Neprijavljeni rad, ili 'rad na crno', u Hrvatskoj čini značajan dio ekonomije, predstavljajući 28% BDP-a 2013. godine, dok se slične neprijavljene aktivnosti u EU javljaju manje. Europska komisija i hrvatsko ministarstvo rada poduzimaju mjere za povećanje svijesti o negativnim posljedicama, dok su kazne za poslodavce koji ne prijavljuju radnike između 8000 i 13000 eura. Problemi s nezaposlenošću i visoke poreze dodatno pogoršavaju situaciju, što dovodi do povećanog angažmana radnika na crno, posebice u južnoj Europi.

1. Rad i represalije
By Jagoda Radojcic
Neprijavljeni rad ili „rad na crno“ definira se kao aktivnost koja je po svojoj prirodi zakonita, ali
se ne prijavljuje vlastima. Ova je definicija ugrađena u Europsku strategiju za zapošljavanje i
prije nekoliko godina uvrštena u nacionalne smjernice za zapošljavanje. Prije nepune dvije
godine Paketu za zapošljavanje iznesena je ocjena kako pretvaranje neformalnog ili
neprijavljenog rada u regularnu zaposlenost može pomoći smanjenju nezaposlenosti. Sredinom
2013. godine Europska komisija je obavila prvu fazu konsultacija na nivou EU s predstavnicima
poslodavaca i radnika o mogućim budućim mjerama EU za unapređenje suradnje između
nacionalnih organa za provođenje zakona. Druga faza konsultacija održana je početkom 2014.
godine.
U okviru europskih mjera hrvatsko Ministarstvo rada nedavno je predstavilo planove kojima će
pokušati podignuti razinu osviještenosti javnosti o negativnim posljedicama rada na crno na
radnike i gospodarstvo. Prema analizi američke konzultantske kuće AT Kearney, siva ekonomija,
koju čine rad na crno i neprijavljivanje punog iznosa primitaka, u 2013. godini predstavljala je
28 posto hrvatskog BDP-a. Ta je brojka u 2012. godini iznosila 29 posto, a u 2009. godini 30
posto. Visokoj stopi rada na crno osobito pogoduju s jedne strane masovna nezaposlenost koja će
u narednim mjesecima vjerojatno dosegnuti najvišu razinu otkad postoje mjerenja nezaposlenosti
u Hrvatskoj te s druge strane ogromna davanja po zaposlenom koja su ne samo u vrhu EU već su
najveća na cijelom kontinentu. Kazne za poslodavce koji odluče ne prijaviti svoje radnike kreću
se u rasponu od 8000 do 13.000 eura. Na problem rada na crno se ne može gledati odvojeno od
drugih odredbi koje reguliraju rad i radne odnose pa stoga političke mjere Ministarstva neće
postići ništa.
Za razliku od Hrvatske, u ostalim zemljama EU je broj radnika angažiranih „na crno“ znatno
manji. To je potvrdilo i specijalno istraživanje Europske komisije Eurobarometar: robu ili usluge
iz rada na crno u prethodnih godinu dana kupilo je 11 posto ispitanika iz EU od kojih 60 posto
kaže da je to uradilo zbog niže cijene a 22 posto da bi učinilo uslugu prijatelju, rođaku ili
susjedu. Od 4 posto ispitanika koji su priznali da su radili na crno, 50 posto je naglasilo kako je
to bilo korisno za obje strane, 21 posto je navelo da ne može naći legalan posao, 16 posto je
ukazao na previsoke poreze na redovan rad dok je 15 posto konstatirao kako radi na crno jer
nema drugih prihoda. Građani s juga EU najčešće ukazuju na problem nalaženja regularnog
posla (41 posto) ili na to da su bez prihoda (26 posto).
Najtraženije usluge i proizvodi iz rada na crno su popravci u kući i renoviranje, popravak
automobila, čišćenje kuće, čuvanje djece te proizvodnja i trgovina hrane. Tako, primjerice, hranu
na crno kupuje 41 posto ispitanika u Bugarskoj, 36 posto u Letoniji, 33 posto u Mađarskoj te 27
posto u Estoniji i Hrvatskoj. Udio ispitanika koji kupuju robu ili usluge iz neprijavljenog rada u
Grčkoj je 30 posto, Nizozemskoj 29 posto, Letoniji 28 posto, Danskoj i na Malti 23 posto dok je
u Poljskoj samo 5 posto, Njemačkoj 7 posto a u Španjolskoj i Velikoj Britaniji 8 posto. Primanje
dijela plaće „na ruke“ priznalo je 3 posto ispitanih i pretežno je riječ o zaposlenima iz malih
tvrtkama. Kod 28 posto onih koji dobivaju neprijavljeni dio zarade taj dio je manji od 25 posto

2. bruto godišnjeg prihoda, kod 10 posto dostiže između 25 i 49 posto, kod 8 posto između 50 i 74
posto a kod 9 posto između 75 i 100 posto godišnjeg prihoda. Gledano po europskim regijama,
dio „keša na ruke“ u godišnjem prihodu kod onih koji ga dobivaju najveći je u članicama EU iz
južne Europe (69 posto) slijede istočna i centralna Europa (29 posto) dok je u zapadnoj Europi i
nordijskim zemljama taj dio znano manji – 17 posto odnosno 7 posto.
Najave oštrih mjera koje je prije nekoliko dana najavio ministar rada i mirovinskog sustava
Mirando Mrsić te pozivanje na denunciranje uz najavu češćih inspekcija i kontrola tumači se
stoga kao prijetnja još žešćim represijama koje će kao i uvijek do sada najviše pogoditi
najugroženije dijelove stanovništva.