1. Teritorijalna podjela - došao vrag po svoje
Piše: Jagoda Radojčić
http://www.sinteza.org/teritorijalna_podjela.htm
Da kriza ne mora uvijek naplaviti samo loše stvari već da može iznjedriti i nešto dobro svjedoci i nedavno
ustrojavanje radne skupine koja ce izraditi analizu održivosti i efikasnosti sadašnje upravne podjele Hrvatske
na 430 općina, 126 gradova i 21 županije. Izgleda kako je bilo neophodno da voda dođe do grla pa da
država počne razmišljati o notornim nelogičnostima koje je teško braniti argumentacijom zdravog razuma.
Organizacijski gledano, Hrvatska se tokom dva desetljeća demokracije prema tvrdnjama jednih povećala 3
do 4 puta, dok drugi, ovisno o načinu računanja, tvrde da je država u međuvremenu povećana 5,5 puta
(1990. u Hrvatskoj je bilo 101 općina te 12 na području Zagreba – ukupno 113, a 56 naselja je imalo status
gradova). Danas 4,2 milijunska država ima više općina od 100-milijunske Njemačke, a i broj gradova je 2,6
puta veći nego prije dva desetljeća. I dok neupućeni građani najčešće misle kako je riječ o megalomaniji
prethodnih vlasti koje su državnoj površini znale pridodavati i površinu mora, a u parlamentu se ozbiljno
raspravljalo o uvođenju hrvatskog kvadratnog kilometra koji bi bio upola manji od onog u svijetu pa bi se
teritorij automatski dvostruko povećao, pravi razlozi krajnje neracionalne pa i tragikomične upravne podjele
zemlje leže u politici.
O iznimnom političkom značaju problema broja gradova, općina i županija u Hrvatskoj rječito svjedoči
podatak da su se Zakon o lokalnoj i područnoj samoupravi te Zakon o područjima županija, gradova i općina
u Republici Hrvatskoj mijenjali u proteklih 22 godine 27 puta pa građani manjih mjesta doslovno ne znaju u
kojoj će općini omrknuti, a u kojoj osvanuti. Prosječan broj stanovnika u gradovima je 18.404 stanovnika, a
prosječan broj stanovnika u općinama općine je 3.148 stanovnika. Status općina danas imaju i egzotična
mjesta za koja 99 posto stanovnika Hrvatske nikad nije čulo poput, primjerice Civljane (137 stanovnika),
Zadvarje (277 stanovnika), Lanišće (398 stanovnika), Sućuraj (492 stanovnika), Ribnik (583 stanovnika),
Janjina (593 stanovnika), Kukljica (650 stanovnika) Tkon (707 stanovnika), Povljana (713 stanovnika) itd.
Od 126 gradova, njih 8 ima više od 50 tisuća stanovnika, a postoji 59 gradova (46,82 posto) s manje od 10
tisuća stanovnika (što je jedan od temeljnih kriterija za priznavanje statusa grada), dok 18 gradova (14,28

2. posto) ima manje od 5 tisuća stanovnika. S druge strane, postoji 6 velikih općina s više od 10 tisuća
stanovnika (koje zadovoljavaju zakonske kriterije za dobivanje statusa grada), ali također postoji 197 općina
(45,92 posto) s manje od 2.500 stanovnika.
U upravnim tijelima gradova, općina i županija zaposleno je gotovo 14 tisuća ljudi, a skoro 3400 ih radi u
općinama. Budući da i najmanje općine imaju bar dva dužnosnika – predsjednika i zamjenika predsjednika te
nekoliko najneophodnijih činovnika da bi se baja osjećao kao kakav-takav dužnosnik, a tome treba pribrojati i
najmanje 5400 općinskih vijećnika koji mahom primaju naknade, po sebi je razumljivo da znatan broj
hrvatskih općina i gradova te nekoliko županija ne može izdržavati ni vlastiti birokratski aparat. Financiranje
općina, gradova i županija se u značajnoj mjeri temelji na diobi poreza, osobito poreza na dohodak te na
dotacijama iz središnjega državnog budžeta. Zajednički porezi i tekuće dotacije čine oko 60 posto ukupnih
prihoda općina, gradova i županija. I tu dolazimo do najvećeg problema: distribucija prihoda od poreza na
dohodak se ne temelji na fiskalnom kapacitetu lokalne jedinice (mogućnosti prikupljanja prihoda iz vlastitih
izvora) već na geografskim odrednicama – gdje se neka općina ili grad nalaze. Sadašnjom raspodjelom
prihoda od poreza na dohodak najviše se pomaže općinama i gradovima na područjima posebne državne
skrbi, brdsko-planinskom području te općinama i gradovima na otocima koji imaju zaključen sporazum o
zajedničkom financiranju kapitalnih projekata (tzv. otoci s kapitalnim sporazumom). Dakako da postojeći
sustav, poput bivšeg, jugoslavenskog, potiče nerazvijene da ostanu nerazvijeni, a najrazvijenijima
predstavlja mlinski kamen oko vrata, pa čak je i elaboracija o „neophodnom ravnomjernom razvoju“
nevjerojatno slična elaboraciji iz prošlog režima, osobito ukoliko se termin „nerazvijena republika i pokrajina“
zamijeni sa – „nerazvijena općina i županija“.
Postojeći sustav upravne podjele očito vapi za reformom i ona bi se vjerojatno odavno provela da upravo
najsiromašnije općine u državi ne predstavljaju nepresušni glasački rezervoar političkih stranaka, pupčanom
vrpcom povezane s državom (u protivnom, zavrneš im slavinu, i one usahnu, poput biljke). Stoga ne postoji
ozbiljna politička volja za promjenom. Iskusni tehnolozi vlasti znaju kako beskrajno odgađati neugodne
reforme: formiraju lijepo radnu skupinu koja će analizirati problem, potom izrade prvu, drugu, treću verziju, pa
promjene dio zakona, potom usklađuju stare propise s novima… Stanovnici se ne bi ni okrenuli a broj
hrvatskih općina i gradova bi se povećao za još 10, 15 ili 20 posto. Međutim, tu dolazimo do najljepše i
najkorisnije točke, bar kad je o interesima građana riječ, a zove se – kriza. Multiplicirali bi se oni beskrajno,
nije da ne bi, ali nema više para. Nema! Gotovo je. Došao vrag po svoje.