste mi spasili Moljca.«
Ona se jedva primjetno smiješi. »No, dakle. Imala sam
sreće.«
»Tako letjeti nije sreća. To je vještina. Vi ste
pobunjenički pilot, je li tako?«
»Tako je.«
»Onda ste u timu koji pobjeđuje.«
Još ne, misli ona. Ali govori samo: »Nadajmo se.«
»Zaista ih nema? Cara? Onog strojnog, Vadera? Čitava
Zvijezda smrti opet rasuta u sitne, nebitne komadiće?«
»Je. Vidjela sam svojim očima. Bila sam... u njoj,
zapravo.«
31. On zviždi nisko i sporo. »To objašnjava ovu ludu
vožnju.«
»Možda.«
»Čestitam. Junakinja ste. Sigurno jeste.«
»Bilo je posebno, istina.« Čak i sad kad o tome
razmišlja, hladni joj se trnci penju po kralježnici unatoč
napornoj vrućini. Drugi su se možda osjećali uzvišeno
tijekom te bitke. Ali za nju: još je proživljava u noćnim
morama. Promatra dobre pilote kako se obrušavaju na
površinu te masivne baze. Sluša im krikove preko
komunikatora. »Vaš novac«, kaže ona iznenada. Iz torbe
vadi vrećicu. Dobacuje mu je. »Deset tisuća po dolasku, kao
što sam obećala. Hvala. Žao mi je zbog broda.«
»Popravit ću ga. Sretno s obitelji.«
»Mojim sinom, uglavnom. Došla sam po njega i
odlazim.«
On podiže obrvu nad dobrim okom. »Neće to biti lako
uz tu blokadu. Jeste li već smislili što za odlazak?«
»Ne. Nudite se?«
»Platite mi isto, obećajte da ćete voziti brod ako se
uvalimo u nevolje i dogovorili smo se.«
Pruža mu ruku. Rukuju se.
» Oh«, on dodaje dok odlazi, »dobrodošli kući, Norra
Wexley.«
32. T
TR
RE
EĆ
ĆE
E P
PO
OG
GL
LA
AV
VL
LJ
JE
E
NA AKIVI JE UVIJEK BILO IMPERIJALNE VOJSKE. Samo ne
kao okupatora. Kao i na mnogim svjetovima Oboda — koji
su se okretali oko svoje osi na rubovima poznatog svemira
— imperijalni su vojnici planet koristili, ali ga nisu mogli, ili
možda nisu htjeli, službeno zauzeti. Ti su vanjski planeti bili
pregrube zvijeri, divlje, previše čudne da ih Imperij
podjarmi. Kad su Imperijalci dolazili ovamo, često je to bilo
iz osobnih razloga: piće, začini, pušenje, kockanje, roba s
crnog tržišta. Ili su se uželjeli divljih lica i nepoznatih
tuđinaca koji su prolazili ovom predstražom punom
bezbožnika i izopćenika.
To, sve to, dovelo je i njega.
Sinjira Ratha Velusa. Časnika za odanost Imperiju.
Dobro. Bivšeg Časnika za odanost Imperiju.
Galaktičke su ga plime nasukale ovamo, na planet
divljih džungli i nazubljenih planina, crnih vulkana i plaža
od staklenog pijeska. Ovdje sjedi. Na istom stolcu, u istom
baru, u istom zabitom kvadrantu Myrre, s istim Mon
Calamari barmenom koji izdaje pića preko šanka od oka-
drva.
Pijucka medovinu od sashin lista — zlatnu, slatku,
okusa nešto između jybbuk voća i oi-oisa, onih malih
crvenih bobica koje je brala njegova majka. Ovo mu je treća
od jutros, a Sunce je na nebu tek nekoliko sati. U glavi mu
već zuji poput muhe u ljepljivoj paukovoj mreži, koja se
muči nastojeći se osloboditi prije nego što na kraju odustane
i prepusti se smrtnoj ukočenosti.
Glava mu je gumasta, lelujava, močvarna.
33. Sinjir podiže medovinu i promatra je kao što se
promatra ljubavnica. Strastveno i zaneseno joj govori:
»Računaj na mene. S tobom sam.« Onda odustaje i ispija je.
Lako guta. Ježi se od ugode. Pa dnom čaše lupa o drvo.
»Barmene. Čuvaru pića. Torbaru čudnih likera! Još jednu,
molim.«
Mon Calamari po imenu Pok kotrlja se do njega. Star
je taj Mon Cal — pipci njegove brade, ili što već jesu, narasli
su dugi i debeli, zapetljana brada crvene kože, trzavih
sisaljki i blistavih školjki. Nema jednu ruku, već protezu,
svjetlucavi srebrnasti ud droida za protokol. Za njega ovo je
užurban, neprikladan posao — žice neslavno ugurane u
svjetlucavo meso njegovog crvenog ramena. Neugodan
prizor, ali Sinjiru u ovom trenutku ne smeta. Ne zaslužuje
ništa bolje.
Pok grgolji i gunđa na kojem već jeziku govore Mon
Calamari. Svaki put isto razgovaraju:
Pok proizvodi zvukove.
Sinjir pita, onda zahtijeva, da barmen govori osnovni.
Pok govori, na osnovnom: »Ne govorim osnovni«,
prije nego što nastavi brbljati na svom, nerazumljivom.
I onda Sinjir traži piće, a Pok mu puni čašu.
Na kraju tog razgovora Sinjir ima novi zahtjev:
»Pretpostavljam... svih mi zvijezda i svih nebesa, vruće je,
nije li? Popio bih nešto osvježavajuće. Što god osvježava,
moj lignjasti prijatelju. To mi daj.«
Barmen sliježe ramenima, drhte mu želatinaste žablje
oči, i donosi drveni ćup s nekoliko kockica leda koje čegrču
na dnu. Pok uzima prljavu bocu s police: na njoj je
naškrabano nešto na nepoznatom jeziku. Kao što ne razumije
što govori Mon Cal, Sinjir ne poznaje ni jezik na boci.
Imperij ne zanima da se uče kulture i jezici drugih. Nisu
dopuštali niti da ih ljudi uče u slobodno vrijeme.
34. (Sinjir se prisjeća kad je uhvatio mladog časnika kako
uči ithorski, ništa manje. Taj mladić svježa lica sjedio je na
svom krevetu prekriženih nogu i dugim kažiprstom prelazio
po linijama nepoznatog pisma. Sinjir mu je slomio prst.
Rekao da je to bolje od bilo kakve administrativne kazne — i
mnogo brže.)
(Sinjir se također prisjeća: Grozan sam. Krivnja i sram
mu se u utrobi bore poput para siktavih lothalskih mačaka.)
Pok toči iz boce.
Sinjir vrti tekućinu u čaši. Samo taj miris skinuo bi
crnu boju s kacige TIE pilota. Otpija gutljaj, očekuje da će
mu se jezik i grlo zapaliti, ali baš je suprotno. Nije slatko.
Cvjetno je. Okus koji ne odgovara mirisu. Fascinantno.
Uzdiše.
» Hej «, šapće netko pored njega.
Sinjir ignorira. Glasno otpija dugi gutljaj čudnog pića.
»Hej.«
Govore njemu, je li tako? Ugh. Naginje glavu i podiže
obje obrve u očekivanju, ali ondje sjedi neki Twi’lek. Kože
ružičaste poput novorođenčeta. Jedna od glavorepova repne
glave spušta se s vrha njegovog previsokog čela i obavija mu
se oko ramena i pazuha onako kako bi radnik nosio namotaj
konopa ili crijevo.
»Prijatelju«, govori Twi’lek. » Hej .«
»Ne«, Sinjir mu odbrusi. »To nije — ne. Ne
razgovaram ni sa kime. Nisam došao razgovarati. Došao sam
po ovo.« Podiže drveni kalež, zavrti tekućinu pa led zvecka.
»Ne zbog ovog.« Gestikulira, titra prstima prema Twi’leku.
»Jeste li vidjeli holovid?« pita Twi’lek pokazujući
kako je jedan od onih drskih i ratobornih tipova koji
razumiju društvene šlagvorte samo kad su na kraju šake ili
na vrhu blastera.
Ipak. Holovid? Zanima ga. »Ne. Što je bilo?«
35. Twi’lek gleda lijevo, pa desno, pa vadi mali disk —
veći mu od dlana, manji od običnog tanjura. Metalni prsten.
Sredina od plavog stakla. Tuđinac liže svoje oštre male zube,
a onda pritišće dugme.
Iznad diska se pojavljuje slika.
Žena. Kraljevsko držanje. Brada visoko podignuta čak
i u nejasnom hologramu, on vidi da su joj oči svijetle, da
blistaju sjajnom inteligencijom. Naravno, to je možda zato,
jer on već zna tko je ona:
Princeza Leia Organa. Jednom princeza Alderaana.
Sad: jedna od junakinja i vođa Pobunjeničkog saveza.
Snimljena slika princeze govori:
»Ja sam Leia Organa, posljednja princeza Alderaana,
bivša članica Galaktičkog senata i vođa Saveza za povrat
Republike. Imam poruku za galaksiju. Popustio je stisak
Galaktičkog imperija na našu galaksiju i njezine stanovnike.
Zvijezde smrti ispred šumskog mjeseca Endora više nema, a
time ni imperijalne vlasti.«
Ovdje se hologram mijenja u prizor vrlo poznat
Sinjiru:
Zvijezda smrti eksplodira na nebu iznad Endora.
On to zna jer je bio ondje. Vidio je veliki bljesak, puls
vatre, nabubrene oblake poput mozga koji leti iz napukle
lubanje neke budale. Svi su dijelovi još gore, plutaju u moru
ostataka. Slika titra. Onda se opet vidi Leia.
»Tiranin Palpatine je mrtav. No borba još nije
završila. Rat traje premda je snaga Imperija umanjena. No
ovdje smo zbog vas. Znajte, ma gdje bili, ma kako daleko
živite na Obodu, Nova republika vam dolazi pomoći. Već
smo uhvatili desetke imperijalnog nadbrodovlja i
razarača...« Sad slika postaje trodimenzionalna snimka
Imperijalaca kako ih vode niz rampu broda u lisičinama. »I u
mjesecima nakon uništenja strašne imperijalne bojne
36. postaje, već smo oslobodili bezbrojne planete u ime Saveza.«
Nova slika: pobunjenike gomila dočekuje i pozdravlja kao
spasitelje i osloboditelje na — gdje je to? Naboo? Može biti
Naboo. Vraća se Leiji: »Imajte strpljenja. Budite jaki.
Uzvraćajte borbom ako možete. Imperijalni ratni stroj se
raspada dio po dio, puška po puška, jedan po jedan jurišnik.
Nova republika stiže. I da bismo završili borbu treba nam
vaša pomoć.«
I posljednja treperava slika:
Pobunjenički borci i iza njih pobjednički vatromet.
Još jedan poznati prizor — gledao je kako pobunjenici
pobjednički pale vatromet iznad vrhova masivnih endorskih
stabala. Ona se čudna štakorolika bića vesele, huču i cvrkuću
u daljini dok se Sinjir sagnuo u grmlje, hladno mu je, sam je
i kukavica.
»Novi je dan«, govori Twi’lek smijući se široko onim
sitnim, šiljatim zubima poredanim u neuredne, nazubljene
redove.
»Jedan osvajač zamjenjuje drugog«, govori Sinjir
podigavši usnicu u kez. No lice mu ne odaje osjećaj u srcu,
kao što ni piće pred njim ne miriše kao što mu je okus. U
srcu osjeća kako buja... nada? Zaista? Nada i sreća i nova
obećanja? Kako odvratno. Oblizuje usne i govori: »Hajde da
pogledamo još jednom, može?«
Twi’lek veselo kima i namjerava pritisnuti dugme.
Iza njih zvuk čizama. Barmen Pok gunđa uznemireno.
Škripava crna rukavica pada na Sinjirovo rame. Druga
na Twi’lekovo, bolno ga steže.
Sinjir miriše nauljenu kožu, čisto platno, vojni
deterdžent. Miris imperijalne čistoće.
»A što imamo ovdje?« čuje se nešto poput životinjskog
režanja — časnikov guturalni glas prema kojem se Sinjir
okreće, dolazi od prilično neurednog tipa. Trbuh mu ispada
37. iz sive uniforme tako da mu se otkopčalo jedno dugme. Lice
neobrijano. Kosa raščupana.
Drugi pored njega je znatno bolje sređen — čvrsta
vilica, jasne oči, izglačana i oprana uniforma.
Samozadovoljan kez — ne uvježban već (kako Sinjir dobro
zna) prirodan.
Iza njih dva jurišnika.
E, to je nešto. Jurišnici. Ovdje, na Akivi?
Akiva je oduvijek imala imperijalnih vojnika, da, ali ne
jurišnike. Ti vojnici u bijelom oklopu stižu zbog rata i
okupacije. Ne dolaze ovamo piti, plesati i nestati.
Nešto se promijenilo. Sinjir još ne zna što. No
radoznalost ga golica po zatiljku poput krtice koja traži
mrvice.
»Ja i ovaj moj repatoglavi prijatelj samo gledamo malo
propagande«, govori Sinjir. »Ništa zbog čega se treba
uzbuđivati.«
Twi’lek pruža bradu. Strah mu svjetluca u očima, ali i
nešto drugo — nešto što je Sinjir vidio u onima koje je
mučio, koji su mislili da se neće slomiti: hrabrost.
Hrabrost. Kako budalasto.
»S vama je gotovo«, gunđa Twi’lek drhtavim glasom.
»Imperij je gotov. Dolazi Nova republika i...«
Glupavi časnik udara Twi’leka ravno u vrat —
repoglavi grglja, drži se za dušnik. Onaj drugi,
samozadovoljni, čvrsto prima Sinjirovo rame. Upozorenje,
neizgovoreno, ali ipak jasno: Mrdni i završit ćeš kao tvoj
prijatelj.
Netko laje — iza šanka Pok gunđa i brblja upozorenje
dok pokazuje znak iznad glave. Na znaku piše na temeljnom
jeziku: NIJE ZA IMPERIJALCE.
Zapravo je baš taj znak čitav tjedan držao Sinjira u tom
baru, danju i noću. Prvo, zato što to znači da ovamo neće
38. doći nitko iz Imperija — što znači da ga nitko neće
prepoznati. Drugo, zato što mu se sviđala ta ironija.
Glupan se cereka Mon Calamari barmenu. »Vremena
se mijenjaju, lignjobradi. Možda da razmisliš o tom natpisu.«
Kratko kima jurišnicima i njih dvojica istupaju korak
naprijed, podignutih blastera uperenih u Poka. »Došli smo da
ostanemo.«
Nakon toga veliki glupan nastavlja udarati repoglavog.
Twi’lek bleji od bola.
Ovako se to ne radi. Uopće ne. Sinjir odlučuje
jednostavno ustati i izaći, ostaviti sve to iza sebe. Nema
razloga upadati u nevolje. Ne treba mu da postane točka na
bilo čijem radaru. Izađi. Pronađi drugi izvor vode.
To odlučuje.
No, vrlo neobično, to ne čini.
Ono što umjesto toga poduzima jest da naglo ustaje. A
kad ga časnik Samozadovoljni pokuša gurnuti natrag u
stolac, Sinjir poseže straga, grabi mu ruku i podiže dva prsta
naglim pokretom. To čini tako snažno, da ih gura previše
straga i oni pucaju...
Čovjek vrišti. Tako i treba. Sinjir zna kako zadati bol.
Zbog toga se, naravno, časnik donekle zabrinuo.
Glupan baca repoglavog na zemlju i poseže za pištoljem.
Dva jurišnika se okreću na petama, pomičući puške prema
njemu...
Sinjir je pijan. Ili pripit. To bi trebao biti problem, no
na njegovo iznenađenje stvarno nije, kao da mu je topla
čudna tekućina isprala sve zadrške, nesnosne kritičke analize
koje bi ga zaustavile, pa se umjesto toga kreće bez
oklijevanja. (Premda manje elegantno.)
Okreće se iza časnika koji cvili. Podiže ruke kao
polugu na corellijskom stroju za kockanje, a drugom rukom
poseže i čupa časnikov pištolj iz futrole.
39. Glupan već puca iz blastera. Sinjiru iz ruku ispada oteti
blaster i iskri. Dovraga.
Sinjir se isteže u stranu i onog samozadovoljnog
okreće da prihvati udar — laser mu buši rupu u prsima, a on
vrišti dok ne omlitavi. I onda Sinjir brzo postavlja nogu i
naglo baca mlohavo tijelo prema dvojici jurišnika — niti
jedan od njih nije spreman za taj napad.
I obojica padaju unatrag, lome stolove.
Glupan viče, ponovo podiže pištolj...
Sinjir mu procjenjuje obranu. Ruka pod zapešće.
Pištolj se podiže, puca prema stropu — prašina im pada po
glavama. Udara čizmom čovjeka u cjevanicu, koljeno,
natkoljenicu. Debelo tijelo imperijalnog časnika pada poput
stola slomljenih nogu, ali mu Sinjir ne dopušta da padne —
drži ga za zapešće i slobodnom rukom udara u ranjiva
mjesta. Nos. Oko. Dušnik. Trbuh. Onda opet u nos, gdje
glupanu u nosnice gura dva okrutna prsta prisiljavajući ga da
padne na pod. Čovjek cvili, jauče i krvari.
Jurišnici ne ostaju na tlu.
Podižu se uz teškoće. Podižu blastere...
Netko pored desnog jurišnika ustaje i zamahuje
stolcem prema gore u nesmiljenom luku. Stolac udara
vojnika ispod bijelog šljema i okreće ga. Jurišnik tetura baš
kad boca u spirali leti kroz zrak, razbijajući se drugom
jurišniku o šljem. Bocu je bacila droidska ruka Mon Cala iza
šanka.
Za dobru mjeru Sinjir uvrće glupanovo zapešće tako da
mu pištolj ispada iz imperijalne šake u njegovu. Onda ga
obrće i ispaljuje dva puta. Po jedan u središte svakog šljema.
Jurišnici padaju. Ovog se puta više neće podići.
Sinjir sjeda na glupana. Opet mu grabi nos i uvrće.
»Divno je što je nos povezan sa svim tim osjetljivim
živčanim završecima iza lica. Ta je mesnata izbočina —
40. tvoja je poput svinjske njuške, da budem iskren — razlog
zašto ti se upravo sad glava puni sluzi, a oči suzama.«
»Ti, pobunjeničko smeće«, grglja glupan.
»To je smiješno. Stvarno jako smiješno.« Idiote. Misliš
da sam jedan od njih kad sam zapravo jedan od vas. »Želim
znati što se događa.«
»Događa se da je Imperij ovdje, a ti si...«
Sinjir uvrće. Čovjek vrišti. »Poštedi me reklame.
Detalji. Zašto ste ovdje? I to još s jurišnicima.«
»Ne znam...«
Još uvrće. Ovaj vrišti.
»Kunem se da ne znam! Nešto se događa, da. Na
brzinu su organizirali. Ja... mi smo sišli s Budnosti i onda su
utihnuli komovi i blokada...«
Sinjir pogleda Poka. »Znaš li išta o komovima? Ili
blokadi?«
Barmen sliježe ramenima.
Sinjir uzdiše, a onda šakom udara glupana u lice.
Mlitava časnikova glava pada unatrag i on gubi svijest.
Sinjir ga pušta da padne. Onda govori Poku: »Netko će ovo
morati počistiti. Ah. Sretno mu bilo.«
I onda, zviždeći, polako izlazi ispred kantine.
41. I
IN
NT
TE
ER
RL
LU
UD
DI
IJ
J
CHANDRILA
ZAMAGLJENA SLIKA.
Zvuk: Tup, Tup, Tup.
Zamagljena se slika trese. Na trenutak je mutnija, pa se
fokusira u drugu stranu, nespretno trzajući prema jasnome.
Slika se bistri. Dvije žene koje stoje. Jedna ljudska.
Visoka, mršava, profesionalka. Tamna kosa poput vala koji
upravo udara o obalu. Oko vrata ogrlica poput jata lancem
povezanih ptica — hvata svjetlo Sunca. Osmijeh joj je širok,
izvježban.
Druga je žena manja. Pantoranka. Plava koža. Zlatna
kosa zategnuta u jednostavnu, praktičnu pletenicu. Odjevena
u sličnu haljinu: neki će je nazvati praktičnom i
nepretencioznom, drugi će reći da je jednolična i dosadna,
čak i neprofinjena. Jedini nakit su dvije srebrne narukvice. I
njezin je osmijeh uvježban, ali i nervozan.
Iza njih: skromna linija glavnog grada na horizontu.
Grad Hanna.
Prva žena, Tracene Kane, govori Trandoshancu iza
kamere: »Kako izgleda, Lug?«
Iza kamere čuje se režanje i šištanje. »Bilo je loše.
Opalio sam je. Sad je bolje.«
Tracene se ispričava drugoj ženi — Oliji Choko —
42. slijeganjem ramena. »Stara tehnologija. Ne sluša uvijek.«
»To ti je prvo emitiranje«, govori Olija. »Razumijem.«
»Ovo je prvi dan za nas obje, mislim.« Tracene se
smije — preglasno da bi bilo iskreno. Možda je baš to,
zapravo, ona. Ili je i ona, poput njezinog osmijeha, rođena iz
napora i orkestracije. »Dakle, ovako ćemo. Ja ću početi
intervju i kratak uvod — bla, bla, bla, prvi dan novog
Galaktičkog senata, nova zora za galaksiju, i onda ti: Olia
Choko, glasnogovornica Mon Mothme i novog Senata. I
onda počinjemo.«
»Odlično«, kaže Olia. Duboko udiše. »Baš odlično.«
»Izgledaš nervozno.«
»Pa i jesam... malo nervozna.«
»Dobro ćeš to odraditi. Lijepa si. Tuđinka. Dobro će te
prihvatiti.«
»Oh!«, kaže Olia podižući prst. »Snimit ćete i to što je
iza nas, je li tako? Grad Hanna odražava skromne nove
početke Senata — ovdje smo zbog ljudi u galaksiji, ljudi koji
naporno rade. A Mon Mothma je odavde isto, tako da...«
Tracene stavlja ruku Oliji na rame. »Ne brini se o
tome.«
»Oh! Ali, uh. Ne zaboravi i snimiti umjetničku
instalaciju u gradskom krugu — gomilu jurišničkih kaciga
obojenih u razne boje, označenih raznim simbolima poput
cvijeća i zvijezda i sigla Saveza. To je onaj umjetnik...«
Tracene blago stišće Olijinu ruku. »Rekla sam ti da se
ne brineš. Sve smo snimili. Ti si posljednja karika u lancu.
Razgovor s tobom. Onda ulazak u Senat. Sve će biti kako
treba. Jesi spremna?«
Olia oklijeva. Osmijeh na njezinom licu nije opušten.
Izgleda poput uspaničenog squark-šišmiša smrznutog u
svjetlu rudareve čeone svjetiljke. Ali, kima glavom. »Da,
spremna sam. Dobro sam. Mogu ja to.«
43. Tracene pokazuje u kameru. »Počinjemo za tri, Lug.
Tri. Dva...« Usne joj oblikuju riječ jedan...
»Tracene Kane. Javljam se prvog dana Kraljice
Mrežne Srži. Ovdje sam s Olijom Choko, glasnogovornicom
kan- celarke Mon Mothme i novog Galaktičkog senata ovdje
na Chandrili...«
44. Č
ČE
ET
TV
VR
RT
TO
O P
PO
OG
GL
LA
AV
VL
LJ
JE
E
DROID ISPITIVAČ LEBDI. Uz zvvrr i klik otvara se mala
ploča na donjem dijelu tijela. Izlazi i rastvara se dodatni ud
— koji završava parom okrutnih pinceta. Tako preciznih i
oštrih da se doima da bi mogle nekome iščupati oko iz
duplje. (Što je ovaj droid vjerojatno učinio nekoliko puta.)
Ruka se pruža prema svom cilju.
Prihvaća kockicu s deset strana, podiže i ispušta.
Kockica klepeće. Pokazuje 7.
Droid uzvikuje glasnim, digitaliziranim monotonom:
»AH, DANA MI JE PRILIKA DA NABAVIM NOVI
RESURS. KUPIT ĆU ULICU ZAČINA. TO POVEZUJE
MOJE DRUGE ČETIRI ULICE ZAČINA. TO MI DAJE
UKUPNO PET, ŠTO ZNAČI JEDAN BOD. SAD
POBJEĐUJEM. REZULTAT JE ŠEST-PET.«
Temminove se usnice uvijaju u frustriranu grimasu.
Ploča između njih dvoje sastoji se od karte bezbrojnih
heksagonalnih teritorija. Neki od heksova sadrže planete.
Drugi: zvijezde, ili asteroidne pojaseve, ili maglice.
U ovoj igri Galaktičke ekspanzije nikad nije pobijedio
ovog droida ispitivača kojem su promijenili namjenu. No
blizu je. Nikad nije bio tako blizu.
»Smanji gas, umišljena lopto za borgle. Jedan bod te
ne čini uspješnim osvajačem.« On baca kockicu. Petica. Nije
dovoljno da zaradi novi resurs, ali može postaviti novu traku
za utovar ili švercerski put. Mora razmisliti. Naslanja se u
stolcu. Pušta da mu oči lutaju po radionici i trgovini —
posvuda su police i stolovi prepuni nečega što se doima
poput smeća. I mnogo toga. Dijelovi astromehova. Dijelovi
45. zvjezdanih brodova. Rastavljeni blasteri. Ondje u kutu je
WED-ov droid za popravke — odavno ne radi, samo svjetla
titraju. Iznad glave visi set isprepletenih kablova skokskutera
izranjavanog laserskom vatrom.
I ondje, uz dalji zid, stoji stari borbeni droid
Trgovinske federacije, sklopljen i umotan u pokrivač koji su
izgrizli štakori.
Nije to B2-bojevni droid s topovima u gornjim
udovima i teškom prsnom oplatom.
Nije to ni droideka — nije debeljuškasti stroj za smrt,
nalik bebi škorpiona iz džungle i zvrkastog termalnog
detonatora.
To je samo stari B1. Krš i lom.
Sve uokolo je, ili tako izgleda, krš i lom.
Temmin podiže pločicu švercerskog puta označenu
crvenom isprekidanom linijom i namjerava je postaviti na
igraću ploču, kad se iznenada droid ispitivač okreće.
Kao prema nekome.
»IMAŠ MUŠTERIJU«, tuli droid.
Temmin puca zglobovima i ustaje, namješta svoj
najbolji trgovački osmijeh. Mladić odguruje svoj stolac na
kotače i okreće se prema — trojici kriminalaca. Osmijeh mu
posustaje, ali samo na trenutak.
»Koorivarac, Ithorijac i Abednedo ulaze u dućan s
otpadom«, pokušava se našaliti. Ne doima se da ih je
zabavio. »To je, ono, kao početak vica«, govori Temmin pa
dodaje: »Ali ako vam moram objašnjavati, nekako više nije
smiješno.« Plješće dlanovima. »Kako vam mogu pomoći,
gospodo?«
»Ja sam dama«, ljuti se Koorivarka i približava mu se.
Namješta svoj tamnocrveni plašt i podiže bradu. Spiralni rog
na vrhu njezine glave uvijen je i prelomljen. Blijedi jezik
paluca i vlaži ispucale ljuske usana.
46. Na boku joj visi dugačak, nazubljeni nož.
Temmin zna tko je ona. Tko su ovo troje.
Abenedo s mesnatim prorezima nosnica i kožnim
pipcima oko namrštenih, napućenih usta: Toomata Wree.
Obično poznat kao »Tooms«.
Ithorijac pospanih očiju u iskrzanom kaputu s topom
preko ramena koji nalikuje grani drveta: Herf.
I Koorivarka: Makarial Gravin. (Premda, ako ćemo
pravo, Temmin je zaista mislio da je muško. Koorivari se baš
i ne razlikuju po spolu.)
Sve troje rade za — ili bolje rečeno, pripadaju —
Suratu Nuatu. Sullustansko su vlasništvo.
»Gospođo«, govori Temmin šireći ruke. »Kako vam
danas mogu pomoći? I kakve delicije s otpada ponuditi...«
»Zaveži s tim glupostima, izbljuvku«, govori Abenedo.
Ithorijac dodaje tuđinskim jezikom: »Okrao si dobrog
spasitelja Myrre, Surata Nuata.«
»Hej, nisam«, govori Temmin podižući ruke. » Ovdje
smo svi prijatelji. Nikad, nikad ne bih krao od Surata. Dobri
smo si. Sve je dobro.«
»Okrao si Surata«, šišti Koorivarka. »Još gore,
uvrijedio si ga smrtno uzimajući što je po pravu njegovo.«
Temmin je znao da će doći ovaj dan. Samo ne tako
brzo.
U želucu mu raste nervoza. »Posljednje što bih htio je
uvrijediti Surata — svi bismo trebali htjeti biti tako razumni i
lukavi poput njega. Ne znam što to mislite da sam mu ukrao,
ali...«
Koorivarka Makarial još jednom korača prema
naprijed. »Dobro razmisli što se dogodilo u cesti Trabazon.
Je li ti to probudilo mozak?«
Temmin pucka prstima — to mu je nervozna navika
koju je pobrao od oca. »Mislite na onaj transporter koji se
47. ondje srušio? Ne, ne — mislim, da, da, definitivno sam uzeo
što je ondje ležalo. To je moje. To sam ja učinio. Ali, pojma
nisam imao da je to Suratov brod...«
»Po čitavom transporteru nacrtana je cehovska sigla!«
Abenedo Tooms kipi od bijesa. Prstenovi kože vise mu s
lica, trzaju se i drhte dok govori.
»Nisam to mogao vidjeti — brod su napali Uugteeni.
Baš su pravi primitivci, znate? Spalili su ga čitavog izvana.
Ispržili ga k'o florakeeta a da mu ni perje nisu počupali.«
»A ipak si mu oplindrao utrobu«, optužuje Makarial.
»Taj im je orah bio pretvrd. Uugteenima, mislim.
Njihovi grubi noževi nisu mogli otvoriti rezu, a ja sam imao
bacač i...« Smije se na silu. »Preklinjem vas, prijatelji.
Nisam znao od koga uzimam.«
Znao je. Naravno da je znao. I znao je da će ga ovo
jednog dana dostići. Ali potencijalna zarada...
Ako se nada zamijeniti Surata, mora igrati velikim
potezima. Nema klanjanja, pokorno pognute glave, nema
mekano, nema oklijevanja. Sve mora biti veliko, drsko,
pametno do boli, jako kao bik.
»I još imaš oružje?« pita Tooms.
»Ahhh, heh-heh, ahhh.« Temmin se nakašljava i onda
laže kroz stisnute zube: »Ne baš.«
Koorivarka širi oči. Bijesna je i ogorčena, ako Temmin
mora pogađati. Makarial se brzo pokreće. Nož više nije na
tuđinkinom opasaču, već brzo kao munja, na Temminovom
grlu.
Vani se vrijeme pokorava drami, dodajući i svoju
prijetnju: tutnjavu groma. Teška kiša pada po krovu
Temminovog dućana i samo naglašava tišinu. Iza Temmina
droid ispitivač lebdi pored stola gdje je ploča igre Galaktička
ekspanzija.
Mladić guta slinu. »Nadoknadit ću vam ga. Imam
48. ovdje mnogo robe. Hej. Pogledajte. Skokskuter. Ili da
sklepam nekoliko droida...«
»Ovo je sve smeće«, govori Makarial. »Surat poznaje
tvoje trikove. A i mi. Ovo...« Slobodnom rukom Koorivarka
čini pokret kojim se ruga Temminovoj gesti kad su prvi put
stigli. »... sve ovo je paravan. Ti nisi trgovac otpadom.«
»Nečije smeće nečije je blago...«
Nož pritišće izloženo grlo. »Nije nam stalo do smeća.
Samo do blaga.«
»Dakle, porazgovarajmo o blagu.«
»Surat ima cijenu.«
Osjeća kako mu nešto vlažno curi niz vrat. Krv ili
znoj? Stvarno nije siguran. »Svi imaju. Recite je.«
Makarial se smiješi. Grozan je to prizor, jer Temmin
smatra da su Koorivari ružniji od happabore kad hoda
natraške. Sve te kvržice i krljušti. Nos poput debele,
segmentirane larve. Izbojci kostiju iznad očiju. A ni dah ne
pomaže — smrdi na trulo meso.
Koorivarka govori palucajući jezikom: »Tvoja
trgovina.«
»Trgovina. Ono, prostor?«
»I sve u njemu. I sve ispod njega.«
Sad nastupa prava panika. Hladan slani tuš kroz vene.
Dakle, znaju. Znaju gdje drži neke — većinu — najboljih
komada.
To baš nije dobro.
»Imam nešto!« brzo govori. »Nešto veliko. Nešto što...
Surat želi. Dobro? Dobro? Smijem li vam samo pokazati?
Molim? Molim vas!«
Tri tuđinca grubijana pogledavaju se. Ithorijac Herf
sliježe ramenima, na ithorijskom: »Možemo baš i pogledati.«
Makarial mu sklanja nož s vrata. On dašće, trlja vrat —
ruka mu je mokra od znoja, ne od krvi. Plješće rukama. »Eno
49. ga ondje. Vidite onaj iskrzani pokrivač. Ispod toga je.«
Makarial kima Herfu. Ithorijac otkriva top —
prilagođenog dizajna na osnovu tijela DLT-a, ali pojačan za
jaču vatru. Dugačka cijev — vjerojatno poput Temmina.
Ithorijac pognutog vrata trepće ribljim očima na obje
strane glave pa puškom podiže pokrivač. Otkriva vojnog
droida prve generacije: BI droida.
Droid ustaje. Kosti mu klepeču. Doslovce kosti —
zvjerinje, riblje, ptičje. Povezane s metalnim udovima
konopom i žicom. To nisu sve modifikacije droidske
vanjštine. Pola glave mu nedostaje: umjesto toga teleskopsko
crveno oko. Prednji dio nosa naoštren i savijen — ne kao
kljun neke pernate močvarke, več više kao grabljivice. Sve u
svemu: obojen u crno i crveno.
Obojen tako da izaziva strah.
Tuđinci se smiju. Abednedo tako jako da se savija,
udara o koljeno dok mu se male zelene uši poput gljiva
trzaju od oduševljenja.
»Borbeni droid ?« pita Makarial. Opet smijeh. »Htio si
nam pokazati... borbenog droida? Najgoreg droidskog
vojnika u povijesti i Republike i Imperija. Mehaničku
komediju grešaka.« Kako tuđinka naglašava ovo zadnje: me-
HA-ničku KO-me-diju GRE-šaka. »I misliš da bi Surat Nuat
htio tog bijednog, bezvrijednog B1 droida?«
»Zovem ga Kostolomac«, govori Temmin.
Čim je izgovorio to ime, droidovo je oko zasjalo
prijeteće crveno.
»KOSTOLOMAC SPREMAN-SPREMAN«, govori
droid: Glas mu je hrapava distorzija koju prekidaju izbojci
statike. Govor ubrzava, pa opet usporava, izgleda da mu je
vokoder neispravan: POZDRAV SVIMA.«
Abednedo trese glavom. »Idiotsko ime za idiota
droida.«
50. »Mislim da si ga uvrijedio«, govori Temmin.
Smijanje prestaje. Za trenutak kao da pokušavaju
shvatiti što to uopće znači, ili kakvu to igru Temmin uopće
igra.
To što oklijevaju nije pametno.
Kostolomac guče — to je hrapav, iskrivljen smijeh iz
zvučnika — dok mu se jedna ruka oslobađa šarke. Iz rupe
iskače blistava vibrirajuća oštrica. Ithorijac presporo reagira i
dok Herf podiže svoj DLT top, Kostolomac je već tri puta
zamahnuo rukom — top uz zveket pada na pod u tri tinjajuća
dijela.
Abednedo vadi blaster...
Kostolomac napada Herfa, gura ga ravno u Toomsa.
Abednedo mlati rukama i pada, Ithorijac pada na njega, a
Kostolomac na vrh gomile. Temminov B1 tjelohranitelj
objema rukama udara Ithorijčevu čudnu glavu dovoljno jako
da se svaki udarac prenosi na Toomsovo lice bez nosa. Tup!
Tup! Tup!
Kostolomac toroče i smije se.
Makarijalino ždrijelo se široko otvara, šišti paru u
nevolji i bijesu. Koorivarka poseže iza sebe, pod plašt i
izvlači blaster, upire ga ravno u Temminovu glavu. Temmin
je posegnuo za svojim blasterom, ali sad zastaje — blaster je
u kožnatoj futroli pričvršćenoj ispod obližnjeg stola.
»Ne poseži«, Makarial šapće.
Temmin proračunava izglede.
Nisu dobri.
Povlači ruku. Smiješi se. Kima. »Da, naravno.«
»Reci si droidu da se povuče.«
»Čekaj malo...«
»Reci mu.«
Temmin se ceri. »O kojem to droidu govorimo?«
Makarijaline blijede, sablasne oči se fokusiraju, pa
51. iznenađeno stišću — baš dok droid ispitivač lebdi pored nje s
injekcijom na kraju druge produžene ruke. Temmin se
hihoće.
Lebdeći droid ubada iglom. Injekcija ispunjena
otrovnim narkotikom — lokalno ubrano, lokalno
pripravljeno i s dovoljno snage da uspava Gamorreanca na
veći dio tjedna.
Igla puca i škljoca dok pada na pod. Nije isporučila
svoj toksični teret.
Dobro, dobro, misli Temmin pomalo razočarano.
Koorivari stvarno imaju debelu kožu, nije li tako?
Temmin trči. Skače preko stola, pa još jednog, pa
preko tri metalna stolca — vatra iz blastera prži zrak iza
njega, ruši stvari s polica. Kantica ulja poskakuje na uglu
stola ispred njega. Temmin viče dok žuri prema vratima...
Ondje. Naprijed. Vrata su otvorena. Netko ondje stoji.
Netko novi. Dugi, tamni plašt.
Netko sa svojim blasterom.
Novi lik podiže blaster. Temmin pada na pod, pušta da
mu noge skliznu ispod njega — razmjenjuje se laserska vatra
iznad njegove glave, a negdje iza njega Makarial cvili od
bola. Onda lomljava.
Temmin skače na noge, pritišće se uz neravan zid svog
dućana s otpadom. Makarial je na podu, uvija se i zavija.
Kostolomac je podigao glavu kao radoznao, iznenađen pas.
Novi posjetitelj procjenjuje situaciju, onda skida kapuljaču.
To uopće nije on, već ona.
Temminove se oči šire.
»Mama?«
52. P
PE
ET
TO
O P
PO
OG
GL
LA
AV
VL
LJ
JE
E
»ADMIRALICE SLOANE, šatl je spreman.«
Ona ustaje. Ruke su joj iza leđa. Zuri u dugi hodnik.
Na kraju hodnika: prolaz izrezan mikro-bakljom. Ispred nje
jurišnici izlaze i ulaze kroz vrata — u kabine, gdje se spava.
Nigdje nema znaka uljeza. Stišće zube kako bi potisnula
gnjev.
Poručnik Tothwin ponavlja: »Admiralice, rekao
sam...«
»Čula sam što si rekao«, ona se otrese.
»Ostali. Već su pošli na površinu planeta.«
»Svi su, dakle, na broju.«
»Da. Pandion. Shale. Jahta Arsina Crassusa se
pokazala na ekranu prije kratkog vremena i sad se spušta na
Akivu.«
»A Yupe Tashu?«
»Šatl savjetnika Tashua također je na ekranu. Uputili
smo ga da nastavi prema mjestu sastanka. Očekuju da ondje
budete prije njih...«
»Mogu i čekati.«
»Naravno. Samo — moff Pandion je već...«
»Reci mi«, ona govori. »Ova paluba. Ovdje nema
ničeg važnog, je li?«
»Admiralice?« on pita ne razumijevajući.
Ona se nestrpljivo okreće prema njemu. »Mislim, ovo
su samo prazne gostinjske sobe, a na drugom kraju su
kuhinje, sanitarije i soba za rekreaciju.« Sloane razmišlja.
Koristi li cijev od sanitarija? Jurišnici su je već provjerili i
ništa nisu našli.
53. »Možda je mislio ukrasti malo hrane...«
»Ne«, govori ona iznenada shvaćajući. »To je zamka.
Pobunjenici uvijek imaju zamke, je li tako? Uvijek neki trik,
neka igra. Nije se ovdje zaustavio, samo hoće da tako
mislimo, da nije gubio vrijeme. Taj otvor za ventilaciju.
Kamo vodi? Pokaži mi shemu.«
Tothwin petlja s holodiskom, pali ga. Evo, nacrti
Budnosti. Ona pomiče slike po ekranu, označava
ventilacijski otvor i slijedi ga do logičnog zaključka...
O, ne.
Urla: »Znam kamo ide!«
Ili gdje je već stigao.
Dovraga!
Noga mu nije slomljena, barem misli da nije. Ali je
prilično gadno ozlijeđena. Jednom davno pao je s A-krilcem
na rub vulkana — na jednom od prvih letova kao pilot za tad
tek propupali Pobunjenički savez, na poziv prijatelja —
pobunjeničkog agenta po imenu Fulcrum. Zbog tog je pada
mjesecima šepao. Slomio je nogu. I to na tri mjesta. Zamalo
je prekinuo karijeru koju se nadao imati kao pilot, ali je
uvjerio pobunjenike da mu dopuste da radi na teretnjakovim
topovima i povremeno kao navigator.
U svakom slučaju, prilično je siguran da sad nije
slomio nogu.
Ali ga vraški boli sve od skoka iz stražnjeg dijela onog
zvjezdanog skakača — trenutak prije nego što je namjestio
da torpeda grunu.
Penjanje kroz ventilacijske cijevi nije umanjilo bol. No
bilo je važno da ga ne otkriju imperijske oči. Otad se
posvuda provlači, vraća na trag, skriva tragove — ulazi i
izlazi iz cijevi. Prvo nije pojma imao kamo ide, nije imao
plan, no nije mu trebalo dugo da shvati što mora učiniti — i
54. još bolje, da mu baš ovaj zvjezdani razarač nudi stvarno
dobru priliku.
Komunikacije su prekinute za sav promet na nebu
iznad Akive i, kladio bi se, i sve na tlu.
Ali, drži li itko još otvorene kanale?
Imperij.
Tako da sad stoji u komunikacijskoj sobi. Tijela triju
časnika leže uokolo. Jedan je nagnut nad svoju konzolu,
druga dvojica su na podu. Omamljeni, nisu mrtvi. Wedge
nije ubojica. On je pilot i srediti druge pilote znači srediti
neprijateljske vojnike. Časnici za komunikaciju nisu vojnici,
nisu piloti. Samo su ljudi. Wedge misli: To bismo svi mogli
naučiti. Imperijalci su baš poput nas. Barem neki od njih.
Lako je zlima zvati one koji služe Galaktičkom Imperiju,
neprijateljima, ali istina je da su mnogi od njih povjerovali u
laži ili su ih natjerali pod prijetnjom boli ili smrti. Nova
republika već ima prebjege. Muškarce i žene koji su vidjeli
priliku za bijeg, za novi život...
To znači da treba prenijeti poruku. To znači da treba
uključiti komove i dovesti vojsku.
Dva holoekrana se podižu. S jedne strane pokušava
naciljati potprostornu frekvenciju prema teritoriju Nove
republike — ali te frekvencije su i dalje blokirane. To stvara
kratkoročni problem, a i dugoročni: sad znači da ne može
poslati poruku onamo gdje treba. Dugoročno to znači da
Imperij zna njihove frekvencije. Što opet znači da je negdje
krtica u prostorijama Nove republike — što možda ne
iznenađuje, ali je razlog više da nekako mora poslati poruku.
Prebacuje na lokalne kanale.
Evo, niti jedan od poznatih kanala Republike nije
blokiran.
To znači da može poslati poruku lojalnima — ali to
moraju biti lokalci. Kakvi su izgledi? Da će ondje, na rubu
55. koloniziranog svemira, naći nekoga tko sluša i lojalan je
Novoj republici?
To mu je jedina prilika.
Bira frekvencije. Wedge se usredotočuje na hitne
kanale, onda izvlači mikrofon iz konzole; u ruci je metal
hladan. Počinje govoriti u mikrofon: »Ja sam kapetan Wedge
Antilles iz Nove republike. U zamci sam na zvjezdanom
razaraču Budnost u prostoru iznad Akive i u...«
Jarko svjetlo. Lavež blastera.
Viče od bola dok mu laserska zraka buši rupu kroz
rame. Šaka mu se refleksivno otvara — mikrofon pada uz
zveket. Poseže na bok za blasterom, ali još jedan pucanj i
oružje koje je ondje visjelo okreće se i pada mu s pojasa.
Wedge duboko diše, škrguće zubima da olakša bol,
okreće se prema napadaču. Očekuje vidjeti nekog jurišnika
ili ironično komunikacijskog časnika koji se vraća s obroka.
Ali, ne.
Žena koja ondje stoji, nosi urednu admiralsku
uniformu. Ima tamnu kožu i hladne smeđe oči. U ruci joj je
oružje duge cijevi — jedinstveni blaster izrađen od
elegantnog, zrcalnog kroma.
»Molim vas«, govori on držeći se za rame, pazeći da
ne optereti nogu.
Ona ulazi tri koraka u prostoriju. »Ne možeš mi sad
komplicirati ono što će se dogoditi. Budućnost Imperija —
čitave galaksije — je u pitanju.« I onda, bljesak
iznenađujućeg suosjećanja. »Žao mi je.«
»Čekajte. Porazgovarajmo.« On bolno guta, žmirka.
»Gotovo je. Znate da je gotovo. Možemo pregovarati o
predaji, smislenoj predaji. I to ovdje, baš ovdje, vi i ja
možemo...«
Eskadra jurišnika dostiže je u hodniku iza nje. Podižu
blastere dok ona svoj spušta. »Žao mi je, kapetane«, govori
56. mu. I onda svojoj podršci: »Uhitite ga. Odvedite na
zatvorsku razinu — ne. Čekajte.« Ona pucka prstima.
»Stavite mu lisičine i odvedite ga na moj šatl. Pošaljite mu
medicinskog droida.« Ukočenim osmijehom dodaje (kao da
sama sebi odobrava): »Mi nismo životinje.«
57. Š
ŠE
ES
ST
TO
O P
PO
OG
GL
LA
AV
VL
LJ
JE
E
GODINAMA NORRA NIJE PLAKALA. Nije mogla plakati.
Pridružila se Pobunjeničkom savezu kao pilot i kad je
donijela odluku — odluka manje u njezinoj glavi, već u srcu
— sve je zaključala. Dodatni čelik u kralježnicu. Svi strahovi
i brige i emocije postaju nepoznati pojmovi: sidra, mislila je,
koja su je vezala za stari život, za stari način razmišljanja.
Ako će preživjeti, onda mora te bukagije odrezati hladnim,
nemilosrdnim nožem. Ostaviti ih iza sebe.
Savez je to od nje zaslužio. Ova im borba nije
ostavljala vremena za plakanje. Nisu imali luksuz da se
osvrću.
Otkad se pridružila borbi, imala je dva momenta kad je
zaplakala. Prvi je bio prije nekoliko mjeseci, kad je završila
bitka za Endor; nakon što se njezin Y-krilac (i laserom
sprženi astromeh) izvukao iz labirinta napola sagrađenih
prolaza unutar druge Zvijezde smrti — bijeg u perjanici
plamena dok su eksplozije i implozije počinjale, a udarni joj
valovi beskrajno prevrtali mali borbeni brod sve dok gotovo
nije izgubila svijest. Te noći sjedila je sama u garderobi
zvjezdane krstarice Prvi dom, i sjedeći ondje napola
odjevena u skafander, zaplakala je. Poput bebe bez majke.
Glasno je jecala, poput divljih valova sve dok se nije skutrila
na podu, kao da su joj izvadili utrobu. Dan poslije dobila je
medalju. Nasmijala se, okrenula prema pljesku iz gomile.
Nije im pokazala kako se zapravo prazno i izlizano osjećala.
Drugi put je baš sad. Grleći sina i osjećajući njegove
ruke oko sebe. Suze koje sad teku nisu gušeći jecaji od prije
nekoliko mjeseci, već suze sretnice (i premda si oklijeva
58. priznati, čak i u sebi, od sramote). Osjeća se kao zatvoren
krug: Što je one noći izgubila u bitci, sad joj je vraćeno,
upravo sad. Onda se ispraznila. Sad se opet napunila.
I onda se naglo pomiče naprijed. Vrijeme otpušta
pandže od ovog polaganog, savršenog trenutka (ipak
godinama nije vidjela sina), a Temmin iznenada više nije
dijete, već je muškarac: mlad je i doseže svoju pravu visinu.
Mršav, žilav, čupave tamne kose koja mu izniče na vrhu
glave. Dobacuje čudnom borbenom droidu na podu,
plješćući rukama: »Lomče. Izvuci skuter straga. Moramo
natovariti ove ljigavce i trebaš ih odvesti što dalje možeš po
cesti Trabzon, hoću reći, skroz do Kora Biedies...« Ovdje se
okreće prema njoj i govori: »Oni vrtlozi vode gdje se rijeka
spaja s cestom. Brzaci.« Onda opet droidu: »Čuješ me,
Lomče?«
B1 vojni droid ustaje, sve mu kosti vise s tijela i
klepeću. Mehanički čovjek nespretno salutira i govori
nejasnim, iskrivljenim glasom: »SPREMAN-SPREMAN.
TIJELA IDU, GOSPODAR.«
Onda robot mumlja disonantnu melodiju dok počinje
izvlačiti nasilnike prema stražnjim vratima. Temmin viče za
njim: »Pokrij ih prije nego što pođeš. Onim pokrivačem!«
Izvana se čuje mehanizirani glas: »SPREMAN-SPREMAN,
GOSPODAR!«
Norra govori: »Temmine, ne znam što se događa...«
»Mama, ne sad«, otresa se. »Daj, dođi.« Zuri preko
prostorije, preskače gomilu prosutog smeća. Poseže za
ulubljenom lubanjom starog droida prevoditelja i s dva prsta
pritišće mu oči.
Oči se spuštaju uz glasne klikove.
I nekoliko metara dalje pomiče se polica, a nakon nje
dio zida. Otkriva se stubište. Temmin je poziva rukom.
»Hajde, dođi.« Onda se saginje i nestaje kroz prolaz.
59. Sve je to malo zbunjuje, ali ima li izbora? Norra
zaobilazi smeće na podu i slijedi sina niz stube. Čizme joj
odzvanjaju po metalnim stubama — sve je mračnije i
tamnije dok više ništa ne vidi. I onda...
Klik. Svjetla. Drečava svjetla pale se jedno po jedno.
Prostorija je nalik onoj gore — osim što su police čiste,
blistave i ne drže dijelove, smeće, već pravo blago. Blago od
vrhunske tehnologije do čudnih artefakata.
»Dobrodošla u pravi Temminov dućan«, govori on.
Ona vidi dijelove za droide koji nisu postojali otkad je
bila djevojčica. Puna polica najboljih blaster pušaka. Sanduk
termalnih detonatora. Polica starih knjiga i tajanstvenih vaza
tamnih od patine koje prikazuju muškarce u tamnim
plaštevima s crvenim licima. »Ne razumijem«, kaže ona.
»Gore prodajem smeće. Ovdje dolje je druga priča.«
»Ne«, kaže ona. »Mislim, ovdje smo živjeli Ovo... ovo
nam je bio dom. Što se dogodilo?«
On zastaje i zuri u nju. Gleda je gotovo kao da je
stranac. »Ono što se dogodilo... ti si otišla.« Iznenada tišina
među njima podiže se poput nevidljivog zida. I onda, čim se
digla, ponovo se lomi i Temmin se opet vrti po sobi, usput
brbljajući: »Eto. Surat zna sve što je ovdje dolje. To nije
dobro. I zna da sam i ovo ukrao...« Tu Temmin pokazuje na
mat crni sanduk povezan ugljikovim lokotima. »Ukrao sam
to Suratu. Nekakvo... oružje, pretpostavljam. Nemam pojma
što radi. On zna da je ovdje dolje, ali ono što on ne zna, što
ne može znati je...«
Njezin sin trči u drugi kut i skida plavu ceradu s
nečega: stari valakord.
Njihov stari valakord. Instrument nije bio artefakt iz
prapovijesti, već prije iz Temminove. (I ovdje je sjećanje
udara poput olujnog vjetra: Temmin i njegov otac, Brentin,
sjede za tim valakordom, i sviraju zajedno jednu od starih
60. lakih rudarskih pjesama i smiju se.)
Temmin govori: »Pazi. Ili bolje, slušaj.«
On svira pet nota na klavijaturi...
Prvih pet nota jedne od starih rudarskih pjesama:
»Ćumez kola i kaldrme.« I na to se otvaraju još jedna vrata
— ovaj put uz prasak i šištanje. I dok se još otvaraju, blagi
povjetarac dolazi od starih kamenih zidova. Ona miriše
plijesan, trulež, nešto metalno.
»Nema šanse da Surat zna za ovo«, kaže on. Onda njoj
sijeva — sjaj mu u oku, cer na licu. Isprva ona misli da je on
podsjeća na svog oca. Ali možda, samo možda je podsjeća
na nju.
»Temmine...«
»Dakle, ako uđemo u stare prolaze ispod grada i...«
»Temmine.« Govori majčinskim glasom. Onim kojim
privlači pozornost. Norra ublažava: »Sine. Možemo li...
usporiti na trenutak?«
»Vrijeme je važno. Oni nasilnici? Na kraju će se
probuditi i otpuzati svom šefu na drugu stranu grada. Surat
to neće tolerirati, što sam učinio. Poslat će nekog većeg,
zločestijeg, ili će najvjerojatnije sam doći ovamo.«
Ona mu prilazi. »Temmine, ne znam što se ovdje
događa. Sve ovo mi je... strano...«
»Zato što te nije bilo. Tri godine.«
»Znam...«
»Tri godine se nisi vratila.«
»Pobuna je trebala ljude...«
Glas mu se pojačava kako se sve više nervira, postaje
bjesniji. »Ne, ja sam trebao oca, a ti si mislila da ako se
pridružiš pobunjenicima, da će ti to pomoći da ga nađeš. A je
li?«
On se naviruje s njezine strane, kao da ona skriva nešto
iza leđa. »Nigdje ga ne vidim. Je li tata tu? Skrivaš li ga? On
61. je iznenađenje? Rođendanski dar da se nadoknade tri koja si
propustila? Ne? Nisam ni mislio.«
»Bila je velika bitka. Nije se radilo samo o tvom ocu,
već o... svim očevima, svim sinovima i majkama i obiteljima
koji su izgubljeni ili u zamci Imperija. Borili smo se. Bila
sam u bitci za Endor...«
»Koga briga? Poštedi me junačenja. Ne trebam
junaka.«
»Poštovat ćeš majku«, ona laje na njega.
»A je li?« On se smije: tužan zvuk. »Hoću li? Ovo su
holovijesti, gospođo: ne moram te poštivati. Više nisam
klinac. Odrastao sam.«
»Još si dječak. Četrnaest...«
»Petnaest.«
Ona žmirka.
On nastavlja: »Svoj sam čovjek. Druga djeca imaju
roditelje, a ja nemam. Imao sam mamu koja je pobjegla iz
gnijezda. Mjesecima se nisi javljala. Morao sam se snaći, pa
jesam. A sad? Sad sam poslovni čovjek i moram si zaštititi
posao. Ti si sama izabrala. Između mene i galaksije izabrala
si galaksiju, tako da se nemoj pretvarati da sam ja sad
važan.«
»Važan si. Temmine, svih mi zvijezda, meni si važan.
Došla sam te povesti sa mnom. Čeka me švercer da nas
odvede s planeta i...«
Njoj za pojasom komunikacijski relej se glasa,
vibrirajući.
Što znači: hitan poziv. Signal Nove republike.
Jako poznati glas ispunjava zrak:
»Govori kapetan Wedge Antilles iz Nove republike.
Ponavljam: Govori kapetan Wedge Antilles iz Nove
republike. U zamci sam na zvjezdanom razaraču Budnost u
prostoru iznad Akive i u...«
62. I onda zvuk blastera. Wedge viče od bola i...
Poziv završava.
Krv joj se ledi.
Um joj luta — Norra pokušava shvatiti što to znači.
Kapetan Antilles je ovdje? Na jednom od imperijskih
razarača? Nešto se zaista događa. I iznenada je ona u
središtu svega. Opet.
»Evo tog pogleda«, govori Temmin.
»Što?« pita ona iznenada zbunjena.
»To je grimasa koju slažeš prije nego što me opet
razočaraš.«
»Temmine. Molim te. Ovo je važno.«
»O, vjeruj mi, znam. Uvijek znam kad je nešto važno,
jer potrčiš za time i nas nevažne gubitnike ostaviš iza leđa.«
I na te se riječi on saginje i ulazi u bočni prolaz. Ona
žuri za njim, on povlači polugu na drugoj strani...
Vrata se između njih uz udarac zatvaraju.
63. I
IN
NT
TE
ER
RL
LU
UD
DI
IJ
J
SALEUCAMI
OBITELJSKA VEČERA U KUĆI TAFFRALOVIH. Patrijarh
obitelji, Glen, sjedi na čelu stola. Njemu slijeva sjedi Webb,
stariji od dva brata. Zdesna je Dav, mlađi brat. Webb ima
široka ramena i grudi, okrugli trbuh. Kosa mu je ošišana
blizu skalpa, poput očeve. Dav je mršaviji, manji i
neuredniji.
Nitko od njih ne govori. Ali nije tiho. Noževi glasno
grebu po tanjurima. Žlica za serviranje grebe po drvenoj
zdjeli. Kuckaju rasklimani stolci po drvenom podu stare
farmerske kuće. Vani vjetar zviždi kroz stabljike paprika i
donosi brbljanje jata starkle ptica koje migriraju na istok.
Dav progovara. »Dodaj mi grah.« Webb ga gleda.
»Molim te.«
Webb uzima zdjelu, počinje je dodavati pa zastaje
držeći zdjelu čvrsto u ruci. Spušta je. Čeljust mu je stisnuta,
a zubi mu straga u ustima u prah pretvaraju neke sjemenke.
»Ne mogu vjerovati da si se vratio ovamo«, govori
Webb. Govori kao da to ne želi reći, kao da pokušava
pregristi riječi. Ali, one ipak izlaze. »Pastiru koji voli
gualamu, ološu koji ljubi rep.«
Dav šmrca. »Zowie, Webb, recite mi kako se stvarno
osjećate.«
Glen samo zuri preko stola, tih kao sudac.
64. »O, reći ću ti. Saznat ćeš. Izdao si obitelj onog trenutka
kad si otišao i postao ljubitelj pobunjenika. Kad si se
pridružio prokletim zvjezdanim teroristima kao da su neka
vrsta boraca za slobodu, a ne... a ne kriminalci kakvi jesu!«
Dav pušta vilicu i nož da lupe o tanjur i stol. »Oni nisu
teroristi. Počeli su kao savez pokreta otpora, ali sad su
legitimna vlada, Webb. Pravi su.« Tapka salvetom oko usta.
»Dani Imperije su odbrojeni.«
Iznenada Webb ustaje. Stolac mu se prevrće iza njega.
»Pazi što laješ. To je izdaja, to što si sad rekao.«
»Kaže se veleizdaja«, govori Dav i ne ustaje. »A zašto
si ti nos zabio tako duboko u imperijsko dupe? Nisi upao u
Akademiju. Tuku te svaki dan.«
Webb duboko diše. »Učinilo me boljim čovjekom.«
»Učinilo te ratobornom budalom.«
»Dakle, ljigavi, nevaljali brate...« I na to Webb se baca
preko stola. No pripit je od koja-ruma, a Dav je trijezan
poput podnevnog neba pa mu se izmiče s puta, a Webb udara
o prazan stolac i o zid.
No pijanci su ipak opasni, pa rukom udara prema
Davu, obojica padaju, udaraju se rukama i nogama i nazivaju
raznim ružnim imenima. I to sve dok Glen ne pročisti grlo,
podigne zdjelu s povrćem i zavitla je o zid što jače može.
Zdjela udara i zvekeće. Listovi salate zalijepljeni su na zidu i
stropu.
Braća podižu glave poput svizaca.
»Obojica, sjednite za stol«, govori Glen i naslanja se u
stolac. »Sjednite.«
Braća čine kako im je otac naredio.
»Tata, on je počeo«, kaže Dav.
Webb ga prekida: »Tata, ne slušaj ovog izdajničkog
majmuna...«
»Zavežite. Obojica! Treba vam očitati lekciju. Ja sam
65. starac. Imao sam vas kasnije nego što sam želio. Mislio sam
da ću ostati samac, običan farmer, a onda je naišla vaša
majka — neka joj zvijezde dočekaju dušu.« Podiže ruku
bliže srcu i zatvara oči. »Tako da sam ponešto i doživio.«
Potiho, Webb mrmlja rugajući se: »Morao sam puzati
na akademiju na rukama i koljenima kroz blato i trnje, a
snježni medvjedi su mi pojeli obje noge...«
Svojim nožem Glen pokazuje: »Mali, bolje je da
prestaneš brbljati, osim ako ne želiš da ti kožu natrljam
paprikama.«
»Oprosti, tata«, Webb se povlači.
»A sad, slušajte. Što je bilo prije, opet će se dogoditi.
Svijet je i prije živio kao republika i tako će opet biti. I neko
će ih vrijeme svi podržavati i sve će biti dobro i fino, ali će
doći vrijeme kad se sve pokvari i netko odluči da zna bolji
način života. A Nova republika ili Nova nova republika ili
Republika koju imamo ovaj tjedan, će se urušiti i onda će ti
ljudi s takozvanim boljim načinom postati hrabra
pobunjenička alijansa, a Republika će postati neprijatelj i
kotač će se još jednom okrenuti.« Trlja si oči. »Dovoljno
sam star da se sjećam kad se Republika upucala u koljeno.
Nije je preuzeo Imperij. Ona je polako postala Imperij, ne
preko noći, već tijekom godina i desetljeća. Voće je uvijek
ukusnije kad je zrelo. No tako ne može ostati. Svaki dobar
komad voća istrune na grani ako ondje dovoljno dugo visi.
Zapamtite to.«
»Tata«, kaže Dav, »ovog puta neće biti tako.«
»Izabrao je stranu«, kaže Webb. »A ja sam svoju.«
»I u tome leži prokleti problem!« Glen govori
udarajući o stol. »Obojica ste izabrali strane. Strana koju ste
trebali izabrati je vaša obitelj. Bez obzira na sve. Prije svega.
Ali, evo vas, svađate se poput gomile starklova oko toga tko
će pojesti prvog i posljednjeg crva. Poznajete Lawquanove?
66. Stari Cut, on se borio u Ratovima klonova. On je vidio
istinu: Niti jedna strana u ratu nije prava. Učinio je pravu
stvar. Skinuo se. Osnovao obitelj. Nikad se više nije dao
uvući u blato. Ali, vas dvojica. Niste dovoljno dobri za...«
Zvuk. Nekoliko vriskova. TIE lovci.
Imperij ne dolazi ovamo. Brzo to shvaća.
»Izdao si me«, govori Dav užasnut.
Webb se doima posramljenim. »Imperij plaća za
svakog pobunjeničkog ološa.« No riječi mu više nisu tako
sigurne. Umiješali su se kajanje i krivnja.
Iznenada, omamljivač puca. Zrak bliješti plavo, a
Webb viče, padajući licem u zdjelu pirea od artičoke. Dav
grglja. »Tata...«
»Vjeruješ li u to što činiš, Dav?«
»Ja... vjerujem.«
»Dobro. Dovoljno dobro za mene. Nadam se da imaš
pravo.« Uzdiše. »Bolje je da sad odeš. Izađi kroz stražnji
prozor. Uzmi skokskuter iz sjenika.«
»Tata... hvala.«
»Idi sad.«
»A što ćeš ti?«
Tata sliježe ramenima. »Reći ću im istinu. Da si me
savladao, upucao i pobjegao.« Okreće oružje prema sebi i
puca. Omamljivač starca baca natrag u stolac. Pete mu
poskoče, a on zastenje.
Dav trepće da otjera suze. Onda požuri, uzima oružje i
izlazi kroz stražnji prozor baš kad ruše prednja vrata.
67. S
SE
ED
DM
MO
O P
PO
OG
GL
LA
AV
VL
LJ
JE
E
IZNAD GRADA MYRRE JE IZMAGLICA. Čak i Sunce,
svijetlo, jarko i kazneno, doima se kao da teško gura svoje
svjetlo kroz zrak gust poput gaze. Podižu se pare zbog
vrućine, sve je iskrivljeno. Vlažnost ovog mjesta više se vidi
nego što se osjeti.
Tako da Jas Emar treba malo vremena da potvrdi što
vidi — eno, brod se spušta s nebesa poput božanskih kola,
svjetluca na suncu. Zapravo, jahta: ukrašena i bogata,
blistaju cijevi od mesinga i karmina, brod izgrađen više da se
gleda nego njime plovi.
To je jahta Arsina Crassusa.
Galaktički imperij levijatan je moći — šaka ojačana
ugljikom koja uništava one sustave koji mu se usude
zanijekati autoritet. Ali, takva sila i autoritet ne dolaze ni iz
čega. Čak ni Sithi ne mogu stvoriti takvu magiju. Ono što je
prevagnulo bili su:
Krediti.
Novac.
Crassus je jedan od glavnih posuđivača novca u
Imperiju. Već desetljećima. Priča se da je jednom bio mladić
u Trgovinskoj federaciji i pomogao Imperiju koji još nije bio
stvoren, ali je pupao, povesti vođe federacije u pokolj na
Mustafaru dok im je za to vrijeme pljačkao račune kako bi
financirao novu vladu. I otad je ovdje: pomaže korporativnu
stranu vlade Imperija.
Osim toga je robovlasnik.
A danas je njezina meta.
Jas se drži za stari, hrđavi toranj koji se uzdiže visoko
68. iznad Myrrine napuštene vijećnice. Kablovi joj se isprepliću
oko struka i desne butine, držeći je za strukturu kako bi se
mogla nagnuti i donekle se slobodno kretati i, što je još
važnije, da joj ruke budu slobodne. A da ne padne.
Lovac na glave ovdje je već neko vrijeme. Čeka. Jedva
da spava. Umorna je. Mišići je bole. Ali, to je posao. (Život
lovca na glave sastoji se od mnogo gledanja i čekanja — to
su duga razdoblja nakon kojih slijede vrlo kratki, nagli izboji
akcije.)
Na leđima otkopčava pušku: dalekometno oružje koje
je Zabračanka sama konstruirala. Na osnovi starog Czerka
bacača metaka, modificirala ju je da ispaljuje različite metke
prema potrebi i ovisno o cijevi i bubnju koje namontira na
oružje. Jas je jednom čula priču da Jedi vitezovi sami prave
svoje svjetlosne sablje, pa je pomislila, zašto ja ne bih isto
mogla s mojim oružjem? Pa je to učinila. Zato što ona može
baš sve što hoće.
Jas podiže pušku do ramena i lijevom rukom spušta
teleskopski unipod koji zvecka udarivši o karabiner na
njezinom pojasu. (Koji puški daje onu dodatnu stabilnost,
posebno u tako nestabilnim pozicijama kao što je ova, dok
visi stotinjak metara u zraku, zureći na grad ispod sebe.)
Prislanja oko na teleskop.
Eno je, jahta. Snajperski teleskop joj daje kritične
podatke — vrelinu na stražnjoj strani, brzinu broda i smjer,
biološke tragove (trenutačno su nula s obzirom na štitove
jahte).
Uperila je oružje prema podignutoj sletnoj platformi na
vrhu satrapove palače — doma satrapa Isstre Dirusa,
potkupljivog guvernera koji je poznat po tome da malo mari
za ljude svog grada, a mnogo za svoje pune džepove tuđih
kredita.
U savršenoj galaksiji i on bi bio meta.
69. No Jas Emari je profesionalka. Nema usputnih žrtava.
Bilo da su opravdane ili ne.
Kroz teleskop vidi:
Jahta usporava radi slijetanja. Para izgara i diže se u
sablasnim oblacima. Slijeće, pri tome se lagano ljulja. Spušta
se most. Pojavljuje se satrap: visok čovjek, jednom zgodan,
premda čak i kroz teleskop ona vidi bore urezane mu u
kameno lice poput vode kad rezbari kanale u planini.
Nasmiješen je i lagano plješće rukama. Klanja se i ponižava
jer zna koja je strana muftari kruha začinjena i zasoljena; Jas
mu je vidjela dosje, kako krediti potječu iz raznih
imperijalnih korporacija i kaplju mu u kofere bez dna.
Planeti na Obodu vrlo su dobro mjesto da se novac sakrije i
kupuje nelegalna roba (uključujući i robove), a Akiva je baš
jedan takav svijet. Iza satrapa: dva čuvara. Visoke kacige s
crvenom perjanicom. Svaki ima vibrokoplje više od tih
kaciga, vrhovi su upereni u nebo.
Crassus silazi s rampe sa stražom: ženama u
životinjskoj maski od stvrdnutog laka. Najvjerojatnije su
robinje.
On sam je dobra meta — velik je i okrugao, brade
obojene u boju najdubljeg svemira i odjeven u svjetlucavu
odoru koja se vuče iza njega poput pauna s repom u prašini.
Plješće rukama i onda s obje steže satrapova zapešća.
Smiju se.
Ha, ha, ha.
Vrijeme je da ti se pokvari veselje, Arsine Crassuse.
Ali onda zasvijetli teleskop...
Dolaze brodovi.
Jas pomiče oružje i slijedi strelice na ekranu — vidi
imperijalni šatl Lambda klase kako se spušta kroz spiralne
oblake. Bliješte druga i treća strelica.
Još dva šatla.
70. I uz njih TIE lovci.
Ona prebacuje pušku opet na platformu. Crassus je još
ondje (Jas šišti u panici kroz zube, zadovoljna što priliku nije
propustila zbog nedostatka pažnje), sad stoji odmah do
satrapa. Njegove su se čuvarice postrojile, čekaju. Crassus je
skinuo plašt i jedna od čuvarica ga sad hladi raspakiranim
ventilatorom.
I onda, od krovnih vrata hodaju trojica jurišnika.
Zanimljivo.
Pucaj, misli ona. Zaradi kredite.
Ali...
Ali.
Nešto se događa. Njezine informacije ovo nisu
spominjale, i sad se proklinje što je upala u poznatu zamku.
Prečesto radi naslijepo. Vidi metu i isplanira najkraći put —
a katkad, kad to učini, svašta propusti. Veću sliku.
Nevidljive neprijatelje. Komplikacije. Sve što joj treba jest
pogled kroz teleskop, pa vjeruje dok joj stvarnost ne dokaže
drukčije. Već mjesec dana lovi Arsina Crassusa, slijedi
njegov samodopadni trag magle dok on skakuće po galaksiji
poput uplašenog slamnatog vrapčića, i kad je čula za
sastanak između njega i satrapa Dirusa, dalje nije tražila.
Ispada da je trebala.
Prst joj oklijeva dok slijeću šatlovi, jedan po jedan.
Šatlovi su poredani u polukrug i počinju se otvarati. Putnici
izlaze.
I njoj zastaje dah u grudima. Osjeća se poput nekoga
tko je iskopao rupu u svom vrtu i našao sanduk pun podataka
iz Stare republike — kutiju neočekivanog blaga.
Arsin Crassus, da.
Onda: netko koga ne poznaje, netko s apsurdnim
šeširom (kad bi Jas morala opisati taj šešir, predložila bi da
izgleda kao da je netko ubio smaragdnu kofta-kokoš i nabio
71. si je na glavu) i u bogatoj, plišanoj ljubičastoj odori starog
savjetnika Imperija.
Iz sljedećeg šatla izlazi netko koga odmah prepoznaje:
Jylia Shale. Stara žena, smežurana poput žučnog kamenca i
tvrda poput nenapuklog koja oraha. S ramenima naprijed,
rukama sklopljenim iza leđa, Shale nosi urednu sivu
imperijalnu uniformu, a kosu je podigla u ozbiljnu pundžu na
vrhu glave. Iza nje par imperijalnih čuvara s crvenim
kacigama i crvenim plaštevima. Dio Palpatineove kraljevske
straže.
I onda iz zadnjeg šatla:
Moff Valco Pandion.
Ukočen, oštre brade, s ožiljkom preko čela koji kao da
skriva neku dobru priču.
I na prsima mu čudan amblem: pravokutan, sa šest
plavih kvadrata u gornjem redu, tri crvena i tri žuta ispod.
To nije amblem jednog moffa, već velikog moffa.
Je li mu titula dodijeljena ili ju je sam uzeo?
Na platformi stoje tri značajne mete. Crassus je
uplaniran, ali Shale? Pandion? Bolja nagrada. Pandion
posebno je najveći broj u pazzak kartama koje joj je dao
njezin kontakt u Novoj republici: što je veći broj karte, to je
meta vrednija. A ovdje ih je tri.
Leptirići joj se prevrću u trbuhu.
Ubij Pandiona.
Nova će ih republika htjeti žive, ali će ipak mnogo
platiti i za njihova tijela. Ako ih ne dezintegriraju, naravno
— predati staklenku masnog pepela ne donosi mnogo novca.
Oduvijek je namjeravala ubiti Crassusa. Takvog je čovjeka
bolje ubiti nego ga zatvarati u ćeliju. Kazna za njegove
zločine.
Na sletnoj platformi se Pandion pridružuje ostalima,
premda zaostaje korak ili dva: dalek, ohol, namjerno se
72. izdvaja. Ostali razgovaraju. Vjerojatno se predstavljaju ili
ponovo upoznaju.
Jas vrti film u glavi. Usredotočuje se i pokušava misliti
dalje od ovog trenutka, dalje od povlačenja obarača.
Ubiti Pandiona, ili bilo kojeg od njih, je opcija.
Jedan metak i jedan je mrtav. Uz to dolazi značajna
nagrada.
Ostali će se razbježati. Vratiti se u šatl ili kroz vrata
palače. Ako odu u palaču, onda možda, možda ima izgleda
srediti ili uhvatiti i ostale. Ali, ako se vrate na nebo? To je
propuštena prilika.
Puše vjetar. Topli vjetar, čak i ovdje gore. Poput daha
zvijeri. Sišti joj kroz trnovite šiljke iznad glave.
To će možda uspjeti.
Pusti ih. Izaberi metu.
Ali, postoji i veća igra. Svi oni zajedno. Za nju je to
vojni udar. Jas je poznata Imperiju. Poznaju je i mnogi
sindikati zločinaca ovdje na Obodu, Huttima, Crnom Suncu,
Crymorahu, Perlemianskom kartelu. No, nakon uništenja
Zvijezde smrti (ponovnog) i zato što je i sama promijenila
saveznike, ime joj je i reputacija nesigurna — kao i mnogo
toga u galaksiji. Ako će zarađivati za život, to podrazumijeva
veće rizike. Bude li igrala na sigurno — polako i jednolično
— to nije opcija. Odlučuje napokon i odlaže oružje.
Jedna meta nije dovoljna.
Mora ih sve zajedno srediti.
I moram to učiniti brzo.
Turbulencije dok šatl ulazi u Akivinu atmosferu.
Sloane sjedi u navigatorskom sjedalu — nebitna je to uloga s
obzirom na kratku udaljenost njihova puta, premda bi to
znala da je potrebno — i promatra tamu svemira kako se
povlači pred blijedim svjetlima planeta. Oblaci prolaze pored
73. prozora, a ekran iznad njezine glave određuje liniju
horizonta, njihov put, planirani put.
Pored nje je njezina pilotkinja — Morna Kee. Već
neko vrijeme je vozi. Sposobna je. Odana Imperiju. Vjerna
Imperiju. Zgodno je kad su oko tebe ljudi kojima znaš ime.
Ali, poraz iznad Endora, uz to što se Nova republika
dogovara s guvernerima i vođama sektora kako bi pokupili
imperijalne mornaričke brodove? A da ne spominjemo
prijetnju unutarnje šizme. Vrtjelo joj se u glavi. Hvatala je
detalje koje je jednom smatrala vitalnima. Detalje koji više
nisu važni.
Iza nje: arhivist, mali čovjek koji će voditi zapisnik
sastanka, zapisivati rezultate samita kako bi povijest
ponovnog uspona Imperije bila uredno zapisana i službeno
arhivirana. Pored njega je njezina pomoćnica na ovoj misiji,
svjetlooka mlada Corellijanka po imenu Adea Rite. I pola
eskadre jurišnika. Onih s najboljim rezultatima na testovima,
svi s Budnosti. Čuvaju njezinog novog zarobljenika:
kapetana Wedgea Antillesa. Pobunjenik leži na lebdećem
medicinskom krevetu, bez svijesti zbog lijekova koje mu
pumpaju u venu. Medicinski droid lebdi oko njega,
provjerava vitalne znakove, provjerava cjevčice.
Muha u medu, to je on.
Opasan je. Pobunjenici će ga tražiti.
I što onda?
Čeljust joj se steže. Ovo će upaliti. Sve ono. Sastanak
mora donijeti rezultate. Budućnost Imperija — i stabilnost
galaksije — ona računa na to.
Sastanak nije bio samo njezina ideja, premda svi misle
da je tako. Što je još jedan razlog da se ovo izvede po
njezinom planu i bez daljnjih problema. Ako ovo propadne,
okrivit će mene.
Ispod nje je grad Myrra. Rasprostrta, ugušena gomila.
74. Zgrade čudnih uglova koje izviruju iz džungle, ali se džungla
opire: lijane su poput okrutnih prstiju ovješene po zidovima i
krovovima od opeke kao da u usporenom filmu nastoje
rastrgati grad. Između zgrada su prolazi preuski da ih se zove
cestama — tek uličice, zapravo, što je još nešto što ovdje
otežava imperijalnu okupaciju. Te su »uličice« preuske za
njihove transportere osim za skokskutere, a čak i uglovi su
preoštri da uopče skreću.
Nije važno, govori si ona. Ovo je privremeno. Sastanak
neće trajati vječno (premda je sigurna da će se tako katkad
doimati).
Šatl naglo skreće, spuštajući se nisko nad grad. Odmah
ispred palača je njihovog saveznika, satrapa Isstre Dirusa,
odurnog ulizice, premda se ona podsjeća da je ta vrsta katkad
posebno važna — stroj radi samo kad se svi dijelovi slože. I
sama je palača pompozna: stari gradski hram preoblikovan
prema potrebama satrapove razmetljivosti. Zidovi od
kvarcina prelijevaju se svjetlocrvenom — zidovi su
načičkani bespotrebnim zlatnim šiljcima, prozori s mnogo
faceta i kristalni tako da izgledaju lijepo, ali ne uspijevaju
ispuniti svoju osnovnu funkciju: prozirnost. Njoj je draži
strogi, nekompromitirani dizajn...
Naprijed, kretanje.
Netko se prebacuje po žici preko obližnjeg
komunikacijskog tornja — koji izgleda kao da se već dugo
ne koristi, a jednom je bio dio gradske vijećnice koja nije
prava vlast otkad je satrap preuzeo totalnu vlast (što nije bilo
istovremeno s Imperijem i preuzimanjem Galaktičkog
senata). Rae stišće dugme, okreće brojčanik...
Dio ekrana na stropu hvata sliku putnika po žici i
zumira. Zabrak, čini se zbog rogova na glavi. Žensko. Puška
na leđima. Duga puška i — snajperska optika.
Lovac na glave.
75. Rae Sloane stenje, skače iz stolca do konzole iza nje —
bojne konzole. Ma tko da je ta sa Zabraka, Rae nema ni
vremena, ni strpljenja da to raspetljava — i premda nije
uobičajeno da admiral upravlja topovima, to je što je.
Neka se zabrinu.
Povlači kontrole i počinje pucati.
* * *
Jas se nada da će je izdržati žica koju je ispalila s tog
tornja do dalekog krova na drugoj strani. Dugačka je, a
toranj na koji ju je pričvrstila je slab. Čak i sad čuje škripu
iza sebe.
Ispada da to uopće nije važno.
Sad se niotkuda pojavljuje njoj slijeva. Još jedan
imperijski transporter Lambda klase. Iznad nosa crno staklo
prozora.
Neumoljiv i ravnodušan.
Topovi počinju pucati. Jas zadržava dah i napinje
tijelo. Privlači se bliže kablu. Mišići joj gore. Podiže noge
bliže tijelu, koljena gura prema trbuhu. Sve kako bi bila što
je moguće manja meta za lasere blaster topova...
Oni režu zrak ispred nje. Iza nje. Ispod i gore. Ona zna
da vrišti — dugo i jednolično, zbog bijesa i straha — ali to
ne čuje. Čuje samo vjetar i topove.
Dobro je što blasteri pod krilom šatla nisu namijenjeni
za gađanje sitnih meta kao što je ona. Osim ako osoba koja
pilotira u sebi ne nosi Silu — da je Jedi ili neka dathomirska
Noćna sestra — ako je pogodi, to će biti čin čiste kozmičke
providnosti.
Loše je što je onaj koji pilotira to upravo shvatio.
Sati se okreće sasvim malo...
I puca na toranj iza nje.
Iza nje bljesak vatre. Vrisak metala. I onda pada —
ona zna da pada, jer joj je žica po kojoj je putovala iznenada
76. mlitava u rukama. Od napetog kabla do mekane špagete.
Ona misli: Drži se, drži se čvrsto, dolje ćeš se zanjihati...
Ali, previše je. Žica joj klizi iz ruku.
Vjetar puše oko nje. Grad joj se naglo približava.
Jas Emari pada.
77. O
OS
SM
MO
O P
PO
OG
GL
LA
AV
VL
LJ
JE
E
NORRA SE VRAĆA VRAĆA U PODRUM. Tajna su vrata još
zatvorena, valakord je još ondje. Ona stenje, više za sebe
nego išta drugo. Sad mora učiniti nešto u čemu nikad nije
bila dobra.
Mora se sjetiti kako se svira valakord.
Odnosno — mora se sjetiti kako odsvirati onih
nekoliko tonova na valakordu, jer nikad nije imala ni jedan
posto glazbenog talenta svog supruga ili djeteta. Sjeda,
pritišće neke tipke, svaka nota je melodiozna i sa sobom nosi
blijedi mehanički šapat. Tap, tap, tap. Ne svira. Samo lupa
po dirkama.
Ali, onda — ahh. Evo. To je ta. To je početak
»Ćumeza od kola i kaldrme«, nije li? Stara rudarska pjesma.
Norra sklapa oči. Sjeća se ruku svog supruga na dirkama.
Kako je raširio palac i mali prst. Kako note napreduju, jedan-
dva-tri- četiri-pet...
Duboko udiše i svira.
Vrata se otvaraju uz šištanje zraka.
Norra osjeća olakšanje dok prolazi kroz vrata. Opet je
obuzimaju mirisi — miris starine, prašine, plijesni. Miris
grumena zemlje kojeg mrviš rukom, miris suhe, hrskave
mahovine.
Zidovi ispred nje doimaju se starim kamenom. Myrra
je nekad bila Norrin dom i ona zna da su pod gradom stare
katakombe — grad ispod grada, labirint iz mnogo ranijeg
doba. Mnogo je glasina o labirintu: hram za treniranje Jedija,
zamka za Sithe, prva nastamba primitivnih Uugteena, neko
ljigavo huttsko mrijestilište. Priče o ljudima koji su se dolje
