1. Podjele u islamu
Piše: Jagoda Radojčić
http://www.sinteza.org/podjele_u_islamu.htm
Islam je svjetska religija. Zastupljen je u različitim kulturama u Africi, Srednjem Istoku, Aziji, Evropi i Americi,
što znači da unutar islama postoje vjerske i kulturološke razlike. Kao i kod drugih vjeroispovijesti, u islamu su
se razvile podjele i škole koje zastupaju različita mišljenja oko spornih pitanja. Svim muslimanima je
zajedničko vjerovanje u jednog Boga, Kur'an, Muhameda i pet stupova islama, kao i praksa koja je uz njih
vezana. Podjele su nastale u području političkog i vjerskog vodstva, u teologiji i tumačenju islamskog
zakona, kao i u zauzimanju gledišta prema modernizmu i Zapadu.
Nakon Muhamedove smrti podijelila su se mišljenja oko političkog i vjerskog vodstva, što je uzrokovalo
podjelu na sunite i šijite. Uz njih postoji i mala radikalna haridžija 1 (khawarij).
Budući da Muhamed nije odredio svojeg nasljednika, suniti vjeruju da ga treba naslijediti najbolja i za tu
službu najprikladnija osoba koju treba u zajednici odabrati za predvodnika (kalif 2). Kur'an jasno tvrdi da je
Muhamed posljednji poslanik, kalif može Muhameda naslijediti samo kao politički čelnik. Suniti vjeruju da
kalif treba samo štititi vjeru i ne treba imati nikakav poseban vjerski položaj jer ne prima nikakve objave.
1
Haridžizam je učenje haridžita, najstarije islamske sekte (657). U sporu oko kalifata haridžizam zastupa načelo izbornosti, po kojem
svaki pravovjeran i pošten musliman može biti kalif. Ako se kalif pokaže nedostojnim, zajednica ga može ukloniti. Odbacuje učenje o
opravdanju vjerom bez djela te zastupa stanovit puritanizam (zabrana luksuza, pušenja, glazbe i igre). U tumačenju Kur'ana primjenjuje
književnu metodu.
2
Kalif (arapski halifa: namjesnik, nasljednik), vrhovni vjerski i politički poglavar islamske zajednice. On je molitveni predvoditelj (imam),
vladar vjernika (amiru-l-munin) i namjesnik Božjeg proroka (kalifat-rasul-illah). Prva četiri Muhamedova nasljednika (Abu Bekr, Omer,
Osman i Alija) nazivaju se «pravovjernim kalifima», a stolovali su u Medini (634. – 661.). Omejidski kalifi su stolovali u Damasku (661. –
750), a abasidski u Bagdadu (750. – 1258.) Osmanski kalifi stoluju u Istanbulu (1517. – 1924.). Taj posljednji kalifat ukinula je Turska
skupština u Ankari 1924. Sveislamski kalifatski kongres u Kairu (1926.) nije uspio obnoviti kalifat, poglavito zbog nacionalne i političke
podijeljenost islama. U šijitizmu kalif se naziva imamom.

2. Šijiti vjeruju da vodstvo u muslimanskoj zajednici treba biti nasljedno i da je s Muhameda preneseno na
njegove muške potomke, koji potječu od njegove kćeri Fatime 3 i njenog supruga Alije. To su imami koji služe
kao vjerske i političke vođe Šijiti vjeruju da je imam vjerski nadahnut, bezgrješan i da tumači Božju volju
onako kako je sadržana u islamskom zakonu, ali da on nije poslanik. Šijiti drže izreke i djela svojih imama
autoritativnim islamskim tekstovima pored Kur'ana i suneta. Zbog neslaganja oko broja imama, šijiti se dijele
na tri glavne skupine:
Haridžije (od kharaja = izaći, otići) započeli su kao sljedbenici kalifa Alije, ali su se s njim razišli, jer su
vjerovali da je kriv zbog kompromitiranja Božje volje kad je pristao na arbitražu umjesto da nastavi
dugogodišnji rat protiv neposlušnog generala. Nakon odvajanja od Alije (na kojeg su izvršili atentat), haridžije
su utemeljili odvojenu zajednicu koja trebala biti istinsko karizmatično društvo koje će striktno slijediti Kur'an i
sunet Muhameda. Haridžijski svijet je bio jasno podijeljen na vjernike i nevjernike, muslimane (sljedbenike
Boga) i nemuslimane (neprijatelje Božje). Ti neprijatelji mogu biti i drugi muslimani koji ne prihvaćaju
bezuvjetno haridžijska stajališta. Prijestupnici su bili izopćeni iz zajednice, a ako se ne bi pokajali osuđeni su
na smrt. Kalif dakle može upravljati sve dok je bezgrješan. Ako se ogriješio nije više pod zaštitom zakona i
mora biti svrgnut ili ubijen.
Razlike u mišljenju o političkom i vjerskom vodstvu sunita i šijita je utjecalo i na različito shvaćanje povijesti
Suniti su živjeli pobjedničku prošlost pod vodstvom četvorice kalifa i razvojem umajadskih i abasidskih
dinastija. Činjenicom da su bili velika svjetska sila i civilizacija oni vide u tome dokaz Božjeg vodstva i
istinitost misije islama. S druge strane, šijiti su se bezuspješno borili tijekom tog razdoblja protiv sunitske
uprave pokušavajući ponovno uspostaviti imamat za koji su vjerovali da ga je Bog ustanovio. Šijitsko
osvrtanje na prošlost, ističe patnju i tlačenje pravednog i potrebu da se ustane protiv nepravde, kao i zahtjev
da muslimani budu voljni žrtvovati sve, i život u borbi sa silama zla, kako bi ponovno uspostavili Božju
pravednu vladavinu.
Suniti i šijiti su podijeljeni i oko teoloških pitanja. Jedno od spornih pitanja je da li vladar koji je zbog teškog
grijeha proglašen krivim može i dalje biti zakonit vladar ili ga treba zbaciti i ubiti. Većina sunitskih teologa drži
da je očuvanje društvenog poretka važnije od upraviteljevog osobnog značaja. Bili su uvjereni da samo Bog
na Sudnji dan može suditi grješnicima i odrediti jesu li bili pravovjerni i zaslužuju li raj. Zaključak je da vladar
treba ostati na vlasti sve dok može upravljati svojim podanicima.
Druge podjele oko teoloških pitanja odnose se na Kur'an, na primjer, da li je on stvoren ili nije, treba li ga
tumačiti doslovno ili metaforički i alegorijski. Muslimani su raspravljali i o slobodnoj volji i predestinaciji, o
tome jesu li ljudska bića slobodna u odabiru onoga što čine ili je Bog već sve unaprijed odredio.
Islamski zakon daje jedan od najjasnijih primjera o različitosti mišljenja. Zakon se razvio kao odgovor na
stvarne potrebe svakodnevnog života. Temelj islama je podvrgavanje Božjoj volji pa je temeljno pitanje za
svakog muslimana kako to činiti. Za vrijeme umeyyadske vladavine (661. – 750.) vladari su uspostavili
nedovoljan sustav koji je bio utemeljen na Kur'anu, sunetu, mjesnim običajima i predaji. Mnogi su se
muslimani zabrinuli za razvoj zakona zbog utjecaja koji su na njega imali vladari. Oni su željeli islamski
zakon učvrstiti na njegovim objavljenim izvorima i učiniti ga manje ovisnim o vladarima i sucima koje su
postavljali. Slijedeća dva stoljeća u glavnim gradovima islamskog svijeta (Medina, Meka, Kufa, Basra,
Damask), nastojali su otkriti Božju volju i zakon i prikazati ih uz pomoć znanosti. Svaki je grad ponudio svoje
tumačenje zakona, ali su svi imali udjela u stvaranju opće zakonske predaje. Najraniji učenjaci islamskog
prava nisu bili ni pravnici, ni suci već jednostavni ljudi koji su povezivali svoja zanimanja s proučavanjem
islamskih tekstova, ako npr. Trgovci.
Iako su postojale mnoge škole samo ih je nekoliko opstalo i te su priznate kao vjerodostojne. Danas postoje
četiri glavne sunitske škole zakona (hanefijska 4, hanbelijska5, malikijska6 i šafijska7) i dvije glavne šijitske
škole (džaferijska i zejdijska). Hanefijska je prevladala u arapskom svijetu i Južnoj Aziji; malikijska u
3
Fatima je Muhamedova i Hatidžina kći. Udala se za Alija i rodila sinove Hasana i Huseina. Zbog uloge u rano-islamskom razdoblju
uživa velik ugled među muslimanima i nosi naslov Sjajna (az-Zahra).Posebno je štuju šijiti.
4
Hanefiti su sljedbenici sunitske pravne škole koju je utemeljio Abu Hanifa. Danas prevladavaju među balkanskim muslimanima, u
Turskoj, Donjem Egiptu, Pakistanu, Indiji, Bangladešu i Kini. Hanefizam se smatra najgipkijom sunitskom pravnom školom, a posebno
naglašava osobno rasuđivanje po analogiji (kijas).
5
Hanbelizam je pravna škola u sunitizmu koju je utemeljio Ibn Hanbel u 19. st. Racionalnom teološkom naporu u tumačenju Kur'ana i
Predaje suprotstavlja strogo pridržavanje prvotne islamske prakse. Hanbelizam je najstroži i najmanje gibak mezheb (pravna škola). Do
osmanskih osvajanja bio je raširen u Iraku i Palestini, danas hanbelita ima samo u središnjoj i sjevernoj Saudijskoj Arabiji. Hnabelizmom
su se u 18. stoljeću nadahnuli vahabiti.
6
Malikizam je sunitska pravna škola koju je u 8. st. utemeljio Malik ibn Enes. On je u djelu Knjiga o srednjem putu dao sintezu
medinskog običajnog prava. To je ujedno najranije islamsko pravno djelo kojem je svrha dati pregled propisa, vjerskih obreda i službi
uobičajenih prema suni u Medini i stvoriti teorijske pravne norme. Prvotno središte malikizma je bila Medina, a danas prevladava u
sjevernoj Africi, zapadnoj Africi i donjem Egiptu. U srednjem vijeku je bio raširen u Španjolskoj.

3. Sjevernoj, Središnjoj i Zapadnoj Africi; šafijska u Istočnoj Africi i Jugoistočnoj Aziji; a hanbelijska u Saudijskoj
Arabiji. Muslimani smiju slijediti bilo koju školu zakona, međutim oni uobičajeno izabiru onu koja je
prevladavajuća u području u kojemu su rođeni, ili u kojemu žive.
Islam i modernizam
Još od 19. stoljeća muslimani su slijeđenjem svoje vjerske predaje koja se razvila u predmoderna vremena,
opirali utjecajima suvremenog svijeta u vjerskom, političkom, gospodarskom i društvenom smislu. Pritom se
ne misli samo na prilagođavanje islama promjenama, već i na odnos islama prema Zapadu i zapadnom
sustav vrijednosti, institucijama i idejama karakterističnima za zapadni svijet. Islam odgovara na reforme na
različite načine, od sekularnih i modernističkih do religijsko konzervativnih ili tradicionalističkih reformista.
Moderni svjetovnjaci su zapadnjački usmjereni i zagovaraju odvajanje religije od ostatka društva, uključujući i
politiku. Vjeruju da je religija nešto osobno. Islamski modernisti vjeruju da su islam i modernizam (posebno
znanost i tehnologija) spojivi i da bi islam mogao poučiti javnost a da njome ne mora nužno i prevladavati.
Druge skupine su više islamski orijentirane ali s različitim idejama o ulozi islama u javnom životu.
Konzervativci (tradicionalisti) ističu važnost prošlosti i žele islamske zakone i norme vratiti na ono kakvi su
bili u prošlosti. Fundamentalisti ističu povratak najranijem dobu, najstarijim učenjima islama, vjerujući da
islamsku predaju treba očistiti od popularnih, kulturoloških i zapadnjačkih vjerovanja i praksi koje su iskvarile
islam. Izraz fundamentalist se primjenjuje na cijeli niz islamskih pokreta, pa obuhvaća one koji žele obnoviti i
ponovno uvesti svoju viziju romantizirane prošlosti , kao i one koji zagovaraju moderne reforme koje su
ukorijenjene u islamskim načelima i sustavu vrijednosti.
Razlika između sunita i šijita
Suniti i šijiti su dvije najveće podjele unutar muslimanske zajednice. Suniti čine oko 85% muslimana, a šijiti
do 15%. Šijiti su prisutni u Iranu, Iraku, Bahreinu i Libanonu. Te dvije skupine nastala su iz neslaganja oko
pitanja Muhamedova nasljednika.
U ranoj muslimanskoj zajednici, Muhamed je izravno odgovarao na sva pitanja. Nakon njegove smrti 632.
godine zajednica je bila teško pogođena, jer je ostala bez Poslanikovog vodstva, ali i bez izravne Božje
objave. Poslanikovi drugovi su nastojali učvrstiti zajednicu i njene članove sačuvati u vjeri.
Većina muslimana, koji su se počeli nazivati sunitima (sljedbenicima sunneta, Poslanikova primjera),
vjerovali su da Muhamed prije svoje smrti nije ustanovio sustav za izbor nasljednika ili određivanje
zamjenika. Zato su starije medinske starješine izabrale Abu Bakra za kalifa jer je bio Muhademov blizak
prijatelj, pouzdani savjetnik i poštovan u zajednici zbog svoje mudrosti i pobožnosti. Suniti su vjerovali da
vodstvo treba prijeći na najprikladniju osobu, a ne biti naslijeđeno po krvnom srodstvu.
Manjinska muslimanska zajednica šijita se suprotstavila izboru Abu Bakra za kalifa, vjerujući da nasljeđivanje
treba biti nasljedno, po obiteljskom srodstvu. Budući da Muhamed nije ostavio za sobom živih sinova, šijiti su
vjerovali da vodstvo treba prijeći na Muhamedovu kćer Fatimu i njena muža Alija, koji je tako bio
Muhamedov nasljednik i najbliži živi muški srodnik. Šijiti su bili nezadovoljni što je Alija bio triput zaobiđen u
izboru kalifa i da je svoje pravo mjesto dobio nakon 35 godina. Nakon nekoliko godina je ubijen u atentatu.
Njegov karizmatični sin Husein je ubijen sa svojim sljedbenicima nakon neuspjele pobune protiv kalifa
Yazida.
Muslimani ističu da se razlika između sunita i šijita ne odnosi na doktrinarno učenje već je ona političke
naravi i odnosi se na voditelja muslimanske zajednice. Unatoč zajedničkom vjerovanju i praksi razvili su
različito tumačenje svoje zajedničke prošlosti.
Kroz povijest suniti su uglavnom vladali šijitima. Budući da su šijiti bili potlačena manjina, svoje stanje su
razumjeli kao kušnju čuvanja ispravnosti zajednice u borbi za uspostavom Božje vladavine na zemlji. Dok je
sunitska prošlost puna pobjeda kroz vodstvo četvorice kalifa i potom razvoju islamskog carstva pod
umajadima, abasidima i otomanima, šijitska prošlost je borba potlačenih.
U 20. stoljeću šijitska povijest je bila protumačena kao paradigma koja nadahnjuje na borbu protiv nepravde.
To je tumačenje imalo snažan utjecaj na šijite u Libanonu koji su se borili za bolje društvene, obrazovne,
ekonomske mogućnosti. Ajatolah Homeini8 je uspoređivan s Huseinom za vrijeme Islamske revolucije (1978.
– 79.).
7
Šafijizam je islamska pravna škola koju je početkom 9. stoljeća utemeljio Šafi. Ova škola naglašava usmenu predaju i strogu analošku
metodu (kijas). Prvotno joj je središte bilo u Egiptu, danas prevladava u istočnoj Africi, Indoneziji i istočnoj Arabiji.
8
Homeini (1902. – 1989.) je bio iranski šijitski vjerski poglavar i političar. Od 1964. do 1979. bio je u progonstvu u Turskoj, Iraku i
Francuskoj. Suprotstavio se zapadnjačkim reformama šaha Mohammeda Reze Pahlavija, 1979. izveo islamsku revoluciju i utemeljio
islamsku republiku u Iranu.

4. Podjele među šijitima
Unutar šijita razvile su se tri glavne podjele. Podjele proistječu iz neslaganja oko broja imama koji su
naslijedili Muhameda: zejdije koji priznaju pet imama, ismailiti koji priznaju sedam imama i ithna' ashariyya
koji priznaju dvanaest imama. Zejdije su se razišle od ostalih šijita priznajući Huseinova unuka Zayda kao
petog imama. Oni su vjerovali da bilo koji Alijev potomak koji je želio javno dokazati svoje pravo na imamat i
da se bori za njega, može i postati imamom.. Zejdije su bila prva šijitska grupacija koja je postigla
nezavisnost. Utemeljili su dinastiju Taberistanu na Kaspijskom moru 864. godine. Druga zejdijska država je
osnovana u Jemenu 803. i trajala do 1963. godine.
Podjela među ismailitima i ithna 'ashariyyama se pojavila u 8. stoljeću oko pitanja tko je naslijedio šestog
imama, Ja'far al- Sadiqa, koji je umro 765. godine. Ismailiti priznaju sedam imama, završavajući s Ja'far al-
Sadiqovim sinom Ismailom koji je bio određen da postane sedmim imamom, ali je umro prije svog oca i nije
ostavio sina koji bi ga naslijedio. Osnovali su revolucionarni pokret protiv sunitskog hilafeta kao i fatimijsku
dinastiju čije se carstvo od 10. – 12. stoljeća prostiralo od Egipta i Sjeverne Afrike do indijske provincije Sind.
Ismailitski ogranak, Nizari ismailiti, bili su posebno siloviti u suprotstavljanju sunitskoj abasidskoj upravi.
Njihov teror i način na koji su ga provodili im je dao naziv atentatora. Upravo je Nizari vođa, koji je pobjegao
u Indiju, utemeljio novu liniju imama poznatu po počasnom naslovu Agha Khan. Ti imami su stvorili oblik
nenasilne glavne šijitske težnje koja u današnje vrijeme okuplja uspješne zajednice u Kanadi, Britaniji,
Istočnoj Africi i Južnoj Aziji. Sadašnji Agha Khan je obrazovan na Harvardu, nadzire kulturni i društveni život
svojih sljedbenika.
Treća i najpopularnija šijitska zajednica ithna' ashariyya priznaje 12 zakonitih Muhamedovih nasljednika.
Danas su oni većina u Iranu, Iraku, Bahreinu. Dvanaesti imam, Muhamad al-Muntazar (Muhamed koji se
iščekuje») «nestao» je 874. godine kao dijete, ne ostavivši sinove stvorivši tako dilemu po pitanju
nasljedstva. Šijitska teologija je razriješila dilemu učenjem o Skrivenom imamu koji tvrdi da dvanaesti imam
nije umro, nego da je iščezao i da je skriven ili «mističan» za neodređeno vrijeme. Povratak tog mesijanskog
poslanika očekuje se kao božanski ispravno vođeni Mahdi na kraju vremena koji će obraniti svoje
sljedbenike, iznova uspostaviti njihovu vjernu zajednicu i uvesti ih u savršeno društvo pravde i istine. U
međuvremenu šijite predvode mudžtehidi (mujtahidun, onaj koji je sposoban neovisno tumačiti islamski
zakon). Razvili su klerikalnu hijerarhiju na čelu vjerskim velikodostojnicima koje njihovi sljedbenici priznaju
kao ajatolahe (znakove Božje), i poštuju ih zbog njihova ugleda, učenosti i pobožnosti.