Otkrijmo Zajedno Vrednote Hrvatske Esej

1. OŠ VELIKO TROJSTVO
Braće Radića 49
43226 Veliko Trojstvo
Telefon: 043 / 885 – 006
Telefon / Fax: 043 / 885 – 905
E – mail: os-veliko-trojstvo-001@skole.htnet.hr

2. Mi smo učenici Osnovne škole Veliko Trojstvo koja se nalazi u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji,
a naše područne škole Ćurlovac, Šandrovac i Malo Trojstvo u dvije općine, Veliko Trojstvo i Šandrovac.
Za ovaj natječaj odlučili smo se prijaviti jer
smatramo da je
naš kraj nedovoljno istražen i svekoliko
pučanstvu naše domovine nepoznat, iako
obiluje jedinstvenim kulturnim i prirodnim
vrijednostima i potencijalima. Na ovaj način
željeli bismo približiti samo dio toga i
započeti promidžbu te pokazati kako se
tradicijski običaji i način života mogu staviti
u suvremeni kontekst turizma, ali i obrazovanja i stjecanja znanja o Lijepoj našoj u različitim krajevima
Lijepe naše.
Osnovna škola Veliko Trojstvo nalazi se u općini Veliko Trojstvo u istočnom dijelu županija središnje
hrvatske, u Bjelovarsko-
bilogorskoj županiji, 8 km sjeveroistočno
od županijskog središta, grada
Bjelovara, a smjestila se podno obronaka
Bilogore, kao i na samoj Bilogori.
Obuhvaća naselja: Ćurlovac,
Dominkovica, Grginac, Kegljevac,
Maglenča, Malo Trojstvo, Martinac,
Paulovac, Veliko Trojstvo, Višnjevac
i Vrbica.
U ovom našem projektu, mi ćemo Vam opisati samo dio znamenitosti i
zanimljivosti, ali ljepota našeg kraja može se doživjeti u potpunosti jedino ako nas
posjetite i pri tom se prepustite uživanju uključivši sva svoja osjetila.

3. U naporu vlastitog potvrđivanja i određivanja, a u borbi protiv omalovažavanja, iskrivljavanja,
izmišljanja i zaboravljanja vlastitosti rođeno je prije 85 godina Kulturno umjetničko društvo „Veliko
Trojstvo“ iz Velikog Trojstva, točnije 1924. godine, kada je osnovan „Muški i ženski pjevački zbor u
Troščanskoj župi. Od 1934. godine djelovalo je Djevojačko društvo Srca Isusova, zatim od 1935. do
1941. godine djeluje Ogranak „Seljačke
slobe“ . S početkom rata utišavali su rad
„Seljačke slobe“, ali ne i uništili. Nakon
završetka rata obnavlja se kulturna
djelatnost KUD-a pod novim nazivom
„KUD- Stjepan Bačak. Njegovali su pučki
teatar, pjesme i plesove svog kraja. Rad
društva pomalo zamire, s dolaskom novog
vremena, stari se običaji preoblikuju,
nestaju i ismjehuju, ostaju živjeti samo u
sjećanjima i srcima dobrih ljudi, koji vođeni
ljubavlju prema svojoj kulturi i tradiciji, neće
dopustiti, da njihovi potomci, ne upoznaju
kulturno- umjetničku baštinu svojih
predaka. Vođeni tom mišlju, ponovno
1974. godine osnivaju kulturno-umjetničko
društvo pod nazivom KUD- „Veliko
Trojstvo“, pod čijim nazivom djeluje i
danas. U sklopu KUD-a djeluju folklorna i dramska sekcija pod vodstvom triju učitelja: Marije Lukač, te
Gordane i Jurja Matunci. KUD Veliko Trojstvo trudi se sačuvati od zaborava i nestajanja brojne narodne
rukotvorine, pučke umotvorine, predmete i stvari koje čine dragocjeno svjedočanstvo duha, bogatstva
života i ljepote minule prošlosti. Rad društva od neizmjerne je važnosti jer doprinosi kakvoći življenja,
posebno jer takav rad osmišljava slobodno vrijeme mladih i upućuje ih pravim vrijednostima i smislu
života. Kulturno-umjetnička društvo istražuje, oživljava, obnavlja i prikazuje mnoge lijepe običaje,
pjesme, priče, narodne nošnje i glazbala. Kroz rad društva čuva se i prezentira izvorna pjesma i ples,
svirka i običaji, život i rad djedova i pradjedova, bez kojeg ne bi bilo i naše sadašnje kulture i općega
napretka. Usmene narodne umotvorine ( pjesme, priče, basne ), a u širem smislu i običaje, nošnje,
glazbala, glazbu, plesove i drugo folklorna skupina njeguje, prezentira i popularizira baštinu narodnog
stvaralaštva - narodne umjetnosti. Najčešće na smotrama ( koje se održavaju svake godine) oživljavaju i
prikazuju običaje, pjesme, plesove, priče, narodne nošnje i glazbala, a vrlo često se pojavljuju na sceni i
običaji ili dijelovi običaja obično vedrijeg sadržaja, npr. ženidbeni običaji, žetveni, pokladni...
S obzirom da je Veliko Trojstvo selo, koje leži u pitomoj dolini rječice Bjelovacke, podno
valovitih obronaka Bilogore, s ponosom su se naši stari nazivali Bilogorci i Bilogorke, a svoj kraj
bilogorski kraj. KUD Veliko Trojstvo, osim izvorne pjesme, plesa i običaja, njegovao je i rad tekstilnog
rukotvorsta bilogorskog područja, koji ima neprekidan tijek trajanja, još iz staroslavenske pradomovine,
što je očuvano u nazivlju alatki za obradu lana i konoplje, kao i u procesu obrade ovih tekstilnih sirovina.
Umijeće predenja lana i konoplje prenosilo se s koljena na koljeno. Prelo se pomoću preslice i vretena,
a u novije vrijeme se upotrebljavao kolovrat. Kolovrat je upredao nit vrtnjom kola na nožni pogon. U
Bilogori se tkalo na horizontalnom tkalačkom stanu tari ili naredu. Otkano platno koristilo se za dijelove
muške i ženske nošnje.
Narodna nošnja Bilogore, prilagođena je sredini u kojoj je nastajala i otkriva gospodarske prilike,
klimu, imućnost zajednice i pojedinca, tragove prošlosti, povijesne događaje i utjecaje. Iz narodne
nošnje vidljiva je životna faza (djetinjstva, djevojaštva) i status pojedinca u društvenoj zajednici, osobito
žene – udaja, materinstvo, zrela dob, udovištvo.

4. I kod muške i ženske nošnje razlikujemo radnu i svečanu nošnju, s određenim varijantama za
blagdane i obredne običaje. Nošnja Bilogore spada u takozvano ne krojeno ruho, jer se pojedini dijelovi
odjeće izrađuju spajanjem ravnih komada platna, koji se zatim spajaju u manje i veće nabore (rozaju
se). Osnovni materijal za izradu muške i ženske nošnje je domaće platno. Platnena se odjeća nosi i
ljeti i zimi. Za hladnijeg vremena navuku se krzneni i sukneni ogrtači – zobunci, kabanice, čove.
Ženska nošnja sastoji se od tri osnovna dijela: oplećka, rubače i fertuna. Ispod njih se oblači
podoplečak i dvije do tri podrubače. Oplečak se
vezao ispod vrata crvenom vrpcom. Rubača seže
do gležnja. Oblačila se preko oplečka i vrpcom
omotala i vezala oko pojasa. Preko rubače se
polegao fertun iste duljine kao i rubača i lijepo
vezao otraga u mašlin. Kao gornja odjeća oblači se
svileni prsluk – lajbec- zobunac, koji se vezao
sprijeda. Imao je i dekorativnu i magijsku namjenu
čuvanja od zlih pogleda i uroka. Zimi se oblači
kožunac i duga ili kratka surina. Kožunac je izrađen
od janjeće kože, domaće izrade. To je prsluk bez
rukava, zatvoren do vrata, koji se kopča sprijeda
kožnim gumbima i petljicama. Seže do kukova, a
sprijeda i straga je produžen kružnim zaobljenjem.
Izrađivao se od bijelog i tamnog runa, a bio je bez
ukrasa, jer se nosio kao radna odjeća. Surina je
kratki ili dugi kaput od darovca – valjanog ili
stupanog sukna, izrađen u obliku kabanice.
Ukrašavala se crvenim, žutim ili crnim gajtanima, a
zakopčavala kožnim gumbima i petljicama.
Kepenak – kabanica vojničkog kroja, izrađena od
tamno modrog ili crnog tvorničkog sukna. Kopenak
se nosio u 19. st. , a nosile su ga žene i muškarci.
Debeli, vuneni i sukneni rupci nosili su se složeni u
trokut ili pravokutnik, zabačeni preko ramena.
Ukrašeni su debljim sukanim resama. Na noge se obuvaju čarape ili omotaju obojci, a zatim se obuvaju
opanjci. Glava se prekriva kapcom-poculicom ili pečom-maramom. Djevojke se u svakodnevnoj nošnji
ne razlikuju od mladih udatih žena. Djevojčice i mlađe djevojke ne nose lajbec i imaju otkrivenu glavu.
Muška nošnja ima sve odlike panonskog ruha. Sastoji se od gaća, rubače i lajbeca – zobunca,
a dodaje se i fertun, šešir i šubara. Gaće imaju nogavice od jedne i pol, dvije ili tri pole, prema tome da li
su šivane za radnu ili svečanu namjenu. Donji dio nogavica završava s resama – franđama,
napravljenim izvlačenjem niti potke. Fertun je šivan od jedne pole platna, koje se sa svake strane
naberu u dva nabora. Ukrašen je crvenom utkanom partom, preborom na šibe ili tkanjem na feler. Zimi
se oblači kožun, kožunac, zobunac, kopenaki čova. Kožun je krzneni kaput od janjeće kože, bijelog ili
tamnog runa. Sezao je do pola bedara. Runo je na unutrašnjoj strani, a izvana kožni dio, koji obradom
dobio žutu boju. Kožun se ukrašavao crvenim vrpcama, cvjetićima obametnutim vrpcama, bobicama i
gumbima od kože. Uz to se umeću i stakalca. Vrpce su se ovijale oko cvjetića ili činile ornamentalne
ukrase oko donjih rubova i rukava. Na leđima je bio veći centralni ukras. Kožun je zatvoren do vrata.
Oko vrata je također ukrašen kožnim ukrasima. Kopča se sprijeda kožnim petljama i gumbima.
Izrađivao se i kožun bez rukava. Kožunac je kožni prsluk, koji je po izgledu, izradi i namjeni istovjetan sa
ženskim kožuncem. Zimi se nosio i zobunac – prsluk izrađen od čvršćeg domaćeg ili tvorničkog sukna,
a po kroju je istovjetan s onim koji je izrađivan od tanjeg sukna. Kepenak su nosili i muškarci i žene, a to
je često bio isti odjevni predmet. Čova je duga kabanica od darovca – valjanog ili stupanog sukna.

5. Sezala je do zemlje, a ukrašavala se žutim, crvenim ili crnim gajtanima. Zakopčavala se kožnim
gumbima i petljama. Opanjke su do polovice 20. stoljeća izrađivali sami seljaci. Ženska nošnja je, za
razliku od muške, proživljavala prijelaznu fazu, koja traje do današnjih dana, zbog propasti velike
količine dragocjenog narodnog ruha. Danas je na terenu teško pronaći cjelovito starinsko ruho, dok su
ga nekoć bile pune škrinje. Izvorni primjerci nošnji, sačuvani su u Etnografskoj zbirci bilogorskog kraja u
Velikom Trojstvu.
Uz naš bilogorski kraj vežu se bilogorske pjesme i plesovi, svirka i običaji uz pojedine
svečanosti. Nekada, šećući se predvečerje, iz svake hiže mogla se čuti popevka, dok danas, ona živi
samo u sjećanjima. Popevke koje su se pjevale u bilogorskom kraju, možemo podijeliti na nekoliko
skupina: uspavanke, svadbene pjesme, naricaljke, pjesme uz običaje kroz godinu, pjesme o radu i uz
rad, ljubavne pjesme, obiteljske pjesme, rugalice, šaljive, vinske, vojničke, dječje pjesmice, narodni
plesovi. Iz ove bogate ponude pjesama, mi ćemo vas pobliže upoznati samo s nekolicinom.
Najpoznatije su pjesme vezane uz svadbene, žetvene i pokladne običaje. Udaja je oduvijek bila
najradosniji dio života svake mlade djevojke, te se tom običaju pridavala velika važnost i za svaki dio
svadbene svečanosti spjevana
je prigodna pjesma. s obzirom
da se je nekada prvo trebalo
odvesti mladenkino ruho u
mladoženjin dom, za tu prigodu
prikladna je pjesma: Kreću kola
iz majkina dvora – pjesma se
pjeva uz istovremeno
utovarivanje djevojačkog ruha
određenim redoslijedom: 1.)
dočekuju se svatovi i djeveri, 2.)
cjenkanje za ruho, 3.)
utovarivanje ruha u kola. Obično
su se vozili ormari, škrinje, stolci,
posuđe i zavežljaji s ruhom.
Kada svatovi kreću po mladenku
prikladne su slijedeće pjesme:
Grana javora cvala kraj mora,
Izrasla je crljenika jabuka. U kući
mladenke pjevalo se: Oj,
djevojko, evo ti svatova, Idu svati
iz gore. Dok se ide s mladenkom
na vjenčanje pjevalo se: Oj,
djevojko u košulji tankoj, Mila majko, ode ti djevojka. Među poznatim svatovskim plesovima bilogorskog
kraja je ples Tronjak, koji potječe iz prastarih vremena. Izvodi se pred odlazak mladenaca u mladoženjin
dom, ali i pred odlazak na vjenčanje. Ime mu je nastalo po tome što su ga plesale tri najvažnije osobe
na svadbi: kum, djever i mladenac sa svojom ženom. Držeći se za ruke, kolo je obišlo tri puta po sobi
pjevajući. Nakon trećeg kretanja stao bi kum, odnosno starješina pred roditelje, pitajući starom frazom:
„Otpušćate li svoju djecu da idu u dom mladenaca'“, roditelji odgovaraju: „ Odpušćamo !“ Tada se
formira svatovska povorka. Nadalje, postoje i fašnjički običaji ili fašnjaki. Uz te običaje vežu se pjesme i
plesovi veselog i šaljivog sadržaja, koje izvodi Mali orkestar, svirajući za piće i hranu, nikako ne za
novac. Sastav orkestra je slijedeći: tambura, frula, razbijeni limeni lonac, metla, mrgudalo. Poznate su
pjesme koje su se izvodile za Đurđevo, Božić, Ivanje, zatim čestitarske pjesme.

6. Uz svaki običaj veže se i karakteristično tradicionalno jelo, koje su gazdarica pripremale prema
bilogorskim receptima svojih predaka. Uz žetvene običaje,
odnosno radni dio Bilogoraca, gazdarice su obično pripremale
svinjetinu ili kuhanu kokoš, domaću juhu i digane kolače
(orehnjače) ili salenjake. Među najpoznatijim žetvenim običajima
je mašinanje, kada su se okupljali težaci. Tada je gazdarica imala
pune ruke posla, jer je trebalo pripremiti doručak: špek, sir s
vrhnjem i crveni luk; ručak: juha, pečeno meso i kolači; večera:
gulaš, meso, krumpir, salata. Ipak, najveselije je bilo za Božić i
Uskrs, kada se pripremalo nešto bolje i obilnije jelo. Za božićno
jutro jela se mrzletina (hladetina), domaće kobasice i kašene čurke
(krvavice). Za
ručak se
posluživala
pečenica (koju su pekli na ražnju na Badnjak) ,
domaća juha, hren i luk kao prilog, te suhi kolači
(medenjaci, limiči…). Uz Uskrs se vežu kuhana jaja i
kuhana šunka (buncek), domaća juha uz hren i luk.
Uz svako jelo, karakterističan je kukuruzni kruh od
domaćeg kukuruznog kruha, koji se dobivao
mljevenjem zrna kukuruze u mlinovima.
Bilogorsko graditeljstvo
Stambena seoska arhitektura „HIŽA“
Izvor za naše istraživanje pronašli smo u našoj etno okućnici, koja se nalazi nedaleko od naše škole
Za stanovanje gradile su se drvene i zemljane kuće.
Najprije je načinjen nacrt kuće, a poslije toga se postavljala konstrukcija od masivnog tesanog drveta.
Koristila se hrastovina,ali i druge vrste drveta koje su bile dostupne i siromašnijima. Taj posao obavljali
su majstori tesari, a alat kojim su se koristili bile su sjekire „plankače“ i razne „švarbe“.
Za rezanje drvenih komada konstrukcije koristile su se pile i „gudala“.

7. U tu konstrukciju zabijali su uspravno zašiljene okrugle drvene komade i oko njih vodoravno plelo tanko
„ pruće“. Pruće je bilo od lijeske ili graba, a pretežno se sjeklo u proljeće dok nije bilo lišća i dok se dalo
savijati i plesti. Dok su jedni pleli pruće drugi su
mijesili zemlju koju su „nastrgali“ negdje u šumi ili na mjestima koja su se odronila i ukazala se žuta
zemlja.
Odvajanje pljeve
Zemlja se miješala samo s „pljevom“ i vodom dok se nije
dobila ujednačena masa zemlje tj. blato, gazilo se (gnječilo) nogama, koja se tada „copala“ tj.nabacivala
rukama na to pruće sa obje strane.
Ponegdje se razbijao stari crijep i on se tada gurao u blato da zid bude čvršći.
Kada su se ispunila sva mjesta između drvene konstrukcije na kući kretalo se ponovno s mekanom
blatnom masom s pljevom na fino omazivanje tzv.“žbukanje“.

8. U drvenu konstrukciju ugradili bi
prozore i vrata. Bogatiji gospodari
kuće su gradili od ručno rađenih
punih cigli ili su ih čak i kupovali
Kada su se zidovi dobro osušili,
krenulo se u „krečenje“ tj. bojenje
kuće sa vapnom. Donji dio kuće,
jedno tridesetak centimetara od
zemlje bojilo se u crno. Vapno se
miješalo sa izmrvljenim ugljenom
iz peći da se dobije crna boja.
Pod je bio zemljan. Zemlja se
polijevala vodom i nabijala
drvenim „tukačem“ .
Tavan kuće gradio se od drvenih dasaka, koje su se pribijale jedna preko druge na drvene grede.
Nakon toga odozgo se omazivalo istom smjesom blata.
Krov se radio od drvenih greda i rogova na koje su se pribijale letve, a na njih se stavljao „ritak“ od
ražene slame. Slama se vezala u snopove i dizala na krovište. Slagala se jedna preko druge kako bi
odolijevala kiši. Vijek takvog krova bio je desetak godina.
Bogatiji su kuću pokrivali crijepom.
Glavna vrata je od kiše i vjetra štiti streha, trijem.
Kuće su bile bogato ukrašene cvijećem. Gazdarica se mjerila prema količini cvijeća na prozorima i oko
kuće.

9. U prostoru koji je služio za kuhanje i objedovanje, zidala se peć od cigle s blatom.
Ta peć je imala dio gdje se kuhalo, pećnicu
i „banak“ koji je služio za grijanje, a na
njemu su znala sjediti djeca i mačke.
Nekada davno nije bilo ovakvih peći nego
otvorena ognjišta gdje je na lancu visila
posuda „kotlić“ u kojoj se kuhala hrana, a
dim je odlazio kroz slamu.
Peć su smještali u središnju prostoriju.
Pokraj nje bile su spavaće sobe i ostava za brašno,
kukuruz, mast, pečeno meso zaljeveno u masti kako bi ga što duže sačuvali, sušeno meso i ukiseljeno
povrće, te razne alatke.
Ovako građene kuće su bile u ljeti hladnije a u zimi toplije.

10. Seosko gospodarstvo imalo je i pomoćne zgrade; kokošinjac, štale s konjima , kravama, ovcama,
svinjce, kukuruzane, štaglje za čuvanje kola i plugova, bunare i krušne peći.
Njih su gradili od drva, a ponekad i od blata.
Seosko gospodarstvo,
Danas etno park
Pomoćne zgrade
Štagalj
Najčešće su ga gradili od drveta i blata. Služio je za držanje stoke, kola, saonica i slame. Prostor u
kojem su bili smješteni konji i krave morao je biti suh, čist i premazan vapnom kako bi se spriječilo
razmnožavanje različitih bakterija i kukaca. Životinje su bile odvojene obradama od dasaka. Vezivali su
ih konopcima za grede da ne bi pobjegli. Na zidu štale nalazilo se hranilište napravljeno od debljih
grana u presjeku u obliku slova v. Pod životinje se prostirala slama kako bi bili u suhom i čišćem. Slama
se redovito mijenjala i odlagala na „đubre“koje je nalazilo iz štaglja ali ne baš blizu zbog neugodnog
mirisa.
Zrelo gnojivo( ono koje je odstajalo najmanje godinu dana) koristilo se za prehranu zemlje i bolji rast
usjeva.

11. „Kotac“ ili svinjac i kokošinjac koristio se za uzgajanje svinja i kokoši. I svinje i kokoši puštale su se u
pašu po dvorištu. Svinje se trebalo čuvati dok su kokoši slobodno hodale dvorištem i zatvaralo ih se u
kokošinjac na večer zbog kradljivaca na četiri ili dvije noge. Kotac je također zidan od drvenih dasaka
bez blata. Uvijek je morao biti premazan vapnom i iznutra i izvana. Vrata su bila niska zatvarala su se
drvenim klinom.
Kukuruzana rađena je od isprepletenog pruća. Služila je za čuvanje kukuruza u klipovima. Od ostalih
gradnji razlikuje se po uskom pravokutnom tlocrtu i svojoj visini. Razlog zašto je tako građeno je suhoća
kukuruza koji nije smio biti na širokoj i visokoj hrpi. Sve su zgrade pokrivane krovištima, nekada od
slame a u novije vrijeme crijepom na dvije vode.
Neizostavan dio seoskog gospodarstva su krušna peć i bunar.
Krušna peć građena je od cigle i blata, pokrivena je
crijepom. Kruh se pekao najčešće jednom tjedno. Omatao se krpama kako bi se sačuvala njegova
svježina. Krušna peć davala je kruh, a bunar vodu.

12. Cijela naša priča završava najvećim bogatstvom. Suživotu generacija, ljubavlju unuke i bake. Starije
gospođe koja je prošla životnu priču i koja neumorno i nesebično svoje znanje i ljubav prenosi unučici.
Osluhnimo priče naših djedova i baka i otkrit ćemo mnogo mudrosti.
Projekt izradili mladi zadrugari: Matea Fegeš, Helena Špoljarić, Željana Stančić, Kristina Jurić,
Robert Antolović i Robert Konjušić.
Pomagali mentori: Sanja Husnjak, Valna Bastijančić, Željko Bajsa