1. Sveti rat
By Jagoda Radojcic
Hrvatski biskupi i niže rangirani duhovni vlastelini svako malo se obruše na aktualnu vlast, na
sveopće oduševljenje nas kmetova-promatrača. Čitamo tako u novinama proklinjanja s
propovjedaonica „udbaških sinova“, „prokletih komunjara“, „jugonostalgičara“, „patrizančina“,
„najgorih zločinaca koji vladaju našom zemljom i zavode ljude“… Daleko od toga da naši
zemaljski poglavari ne zaslužuju kritike, ali prokletstva bi ih trebala sustići zbog onog što nam
rade danas, a ne za nešto što su navodno činili njihovi preci prije 60, 70 godina kad nitko od tih
istih svjetovnih velikaša nije bio ni rođen. Da bi omekšala njihove kritike, aktualna vlast im je u
protekle dvije godine podigla apanažu za 30-ak posto. Međutim, iako bi religiozno neupućeni
naivci očekivali kako će povećana količina novca injektirana iz države u crkveni krvotok
rezultirati „normalizacijom stanja“ između duhovnih i svjetovnih poglavara, stvari nipošto nisu
tako jednostavne.
Na prvi pogled, riječ je o respektabilnoj svoti koje se ni jedan Todorić ne bi postidio. „Država
Crkvi plaća godišnje oko milijardu kuna, od čega 250 milijuna za nadoknade za nacionaliziranu
crkvenu imovinu, a 600 milijuna za plaće katehetama“, posvjedočio je nedavno na konferenciji
za novinare u Hrvatskom saboru saborski zastupnik i umirovljeni svećenik don Ivan Grubišić za
kojeg se nakon 40-ak godina crkvene službe može tvrditi kako je upućen i pouzdan izvor.
Dakako, tu su i brojni sitniji državni milodari kojima se ni broja ni iznosa ne zna. Poklanjajući i
dijeleći narodne novce Crkvi, država se ponašala po onoj biblijskoj „da ne zna ljevica što čini
desnica“. Hrvatska država je, primjerice, s nešto više od pola milijuna kuna pomogla obnovu
vinarije Banjalučke biskupije. Država je za mikrofilmiranje građe Arhiva Vrhbosanske
nadbiskupije podarila 500.000 kuna. Država je također podijelila 2,923.776 kuna kao potporu za
obnovu Samostana sv. Josipa u Sarajevu. Pa je država franjevačkom provincijalatu Bosne
Srebrene u Sarajevu poklonila 4 milijuna kuna za izgradnju multimedijalne dvorane u
Franjevačkom međunarodnom studentskom centru u Sarajevu. A da se hercegovački franjevci ne
bi naljutili i postali ljubomorni, država je i Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji Uznesenja
Blažene Djevice Marije iz Mostara podarila iz državnih rezervi 2 milijuna kuna. Itd. Itd.
Prosječan hrvatski kmet, stisnut s cijelom obitelji u izbicu od 50, 60 kvadrata, nikad neće
upoznati duboko spiritualno iskustvo kako je živjeti sam u 186 kvadrata stambenog prostora i s
2,8 hektara nekretnina, koliko pripada svakom živom crkvenom profesionalcu u Hrvatskoj. A
toliki stambeni i životni prostor zacijelo proširuje horizonte.
Pri tome, Crkva u Hrvata bez zazora prima novce od svih, a ne samo od svojih vjernika. Da li bi
Isus Krist primao novce farizeja, nevjernika, lopova, deklariranih Božjih protivnika, provalnika,
agnostika, ubojica, inovjeraca, sljedbenika Sotone, bankara pa čak i bezbožnika koji u Boga ne
vjeruju? Prema podacima sačuvanim u Svetom Pismu, biblijski Isus to zacijelo ni u bunilu ne bi
napravio. Međutim, Isusova ograničenja i zablude ispravila je Crkva u narednim stoljećima. U
svojoj zasljepljenoj isključivosti, biblijski Isus je zabranio u hramovima čak i nešto tako
uobičajeno kao što je trgovina, razmjena novca i srodne komercijalne aktivnosti bez kojih je
teško zamisliti djelovanje suvremene Božje institucije na zemlji. Danas bi Isus Krist, ukoliko ne
bi revidirao svoj kontraproduktivan odnos prema novcu i vrijednosnicama, po svoj prilici bio

2. ekskomuniciran. Ili bi ga jednostavno proglasili komunjarom, udbaškim sinom, četnikom,
partizančinom, i predali ga lustratorima da ga lustriraju, što mu dođe na isto.
Svijest o tome da ih na području Hrvatske sufinanciraju čak i ateisti, agnostici, vjernici drugih
denominacija pa i deklarirani sotonisti nimalo ne smeta Crkvi u realizaciji financijskih aspekata
svoje svete misija. Da Sotona osobno ustane iz devetog kruga Pakla i ubaci u crkvene tokove
određenu količinu konvertibilne valute, Crkva bi i to smjerno i sa zahvalnošću primila uz
samozatajnu opasku kako „nije sve u novcu“ i sto đavola mu ne bi moglo pomoći da poklonjeni
novac ikad više vidi. Ili da sazna gdje je završio. „Nema zlata, nema Duha Gospodnjeg“,
poručivao je svojedobno papa podređenim crkvenim vlastelinima. Danas bi rekli – plati pa se
vozi. Tako su se u istom prihodovnom košu uz milodare iz sumnjivih izvora, dotacije i
nadarbine, našli i Nebom nadahnuti cjenici za podjele sakramenata, ukope, posvete kuća, na
ulazu u Božje hramove širom Lijepe Naše. Kad neki crkveni knez investira, primjerice, 18
milijuna kuna u propalu tvrtku BBS iz Podruta kod Novoga Marofa, pa ostane bez love, zar nije
najnormalnija stvar na svijetu da traži povrat novca od države? Tko bi se normalan uopće usudio
propitivati financijske postupke crkvenih prelata? Budući da je Crkva Božja institucija na zemlji,
crkveni novac pripada osobno Bogu pa je svako čačkanje po financijskim tokovima akt
sotonskog bogohuljenja.
I tu dolazimo do suštinske točke raskola između naših svjetovnih i duhovnih poglavara. Da bi se
dokučilo neophodno je bar površno poznavati crkvenu povijest. Zaključcima biskupske Sinode
održane 585. godine u Mâconu, koju je nadahnuo osobno Bog, dotad dobrovoljna crkvena
desetina pretvorena je u obvezno davanje. Sukladno tome, ako, recimo, prosječna mjesečna plaća
u Hrvatskoj iznosi 5.643,00 kuna, tada bi normalna mjesečna dadžbina po stanovniku za Crkvu
morala iznositi 564,30 kuna. To bar nije teško izračunati. A onda se ta cifra treba pomnožiti s
brojem stanovnika. Drugim riječima, prema odredbama sinode, a Božji su propisi zauvijek iznad
svih ovozemaljskih ustava, zakona i podzakonskim propisa, Crkvi u Hrvata godišnje pripada
najmanje 25,8 milijardi kuna. I kako onda to država misli supstituirati s jednom tričavom
milijardom? Prema tome, znajte komunjare i udbaški sinovi – sveti rat je tek na početku.