Na krilima novih arheoloških otkrića koraknimo u povijest našeg kraja

1. KNEZOVI BILOGORE
Povijest se ovdje ponavljala. Prvom čovjeku.
Lovcu. Jassu. Kovaču. Keltu. Ratniku. Rimljaninu.
Legionaru. Langobardu. Avaru. Hrvatu.
Gospodaru zemlje. Sinu ognjišta. Prijatelju stada.
Sljedbeniku vjere.
Još otkad zemljom udariše tvrde puteve,
kamene miljokaze, pisane i nepisane zakone, ona
se plaćala, krijepila, voljela i branila krvlju.
Jednostavnije i svetije nije moglo. Rađala su se
djeca, podizali hramovi, polazilo u bitke i čuvalo
svoje.
Oni koji bijahu prvi ostaviše tek spomen da nije
moglo bez blagoslova i kletve. Bitke nadživješe
svoje prve ljetopisce i usmene predaje. Ništa
posve ne nestade. Kosti nadživješe kamen.
Hrvatski narod kalio se ovdje i sjao poput osobite legure.
Odlikovao se ustrajnošću i vrlinama predaka iz daleke
postojbine, uzimljući istovremeno i ono najbolje što je zatekao
ovdje. „Po bilješkama rimskih ljetopisaca Jassi bijahu stasiti,
crne kose i tamnih očiju, slobodni i hrabri, vazda spremni srnuti
u boj i pogibao.“ Zemlja je oblikovala i došljake i sjedioce.
Stotinama godina kovali su koplja i kratke mačeve. U rana
proljeća odabirali izdanke za lukove s kojima će se sroditi kao s
bliskimbićem. Zasijecalistrelice umočene u otrov, osluškujući
šumske duhove, potočna korita i Mjesečeve proplanke. „ Bijahu
skloni hajduštvu, gorskim okršajima i napadima iz zasjede“,
kazuje ljetopisac dalje. „Žene im bijahu hrabre i radišne, a oni
neumjereni u piću i unutrašnjem ognju.“ Nekim se čudnim
vilovitom svojstvom povezaše sa zemljom, ne strahujući ni od
smrti, ni od pogibelji.
Azija, „mater Europe“, podizala je
plemena i sinove stepe, slala ih na konjima
„ondje gdje putuje Sunce“. S gradnjom
Kineskog zida iz tog se kotla naroda
pokrenuše lavine koje će preplaviti i
promijeniti sve što im bijaše na putu. U
pravilnim vremenskim razmacima stizale su
poput kobi ili opomene. 375. , 670., 1241...
Huni, Avari, Tatari, Mongoli, „bičevahu
gnjevom Božjim“ seljaka i vojnika Panonije.

2. “Već je 20 i više godina, da između
Carigrada i Julijskih Alpa dnevno teče rimska
krv. Got, Sarmat, Kvad, Alan, Hun, Vandal i
Markoman pustoši, pljačka i razara Skitiju,
Trakiju, Makedoniju i Dardaniju, Dakiju,
Tesaliju, Ahaju, Epir, Dalmaciju i sveukupne
Panonije. Koliko je matrona, koliko Božjih
djevica, koliko odličnih i plemenitih tjelesa
palo žrtvom ovih divljih životinja. Zarobljeni
su biskupi, poubijano je svećenstvo, nema
više Božjeg štovanja. Crkve leže u
ruševinama, uz oltare Kristove privezani su
konji, a moći mučeničke su porazbacane;
svagdje samo tuga i užas i mnoštvo slika smrti. Rimski se svijet može raspasti, ali se naša šija
neće saviti.” Sveti Jeronim
Kako su u toj historijskoj vrevi Hrvati stigli ovamo i
kako su najprije, na užas cijelog Bizanta zajedno s
Avarima 625. osvanuli pod Carigradom, teško da
ćemo ikad doznati. Tek, od tog sedmog stoljeća na
ovim se prostorima nešto promijenilo. Ono malo
sačuvanog iz doba pokrštavanja prvih knezova i
kraljeva, uklesano u spomenike vladara narodnog
imena, daje nam slutiti da su Hrvati sklopili poseban
savez sa zemljom koja im do konca svijeta imade biti
domovinom.
Rima bijaše nestalo, a rimskim se cestama i
dalje putovalo, trgovalo, ophodilo i sajmovalo.
Podizale se gradine i nicala selišta s krotkim stadima i
radosnom djecom. K nebu uzdizale crkve i kapelice u
kojima je zemaljski rod svetkovao nebesko.
Rimskim se kamenom utvrdilo narodno. Ništa ne
bijaše odbačeno. Onaj koji dariva život živome dade
pravo gospodstva nad svijetom što je umirao.
Bijaše doba u kom se muškarca zvalo imenom i
očevim imenom. Iako je Bilogora u ta rana stoljeća
hrvatske istobitnosti i kulture vrvjela životom, sačuvano
je ostalo malo. Premalo da o tome sa sigurnošću
govorimo. Poslije bitke na Gvozdu, a možda i prije nje,
ovamo je presezalo gospodstvo Ladislavovo i
Kolomanovo. 1102. to bi i zapečaćeno potpisima
dvanaest najmoćnijih hrvatskih velikaša.

3. Crkva svetog Križa u Gornjem Križu je
najvjerniji i najistinitiji svjedok da se ovdje živjelo
i gradilo i prije osnivanja Zagrebačke biskupije
1094. Kosti pod njenim oltarom pričaju nam
novim neiskazanim životom. Sudeći po imenu i
običajima tog doba, ova crkva bijaše središte
pokrštavanja Hrvata na širim prostorima. U njoj
se događalo nešto drevno, znamenito i značajno.
Moderna znanost utvrdila je to kao nešto istinito
i neporecivo.
Tko su bili njeni graditelji i njeni branitelji i
kakvim će nas tajnama još darivati ako
ustrajemo otkrivati povijest svoga zavičaja?
Dok to ne otkrijemo i spoznamo poštujmo
njihov mir i bitaka njihovih mir. Povezuje
nas nešto veliko i sveto. Knezovi Konjski
znali su zasigurno ovu tajnu i poniješe ju sa
sobom u grob. Jedna velika tajna odvela nas
je drugoj. Tko zna što ćemo još otkriti u
čarobnom svijetu davnine gdje je sve
povezano...
PRVI SPOMEN KNEZOVA KONJSKIH
Prvi spomen Rovišća, 1232. godine, poklopio se nekako s desetljećemprije provale
Tatara u Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo. Kao stara hrvatska župa, imalo je Rovišće tog doba
grad-tvrđu u kom su obitavali kraljevi vojnici (Iobagiones castri nostri de Riucha). To sitno
plemstvo zasluženo je u vjernoj vojničkoj službi, u doba građanskog rata hercega Kolomana i
njegova brata Andrije. Plaća za vjernost bijaše posjed Konjska, nazvan po istoimenoj rijeci.
Kad je smrću velikog mongolskog
kana Ogotaja napokon minula opasnost,
kralj Bela IV. poslao je u Rovišće bana
Stjepana da istraži i utvrdi povlastice
stanovnika. Jedni bijahu spomenuti
kraljevi vojnici-predijalci, a drugi obični
građani castrenzi. Povelja iz 1255.
spominje četiri takve obitelji, a ona iz
1265. kazuje da je takvih obitelji
predijalaca u Rovišću bilo 25. Granica
tadašnje Rovišćanske župe sezala je do
potoka Velike na zapadu, na sjeveru do
gornje Komarnice, na istoku do rječica
Bjelovacke i Dobrovite, a na jugu do
rijeke Česme.

4. LJUDI KOJI SU OBILJEŽILI POČETAK 13. STOLJEĆA
Teško da je itko rođen na ovim prostorima mogao birati sretno, pitomo i blagoslovljeno
doba u kom bi živio jednostavnu sreću i uživao u darovima života. Knezovi Konjski stupili su
na povijesnu pozornicu u teško i neobično doba.
Promišljajući ponekad o ljudima i događajima
nekog doba, vrijedi se osvrnuti na njegove
najupečatljivije suvremenike. Početak 13. stoljeća
daje nam u tome više nego znakovit primjer. Čovjek
koji je ujedinio mongolska plemena i pokrenuo
najveći ratnički val u povijesti svijeta, Džingis-kan
(1162.-1227.) ostavio je trag i promijenio život i na
hrvatskim prostorima. Ništa u načinu života i
ratovanja nije bilo isto nakon tog čovjeka. Azija, koja
je Europi davno prije udahnula život, dahnula je na
nju dahom razaranja i smrti.
Sveti Franjo Asiški (1881.-1226.) bio je zemaljski antipod
azijskom silniku. Propovijedao je jednostavnost, skromnost,
pobožnost, ljubav i svojim primjerom udahnuo novu snagu i
toplinu Kristovoj vjeri. Svijet su potresali ratovi i bolesti, a
„jahači Apokalipse“ pirovali na razvalinama vjekovne kulture.
Vladari naroda i dvorske elite upadali su u vječnu zamku
dinastičkih borbi i hedonističke dekadencije. Niže plemstvo
strahovalo je za svoje privilegije, više plemstvo stremilo je još
više. U takvoj atmosferi neizvjesnih stanja i nesigurnih granica
nisu bili sigurni ni kraljevi ni kmetovi.
Najbolja prilika za ambiciozne bili su ratovi. Hrabrima su se
za junaštva i zasluge smiješile kraljevske darovnice, posjedi i
plemićke titule. Tako su nekako na povijesnu scenu stupili i
knezovi Konjski, hrabri hrvatski ljudi koji u vihoru 13. stoljeća
nisu imali što izgubiti.
Zla je sreća pratila Arpadoviće još
otkad je kralj Koloman, da se osigura na
prijestolju dao oslijepiti svog brata Alma i
njegova sina Belu (1115.) Gotovo da nije
bilo bezbolnog i mirnog nizanja vladarske
u zemljama Krune sv. Stjepana. Sukobi,
bitke i krvoprolića, otvarali su ratove.
Konjski su u tom vihoru pažljivo birali
stranu i osluškivali događaje.

5. Kontroverzni kralj Ladislav IV. Kumanac , (unuk Bele IV.), kog su više
zanimali lov, ljubovanje i jahanje stepom s pripadnicima divljeg majčina
roda od vlastitog prijestolja, ostao je zabilježen kao najzaslužniji za
uspon knezova Konjskih. „Tako on 1274. godine dariva županu Jakobu,
sinu Jakobovu, zemlju castri de Ryuche, uz rijeku Konjsku, zvanu Konjska.
Darovnica je obuhvaćala i Jakobova brata Stjepana. Prema izričitu
kraljevu nalogu, spomenutu braću su imali uvesti u posjed Čazmanski
kaptol i Nikola, župan Rovišća i Sane.“ (Dr. Josip Buturac: Povijest Rovišća,
RKT župa Rovišće, 1975.)
Što je bio uzrok ovolikoj darežljivosti? U bitkama kod Gyora protiv
Nijemaca i Wetreha protiv Čeha, Jakob Konjski je pokazao veliku hrabrost
i bio gotovo smrtno ranjen. Spašen je požrtvovnošću liječnika i gotovo čudom.
Plemstvo u Rovišću i okolici ljubomorno je čuvalo svoje povlastice, pa su radi njihova očuvanja
sazivali Sabore slavonskog plemstva, na kojima su potvrđivane razne povelje još iz doba kralja Bele
IV. Tako je bilo i na saboru 31. prosinca 1279. godine. Taj sabor na staru godinu održao se upravo u
Rovišću, što svjedoči o snazi i značaju tadašnje Rovišćanske županije. Nitko ne saziva sabore u
beznačajnim mjestima.
Posjede izumrlih plemića kralj je mogao darivati drugima, po vlastitom nahođenju. Ponekad je to
činio i ban uz kraljevu suglasnost. Župan Rovišćanske županije, magister Ivan, je 2. srpnja 1331.
sudovao u sporu o pravu na posjed Hedrihovec (dio posjeda Konjska). Hedrihovi sinovi Valent i
Đuro su pod zakletvom prisegnuli da je zemlja
njihova. Tako doznajemo o postojanju plemićke
grane „Hedrici de Konzka“.
Iste godine spominje se kao župan Jakob Mali
iz obitelji Konjski. Zbog raznih nasilja plemića u
sjevernoj Hrvatskoj, ban Mikac sazvao je 10.
veljače 1341. još jedan Sabor u Rovišću. Iste
godine kreće iz Azije u Europu epidemija kuge,
koja će svoj vrhunac doseći 1348.
Sin Jakoba Malog zvao se Dominik. Čini se da haranje „crne smrti“
nije osobito djelovalo na njega. On je baš 1348. tražio od kralja
Ludovika Anžuvinca (na slici) da mu potvrdi povelju kralja Ladislava
iz 1274. Milošću kraljevom povelja bijaše potvrđena. Tim činom
započinje novi uspon obitelji Konjski. Čini se da je Dominik Konjski
bio dobro upućen u tadašnja zbivanja jer je već dvije godine kasnije
ukinuta Rovišćanska župa, te se pripojila proširenoj Križevačkoj
županiji. Otad se rovišćanski plemići radi imovinsko-pravnih sporova
obraćaju Zagrebačkom i Čazmanskom kaptolu.

6. GLASOVI DOBA SA ISTOKA I ZAPADA
1320. Počinje kulturni preporod u Italiji (Dante,
Giotto, Petrarca...)
1337. počinje Stogodišnji rat između Engleske i
Francuske.
1339. Rusi podižu Kremlj.
1361. Turci zauzimaju Hadrianopol (Jedrene).
Glas o tome brzo dopire u naše krajeve.
Kod nas vlada Ludovik Anžuvinac 1342.-1382.
koji je s pravom prozvan Veliki.
DOMINIK KONJSKI NASTAVLJA ŠIRENJE POSJEDA
U ono doba mali plemići mogli su se širiti na 3 načina: kraljevom darovnicom, kupovinom i
uzurpiranjem imanja obitelji bez nasljednika u muškoj lozi. O tome svjedoči zanimljiv zapis iz 1364.
kako su plemići Petar i Pavao iz Rovišćanske županije naslijedili od svojih pradjedova Drageca i
Dragana posjed Kanisza, „međutim su se digli neki siledžije te su im oteli taj posjed.“ (J. Buturac:
Povijest Rovišća). U pokretanju parnice pred vlastima i obrani posjeda, pomogao im je Dominik
Konjski. Zbog toga su mu Petar i Pavao 7. lipnja 1364. pred Čazmanskim kaptolom prepustili
trećinu svog posjeda, kao svom dobrotvoru.
14. listopada 1355. vršila se zamjena posjeda pred Zagrebačkimkaptolom. Prema njoj
Dominik Konjski dobiva još jedan dio posjeda Konjska u zamjenu za posjed Zelnicha (Selnica) u
Varaždinskoj županiji, od nekog Jakoba, sina Benediktovog. Šturi podaci o tome ne daju nam jasno
razabrati obiteljsko stablo i odnose unutar pojedinih grana obitelji Konjski.
13. listopada 1356. kralj Ludovik Anžuvinac izuzima posjede Dominika Konjskog iz jurisdikcije
kotara Rovišće. Tom poveljom još više učvršćuje njegovu moć i ugled.
6. prosinca 1366. godine, Ladislav Ivanov, magister križevački,
sastavlja pismeno svjedočanstvo da Jančec i Stjepan, sinovi Iwena
prodaju svoj dio posjeda uz potok Malu Konjsku, upravo Dominiku
Konjskom. Takav i slični trgovinski zahvati nisu bili mogući bez
„podloge u zlatu i novcu“, što svjedoči o stanovitim gospodarskim i
financijskimvještinama Dominika Konjskog. Pretpostavljamo da su za
to zaslužni i učitelji kod kojih se školovao, o čemu još nemamo
dovoljno saznanja.
Često se u povijesti pokazalo da oni koji uživaju naklonost jednog
vladara, naiđu na čudnovatu nesklonost njegovih nasljednika, osobito
ako dolaze iz drugih vladarskih kuća. Tako je nekako bilo i sa Konjskima.

7. Nažalost je povoljna klima za ljude
poduzetna duha, u krilu jake i sigurne
države koja se protezala od Jadrana do
Baltika, potrajala do 1382. Rijetki su tada
slutili da je minulo zlatno doba velikog
kraljevstva.
Smrću Ludovika Velikog koji nije imao
muškog nasljednika, krenule su dvorske
borbe i spletke koje će na prijestolje
dovesti jednog od najbeskrupuloznijih
vladara, a hrvatsko plemstvo podijeliti u
dva nepomirljiva tabora. Doba Žigmunda
Luksemburškog bilo je doba silnika.
Iz perspektive Šubića-Zrinskih i velikih
hrvatskih velikaških obitelji, vladavina Ludovika Anžuvinca mogla bi se promatrati i iz drugačije
optike, kao uostalom skoro sve u našoj burnoj i tegobnoj prošlosti. Nama je u ovom radu jedini cilj
rasvijetliti zbivanja zavičajne povijesti i oslikati uspon i pad knezova Konjskih.
SAMOSTAN STREZA DONOSI NOVI
ZAMAH NARODNOG ŽIVOTA
Nije mu bilo suđeno potrajati, pa ipak je
pavlinski samostan u Strezi (današnji Pavlin-
Kloštar), ostavio neizbrisiv trag u narodnom
životu i zavičajnoj povijesti. Uzoran
redovnički život pavlina, strogoća i unutarnja
stega, domoljublje, visoka naobrazba i
praktični smisao za gospodarstvo potakli su
duh naroda u nadasve dobrom pravcu.
Monasterium Paulinorum Omnium
Sanctorum de Ztreza (oko 1370 - 1538)
„Pavlinski samostan u Strezi utemeljio je Ivan
Bišen, kaštelan u Bijeloj Stijeni,1364. godine(dao jesagraditisamostansku crkvu Svih Svetih i darovao jedio
svojeg posjeda Streza). Samostan se s crkvom nalazio nešto dalje od trgovišta Streze, u kojem je postojala
župa sv.Marije.Posjedisamostana neprestano su sepovećavalilegatima,darovnicama i kupovinom, stoga
se samostan često sporio srodbinomumrlih oko njihovih legata, ali i sa župnikom župe u Strezi oko granica
posjeda.Urbarpavlinskog samostana u Strezisastavljen je 1477. i sadržiopis «đavolje naravi seljaka». Opis
je vjerojatno nastao nešto kasnije, između 1516. i 1525. godine.Upadi Osmanlija, nakon pada Bosne 1463.,
a posebno nakon Mohačke bitke 1526., nagovijestili su propast samostana. Uvidjevši da se neće moći
održati,pavlinisu napustilisamostan,kojisu ostavilina korištenjegraničnoj obrani,najkasnije1538. Iako ga
je pavlinska provincija nakon oslobođenja Slavonijenastojala obnoviti, samostan nijeobnovljen.“ (Kruhek,
Milan: Povijesno - topografski pregled pavlinskih samostana u Hrvatskoj, "Kultura pavlina u Hrvatskoj,
1244-1786,)

8. Kao uzorno vlastelinsko gospodarstvo Streza se širila
darovnicama i kupovinom. Već 1381. posjedovao je preko 300
jutara oranica. 1451. godine, Ilka, udovica Nikole Konjskog
daruje samostanu svojih 5 zemljišta. Više o svemu možete
pronaći u radu prof. Mire Kolar Dimitrijević Urbar pavlinskoga
samostana u Strezi 1477. godine http://hrcak.srce.hr/79089 .
Posjed koji je tako nastao, Hrvatski sabor održan
1475. u Rovišću oslobodio je svake daće i državnih tereta.
Tako je samostan stekao uvjete da se razvije u snažno
samostansko, kulturno i gospodarsko središte ovog dijela
Hrvatske.
Pred naraslom turskom opasnošću, pavlini su se
povukli u svoje druge samostane, ustupivši cijeli svoj
posjed Varaždinskoj krajini i vojsci.
Vratimo se opet Dominiku Konjskom. U svojoj želji da dođe do što više zemlje, gdje god je to
mogao, uzimao ju je i u zalog. 17. kolovoza 1368. ovjerena je pred Čazmanskim kaptolom jedna
takva isprava, po kojoj mu Stjepan i Ugrin, sinovi Bartola iz Rovišćanskog kotara daju u zalog 3
sesije zemljišta i 30 jutara.
15. rujna 1370. magister Petar Chirke u Križevcima presuđuje da Dominik Konjski ima pravo
zaloga na posjede Stjepana, Ugrina, Pavla, Kornizija i Davida, Bartolovih sinova, a Beludovih unuka.
Time je još više proširio svoj posjed. Kako je postajao sve imućniji i „uvijek pri novcu“, počeše mu i
drugi mali plemići u financijskimteškoćama zalagati svoja zemljišta. 4. travnja 1373. izdali su u
Križevcima ispravu Nikola de Virtus „occupator“ Križevačke županije, kaštelan Velikog Kalnika i
plemići suci spomenute županije, o zalogu 8 jutara zemlje plemkinje Elizabete (kći Fabijana)
Dominiku Konjskom.
12. kolovoza 1373. plemkinja Impris i kći joj Katica prodaju svoj
dio posjeda kod potoka Konjska Dominiku Konjskom. Prodaja je
izvršena pred Čazmanskim kaptolom. Dominik Jakobov tako je na više
načina osiguravao svoj posjed, za sebe i svoje nasljednike. U nesigurna
vremena bilo je to više od dalekovidne politike.
1379. Dominiku Konjskom zalaže 20 jutara svog zemljišta Bartol Beliud. O moći i uplivu Dominika
Konjskog osobito svjedoči ovaj zapis: „1. travnja 1382. Ivan, sin Fabijana, unuk Woisse de Ruycha,
poništava pred Čazmanskim kaptolom sve dokumente koji nisu po volji Dominiku de Konzka.“ (Josip
Buturac: Povijest Rovišća). Zanimljiva je i slikovita ta konstrukcija da „mu nisu po volji“ pojedine
isprave o vlasništvu i dokumenti. Već tada je vidljivo da Dominik želi postati veliki i moćan plemić.
28. rujna 1391. u jeku borbi oko prijestolja, Dominik de Konzka kupuje posjed Vulčijarevih
(Wlchiar) nasljednika za 40 zlatnih maraka. Tako je nastavio sve do svoje smrti, 1398. godine.
Svojim nasljednicima Ladislavu i Nikoli ostavio je veliko imanje i velik teret. Na scenu je stupio
vicepalatin Martin Držanić, silnik i miljenik kralja Žigmunda.

9. Žigmund Luksemburški (1368 -1437.) u svojih je
pedesetak godina vladavine kao rimsko-njemački car,
hrvatsko-ugarski i češki kralj bio jedna od najupečatljivijih
figura svog doba. Način na koji se razumio s Martinom
Držanićem (Ders) bio je moguć jedino po srodnim crtama
karaktera. Veliki silnik prigrlio je u službi i odanosti manjeg
silnika.
Udruženi u uvjetima da sami propisuju i provode zakone,
kralj i njegov vicepalatin krenuli su zauzimati posjede
nejakim nasljednicima bogatog Dominika de Konzka.
Uzalud su braća Ladislav i Nikola prosvjedovali pred banom
i križevačkim županom.
Bitka kod Nikopolja 1396. i poraz
kršćanske vojske, stavljaju ta zbivanja u
drugi plan. 27. veljače 1397. uslijedio je
„Krvavi sabor u Križevcima“, gdje
Žigmundovi pristaše sijeku bana Stjepana
Lackovića.
Dominikova udova Ana 1409. godine dobiva pred Čazmanskim kaptolom miraz u gotovom novcu
i odjeći od pastorka Ladislava, „kako se to daje prema običajima kraljevine i po mišljenju poštenih i
plemenitih ljudi“. (Josip Buturac: Povijest Rovišća)
28. travnja 1410. ukazuje se tračak kraljevske milosti. Kralj Žigmund na molbu Ladislava de
Konzka potvrđuje ispravu kralja Ludovika iz 1348. glede posjeda Selnica.
6. ožujka 1414. kralj Žigmund zapovijeda Zagrebačkom kaptolu da Filipa i Pavla, Belyudove
unuke, uvede u posjed Konjska. Time je ispravljena nepravda kojoj je toj obitelji nanio Dominik de
Konzka.
POHOD NA BOSNU I SMRT NIKOLE KONJSKOG
U želji da se nekako omili kralju i vladaru, Nikola Konjski polazi kao dio
velike vojske u Bosnu. Ondje je vojvoda Hrvoje Vukčić-Hrvatinić (na
slici) pozvao u pomoć tursku vojsku Ishak - bega. Tako je u bitci kod
Doboja u proljeće 1415. teško poražena hrvatsko-ugarska vojska. Nikola
Konjski je poginuo a Martin Držanić umro u trogodišnjem zarobljeništvu
(31. 10. 1418. godine).

10. PARNICE I SUDOVANJA
1416. godine Ladislav de Konzka vodi parnicu protiv
Margarete, žene Pavla literata de Ostrozin i Ilke, kćeri pokojnog
brata Nikole. Sud je Ladislava razriješio krivnje, a spomenute
žene imale su platiti 139 maraka na ime globe.
17. lipnja 1423. slavonski ban Herman Celjski ( na slici) nalaže
Kaptolu da povede istragu u parnici sinova Ladislava Konjskog
protiv Pavla literata de Ostrozin, u vezi nekih nasilja na posjedima
Konjskih. Osamdana kasnije Kaptol izvještava da je spomenuti
okrivljenik nepravedno zauzeo kuće i sagradio kuriju na posjedu
Konjska. Maloljetne sinove Ladislava de Konzka, Blaža i Petra
zastupao je skrbnik Đuro, sin Loranda iz Brezenche.
Čini se da se taj spor zavukao godinama, dok ga nije raspleo sam
kralj Žigmund. Dva tjedna prije smrti, 25. studenog 1437.
zapovijedio je Čazmanskom kaptolu da Blaža i Petra de Konzka
uvede u vlasništvo posjeda Zenth Domankos. Nalog je izvršen 20. prosinca iste godine, iako kralj
bijaše već mrtav.
DOMINIKOVI UNUCI
Škrti nam povijesni izvori zgodimice odaju ponešto iz života Dominikovih
unuka i njihovih nasljednika. 25. srpnja 1442. Blaž i Petar de Konzka
izuzimaju magistra Antuna de Gwdowch, notara Fridrika Celjskog zbog
njima učinjenih usluga, od plaćanja doprinosa za vinograd Gudovšćak.
15.listopada 1448. ustanovio je Županijski sud u Križevcima da su Vid
literat i Ivan de Jwnosoucz počinili velike štete i nepravde Petru de Konzka.
1453. u godini pada Carigrada, Čazmanski kaptol ne uspijeva uvesti u
posjed Ilku, kći Nikole de Konzka, jer se tome protivio njen bratić Petar.
Konačnu presudu u tom sporu trebao je donijeti ban Ulrik Celjski (na slici).
8. listopada 1453. dolaze pred bana Ulrika Celjskog Adam i Đuro, sinovi
Blaža i Petra de Konzka, tražeći poništenje sumnjive prodaje zemljišta Drasouch, na koju su bili
prisiljeni njihovi očevi.
28. prosinca 1453. Petar de Konzka, daje u zalog pred banom Ulrikom u Križevcima 8
jobagionskih sesija, plemiću Siboriju de Colonycz, za 4 zlatnika i 20 ugarskih forinti.
Za neko vrijeme nema spomena o Konjskima u parnicama i darovnicama. 10. kolovoza 1492.
Kristofor de Konzka potpisuje ugovor o ujedinjenju posjeda Selnica- Zenth Damankos s Đurom
Spyranchyczem. O pojedinostima tog ugovora ne znamo dovoljno.
Već 1503. godine oko toga izbija spor. Đuro i Petar, sinovi pokojnog Kristofora, traže od udove
Klare Spyranchycz da im izruči spomenuti ugovor, što ona naravno odbija. Čazmanski kaptol
izvještava o tome bana Ivana Korvina, zbog čega udovu pozivaju na sud.

11. Kralj Vladislav Jagelović 10. kolovoza 1504. izdaje Đuri i
Petru, sinovima Kristofora de Konzka novu darovnicu kojom
im priznaje vlasništvo nad kastelom Zelnica-Szenth Damankos.
Tvrđa Szenth Damankos bila je u srednjevjekovnoj župi Svetog
Dominika, u današnjem Domankušu.
Petar de Konzka bio je jedan od plemića u saboru koji su
Vladislava 1490. izabrali za hrvatsko-ugarskog kralja. U tom
kontekstu treba shvatiti i spomenutu kraljevu darovnicu. Što
god to značilo, ni Jagelovićima ni Konjskima nadolazeće godine
nisu donijele sreću. Turska osvajanja i prodore bilo je sve teže
trpjeti.
ZAVRŠNI ČIN DRAME U ŽUPI SVETOG DOMINIKA
Po ustaljenom obrascu provala iz Pakračkog sandžaka, Turci su nesmiljeno pustošili zemlju
između Ilove i Glogovnice, slabeći obrambenu snagu i moral stanovništva Križevačke županije.
1505. upadaju na posjed Konjska s kojeg odvode veliki broj ljudi i stoke. Očajni Đuro i Petar zovu
ljude na svoj opustošeni posjed da ga obrađuju nekoliko godina bez naknade.
Junački ban i biskup Petar Berislavić više je puta opominjao Stjepana de Gwdowcz da vrati Petru
Konjskom otete posjede Pongračovec i Vražju goricu. 17. prosinca 1512. zapovijedio je
Čazmanskom kaptolu da ga pozove na sud. Spomenuti je pred sudom obećao da će vratiti posjede,
ali kasnije to nije učinio.
Petar de Konzka dobiva 1515. od kralja Vladislava Jagelovića plemićki grb. Isti mu nalaže da oko
svog posjeda Szent Damankos isuši močvare i sagradi mostove, a u ime naknade da ubire i
mostarine.
Zbog stalnih turskih provala i nesigurnosti života na granici, Petar de Konzka seli zajedno s
narodom u Hrvatsko zagorje, gdje na mjestu današnje Konjščine podiže Župu svetog Dominika. 6.
listopada 1522. spominje se među plemićima Varaždinske županije.
Utvrdu Konjska je do pada Rovišća, Virovitice i Čazme 1552. držao Đuro Vragović.
PALAČA U ZAGREBU
Zanimljiv je podatak da su Konjski došli u posjed palače Ivana Gračina na Gornjem gradu, s
tornjem i kapelicom sv. Uršule (tamo gdje je danas kuća br. 2 do Kamenitih vrata). Konjskima je ta
kapelica pripadala još 1622. godine.
Konjski su stekli barunat 1603. godine, a prvi barun bio je Mijo (Mihael) Konjski. 1647. ugarsko
grofovstvo prima i Petar III. Konjski. Posljednji Konjski prije izumrća u muškoj lozi bio je kraljevski
savjetnik Gašpar Konjski.

12. ZAKLJUČAK:
Konjski su uz Držaniće najodličniji predstavnici starog plemstva Bilogore. Svoju opstojnost, značaj i
ugled sticali su u brojnim ratovima i bitkama od 13. do 17. stoljeća, do svog konačnog uminuća.
Otkriće Crkve svetog Dominika, ostataka tvrđe Szent Damankos i tragova njihovog života ovdje
vodi nas na trag velike neispričane priče. Još jednom se pokazalo da mikropovijest Bilogore vodi
značajnim otkrićima povijesti hrvatskog naroda u cjelini. Nadamo se da će nas novootkriveni
dijelovi slagalice povesti dalje. Mladim je povjesničarima to prilika i izazov za doktorat.
Akademicima i profesorima poticaj da još više prionu k živim vrelima naše ponosne davnine.
U Rovišću, 20. studenoga 2015.
Vlado Karagić
LITERATURA:
Dr. Rudolf Horvat: Povijest Hrvatske I, Tiskara „Merkur“, Zagreb, 1924.
Dr. Josip Buturac: Povijest Rovišća, Rkt. župa Rovišće, 1975.
Dr. Kamilo Dočkal: Srednjevjekovna naselja oko Streze, Starine JAZU, XLVI.
Ferdo Šišić: Pregled povijesti hrvatskog naroda, Zagreb, 1962.
Đuro Szabo: Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920.
Prof. dr. sc. Mira Kolar Dimitrijević Urbar pavlinskoga samostana u Strezi 1477. godine
http://hrcak.srce.hr/79089 .