Seminarski rad: ZAŠTO NEANDERTALCI NISU MODERNI LJUDI?, 2005.

1. SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
FILOZOFSKI FAKULTET ZAGREB
Ivana Lučića 3, 10 000 Zagreb
Odsjek za arheologiju
Katedra za prapovijesnu arheologiju
ZAŠTO NEANDERTALCI NISU MODERNI LJUDI?
Seminarski rad
MENTOR: STUDENT:
dr. sc. Ivor Karavanić Martina Jalšovec
Zagreb, 2005.

2. 2
UVOD
Još1od prepoznavanja prvog neandertalskog fosila (1856.) postoje nesuglasice oko
toga da li ta ljudska vrsta pripada skupini Homo sapiens ili je posebna arhaična grana ukupne
ljudske populacije (tbl. 1.). Tokom 20-og stoljeća neandertalci su obično smještani u vlastitu
skupinu Homo neanderthalensis iako je postojalo znanstvenika koji su ih smatrali članovima
skupine Homo sapiens (Gorjanović-Kramberger). Do 60-ih godina 20-og stoljeća bilo je
uobičajeno neandertalce i druge arhaične populacije mlađe od skupine Homo erectus nazivati
Homo sapiens neanderthalensis, Homo sapiens rhodensiensis ili jednostavno arhaični Homo sapiens
(Smith et al. 2004.).
God. Znanstvenik Teorija
1872. Rudolf Virchow Patološki deformirani član moderne europske civilizacije.
H. Schaafhausen i
dr.
Arhaična vrsta koja je u Europi živjela prije povijesno
dokumentiranih Europljana.
1864. William King Prepoznata nova ljudska vrsta pod nazivom Homo neanderthalensis.
1906.
D. Gorjanović-
Kramberger
Nakon što neandertalce smatra članovima skupine Homo sapiens,
mijenja mišljenje te stvara novu klasifikaciju: Homo primigenius.
Tablica 1. Početni razvoj misli o podrijetlu i značenju arhaične skupine ljudi poznate pod nazivom Homo
neanderthalensis (prema Smith et al. 2004, 1).
Razvojem genetike problem oko točne klasifikacije još se više komplicira; svako novo
istraživanje baca drugačije svjetlo na sudbinu neandertalaca i njihovu ulogu u evoluciji
modernih ljudi.
U ovom radu pokušati ću obuhvatiti sve relevantne teorije vezane uz razvoj
modernih ljudi, ukazati na zapreke koje se javljaju prilikom pokušaja definiranja smještaja
neandertalaca u ukupnoj ljudskoj populaciji te odgovoriti na pitanje: «Zašto neandertalci
nisu (ne bi mogli biti) moderni ljudi?».
1 Slika s naslovne strane: http://www.nouvelouest.com/no/mag/mag/116/paleo.3.jpg (24.11.2005.).

3. 3
MODERNOST
Da bi se neandertalci mogli ubrojiti među moderne ljude ili potpuno isključiti iz te
populacije mora postojati točna anatomska definicija modernih ljudi samih. To znači da
mora postojati jedinstven skup obilježja koje posjeduju samo moderni ljudi, ali ne i ostale
arhaične ljudske populacije. Definicija mora biti moguća bez obzira na to da li je prilikom
susreta arhaičnih i modernih došlo do genetske interakcije ili nije (Wolpoff & Caspari 1996.).
Kad su definicije modernosti predlagane one su uspješno zaobilazile arhaične i neke
suvremene populacije. Polazeći od pretpostavke da su svi živući ljudi moderni znanstvenici
su pokušali definirati modernost putem morfologije. Day i Stringer su 1982. i 1991. predložili
anatomsku definiciju koja se sastojala od nekoliko odlika koje bi trebali imati svi moderni
ljudi: visoko čelo, zaobljena lubanja, umanjeni ili odsutni nadočni lukovi. Teorija je imala
velik nedostatak – njezin je glavni zadatak bio da se iz populacije modernih ljudi
prvenstveno isključe neandertalci, ali posljedica je bila isključenje ne samo neandertalaca već
i australskih aboriđina koji definitivno pripadaju modernoj populaciji. Teorija je opovrgnuta
i povučena (Wolpoff & Caspari, 1996.).
Zasebna definicija modernosti je moguća ukoliko su moderni ljudi potpuno nova
vrsta, reproduktivno izolirana od svojih suvremenika. Shvaćanje evolucijskog procesa koji je
doveo do modernosti donosi potpuno drugačiji uvid u problematiku; modernost nije
pojavljivanje skupine anatomskih obilježja, nego proces promjene jer ne postoji jedinstvena
skupina anatomskih promjena koje se definiraju kao moderne, niti se one šire iz istih
centara. Jednako tako je vrlo teško odrediti jesu li se jedinke okarakterizirane kao anatomski
moderne doista tako i ponašale (Wolpoff & Caspari, 1996.).

4. 4
1. HOMO SAPIENS NEANDERTHALENSIS?
Postoji nekoliko teorija anatomskog razvoja modernih ljudi koje se temelje na
proučavanju fosilnih ostataka arhaičnih i modernih ljudskih populacija (tbl. 2.). Njihov cilj je
odrediti u kolikoj mjeri i da li uopće genetska ostavština arhaičnih populacija sudjeluje u
suvremenoj ljudskoj morfologiji, koje su to arhaične populacije i kako se ta ostavština očituje
kod modernih populacija.
Tablica 2. Najznačajnije teorije razvoja modernih ljudi i njihova definicija populacije neandertalaca unutar
skupine Homo (prema Karavanić & Balen 2003, 12).
2.1. MORFOLOGIJA
2.1.1. Model «iz Afrike» - «Eva model»
Model pretpostavlja da se rasno jedinstveni dio afričke moderne populacije raselio
po svijetu usput razvijajući nove rasne karakteristike. Prilikom širenja nije dolazilo do
genetskog miješanja sa zatečenim populacijama, tj. miješanje je bilo zanemarivo.
Najraniji moderni ljudi izvan Afrike pronađeni su na nalazištima Skhull i Qafzeh u
Izraelu, ali arheološki materijal vezan uz te nalaze ukazuje na to da je kultura tih,
morfološki, modernih ljudi bila jednaka istovremenoj neandertalskoj u Europi. Izrađivali su
jednaka oruđa s jednakom tehnologijom te pokapali mrtve u jednakim obredima (Thorne &
Wolpoff, 1992.).
Naziv modela Objavljeno Temeljne značajke modela
Def. populacije
neandertalaca
Model «iz
Afrike»
Stringer, 1990.
Svi moderni ljudi potječu iz Afrike
odakle se šire u ostatak svijeta. Potpuno
zamjenjuju zatečene populacije bez
značajnije genetske interakcije.
Homo
neanderthalensis
Model
multiregionalnog
razvoja
Frayer et al.,
1993; Wolpoff,
1999.
Moderne značajke razvile su se u
različitim regijama Staroga svijeta te
tako čine kontinuitet s arhaičnim
populacijama.
Homo sapiens
neanderthalensis
Asimilacijski
model
Smith et al.,
1989.
Anatomski moderni ljudi razvili su se u
Africi te se proširili Starim svijetom.
Nije došlo do zamjene arhaičnih
populacija već do znatne genetske
interakcije i asimilacije (hibridizacije).
Homo sapiens
neanderthalensis

5. 5
Prvi moderni stanovnici Australije onamo su stigli prije više od 60 000 godina.
Njihovi ostaci pokazuju veliku sličnost s ostacima javanskog pračovjeka. Ipak, razlika
između onovremenih stanovnika Indonezije i Australije može se usporediti s razlikom
između današnjih aboriđina i ostalih ljudskih rasa. Kad bi najraniji Australci bili potomci
jedino Afrikanaca, tada bi se rasne karakteristike, koje se očito temelje na arhajskom
nasljeđu, morale razvijati dva puta (Thorne & Wolpoff, 1992.).
"Eva model" je dio (podvrsta) modela "iz Afrike", a temelji se na proučavanju
mitohondrijske DNK (mtDNK). MtDNK se nasljeđuje od majke te znanstvenici pokušavaju
pratiti taj prijenos do tzv. Eve koja je pretpostavljena prva moderna žena, a živjela je u Africi.
Kako bi se odredilo vrijeme kada je Eva živjela koristi se kalibracija pomoću tzv.
molekularnog sata. On se temelji na određivanju učestalosti mutacije mtDNK u molekuli u
razdoblju od milijun godina što omogućuje određivanje približnog vremena kad se nova
vrsta odvojila od zajedničkog stabla; u ovom slučaju riječ je o vrsti Homo sapiens sapiens2.
Kod određivanja vremena javlja se problem različitih brzina mutacije. Sporiji tempo
mutacije gena koji uvjetuje oko 115 mutacija u milijun godina pojavu ranih modernih ljudi
datira prije oko 500 000 god. dok brža mutacija od oko 330-660 promjena u milijun godina
stavlja pojavu ranih modernih ljudi u vrijeme prije oko 150 000 godina što je mnogo
prihvatljiviji datum (Stringer 1990.).
Sam "Eva model" potiče na diskusiju zbog svoje izrazite orijentacije na genetska
istraživanja (Thorne & Wolpoff 1992). MtDNK se nasljeđuje isključivo od majke. Ukoliko
kroz nekoliko generacija nema ženskih potomaka može doći do značajnog genetskog
gubitka. Svaka interpretacija one količine genetskog materijala koja je preostala mora se
temeljiti na poznavanju promjena kod populacija tokom vremena, a ne samo na učestalosti
mutacija. Jednom izgubljena nasljedna linija više se nikad ne vraća, bez obzira na porast
populacije.
2.1.2. Model multiregionalnog razvoja
Prema modelu multiregionalnog razvoja modernih ljudi ljudska vrsta potiče iz
Afrike, ali moderni oblici su se polagano razvijali u svim dijelovima Staroga svijeta; tj. odlike
2 Kalibriranje se provodi tako da se u odnos stavlja genetsko stablo sa već unaprijed poznatim vremenom
odvajanja pojedinih vrsta te dobiveno probližno vrijeme odvajanja proučavane vrste. Cilj je odrediti odnose
u vremenu odvajanja pojedinih vrsta, tj. njihov sukcesivni slijed (Stringer, 1990; 100).

6. 6
koje danas razlikuju ljudske rase razvile su se kroz dugačko vremensko razdoblje približno
na područjima gdje se i danas nalaze (Thorne & Wolpoff 1992.).
Model se temelji na proučavanju fosilnih ostataka ranih modernih i arhaičnih
ljudskih populacija u pojedinim regijama gdje se uočava određeni kontinuitet između tih
populacija. Primjer takvog kontinuiteta nalazi se kod ljudskih ostataka sa špiljskog lokaliteta
Zhoukoudian u sjevernoj Kini. Evolucijske promjene usmjerene prema modernosti uočene
su i kod jedinki između kojih postoji čak i do 150 000 godina razlike u starosti. Prilikom
proučavanja uzoraka s tog lokaliteta nije pronađen ni jedan dokaz koji bi upućivao da je u
jednom trenutku afrička populacija zamijenila postojeću arhaičnu; umjesto toga utvrđen je
glatki prijelaz od arhaičnih prema živućim populacijama istočne Azije (Thorne & Wolpoff
1992.).
Sličnu situaciju moguće je utvrditi u Europi gdje su obitavali neandertalci. Ovdje su
istraživanja ranih post-neandertalaca ukazala na tri mogućnosti (Thorne & Wolpoff 1992.):
a) Neandertalci su evoluirali te se njihove karakteristike mogu utvrditi kod kasnijih
ljudskih populacija (gornji paleolitik, mezolitik i kasnije).
b) Neandertalci su se miješali s pristiglim populacijama te tako prenijeli svoje genetske
karakteristike.
c) Obje prethodne varijante se javljaju zajedno.
Prema multiregionalnom modelu nedostatak mtDNK neandertalaca u genima ranih
modernih ljudi objašnjava se brzim izumiranjem loze, tj. ženskih potomaka. Unatoč tome,
genetičari smatraju da, ukoliko je dolazilo do genetske interakcije tokom duljeg vremenskog
razdoblja, pronalazak neandertalske mtDNK kod ranih modernih ljudi ne bi trebao biti
iznenađujući (Caramelli et al. 2003.). S tim ciljem provedeno je genetsko istraživanje
prilikom kojeg je uspoređivan DNK izoliran iz fosilnih ostataka četvoro neandertalaca
starosti 29 000, 40 000 i 42 000 godina, dvoje ranih modernih ljudi sa nalazišta Pagliacci u
Italiji starosti oko 24 500 godina, australskog fosila ranog modernog čovjeka starosti oko 40
000 godina te većeg broja modernih ljudi (Caramelli et al. 2003.).
Rezultati su pokazali čvrstu genetsku kompatibilnost ranih modernih ljudi (ujedno i
fosila iz Australije) i suvremenih populacija, ali ne i neandertalaca koji su se prilikom tog a
istraživanja grupirali kao zasebna ljudska vrsta (sl. 1).

7. 7
Slika 1. Grupiranje genetskih podataka 60 modernih
Europljana (puni kvadrati), 20 modernih ne-Europljana
(puni krugovi), 4 neandertalca (otvoreni dijamanti),
australski rani moderni čovjek (otvoreni krug) i dva rana
moderna čovjeka iz Europe (otvoreni kvadrati); (prema
Caramelli et al. 2003.).
2.1.3. Asimilacijski model
Model pretpostavlja da su se anatomski moderni ljudi razvili u Africi (sl. 2) između
160 000 i 130 000 BP odakle su se proširi prema zapadnoj Aziji, a kasnije i u Euroaziju gdje
su najraniji ostaci datirani u oko 34 000 do 36 000 BP. Pritom nije došlo do potpune i
jednostavne zamjene nego do značajne genetske interakcije između arhaičnih i modernih
populacija. Nadalje, određene moderne
karakteristike koje su uočljive kod nekih
kasnijih neandertalaca (Vindija; St. Césaire)
model objašnjava asimilacijom ranih
modernih ljudi u neandertalsku populaciju
(Smith et al. 2004.).
Slika 2. Omo I i Omo II sa lokaliteta Kibish u Etiopiji
pronađeni su 1967.
(http://news.xinhuanet.com/english/2005-02/18/xinsrc_5420202180907562273342.jpg
14.11.2005.)
Postoje određene morfološke karakteristike koje se javljaju kod ranih modernih
Europljana, ali ne i kod ranih Afrikanaca, a koje se mogu objasniti neandertalskim genetskim
doprinosom. Treba primijetiti da su te karakteristike najizraženije upravo kod
neandertalskih populacija i onih koje ih u Europi izravno nasljeđuju (rani gornji paleolitik)
što ukazuje na kontinuitet (tbl. 3).

8. 8
Udubina nad inionom (fossa
suprainiaca) %
Izbočenje na zatiljnoj kosti
(occipital bun) %
europski neandertalci 100 (24/24) 80 (8/10)
Skhul/Qafzeh (rani moderni) 14.3 (1/7) 0 (0/5)
rani moderni ljudi iz Afrike 0 (0/3) 0 (0/3)
arhaični ljudi iz Afrike 20 (10/26) 33.3 (2/6)
rani gornji paleolitik 38.5 (10/26) 68.4 (13/19)
Tablica 3. Prikaz morfoloških karakteristika uobičajenih kod neandertalaca i njihova učestalost kod drugih
arhaičnih i modernih populacija (prema Smith et al. 2004, 4, tablica 2 & Janković, 2004.).
Razlike između modernog ljudskog i neandertalskog kostura (sl. 3) često se pripisuju
posebnoj prilagodbi na različite klimatske uvjete u kojima su se te dvije populacije razvile te
različitim tjelesnim sposobnostima. Pritom je kostur neandertalca kompaktniji i snažniji od
modernog ljudskog kostura što upućuje na mnogo jače mišićje koje se veže uz kosti. Kao
poseban dio kostura najčešće se proučava morfologija lubanje. Razlike između lubanje
modernog čovjeka i neandertalca koje se najbrže uočavaju su izraženi nadočni lukovi i
odsustvo brade kod neandertalaca koji se mogu pripisati prilagodbi žvačnog sustava3, ali
ipak ulaze u genetski nasljedne morfološke karakteristike. Izraelski znanstvenici (Rak et al,
Izraelski znanstvenici (Rak et al, 2002.) osvrnuli su se na još jednu karakteristiku
mandibule te na temelju nje pokušali utvrditi postoji li kontinuitet između populacije
neandertalaca i modernih ljudi.
Grana donje čeljusti (ramus mandibulae) sastoji se od ureza donje čeljusti,
gležnjastog nastavka i prednjeg vjenčanog nastavka (Keros et al, 1987.). Posebna
karakteristika neandertalaca je grana s vrlo blagim urezom i niskim gležnjastim nastavkom.
Usporedbom uzoraka grane mandibule devetoro neandertalaca, jednakog broja drugih
fosilnih hominida te 250 modernih ljudi zaključeno je da se neandertalci više razlikuju od
modernih ljudi i drugih hominida nego što se drugi hominidi razlikuju međusobno ili od
modernih ljudi. Takav otklon kod neandertalaca može se pripisati specijalizaciji žvačnog
sustava, a primjetan je već kod dojenčadi. Rezultat istraživanja ukazuje na to da su
3 U međuigri promijenjenog okoliša i genetičke predodređenosti mišići za žvakanje su se smanjili i nisu se
više kao prije morali učvršćivati u jako izraženim naborima iznad očiju. Čeljust i lice postali su kraći,
koštani nosni otvor došao je između očiju. Kako bi se, s druge strane, moglo podnijeti opterećenje žvakanja,
smanjene su kosti donje čeljusti, a osim toga se, kao pojačanje, razvila izbočena brada (Engeln, 2005.).

9. 9
neandertalci posebna grana ljudskog roda i da ne igraju ulogu u biološkom razvoju
modernih ljudi.
Slika 3. Kostur neandertalca u odnosu na kostur modernog čovjeka.
(http://www.signonsandiego.com/uniontrib/20050223/images/neanderthal.jpg
14.11.2005.)

10. 10
Koliko je problematično pitanje sudjelovanja neandertalaca u genetskom razvoju modernih
ljudi te koliko različiti pristupi i dokazi daju kontradiktorne rezultate pokazuje i izniman
nalaz iz Portugala.
Dijete iz Lagar Velha; Portugal (Zilhão, 2001.)
Lokalitet Lagar Velho4 je sklonište pod stijenom u dolini Lapedo, oko 140 km
sjeverno od Lisabona. Samo nalazište sastoji se od nekoliko kulturnih slojeva gornjeg
paleolitika:
1. tragovi guste naseljenosti iz vremena solitrejena i gravetijena
2. ostatci ukopa četverogodišnjeg djeteta u gravetijenskom sloju (sl. 4)
Gravetijenski sloj:
U zapadnom dijelu lokaliteta nalazi se sloj s podacima o dugotrajnom naseljavanju tog
prostora. Dublje u stratigrafiji (do 3 m dubine) pronađeno je vrlo malo ostataka; pretežno
nagorene kosti jelena, konja i zeca koje su datirane (C14) u razdoblje između 23 500 i 23 000
BP. Pedeset centimetara dublje otkriven je stariji sloj naseljavanja od gornjeg odvojen slojem
sterilne gline. Upravo je taj sloj istovremen s nalazom djeteta (fosil LV1) ukopanog u
istočnom dijelu lokaliteta, tj. odvojeno od prostora života.
Slika 4. Fosil LV 1
http://www.athenapub.com/zilskel.GIF 14.11.2005.)
Dijete je bilo ukopano daleko od prostora svakodnevnog obitavanja skupine koja je
ovdje živjela; uz samu stijenu koja je stvorila prirodnu nišu iznad groba5. Ukop nije bio
dubok, tek nekoliko centimetara ispod površine. Prilikom otkrića fosila lubanja djeteta je
4 Istraživanja su trajala između 1998. i 2000. godine.
5 Takve niše postoje i u prostoru gdje se odvijao svakodnevni život.

11. 11
nedostajala jer je ležala poviše ostatka tijela te je zahvaćena radnim strojem6, a dijelovi su
razneseni oko tri metra istočno od samog mjesta ukopa. Unatoč tome uspješno je
rekonstruirano oko 80% lubanje.
Pogrebni ritual je rekonstruiran uz pomoć paralela sa suvremenim ukopima
dokumentiranima u Središnjoj i Istočnoj Europi. Tijelo je položeno ispruženo, uza sam zid
skloništa. Lijeva noga je položena na desnu. Prije samog polaganja tijela u plitkoj je jami
zapaljena vatra7. Datacijom ugljena utvrđeno je vjerojatno vrijeme ukopa od oko 24 900 BP.
Između djetetovih nogu pronađene su kosti zeca datirane u oko 23 900 BP što je ujedno i
gornja granica ukopa. Kosti djeteta bile su prekrivene crvenom bojom te se smatra da je tijelo
bilo umotano u neku vrstu kože obojene crvenim okerom. Među kostima vrata pronađena je
probušena kućica puža, a uz dijelove uništene lubanje četiri probušena zuba jelena.
Uspoređujući te nalaze s nalazima suvremenih ukopa u Italiji i drugdje zaključeno je da su ti
nalazi vjerojatno bili dio ukrasa za glavu. Osim kostiju zeca uz glavu i noge djeteta
pronađene su i kosti jelena. Datacijom je utvrđeno da su istovremene s ukopom, a
tafonomske analize nisu pokazale nikakve životinjske aktivnosti te se i ti nalazi mogu
smatrati dijelom ukopa.
S obzirom na sloj kojemu ukop pripada te dataciju pretpostavljeno je da dijete rani
moderni čovjek, ali daljnje analize kostura su ukazale na određena morfološka odstupanja.
Neke utvrđene anatomske karakteristike upućuju na neandertalsku morfologiju:
1. Relativno kratki donji udovi što se očituje u proporcijama između bedrene kosti i
cjevanice; cjevanica je proporcionalno kraća u odnosu na bedrenu kost što je odlika
neandertalaca.
2. Mandibula djeteta pokazuje dvojne karakteristike. Uvučena je poput neandertalske,
ali ima bradnu izbočinu.
3. Na lijevoj nadlaktici postoje jaka hvatišta za veliki prsni mišić (M. pectoralic major) te
dokazi za hipertrofiju muskulature prsa i ramena što je česta odlika neandertalaca, a
vrlo rijetko se nalazi kod ranih modernih ljudi.
Na temelju morfoloških analiza zaključeno je da je fosil LV1 fosil djeteta ranog modernog
čovjeka s genetskim nasljeđem neandertalskih morfoloških karakteristika.
6 Istraživanja su u početku bila zaštitna.
7 Analiza je pokazala da je bila zapaljena grana bora.

12. 12
2.2. KULTURA
2.2.1. Moderno ponašanje
Moderno ponašanje nestalih populacija teško je promatrati isključivo preko
materijalnih ostataka kao što su fosili i drugi artefakti. Ipak, neki smatraju da je to moguće
jer “ljudske su populacije moderne kada se ponašaju na prepoznatljivo moderan način, ma
kako to izgledalo” (Wolpoff & Caspari 1996.).
U Europi, zapadnoj Aziji i sjevernoj Africi, vrijeme velikih promjena u ljudskom
ponašanju bio je kasni srednji paleolitik kada dominira kultura musterijena (200 000 do 30
000 BP). Ta se kultura obično povezuje s neandertalcima, ali na nalazištima u Izraelu (Skhull
i Qafzeh) musterijenski je materijal pronađen u asocijaciji s ranim modernim čovjekom
(Karavanić & Balen 2003.).
Važan aspekt prilagodbe neandertalaca pokazuju nam njihove kosti (Wolpoff &
Caspari 1996.). To je visoka razina unosa proteina. Logično pitanje je kako su neandertalci
dolazili do hrane koja u sebi sadrži velike količine proteina, tj. do mesa: lešinarenjem ili
organiziranim lovom.
Lešinarilo se za kopitarima, najčešće jelenima. Najviše ostataka životinja dolazi od starijih
individua, a tu je i velika količina lubanja donesenih na stanište. Lubanje su fragmentirane, a
studije su pokazale da su glave, nakon što su donesene u logor, otvarane, vjerojatno još dok
su bile svježe kako bi se došlo do mozga. Takve su se aktivnosti vjerojatno odigravale u
proljeće kad sisavci imaju najmanju moguću količinu masti tj. nisu dobro uhranjeni. To
navodi populaciju da se koristi drugim izvorom; tj. jede se mozak životinje koji je bogat
proteinima. Na kasnije jačanje lovne aktivnosti ukazuje povećani broj cijelih leševa koji se
mogu sklopiti od pronađenih kostiju (potpunije iskorištavanje, poboljšanje prijevoza),
odmak od čestog iskorištavanja samo životinjskih glava (kvalitetnija ishrana) te ubijanje
zrelih životinja (uspješan lov iz zasjede).
Pokazalo se i da su, nakon lova, cijeli leševi donošeni na stanište, dok tragovi gorenja na
krajevima kostiju ukazuju na tretiranje mesa pomoću vatre prije same konzumacije. Sve to
su nepobitni dokazi modernog ponašanja.
Izravan dokaz lovne aktivnosti u srednjem paleolitiku dolazi iz Sirije, s nalazišta
Umm el Tlel gdje je u vratnom kralješku divljeg magarca pronađen ulomak levaloaškog
šiljka koji je vjerojatno bio dio koplja kojim je životinja ubijena (Karavanić & Balen 2003, 37).

13. 13
Usporedo s jačanjem lova događaju se i promjene u tehnologiji koje se povezuju s
drugačijim načinom iskorištavanja teritorija te mobilnošću koju je uvjetovala potraga za
sirovinama (Wolpoff & Caspari 1996.). Prilikom lešinarenja kretanje grupe ljudi je često te u
širokom krugu jer je takav oblik pribavljanja resursa iznimno nepredvidiv. Prilikom tog
posla prednost su imali veći odbojci koje bilo lakše preoblikovati i modificirati te ih se moglo
koristiti kroz duže razdoblje. Prilikom prelaska na aktivan lov na stanište se donosilo mnogo
više hrane nego kod lešinarenja. Takva je strategija omogućila da se težište s velikih oruđa,
sposobnih za modifikacije prebaci na efikasniju upotrebu litičkih resursa.
Tehnološki razvoj uključuje:
- višestruku upotrebu kamenih i koštanih alatki
- izum kombiniranih oruđa (npr. kameni šiljci nasađeni na držak) koji su
efikasniji te omogućuju lov iz veće udaljenosti
- razvoj struktura prilagođenih životu na otvorenom i škrtom području
- daljnji razvoj efikasnih tehnika lova, sakupljanja i pripremanja hrane
2.2.2.Kognitivne sposobnosti
Analize neandertalskih kognitivnih sposobnosti te njihove sposobnosti za
razumijevanje simbolike mogu se provoditi isključivo na arheološkim ostacima (Wolpoff &
Caspari 1996.). Ranije su takve analize pokušavale dokazati kako neandertalci nisu mogli
pretpostaviti, npr. buduće kretnje životinjskih krda i sl. što bi značilo da nisu mogli
razumjeti apstraktne pojmove poput budućnosti. Također se smatralo da nisu bili sposobni
stvarati saveze koji bi im u nečemu koristili u budućnosti, a na temelju toga zaključeno je da
nisu imali nikakvu vrstu osjećaja etničke pripadnosti, čak nisu osjećali privrženost široj
obitelji; zapravo nisu imali kulturu kao takvu.
Postoje tri kriterija ponašanja prema kojima se promatraju kognitivne sposobnosti neke
populacije:
1. aktivnosti prilikom pribavljanja sredstava za život
2. naseljavanje i korištenje okoliša
3. oruđe – tehnologija, briga o oruđu, mogućnost da određene varijacije upućuju na stil

14. 14
Aktivnosti prilikom pribavljanja sredstava za život
Postoje dokazi o dubinskom planiranju u srednjem paleolitiku, na nalazištima kao
što su Champlost i Mauran gdje ima dokaza o dugoročnom intenzivnom lovu na veće
životinje kao što su bizoni (Wolpoff & Caspari 1996.).
Naseljavanje i korištenje okoliša
Znanstvenici kao što su Binford, Stringer i Gamble smatraju da gornji paleolitik na
europskim nalazištima pokazuje razinu kompleksnih organizacija koje se ne mogu
detektirati u srednjem paleolitiku jer sadrže:
1. mnogobrojne dobro definirane strukture
2. ognjišta
3. jame za spremanje
4. raspored prostorija unutar staništa
Ipak postoje dokazi o gradnji: kolibe, kamena popločenja i zidovi nađeni su na europskim
neandetalskim nalazištima. Kameni zidovi nađeni su u brojnim europskim musterijenskim
špiljama, a privremene strukture utvrđene su na mnogim otvorenim nalazištima (Villeret)
kao i na špiljskim ulazima (Wolpoff & Caspari 1996.).
Oruđe
Treći pristup razumijevanju neandertalskih spoznajnih sposobnosti ogleda se u
njihovoj upotrebi oruđa – tehnologija, briga o oruđu i pitanje da li stil utječe na varijabilnost
(Wolpoff & Caspari 1996.). Neki znanstvenici čak su se pitali da li su neandertalci bili u
mogućnosti načiniti neke od gornjopaleolitičkih oblika oruđa koji im se pripisuju zbog
kompliciranosti njihove izrade. Kasnija istraživanja pokazala su da se oruđa za koja se
smatralo da nadilaze neandertalske sposobnosti izrade (kao što su sječiva dobivena iz
prizmičnih jezgri, modificirane kosti i rogovi) nalaze na gotovo svim srednjepaleolitičkim
nalazištima kao i u šatelperonijenu; industriji koja se neminovno veže uz neandertalce
(Wolpoff & Caspari 1996.).
Ideja da ograničen broj tipova oruđa odražava i ograničene mentalne kapacitete je potpuno
netočna.
Argument da u musterijenu nedostaje etniciteta temelji se na ideji da varijacije u
musterijenskim alatkama ne potječu od razlika u stilovima pojedinih neandertalskih
populacija. To se povezuje s njihovom nesposobnošću da ulaze u korisne saveze s drugim

15. 15
populacijama te u nedostatku svijesti o budućnosti. Ipak, srednjepaleolitičke se industrije
klasificiraju prema tehnologiji te čestim razlikama u tipovima oruđa za koje se radije kaže da
ukazuju na funkcionalne, a ne kulturološke različitosti. Za razliku od toga,
gornjopaleolitičke se industrije definiraju prema specifičnim tipovima alatki koje igraju
ulogu kulturnih oznaka. Musterijen je pogrešno okarakteriziran kao industrija u kojoj se
razlike baziraju isključivo na funkciji te dostupnom sirovinskom materijalu (Wolpoff &
Caspari 1996.).
Simbolizam
Dokazi o postojanju simbolizma pronađeni su unutar neandertalskih pokopa,
korištenja umjetnosti te kod osobnog nakita (tbl. 4.).
Uzorak ukopa bitan je za pitanje socijalne stratifikacije. Bilo kakav oblik socijalnog ustroja
teško je utvrditi zbog raštrkanosti i često privremenosti neandertalskih naselja. Dokazi o
postojanju grobnih priloga najčešće se pojavljuju kod ukopa muškaraca što ukazuje na
moguću spolnu stratifikaciju u društvu (Wolpoff & Caspari 1996.).
Umjetnost i osobni nakit su druga dva temelja za proučavanje simbolizma kod
neandertalaca koji mogu biti arheološki dokazani. To uključuje probušene zube i druge
privjeske koji su se nosili kao nakit ili amulet te korištenje pigmenata za bojenje kože.
Dekoriranje tijela se, kao način ukrašavanja možda koristio kroz cijeli pleistocen, na što
upućuje crveni materijal za bojenje iz Olduvai Bed II (kasnije Tera Amata). Crveni i žuti oker
te crni mangan pronađeni su na mnogim nalazištima, u prahu te kao kratki štapići. To bi
značilo da se osobni nakit i ukrašavanje nisu odjednom pojavili tek s dolaskom modernih
populacija u Europu već su dulje vrijeme postojali na tom području.
Nalazište Objekt
La Quina probušeni zub lisice, probušena kost nožnog prsta jelena
La Ferrassie kost s urezanim linijama
Tagliente gravirani komadići limonita, kost s ugraviranim duplim zavijenim linijama
Bacho Kiro kost s urezanom cik-cak linijom
Valle Radice zarezani fragment kosti
Tata oblikovani zub mamuta
Pech de l'Aze probušeni fragment kosti
Cueva Morin fragment kosti s zarezanim linijama

16. 16
Divje Babe I Izbušena kost mladog medvjeda, oblikovana kao frula (sl. 5)
Tablica 4. Ukrašeni predmeti iz razdoblja musterijena, izbor (prema Wolpoff & Caspari i Karavanić &
Balen 2003, 37).
Slika 5. Izbušena kost medvjeda sa nalazišta Divje Babe I u Sloveniji.
(http://www.slovenia-heritage.net/ik/pictures-
korenine/divje-babe.jpg 14.11.2005)
Neandertalska kultura gornjeg paleolitika je šatelperonijen. Iako su jedini nosioci
neandertalci tu se javljaju rezbareni i žlijebljeni lisičji i jelenski zubi kao i modificirane ptičje
kosti, oblikovane i ukrašene perle i sl. Opće je mišljenje da se ta industrija razvila iz lokalnog
musterijena, ali je potpuno gornjopaleolitička. Mnogi znanstvenici ne prihvaćaju
sposobnosti neandertalaca da razviju takvu kulturu pa se pojava šatelperonijena u asocijaciji
s neandertalcima pripisuje kopiranju od suvremenih modernih populacija.
Umjetnost i osobni nakit daju nam indirektan uvid u jezične sposobnosti
neandertalaca jer je za njih potrebna gotovo ista razina kognitivnih sposobnosti kao i za
jezik. O jezičnim sposobnostima, dakako, ne može biti rasprave osim utoliko da se kaže da
su neandertalci, anatomski, bili sposobni govoriti kao i moderni ljudi (Wolpoff & Caspari
1996.).

17. 17
ZAKLJUČAK
Na pitanje: «Zašto neandertalci nisu moderni ljudi?», teško je dati jednoznačan
odgovor. Različiti pristupi daju rezultate koji se često međusobno pobijaju te je ishod i dalje
neizvjestan. Morfološki pristupi ukazuju na kontinuitet između arhaičnih i modernih
populacija u mnogim prostorima pa tako i u Europi dok genetika sugerira suprotno;
neandertalci su zasebna skupina i ne sudjeluju u razvoju modernih Europljana.
Jesu li predmoderni stanovnici Europe ostavili traga u modernoj ljudskoj populaciji
ili su tiho izumrli pod navalom došljaka iz Afrike ostaje otvoreno pitanje.

18. 18
POPIS LITERATURE
Caramelli, D., Lalueza-Fox, C., et al. 2003. Evidence for a genetic discontinuity between
Neandertals and 24,000-year-old anatomically modern Europeans. PNAS 100(11):
6593-6597. http://www.pnas.org/cgi/search?fulltext=Caramelli (25.10.2005.)
Engeln, H. 2005. Potporni sustav. Geo 1, 53-55
Janković, I. 2004. Neandertalci. Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu. 21: 177-196.
Karavanić, I. & Balen, J. 2003. Osvit tehnologije. Zagreb: Arheološki muzej u Zagrebu.
Keros, P., Bagi, Č., Pećina, M. 1987. Temelji anatomije čovjeka. Zagreb: Medicinski fakultet
Sveučilišta u Zagrebu.
Rak, J., Ginzburg, A., Geffen, E. 2002. Does Homo neanderthalensis Play a Role in Modern
Human Ancestry? The Mandibular Evidence. American Journal of Physical
Anthropology 119(3): 199-204.ahttp://www3.interscience.wiley.com/cgi-
bin/fulltext/99016119/PDFSTART (20.10.2005.)
Smith, F. H., Janković, I., Karavanić, I. 2004. The assimilation model, modern human origins
in Europe, and the extinction od Neandertals. Quaternary International 137(1): 7-19.
Stringer, C. B. 1990. The Emergence of Modern Humans. Scientific American 263(6): 98-104.
Thorne, A. G., Wolpoff, M. H. 1992. The Multiregional Evolution of Humans. Scientific
American 266: 28-33.
Wolpoff, M.H., Caspari, R.1996. Why Aren’t Neandertals Modern Humans? U O. Bar-Yosef,
L.L. Cavalli-Sforza, R.J. March, and M. Piperno (ur.): The Lower and Middle Paleolithic.
Colloquium X: The Origin of Modern Man. 133-156.
Zilhão, J. 2001. The Lagar Velho Child and the Fate of the Neanderthals. Athena Review 2(4):
33-39. www.athenapub.com/8zilhao1.htm (20.10.2005.)

19. 19