2. III KNJIGA
IZDAVAČ: Izdavačka radna organizacija Logos Split, Narodni trg 4, tel. 058/589–
222; za izdavača Josip Disopra; urednik Ivo Sanader; recenzenti Predrag
Matvejević i Živan Filippi; likovna oprema Nikša Latinac; tehnički urednik Bariša
Strunje; tisak NITRO „slobodna Dalmacija“ Split; naklada 10000 primjeraka
5. PREDGOVOR
EROTSKI UČINAK
Usprkos svojim političkim zahtjevima o kojima ćemo još govoriti Francuska
Mesalina ili Noći Vojv... od Pol... ponajprije je erotski tekst. Kao kod majstora ovog
žanra u njoj će se prepoznati prošlo pričanje u prvom licu, u kojemu se miješaju onaj
koji priča i onaj koji djeluje. Kao svaka valjana pripovijest Francuska Mesalina je
pripovijest o uspomenama kao da erotika neizbježno prolazi kroz kanal pripovijesti,
uspomene i može se odnositi na stvarnost samo u razmaku proteklog vremena i
sjećanja. Dvostruko posredovanje, gotovo nužno, dosta je prisutno. Za čitaoca to su
pustolovine nekoga drugoga koje je on sam ispričao, a pripadaju bližoj ili daljoj
prošlosti.
Pričanje, dakle, u prvom licu jednine je važno da se ono učini vjerodostojnim,
a »ja« čini pričanje istinitijom uputom na vjerodostojnost zasnovanoj na
individualnom govoru. Ovo »ja«, uostalom, nije potpuna novina. Junaka odaju
inicijali D. S. i položaj (tradicionalni, kao kod opata iz Mudroslovne Tereze). lzveo
se vješto retorički učinak. Inicijali daju do znanja da bi reći više bilo neprilično, a
ipak se govori istina, a dokaz je umijeće da se reče manje da bi se dalo naslutiti više.
Ljubavni rječnik također pripada tradiciji erotskog pripovijedanja. Opisi su oni
konvencionalni koji označuju ženski spol (»središte užitka«, »divno utočište«, »sveta
spilja požude«, »staza užitaka«, »slasno mjesto gdje je ljubav utvrdila svoj boravak«,
»prijestolje požude«) ili muški (»tučak«, »bodež Boga Amora«, »mač što se puši«).
Kvalifikativi (kamen od alabastera ili od slonovače za boje; čvrst, gladak, izglačan
6. za oblike...) su isto takvi. Isto pribjegavanje očekivanim formulama da bi se opisao
užitak (»vrhunska požuda«, »slatki ushit«, »podleći suvišku užitaka«...). Sve se ovdje
vrača na najkanonskije stilske oblike. Pa ipak ćemo zapaziti nekoliko prijestupa, bez
kojih, ne sumnjamo u to, ne bi se u potpunosti postigao erotski učinak. Na primjer,
pozivanje na dlakavost, pokrete spolnih usnica, izraz »nasaditi se poput hrtice« ili
»usisna sisaljka«, upute na »klit...», runo, upotreba po kontrastu glagola sisati ili
uživati, prisutnost, koja se priznaje kao prepreka ljubavnim igrama, »nezgodne
stvari koju (junakinja) dijeli sa svim ženama« toliko su realistične oznake, što
djeluju kao iznenađenje jer su lišene retoričke odječe. Prekidanjem stilskog jedinstva
one pojačavaju verbalnu slobodu ili anatomsku i pridonose nešto još više istinskoga
učinku teksta.
Od uzorka erotskog pripovijedanja, Francuska Mesalina posjeduje također i
narativna obilježja: mnoštvo zgoda s promjenama partnera kao da novitet partnera
u ljubavnom dvoboju služi za novi poticaj pripovijedanja i dozvoljava da se
ljubavno iskustvo, često slično, predstavi kao novo svakoga puta. Promjena partnera
dozvoljava također razne kombinacije: ako ih ovdje ima troje, treći služi da bi se
dočarao prizor erotskog trokuta, koji prekida zamorni utisak ponavljanja iste
narativne zgode. Organizacija pripovijedanja kroz jedinstvenog junaka i partnere
koji se mijenjaju spaja se sa stupnjevanjem seksualnih postupaka, koji otklanjaju
rizik jednoličnosti. Tako se ide od koitusa do homoseksualnosti ili, prolazeći preko
različitih milovanja, do lezbijske ljubavi, sodomije, felacije. Model posvećenog
pripovijedanja ovdje je dobrano prisutan, naglašen prvobitnom vještinom junaka.
Prepoznat će se tu i struktura pikarskog pripovijedanja prilagođena ljubavnim
podvizima. Ako dobro pogledamo, ništa osim tradicionalnoga, ako mislimo na
Blebetalku Margot ili na Vratara kartezijanskog samostana.
Nema tih granica erotskog govora koje se jasno ne pojavljuju u Francuskoj
Mesalini. A, osobito ona poteškoća gotovo antolgijska, da se izrazi uživanje, osim
ako se to ne čini pomoću igre pridjeva i imenica strogo kodiranih i koje u biti
otkrivaju hiperbolično ili pomoću prekida govora označenih trotočkama (»Ah...
Brže!... Ah!... Draga!... Dragi ljubavniče!... Hajde!... Uh, hajde... tako... koji...
užitak!... Ah!... ah!... u... mi... rem...«) kao da se uživanje ne uspjeva izraziti nego
jedino ukidanjem onoga što ga je planiralo izraziti, samog pripovijedanja. Trotočke,
tipografske praznine su znakovi koji označavaju ono što riječi nisu u mogućnosti
reći. Utvrđivanje činjenice jednog poraza, koji završava, dijalektikom primjerenom
7. učinku pisanja, tako da se čita kao uspio izraz. Isti obrat kad se snaga i doseg užitka
izražavaju umorom koji oni stvaraju, a koji čini njihovo postignuće, za trenutak,
nemogućim.
Postoje i drugi elementi irelevantni erotskoj mizansceni koju Francuska
Mesalina naglašava do te mjere, čini mi se, da joj se prizna jedna relativno
originalna dimenzija. Jednoga od njih ću naročito zapamtiti: voajerstvo. Zna se da
je ono nužno za postizanje erotskog učinka i da razvratna ili pornografska
književnost uspjeva samo pomoću njega i zahvaljujući njemu. Razumijemo se,
položaj voajera, temeljen ovdje, pripada onome koji čita. On nije onaj junak, više
obilježava stanje u kojemu se nalazi čitalac u odnosu na tekst. Kad se gleda izbliza,
vidjet će se da se Francuska Mesalina poigrava umnogostručenim voajerstvima.
Voajerstvo nametnuto u odnosu na junaka: »Prijatelju moj, vidjet ćeš ovdje samo
najraskalašenije prizore, slike najrazuzdanijeg razvrata, a moj stil bit će onakav
kakav odgovara slikanju Mesaline, koja ostavlja daleko iza sebe najraspuštenije
kurtizane«. Ali i voajerstvo samih junaka. »Obećavam, daleko od pomisli na sreću
koja mi je bila osigurana. Stižem u određeni sat, i upoznavaju me prema utvrđenom
redu. Prodirem do njenog budoara. Uh! Prijatelju moj, prosudi moje iznenađenje!
Kakav se čaroban prizor otvara mom pogledu! Moja obožavana Me... spava
ispružena na krevetu za odmor, u najpohotnijem položaju...« Novator se dakle
poziva, pored samog junaka, na ovaj pir pogledâ. A preko njih, naravno, čitalac je
onaj koji se zove ili i sam gleda ova zatečena tijela, pri spavanju ili zaljubljena.
Erotski roman naročito rasvjetljava kako je romaneskno pripovijedanje uvijek
zamišljeno kao provala. (»Pritiskom oka na ključanicu... primjećujem dvije gole
žene na krevetu: jedna je bila D. a druga veoma lijepa brineta od osamnaest godina,
njena sobarica. Nikada ljepše tijelo nije izašlo iz ruku prirode...«). Svako opisivanje
ponuđenih ljepota, ljubavnih igara, teži da ih smjesti u žive slike, izložene
indiskretnom oku čitaoca. Francuska Mesalina otkriva, jasnije nego bilo koja druga
erotska pripovijest, ovo raskošno otkrivanje pomoću kojega učinci pogleda ne
prestaju da se umnogostručuju. Junak opisuje, kao da je ostao van nje, svoju
ljubavnu aktivnost, koja se onda nudi kao opažanje s razmakom. Činovi se više vide
nego osjećaju i razumjet će se, stoga, uloga isprekidanih fraza što otkrivaju uživanje
(učinjene da se ostavi utisak da su se čule a ne pročitale) i opisa tijela, ponavljanih
pri svakom ljubavnom dvoboju. Oni sadrže nužne elemente u stvaranju erotskog
učinka i lako će se prepoznati savršen uspjeh, u ovom pogledu, Francuske Mesaline.
8. Iako bi trebalo još nekoga ubijediti da se radi o pravoj erotskoj pripovijesti, bilo
bi dovoljno uputiti na naslovnu stranu gdje se daju vrlo čitko naznake svojstvene
razvratnoj književnosti tiskanoj u potaji: mjesto izdanja: »17 Tribadiji«, izdavač:
»Iz Prijapove tiskare«.
Što reći o političkom smislu Francuske Mesaline i njenim prikrivenim
protumonarhističkim vidovima (prva opatova ljubavnica sasvim očito je, usprkos
čuvanoj tajni, Marija Antoaneta) i otvoreno protuaristokratskim? Njezin sadržaj
isuviše je siromašan a da bi se pokušalo ovdje analizirati temeljne odnose između
političkog pamfleta i pornografskih razloga. Ne može se ne priznati da su pamfleti,
protuprotestantski, protukatolički ili upravljeni protiv novčara i, u predvečerje
Revolucije, protiv Dvora i još uže protiv Kraljice, da navedemo samo ove primjere,
naveliko koristili seksualnu optužbu da bi bolje diskreditirali svoje protivnike.
Mariju Antoanetu su optužili s tisuću sramotnih djela pa čak da je zavela Dauphina.
Kako je pornografija ušla u političku literaturu? Pitanje je postavljeno i, žalimo,
Francuska Mesalina neće moći na njega odgovoriti.
Politika je ovdje izgovor ili dodatak, kako hoćete. Može se čak sumnjati da je
godina 1789. kao godina izdanja točna.1
Neki događaji opisani u bijegu u
inozemstvo bez sumnje su kasniji. Radi se, sasvim očito, da se iskoristi jedan temeljni
datum (1789), koji se slavi od svoje prve godišnjice (svečanost Federacije od 14.
srpnja 1790.) da bi se erotskoj pripovijesti dala dodatna zanimljivost dovodeći u
središte pažnje veliku damu, Vojvotkinju od Polignaca. Ako se izuzmu uvodne
stranice i zadnja zgoda bijega u inozemstvo (»Konačno je stigla ova epoha slavne
revolucije. Znao sam da ona ima najvećeg udjela u planovima tajnog aristokratskog
društva, znao sam da se više puta sedmično ona nalazila na noćnim sjednicama...«),
nema ničega u toku pripovijesti što bi je vezivalo s događajima koji su prethodili
Revoluciji. Seksualni apetit visokog plemstva među koje zalazi junak (Gđa Hé...,
Vojvotkinja od Pol..., sama Kraljica) ne otkriva nikakvu političku optužbu. U
Francuskoj Mesalini neće se napadati pretjeranosti i nastranosti u ime moralnog
stava građanske sredine i savršeno određenog. Sve se ovdje opisuje sa zadovoljstvom
koje zahtijeva erotsko pripovijedanje. I trebalo bi mnogo dobre volje (ili militantne
naivnosti) da bi se protumačila vojvotkinjina lezbijska ljubav, kraljičino prepuštanje
svome sobaru, grozničava strast koju doživljavaju sve dame prema razvratnom
1
Čak ako se zna da je Vojvotkinja emigrirala rano i umrla u egzilu u Rusiji 1793.
9. opatu na dvoru kao izljeva aktivnog republikanizma. Tradicija je ovog žanra da
sredine u kojima se kreću književni junaci budu prije svega spremne na razvrat. I
čak, ono što čudi pri čitanju Francuske Mesaline, je njena odsutnost društvene
dubine. Park, Versailles nemaju u njoj nikakve stvarnosti, još manje plemstvo
junakinja. Narativno su istinske jedino one klupe od zelenila što pozivaju na ljubav
i oni kreveti, što se nude kao čamci požude. Zapamtit će se, kao društvena činjenica
za razmišljanje, samo izvanredna velikodušnost ovih velikih plemića prema svom
kožarskom radniku.
Po čemu se može prosuditi da je jedna erotska pripovijest uspjela? Bez svake
sumnje po onome kako mamac (pripovijest) djeluje na čitaoca, izaziva njegove želje,
pomućuje njegov počinak kao što bi to činila stvarnost jednog tijela. Bez teškoće se
može priznati da, s onu stranu svog političkog i građanskog ruha, Francuska
Mesalina dospjeva uspješno do svojih ciljeva.
Jean M. GOULEMOT
10. FRANCUSKA MESALINA
ili
Noći Vojvotkinje od Pol...
i tajne pustolovine
princeze od Hé... i... od...
Djelo veoma korisno mladim
ljudima koji bi htjeli pohađati
tečaj raskalašenosti
Od opata, iz pratnje
Vojvotkinje od Pol...
U Tribadiji
Iz Prijapove tiskare
1789
11.
12. FRANCUSKA MESALINA
Ja ću ti konačno, prijatelju moj otkriti izvor ovog brzog i začuđujućeg
bogatstva koje nikada nisi mogao shvatiti. Otkrit ću ti moje spletke s jednom
oholom ženom, tako sramno slavnoj po svojem razvratu kao i po svojim strašnim
zavjerama protiv francuskog naroda.
O Bože! Ti koja si nekad značila moju sreću i koja si mi uzvratila najcrnjom
nezahvalnošću, ne očekuj nikakve pažnje s moje strane. Priznanja koja ću izreći
dodat će još jedan cvjetić na tvojoj preljubničkoj kruni.
Prijatelju moj, vidjet ćeš ovdje samo najraskalašenje prizore, slike
najrazuzdanijeg razvrata, a moj stil bit će takav kakav odgovara da se oslika jedna
Mesalina koja za sobom ostavlja najraspuštenije kurtizane.
Skicirat ću ti također nekoliko pohotnih i razbludnih slika tajnih užitaka dviju
drugih žena na Dvoru, ne manje poznatih od glavne vojvotkinje o kojoj se radi i
ove će te slike zadovoljiti još više jer su one koje predstavljaju njihov sadržaj
stvorene da pobude opću pažnju. Kako njima dugujem poznanstvo s Gđom od
Pol..., s njima ću i početi moju pripovijest.
Kad sam stigao u Versailles, imao sam više pismenih preporuka za razne
osobe, a između ostalih za G. vojvodu od Hé.., kapetana straže Grofa od A... Ne
poznavajući nikoga u zemlji gdje se sve čini spletkom i protekcijama, osjećao sam
potrebu da zadobijem povjerenje nekoga od ugleda. Nisu me mogli bolje uputiti
nego G.-u vojvodi od Hé... Otišao sam do njega, i primio me je vrlo srdačno.
Predstavio me je vojvotkinji, svojoj supruzi.
– Evo, kaže joj on, M. D..., kojega su mi posebno preporučili. Izgleda još dosta
sirov, ali mi ćemo ga ugladiti. Večerat će s nama.
13. Htio sam mu zahvaliti... Bio je već daleko.
Neću se uopće zaustavljati da ti opišem različite osjećaje koji su me obuzimali
kad sam se našao sam s princezom od Hé... Nisam mogao vidjeti bez štetnih
posljedica izazovnije lice, požudnije tijelo, jednom riječju zavodljiviji izgled. Što je
dublji utisak ona na mene ostavljala više se povećavala moja stidljivost pred njom.
Na sreću, vojvoda se vratio, i sjeli smo za sto.
Bio sam preko puta Gde od Hé... Opazio sam da su nam se često sretali pogledi
i već sam povjerovao da nije prema meni ravnodušna. Da ti ne bih dosađivao,
prelazim u tišini prvih petnaest dana kad sam joj ukazivao pažnju ali se nikada
nisam usuđivao govoriti joj o ljubavi. Gđa vojvotkinja od Hé... opazila je moju
pretjeranu glupost i dobro vidjela da će joj sa mnom trebati samoj učiniti prve
korake. Uzalud me ona stotinu puta dovela u situaciju da se izjasnim, uzalud se
ona dala vidjeti više puta u svom neredu za vrijeme odijevanja: tvoj blesavi prijatelj
nije htio ništa razumjeti. Ona se onda odluči na zadnji pokušaj. Mučena koliko i ja
svojim željama, reče mi jednog dana da je dođem uzeti tu poslije podne da je
odvedem u šetnju. Obećao sam, a da nisam ni mislio na sreću koja me je očekivala.
Stignem u zakazano vrijeme i uveli su me prema izdatom naređenju. Dođem do
njenog budoara. Oh! Prijatelju moj, prosudi moje iznenađenje! Kakav se čaroban
prizor otvara mom pogledu! Moja obožavana Hé... spava ispružena na krevetu za
odmor, u najpohotnijem položaju, golih grudiju, jedna noga podignuta, druga visi
nad podom, najbjelja bedra razmaknuta i, uslijed položaja u kojem se nalazi,
potpuno otkrivena... Kradomice sam pogledao središte užitaka, zasjenjeno gustom
mahovinom, kojega je boja bila u divnoj suprotnosti s alabasterom njene
nepomične kože. Jedva se usuđujem disati, vatrene bujice kruže u mojim žilama.
Idem naprijed na prstima od nogu, bacam se pred njom na koljena, divim se svemu
ovome najljepšemu što je priroda ikada stvorila... Usuđujem se primaći svoje
usne..., ali bojim se da je ne probudim i izgubim jednu takvu lijepu priliku. Moja
stidljivost je iščezla: oslobodim se i penjući se na krevet za odmor smjestim se
između njenih bedara s najvećim mogućim oprezom. Stavljam usta na njezina,
prodirem u svetu spilju požude. Ali ubrzo se osjećam ponesen suviškom svojih
ushita. Slično rijeci tijek koje zaustavlja brana, a kad probije prepreku jurne još
većom žestinom, ili mladom razdraženom divljem biku koji prevrće, gazi nogama,
udara rogovima sve što mu se nađe na putu, tako i ja kidam i razbijam sve što se
suprotstavlja mom trku. Moja obožavana markiza, budi se, otima se, pravi se da se
14. hoće izvući ispod mene. Ja je stiščem još jače u mom naručju, vidim kako joj se oči
vlaže suzama užitka, već njeni trzaji odgovaraju mojima, ona dijeli moje uzdahe...
Plivamo naposljetku u bujici slasti.
Bogovi, kakva požuda! Kad sam se na nju ispružio,
Sok ovoq zabranjenog voća sam cijedio!
Što da ti kažem, prijatelju moj? Šest puta Amor nas je prekrio krilima, šest
puta smo umrli da bismo uskrsnuli.
Dva mjeseca smo živjeli ovako, vojvotkinja i ja, u najsavršenijem sjedinjenju.
Ali na kraju ovog vremena njezin suprug nešto je posumnjao u naše ponašanje.
Opazili smo da nas se uhodi, poduzeli smo mjere predostrožnosti da nas se ne
otkrije. Jednoga dana, usprkos naših mjera malo je manjakalo da nas se ne uhvati
in flagrante delicto. On uđe u sobu gdje smo bili. Ona je bila upravo sredila nered,
koliko je mogla, što su ga upriličile naše ljubavne bitke. Na njegovu veliku sramotu
ispao je smiješan pokazujući svoju ljubomoru: čak je bio nepristojan tražeći od
mene da ga prestanem častiti svojim posjetama. Ovaj čudak, kao što vidiš, nije
stvoren da boravi u ovoj zemlji. Gdje bismo mi bili kad bi se svi muževi usuđivali
da ovako uhode svoje nedužne polovine?
Bili smo, dakle, prisiljeni da se vidamo drugdje a ne u njegovu stanu. Markiza
je unajmila jednu malu kuću pokraj Versaillesa i tamo smo se nalazili tako često
kako nam je njen uhoda činio zadovoljstvo da otputuje. Nekoliko puta smo se
sretali i na terasi, u parku. Ovdje će početi splet mojih pustolovina s Gđom Pol... i
jednom drugom osobom koju ti ne mogu spomenuti.
Gđa od Hé... poruči mi, po nekome od povjerenja, da dođem jedne večeri na
terasu. Nakon jednog dana pretjerane vručine slijedila je jedna od onih tako svježih
noći koje izgledaju stvorene za ljubavnike. Mjesec, malo prekriven, nejasno je
ocrtavao predmete. Čekao sam oko jedan sat, kad ugledam dvije dame, lagano
odjevene, koje su išle prema meni. Vjerovao sam da je to bila moja voljena
vojvotkinja sa svojom sobaricom. U tom uvjerenju, žurno sam im pristupio i
stisnuo u naručje onu za koju sam mislio da je Gđa Hé... Možeš misliti kakvo je
bilo moje iznenađenje kad sam se osjetio odgurnut i kad mi je jedan zvonki glas
rekao:
– Što sebi umišljate, gospodine, želite li nas uvrijediti?
15. Da! Prijatelju moj! Ovaj glas me probode do srca! Posramljen zbog svoje
zablude, promrmljao sam im isprike. Htio sam se povući, već su bile nekoliko
koraka od mene, kad sam čuo kako pucaju od smijeha, a ona koja je prije govorila
izgovori razgovijetno:
– Veoma je zgodan muškarac. Poznaješ li ga?
Priznajem ti, prijatelju moj, da su mi se ove dvije žene učinile dvije
pustolovke, što me navelo da im pristupim:
– Sigurno se namjerno, moje dame, šetate bez pratioca. Kad je netko tako lijep
ne smije biti bez njega i kad se ne bih plašio da budem nametljiv, zamolio bih vas
za dopuštenje da vas pratim.
Novi napadaj smijeha bio je odgovor što su mi ga dale. Međutim, ona koja još
nije ništa rekla kaže:
– Zahvaljujemo vam, gospodine, na vašoj cijenjenoj ponudi. Istina je da smo
namjerno pošle same u šetnju. Nemojte shvatiti naš smijeh kao neprisrtojnost:
uzrok tome je samo pustolovina koju mi je upravo ispričala moja sestra kad ste nas
vi sreli. Još manje smo voljne da prihvatimo ponudu koju ste nam učinili, jer biste
onda, bez sumnje, propustili sastanak s osobom za koju ste nas zabunom smatrali.
– Da bih vam dokazao, moje dame, da nje uopće nema, nastavljam šetnju s
vama, ako mi to dozvolite, itd.
Kao što vidiš, prijatelju moj, nevjernost počinje se uvlačiti u moje srce.
Zaboravljam princezu da bih pratio dvije nepoznate, možda dvije kurtizane. Ali
ubrzo razgovor koji su one podržavale, svjetsko ponašanje, ton iz najboljeg
društva, sve ovo me je navelo da prosudim kako su to dvije pristojne žene. Jedna
od njih, glas koje me je tako jako uzbudio, svidjela mi se više od druge. Njoj sam
se najčešće obraćao i njoj sam upućivao sve laskave i ljubazne riječi. Dva sata koja
smo zajedno proveli prošla su poput sna. Ponoć je zvonila, one su počele govoriti
o odlasku. Ponudio sam da ih dopratim, što su one strogo odbile, braneći mi čak
da ih slijedim. S tugom sam gledao kako odlaze, držao sam ruku one koja me je
upravo osvojila neko vrijeme, stisnuo sam je u mojoj. Prinio sam joj svoje usne što
su gorjele od želje. Ubrzo, povučen nevoljkim pokretom, pustio sam njenu ruku i
snažno je stisnem u naručje. Moja usta susreću njezina. O Bože! Poljubac mi je
uzvraćen. Osjećam kako joj jezik ulazi među moje usne, gurnem joj moga,
16. izgledalo je kao da će ga progutati. Naši uzdasi se pomiješaju. Odjednom se ona
naglo otrgne...
– Zbogom, kaže mi ona, ponovo ćemo se vidjeti. I one nestanu.
Neko vrijeme ostao sam nepomičan: nisam mogao izaći iz mjesta u kojem
sam se nalazio. Kao da me je zadržavala neka nevidljiva veza. Vjerovao sam da sam
sanjao ugodan san. Međutim, malo po malo moje misli su se sređivale kako je
iščezavao žestoki vihor koji se uzburkao u mojim čulima. Kad sam došao k sebi,
temeljito sam preispitao dubinu svoga srca. Bio sam iznenađen što tu više nisam
nalazio vojvotkinjinu sliku: ona moje nepoznate preuzela je njeno mjesto.
Uspoređujući osjećaje koji su me prožimali, da li sam čak mogao reći da sam ovu
prvu ikada volio?... »Zbogom, vidjet ćemo se...« Ove riječi još uvijek su odzvanjale
u dnu moje duše. Ali kakvo strašno razmišljanje! Nisam uopće znao gdje stanuju
a one nisu znale gdje ja boravim! Oh! Kako ćemo se onda moći ponovo vidjeti?
Uputio sam se njihovim tragom da popravim ono što sam propustio, ali odmah
sam se sjetio da su mi to zabranile. Strah da ne prouzročim prezir one koju sam
već više volio nego svoj život bio je dovoljno jak da me zaustavi. Strahovito mučen
nemirom i ljubavi, izašao sam iz parka i vratio se kući.
Nisam mogao stisnuti oka. Sanjario sam o svemu što mi se dogodilo. Jedva
sam i mislio na vojvotkinju od Hé..., a i to je bilo samo da nađem načina kako
izbjeći njena proganjanja koja neće izostati i izbjeći s njom susret. Odlučio sam da
je više ne vidim, predviđao sam njena predbacvanja, i malo su me uzbudila. Ali
kako pronaći moju nepoznatu? Hoće li se ponovo pojaviti na terasi? Možda sam je
vidio zadnji put. Ova okrutna pomisao bacala me u očaj. Konačno, zora me zatekla
u ovim razmišljanjima.
Proždiran nestrpljenjem, satima me progonila nepodnošljiva muka, nisam
više dugo mogao izdržati u krevetu: ustao sam i izašao bez određenog cilja. Došao
sam na terasu i tu sam proveo vrijeme, a da ništa nisam vidio, do ručka. Kad sam
se vratio kući, našao sam pismo Gđe Hé... koja mi je zakazala sastanak u maloj kući
za to poslijepodne. Propustio sam ga. Ona se uvrijedila i prestala mi je pisati. Više
je nisam vidio. Bio sam na terasi od šest sati uveče. Ovdje sam ispod oka gledao
sve žene, trčeći nekad desno, nekad lijevo za onom koja mi je izgledala da je moja
ljubljena neznanka. Stiže noć, ostajem sam. Sto puta gledam na sat, vjerujem da
zvono otkucava u mojim ušima barem jedan sat u zakašnjenju. Konačno otkuca
jedanaest sati i najave mi da ću uzalud dalje čekati. Vratim se kući i legnem.
17. Uh, ovaj put, vjerovao sam da je ona za mene zauvijek izgubljena. Proklinjao
sam svoju nespretnost što se nisam obavijestio o njenom boravištu prije nego što
sam je napustio, ili što joj nisam dao moje. Shrvan umorom uskoro me obuze san.
Da pišem roman, rekao bih ti, prijatelju moj, da su me mučili najneugodniji sni.
Ali, naprotiv, probudio sam se tek kad mi je sobar, u osam sati ujutro, donio pismo
koje su mi upravo uručili. Njegov rukopis bio mi je nepoznat. Otvaram ga. Prosudi
moje iznenađenje, moje uzdahe: bilo je od moje neznanke. Evo što je sadržavalo:
»Polaskana sam vašim nestrpljenjem, viteže. Znam da ste me tražili na terasi
i da ste tamo ostali dosta kasno. Bilo mi je nemoguće da dođem tamo, usprkos svoj
želji koju sam imala da to učinim. Nisam slobodna, dragi moj viteže, i moram
poduzeti najveće predostrožnosti. Vi, ipak, vidite da vas nisam zaboravila jer sam
vas znala dati potražiti da vam uručim ovo pismo. Dođite prekosutra, u isti sat i na
isto mjesto gdje ste me bili našli. Zbogom, viteže.«
Zamisli svu moju veliku radost: zove me DRAGI MOJ VITEŽE... Nije mogla
doći na terasu usprkos želje koju je imala... Znači da me voli. Ali kako je otkrila
moje boravište? Bio sam zbunjen, što to isto nisam mogao učiniti s njenim. Nije li
mi ona imala pravo predbaciti da sam se manje potrudio od nje? Međutim, tri
velika dana trebala su proći prije nego budem imao sreće da je vidim. Moje
nestrpljenje učinilo je da na njih gledam kao na tri stoljeća. Naposljetku, doživio
sam i taj sretni trenutak. Od osam sati uveče bio sam na mjestu sastanka kao da će
to što sam došao ranije ubrzati trenutak koji je ona zakazala. Nikada mi vrijeme
nije bilo tako dugo. Kako sam samo često optuživao sate zbog sporosti. Konačno
je tuklo deset sati. Ispruženog vrata, napetih ušiju slušam pažljivo da li ću čuti
korake. Najmanja buka, šuštanje lišća uzbuđuju me silno. Srce mi udara najvećom
žestinom... Ali čujem nekoga: to su koraci dviju žena. Moja ljubav mi govori da je
to ona. Trčim, letim: bila je to ona sa svojom sestrom, nisam se prevario. Uskoro
sam pred njenim nogama...
– Viteže, što radite? Nismo ovdje na sigurnom. Ako netko naiđe, može nas
vidjeti...
Držao sam joj ruku koju sam prekrio zažarenim poljupcima. Prisili me da
ustanem. Uzmem je u naručaj. Njene grudi bile su napola otkrivene, prislonim na
njih moje goruće usne... Čujemo nekakvu buku i udaljimo se na brzinu.
18. – Slijedite nas, viteže, kaže mi ona, idemo na sigurno mjesto, gdje se nećemo
bojati neprilika. Ali budite razumni i nemojte da zažalim na podvigu koji sam
učinila i došla se sresti s vama. Ubrzo smo došli do mjesta ispunjenog grabovim
drvetom. Nakon stotine skretanja kroz šumarak, dospjeli smo do neke vrste zelene
sobice okružene sa svih strana gustom živicom i s otvorom jedino na onoj strani
gdje smo mi ušli. Sve okolo nalaze se klupice od travnjaka podignutog s namjerom
da se na njemu slave slatke tajne.
– Ostani na nekoliko koraka odavde, kaže ona svojoj sestri, i upozorit ćeš nas
ako nekoga čuješ.
Evo me, dakle, samoga s mojom dragom neznankom. Povlačim je na jednu
klupicu od travnjaka, spuštam se na koljena pred njom. Već se moja ruka izgubila
po stazi užitka, kad mi ona ovako prozbori:
– Slušajte me, viteže, i ne prekidajte me. Sjednite i pazite na ono što ću vam
reći. Poznajem vas i nije mi nepoznata vaša veza s vojvotkinjom od Hé... Da je niste
vidjeli od trenutka otkad ste mene sreli. Zahtijevam od vas obećanje da je nikada
nećete ponovo vidjeti...
Htio sam joj se zakleti na to, ali nije mi dala vremena za to već mi je stavila
ruku na usta i nastavila je:
– Ali vi ne znate tko sam ja, i hoću da to ne znate do onog trenutka kad vam
to budem htjela otkriti. Molim vas stoga da ne pokušavate nikako to otkriti. Ne
tražite da prodrete u jednu tajnu koju vam ne želim otkriti nego jedino kad budem
savršeno sigurna u vašu ljubav i vašu suzdržljivost. Opominjem vas da ću paziti
što radite i ako vas ikada povede jedna neumjesna znatiželja, ako ikada potražite
da podignete veo s kojim se ja želim pokriti, izgubit ćete me zauvijek, i znat ću se
zbog toga osvetiti. Prepustite mi brigu o vašoj sreći. Obavijestit ću vas svaki put
kad me budete mogli vidjeti i vjerujte, viteže, da to neće biti tako često kako bih ja
željela, jer, ponavljam vam to, ja nisam slobodna i okružena sam uhodama koje
moram prevariti. Znam da niste bogati. Budite mirni: pobrinut ću se za vaše
bogatstvo. Ljubav, vjernost, šutljivost, to je sve što tražim od vas. Ali lakoća s
kojom ste napustili princezu od Hé... navodi me na bojazan da ste prevrtljiva
karaktera...
– Ah! Gospođo, rečem ja prekinuvši je ovdje, može li čovjek prestati da vas
voli kad vas je jednom ugledao? Zaklinjem se pred vašim nogama da ću se
19. povinjavati svemu što mi naredite. Vaše naredbe bit će za mene svete. Bit ćete mi
uvijek dragi. Volim vas samo zbog vas samih. Eh! Kako ne bih mogao obožavati to
lice, stjecište čari, ta rumena usta koja pozivaju poljupce (i ja ga dam), te čvrste
grudi, bjelina kojih postiđuje najljepši mramor?
Prinio sam tamo ruku koja je ubrzo ustupila mjesto mojim ustima. Ona se
samo slabo opirala mojim poduhvatima. Prekrio sam je vatrenim poljupcima.
Disanje joj je postalo isprekidano, škakljanje mog jezika po vršku njenih grudiju
prouzroči joj ubrzane kretnje, osjećam kako joj srce kuca snažno, podlegne
konačno izljevu svojih želja i povuče me u naručaj. Kad sam legao na nju, već se
podigao ljubomorni veo koji kao da se suprotstavljao mojoj sreći. Prebirem po
svim njenim najskrivenijim ljepotama, moj prst se konačno zaustavi na prijestolju
požude. Ali odjednom ona popušta svojim ushitima. Amoru treba žrtva. Bodež
ovog boga bio je spreman da udari, ona ga snažno zgrabi, zarine ga hrabrom
rukom... Najčišća krv kulja na sve strane. Žrtva i žrtvovatelj padaju shrvani
težinom užitka. A mač koji se još puši, jedva izašao iz svojih korica, Amor ga već
ponovo zariva nekoliko puta uzastopce.
Uh, prijatelju moj! Neću ti ovdje pokušati oslikati sva uživanja koja sam
osjetio te sretne večeri. Morali smo se konačno rastati. Zakleli smo se jedan
drugome na vječnu vjernost, obećali smo da ćemo se ponovo vidjeti sutradan u isti
sat. Ona otiđe a ja se vratim kući očaran mojim novim poznanstvom.
Priznajem ti, međutim, da me je strahovito zabrinjavala tajna koju je postavila
preda me. Zašto se toliko bojala da je upoznam? Zašto ove prijetnje da će mi se
osvetiti ako učinim bilo kakav pokušaj da doznam tko je ona? Kako sam bio
iznenađen ulogom koju je pridavala onoj koju je nazivala svojom sestrom! Kako
će se pobrinuti za moje blagostanje? Gubio sam se u svim ovim mislima, nisam
znao što misliti o ovoj čudnoj pustolovini. Konačno sam se slijepo prepustio svojoj
sudbini. Legao sam i spavao, uljuljkivan najlaskavijim snovima.
Sutradan, pojavio sam se u deset sati uveče na terenu naših ljubavnih bitaka.
Uistinu sam ga s velikom mukom pronašao, toliko mi je trebalo učiniti zavoja da
dođem do njega. Tek što sam stigao kad sam čuo korake pored sebe: bila je to moja
ljubljena neznanka. Veliki Bože, kako je bila lijepa! Bilo je nesnosno vruće.
Nekoliko cvjetova isprepletenih slučajno s njenim plavim kosama, koje su padale
u velikim uvojcima na vrat od bjelokosti, oblikovali su cijelu njenu frizuru i davale
joj izgled božice cvijeća. Rumena boja njenih obraza postiđivala je kitu ruža koja
20. je prekrivala njene gole grudi. Bila je odjevena samo u dugu haljinu od bijelog
muselina. pričvršćena ružičastom vrpcom koja je služila kao pojas i koja je
omogućavala da se primijete gipki obrisi njenog pohotnog stasa. Sam ovaj pogled
zagrijao je sva moja ćula: približio sam joj se i dugo je držao zagrljenu. Naši jezici
ispruženi jedan prema drugome između naših usana prouzročili su da kroz naše
žile poteku vatrene bujice. Nikada nije bilo tako produženog poljupca. Suvišak
našeg ushićenja učini da se obeznanimo jedan drugome u naručju i uskoro smo
pali ispruženi po travnjaku.
Međutim, njena sestra povukla se postrance videći da smo tako dobro počeli.
Čak sam primijetio da nas je na trenutak pogledala ljubomornim okom, koji je
označavao da je ona htjela biti na mjestu moje neznanke. Nastavak moje priče
dokazat će ti da li sam imao pravo. Ali ne udaljujmo se od mog predmeta.
Tek što sam vidio da smo sami već sam odriješio pojas koji je haljinu
spriječavao da se otvori, a kako se više nije imala za što držati pala je pred njene
noge. Ne nalazim više nikakve prepreke do košulje tako tanke da je izgledala kao
da je i nema. Ubrzo ju je sama skinula, a ja držim u naručju moju obožavanu
ljubavnicu.
Hoću li ti ikada moći izraziti bjelinu, satenski sjaj njene kože, ove božanske
grudi na kojima počivaju dva ljupka ružina pupoljka, vitkost, gipkost njezina stasa,
oblika, čvrstinu dviju polovica stražnjice, gornja strana kojih oblikuje najdivniji
nagib krsta, oblinu dvaju bedara koje umjetnost neće moći nikada oponašati?
Hoću li ti moći oslikati ovaj glatki i sjajni trbuh na koji sam utisnuo milion
poljubaca?... Hoću li ti moći, naročito, predočiti ovo divno skrovište, najljepše
djelo prirode, središte svih naših užitaka, slasno mjesto gdje je Amor odredio svoje
boravište? Je li se ikada vidjelo bolje oblikovani brežuljak i ukrašen ljepšom
mahovinom?... Moje sretne ruke prebiru detaljno ove ljepote, moja usta
priljubljuju se na sve dijelove ovog lijepog tijela. Ubrzo, ponesen svojim ushitima,
sručim se na nju, otškrinem blago prstom boravište moćnog boga koji me
raspaljuje. Uvučem unutra goruću strijelu kojom me je obdario... Zarinem je
nekako bijesan, moji trzaji se ubrzavaju... Već moja ljubavnica ispušta samo
isprekidane uzdahe. Njene noge prekrižene oko mojih slabina, privlače me snažno
prema njoj. Kao da se boji da joj ne izmaknem. Njeni pokreti odgovaraju mojima.
Već se približava trenutak koji označava požudu, trenutak koji bi nas, kad bi
potrajao, uzvisio iznad bogova. Već ključaju izvori požude. »Ah... Bože!... Ah...
21. draga!... Dragi ljubavniče!... Hajde!... Oh, hajde... jako... kakav... užitak!... Ah!...
ah!... u... mi... rem...« Jedine su jednosloženice koje možemo izgovoriti. Padnemo,
konačno, u potpunu malaksalost. Naša iznemoglost je na vrhuncu... i ponovo se
rađamo nekoliko trenutaka kasnije samo da bismo ponovo zaronili u istu požudnu
opijenost. Jedino je naša pretjerana izmorenost učinila kraj našim ushitima.
Obukli smo se. Popravio sam nered njene frizure koliko mi je bilo moguće i
oprostili smo se. Prije nego što je otišla, uručila mi je novčanik za kojega mi je rekla
da ga otvorim tek kad budem nasamo kod kuće. Priznajem ti da sam osjetio
izvjesnu poteškoću: mojoj tankoćutnosti nije odgovaralo da primam darove od
žene koju volim. Ona je to opazila?
– Viteže, kaže mi ona, vaše odbijanje bi me uvrijedilo. Ljubav čini sve
jednakim i pučkim. Prihvaćajući ovo pokazat ćete da me volite.
Dakle, nisam mogao odbiti i uzmem novčanik ljubeći joj ruku, umjesto koje
ona ubrzo podmetne svoja lijepa usta. Već sam vidio trenutak kad ćemo ponovo
otpočeti s našim ugodnim ludorijama, da njena sestra nije došla kazati da je
vrijeme da se odvojimo. One su otišle.
Kad sam se našao u svojoj sobi, htio sam vidjeti ošto sadrži novčanik koji mi
je ona dala. Zamisli moje čuđenje... bio je pun dijamanata vrijednih skoro dvadeset
tisuća franaka. Dugme koje je služilo da ga se otvori samo je vrijedilo više od osam
tisuća franaka. Bilo je u njemu u gotovom trideset novčanica, svaka od tisuću
franaka... Kakav divni dar! Nisam mogao povjerovati svojim očima. Koje je onda
bilo bogatstvo jedne žene tako bogate da pravi slične žrtve? Već sam bio odlučio
da joj sve vratim, kad, na dnu, nađem cedulju:
»Primi, dragi moj viteže, kad je ljubav ona koja dava samoljublje mora šutjeti.
Jako bi me uvrijedio kad bi odbio ovaj mali dar. Moj ljubavnik ne smije se brinuti
za svoje izdržavanje. Mala obiteljska kuća kod... može se iznajmiti, treba se tamo
smjestiti dok se ne bude mogla kupiti. Ne čudi se nimalo ovim žrtvama: dovoljno
sam bogata da ih činim. Želim da budeš pored mene kolikogod mi bude moguće.
Kupi također konje i momčad. Opremi svoju kuću, ne boj se troškova. Ljubav će
sve namiriti. Zbogom, moj divni viteže, javit ću ti dan kad se budemo mogli vidjeti.
Ljubim te milion puta. P. S Budi mi uvijek vjeran.«
Padao sam iz iznenađenja u iznenađenje. Ja koji sam došao u Versailles da
potražim mjesto koje bi nadomjestilo moj nedostatak bogatstva, ja, koji sam
22. posredstvom princeze od Hé... bio dobio jedno ali koje nisam prihvatio jer su mi
dali do znanja da mogu tražiti neko još važnije, imat ću svoj hotel, svoju poslugu,
svoju kočiju... Uh! Časti mi, vjerovao sam da sanjam lijepi san.
Sutradan sam se odlučio: izvršio sam točno naredbe koje mi je na svojoj
cedulji dala moja božanska neznanka. I, od neznanaca kakav sam bio, ubrzo su me
primijetili po velikom trošenju koje sam činio, po mom oholom luksusu, po
drskosti mojih slugu. Uzeo sam ime D. S. ime kraja, koji je, nekada, pripadao mojoj
obitelji.
Ovaj odnos s mojom neznakom trajao je oko šest mjeseci. Za ovo vrijeme u
više navrata primio sam značajne svote da bih zauvijek mogao veoma bogato
živjeti, da me moja razmetljivost nije bila odvela tako daleko. Jednog dana kad smo
bili zajedno i kad je jedan od naših ljubavnih prizora slijedio jedan od onih
trenutaka smirenja i otvaranja srca, isto tako zanimljiv za osjećajna i nježna srca
kao i onaj kada ključamo od uskipjelosti, u jednom od ovih trenutaka, kažem, moja
neznanka me upita zašto sam uzeo ime D. S. Rekao sam joj razlog koji sam ti gore
izložio. Zatim me zapita da li znam kome pripada sada ova zemlja.
– Prešla je na obitelj grofa od D. S.
Nekoliko trenutaka je razmišljala, zatim smo govorili o drugim stvarima.
Otprilike poslije mjesec dana, uručila mi je zapečaćeni paketić u kojemu sam
našao ugovor o vlasništvu nad ovom zemljom, koja vrijedi tri tisuće zlatnika.
Kakva velikodušnost! Oh, zašto sam bio primoran da joj platim nezahvalnošću,
kao što ćeš vidjeti u nastavku ovih uspomena?
Svaki put kad sam se našao s mojom prijateljicom dobročiniteljkom,
nagovorao sam je da mi otkrije tko je ona. Zar nije već bila dovoljno sigurna u
moju ljubav i u moju suzdržanost? Ova tajna, govorio sam joj, uvreda je za
ljubavnika. Uvijek je izbjegla odgovor. Završila je molbom da je prestanem mučiti
kako bih od nje saznao stvar koju mi ne želi reći i naredi mi (to su njene riječi) da
se čuvam osobito da se bilo što raspitujem za nju ili da je slijedim, prijeteći mi, ako
se to dogodi, svim svojim gnjevom i jednakom ljubavi koju prema meni osjeća. Bio
sam uistinu povrijeđen osornim načinom kojim se izražavala, i odlučio sam, od
ovog trenutka, da učinim sve što mogu da otkrijem ono što sam tako vruće želio.
Nisam dao da se išta primijeti i rastali smo se, prividno, poput dobrih prijatelja kao
i ranije. Sutradan primio sam ovu cedulju:
23. »Ti hoćeš, dakle, u svakom slučaju doznati tko sam. Pa dobro, viteže, bit ćeš
zadovoljan. Nađi se sutra ujutro na ulazu na terasu u sedam sati. Nosit ćeš u svojoj
ruci kitu cvijeća da bi te mogla prepoznati osoba koju ću ti poslati i koju ćeš slijediti
a da joj ne postavljaš nijedno pitanje. Zbogom, viteže.«
Ova cedulja pružila mi je najjače zadovoljstvo. Očekivao sam obećani
trenutak s najvećim nestrpljenjem. Naredio sam, uveče, da me probude sutradan
u šest sati, što su i učinili, i došao sam na terasu.
Uskoro mi je prišla jedna žena koja mi je rekla da je slijedim. Nagnala me je
na mnoge ulaske i izlaske u dvorcu, na različite prolaze. Konačno, nakon više od
četvrt sata hodanja, zaustavi se pored jednih vratiju i reče mi da uđem. Prošao sam
kroz nekoliko soba raskošno opremljenih. Naposljetku moja voditeljica uvede me
u sobu gdje me ostavi samoga, nakon što me je najavila osobi koja je ležala.
Spušteni kapci i zavjese puštali su u ovu sobu samo veoma slabo svjetlo.
– Jeste li to vi, viteže? Jedva sam čuo jedan tihi glas.
– Da, odgovorim ja.
I odmah prelazim prostor koji me dijeli od nje. Bilo je to prvi put da ću uživati
u njenim dražima ovako slobodno. Već su pokrivač i plahte na dnu noga, moja
ruka prebire po njenim čarima, ona hoće govoriti a ja joj zatvorim usta poljupcem.
Međutim, jedna stvar me iznenađuje: izgleda kao da se hoće osloboditi mojih
milovanja. Ponovo je zadržavam u svom naručju, moj jezik požudno miluje njezin,
moj prst dolazi do sjedišta užitka, već osjećam kako joj bubri dražica. Ubrzana
škakljanja privlače prema ovom dijelu sve razvratne duhove. Činim da u njenim
žilama kruži užitak u velikim mlazevima, njena bedra, koja je bila stegla, pomalo
se razmiču, lagani pokret njene stražnjice najavljuje mi da je vrijeme da se
ozbiljnije djeluje. Pružim se po njoj i prodirem snažno u ovo mjesto. Ali, o bogovi,
kakvi su samo ushiti moje ljubavnice! Prepušta se grozničavo mojim milovanjima,
siše, grize sve dijelova moga tijela koje njena usta mogu dosegnuti. Suvišak užitka
je nosi... Ona se više ne poznaje. Čvrsto stisnuta u mom naručju, njene noge
isprepletene s mojima, naša dva tijela čine samo jedno. Kakvo ubrzanje! Kakva
brzina pokreta! Ali oni se još udvostručuju, sada su tu samo isprekidani udisaji i
izdisaji. I sam osjećam da su se izvori vrhunske požude spremni otvoriti. Oboje
zajedno dolazimo do cilja...
24. – Ah!... dragi... vi... teže... Kako te volim... moja... dušo... ubijaš me... hajde...
hajde... oh!... previše... je... u... mirem...
Jasno osjećam kako joj se ruke driješe i padaju malaksalo, a ja sam se našao u
onoj slatkoj ekstazi kada priroda, shrvana užitkom, kao da se nudi i nestaje.
Kad sam došao svijesti moja obožavana ljubavnica nije se još uvijek bila
povratila. Htio sam joj se diviti u stanju ništavila u kojemu se nalazila. Otvorio sam
jednu zavjesu. Ali, o, bogovi! Prosudi moje iznenađenje: ne prepoznajem moju
neznanku, to je njena prijateljica, ona koja ju je pratila na našem sastanku u parku.
Hoću li ti to priznati? Osjetio sam da se u meni ponovo rađaju nove želje, koje
ja nisam možda tako živo iskusio s mojom ljubavnicom. Da li sam mogao bez
posljedica gledati pred sobom veličanstveno žensko tijelo, golo, a da mu smjesta
ne odam počasti koje zaslužuje? Divio sam se ljepoti njegovih oblika, božanskim
grudima... Njena razmaknuta bedra omogućavala su mi da provirim u
unutrašnjost ovog dijela u kojemu sam upravo svetkovao s tolikom gorljivošću.
Njegova boja bila bi izbrisala i boju najljepšeg karmina. Njene dvije usne, ukrašene
crnom dlakom, i u divnoj suprotnosti s bjelinom njene kože, često su se otvarale i
kao da su me izazivale. Već ona obnavlja svoja čula, njene oči zaustave se na meni
gotovo postiđene. Ali kako sam brzo rastjerao taj stid! Poletim u njen naručaj i
ponovo uronimo u rijeku slasti. Prestali smo s našim nestašlucima tek kad su naša
iscrpljena tijela postavila prepreku našim željama... Naša tijela bila su više umorna
nego zadovoljena. Oh! Zašto nas je priroda učinila tako slabima?
Zamolio sam je da mi objasni ovu pustolovinu i kako su me, puštajući da
vjerujem da idem svojoj neznanki, odveli kod druge isto tako divne kao i ona. Evo
što mi je ona odgovorila:
– Nakon svega što se upravo dogodilo među nama, viteže, mogu vam sve
priznati bez crvenila. Zavoljela sam vas od trenutka kad sam vas vidjela prvi put.
Opazila sam s tugom da vam se moja prijateljica više svidjela od mene: sva vaša
pažnja upravila se prema njoj, a mene ste jedva i opažali. Vaša veza se tako brzo
učvrstila da nisam imala vremena da je skrenem kao što sam bila napravila plan.
Ali, poznavajući nestalni karakter moje družice, mislila sam da ćete se vrlo brzo
prestati voljeti. Prevarila sam se u mome očekivanju: vaša milovanja, vaši ljubavni
ushiti, kojih sam bila česti svjedok, samo su me još više zagrijavali, i do te mjere da
sam se odlučila zadovoljiti po bilo koju cijenu. Sve cedulje koje ste primili od moje
25. prijateljice ja sam napisala. Želeći da zauvijek ostane nepoznata, ona nije htjela čak
ni da vidite njen rukopis. Primijetila sam, na vašem zadnjem sastanku, da niste bili
jako zadovoljni jedno s drugim i da je među vama došlo do zahlađenja. Promislila
sam to iskoristiti da vas dovedem do mene. Napisala sam cedulju koju ste primili,
kao što ste mislili, od moje prijateljice, došli ste, i... ostalo znate, doda ona,
napinjući se da pocrveni. Samo da se ne pokajem zbog svoje nesmotrenosti. Oh,
nisam vjerovala da je ona trebala imati ovakve posljedice. Bila sam daleko od toga
da pomislim da ćete biti tako poduzetni! Povjerit ću vam još jednu stvar, moj dragi
viteže: zavidna na sudbini moje suparnice htjela sam s njom podijeliti užitak da
vam budem od koristi. Ja sam je nagovorila da na vaše ime prenese vlasništvo one
zemlje. Čak sam uzela sebi slobodu da vam pošaljem nešto novaca na ime moje
družice. I vjerujte, viteže, da vam ne činim ova priznanja da bih umanjila osjećaje
ljubavi koje prema njoj gajite, niti da bih vas navela na to da vjerujete da meni
nešto dugujete. Ne, viteže, ja poznajem ljubav i znam da se s njom ne može
zapovijedati. Da li se, dakle, mogu savladati da vas ne volim? Ništa ne tražim od
vas. Volite vašu neznanku, i neka vam ta dugo uzvraća ljubav, ako je to potrebno
za našu sreću. Ali...
Vidi, moj prijatelju, s kojom vještinom ova žena pokušava da me odvede k
njezinom cilju. Ona slabi osjećaje koje imam prema njenoj prijateljici, ona čini sve
što je moguće da ih skrene u svoj prilog, ona se pretvara da ima veliku dušu,
velikodušnost, navodi me da posumnjam u ljubav moje ljubavnice. Jer, što znači
ovaj »ali«?... To sam je i upitao i ona mi je odgovorila na takav način da je povećala
moje sumnje, koje nisu potekle od mene već od njene uobičajene prevrtljivosti. Što
da ti kažem naposljetku? Ako i nije uspjela da me od tog samog trenutka učini
posve prevrtljivim, barem je uspjela da je počnem dijeliti s mojom neznankom,
kao što ćeš vidjeti ako dovršiš čitati ovu pripovijest.
Uporno sam navaljivao da mi oda svoje ime i ime njene prijateljice. Dugo je
odbijala moja traženja. Nastojao sam i konačno sam postigao ono što sam želio.
Počela je tako što je tražila da se zakunem na svoju čast da nikada neću otkriti što
će mi ona reći; učinio sam sve što je htjela.
– Pa dobro, vaša neznanka je..., a ja, ja sam Vojvotkinja od Pol..., i nisam
njezina sestra.
Čuvam svoju riječ, prijatelju moj, nikada neću izgovoriti ime žene, uspomena
na koju će mi uvijek biti draga. O njoj ću ti govoriti samo pod imenom
26. »neznanke«. Strogo ću poštovati zakletvu koju mi je tražila da učinim, na to sam
uostalom obavezan zbog zahvalnosti. Što se tiče Vojvotkinje od Pol..., žene
osramoćene i proklinjane svuda gdje ima poštenih ljudi, ne mogu joj, imenujući
je, učiniti ništa na žao: već dugo vremena ona nema što izgubiti od svoga ugleda.
Premda sam ti, do ovdje, dao pregled najrazvratnijih prizora, to nije,
međutim, ništa u usporedbi s onima koje mi preostaju da ti ih ispričam. Omogućit
ću ti da prošetaš preko svih stepenica razvrata i zaustavit ću se tek na nec plus ultra
najneobuzdanije razuzdanosti.
Prije nego što sam napustio Vojvotkinju od Pol..., preporučila mi je da se
dobro pazim pred njezinom prijateljicom, koja bi bila izgubljena kad ja ne bih
čuvao najveću tajnu, njen muž bio je ljubomoran i strahovito surov. Navaljivala je
da će me uvesti u svoju kuću prekosutra u ponoć, da će poslati po mene i da ćemo
provesti cijelu noć zajedno. Vratio sam se u hotel mrtav umoran. Poslužio sam se
juhom, kokoškom i flašom vina iz Bordeauxa: dobro sam se najeo i napio.
Zaključao sam vrata i zaspao do večeri.
Kad sam se probudio, osjećao sam se savršeno oporavljenim ali svejedno
nisam bio u stanju da ponovo otpočnem s jutarnjim jurišima. Moj sobar uručio mi
je pismo od moje neznanke, koja mi je najavljivala da će doći uveče na sastanak u
običajeni sat. Radije bih da tamo uopće ne pođem? Ali kako? Nisam je mogao
obavijestiti niti poslati nekoga na moje mjesto. Odlučio sam se. Poslužio sam se
sredstvima za obnavljanje snage. Konačno sam se uputio u rečeni sat, s veoma
slabim mišljenjem o svojoj snazi. Bilo je to s razlogom, jer usprkos svim
milovanjima kojima me je obdarila, premda su mi bile pri ruci sve njene ljepote,
koje su me, prije nadahnjivale s toliko hrabrosti, uzalud smo zauzimali
najrazličitije položaje, premda smo se prepuštali svim mogućim mamcima, jedva
sam učinio jedan napadaj s najvećom mogućom teškoćom. Nije htjela da zbog toga
izgleda uvrijeđenom, ali vidio sam da nezadovoljstvo prodire kroz najusiljeniju
veselost. I razišli smo se mnogo prije nego ranije.
Od tog trenutka, opazio sam da se moja neznanka hladi prema meni iz dana
u dan. Naši sastanci postajali su rjeđi, dok nisu sasvim prestali. Ona me je odabrala
jer joj se sviđalo moje tijelo, sastajala se sa mnom jer ju je zadovoljavala moja snaga,
a napustila me je jer je moja slabost povrijedila njezino samoljublje i nije
zadovoljavala njenu vatrenu narav.
27. Međutim, pređimo ponovo na Vojvotkinju od P... Uvela me je u svoju kuću
kao što je bila i obećala. Našao sam je u najsablažnjivijoj noćnoj odori, grudiju
napola otkrivenih. Čim je vidjela kako ulazim bacila mi se u naručaj.
– Pa dobro, viteže, kaže mi ona, jesam li vas prevarila kad sam vam govorila
o nepostojanosti Gđe...? Novi ljubavnik spreman je da vas naslijedi, znam to.
Možda je to već gotova stvar. Našla je da se niste dovoljno trudili prilikom vašeg
zadnjeg susreta... Jedanput nije tako strašno. Ali napori prethodne večeri bez
sumnje su odigrali veliku ulogu u ovoj nezgodi. Jadni viteže! Što joj nisi odgovorio,
kao Bigdore Argeni u Grofici d’Olonne:
Gospođo, oprostite na ovoj žalosnoj nezgodi.
Zbila se zbog prevelike ljubavi...
Hajde, prijatelju moj, očarana sam zbog toga. Neću te više dijeliti, posjedovat
ću te sama za sebe, i...
Prekrila me poljupcima.
Za vrijeme ovog monologa ja nisam ostao pasivan. Postavio sam je da sjedne
na moja koljena, držao sam jednu ruku na jednoj od njenih polutki od slonovače,
polagano sam dodirivao jedan od pupoljaka koji ih okrunjuju, drugog sam držao
među usnama. Kažiprst moje desne ruke uvukao se u stazu užitaka, a palac se
smjestio malo gore na dražici. Nije mogla dugo izdržati pred ovim četverostrukim
načinom da se izazove požuda... Već su njene čeznutljive oči najavljivale njeno
približavanje..., ona se pomamno pokreće... ona ruši sama prepreke koje drže
zatvoreno žezlo ljubavi. Snažno ga pograbi..., on je tako pomaman da ga jedva
njena ruka može obuzdati, lagano ga trese. Njeni udovi nabreknu, ona konačno s
naporom okončava tako što mojoj ruci prinosi najobilniju libaciju i pada u
potpunu iscrpljenost. Uh! Priznajem ti, prijatelju moj, da nikada nisam vidio ženu
koja posjeduje tako jaku strast kao Vojvotkinja od Pol...
Imao sam vremena da je svučem i da je razgolitim prije nego što je ponovo
došla k sebi. Odnio sam je do njenog kreveta. Pogled na njene draži probudi
najsnažnije želje. Legao sam pored nje da ih zadovoljim... Ali tek što sam to uradio,
ona se sama sruči na mene, stiska me snažno u naručaj, prekriva me vatrenim
poljupcima, probija se sama mojim jataganom. A njena sladostrašća su tako
ubrzana da smo ubrzo oboje okončali ovu trku da bismo ponovo otpočeli sličnu, s
razlikom što sam ja sada ponovo gore. I zapamti, prijatelju moj, da svakog puta
28. ona uživa dvostruko više od mene. Kakva vatrena narav! Pet puta sam udvostručio
njena uživanja na ovaj način, a šesti put sam to učinio na koljenima prije nego što
sam otišao leći.
Dogovorili smo se da ćemo se vidjeti tek za četiri dana. Dala mi je ključ od
jednih malih vratiju kroz koja sam mogao ući u njen stan pomoću skrivenih
stepenica koje su vodile u jednu garderobu blizu njene spavaće sobe. Trećeg dana,
obuzela me trenutna želja, i odlučio sam da je posjetim dvadesetčetiri sata prije
nego što smo se dogovorili. Uputio sam se iz kuće u ponoć. Stižem do stepenica a
da me nitko ne opaža, ulazim u garderobu. Neke riječi koje dopiru iz vojvotkinjine
sobe daju mi do znanja da nije sama. Prinesem oko na ključanicu..., i opazim dvije
gole žene na krevetu: jedna je bila vojvotkinja, druga veoma lijepa brineta od
osamnaest godina, njena sobarica. Nikada ljepše tijelo nije izašlo iz ruku prirode.
Ležale su jedna na drugoj i trljale su jedna drugoj onaj dio što nas razlikuje. Pred
sobom sam imao stražnjicu mlade djevojke koja se dizala i spuštala. Njena dva
bedra, dobro raširena, otkrivala su mojim očima središte užitka. Njene rumene
usne oblikovale su neku vrstu romba koji ni Rubensova boja ne bi mogla
oponašati. Njihovi prsti žestoko su se pokretali.
– Dobra moja prijateljice, pruži mi jezik, govorile su one, pruži... ah! Hajde
jače... Radi to dobro... ah! ah! Neću moći izdržati... Bože sveti... umirem...
Bogami, prijatelju moj, ni ja nisam mogao duže izdržati. Ušao sam naglo u
sobu i iznenadio sam ih u njihovoj iscrpljenosti u koju su upravo uronile. Ispustile
su prestrašeni krik, i sobarica je htjela pobjeći. Zaustavio sam je i prisilio da se
sakrije ispod vojvotkinjinih plahti. Ona mi predbaci što sam je tako iznenadio.
Nisam je slušao i pridružio sam im se u krevetu.
Uh! Prijatelju moj, kakva noć! Ali slušaj. Tek što sam legao kad se mlada
djevojka htjela povući. Spriječio sam je u tome i jednu i drugu prekrio poljupcima.
Vojvotkinja se odlučila. Njena zapaljiva mašta ubrzo se zažarila. Ona naredi svoj
sobarici da ostane, smjesti se između nas dvoje, leđa okrenutih prema meni, i,
pružajući mi stražnjicu, skupi se poput hrtice dok joj je Agata (to je njeno ime)
škakljala dražicu i činila joj najrazvratnije radnje. Vojvotkinja, sa svoje strane,
provuče jednu svoju ruku ispod Agate i pljuskala ju je po stražnjici dok je
kažiprstom desne ruke snažno trljala njenu lijepu ljubavnu ćeliju. Naposljetku smo
sve troje stigli do tako strahovitog vrhunca, i ovaj sretni trenutak najavio se
uzdasima: »ah!«, »jao!«, ponavljanim tisuću puta.
29. Vojvotkinja me postavi na njeno mjesto i htjela je da ja isto tako prinesem
svoju žrtvu na Agatin oltar. Jadno dijete jedva se na to odlučilo, međutim, trebalo
je da prođe tim putem. Ponosni šiljak uskoro je pogodi u živac, vatra užitka sjaji se
u njenim očima, naši pokreti se umnažaju... Agata se trza s neobičnom žestinom...
ona konačno najavljuje uzvišeni trenutak isprekidanim riječima:
– Ah! gospodine!... Govorila je ona zaplićući jezikom, dragi moj gospodine!...
molim... vas, ne šte... dite... ne štedite me! Ah!... ah!...
Njene oči se zatvaraju i ja sam ispuštam, u suglasju s njom, zadnje priznanje
svoga poraza. Za vrijeme ovog prizora, raskalašena vojvotkinja poslužila se rukom
naše ljupke Agate. Ponavljali smo ove ljubavne vježbe do zore. Vojvotkinja,
osobito, uvijek je ležala na meni ili na Agati. Ona je nezasitna.
Klateći se na nogama, oslabljen pretjeranostima kojima sam se prepustio,
došao sam polako do mog boravišta i legao sam u krevet. Izašao sam tek sutradan.
Sočna hrana i odmor uskoro su mi vratili snage koje sam bio izgubio. Šest dana
nisam se vraćao svojoj Mesalini. Ona se već bavila time da stvori tajno
aristokratsko društvo, što joj je predstavljalo razbibrigu nakon ljubavnih izljeva.
Sedmoga sam primio od nje cedulju kojom me ona poziva da dođem kod nje
u uobičajeno vrijeme i na poznati način. Predbacila mi je što je tako dugo nisam
vidio. Pojavio sam se oko ponoći. Već je bila legla. Prebacio sam svoju nepažljivost
na jednu bolest (koju nisam imao) i ušao sam u krevet. Ali tek što sam prinio
ruku... ona me spriječi i kaže:
– Ne, dragi moj viteže, nemoguće nam je da danas uživamo jedan u drugome.
Prepreka koju nisam očekivala..., neugodnost koju dijelim sa svim ženama...
Nisam znala da će ona doći kad sam ti pisala pismo... I, usprkos mojim željama,
koje su u ovim trenucima još žešće nego u svako drugo vrijeme, ne mogu
prevladati jednu nevidljivu odbojnost.
Međutim, upućivao sam joj neodoljive dokaze, nikada nisam bio sjajniji
govornik. Što se više htjela odupirati mojim milovanjima ja sam ih još
udvostručavao.
– Pusti me, pusti me, milosti, prijatelju moj. Raspaljuješ me svu. Ne muči me
beskorisno, ili ću te ubrzo urazumiti.
Rekao sam joj da je to nemoguće ako ona odbija ono što tražim.
30. – Ah! Odgovori ona, vidjet ćemo, kad me već izazivaš. Odmah se ona dočepa
ponosnog Prijapa i jednom zamamnom i laganom rukom, ona pokušava utažiti
želje koje me prožimlju. Moj uslužni prst joj uzvraća istom mjerom. Ali odjednom,
ponesena strašću, ona se okreće i zabija sama strijelu u susjednu stazu i u isto
vrijeme vodi moju ruku da joj nastavim praviti usluge. Ova uža staza ubrza moje
užitke i vojvotkinja, osjetivši se natopljena izvorima požude koji snažno kuljaju,
pada u preveliko ushićenje. Tri puta smo ovo isto uradili, i priznajem ti da nikada
nisam imao više užitka.
Vratio sam se da je vidim, tek kad je prošla njena neugodnost. Pohotu se ne
može dalje dovesti nego što smo te noći mi uradili. Nakon što smo iskušali sve
različite načine koje smo upotrebljavali otkad se poznajemo, moje želje su još
uvijek nadvisivale moje iscrpljene snage. Vojvotkinja, u jednom strastvenom
trenutku, stane na mene nogama gore tako da su se naše glave našle jedna drugome
između bedara. Ona stavi među svoje usne ovu goruću strijelu koju je htjela
progutati: njena usta sliče na usisnu crpku. Ja pak prislanjam svoje usne na one
koje mi se pružaju pogledu, izvlačim iz njih srž požude: moj jezik paluca po njenoj
dražici, koju ja ostavljam samo na trenutak da bih ga zaronio više puta u stazu
savršene sreće i ponovo se k njoj vratio. Uskoro nas napuštaju snage i mi klonemo
pod težinom ovog slasnog uživanja.
Sutradan se Agata pridružila našim užicima. Izmislili smo jedan drugi
položaj: nakon što smo se svo troje svukli goli, ja polegnem Agatu na krevet tako
da joj je stražnjica visila nad podom a noge su joj podržavale dvije stolice
razmaknute jedna od druge, što joj je bedra držalo veoma razdvojenim. Na takav
način, njena glava dopirala je samo do polovice kreveta. Vojvotkinja je zauzela
drugu polovicu, njena stražnjica odupirala se u Agatinu glavu i njeno runo činilo
joj krunu. Njena bedra isto su bila veoma raširena. Sad sam se ja ispružio po Agati,
i dok sam je koristio, uzastopce sam ljubio, i Agatina usta i vojvotkinjin dragulj.
Naposljetku moje se jezik zaustavi na ovim posljednjima, izbacivao sam ga brzo,
proždirao, sisao unutrašnjost njenih usana, njenu dražicu... Vojvotkinja nije mogla
dugo izdržati preveliku požudu koju joj je izazvao moj jezik. Ubrzo podlegne
svojim ushićenjima... Spremišta užitka su otvorena, primam napitak koji iz njih
teče. On udvostručuje moju snagu, koja se ubrzo iscrpljuje, u isto vrijeme dok se
Agata obeznanjuje u mom naručju.
31. Ovakav je bio život koji sam provodio dugo vremena s vojvotkinjom od Pol...
Jednog dana upitao sam je kako se s ovako žestokom naravi koju ima ona mogla
pomiriti da bude strpljiva promatračica užitaka njene prijateljice sa mnom.
– Vjeruješ li, odgovori mi ona, da sam bila tako glupa da vam držim svijeću, i
gledajući vas, da uzalud raspaljujem svoju maštu? Ne, prijatelju moj, ne! Ja sam
također imala sastanke na istom mjestu i ja sam se također borila s jednim od
najsnažnijih boraca dok ste vi radili svoj posao. (Kasnije sam saznao da je to bio
jedan od njenih slugu). Moja prijateljica znala je to ali sam je molila da ti ništa ne
kaže. Ne budi, dakle, više začuđen zbog moje susretljivosti.
Konačno je stiglo to doba slavne revolucije. Znao sam da je imala najvećeg
udjela u planovima tajnog aristokratskog društva, znao sam da se više puta
sedmično nalazila na noćnim sjednicama. Ali nisam znao što se tamo dešavalo. Bio
sam daleko od pomisli da su ove tajne sastanke držali zločinci koji su spremali
propast francuskog naroda. Sa mnom je uvijek postupala s najvećom tajnovitošću.
Da sam bio upoznat, bio bih gledao kao prvu i najsvetiju moju dužnost da otkrijem
ove paklenske zavjere...
Odjednom doznali smo, u Versaillesu, za ustanak pariškog puka. Vidio sam
onda dosta izdajica kako blijede od straha. Vojvotkinja je poslala po mene i
poručila mi je da ne gubim ni trenutka. Potrčao sam tamo. Našao sam je u
naizmjeničnim stanjima užasa, bijesa i očajanja:
– O viteže! Što će biti sa mnom? Svi Parižani digli su se na oružje, doći će
ovdje. Znam da me mrze, zaklat će me... Gdje da pobjegnem?... Gdje da se
sakrijem?... Ah! Spasite me!
Razuvjerio sam je i rekao da ne vjerujem da oni kojih se ona toliko plaši mogu
doći, jer je cesta zakrčena vojskom.
– Eh, ova vojska to su kukavice koje nas napuštaju i preći će na njihovu
stranu...
– Pa dobro, ja ću, kažem joj, poslati nekoga na cestu koji će me obavijestiti o
svemu što se događa. Smirite se i čekajte moj povratak.
Slao sam stalno na put za Pariz jednog čovjeka kojega sam mijenjao svakih
dvanaest sati s jednim drugim i to sve do dana slavnog zauzeća Bastille. Moj
službenik došao me je izvijestiti da se čuje velika buka iz mušketa i topova u Parizu.
Rekao sam to vojvotkinji koja, od ovog trenutka, počne se pripremati za odlazak.
32. Čuli smo onda za rušenje citadele, masakr u Dalaunayu i Flessellesu. Vojvotkinjin
užas dosegao je vrhunac:
– Oh! Bježimo, viteže... Oni će mi učiniti toliko... Budite moj spasitelj...
nemam nikoga više na svijetu koji bi se mogao zanimati za moju sudbinu! Ah!
Nesretnica, što će biti od mene? S ovim riječima baci mi se na koljena, okupana
suzama i onesvijesti se.
Ovaj prizor me je toliko pogodio da sam je odlučio pratiti u njenom bijegu.
Sirena je likovala. Pokupio sam kod nje i kod sebe sve što smo imali
najdragocjenijega. Preobukao sam se u opata i mi smo otputovali.
Zaustavili su nas u Sensu. Pitali su nas što ima novoga u Parizu. Moja
prisutnost duhu nije me napustila u jednom tako kritičnom trenutku. Vojvotkinja
je blijedila i gotovo se razbolila. Drhtao sam da nas ne oda; ja sam svratio pažnju
ovih isuviše nepažljivih znatiželjnika s nje govoreći im strašne stvari o onoj samoj
koju su držali u rukama:
– Najbolja novost koju vam mogu dati, je da je ona nitkovka od Pol... i sva
njena pratnja u bijegu. Slijedimo ih itd.
Svi su klicali od veselja. Na sreću nisu još znali da se zaustavljaju kola svih
onih koji nisu opskrbljeni pasošima. Pustili su nas da odemo, blagoslivljajući nas
za dobru vijest koju smo im prenijeli.
Išli smo sporednim stazama, pravili smo tisuću zavoja da ih zavaramo u
slučaju da ih mašta navede do pojure za nama. Ova predstrožnost nas je spasila,
jer smo kasnije doznali da su, nakon što su razmislili o zbunjenosti koju je
vojvotkinja pokazala, odlučili da nas slijede da bi nas pokupili.
Hoću li ti moći oslikati olakšanje koje je Pol... ispoljila kad smo bili daleko od
francuskih krajeva? Ona mi je pokazivala svoju radost svim mogućim
milovanjima, ali ovo je trajalo veoma kratko. Njena ćud postala je opora i svadljiva,
nije se mogla privići na svoj izgon. Nakon raskošnih dana koje je tako dugo
provodila, privatni život za nju je postao pun nepodnošljive jednoličnosti.
Naviknula se da me smatra za supruga i tako se prema meni i ponašala. Uspostavila
je naposljetku novu vezu s jednim švicarskim baronom, koji je imao samo veliko
tijelo i široka ramena. Htio sam prosvjedovati, nije me slušala. Uskoro se više nisu
od mene ni skrivali. Osjećao sam se još nesretnijim jer sam je još uvijek volio.
Ljubomora je dala nove snage mojoj ljubavi. Nisam više mogao dugo izdržati
33. pogled na jednog suparnika kojega je voljela više od mene i rastao sam se od ove
Mesaline proklinjući njenu nezahvalnost i veliku glupost koju sam počinio što sam
je slijedio. Od tog vremena ona luta, sad na jedno mjesto, sad na drugo. Doznao
sam od barona, kojega sam sreo, da ga je napustila nakon osam dana i da je od
onda dobio sedam do osam nasljednika.
Evo, prijatelju moj detalja koje si mi tražio. Uvjeren sam da će ti biti
zanimljivi. Oni će ti dočarati kakvo je ponašanje ovih žena s titulama, bogatstvo i
oholost kojih je morilo i drsko gazilo skromnu građansku vrlinu, koju su one
gledale kao daleko pod sobom. Moj primjer te uči kako je isuviše opasno previše
se prepustiti himbenim prijateljima i ne postaviti kočnicu naprasitosti njihovih
srasti (ova moralna pouka izgledat će ti dosta čudnom nakon tako razvratnih
opisa).
Bez prestanka ću se truditi da se vratim u Francusku. Što riskiram? Nikada
nisam bio medu prekršiteljima jer nikada nisam sudjelovao u njihovim strašnim
zavjerama.
Zbogom, prijatelju moj, nadam se da ću te uskoro zagrliti, itd.
BILJEŠKA IZDAVAČA
Autor ovih uspomena se sada vratio i on ovdje daje najpostojanije dokaze
svoga rodoljublja. Ali nitko ne zna da je ikada imao bilo kakvu vezu s Pol...
Njegovim pristankom objavio sam njegov rukopis i vjerujem da će mi javnost biti
zahvalna zbog toga. Može li se bolje upoznati bestidnica o kojoj se radi?
K r a j
36. ZLOUPOTREBE SLOBODNOG JEZIKA
Izgledalo nam je zanimljivim, prije nego što strogo prosudimo ovom djelu, da
Francusku Mesalinu iz 1789. (iako je ovo datiranje više formalno nego stvarno, kao
što to nagovještava Jean-Marie Goulemot) slijedimo drugim jednim erotskim
tekstom iz revolucionarnog vremena pod nazivom Sloboda ili Gospođica Raucour
iz 1791., da bismo pokazali, usporedbom, kako se jedan razvratni tekst može stvoriti
potezom pera pomoću jednog pojednostavljenog postupka i bordelskog rječnika.
Ne radi se ipak o jednom sasvim pornografskom djelu jer se u njega ubacuju
politička razmatranja: Gđica Raucour, rojalistkinja i reakcionarka, kefa Revoluciju
najsumornijim bojama. Osobito razobličuje krvave pretjeranosti ljubavi za
slobodom. Ali ona ih razobličuje da bi se sama poslužila prostačkim jezikom. Tako
književna osrednjost proizlazi iz loše upotrebe slobode.
Revolucionarno kazalište samo je nejasan izgovor da se na scenu postavi urota
bludnica i tucaljki, koju podržava Komitet za Tucanje Nacionalne Skupštine, protiv
dviju suparničkih sekti: sekte sljedbenika Sodome (sodomiti, pederi, guzičarke) i
anandrinske sekte (lezbijke, tribade i klitorke). Govoreći usput opet nailazimo na
istu opsjednutost sifilisom i trudnoćom u kojoj smo govorili u povodu djela Pobjeda
redovnica ili brbljave duvne i Razvratna i filozofska pisma dviju duvni.
Po svemu sudeći, radi se manje o kontrarevolucionarnom pamfletu nego o
nekoj vrsti parodije revolucionarnih postupaka: govora, intervencija, zahtjeva
Komiteta, dekreta, junačkih djela itd., u jednom juridičko-seksualnom
nerazumljivom žargonu koji ih izvrgava podsmijehu. Može se zamisliti anonimnog
autora pod plaštem razočaranog ovrhovoditelja, nostalgičnog prema Starom
režimu. Prizemno i pomalo vulgarno pisanje u ovom djelu (»Kad vidim ženu kako
37. se tuca, a izigrava ukočenost, itd.«) ne dolazi ni do gležanja onom iz Dom Bougrea,
slavnog djela na koje aludira podgrofica Rascijepana Pizda. Markiz de Sade, jedan
od najvećih pisaca XVIII. stoljeća, optužio je izvjestan broj autora da s knjigama
prave isto što se pravi s cipelama. Može li se ovdje govoriti o dobro zavezanim
cipelama? O dobroj cipeli? Jedva o jednoj iznošenoj papuči...
Postoji tako jedan broj bestidnih pisanija, više razvratnih nego erotskih, iz
revolucionarnog vremena, jednih sumnjivog interesa, drugih bez i najmanje
književne vrijednosti. Ova ovdje, usprkos zloupotreba glagola tucati i njegovih
formula »tucačkih i guzičarskih«, ima barem zaslugu što je ekstravagantna po svom
jeziku, kao što je u Maju 68. došlo do izvjesnog seksualnog odglupljivanja jezika.
Michel CAMUS
38. GOVOR GĐICE RAUCOUR
Drage moje sestre-u-pizdi,
Gomila izvanrednih događaja zbija se bez prestanka od početka Revolucije.
Ljubav za slobodom, ova vodeća strast ljudskoga roda, neiscrpni izvor
najjunačkijih akcija kada je dobro usmjerena, preinačena u sadašnjim okolnostima
na tisuće i tisuće načina ličnim interesom, rađa svakog dana po svoj širini
kraljevstva posljedice kako kobne tako i mnogobrojne. San Marcierov, sanjarenje
Epimenidovo nisu vidjeli nešto tako slično što se događa sada pred našim očima:
jedan je sanjao suviše rano, drugi nije dovoljno spavao. Njihove fantastične misli,
kćeri zanesene mašte, predstavljaju samo nemoguće činjenice koje mogu postojati
samo u njihovim mozgovima ispunjenim platonizmom. Zauzeće Bastille, vječni
spomenik junaštva Parižana ili kukavičluka vladaoca, smrtna kazna nekolicine
istaknutih osoba, odvedenih u smrt bez ikakvog procesa sa strane najhumanijeg
naroda Evrope; dan 6. listopada, dan zauvijek poznat po krvoločnostima na koje
će on baciti svoje svjetlo i po vrijednosti i spolu boraca koji su ih počinili; epoha
dostojna Ronsardove oboe i luckaste trube Palissotove, jedan kralj pravedan i
dobar sužanj usred svojih podanika koji se smatraju slobodnim, jedna kraljica
dostojna obožavanja svih Francuza na meti svih strijela najstrašnije klevete;
prinčevi kraljevske krvi prisiljeni da žive daleko od svoje domovine da bi izbjegli
bijesu pobunjene gomile; najbolje plemstvo u kraljevstvu što luta po inozemstvu
da bi izbjeglo svjetiljku (izostavljeno) koja u Parizu vrši najapsurdniji despotizam;
čovjek poznat po svojoj osnovnoj zasluzi kažnjen najstrožom kaznom zato što je
htio biti vjeran svom kralju; javna kasa koja se koristi sadašnjim neredom da ne bi
39. izvršavala svoje najsvetije obveze, krediti, trgovina uništena bez ikakvih izvora;
zbrka u svim dijelovima Administracije; Zakonodavna vlast što zloupotrebljava
svoj ugled, izvršna vlast bez snage i moći; najsvetija prava zgažena pod nogama,
religija potkopana u svojim temeljima; njeni službenici svedeni na prosjačenje,
predstavnici jednog uzvišenog naroda koji zaboravljaju dostojanstvo svog
položaja, koji se vrijeđaju bez srama, koji upotrebljavaju tu i tamo, da bi
potkrijepili svoje mišljenje, oružje lukavstva, izvore sofizama i osobine same
klevete. Ovo su, drage moje sestre-u-pizdi, žalosni prizori koji se svakog dana
odvijaju u krvavom Kazalištu Revolucije, ovo su zlokobni događaji koji najavljuju
francuskom narodu najtužniju budućnost i najstrašniju perspektivu. Ova slika
različitih perioda Revolucije samo je, pravilno govoreći, njena vrlo nesavršena
skica. Nisam rekla ni riječi o pojedinim događajima kojih su toliki pojedinci
dostojni bolje sudbine bili njihove žalosne žrtve. Neću vam uopće govoriti o
potpunoj prevlasti pojednostavljenih misli u duhu Francuza. Izgleda da su
zaboravili ljubav prema svome kralju i, usuđujem se reći, svoju potpunu
lakoumnost prema važnom predmetu koji me zaokuplja i zbog kojega sam vas
ovdje sakupila. Prelazim brzo preko svega onoga što nam je strano.
Kao Francuzice, kao aktivne građanke, morate uzeti učešća u svemu što
zanima cjelinu nacije koje smo mi članovi. Ali, kad jednom ispunimo ovu zadaću,
ne zaboravimo naše pizde i klitorise. Ne bismo se ponijele kako valja, zaslužile
bismo najgori sifilis kad bismo, iz razloga koje ne mogu predvidjeti zanemarili
poduzeti mjere da se od njega zaštitimo i sačuvati sposobnost da se trljamo do mile
volje. Već se tmurna tuga ocrtava na vašim licima, već je zarazna gonoreja ostavila
na vama duboke bore. Iščezle su draži, blijede ljubice zauzele su mjesta ruža i
ljiljana koji se, nekada, sjali na vašim obrazima, dršćete, vaše tucanje sve vam vraća
u krsta. Međutim, ne znate još kolika vam opasnost prijeti! Ja sama, premda sam
upoznata s ovom bojazni, na nju nikada ne pomislim a da mi se dlake na guzici ne
nakostriješe, a da mi se klitoris odmah ne stisne, a da mi se pizda, koja je prilično
obimna, strahovito ne skupi. Ne, nema bržeg i iznenadnijeg učinka. Ali
oboružajmo se junačkom čvrstinom, zaboravimo na trenutak da smo žene, napor
neće biti mučan: kad se naviknemo da vršimo poslove muškaraca, uzmimo i
njihovu hrabrost. Evo činjenice.
Zahtjevom dostojnim onih koje su ga uputile, i iz razloga zbog kojih bi
zasluživale da im se napravi nekoliko šavova po njihovoj prostranoj rupi za
40. rastvor, kurve, ova javna kuga koju grom treba smrviti, ishodile su od Komiteta za
tucanje, sastavljenog od najlošijih mladotucača koje je zemlja stvorila, dekret koji
naređuje svim pederima i guzičarkama da ukrase svoj šešir jednim prutom s
dlakama u obliku pera kao sramnim znakom po kojemu bi ih se moglo prepoznati
bez muke i pokazivati prstom, osim ako se nakon što odbace zauvijek svoj
guzičarski bijes, ne upuste u javnu profesiju kurvanja. Sodomiti su saznali da ih se
zaklelo na prezir i gnušanje. Ubrzo su se sakupili u Luxembourgu, pod
predsjedavanjem dičnog guzičara Villettea i imenovali su Komesare, odlučne
sodomite i jednog Povjerenika da bi mogli tucati kurve otraga i da bi im se pružila
obrana u sporu koji bi se suprotstavljao njihovom ukusu za guzicu, kao i pažnja u
društvu. Do ovdje nas baš briga: naše pizde i naše klitorise nitko još ne dira. Ali
jučer, dok sam tucala Gđicu Pelenu a da nisam zatvorila svoja vrata, dok sam se
upinjala od sve snage da zakopčam moje tucalo od ostruga, vitez od Pizde-Još-
Jednom, stalni tucač koji me je zauzdao masu puta do izglačanih jaja, kada sam za
Francuze bila božanstvo rasplodne kobile, ulazi kod mene, sav van sebe, izgledom
čovjeka kojega su upravo uškopili i, ne obazirući se što sam upravo trebala svršiti:
– Dolazim, kaže mi vukući me grubo za ruku, dolazim od podgrofice
Rascjepane-Pizde, gdje, dok se vi zabavljate tucanjem, spremaju protiv cijele
anandrinske sekte plan sposoban da je uništi iz temelja. Moje prijateljstvo prema
vama, moje priznanje za vaše stare usluge obavezuju me da vas o tome obavijestim.
Nisam uspio da me istrljaju da bih vam što prije donio ovu važnu vijest. Ispunio
sam svoju dužnost. Svršite ako imate za to hrabrosti i pripazite se.
Na ove riječi, sok se stisne u meni, ja odapnem, a Gđica Pelena, koja već
svršava u velikim mlazovima, osjeti odjednom da je izvor njezine sperme presušio.
Priznajem joj iskreno: da se svemir srušio ne bi na mene ostavio tako strahovit
dojam kao vitezove riječi, najgori sifilis manje bi me prestravio. Pala sam u mrtvilo
da su se pobojali za moj život. Uzalud su upotrijebili alkohol, uzalud su me natopili
eteričnim uljima, karmelićanskom vodicom, sami eter od tucačkog soka bio bi bez
učinka. Tek me je silnim škakljanjem i trljanjem mala Pelena vratila u život. Kad
sam došla k sebi, prvi mi je pokret bio da prinesem ruku svojoj pizdi da se uvjerim
u njeno postojanje. Vjerovala sam da sam sanjala riječi viteza od Pizde-Još-
Jednom, ali Gđica Pelena mi ukaže na moju zabludu. Mučila sam maštu da bih
otkrila koji bi mogli biti razlozi mrske zavjere kurvi, pažljivo sam ispitivala kakvo
je bilo naše ponašanje prema tom sramnom ološu, i ništa nisam nalazila, ni u
41. našim pizdama, ni u našim guzicama, što bi nam donijelo njihovu mržnju.
Konačno, snagom razmišljanja, tucački sok mi se sručio u lice, i dođe mi na pamet
sjajna ideja. Evo je.
Dok su nas naše novčane potrebe ili naš ukus prema običnom tucanju nužno
primoravali da se služimo jajima i prutovima, pričinjale smo bezbrojne
nesuglasice, neugodnosti neodvojive od kurvinskog zanata. Ali otkad nas je korisni
proizvod od naših pizdi izdigao iznad siromaštva, otkad smo oderale kožu
beskonačnom broju mudonja odjevenih u muškarce, koje su naše draži i naše
vještine primamile u naše mreže, otkad nas je naš uzajamni ukus za klitoris naveo
da odbacimo upotrebu kuraca, tucačice i ostalo društvo, naviknute nekada da s
nama dijele tripere, picajzle, sifilis i sve njihove posljedice, vidjevši da su sada same
zadužene mučnom zadaćom da pokazuju sposobnosti podložnika Svetoga Kuzme,
izmislile su strašan plan da nas vrate u klasu običnih kurvi razobličujući nas pred
Komitetom za tucanje da vršimo nezakonitu upotrebu naših naprava i svih
dijelova koji sačinjavaju organ požude. Ako je suditi o uspjehu njihovog
poduhvata po onome koji su već postigli u njihovom sporu protiv sodomita,
usuđujem vam se unaprijed reći da smo potucane, i to potucane a da nismo ni
plaćene. Dekret Komiteta za tucanje, sličnost naše situacije s onom pedera i
guzičarki, ugled kurvi kod sudaca koji ih tucaju besplatno, sve nas ovo navodi na
bojazan da ćemo podleći u sporu u kojemu nemamo uopće sredstava da zavedemo
one koji trebaju odlučivati.
Trenutak je, dakle, da što prije poduzmemo najsigurnije mjere da otklonimo
oluju koja grmi, neću reći nad našim glavama, već nad našim pizdama, nad našim
klitorisima, jednom riječju nad svim što nam pribavlja užitak tucanja i svršavanja.
Podsjetite se da u tucanju ima nepravde: u snošaju onaj koji zada prvi udarac
stražnjicom obično je onaj koji prvi štrca; kad se postavi kao tužilac, agresor je
skoro siguran da će pobijediti svog protivnika. Spojimo se onda iz interesa s
djecom Sodome, stvorimo s njima Savez cementiran sokom od tucanja, pustimo
da nas tucaju otraga, ako treba, ne trebamo se dičiti lažnom probirljivosti u izboru
sredstava. Sva su časna kada vode k cilju, to potvrđuje pjesnik koji je rekao: dolus
an virtus quis in hoste requirat (lukav ili veoma hrabar, onaj je koji traži
neprijatelja), a ovaj pjesnik nije bio mudonja. Neka naše snage, sjedinjene s onima
buzoranata, unesu strah u kosti nevaljalkama, svetim kurvama, koje je jedan
prolazan i lukavštinom zadobiven uspjeh, napuhao oholnošću, ali koje su
42. slavodobitno slavile samo trenutno da bi se većim sramom i smetenošću vratile u
kaljužu bordela. Uistinu, drage moje sestre-u-pizdi, ili će zaplašene tucačice
odbaciti svoj prokleti plan ili će ga izvršiti: ako one odustanu od njega, briga nas
za njih i naše bojazni su raspršene; ako su dovoljno podle da u njemu tvrdoglavo
istraju, one će neumitno podleći našim snagama sjedinjenim s onima Sodomita,
pa morale mi, da bismo osigurale uspjeh prodati sve do dlaka na našim pizdama i
napraviti od njih brkove za grenadire plave vojske. Prema tome, što bilo da bilo,
moj prijedlog mi izgleda razuman i tražim da časna Skupština kaže o njemu svoje
mišljenje s uobičajenom iskrenošću.
INTERVENCIJA GROFICE ADELINE
Jedna ljupka kurva, čarobna glumica, Adelaine, ustala je i rekla:
– Ja sam tucačica u duši, svi to znaju i u tome je moja slava. Volim muškarce
a žene mogu okačiti o guzicu. Viđe volim dugačak i debeli prut koji zapušuje
barem djelomično široku rupu moje pizde, koji me snažno grebe i s kojim obilno
svršavam nego jedan majušni i kratki klitoris koji bi se izgubio u mojoj pukotini i
koji bi me samo golicao i s kojim ne bih mogla izbaciti ni kapi soka. Prvi razlog
zbog kojega ne dijelim stav Gđice Raucour. Uostalom briga me za anandrinsku
sektu kao za dlaku na mojoj pizdi.
Ne znam da li plan stvarno postoji, a i kad bi to bio slučaj, ne bih bila sklonija
da interveniram protiv njih. Kao tucačice, njihovi interesi su i moji, i, osim ako me
se ne smatra blesavom, ne treba očekivati da ću pribaviti šiblje da me se njime šiba.
Kao aktivna građanka, koje mi se svojstvo neće osporiti, moram doprinijeti
kolikogod mogu užicima tucača, koji mi samoj to priuštaju tako često. A prisiliti
vas da vršite opet javno kurvanje, znači učiniti značajnu uslugu obožavaocima
dobre pizde, znači učiniti im dobro koje im mora biti dragocjeno jer su ga stekli
po mjeri svog novca i svog zdravlja. Jer koliko sve sudbina nisu naše pizde
upropastile? Koliko gonoreja nisu sve proširile? To potvrđuje mnoštvo bludnika
koji po krevetima Bicêtre ispuštaju nečistu tečnost s kojom smo ih obdarile. A vi
se razmećete vašim ukusom za klitorisom! I ne biste se stidjele da vaše naprave i
njihove pomoćne dijelove stavite u upotrebu koliko odvratnu toliko i kobnu, u
upotrebu koja bi bila ogavna Parižankama, Aspazijankama i samim Mesalinama!
43. Ah! Odbacite radije vaše sklonosti prema klitorisu, vratite se kultu prutova,
jedinom dostojnom vaših draži i vaših čari! Neka potop muške sperme, sručen na
vaše pizde kao očisna voda, očisti ih od bezbrojnih prljavština kojima su se
onečistile. Umirite Prijapa ovom pokajničkom žrtvom, usuđujem vam se obećati
da ćete svršavati s većom požudom nego ikada, usuđujem vam se predskazati
neumorne tucače, tucanja u izobilju, i novca, možda ne mnogo, ali poziva više
nego što biste ih i htjele: ima toliko ljudi kojima to ništa ne stoji, koji nisu cicije.
Vjerujte mi, ostavite sljedbenike Sodome njihovoj nesretnoj sudbini, nisu
dostojni vaše samilosti. Bruka prirode koju sramote na svaki način, neka ih crvi
izglođu do koštane srži! Neka vam moja razmišljanja ostave utisak da imam
razloga to očekivati. Ako su ona uzaludna, barem sam za kurac i jaja učinila ono
što moj ukus i pravda traže od mene, a ja ću se zbog toga utješiti tucajući se na sve
strane dok mi ostane i kaplja soka u meni.
ODGOVOR GĐICE RAUCOUR
– Nisam uopće sebi umišljala, odgovori Gđica Raucour, da ću Gđicu Adelineu
uvjeriti u moje stavove: razvratne naravi i nezasitne požude, ona bi teško prihvatila
plan koji se direktno suprotstavlja ovim dvima omiljenim strastima i da će se ona
odreći užitka tucanja i sticanja para. Ali, budući da u svome govoru nisam ništa
rekla što bi moglo povrijediti njenu osjetljivost, uzalud sam očekivala da ona bude
malo umjerenija u svom odgovoru i da ima nešto razumijevanja za sklonost kojoj
smo privrženi bez pogovora i za koju se tako čvrsto držimo kao jaja za kurac.
Štogod o tome kaže Gđica Adeline, premda joj se tucanje popelo u grlo dok nije
izbacila svoj žučljivi napadaj protiv nas, uvjerena sam, drage moje sestre-u-pizdi,
da nema nijedne među vama, kakvagod kurva bila u svoje vrijeme, koja ne bi više
voljela dati zašiti pizdu nego da se ponovo lati upotrebe prutova koji su vam toliko
puta prisjeli. I ne vjerujte da je naša naklonost prema klitorisu moderni
pronalazak, nisu se od danas žene dosjetile da se tucaju bez pomoći muškaraca,
imamo o tome primjere iz svih stoljeća i svih zemalja. One žene ratnice o kojima
nam povijest priča tolikih divnih stvari, one slavne Amazonke koje su obitavale na
obalama Thanaisa, imale su pizdu i to pizdu isto tako vruću kao i naša. Međutim,
one se nisu tucale s muškarcima, nego samo jednom godišnje, a to je opet bilo da
44. produže vrstu, a ostalo vrijeme tucale su se jedna s drugom. Rimske gospođe
isključivale su muškarce iz saturnalija samo da bi se bez ustezanja prepustile
nevinim nestašlucima koji se nama predbacuju. Divlje žene iz Kanade, koje njihovi
muževi napuštaju za vrijeme od sedam ili osam mjeseci koliko traje njihov lov,
nadoknađuju nestašicu prutova upotrebom klitorisa. A ako vam trebaju noviji i
uvaženiji autoriteti, ne bih li vam mogla navesti... Ali čuvajmo se da ne dodirnemo
Arhi-Sveticu, trenutna nemoć bila bi pravedna kazna za takav jedan napad.
Gospođica Adelaine baca kamenje na pedere i guzičarke. Ali da li je ona u
situaciji da to čini? Da li je ona van dodira u tom pogledu? Ne, bez sumnje ne i u
to se kunem pizdom Gđice Pelene: ne isključujući ni mene samu, nema nijedne
među nama koja nije, iz interesa ili bilo kojeg drugog razloga, do te mjere pokazala
svoju uslužnost da se pustila tucati otraga. I ako bi trebalo izvršiti provjeru na licu
mjesta, sićušni razmak koji dijeli naše pizde od naših guzica dokazao bi bez
ustezanja istinitost moje tvrdnje. Ali zašto raspravljati ovoliko dugo o jednom
pitanju koje to ne iziskuje? Uzalud bih pokušala uvjeriti Gđicu Adelaineu:
prepuštena svojoj tucačkoj naravi, ona se drži svoga mišljenja kao picajzle jaja
jadnoga muškarca. Stavljam, dakle, prijedlog na glasanje i tražim od svih onih koje
se slažu s ovom mojom intervencijom da se okoriste jedna drugom u prisutnosti
tvrdoglavke da biste joj dokazali slobodu glasanja.
KRAJ GOVORA GĐICE RAUCOUR
U trenutku, sve pomoćnice padnu nauznak dvije po dvije, u sali se čuju samo
prigušeni uzdasi, prethodnice požude. Parket odzvanja od udaraca guzica,
ponavljanih po stotinu puta, čitava vesela družina upinje se gorljivošću
najsnažnijih sportista. Adelaine sama, sjetno sjedeći na svom sjedalu, kao da je
utonula u neku malaksalost. Konačno se budi, tresući bijesno svojim haljinama:
– Ovom jazbinom isto tako poštovanom kao i seks, bacam vječnu mržnju na
cijelu anandrinsku sektu. Neka ona vidi kako se njihove pizde suše iz nužde, neka
uzalud sazivaju pomoć Prijapovu, a ja da plijem u oceanu sjemena.
Ovim riječima ona napušta dvoranu i iščezne.
45. Međutim, glasačice se žure da dadu svoje mišljenje. One svršavaju sve
odjednom, i budući da je prijedlog jednoglasno prihvaćen, Gospođa Raucour
diktira interpelaciju slijedećim riječima:
INTERPELACIJA TRIBADA
u sporu pedera i guzičarki protiv
tucačica itd.
Mi, glumice, plesačice, statistkinje, operske dive, Francuzice, Talijanke itd.,
nakon što smo odbacile tucanje u uobičajenim oblicima da bismo se zaštitile od
posljedica koje iz njih slijede, i nakon što smo se zakleli da nećemo više
upotrebljavati prutove i jaja da ne bismo doživjele neugodnost da vidimo kako
nam trbusi rastu, a naša tijela postaju teška i glomazna, što nam je donosilo
nesreću, odlučile smo da se tucamo i trljamo uzajamno da bismo tako pokupili
ruže užitka a da ne budemo izložene ubodu trnja. Bez straha i grižnje savjesti, jer
ne škodimo nikome, prepustile smo se bez nepovjerenja našim nevinim zabavama
kad smo skoro postale žrtve naše sigurnosti. Ali jedno dobročinsko božanstvo
bdjelo je nad nama: doznale smo da su kurve napravile podmukli plan da nas
prisile ponovo vršiti javni blud koji smo odbacile pod zakletvom. Čim smo to
doznale, sakupile smo se i – nakon što smo zrelo prodiskutirale jedan tako važan
plan, nakon što smo se međusobno tucale i ponovo tucale, tresle i trljale do
iscrpljenja, smatrajući da bismo dale dokaze kukavičluka za koji nismo sposobne
kad ne bismo poduzele sve moguće korake da se odupremo tucačicama, našim
suparnicama, smatrajući osim toga da odbaciti da se klitoriziramo značilo bi
odbaciti ono što nam je najdraže u životu – zaključile da prosvjedujemo u korist
pedera i guzičarki u njihovom sporu protiv kurvi i ostalog društva, koji se odvija
pred Komitetom za tucanje, nudeći sljedbenicima Sodome da platimo polovicu
sudskih troškova i da platimo u slučaju izgubljenog spora naš dio svih troškova
koji će nastati u tom sporu, popis kojih nam se mora predočiti s potpisima i
parafima suda, ali sve to pod uvjetom da se rečene kurve i ostalo društvo žestoko
progone pred svim sudovima zaduženim za sporove tucačke i guzičarske do
njihovog potpunog prestanka ili do konačne presude, htijući da se ovaj podnesak
i sve ono što mu prethodi legalno dostavi našoj suparničkoj strani putem službe
46. našeg ovrhovoditelja, da se ne bi one pretvarale nepoznavanjem činjenica, a sve
ovo samo potpisale našom najdragocjenijom tekućinom: našim tucačkim sokom.
Učinjeno u Parizu, sutradan od nabadanja Charlesa Lametha.
Potpisani: Raucour, Pelena, U... P... C... Starija, C... mlađa i Mariette
Vagina, tajnica u originalu.
Kolacionirano da bi poslužilo za presudu i zapečaćeno velikim Pečatom
Društva koje nosi nevidljivi otisak klitorisa usred široke pizde.
Potpisana: Vagina, tajnica
POTVRDA O DOSTAVI
Mi – ovrhovoditelj svega što je u vezi s užitkom tucanja, primljenog i
usvojenog u svim kazalištima, bordelima, krčmama, drvoredima Luxembourga,
Tuileriesa i po svim sumnjivim i sramnim mjestima od kojih se sastoji Pariz,
Glavni Bordel Kraljevstva, ovdje nastanjen, potpisan, spreman sve učiniti za novac,
privržen kao i sva moja subraća i svi gornji fiškali osobama koje plaćaju obilato i u
gotovu, na zahtjev Časne sekte anandrinske – smo, ovom potvrdom, uredno
kontrolirali, prenijeli priloženu interpelaciju i sve što joj je prethodilo kurvama i
ostalom društvu, govoreći podgrofici od Rascijeplje-Pizde u njenom boravištu, u
bordelu, ulaz iz stuba, i od svega smo joj predali kopiju, o čemu je sačinjen spis, u
Parizu.
Potpisan: Svrbi-Pizda, ovrhovoditelj
Kontrolirano i utisnuto u zglavak pizde.
Primio sedam franaka šest sua.
Potpisan: L. C.
PRIMITAK PODGROFICE OD
RASCJEPANE-PIZDE
47. Primila kopiju dana..., i trljala prut ovrhovoditelju da mu nadoknadim njegov
trud, izjavljujući anandrinkama da ćemo dostaviti naš odgovor u roku utvrđenom
odredbom.
Potpisana: Podgrofica od Rascijepane-Pizde
ODGOVOR PODGROFICE
OD RASCIJEPANE-PIZDE
i njenih privrženica
na interpolaciju anandrinske sekte
Sa svim duhom kojim je prožeta Gđica Raucour, sa svom pronicavošću kojom
je stvarno obdarena, prisiljene smo ustvrditi da su njena razjašnjenja ponekad
pogrešna. Ona to nedvosmisleno dokazuje u svom govoru svojim družicama da bi
ih nagovorila da se svrstaju protiv nas u vezi jednog izvještaja za kojega ništa ne
govori da je vjerodostojan.
Bilo zbog neumješnosti, bilo zbog pomračenja duha, bilo zbog nedostatka
boljeg načina, Gđica Rauoour neumoljivo gadi uzvišenu Narodnu Skupštinu,
predstavlja prema svom gnusnom i groznom stanovištu sve događaje koje je
donijela Revolucija i obasipa prezirom i prokletstvom dičnu Nacionalnu Gardu,
koje su hrabrost i budnost najčvršća podrška slobodi naroda. U blatu raspada gdje
ona gmiže, usuđuje se prinijeti svoje prosto oko sretnom Ustavu, koji čini radost
dobrih građana, njena prljava usta usuđuju se sipati otrov zavisti na sve ono što je
rodoljubivim Francuzima najsvetije. Naviknuta da živi s ortacima aristokracije,
ona je preuzela i njihove ideje, naviknuta da trlja, da sisa njihove kurce, ona je s
njihovim sjemenom progutala i njihova načela. Gospođica Raucour ne otkriva
svoje osjećaje o Revoluciji zato da bi tako došla do onoga što ona naziva svog
Glavnog predmeta. Ona je sama stvarno aristokratkinja, i zato hoće nametnuti svoj
način mišljenja svojim družicama, u ludoj nadi, da će, možda, ostaviti kakav utisak
na javnost. Ali one tako malo znače u društvu da se s njihove strane ne treba ničega
bojati.
Iznoseći ovako na svjetlo dana prave osjećaje Gospođice Raucour i njenih
privrženica, smatramo se obaveznima, prije nego što odgovorimo na njihovu
48. interpolaciju i na uvrede kojima je ona prožeta, smatramo se obaveznima da
izrazimo našu patriotsku privrženost.
Izjavljujemo, dakle, da smo mi gorljive rodoljupke i da neće biti do nas ako se
Ustav ne ostvari na zadovoljstvo svih građana dobre volje. Mi poštujemo Narodnu
skupštinu, mi osobito volimo njihove članove, i mi im dajemo dokaze o tome svaki
put kad se oni udostoje da nas počaste svojom posjetom. Mi smo s njima bez
ustezanja, nudimo im sve da bi ih zabavile: pizdu, bedra, guzicu, sise, sve im je na
raspolaganju, i njihove najmanje želje za nas su svete i poštovane. Ovo je naš način
viđenja i osjećanja u današnjim okolnostima. Ne bojimo se da ga objavimo jer,
kolikogod bile kurve, mi znamo procijeniti stvari i razlikovati dobro od lošega.
Daleko od toga da pokušavaju braniti svoju groznu sektu, anendrinke bi
trebale crveniti od srama što se hvale jednom sklonošću koja ih obeščašćuje u
očima osoba kojima čast nešto znači, u našim vlastitim očima. Jer izjaviti da imaju
odlučnu i nesavladivu strast prema jednom klitorisu, prema jednoj napravi
upotreba koje samo rijetko donosi ejakulaciju, nije li to vrhunac beščašća? Ne znači
li to vrijeđati prirodu? Ne bi li tisuću puta više vrijedilo poslužiti se jednim dobrim
velikim kurcem s rizikom čak da se uhvati najgori sifilis, s rizikom čak da vidiš
napumpan trbuh? I tribade se usuđuju nazvati nas divljom pasminom! Ali ne
odgovara li im ovaj sramotni pridjev bolje nego nama? Pitam ovo sve poznavaoce
tucanja.
Nemamo više samoljublja nego što treba, ali, bez preduvjerenja, usuđujemo
se sami sebi polaskati, da smo u očima javnosti manje ponižene, manje prezrene
od njih. Razlog tome je jednostavan i svakome na uvid: mi tucamo, mi trljamo,
ponekad čak, jer to treba priznati, mi ližemo, ali sve to da bi zaradile za život. A što
je važno, naposljetku, na koji način se zarađuje? Jedni za svoje izdržavanje
zarađuju u znoju svoga lica, mi živimo u znoju naših guzica. Uostalom,
zadovoljavajući ovu potrebu, najvažniju za svako živo biće, mi ispunjavamo cilj
prirode koja nam nije stvorila pizde da u njima držimo miševe i, ako nemamo često
užitak da pravimo djecu, imamo onaj da svršavamo, a to nije najnerazumniji od
svih užitaka. Ali anandrinke, koje nas nazivaju lošim nevaljalkama, mogu li one
podastrijeti u svoj prilog razloge tako snažne kao ove koje sam upravo izložila?
Izazivam ih na to. One su iznad potrebe, to izjavljuju. Njihov snošaj ne može
ispuniti cilj prirode, to je sasvim jednostavno. Užitak koje oni doživljavaju mora
biti jako mali. Samo krivo shvaćenom profinjenošću, samo pretjeranim razvratom
49. one se tucakaju uzajamno i stoga su prostije, više vrijedne prezira od tucačica na
trgu Louisa XV. Gospođica Raucour, da bi poduprla svoj klitorijalni sustav, ili da
bi se iskazala jednom erudicijom za koju nas je briga isto kao za Tarquinova jaja,
navodi nam bombastičnim tonom primjer Amazonki, rimskih gospođa, žena iz
Kanade. Oh! Ovoga puta Raucourova se ruga i nama ili je izgubila glavu! Kad
vidim da jedna žena izigrava znanstvenika izgleda mi da mi čupaju dlake iz pizde
jednu po jednu i rado bih je tucala nogom u guzicu. Ali da li je Raucourova
putovala među Amazonke da bi nam govorila o njihovim običajima s tolikom
sigurnošću? Ne, bez sumnje. Ona je ovu lakrdiju vidjela u nekoj staroj knjižici s
kojom bi bolje učinila da je obrisala stražnjicu. Još manje vjerujemo što je rekla o
rimskim gospođama: kako nikada nije privirila nosom u njihovo društvo, kako su
one koje su to uradile otišle na drugi svijet, nemoguće je da ona zna što se tamo
događalo, i ona će nam oprostiti našu nevjericu u tom pogledu. A što se tiče žena
iz Kanade, to je još jedno prazno naklapanje za koje nas baš briga: nikada nismo
pročitale ništa više od Dom Bougrea ali kladile bismo se o bocu vina da nema
takvog mudonje od autora koji bi napisao ovakve blezgarije. I pretpostavite čak da
neka vucibatina to i napiše, dobrano bi se namučio kad bi ga upitali da predoči
dokaze o tome. Ali ono što nas najviše zatucava u onome što govori Gospođica
Raucour je to što ona nudi novije autoritete i što se zadovoljava da stavlja gomilu
točkica! Da su to barem jaja, to bi nam razvedrilo pogled. Ali točkice! Oh! Lijepi
autoriteti! Istina je da se ona pretvara da se ne usuđuje objašnjavati, ne usuđuje se
dodirnuti Arhe-Sveticu od straha da se ne okameni. Tko bi ikada pomislio da će
Gospođica Raucour, koja je dodirnula i trljala toliko kuraca, koja ih je tako često
smještavala u svoju pizdu bez straha da će zaraditi sifilis, postati tako bojažljiva?
Tko bi ikada bio rekao da će ona koja dodiruje, koja trlja, koja liže pizdu Gospođice
Pelene postati toliko tankoćutna da se neće usuditi dodirnuti ono što ona naziva
Arhe-Sveticu? Zar ne znači to tucati ljude u zdrav mozak kad nam se daju progutati
pilule tako slabo zaslađene? Očito. Gospođica Raucour nas smatra za ono što
nismo: za prave mudonje od žena. Ona je zaboravila da smo mi kurve, i kao takve,
u pitanju tucanja znamo se isto tako dugo kao i ona.
Predsjednica tribada nalazi za čudno to što Gospođica Adelaine ne stane na
stranu Sodomita. Čak ju je i prezrela što se baca kamenjem na njih jer, kaže ona,
nema nijedne među njima koja se nije dala zajašiti otraga. Gospođica Raucour ovo
sudi, bez sumnje, po samoj sebi, a lako je povjerovati da je žena koja je sada tribada
50. prije bila drolja i to drolja u svom značenju riječi. Ali može li ona, a da se ne pokaže
u svoj bestidnosti, mjeriti druge po svom aršinu? Ona za to nudi kao dokaz sićušan
razmak koji dijeli dva otvora. Ako je ovo jedan neoboriv razlog, odatle treba
zaključiti da su tri četvrtine žena guzičarke, jer kod većine, ne samo da je razmak
sićušan već čak pizda i guzica saobraćaju i toliko su pomiješane da pružaju samo
jedan širok bezdan. A zatim, ako je jedan kralj umro od sifilisa iz toga ne proizlazi
da oni koji su ga otad dobili moraju se zbog toga ponositi ili da im se prije oprosti.
Slijedeći razloge, dobre ili loše, Gospođice Raucour, anadrinke, bojeći se za
svoju sektu, najavile su da će intervenirati protiv nas u sporu pedera i guzičarki, da
bi spriječili lijepe mjere koje smo spremne protiv njih poduzeti. Pa dobro, baš nas
briga za to i mi im objavljujemo da nekoliko neprijatelja više mogu samo
udvostručiti našu snagu. One namjeravaju da nas progone pred svim sudovima
tucanja dok zadnja od nas ne odustane. Ako one ne svrše do tada, sok će im izaći
kroz oči. Ni njihova bogatstva, ni njihove prijetnje neće nam utjerati strah u kosti.
Dok nam ostane dlaka na guzici, dok muškarci natiču, dok naše ruke budu znale
trljati prutove bit ćemo nedohvatne za strah. Samo nas bijeda i Bicêtre mogu
zaplašiti. Zato, neka očekuju najžilaviji otpor: mi smo žene, mi smo kurve i prema
tome tvrdoglave. Nemamo ništa, ili skoro ništa, izgubiti. Ali makar morale prodati
do zadnje dlake na guzici, makar morale praviti brade po dvadeset franaka, mi
ćemo ih prisiliti da ponovo postanu kurve, pa one crkle od bijesa.
Potpisana: Podgrofica od Rascijepane-Pizde i Geneviève Siso-Jajka,
tajnica, u originalu.
Kolacionirano po njenom originalu da bi poslužilo za presudu.
Potpisana: Siso-Jajka, tajnica.
POTVRDA O DOSTAVI
Godina tisućuosamstodevedeseta, druga od preporoda Francuske i
razočarenja aristokracije, mi, ovrhovoditelj Krčmar, prijašnji tajnik bordela
Gourdan, počasni makro svećenstva, primljen i uveden u Palais-Royal, po
bulevarima, na raskršću Buciju, u ulici Pelican, na trgu Louisa XV i po svim
uglovima pariških ulica gdje se vrši tucačka trgovina, ovdje nastanjen, potpisan na
zahtjev podgrofice od Rascijepane-Pizde, nazvane Bakantice, velike majstorice u
51. tucanju i stalne predsjednice tucačica, svodnica, trljačica, itd., odvedeni smo u
boravište Gospođice Raucour gdje smo našli njenu ljubavnicu kako čisti stepenice
i kako se trlja u ritmu, a zapitavši je za stan njene gospodarice, odgovorila nam je
da ona nije dostupna, što znači da je ona bila zauzeta time što se dala lizati
Gospođici Peleni. Sljedstveno tome mi smo zadigli suknje ljubavnici i dobro i
dolično se njome okoristili na stepenicama i to stojećke pod rizikom da nas od toga
udari kap. Nakon čega smo joj dostavili odgovor kao gore sadašnjim sudskim
pozivom i od svega smo joj predali kopiju, o čemu je sačinjen spis u Parizu.
Potpisan: Svrbi-Jaja, ovrhovoditelj
Koja je odgovorila da joj baš briga za odgovor i za spis, ali da je bila vrlo
zadovoljna ovrhovoditeljem koji ju je naveliko tucao.
Potpisan: Brko-Kuronja, ljubavnik.
54. PREDGOVOR
LOŽNICA ŠEFA KUHINJE
Kad bi nas, u duhu Erotike Biblion, mašta ponijela, uz dužno poštovanje, da
nam naširoko govori o biblijskim podacima, mogli bismo uspostaviti čudnu
usporednicu između brojeva tridesetdva i četrdeset: tridesetdva puta mudrosti i
tridesetdva tradicionalna položaja, četrdeset dana potopa i četrdeset načina tucanja.
Lako je onda zamisliti, imajući u vidu godinu izdanja, 1790., ovog revolucionarnog
brevijara, kako su mogli upotrijebiti u to doba jednu ovakvu usporednicu pristalice
i preziratelji Revolucije. Za jedne, prijeći od tridesetdva na četrdeset značilo bi
neosporno odlučni napredak, suglasan htijenjima Razuma i Prirode, eksplozija
licemjerne i bigotne mudrosti u mlazevima jednog potopa tucanja. Za druge, opet,
broj četrdeset bi ne manje neosporno dobio smisao pada razuma u orgije i, prema
tome, neizostavnosti božanske kazne. Neki bi, uostalom, bez imalo sumnje, dodali
ovom simbolizmu četrdeset sušnih godina i prorekli četrdeset gladnih godina, što bi
ih ravno odvelo u revoluciju iz 1830.
Srećom, ako je u svom naslovu, anonimni autor ove Kamasuutre od igre s
loptama lijepo najavio četrdeset načina da se pođe veselo u nebo, on iznenada
uskrsava, ne zna se baš zašto, četrdeset i prvi, koji nam, tek što smo se oporavili od
napora mašte što ih ovi drugi zahtijevaju, produžava dvosmislene nestašluke iz
Milanskog začina, četrdesetog, slastima iz Lizaljke, jednog od užitaka bogova, kaže
pjesma. Srećom, rekli smo, jer prema našem znanju broj četrdesetjedan nije u Bibliji,
i, štoviše, prvi je, što zaključuje raspravu.
