2. Šta je zapravo glagoljica?
Glagoljica je najstariji oblik staroslavenskog pisma koji je nastao sredinom 9. vijeka.
Autorima ovog pisma smatraju se braća Ćiril i Metodije, bizantski redovnici iz Soluna. Ćiril je
na osnovu jezika makedonskih Slavena iz okoline Soluna sastavio prilagođeno pismo i
prevodio crkvene knjige. Već početkom 16. vijeka sve je više potiskuje latinica, međutim u
nekim hrvatskim krajevima je pod zaštitom Vatikana preživjela sve do 19. stoljeća.
3. Ime i oblici glagoljice
Ime Glagoljica potiče od staroslavenske rijeći glagoljati što znači govoriti.
Glagoljica ima oko 40 slova, zavisno o vrsti. Postojale su dva oblika glagoljice: oblik
(nastao 862. godine) i uglasti (nastao u 12. stoljeću u Hrvatskoj). Obla glagoljica se najviše
koristila u hrvatskim primorskim krajevima Istra, Dalmacija i kvarnerska ostrva, prije
svega Krk, Cres i Lošinj, ali se koristila i u unutrašnjosti Like i Krbave, sve do Kupe, čak
do Međimurja i slovenskih krajeva.
4. Najpoznatiji pronalazci
Najpoznatiji glagoljaški spomenik, Baščanska ploča, pokazuje umjerenu oblost.
Baščanska ploča je pronađena kod Baške na ostrvu Krk, a nastala je početkom 12.
soljeća.
Prva knjiga štampana glagoljicom je Misal po zakonu rimskoga dvora (Missale
Romanum Glagolitice) iz 1483 za koji se sa sigurnošću može reći da je štampana
u Kosinju u Lici.
5. Ko su bili Ćirilo i Metodije?
Ćirilo (Konstantin) i Metodije dva su brata porijeklom iz Grčke. Bili
su bizantijski hrišćanski teolozi i hrišćanski misionari. Kroz svoj rad utjecali su na
kulturni razvoj svih Slavena, zbog čega su dobili naziv "slavenski apostoli".[1] Smatraju se
prvim osobama koje su Južnim Slavenima, kao i području Bosne i Hercegovine donijeli
pismenost. Zaslužni su za osmišljavanje glagoljske abecede, prve abecede koja se koristi
za prevođenje staroslavenskog jezika.[2] Nakon njihove smrti, njihovi učenici su nastavili
svoj misionarski rad među drugim Slavenima. Oba brata se u pravoslavnoj crkvi poštuju
kao sveci sa nazivom "jednaki apostolima". Godine 1880. papa Lav XIII ih je uveo u svoj
blagdanski kalendar Rimokatoličke crkve. Godine 1980. papa Ivan Pavao II proglasio ih
je svetim zaštitnicima Evrope zajedno sa Benediktom iz Nursije.[3]
