(Ovako sam danas pisao kolegici Jadranki, učiteljici, vršnjakinji, hridi ljudskoj i mekoj stijeni...) Iskrena sućut od Dvoržakovaca

1. SUTONNA MAJČINDAN
Slikarskisuton na Majčin dan.
Plahi se kapci krošanja krotko
puštaju u šutnju svjetala i glazbu
čudesa.
Još žmirnu sjene oslikanog
cvijeta i kanu u jedan val. Čudnovat,
nauljen vremenskipijesak kliznu niz
jarkiStaklarev dlan.
U potpunomodsustvu svih poruka pojavila sejedna, ravnateljičina: „Umro je
Jadrankin tata.“ Blago onome tko ne mora šaptati crnomsvilom u nedjeljna
majska jutra. Ovo jesvibanj suza za očevima i zvona koja pozivlju u mala
hrvatska mjesta, Predavac, Topolovac, Klokočevac... Kolikiodron djetinjstava.
Bit će da ništa nije tako blago i sveto kao utjeha dobrog puta. Utjeha očeva.
Eno i ruka Dobrog Pastira spuznu otrtis lica voden trag. Nema dobrih zapisa
kćerinskeodanostido onih u grudima. Ni vječnijeg saveza. Uvijek će ondje biti
očeva ruka, osmijeh i glas. U mašti svjetova između zorei sna, lebdjet će kao
molitva anđela. Mir i putokaz.
Nešto u nama i oko nas, nešto nad nama i kroz prstepustog bivanja govorida
tako mora. I nema varljivostii ništavnostiiščezivog svijeta gdjepočinje Ljubav.
Nešto u nama pozna gdjeje toplina. O, privijtega blago, Vi draga sanjiva Sunca!
Pokoj vječnidaruj mu Gospodine, u svibanjskisuton na Majčin dan.
Vlado Karagić