1. Muslihudin Sa'di Širazi je neosporno najvedi daktički pjesnik Irana. U vezi sa punim imenom, porijeklom i
godinom rođenja i smrti Sa'dija ima razmimoilaženja što je, kako tvrde Iranci, rezultat opde popularnosti
ovog književnika, pa su ga mnogi svojatali, davali mu imena i određivali godine rođenja i smrti po svom
nahođenju. Nerijetko ga nazivaju i po mjestu rođenja, dakle Sa'di Širazi. Mnoge historije iranske
književnosti ističu da je rođen početkom 13. stoljeda. Otac mu je bio propovijednik u jednoj džamiji u
Širazu koji je umro kada mu je bilo deset godina . Nakon smrti oca o njemu brigu vodi njegov djed po
majci koji mu je osigurao dalje školovanje u Širazu. Tamo stiče nova znanja iz književnosti i šerijata. Dani
rane mladosti pjesnika pradeni su mnogim odricanjima jer su tada i sam Širaz i cijela pokrajina Fars
preživjeli teške dane zbog čestih političkih trzavica vezanih za borbu oko vlasti, kao i stalne opasnosti od
mongolske najezde.
Mladi Sa'di je postao znatiželjan i u školi u Širazu misu ga zadovoljavali odgovori zvanične teologije na
mnoga zamršena teološka pitanja, niti pogledi i učenja sufija. Ubrzo je Sa'di dobio stipendiju za nastavak
školovanja u najboljoj školi tog vremena u čuvenoj Nizamiji u Bagdadu. Tu je spjevao i nekoliko kasida.
Imao je priliku da sluša tadašnje istaknute historičare, filologe i sufijske šejhove i od njih nauči ono što
nije uspio u školi.
Kako je još od rane mladosti pokazivao nemir i nemogudnost dužeg zadržavanja u jednom mjestu , nije
mogao ni u Bagdadu dugo da ostane i završi svoje osnovno školovanje. On je napustio Bagdad i krenuo
na svoje dugo putovanje.
Kada je napustio Bagdad, nije želio da se vrada u rodni Širaz, jer je Fars njegova uža domovina bila
izložena napadima Mongola i Harezmi šahova, kao i atabegova u borbi za vlast. Zato se uputio na druge
strane i započeo svoje dugogodišnje putovanje, koje je trajalo četvrt stoljeda. Obišao je gotovo čitav
muslimanski svijet.Iz Bagdada se uputio u Siriju , Liban, Malu Aziju, zatim u Hidžaz na hadž i južnije u
Jemen. Da je kojim slučajem vodio dnevnik putovanja, mogao je imati knjigu kao Marko Polo.
Nakon ove duge odiseje, Sa'di se vratio u Širaz. U Širazu je mogao da nastavi posao i da sređuje utiske.
Počinje svoj glavni spisateljski rad i pored službe propovijednika u gradu, piše kaside, epigrame, prozne
traktate i svoja dva glavna djela Sa'diname, kasnije nazvane Bustan 1257. i Gulistan 1258. godine. Sa'di
je ova svoja dva remek-djela napisao za samo dvije godine.
U svijetu Sa'di je najviše poznat kao autor didaktičkog djela Gulistan kojeg je napisao 1258.godine. To je
skladan spoj rimovane proze i poezije. Gulistan je prava realna slika svijeta, to je svijet u malom. Sa'di
opisuje i pokazuje nam svijet onakvim kakav je on ustvari bio i kakvog je on vidio i upoznao, a upoznao ga
je dobro, ali ne daje šemu svijeta kakav bi on trebalo da bude. To je svijet njegovog doba, svijet karavana,
kamila, to je svijet ljubavi, mladosti, vina, ruža, ljepote.
Drugo Sa'dijevo glavno djelo je Bustan. To je mesnevija etičko-didaktičkog karaktera, napisana godinu
dana prije Gulistana (1257. godine). U Bustanu Sa' di počinje neko etičko izlaganje i daje savjete, zatim to
ilustruje pričom u stihu. Struktura Bustana slična je onoj u Gulistanu ; samo, ovdje je sve u stihu. Po svom
sadržaju i porukama Bustan se razlikuje od Gulistana. Tu pjesnik stvara sliku svijeta kakav bi trebalo da
bude. U Bustanu se više osjeda prisustvo Boga. Nasuprot ovom prolaznom svijetu formi, Sa'di u Bustanu
ukazuje na vječni i neprolazni svijet ideja. Iz navedenih tvrdnji može se redi da je Bustan dublji i misaoniji,

2. dok je Gulistan raznovrsniji i pun autobiografskih elemenata. Pri pisanju Sa'di upotrebljava pored citata iz
Kur'ana, hadisa, arapsku poeziju, mnogo izreka narodne mudrosti i humora, zatim izreke mudraca,
šejhova, careva, velikaša i poznatih učenjaka. Na Istoku Sa'di je postao vrlo rano popularan.
Mnogi pjesnici na Istoku oponašali su Sa'dijevo djelo, ali veliki majstor riječi ostao je nedostižan u svom
žanru i u svojoj umjetnosti. Umro je u Širazu 1292. godine i pokopan je u obližnjem selu koje se danas
zove po njegovom imenu Sa'dije, gdje mu je kasnije podignut veličanstveni mauzolej.