Http www.kns.ba s index

eo504
6.NKS-autorske aplikacije - 7
6.Novosarajevski književni susreti - 2013
Autorske aplikacije - 7
Tatjana Debeljački (R. Srbija)
Dino Porović - Pora (BiH)
Kemal Pečenković (BiH)
Safija Vehabović (BiH)
Zdenka Mlinar (R. Hrvatska)
Tatjana Debeljački (1967)
Užice / R. Srbija
JAPANSKI VETAR
Sedi čupavko u “Svetu travki i dalekih mediterana.” Travka ima polje procvalih makova. On polju neće oduzeti ni lepotu, ni toplotu, neće
oštetiti cveće. Travka se tu želi odmarati, skučiti, čisti vazduh udisati. Oduševljavao bi se cveću, plavetnilu neba, toploti sunčevih strelica,
zvezdanim noćima, mesečevim senama. Čim vetar latice cvetne zaleluja, slušaće pesme duginih boja i opojnih mora. Cveće se igra sa
kukcima. Ne zna…mogu doći i velike kiše, suše, požari i šta ako sve nestane?! Travka bi i to s njim delila miris maslinove grane i
mediterana. Sa istoka vetar beži pun snova.
Prošlost mu neda mira, došao je sav raščupan i znojav. Ponudio mi skamenjen plamen stena i polumesec od snega, a na dlanu sve
snove ostvarene i davno zaboravljene.
Htela – ne htela, treba da predam ono što mi je dato na čuvanje. Moramo izdržati protok vremena, da bi bili prepoznatljivi izbraždane
podsvesti, sudaraju se sa istinom izgubljenog ponosa. Rasprostreo haljinu, koja je najednom procvetala u polje ljubičica, sleteo je leptir
veselih krila. Vrtovi su beskrajne šume sa svojim Bogovima i gozbama, za svako godišnje doba u našoj duši. Nikada nećeš razumeti,
zrak u oku, lažljivi iscelitelj što mami strast ostavlja ti život što će pobediti senke.
JAPANSKI DUH
Naslovnica Kontakt O nama Sekcije Projekti Meñunar.saradnja
Vijesti
Multiart
Kultura
Umjetnost
Kolumne
Biblioteka
Proza
Poezija
Drama
Dječija radionica
Konkursi
Foto galerija
Linkovi
Mapa stranice
Pretraga
KULTURA ROMA
Autori
Autori 2
Page 1 of 9Udruzenje za kulturu - Novo Sarajevo - 6.NKS-autorske aplikacije - 7
5/1/2013http://www.kns.ba/s/index.php?option=com_content&task=view&id=1060&Itemid=61

Šumski duh je gospodar šuma i zveri, pastir čije stado čine jeleni, košute i zečevi, koje čuvaju vukovi ili risovi. Obrazi su mu plavi, oči
zelene, brada duga i zelena. Ponekad se ogrne u krzno, a neke legende ga prikazuju sa rogovima i maskiranog. Leva cipela mu je uvek
na desnoj nozi, kožuh zakopčava na pogrešnoj strani. On nema senu, krv mu je plava. On posmatra nešto drugo. Ne mogu da dokučim
šta. Možda dušu? Pogled mu je tup i zenice sitne. Poljubila sam ga u vrat, tačno na mesto gde se nalazi Adamova jabučica.
PISMO IZ JAPANA
Izvini, u velikom sam poslu.
Poželim eto tako tek da ti se javim.
Juče nisam stigao, a znam da si očekivala. Izvini.
Razumi me, molim te.
Za uzvrat, volim te.
Toliko posla imam a ne izlaziš mi iz glave.
Ponekad budan sanjam.
A noću ne mogu da spavam.
Voli te tvoj provincijalac, ugojeni prasac.
Prvi i poslednji put
Napisah pesmu
Najlepša pesma
Ti i ja
Oprosti mi što je ova pesma
ovako kratka. Čak mi je i naslov duži od pesme.
Rekao sam ti:
"Neznam da pišem!"
U ćiriličnom pismu, ja sam u tebi
U latinicnom pismu,
Ti si u meni
Kakva bi ikebana od nas dvoje
Bila na Japanskom pismu?
Drugo pismo,
13 sati i 2 minuta. Četvrak, mart.
Volim te. Toliko.
6 April.
Ako sam zaboravio da ti napišem pismo nisam zaboravio da te Volim.
Dino Porović - Pora (1963)
Sarajevo / Bosna i Hercegovina

*
Čekajući zeleno
Imamo mi
puno toga jedno drugom reći,
ali nemamo vremena.
Kad pratim Premier League,
ona bi se smilovala - bez glavobolje.
U vrijeme svršetka El Clasico-a
dogaña se španska sapunica - repriza.
Imamo mi
ali se nekako zaobilazimo.
Zato smo otvorili profile
na Facebook-u, Twitter-u,
Skype-u, MSN-u... jer,
Imamo mi
kad pozelenimo.
*
Slovenačka
Petra,
obraza rumenocrvenih,
sa jedinom sestrom, inače Slovenkom, još si na Ti
dok joj, na Veliki petak, u leña zagledaš.
Petra, Petra,
ne uzbuñujući se odveć, sjediš i cijediš priče
i fotografije mladosti, iščekajući blaženu viljamovku
da se smiri u čaši na hastalu kavane „Dr Figa“.
Petra, Petra, Petra!
Sjećaš se mladosti, Londona i majke
Kraljice, Njenog Veličanstva, pisma sa zlatnim pečatom
tri lava i sedam gavrana. I srebra na grudima, kad si viknula:
„Dajte mi pare, dajte mi novce i častiću čitav svijet!“
Petra,
puše vjetar i kiša se promalja,
ali, šta te briga - u torbi honorar i još jedna cigla u zidu
na rubu kućnog praga iščekuješ poziv na obiteljsku večeru.
Petra, Petra,
sukni još jedan dim i digni umorni pogled
ka nebu iznad Kranja, sasvim uz rub stola na fotelji,
suzama pokajnicama pripremljenu suknju svečano pogužvaj.
Petra, Petra, Petra!
Ispred Prešernovog doma osmijehe štima poljupce kao kapljice
pred kapijom snova; Tragajući, trgaju ti se riječi što trgom zvone:
„Oh, Bože, daj mi pare, daj mi novce
i častim turom čitav svijet - na Veliki petak!“

*
Nauk
Spoznaja započinje otkucajem srca; Udisajem; Žeñ gasiš vodom; Glad kruhom; U jedinstvu prirode nematerijalnog i materijalnog;
Mišljenje slobodom govora i hodom; Zadovoljstvo je cijelokupnog demosa; Strahovanje sa zalaskom do rañanja novih sunčevih zraka;
Porobljavanje najezdom nezasitih iza konjske grive krivonogih imperatora;
Seobe sebe samih iz mjesta u mjesto, ili u druge dimenzije, iz misli u prah; Bez daha nastanjujemo vječne gradove; Zgaženih vratova na
terasi snova; Opjevavanjem; Od znanog Homera, pa do svih neznanih; Rat klija u oploñenom tijelu hodajućih božanstava, faraonskih
dinastija; Oštricom mača zarežemo najprije spoljašne niti Gordijevog čvora;
Spas lebdi u blagoslovu nad vitezovima na Bliskom i Dalekom; Bilo gdje; Paralelno; Bilo gdje; Inkvizitor usañuje preplašenom srcu
srednjoumlje; Pero iz gavranovog krila zagolica imperijalizam letom iz gnijezda do podkontinenta; Udaljeno ostrvo lomi tišinu bespuća i
oranja sedam mora kormilom hispanjolskih galija; Na spuštenim čamcima za spašavanje;
Sahara kolonizaciju stopirala na usahloj bradavici obespravljenih; Dobrobit bijelog na Crnom kontinentu; Iz zlata drevnih Inka i Maja;
Rezervatskog smještaja Crvenih; Bespravnog dronjkanja smaragdne haljine Amazona; Od slučaja do slučaja; Sudbina zakukurikala
meñu jatom usnulih galskih gusaka zarad budućih sjenki Pipna Malog ili Karla Velikog;
Sunce nije zašlo na Trgu revolucije sa Lujom XVI, ni u oku pobunjenog Robespjera, ni Napoleonovim topovima sa Vaterloa; Useljeničke
slutnje puhću u mrzle prste ploveći kraj baklje kipa Slobode; Pero struže krasnopis potpisanih kapitulacija; Nažalost, Hitler i slični njemu
nisu, niti će biti usamljenici pomućenog razuma što kreće u krvavu evoluciju zla;
Supstancija bitka nije valjda usamljena bitka što se nadima u njedrima Aristotela i Platona, umjetnošću ratovanja Sun Tzua, kritikama
Kanta, Hegela ili Nitchea; Internacionala je propjevala glasom Marxa i kamarad Engelsa; Sovjetski Sojuz sa tovariš Lenjinom, Staljinom,
Gorbačovom; Komunistička imala Tita za maršala; Ali i albanska Hoxhu, rumunska Ceausescua; Kubanska još Castroa.
Svog Bathinusa, iz Ilirske zemlje Dezijatske, izdao brat Baton, zarad gluposti; Poštedili život i skrasili ga u Ravenu; Pao u zaborav;
Papski legati stizali i do Kulin bana, kojemu je vojska najača; Kasnije, seldžučki sultani nisu širili samo nauk; Austrougarska željezničke
pragove; Sa otomana otimali, prometali i preotimali; Ko je šta htio; I ko još šta stiže;
Sretan niz dabogda završi pušenjem lule mira; Živjela demokratija; Živio kralj; Živjela kraljica; Odvojeno - zbog feminizma? Ma ne, ne!
Zbog impotencije; Tinja želja iz kubanske cigare, prži se na žalu Karipskog; Sijedom glavom pucketa «neko drugo Ja» i buntovni
revolucionar Che Guevara: «Draga sloboda; Živjela sloboda; Smješkajte se, a draga je svima - sloboda;
Sad, za kraj, da li nauk kvare kraljevi, zemljoradnici, učenjaci, pjesnici, ratnici, pospanci, oni što slušaju i čuju, a ne razumiju; Popis
podugačak; Odgovor se ne nazire; Osluškujem predosjećaj.
Kemal Pečenković (1986)
Bihać / Bosna i Hercegovina
ZALUTAO U DECEMBRU
svjetla u kućama
zaključana vrata
dimnjaci se puše
čizme mi prte kroz snijeg
magla bjeličasta nad nebom
nema zvijezda
barem ih ne vidim ja
ispod svjetiljke

jedem narezak
negdje se moram skloniti
i preživjeti noć
do novog dana
i tako opet
novi dan
nova noć
novi dan
nova noć
i tu sam odjednom
pred džamijskim vratima
pomislim
ko zaključava džamijske brave
najveći je grješnik
hvatam se za kvaku
otključano je
i ulazim
miris tamjana
ne znam kako se
uzima abdest i klanja Bogu
sjednem u kut i čekam
i iz mene krenu šapat moje duše:
nemoj da umrem sam Bože
daj da pobjedim smrt
daj lijep kraj
budi Prijatelj moj
i nemoj da umrem sam
MI SMO LUDI
mi smo ludi
a drugi slobodno mogu biti normalni
mi ne marimo za svijet
nas dvoje smo svoj svijet
ja ti nosim cvijet
ti imaš sretan osmijeh i pogled
oprašuje se cvijeće
ljubimo se ja i ti
ptice su nam uzori
let
i zajedničko vrijeme
slavuj
zrikavac
svjetlac
sve šumi o ljubavi
i svugdje u divljini
muško žensko voli
žensko muško voli
i mi smo divlji i nevini
za ništa nismo krivi
jer
muško žensko voli
žensko muško voli
mi smo ludi
a drugi slobodno mogu biti normalni
mi ne marimo za svijet
nas dvoje smo svoj svijet
OBZORI ME ZOVU
sjedim već i ne znam koju godinu
i traćim vrijeme na ono što se zove
životarenje

gomila tuge
gomila gluposti
nemam love
nemam vize
a ide mi se
objavljujem prijateljstvo sa pustolovinama
pušim dvije kutije dnevno
čitam i ne spavam noćima
šta još radim ovdje
obzori me zovu
obzori ka Istočnim narodima
obzori ka divljini prirode i divljini gradova
obzori me zovu
da im dam noge
negdje gdje sve nije ekonomija
negdje gdje postoji još bratstvo
osmijeh je najbolji pozdrav kad sretneš se
osmijeh je najbolji selam
obzori me zovu
da im dam noge
Safija Vehabović (1990)
Zenica / Bosna i Hercegovina
BESMRTNA ŽENA
Spazih ženu suzna oka,
kužnu ženu.
Spazih Krona kako guta svoj plod,
zarobivši Demetru žitnu
i brata silnog spazih kako sestru spasi;
i Zeusa spazih kako ženu gazi.
Ženu...
U jednom oku Demetrinom cakli iskra od koje posta
U drugom staklenom, iskra s kojom osta.
Čednošću i plodnošću odisaše božica lijepa,
pomućenošću i okrutnoću iskre one dv'je;
jedna od koje posta,
druga s kojom osta.
Spazih ženu očajnu,
Ženu b'jesnu;
Ženu..

SAVRŠEN AKORD
Usnila sam bajkovit san;
tri mudraca stajala su u odorama dugim,
i isprepletenim svetim prstima zanosno molili
Boga svog.
Lice im požrtvovano bješe,
nadzemaljskim bićima sličiše.
Trio slavni izvodi melodiju svoju;
prima otpočinje:
U ime Allaha milostivog i samilosnog;
potom velika terca zazvuča:
Oče naš, ti koji si na nebesma;
a kvinta čistoćom svojom odzvoni:
Gospode, pomiluj nas.
Skladba potpuna bi, uz savršeno jednistvo akorda durskog,
koji treperaše snom mojim.
.........................................................
Surovost obrnu slavni kvintakord,
krvlju bi poharana stvarnost moja.
primom, tercom i kvintom odveć upravljaju državni čimbenici,
a dugobradi mudraci imaju zgrčeno lice
i zvanje vjerskih invalida ponajprije.
.........................................................
I samo nekad, u snu, čak i javi
pojave se tri nade,
heroji jedinstvene bajke,
nastojeći stvarnost vratiti pod okrilje
savrešnog akorda.
REFLEKTIVNA LJUBAV
Ne mogu da ti kažem:
volim te, trebam te, ljubavi moja;
ne brini, nije me strah
riječi su krive,
previše izdane, suviše trivijalne posataše one.
U našem rajhu nema tebe i mene,
jer ustvari Ja sam ti i Ti si ja
i mi smo jedno (opet te potrošene riječi, kvragu),
Ja sam tvoja otkrivena Sahara,
ali i dalje Sfinga pomalo,
a Ti si cigareta koju ne ubih ja,
moj stalni prah
i mi jesmo zarobljeni u ovoj konzervi života
k'o sardine,
ali i dalje plešemo pustinjom silnom,
praveć' jednistvenu pješčanu figuru;
u inat vjetru...

Zdenka Mlinar (1957. roñ. u BiH)
Velika Gorica / R. Hrvatska
Ludilo
Na sve strane
glave usijane,
neprepoznatljivi zvuci,
krvoprolića, jauci...
Ni dječjih duša svetosti,
ni bijelih lâti nježnosti
nisu više važne;
svuda hulje, dobrote lažne.
Bahatost zavladala ohola,
egoizam i profit ispod stola;
ni znanje, kažu, ništa ne vrijedi,
proroke se lažne i tarot slijedi...
Životi nedužnih se raspadaju,
ljudi posrću, padaju;
mladost bi preko devet gorâ i devet morâ,
a starost čim prije do nebeskih dvora.
I tako, k'o u nekom ružnom snu,
ludilu nigdje kraja –
buja i raste na sve strane
u Lijepoj našoj bez ijedne mane!
Nisi ti sam
(poeti)
Neshvaćen, povrijeñen, ponižen...
Ništa čudno ni neobično,
niti novo ni od jučer.
Stara je to priča,
stara slika,
stara istina –
k'o mi sami,
k'o naši preci,
k'o ljudski rod.
K'o nebeski svod stara.
Al', nisi ti sam,
nije ni meni stran,
i sad mi kožom mili taj osjećaj;
u zagrljaj mi hrli,
steže me i grli,
u ponor vuče,

a srce tuče,
a srce tuče!
Ni mislî mi nisu na svom,
u zagrljaju su tom,
prozirnom i hladnom,
bez duše i osjećaja,
punom očaja...
Al', znam, nisam sama!
Ti si sa mnom
i milijun drugih
danas je s nama.
Zajedno ćemo
radost dozivati,
suncu se radovati,
s pticama letjeti,
nad dobrotom bdjeti...
U ljubavi, pjesmi i prijateljstvu.
Nisi ti sam!
Poruka razumu
U dobrote svjetlu
i mržnje tami,
u glazbe zvuku
i davanja trenutku –
pjesniku pjesma
k'o najljepši dar,
radost bivstva
životu na oltar.
U kriku padanja
i ponosu dizanja,
u nadi govora
i beznañu ponora –
pjesniku pjesma
k'o žednome vode izvor,
razumu poruka,
tek mali si prolazni stvor!
KNS/09.03.2013.

Http www.kns.ba s index

More Related Content

Similar to Http www.kns.ba s index

More from debeljackitatjana

Http www.kns.ba s index