Dokument istražuje uspjeh ruskog zakona o privatnoj okućnici koji omogućava građanima uzgoj hrane na vlastitim parcelama bez oporezivanja. Američki mediji pišu o ovoj tradiciji kao o održivom modelu poljoprivredne proizvodnje koji je omogućio prehranu za veliki dio stanovništva. Ovaj fenomen je također potaknuo ekološke i duhovne pokrete poput 'Anastazije', koji promoviraju samoodrživost i povratak prirodi.

1. Spas iz okućnice?
Piše: Jagoda Radojčić
http://www.sinteza.org/spas_u_okucnici.htm
Ima tome dulje od dvije godine kako u američkim listovima izlazi sve veći broj javnih apologija Rusiji i
Rusima?!? Najnoviji primjer tog novog trenda su „The Bovine“ i „Idaho Observer“ u kojima američki
autori iz broja u broj s divljenjem izvještavaju o rastućem trendu u uzgoju hrane u vlastitom dvorištu
koji ruska država još i sustavno stimulira. „Zamislite da živite u zemlji gdje ne samo da je normalno da
sebi uredite svoju vlastitu parcelu bez poreza i bilo kakvog miješanja države, već da ste još i
stimulirani da na taj način unaprijedite ne samo vlastitu samostalnost već i djelatno pridonesete
snažnom, zdravom društvu. Zamislite potom još da u toj zemlji i vaši susjedi također imaju svoje
parcele i to u okviru mreže necentraliziranih, ekonomski održivih, nezavisnih 'eko-sela' koji proizvode
više nego dovoljno namirnica za ishranu cijele zemlje. Čini vam se nezamislivo? Ne, sve je to moguće
u današnjoj Rusiji“, pišu oduševljeni američki izvjestitelji.
S obzirom na dominantnu industrijaliziranu masovnu proizvodnju temeljenu na kemiji i genetskom
inženjeringu, ruski poljoprivredni eksperiment zvuči prosječnom Amerikancu pritisnutom globalnom
svjetskom krizom kao utopija na rubu znanstvene fantastike. Naime, još 2003. godine ruski je
predsjednik Vladimir Putin potpisao „Zakon o privatnoj okućnici“ koji je omogućio svim ruskim
građanima koji to žele dobivanje besplatnih parcela od države, koje se nakon određenog broja godina
obrađivanja stječu u trajno privatno vlasništvo, koje se može nasljeđivati. Površine poklonjenih parcela
se razlikuju od regije do regije, ali u pravilu iznose između jedan i tri hektara. Prema odredbama
Zakona, proizvodi dobiveni na tim parcelama ne podliježe oporezivanju. Dodatne izmjene i dopune
Zakona iz lipnja 2006.olakšale su postupak dobivanja besplatnog zemljišta za vrtlarstvo. I ranije je
tradicija „okućnice“ u sovjetskoj Rusiji bila iznimno važna, a vlast ju je tolerirala kao socijalni ventil, da
bi u 90-ima „kapitalistička“ vlast Borisa Jelcina tu praksu pokušala dokinuti kroz proklamiranu

2. privatizaciju koja je na kraju Jelcinu i njegovoj kleptokratskoj vrhušci na kraju došla glave. Vladimir
Putin je tu tradiciju dodatno osnažio i zakonski zaštitio.
Ubrzo se pokazalo da je suvremeni model ruske poljoprivrede procvjetao kroz milijune malih
gospodarstava u obiteljskom vlasništvu, koji su najčešće vođeni po principima organske poljoprivrede,
ne samo zbog ekološke osviještenosti prigodnih poljoprivrednika već zbog niže cijene proizvodnje,
budući da su kemikalije i umjetna gnojiva skupi. Najveći dio namirnica koje se troše u zemlji
proizveden je na taj način. Za razliku od industrijalizirane poljoprivrede, gigantskih sustava ovisnih o
kemikalija, alternativni sustav okućnica radi preko ljudi i za ljude. Zahvaljujući vladinoj politici koja
stimulira samostalne okućnice i mala seoska obiteljska gospodarstva, Rusija je trajno riješila problem
prehrane stanovništva, a stvoreni su i značajni tržišni viškovi koji djeluju kao odličan nivelator na tržištu
osnovnih živežnih namirnica.
Na inicijative koje je ponovno otvorila okučnica, naslonili su se i sve brojniji alternativni pokreti, od kojih
neki, autohtono ruski, nalaze uporišta širom svijeta. Jedan od vodećih je, bez sumnje, ekološko-
duhovni pokret Anastazija. „Ruski vrtlari demonstriraju kako vrtovi mogu uspješno prehraniti cijeli
svijet. Čovjeku nije potreban genetski inženjering, industrijska poljoprivredna poduzeća ni tehničke
novotarije da bi bili sigurni kako će svatko imati dovoljno hrane“, piše Leonid Šaraškin izdavač
„Zvoneći cedrovi Rusije“, u kojoj je objašnjena povijest ovog projekta obnavljanja saveza čovjeka sa
zemljom i prirodom. „Zvoneći cedrovi Rusije“ objavila je zbirku od deset knjiga Vladimira Megrea
„Knjige o Anastaziji“, koje su doživjele snažan odjek širom svijeta i pokrenule veliki preobražaj u
ljudskim srcima koji vodi do povratka zemlji i istinskim vrijednostima koje su nestale – dostojanstvo
čovjeka, poštenje, rad kao mjera stvari, čast, suradnja ljudi. Knjige su motivirale milijune ljudi da
poduzmu odlučnu promjenu u vlastitim životima, i učine korak bliže prema iskonskom čovjeku i
njegovom moralnom preporodu*. Ekološko-duhovni pokret Anastazija organiziran je u većini velikih
ruskih gradova, a ima i svoju političku stranku koja je u koaliciji sa strankama koje podržavaju
Vladimira Putina. Knjige su potakle izgradnju desetina tisuća eko-sela ne samo na području Rusije
već i u mnogim zemljama Azije, istočnoj i zapadnoj Europi. Ideja Anastazije je savršeno jednostavna,
logična i prihvatljiva velikoj većini ljudi – da svaka obitelj može slobodno i samostalno živjeti od
plodova svog rada te da kroz sustav eko-sela organizira obrte i lokalnu proizvodnju te razmjenu
dobara koja svima omogućava pošten život dostojan čovjeka.
Međutim, i izvan pokreta Anastazije, višegodišnje poticanje okućnica dalo je u Rusiji odlične
ekonomske rezultate. Danas veliki broj ekoloških naselja uspješno postoji i funkcionira. Od 2005.. do
danas u Rusiji je napravljeno oko 35 milijuna malih obiteljskih parcela, s kojih se hrani oko 105 milijuna
ljudi (70-ak posto stanovništva). Na tim parcelama se proizvodi otprilike polovica potrošenog mlijeka,
60 posto mesa, 87 posto voća, 77 posto povrća i 92 posto krumpira. Rusima se danas čini savršeno
normalnim nešto što je nezamislivo u bilo kojoj drugoj državi svijeta - da prosječan građanin dobije
besplatno zemlju, da slobodno uzgaja vlastitu hranu i opskrbljuje vlastitu obitelj i okruženje, a da ga pri
tom nitko ne pritišće porezima, prirezima, ograničenjima. Ne treba biti jako vidovit pa zaključiti kako će
u narednim godinama ovaj model biti još uspješniji. Naime, duboka ekonomska kriza koja protresa
temelje čovječanstva, iz dana u dan i pridonosi postupnom otrežnjenju. A trijezan čovjek je u stanju
smisliti nove uspješne modele opstanka koji će biti neovisan od velikih banaka, burzi i svijeta virtualnih
vrijednosti stvorenih da napune džepove iznimno tankom sloju bogataša, a istovremeno osiromašuje
milijune ljudi.
* „U proljeće 1994. godine iznajmio sam tri riječna broda, kojima sam se uputio na četveromjesečnu ekspediciju po sibirskoj
rijeci Ob, od Novosibirska do Saleharda i natrag. Cilj ekspedicije bilo je uspostavljanje ekonomskih odnosa s predjelima
Dalekoga Sjevera. Ekspedicija je nazvana „Trgovačkom karavanom“. Najvećim od brodova bio je putnički brod „Patrice
Lumumba“. (U zapadnosibirskom riječnom brodarstvu brodovi su zanimljivih naziva: „Marija Uljanova“, „Patrice Lumumba“,
„Mihail Kaljinjin“, kao da drugih povijesnih ličnosti nije bilo). Na velikom brodu „Patrice Lumumba“ bio je smješten štab karavane,
s izloženim proizvodima što su ih izradili sibirski poduzetnici, s trgovinom.“ „Čovjek u stanju ljubavi zrači. To se zračenje u
dijelovima sekunde diže uvis, do planeta što prolaze nad čovjekom i ponovno se vraća na Zemlju i daje život svemu
postojećem… Sunce je jedno od planeta koje nipošto ne odražava sav spektar ovoga zračenja… Čovjek šalje u Kozmos samo
zrake svjetla. I iz Kozmosa se na Zemlju vraća samo blagotvorno zračenje…“ „Poslije susreta sa sibirskim starcima, proučio
sam znanstvenopopularnu literaturu, niz povijesnih i znanstvenih radova, u kojima se pričalo o neobičnim svojstvima cedra.
Sada sam pokušao dohvatiti bit i shvatiti to, o čemu je govorila Anastazija - o načinu života ljudi što žive uz cedar - i pomislio
sam: „Na što to podsjeća?“ Uspoređivao sam ih s obitelji Likovih, poznatoj, mislim, mnogima iz radova B. Peskova. Obitelji, koja
je također mnogo godina živjela izdvojena u tajgi. O njima se pisalo u novinama „Komsomoljska pravda“ pod naslovom „U

3. procijepu tajge“, i pričalo se u televizijskim emisijama. Stvorio sam dojam o Likovima, kao o ljudima koji su prilično dobro
poznavali prirodu, ali su bili „mračni“ u pogledu znanja, shvaćanja našega suvremenoga, civiliziranog življenja. Ovdje je bila
drukčija situacija. Anastazija je ostavljala dojam čovjeka koji se lijepo snalazi u našem životu i u još nečemu, meni ne sasvim
shvatljivom. Ona je raspravljala s lakoćom o našem gradskom životu, poznavala ga je.“ „Anastazija živi u šumi sasvim sama,
ona nema doma, ona gotovo da i ne nosi odjeću i ne priprema nikakve zalihe hrane. Ona je potomak onih ljudi koji su živjeli
ovdje tisućljećima i bili predstavnici skoro sasvim drukčije civilizacije. Ona i njoj slični su se održali do danas zahvaljujući, po
mome mišljenju, najmudrijem potezu. Možda najispravnijem potezu. Oni se raspršuju među nama, nastojeći izvana ne
razlikovati se od običnih ljudi, a na mjestima svojega stalnoga boravišta oni se slijevaju u jedno s prirodom. Teško je pronaći
krajeve u kojima su stalno nastanjeni. Prisutnost čovjeka na takvome mjestu može se prepoznati samo tako što je ono nekako
pitomije, ljepše, kao naprimjer, Anastazijina čistina iz tajge.“ „Anastazija uopće ne misli na problem odijevanja i prehrane. Hoda
najčešće napola odjevena ili razodjevena. Hrani se cedrovim oraščićima, nekakvom travom, jagodama i gljivama. Od gljiva jede
samo sušene. Sama nikad ne skuplja ni gljive, ni orahe, i ne pravi zalihe, spremnicu, čak ni za zimu. Sve priprema mnoštvo
vjeverica što nastanjuju ova mjesta. Nema ničega neobičnoga u tome što vjeverice pripremaju hranu za zimu. One to čine
svugdje, slijedeći svoj prirodni nagon. Mene je začudilo nešto drugo: obližnje se vjeverice na pucketanje prstiju Anastazije
utrkuju, ne bi li skočile na njezinu ispruženu ruku, i dale joj već oljuštenu, sitnu jezgru oraščića. A kada Anastazija plješće po
koljenu sagnute noge, vjeverice ispuštaju nekakav zvuk, kao da dozivaju, javljaju drugima, i počinju vući i slagati pred njom na
travu sušene gljive i drugu hranu. I čine to, kao što mi se učinilo, s velikim zadovoljstvom. Pomislio sam da ih ona obučava, no
Anastazija je rekla da su njihova djelovanja gotovo nagonska, pa i vjeverica majka sama svojim primjerom tome uči
mladunčad.“ „…Shvaćaš da društvo danas, u kojemu ti živiš, može mnogo naučiti družeći se s biljkama što rastu u ljetnikovcima
na selu. Upravo u seoskim ljetnikovcima, gdje poznaješ svaku sadnicu na svome komadiću zemlje, a ne na bezličnim velikim
poljima po kojima se vuku gorostasni i besmisleni strojevi. Ljudi se bolje osjećaju radeći u seoskom ljetnikovcu i mnogima je to
produžilo život. Oni postaju boljima. I upravo ljudi koji borave u seoskim ljetnikovcima mogu pridonijeti tome da društvo shvati
koliko je štetan tehnokratski put razvoja.“ „Anastazija je pričala kako ona oblikuje u svojoj svijesti najrazličitije situacije na poslu,
na odmoru i u uzajamnom ophođenju ljudi, kako jednih s drugima, tako i s biljkama. Kad situacija, što ju je oblikovala, najviše
odgovara stvarnosti, uspostavlja se odnos, pri kojem ona može vidjeti čovjeka, predosjetiti od čega boluje i što osjeća. Ona kao
da postaje dijelom njegova načina života i povjerava mu svoja umijeća. Anastazija je pričala kako biljke osjećaju čovjeka, mogu
ga voljeti ili mrziti, utjecati pozitivno ili negativno na njegovo zdravlje.“ „Čistoća namjere, osjećaja i osjeta, svojstvenih većini,
određuje mjesto, gdje se nalazi većina čovječanstva u Svemiru i u vremenu.“ „Ti misliš kako ja sanjarim kao suluda kad pričam
o tome da će sklopovi i slovne formulacije, što sam ih umetnula u knjigu, iscjeljivati i prosvjetljivati ljude. Ne vjeruješ mi, jer ne
shvaćaš… A to je zapravo jako jednostavno. Eto, ja sad pričam s tobom na tvome jeziku, koristeći se izrazima riječi koje ti
koristiš, a katkad se čak trudim postići istu intonaciju glasa kao i ti. Ti ćeš lako zapamtiti ono što sam ispričala, jer je to tvoj jezik,
svojstven samo tebi, ali i jezik kojega shvaćaju mnogi ljudi. U njemu nema nerazumljivih riječi, izraza što se rijetko
upotrebljavaju u životu. On je jednostavan i stoga shvatljiv većini. Ali ja unosim male promjene, nekako kao da premještam neke
riječi, samo malo. Ti se sada nalaziš u stanju uzbuđenja i, stoga što ćeš se prisjetiti ovoga stanja, prisjetit ćeš se svega što sam
ti govorila. I zapisat ćeš o onome što je ispričano. Tako će se između onoga što si napisao naći i niz slova što sam ih ja
umetnula. Ona su jako važna. Ona mogu stvarati čudesa, kao molitva. Ta mnogi od vas već znadu da molitve zapravo čine
određeni nizovi i sklopovi slova. Ove nizove i sklopove su zapravo stvorili prosvijetljeni ljudi s Božjom pomoći.“ „Kad se u
čovjeku pojavljuju lijepi osjećaji, oni obvezatno djeluju blagorodno na sve tjelesne organe. Upravo su lijepi osjećaji najjače i
najučinkovitije sredstvo protiv svake bolesti. Uz pomoć takvih osjećaja liječio je Bog, isto su činili i sveci. Pročitaj Stari Zavjet i
uvjerit ćeš se sam. Uz pomoć takvih osjećaja mogu iscjeljivati i neki ljudi iz vašega svijeta. Mnogi vaši liječnici su upoznati s
time. Pitaj ih ako meni ne vjeruješ. Ta oni će tebi lakše povjerovati! Što je jači, ljepši takav osjećaj, on djeluje jače na onoga
kome je upućen. Ja sam uvijek mogla iscjeljivati uz pomoć svoga zračka. Mene je još u djetinjstvu naučio pradjed i objasnio sve.
Ja sam to činila mnogo puta sa svojim ljudima iz seoskih ljetnikovaca. Sad je moj zračak mnogo jači nego što je u djeda i
pradjeda. To je stoga, kažu oni, što se u meni pojavio osjećaj koji se zove ljubav.“ „Ja sam toga trenutka gotovo zaboravila da
ne mogu tako jednostavno izgovarati riječi; iza njih se obavezno trebaju skrivati osjećaji, razumijevanje i istinitost naravne
obavijesti“. O, Bože! Pa kako nije imala sreće! Zbog čega je ove riječi uputila meni - više ne tako mladom, s obitelji, izloženom
mnogim sablažnjivim stvarima u našem svijetu, kao što je sama govorila, štetnim i mračnim? Svojom unutarnjom čistoćom ona
je zavrijedila nešto sasvim drugo. Ali tko se može zaljubiti u nju tako neobična načina života, mišljenja i intelektualnih
sposobnosti? Ona se na prvi pogled čini običnom, no neobično lijepom i privlačnom djevojkom, ali onda kad počneš s njom
razgovarati, ona kao da postaje nekakvo biće koje živi s onu stranu uma. Moguće je da su se takvi osjećaji pojavili u meni jer
nemam dovoljno znanja, razumijevanja biti naše stvarnosti. Drugi bi je mogli shvatiti drukčije. Prisjetio sam se kako mi se čak na
rastanku nije pojavila želja da je poljubim ili zagrlim. Ne znam je li ona to htjela. Pa što je ona zapravo htjela? Sjetio sam se
kako je ona pričala o svojim maštanjima. Kako je neobična filozofija njezinog odnosa prema ljubavi: organizirati udruženje
poduzetnika ne bi li im se pomoglo. Napisati knjigu s njezinim savjetima ljudima. Prenijeti ljude vremenskim odsječkom mračnih
sila.“