1. MILKINA PJESMA
/Molitva za Milku Ščirek/
Bijaše žena ko krušna stijena, sred doma tužnog porušena,
bijaše sama s unučicama, ko topla pogača na Badnjak,
što Bog ju kuša sudbinom gorkog meda.
Dvjema djevojčicama, sa krupnim očima, sinovim očima,
bijaše bajka u mrzlim noćima, zaklon za nevremena,
jedini zagrljaj, majčinska utjeha do prvog sna.
Pred svim je nesrećama zemaljskog doba prkosno stajala
gorjela, blijedila, padala, grmjela, trajala i istrajala.
I nitko ne zna što je sve podnijela da svome domu i svome rodu
plemenit, čestit sačuva žar.
Zemlja ju rodna klasjem grijala, ptice joj pjevale, šaptala proljeća,
Ruka joj nebeska kosu cvjetnim vijencima resila. Teret odriješila.
Toplotom blažila. Plemenit život. Bosonog trag.
Mlada ju kiša svibanjska na pute pratila, nad krošnje ponijela,
za prošnjom svjetala, za zborom anđela,
čistom krasotom svijeta resila, gdje dragih joj miriše prag.
Vlado Karagić
