7. Uputilo se prema božjem sudu to
VELIČANSTVENO POPODNE
dok mu pod beskrajnim nebeskim svodom
zgusnuti oblaci pokazuju p u t...
(Emili Dikinson/1830—’S6.)
8.
9. ČETVRTAK 22. JUN 1876.
Bio je prvi dan leta mada je, sudeći po hlad
nom, namrgođenom vremenu, mogao biti prvi dan
proleća. Vrlo jak, hladan severni vetar udarao je u
leđa vojnika na konjima. Iako skoro podne, bilo
je tmurno i mračno, dok su konji topotali uz ka
menitu padinu goleti između reke Jeloustoun i pe-
skovitih brežuljaka obraslih žbunovima žalfije.
Konjička kolona kretala se odeljena po četama
sa po četiri jahača u redu. Iza njih, vijugavi Jelou
stoun odvajao ih je od pešadije i konjice iz M onta
ne, pukovnika Džona Gibona. Njegovi ljudi pre
bacili su se na sever parobrodom na lopatice „Da
leki zapad“ koji je sada ponovo čekao na južnoj
obali na preostale iz severne grupe.
Ljudstvo iz te grupe bilo je na konjima i posma
trali su kako kraj njih prolazi dvanaest četa ame
ričkog 7. konjičkog puka. Trojica su sedeli na konji
ma nešto ispred ostalih, tako da je general mogao da
izvikuje pozdrave komandantima četa 7. konjič
kog. General je bio Alfred Hau Teri, bivši advokat
10. Veličanstveno popodne
srednjih godina, koji je imao zapaženu službu u
građanskom ratu, ostao u posleratnim, pogranič
nim trupama i dobio komandu nad oblašću Dako-
te, koja je obuhvatala područja tri današnje drža
ve: Severne i Južne Dakote i Montane.
General Teri je bio visok, prav čovek, primetno
zadebljalog struka i kose koja je več počela da se
di. Ličio je na psa lisičara, a taj utisak pojačavao
je i sjaj u njegovim očima. Kosa mu je bila kratka;
brada mala ali gusta. Čak i u ovoj divljini bilo je u
njemu nečeg kicoškog.
To se ne bi več moglo reći za čoveka odmah nje
mu zdesna. Pukovnik Džon Gibon bio je koman
dant divizije za vreme građanskog rata, ali je u po-
sleratnoj vojsci degradiran u komandanta pešadij
skog puka. Bio je to mršav čovek, šiljatog nosa,
od četrdesetak godina, koji očigledno nije mnogo
mario za svoj izgled. Ogrtač od grubog platna, ne-
zakopčan, pokrivao mu je loše skrojene pantalone
koje su dobro skrivale bolnu povredu kuka, zbog
koje je hramao. Klimnuo je glavom dok su nem ar
no odeveni indijanski izviđači prolazili na svo
jim ponijima i izvodili neku vrstu akrobatike sa
svečanim izrazom na licu, pevajuči nekvi tužnu
melodiju.
Od Terija levo bio je smežuran, pogrbljen čo
vek, okruglog, ružnog lica, koje je izgledalo pre
maleno za njegovo telo. Imao je bolan izraz, što je
donekle bila posledica artritisa, ali bolovi ipak ni
su bili toliko jaki kao što je to njegovo naborano
lice pokazivalo. Bio je to major Džejms Brizbin iz
2. konjičkog puka, kome nisu dozvolili da dobije
mesto u koloni, koja je u paradi prolazila kraj nje
11. Veličanstveno popodne
ga. Protestovao je, ali više forme radi i sada je
posmatrao paradu uz svoj uobičajeni stegnuti, bo
lan izraz na licu.
Svi trubači 7. konjičkog, po dvojica na četu, sva
ki je jahao konja zelenka, predvođeni glavnim
trubačem Vosom, plavokosim Nemcem plavih oči
ju, okrenuli su se za 270 stepeni ulevo, licem pre
ma onima što su posmatrali smotru.
Indijanski izviđači bili su u pratnji petorice belih
ljudi odevenih u grubu graničarsku odeču, svi
upadljivo različiti među sobom, a ipak neobično
slični. Jedan je bio još dečak; drugi sredovečan
čovek preplanulih obraza i živih crnih očiju. Preo
stali su bili oko tridesetak godina, mršavi, prepla
nuli i tvrdog izgleda. Bio je s izviđačima i jedan
Crnac s kovrdžavom sedom kosom i svečanog izra
za lica. Bar trojica Indijanaca bili su melezi a ostali
su nosili rashodovana vojna odela ili civilnu ode
ču, tako da je njihova plemenska pripadnost bila
neodrediva. Zapravo, nalazilo se i nekoliko Sijuk
sa među njima. Bez izuzetka, bili su to stariji ljudi
i njihovi običaji im nisu nalagali da treba i dalje da
učestvuju u borbama, ali su oni očigledno to sami
hteli, čak i da se bore protiv sopstvenog naroda.
Među izviđačima bilo je i nekolicina Indijanaca iz
plemena Vrana. Pukovnik Gibon ih je posudio
7. konjičkom jer su dobro poznavali zemlju. Bili su
viši rastom od ostalih Indijanaca, s izduženim lepim
profilima i du^čkom crnom kosom, vezanom po
zadi u punđu. Četvorica od njih mladiči sa malo is
kustva; ostali sredovečni ljudi. Svi odeveni u čud
nu mešavinu rashodovane vojne odeče i jelensku
kožu ukrašenu ornamentima, jahali su vojne konje.
12. Ostali Indijanci bili su iz plemena Arikari, zvani
Ri. Dostojanstveni, krivonogi, tamnoputi ljudi na
indijanskim ponijima. Većina mladi, s malo ili ni
malo iskustva ali, tu i tamo, mogao se naći i pone
ki stariji, iskusniji ratnik. Jahali su kasom pored
trojice oficira, potpuno nezainteresovani za uti
sak, koji ostavljaju.
Oficir oštrih crta lica, koji je predvodio izviđa
če, spusti ruku s pozdrava i opusti svcna neprirod
no podignuta ramena. Potporučnik Carls Albert
Varnum, diplomac Vest Pointa u klasi ’72, imao je
dvadeset sedam godina. Bio mu je to treći pohod
na Indijance i već je stekao reputaciju svireposti u
borbi. Visok i tanak kao bandera, imao je široko
čelo, sitne tamne oči i malu isturenu bradu kao i
tanak, šiljasti nos. Mala usta delovala su kao da su
mu stalno napućena. Imao je male čekinjaste
brkove koji su još više naglašavali njegove oštre
crne oči, a nazirali su mu se i počeci brade, posle
dica jednomesečnog nebrijanja. Varnum je nosio
košulju od jelenske kože i veliki sivi filcani civilni
šešir, natučen nisko na oči.
Sledila je zatim u koloni mala grupa; tri nared
nika od kojih su dvojica nosila zastave na kopljima
od tri metra, predvođeni dvojicom oficira. Oficiri
su istupili, prišli trojici posmatrača parade i saluti
rali.
- Vrlo dobro izgledaju vaši ljudi - reče general
Teri. - I vrlo dobri konjanici, generale Kastere.
Jako dobri konji.
Džordž Armstrong Kaster imao je trideset šest i
po godina. Imao je meteorski uspon u građan
skom ratu i u dvadeset petoj več je postao koman
Veličanstveno popodne_________________________________ W
13. dant konjičke divizije. Učestvovao je u mnogim
bitkama, večim ili manjim, jedanaest konja izgu
bio je pod sobom, a on sam je iz njih izašao samo
sa jednom dečijom ogrebotinom preko čela. Sin
kovača, Kaster se upisao na Vojnu akademiju u
Vest Pointu i diplomirao kao dosta nezapažen u
svojoj klasi, u junu 1861, upravo u vreme početka
građanskog rata. „Dečji general“ kako su ga zvali,
u međuvremenu je postao već čovek srednjih godi
na. Imao je riđeplavu kosu, ali kada je smakao sa
glave svoj plitki beli šešir, videlo se da je na putu
da ubrzo očelavi. Sunce nije najbolje podnosio,
jer oni delovi lica i vrata, koji nisu bili pokriveni
pegama, izgoreli su od zajedničkog dejstva sunca i
vetra, pa je ličio na kuvanog jastoga. Nos veliki i
mesnat, jabučne kosti visoke i naglašene, obešeni
brkovi, kao u morža, po boji svetliji od kose, goto
vo potpuno su mu skrivali njegove tanke, male us
ne, i kratka ali gusta brada prekrivala mu je donji
deo lica. Nije se mogao pohvaliti spoljnim izgle
dom a ni odelo od jelenske kože nije mu baš naro
čito stajalo, ali posedovao je nešto što je plenilo,
dovodilo druge čak u položaj da slušaju. Plavih i
sjajnih očiju, vitak i atletski građen, jahao je opu
štenih peta i stopala okrenutih unutra, kao da je
rođen u sedlu. Dugi zlatni pramenovi kose, neka
vrsta ličnog obeležja, više se nisu videli. Varnum,
komandant izviđača mu ih je ostrigao konjskim
makazama mesec dana ranije i Kasteru su se još
dobro videle pomalo klempave uši.
Kada je govorio, glas mu je bio grlen, gotovo
ženski, a reči su se preplitale i spajale, isprekidane
jedino povremenim, upadljivim, zamuckivanjem.
11_________________________________ Veličanstveno popodne
14. — Hvala vam, generale —reče on. —Šteta što smo
morali muziku da lišimo konja. Trubači izgledaju
prilično dobro, ali ipak nisu prava zamena.
Teri je klimnuo glavom odsutno. - Da, muzika
bi bila dobra. Ali tamo kuda idete, ona vam neče
biti važna, za razliku od trubača.
Kaster je porumeneo. Oficir kraj njega bio je
takođe odeven u jelensku kožu ali tu se sličnost za
vršavala. Dok je Kaster ličio na lovca na bivole,
preplanulog od sunca, poručnik Vilijam Vajner
Kuk podsečao je na pravog komandanta konjič
kog puka. Bio je, u stvari, adjutant: visok, impo
zantan čovek kratke kose i izuzetno dugih zulufa.
Kanađanin, veteran građanskog rata i kao ađutant
je služio već pet godina, uključujući i kratak bora
vak u tom svojstvu u Kanzasu. Kuk je sedeo na
konju nepomično kao počasna straža, dok je Ka
ster gotovo teatralno posmatrao jednog narednika
i dovjicu zastavnika, koji su išli iza izviđača i pred
vodili kolonu od po četiri u redu, koji su sačinjava
li dvanaest četa 7. konjičkog puka.
Vojnici su predstavljali jednu prilično šaroliku
grupu, više su ličili na gomilu ravničara, koji jašu u
formaciji, nego na vojnu jedinicu obučenu da od
govara na razbrojavanje. Bili su prašnjavi i zarasli
u kosu, i delovali kao da su spavali u uniformama.
Na prvi pogled izgledalo je da nema dvojice jedna
ko odevenih, ali pažljivije posmatranje otkrivalo
je da postoji neka vrsta uniformisanosti. Gotovo
svi su nosili široke kožne kaiševe sa mesinganim
kopčama na levom ramenu i čeličnim alkama na
desnom kuku. Za alke su bili pričvršćeni „karabini
springfild“ kalibra 45 za pojedinačnu paljbu. Bi
Veličanstveno popodne 12
15. le su to puške model 1873, dužine oko jednog me
tra, teške nešto preko tri kilograma i efektivnog
dejstva od gotovo tri stotine metara. Na desnom
kuku, u futroli očigledno pravljenoj za levake,
imali su revolvere „kolt“ kalibra 45 sa po šest me
taka u burencetu. Sablje nisu nosili.
7. konjički puk ili „Borbeni sedmi“, kako su ga
zvali, kotrljao se dalje. Postojao je manje od deset
godina i sedam je proveo na granici, nadgledajući
Indijance. Nikada dosad se njegovih dvanaest četa
nije našlo zajedno u jednoj koloni. Većina dota
dašnjeg posla sastojala se u tome što su male jedi
nice gonile protivnika, ali prave borbe jedva da je
bilo. Za sedam godina granične službe, puk je
imao samo trideset dva o&šaja. U tom periodu iz
gubljeno je manje od četrdeset ljudi, više od polo
vine u jednoj jedinoj bici, bici kod Vašite. U isto
vreme naneli su neprijateljskim Indijancima gubit
ke od preko dve stotine ljudi, opet, više od polovi
ne kod Vašite. Ako se odbije, dakle, Vašita, puk
je za sedam godina izgubio manje od dvadeset lju
di, a njegovi borci su ubili ili ranili oko stotinu In
dijanaca. Nije to bio baš naročito slavan bilans u
poređenju sa statistikom ranijih, predratnih, pu
kovskih četa, ali za jednu mirnodopsku armiju,
bio je to bilans ravan učinku drugih jedinica.
Četom B na doratima, komandovao je kapetan
Tomas M auer Mekdaugal. Kapetan Mek, kako su
ga zvali, bio je generalski sin. Napustio je kuću u
osamnaestoj godini da bi se pridružio armiji Juga i
dospeo do čina kapetana. Posle rata, morao je da
počne iz početka, ovoga puta, međutim, počeo je
kao potporučnik. Mekdaugal je imao samo triđe-
13 Veličanstveno popodne
16. set i jednu godinu, ali već je počeo da gubi bitku sa
sopstvenim strukom. Okruglog lica, tankog nosa i
zulufa srednje dužine, koji su več počeli da sede,
ličio je na debelog čoveka, koji je naglo smršao.
U stvari, kod njega je bilo obrnuto: mršav čovek u
telu debeljka. Imao je plave oči.
Četa C bila je na alatima a komandovao je
mlađi brat generala Kastera, major Tomas Vord
Kaster. Postojala je blaga porodična sličnost me
đu njima, bez sumnje, ali je Tomas bio viši
rastom od svoga slavnijeg brata i delovao je kao
da je zaista prošao kroz teškoće. Tom je imao
trideset godina i bio je neženja. Bio je unapre-
đen u čin majora zbog hrabrosti u borbi i dva
put odlikovan Medaljom časti. Ranu od metka
nosio je na desnom obrazu što mu je među in
dijanskim izviđačima donelo nadimak „Obeleže-
ni“. Imao je ravno, trouglasto lice sa usko usa
đenim plavim očima i oštrim nosem. Bio je ode
ven u jelensku kožu kao i njegov stariji brat,
a svoj beli šešir obično je nosio natučen na oči.
Četa E bila je na konjima zelencima, zbog čega
su je i zvali „Zelenci“. General Teri je naročito
toplo pozdravio njenog komandanta, majora Al
gernona Emorija Smita iz prostoga razloga što
je Smit bio Terijev pomoćnik za vreme građan
skog rata. Bio je Njujorčanin, trideset i tri go
dine star, koji je činove sticao u ratu. Smit je
bio zdepast čovek sa invalidnim ramenom. Bio
je teško ranjen u levo rame tokom rata i još nije
uspevao da podigne levu ruku, tako da bez po
moći nije mogao da obavi ni tako prost zada
tak kao što je oblačenje bluze. „Smiti“, kako
Veličanstveno popodne_________________________________ M
17. SU ga takođe zvali, imao je sive obrve, širok,
prav nos i jake brkove. Komanda nad četom E
bila mu je tek nedavno poverena.
Sledila je četa F na doratima. Ova četa ostavlja
la je vrlo dobar utisak na obuci i imala je u svojim
redovima najviši procenat nemačkih doseljenika.
Komandovao je kapetan Džordž Volter Jejts, te
meljni plavi čovek, širokog lica i dugog naglašenog
nosa. Jejts je imao trideset tri godine, veteran gra
đanskog rata. Bio je poreklom iz Mičigena, kao i
Kaster i, nekim slučajem, služio u Kasterovom
štabu za vreme rata. Bio je član takozvane Kaste
rove „porodice“. Čak je i ličio na Kastera u pogle
du gojaznosti. Imao je čak iste morževske brkove i
odelo od jelenske kože.
Četa „Besna 1“ takođe je bila na doratima. Ko
mandovao je Irac, vojnik od zanata, po imenu Majls
Volter Kif. Kapetan po činu, služio je u italijanskoj
papskoj vojsci i u armiji Juga. Visok, mršav tride-
setčetvorogodišnjak, kovrdžave kose, tamnih, pro
dornih očiju i podsečenih brkova, imao je na sebi
košulju od jelenske kože i plave pantalone. Njegov
crni šešir slagao mu se uz kosu i malu bradu.
Četa L bila je isto na doratima, a komandovao je
šurak generala Kastera poručnik Džejms Kalun.
Džimi Kalun je bio krupan momak, trideset godina
star, širokih ramena, plavokos, neobično jake vilice i
čeličnoplavih očiju. Kalun je bio smatran pukovskim
lepotanom, ali četiri godine srečnog, bračnog života
počele su da mu se ocrtavaju več oko struka i vrata.
Nosio je košulju od jelenske kože i plave pantalone i,
poput njegovog drugog šuraka. Toma Kastera, imao
beli šešir natučen na oči.
15 Veličanstveno popodne
18. Sledila je četa A na vrancima. Zvali su je „Četr
deset lopova“ iako ih je, u stvari, bilo gotovo šez
deset sa ravnomerno raspodeljenim irskim, nema-
čkim i drugim doseljenicima. Komandovao je ka
petan Majls Mojlen, čovek grubih crta i gustih
obrva, trideset sedam godina star, a bio je oženjen
sestrom Džimija Kaluna, Šarlotom. Najupadljivi
ja crta bili su mu dugi, uvijeni brkovi, koji su isti
cali njegove plave oči. Majls Mojlen imao je pro-
menljivu vojnu karijeru, koja je uključivala i liša
vanje čina i otpuštanje iz vojske u građanskom ra
tu. Ponovo se prijavio pod lažnim imenom i opet
počeo od redova.
Četu D na doratima, predvodio je potpukovnik
iz građanskog rata, koji je u posleratnom raščišća
vanju činova, degradiran u kapetana, Tomas Bel
Vir. Kapetan Vir je bio tridesetosmogodišnjak i
gotovo čitavu dotadašnju karijeru proveo je u Ka
sterovoj službi. Bio je širokih ramena, okruglastog
lica, razrokih očiju, klempavih ušiju i svetlih, ču
pavih brkova, sa nosem krivim i prevelikim za
lice. Već dugo vremena nije bio najboljeg zdrav
lja što se videlo i po tome što je nosio dugi,
sivi ogrtač.
Četa G na alatima imala je dva obeležja: bila je
jedina, sa više doseljenika nego pravih Amerika
naca, a komandovao joj je poluindijanac. Poruč
nik Donald Mekintoš, tridesetsedmogodišnjak,
Kanađanin po rođenju koji je dvaput sticao čin:
jedanput u građanskom ratu i ponovo, odmah po
sle njega. ,,Toš“ Mekintoš glatko izbrijan, širokih
ramena, imao je isturene jagodice i smeđe oči.
Nosio je francusku vojničku kapu.
Veličanstveno popodne_________________________________ 16
19. Četa //im ala je najmanji broj doseljenika u svo
jim redovima i jahala je crvenkaste dorate. Ko
mandovao je kapetan Frederik Vilijam Bentin.
Četrdesetdvogodišnji Fred Bentin bio je pukovnik
i komandant konjičke brigade u građanskom ratu.
Kao južnjak, opredelio se za armiju Juga i postao
odmah oficir. Neposredno posle rata, odbio je da
bude major u crnačkom konjičkom puku i umesto
toga prihvatio kapetansku ulogu u 7. konjičkom.
Od penzionisanja starog kapetana Tompsona,
glatko izbrijani, sedokosi Fred Bentin bio je naj
stariji kapetan u puku. Čovek ratobornog izgleda i
širokih ramena na niskom, zdepastom telu imao je
blago povijene noge veterana na konju. Indijanci
nisu imali nikakav naziv za njega, ali su ga vojnici
zvali „obrijani Božić Bata“ jer je imao prodorne
plave oči i stalni osmeh na licu. Nosio je plavu
oficirsku bluzu i otrcani crni šešir sa proračuna
tom nonšalancijom.
Četa K je bila najmalobrojnija, sa manje od
četrdeset ljudi, i jahala je alata. Bila je to jedina
četa, kojom je komandovao diplomac sa Vest
Pointa, poručnik Edvard Setl Godfri. „Godi“ je
imao trideset tri godine, diplomirao je u klasi 67
na Vojnoj Akademiji i imao je devet godina služ
be na granici. Bio je vitak i mršav, velikog nosa
i usko usađenih tamnih očiju. Opušteni brkovi do
prinosili su njegovom orlovskom izgledu, koji je
narušavala jedino duga ali retka brada.
Poslednja četa M, jahala je različite konje. Ko
mandovao je kapetan Tomas Henri Frenč. „Ta
ker“ Frenč bio je oniži čovek, pljosnatog lica, ode
ven u jelensku kožu. Opušteni brkovi nadopunja
17_________________________________ Veličanstveno popodne
20. vali SU se čupavim, tamnim obrvama, a jahao je
krupnog zelenka, lakočom čoveka očigledno rođe
nog u sedlu.
Jedan oficir i njegov posilni jahali su na kraju
kolone, major Markus Albert Reno, diplomac sa
Vest Pointa iz klase 57. Drugi po činu, jahao je
obično na začelju kada nije imao nikoga pod ko
mandom. Sve do prethodnog dana, Mark Reno je
komandovao nad šest od dvanaest četa u izvidnici
ali, kako je bio u lošim odnosima sa Kasterom, sa
da je bio prebačen na kraj kolone. Bio je to kru
pan, dobro građen čovek od četrdeset jedne godi
ne, tamne kose i visoko isturenog čela. Iako pet
godina stariji od Kastera, delovao je mlađe, a nad
tankim usnama imao je samo male brčiće.
Na sto šezdeset mula bili su natovareni odeća,
hrana i ćebad prilično neuredno, a municij a u kož
nim bisagama vukla se u neredu iza plave kolone.
Među mulama se vrzmalo i nekohko neosedlanih
konja pod budnim okom desetak civilnih komor
džija. Posle izvanrednog utiska konjičke kolone,
komora je predstavljala razočaranje.
Kaster se okrenuo Kuku, ađutantu urednog iz
gleda.
- Moje čestitke kapetanu Frenču - reče on svo
jim visokim glasom. —Neka poručnik Meti odmah
bude zadužen da preuzme brigu nad mulama.
Kuk je oštro salutirao i poterao svog krupnog
belca za kolonom. Reno je s malom nedoumicom
gledao generala Terija a zatim, oklevajuči, pono
vo salutirao.
General Teri mu je odgovorio na pozdrav uz
malo ustezanja i krišom pogledao bezizraznog Ka-
Veličanstveno popodne_________________________________ 18
21. stera. Reno je projahao da bi se pridružio koloni,
koja je brzo odmicala i upravo gazila široku ali
plitku reku Rouzbad.
Džejms Brizbin, zvani „Skakavac Džim“ s pre
zirom se okrenuo kada se Kaster srdačno rukovao
sa Terijem i Gibonom. Komandant 7. konjičkog
nestrpljivo je zatim okrenuo svog crvenog alata i
uputio se za kolonom.
- Ne budite nezasiti, Kastere —reče Gibon še-
retski —imajte na umu da ima dovoljno Indijanaca
za sve nas.
- Ne, n-neću —odgovorio je Kaster ozbiljno i u-
daljio se lakim galopom.
- Čekajte i nas - doviknuo mu je Gibon.
Trojica oficira, izvršilaca smotre, poterali su ko
nje ka parobrodu „Daleki zapad“. Pošto su sjaha
li, a dizgine im preuzeli njihovi posilni, gledali su
za kolonom, koja se udaljavala prema jugozapa
du.
- Pa, Kaster je srećan sada - primeti general
Teri - svoj gospodar u poteri za Indijancima.
Brizbin je promrmljao nešto neodređeno. Gi
bon je izgledao bled, što je verovatno bila posledi
ca stomačnih tegoba.
Teri je pogrešno protumačio njegovo čutanje.
- Da nisi, možda, malo zavidljiv, Džone? - upi
tao je uz blag osmeh. —Mislim zbog toga što Ka
ster ima priliku da se pre nas sretne sa Indijancima
i pokupi svu slavu?
Pešadijski pukovnik, koji je izgledom podsečao
na pticu grabljivicu, je frktao. —Slavu? —upitao je
dok su sva trojica zastali pred daskom postavlje
nom između obale i brodskog stepeništa.
W_________________________________ Veličanstveno popodne
22. - Znaš li ti šta tamo na Zapadu znači slava? To
znači da te ubije neki Indijanac skriven iza stene i
da ti posle objave ime u novinama, pogrešno napi
sano!
General Teri se smejao u znak odobravanja.
Čak je i „Skakavac Džim“ iskrivio lice u nekakav
podrugljivi poluosmeh.
- Možeš se pouzdati u Kastera da če učiniti sa
mo ono što je najbolje za njega —reče on.
Gledali su u oblak crvene prašine, koji se digao
iza kolone koja je prešla Rouzbad i nastavila da
lje. Kroz nekoliko minuta ljudi i stoka pretvorili
su se u crne tačke pračene stubovima prašine.
Veličanstveno popodne 20
Kaster je požurio napred da bi osmotrio indijan
ske i civilne izviđače i vodiče, koji su brzo ali i oprez
no grabili uz obalu. Potporučnik Varnum, koji je
proučavao tlo pred sobom, podiže pogled, kao daje
primio telepatsku poruku, i odjaha do Kastera.
—Vrane su sasvim napred —raportirao je. —Ari
kari su se podelih. Obrađujemo obe obale reke.
Repati Bik je sa jednim odredom, a Vojnik sa dru
gim.
Kaster klimnu glavom. - A gde je moj srečnik?
Varnum ga je gledao zbunjeno za trenutak, a
onda odgovorio. - Čarli Rejnolds je levo sa Bi
kom. Ja ga nisam odredio. Sam je otišao.
- Zna on - reče Kaster ozbiljno. - Levi bok nam
je najvažniji. Ne smemo dozvoliti da se provuku
kraj nas. Sve bi ovo, u tom slučaju, bilo gubljenje
vremena.
23. - Menjaćemo se povremeno - nastavio je šef iz
viđača. —Da bismo imali bolji uvid, da tako ka
žem.
Kaster klimnu glavom odsutno. - Sledite svaki
trag. Crvenokošci su pravi đavoli u postavljanju
lažnih tragova. Ne dajte im da se vrzmaju s naše
leve strane.
Varnum potvrdi i odjaha. Kaster se uputio pre
ma malom uzvišenju i, uspravivši se u sedlu, osma
trao je oko sebe. Cete su bile stručno ešalonirane
tako da ne zaslepljuju jedna drugu prašinom i po
dižu je što manje. Komora se u neredu vukla. Ka
ster se namrgodio.
Sledećeg trenutka pridružio mu se poručnik Vi
lijem Kuk, ađutant. Ćutali su, a Kukov pogled
pratio je Kasterov po horizontu. Počeo je da be-
leži nešto u malu beležnicu.
Kaster najzad progovori. - Moračemo nešto da
uradimo s tom komorom.
Kuk se nasmešio, kao da je zbog nečega zado
voljan sobom. - To sam već zapisao, generale - re
če. - Razmišljao sam da iz svake čete odvojim lju
de da pomognu komordžijama.
Kaster se složi. Oprezno je poveo svoga alata
nizbrdo do staze, pa skrenuo na sever pažljivo
ispitujući horizont.
Kolona je dobro napredovala duž reke Rou
zbad, iako se rastegla na više od dve milje. Tlo
pod konjskim kopitama bilo je peskovito i gotovo
lišeno rastinja, ali bilo je prilično ravno, ako se
izuzme poneka suva jaruga, koja se spuštala u plit
ki, brzi Rouzbad. Trave i žbunja, koje je podse-
čalo na divlje ruže, bilo je u izobilju blizu vode.
21 Veličanstveno popodne
24. Levo od kolone, geografski na istok, na horizontu
su se ocrtavala brda nepravilnog oblika i zaravni.
Na zapadu, tlo se naglo dizalo ka Vučjim planina
ma. Nisu to bili ružni predeli.
Trubači su se već odavno razišli iz paradne farma
cije i pridružili svojim četama. Bili su po dvojica na
svaku: jedan je pripadao komandantu, a drugi na
redniku na kraju svake čete. Glavni trubač Vos, kao
lepak se držao Kastera i poručnika Kuka.
Kao da su se udaljavali od neobično hladnog
vremena na Jeloustounu. Svakih pola milje, sunce
je sve više izranjalo iz pocepanih oblaka, a vazduh
je postajao topliji. Plave bluze i smeđe košulje od
jelenske kože počele su da se skidaju i, umesto
plave, kolona se pretvorila u sivu, većina vojnika
imala je sive flanelske košulje bez okovratnika,
koje su se spreda zakopčavale sa tri dugmeta ispod
vrata. Obadi su počeli da dosađuju i ljudstvu i ko
njima. Dežurni narednici obilazili su čete i davali
uputstva ljudima da s vremena na vreme sjašu i
hodaju uz konje. Kolona se, uprkos tome, nije
razvlačila, ako se izuzmu mule.
7. konjički se ulogorio oko pola pet posle pod
ne, nakon pređenih dvanaest milja. Rouzbad je na
logorištu bio širok jedva nešto više od metra i de
setak santimetara dubok. Ulogorili su se u pod
nožju strme litice uz vodu, i beskrajno dugo čeka
li da se dovuče komora sa ćebadima i hranom.
U međuvremenu, nije se dangubilo. Kolani su po-
puštani, a vojnici su pregledali leđa konjima ispod
ćebadi. Ako su bila vlažna od znoja, ostavljali su
ih još neko vreme osedlane; ako su bila suva, sedla
su skidana i počinjao je dnevni ritual.
Veličanstveno popodne_________________________________ ^
25. Uzde i sedla su čišćeni, konjske oči su brisane spu
žvom, glave i grive im se češljale i noge pregledale.
Najzad bi se konji, oslobođeni sédala, nahranili, na
pojili a zatim su lasom vezivani za metar i po visoke
motke, koje je svaka četa imala za vezivanje konja.
Zatim su bile upaljene vatre, porcije napunjene
i podeljeni dragoceni ali i jednolični dvopek i me
so. Kafa bi se kuvala a oni, koji nisu odlučili da se
okupaju u plitkoj reci, napunili bi lule ih žvakali
svoje sledovanje duvana. Bile su postavljene stra
že. Posilni sa crvenim trakama na rukavu, obilazili
su logor na konjima i pozivah oficire na zbor u Ka
sterovom šatoru.
23 Veličanstveno popodne
Sunce je več bilo zašlo na zapadu za rasute oluj
ne oblake i prekrilo logor krvavocrvenim sjajem,
kada su se oficiri okupili u štabu. Sedeli su ispred
malog poljskog kreveta, ukupno dvadeset osam o-
ficira i tri lekara.
Ađutant Kuk i potpukovnik Kaster sedeli su na
tom krevetu, ispred kojeg su imali stočič. Kaster
se laktovima oslonio na sto i odsutno slušao Kuka,
koji je čitao uputstva iz beležnice. „Ne sme biti ga
lopa“, čitao je monotono. „Konji se neće sedlati
do na jedan sat pre zore“. Ova odluka izazvala je
žamor među prisutnima.
— Ni trube neće biti —dodao je Kaster svojim grle
nim, zamuckujučim glasom. Pogled mu je prelazio
preko prisutnih, ne zadržavajući se ni na kome. —Mi
smo na neprijateljskom tlu i nećemo otkrivati naše
prisustvo sve dok ne budemo u prilici za napad.
26. Ponovo se začuo žamor. Kaster je porumeneo,
ali ništa nije rekao, pa je Kuk nastavio. „Konji se
moraju grupisati i propisno vezati posle zalaska
sunca. Komandanti četa odgovaraju za bezbed-
nost. Tokom marša, riiko ne sme zaostajati. Ko
mandanti četa moraju preduzimati posebne mere
da se spreči osipanje.“ Specijalne mere nisu bile
posebno nabrojane, pa je ovo naređenje bilo do
čekano galamom. Kaster je podigao glavu i pogle
dao okolo, ali sva lica su dotle već bila nepomična.
Nagnuo se napred i prigušenim glasom nastavio.
- Pokret je svakoga dana u pet ujutro, do daljeg
naređenja. Sve komande izdavati isključivo gla
som. Nema pucnjave. Nema nepotrebne buke.
Pogledom je obuhvatio prisutne, namerno igno-
rišući tamnoputog majora Renoa, koji je pocrve
neo ali nije rekao ništa.
—Komandanti četa biće odgovorni direktno me
ni —nastavio je Kaster. —Svi ste vi iskusni i imam
poverenja u sposobnosti svakoga od vas pona
osob. Zato če se iz štaba puka odlučivati samo o
dve stvari: kada će biti pokret i gde će se logorova
ti. Imamo sledovanje za petnaest dana, ali očeku
jem da ćemo pre isteka već stupiti u borbu. Sve
druge pojedinosti: ustajanje, zadržavanje, ispaša,
pojenje, prepuštene su na odlučivanje komandan
tima četa do daljeg naređenja. Držite se na bez-
bednom rastojanju jedni od drugih i ne idite is
pred izvidnice.
Izgledalo je da je Kaster završio i neki ljudi su
počeli da se meškolje, pripremajući se da ustanu.
Grleni, zamuckujući glas ih je zaustavio. Ton mu
je bio viši nego dotle i piskav.
Veličanstveno popodne_________________________________ 24
27. - U potpunosti se oslanjam na rasuđivanje i od
luke komandanata jedinica. I na njihovu lojalnost.
- Oštro je gledao okolo.
- Dosad sam malo govorio o neprestanom gun
đanju među nekima od vas. Sada smo međutim,
na pohodu, za koji se nadam da će biti uspešan i
želim da učinim sve što mogu da on bude ne samo
uspešan nego i prijatan za svakoga. Ako ijedan
puk uopšte može da postigne tako nešto, onda je
to naš, siguran sam. Biće mi drago da saslušam
predloge od svakog oficira ako su podneti na pro
pisan način. Hoču, međutim, da svima bude jasno
da neću dozvoliti nikakvo gunđanje. Od svakoga
ću zahtevati najstrože pridržavanje naređenja,
ne samo mojih već svih naređenja izdatih podre
đenima. Neću da se za ovaj puk kaže kao što je ge
neral Kruk rekao za Treći konjički: „Da bi bio do
bar kada bi uspeo da se otarasi matorih kapetana i
omogući poručnicima da komanduj u četama.“
Ovo je bilo dočekano glasnim smehom, a zde
pasti, sedi Fred Bentin, najstariji kapetan, skočio
je zajapurenog lica, dok su mu krupne, prodorne,
plave oči igrale.
- Pa, pošto smo svi ovde - viknuo je - zar ne bi
bilo dobro da imenujete oficire, koje optužujete?
- Pogledao je okolna lica s ukočenim osmehom na
usnama.
- Hoču samo da svaka stvar bude na svom me
stu —odvratio je Kaster.
- Hoću da mi se jasno kaže. Da li me optužujete za
stalno gunđanje? - odgovorio je Bentin mirno.
Kaster je uzdahnuo i skrenuo pogled umorno,
ah nije odgovorio.
25_________________________________ Veličanstveno popodne
28. —Optužujete li možda kapetana Kifa? - produ
žio je Bentin. - Ili kapetana Vira?
—Pukovniče Bentine —Kaster progovori najzad
nevoljno, oslovljavajući ga činom iz građanskog
rata, što je bio običaj —nisam ja ovde da mi delite
lekcije. Ali, reči ču javno, za vašu informaciju, da
se nijedna od mojih primedbi ne odnosi na vas.
Bentin je seo, njegov ukočeni osmeh bez srdač
nosti,’sada se opustio i delovao je veselije, kao „o-
brijani Božič Bata“, kako su ga iza leđa zvali.
Prošao je čitav minut pre nego što je Kaster po
novo progovorio i kada se oglasio, bio je neobično
tih. Sve glave su se odmah trgle na ovu promenu.
—Broj Indijanaca, neprijatelja, koji stalno od
bijaju da žive u rezervatu, procenjuje se na osam
stotina do hiljadu; to su samo muškarci, a tu su
još, naravno, žene i deca. Ne bi me iznenadilo i da
ima hiljadu i petsto ratnika, mada ne svih na jed
nom mestu. Nudili su nam pojačanje iz Drugog
konjičkog. Odbio sam ponudu majora Brizbina.
Jer na kraju krajeva, ako Indijanci budu u stanju
da zbrišu Sedmi konjički, pojačanja neće imati
mnogo smisla. Odbio sam i topove, jer bi ih vukli
ti nesrečni konji i samo bi nas usporavali. Osim to
ga, kako reče Džerard tamo na brodu, ne smemo
se zavaravati da će crvenokošci stajati mirno dok
mi budemo gruvali iz topova! Kažem vam to, jer
želim da znate da je ovo postala isključivo stvar 7.
konjičkog. To je sada, uspeti ili umreti, momci.
Dočekalo ga je veselje i on podiže ruku.
—Štedite snagu. Dnevno ćemo prelaziti dvade
set pet do trideset milja dok ne uspostavimo kon
takt. Posle to g a ... pa, nemojte misliti da ćemo
Veličanstveno popodne 26
29. ih tek tako pustiti. - Kaster je gledao svakog pona
osob u oči. Njegov pogled bi nailazio na čvrste
oči, ali i na snebivanje kod drugih; i ti drugi bi
ga, međutim, ponovo pogledali sa neskrivenim
divljenjem. Najzad, Kaster pogleda u svog ađu
tanta, Kuka, koji se upiljio u beležnicu u ru
kama.
—Komora —reče Kaster zamišljeno —sada mi
pade na pamet, gospodo, ovako kako smo je ure
dili, ne valja. Komordžije se muče da nateraju
mule da idu, i opet ne završavaju posao. U čemu
je problem, majore?
Major Reno je pognuo svoje krupno telo i lak
tovima se oslonio na kolena.
—Izgleda da nam uvek isti stvaraju probleme.
Prvo što su pogrešno natovareni. Znate, ravnoteža
je vrlo vćižna i . ..
- Poručniče Meti - Kaster ga prekide nestrplji
vo, obrativši se sredovečnom poručniku sa zuluii-
ma i krupnim, smeđim očima - ko u komori stvara
najveće teškoće?
--N e b ih ... odnosno, radije ne bih imenovao
četu, ah kao što kaže major, neke su gore od osta
lih - govorio je upadljivim francuskim naglaskom.
Major Reno ustade. Ledeno se obratio Francu
zu.
- Poručniče Meti, koje čete prave najveće prob
leme?
—Pa, gospodine - reče Meti žurno - ako več
moram, rekao bih da su to četa G i četa H ...
- Četa E ti ne pravi teškoće, je li tako? —major
Smit mu brižno upade u reč, odsutno se češkajući
po levoj ruci.
27_________________________________ Veličanstveno popodne
30. Meti je ignorisao zdepastog komandanta čete E
kada je video kako Kaster daje rukom znak Smitu
da ćuti.
—Dakle —reče Kaster oštro —poručnik Mekin
toš i kapetan Bentin imaju najlošije ocene?
—Ne bih to tako rekao, generale —protivio se
Meti neodlučno, izbegavajući pogled pocrvenelo-
ga Freda Bentina. Nasuprot njemu, tamnoputi
Mekintoš se dobroćudno smešio, pokazujući pra
vilne, bele zube.
Ostah oficiri su se zgledali i nelagodno meško-
Ijili. Kaster je gledao negde gore, gotovo odsutno.
—Voljno —promuca on svojim piskavim glasom.
Veličanstveno popodne 28
Oficiri su se razilazili u grupama po trojica ili
četvorica. Edvard Godfri, orlovskog izgleda, iz če
te K, išao je sa Frenkom Gibsonom, poručnikom
pljosnatog lica, sa jakim brkovima i proćelavim, iz
Bentinove čete H, i sa potporučnikom Nikom Va
lasom. Valas, kao i Godfri, bio je sa Vest Pointa i
najviši rastom u puku. Bio je vitak mladić, košča-
tog lica, velikog nosa i uvučene brade. Iza ove tro
jice, išao je šurak Frenka Gibsona, poručnik D o
nald Mekintoš, poluindijanac, koji je komando
vao četom G.
Nik Valas je lupkao svojim belim šeširom po
plavim pantalonama dok mu se lice mrgodilo.
Nagnuo se napred kao da se probija kroz neki ne
postojeći vetar.
— Mislim da će general Kaster poginuti —reče on
iznenada.
31. Godfri pogleda prvo Frenka Gibsona a zatim
nezgrapnog, plavokosog momka, njemu s druge
strane.
—Zašto? —upita ga. —Kako to misliš, Valase?
- Zato što ga nikada ranije nisam čuo da ovako
govori.
Godfri je posmatrao žustrog mladića kraj sebe
kao što ptica grabljivica posmatra svoj plen. Naj
zad je trepnuo i njih četvorica produžiše put bez
reči.
29_________________________________ Veličanstveno popodne
Potporučnik Vinfild Skot Edžerli iz čete D, pri
padao je čitavoj jednoj generaciji momaka, koji
su nosili ime po čuvenom generalu, ali on je bar,
na to ime podsečao i fizički. Vin Edžerli imao je
trideset godina, 1870. je diplomirao na Vest Poin
tu i bio je veteran dva pohoda na granici. Bio je
najkrupniji čovek u puku, jedino je Nik Valas bio
viši, i svakako jedan od najnaočitijih. Imao je pre
ko dva metra, široka ramena i veliku glavu pokri
venu dugom, tamnom, talasastom kosom, paž
ljivo začešljanom na desnu stranu. Podrezani
brkovi, isticali su pune, senzualne usne i iskričave,
plave oči.
Još sedam oficira okupilo se oko vatre pred nje
govim šatorom. Bilo je dakle, sedmoro ljudi, ne
računajući Edžerlija. Bila je to neobično velika
grupa oficira bez Kasterovog prisustva, ali i znak
poštovanja prema Edžerliju, kada ih se ovoliko o-
dazvalo pozivu. Visoki major Reno, bucmastog li
ca, bio je najstariji među njima.
32. Svi su bili dobro raspoloženi. Bio je tu i lekar-
-hirurg, dr Henri Porter. Imao je negovane, opu
štene brkove kao konkurencija Edu Godfriju.
Mladić kraj njega, dvadeset dvogodišnji potporuč
nik Džon Džordan Kritenden, imao je svetlosme-
đu bradu, i okruglasto veselo lice. Nosio je povez
od tamne kože preko levog oka. Izbio mu ga je
neispravni puščani metak, koji je eksplodirao u
cevi i mladi ,,Dž. D ž.“ Kritenden je najpre pomi
slio da napusti vojsku. Otac mu je bio general u
građanskom ratu i uticajan, pa je Dž. Dž. ostao
u 20. pešadijskom. Kaster ga je preuzeo jer 7. ko
njičkom su stalno nedostajali oficiri, pa su i jed
nooki pešadijci bili od koristi.
Raspoloženje je raslo što je veće odmicalo. Po
ručnik Kalun je za rastanak predložio nešto što je
ličilo na blagoslov. Obećao je po parče kolača za
svakog od prisutnih oficira. Kolač će ispeći njego
va žena, Margaret, Kasterova mlađa sestra i to ka
da budu pronašli i potukli Indijance.
Veličanstveno popodne 30
U štabnom šatoru, Džordž Armstrong Kaster
imao je sastanak sa svojim neizbežnim ađutantom.
Kukom, sa dva brata i nećakom. Bili su tu takođe
i njegovi stari drugovi po oružju iz građanskog ra
ta, kapetani Džordž Jejts i Tomas Vir.
Pored majora Toma Kastera, bio je tu, naime, i
mladi Boston „Bos“ Kaster. Bio je vodič, a pre to
ga i nabavi]ač stočne hrane za vladu države Dako
te na Zapadu, gde je došao iz zdravstvenih razlo
ga. Mršav, sušičav mladić od dvadeset pet godina.
33. glatko izbrijan sa riđe-plavom kosom, koju je pu
stio dugačku, po ugledu na svog slavnog, starijeg
brata, bio je u civilu jer je njegovo postavljenje za
potporučnika u 7. konjičkom bilo odloženo. Ka
sterov nečak Henri Armstrong Rid, osamnaesto
godišnji đak, kome je ovo bio prvi boravak na Za
padu, bio je najstariji sin starije Kasterove poluse
stre Lidije, koja je u stvari i odgajila današnjeg
generala, od malih nogu. Mladi Rid veoma je ličio
na svog slavnog ujaka.
Kapetan Vir je vrteo glavom u neverici dok je,
iznenađen slušao Kastera kako prosipa reči prisut
nima.
- Kapetan Vir se ne slaže - reče Kaster smejuči se.
Pocrvenevši, Vir se pobunio. —Ne, ne. Ja samo
ne razumem sasvim šta general Teri očekuje od
nas. Zar ne idemo sve do izvorišta reke TOng?
Kaster mu odgovori uz pokroviteljski osmeh.
- Čim izbijemo na pravac, s kojeg je Reno od
stupio, odvojičemo se od Terija j vezati Indi
jance za sebe.
- Znači, nećete prema izvorištu ni Tonga ni
Rouzbada? - raspitivao se Džordž Jejts.
- Imam predosećanje da je onaj Indijanac, Lo,
negde tamo —odgovori Kaster i neodređeno poka
za rukom prema zapadu. —Ako to budu potvrdili
i izviđači, onda nema smisla napuštati svež trag sa
mo zato što štabni oficir hoće da iscrta liniju na
mapi.
- Nisam video taj trag p a ... - poče Vir, ali ga
Tom Kaster preseče.
- Ja jesam - reče komandant čete C. - Prilično
je upadljiv. Ne bi se reklo da su ga napravili belci.
31_________________________________ Veličanstveno popodne
34. - Ideja je, kapetane Vir - upade Kuk svečano
- da se Sedeči Bik i njegovi ljudi opkole, pre nego
što mu se u večem broju počnu pridruživati Indi
janci iz rezervata.
- Znam šta je ideja. Kuk - primeti Vir mrzo
voljno.
- Brine me nešto —reče Kaster. —Plašim se da
su več završili svoje igre i razišli se da love bivole,
što znači da se ne bi prikupili sve do kraja leta.
- A šta ako im izvidnica ne locira logor tamo
gde mislite da jeste? - upita Jejts.
Kaster se nasmeja kratko. - Onda ne možemo
dalje. Moja deviza je: „Najpre proveri da li si u
pravu, pa tek onda napred.“ Ako se međutim po
kaže da sam bio u pravu, napašču im logor.
- Može li se desiti da se predaju bez borbe?
—upita Vir.
Kaster snažno protrese glavom.
- Može - nastavio je - ali, ne mogu da realno ispla
niram bitku ako ne pretpostavim da če se boriti.
Pogledao je lica oko sebe, koja su ga posmatra-
la, i namrštio se.
- Doneču pravu odluku u pravo vreme—uveravao
ih je. - Nisam ni nagao ni nestrpljiv. To me vređa.
Sve što sam dosad činio bilo je uvek rezultat prouča
vanja zamišljene vojne situacije, koja bi mogla na
stupiti. Kada sam učestvovao u nekoj kampanji ili
ulazio u bitku, a trebalo je brzo doneti odluku, sve
što sam dotle pročitao ili studirao, pojavilo mi se
pred očima kao pod uveličavajučim staklom i moja
odluka bivala je uvek plod toga. Mozak mi je brzo
delovao ali uvek kao rezultat svega što sam dotle
proučavao u vezi sa nastalom situacijom.
Veličanstveno popodne_________________________________ ^
35. - Siguran sam da će se 7. konjički proslaviti pod
vašom komandom, generale - reče Vir smireno.
Kaster klimnu glavom i utonu u sumorno ćuta-
nje. Niko više nije imao šta da kaže o tome i raz
govor je zamro.
33 ______________ Veličanstveno popodne
Dugonosi Edvard Godfri, sam je šetao uz obalu,
zamišljen. Jedan krupni melez, koji je preko pa
mučne košulje imao kožnu bluzu, izdvojio se iz gru
pe Vrana, koji su se nešto bili raspričali kraj vatre i
neopaženo se pridružio komandantu čete K. Bio je
izviđač i zvao se Minton „Mič“ Bojer, dobro je
poznavao sva lovišta u istočnoj Montani a, preko
svoje majke, i tamošnje neprijateljske Sijukse.
—Poručniče! —pozvao ga je grleno. Godfri se
okrete ali i odmah smiri.
- Zdravo, eh, Bojer, jel’ tako? Udišeš čist noć
ni vazduh?
Bojer se nasmejao i nije odgovorio. Pošli su
skupa uz žuboreći potok i prošli prilično rastojanje
bez ijedne reči. Bojer je krajičkom oka stalno po
smatrao ozbiljnog Godfrija. Najzad, kao da više
nije mogao da se uzdrži, upitao ga je odjednom.
- Jeste li se ikada borili protiv Sijuksa?
Godfri se okrenuo i udostojio ga svog ukočenog
orlovskog pogleda.
—Jesam —odgovorio je mirno.
- Pa, šta mislite, koliko če ih biti?
Godfri zastade. Tiho, mirno, odgovorio je. -
Kažu da bi moglo biti između osam stotina i hilja
du ratnika.
36. - Mislite li da možete savladati toliko? - upita
Bojer brzo.
„Godi“ je dugo razmišljao o odgovoru i kada je
najzad progovorio, glas mu je bio tih i ravan. —
O, da, mislim da možemo.
Bojer kao da je bio zbunjen odgovorom i to
nom, kojim je to rečeno. Dugo je čutao. Godfri
se strpljivo smešio i okrenuo da bi se upu
tio natrag. Bojer je najzad progovorio, upra
vo kada je Godfri pošao. Glas mu nije bio ravno
dušan.
- Pa, mogu vam reči da ćemo imati jako tešku
bitku!
Godfri je samo pogledao Miča Bojera i klimnuo
glavom svečano. Nije, međutim, ništa više rekao i
lagano je odšetao kada je izviđač odlutao pogle
dom.
Veličanstveno popodne_________________________________ M
Nešto kasnije, Godfri se približio prostoru ogra
đenom belim platnom, omotanim oko nekoliko
stabala, nedaleko od reke. Provirio je unutra.
Prisutni su se smejali slušajući omalenog, crno-
manjastog Italijana, poručnika Karla De Rudio
koji je bio pridodat četi A umesto Smita, koji je
preuzeo komandu nad nekadašnjom Karlovom če
tom E. De Rudio je bio sed, iako je imao tek četr
deset i četiri godine, nosio je veliku bradu i duge
ukočene brkove. Imao je francusku kapu, raska-
lašno namaknutu na upadljivo crne obrve.
Fred Bentin je pućnuo iz lule i počeo da se sme
je, veseli smeh se razlegao preko reke. Bio je tu
37. još samo kapetan Majls Kif, naslonjen na drvo, sa
tamnim šeširom namaknutim na oči. Čak i u tami,
zubi su mu blistali.
- Dobro došao na božju službu - viknuo je sr
dačno Bentin, pućkajući lulu, sedeći na zemlji
prekrštenih nogu, dok su mu čizme stajale sa stra
ne.
Kif podiže šešir, vide da je pridošlica Godfri i
ponovo ga namače.
- Karlo ne zna šta će sa rukama - počeo je da
objašnjava. - Stalno ima nešto u njima što ne
treba.
De Rudio se nasmejao opušteno. —Kao onu
sablju što sam uzeo od onih krasnih ljudi u Kanza-
su. DŽEK je bio furiozo.
Nazvao je Kastera njegovim inicijalima, a
„Džek“ je bio uobičajeni naziv za konjičkog ko
mandanta.
- Šta beše ta poslednja reč? —upita Bentin polu-
ozbiljno.
- Pa, nisi vukao tu ogromnu sabljetinu, je 1’ ta
ko, drugar? - nastavio je Kif da se šaU.
- De Rudio se nasmejao i obratio Godfriju, koji
je stajao okamenjenog lica. - Meti ima jednu sa-
kriiivenu u kooomori a:li ne zna gdeee je.
- Upravo sam razgovarao sa jednim izviđačem
- reče Godfri naglo. - On misli da ćemo se boriti
na život i smrt.
- Da, ali prvo ćemo morati da pronađemo te div
ljake —reče Kif svojim teškim, irskim naglaskom.
- Navaliće na nas —reče Bentin poverljivo —ali
što se tiče bitke, to ne znam. Imamo dvanaest če
ta konjice i više od dvadeset pet hiljada metaka.
35_________________________________ Veličanstveno popodne
38. Zastao je gotovo zamišljen.
- Voleo bih da se ovoga puta isprse i bore, za
promenu —nastavio je, još više uozbiljen. —Mogli
bi da svršimo taj posao za nekoliko sati i vratimo
se natrag. Ako se budu borili, neće trajati dugo.
- Koliko ima Sijuksa? - raspitivao se De Rudio.
- Čuo si Džeka —reče mu Bentin. —Osamsto
do hiljadu, možda i svih hiljadu petsto.
- Ukupno mislim —nastavio je Italijan. —Pede
set hiljada?
- Tu negde —složi se Kif —ali ne očekuješ valjda
da ih sve nadeš na broju?
- Pa, kakva je razlika? - umešao se Bentin uz
grimasu. - Napašće u svakom slučaju. Bilo da ih je
pedeset ili pedeset hiljada, nema nikakve razlike.
- Ne veruješ ni ti u to, drugar - reče Kif mirno.
Godfri prekide iznenada sumornu tišinu.
- Gađanje u puku je po rezultatima najgore od
kada sam došao. Trebalo je više vežbati gađanje u
mete. Mogli smo čak i odabrati grupu strelaca kao
što smo uradili pred Vašitu.
Bentin je nešto nepovezano mrmljao. Kif se na
smejao.
- A šta hoćeš ti to „Godi“? Da mašeš crvenom
maramom biku?
- Htedoh d a ... —poče Godfri.
- Vašita! - Bentinovo mrmljanje se pretvorilo
konačno u viku. —Vašita!
- Šta se to desilo kod Vašite? - upita Kif, pra
veći se nevešt.
Nastala je neprirodna tišina dok se obično sr
dačni Bentin nije povratio. Kada je progovorio, o-
smeh mu je bio samo na usnama, ali ne i u očima.
Veličanstveno popodne 36
39. - Kod Vašite smo - počeo je šapatom, u kojem
je bilo nekog poštovanja - izgubili majora Eliota,
narednika Kenedija, izvrsnog mladog vojnika, i
još šesnaest ljudi i tek posle dve nedelje preduzeta
je nekakva potraga za njima.
Pojavio se krupni kapetan Tom Mekdaugal.
Provukao se pored Godfrija i seo na zemlju izme
đu De Rudija i Bentina.
- Šta sam to propustio? —brektao je.
- Neko klevetanje - upade Kif suvo - nepresta
no gunđanje, kako se to kaže.
Mekdaugal skrete pogledom sa nemog Bentina
do nemog Godfrija, pa do nasrnejanog Kifa.
- Aha - mrmljao je - Vašita.
Kif poče glasno da se smeje. Bentin se na
smešio, pa čak pomalo i Godfri.
- E, pa, poče Mekdaugal —sutra imaš komoru,
Frede. Plata za greh, rekao bih.
- Kako si saznao taj podatak? - oglasi se De
Rudio.
- Ravno iz konjske gubice.
- DŽEK? - upita Bentin zabezeknuto.
- Meti - odgovori Mekdaugal posle kraće pau
ze, koju je namerno načinio da bi u njoj uživao.
- Iz konjske gubice, a? —viknu Bentin. —Iz
konjske guzice, pre će biti.
Kif se gotovo valjao od smeha, a čak se i Godfri
smejuljio na neki neobičan način.
- Šta sam to učinio, pobogu? - pitao se Bentin.
-N o ću komarči, nema spavanja. Danju Meti i ne
ma smisla. Pa, zašto ja?
Smejali su se svi.
37 Veličanstveno popodne
40. PETAK, 23. JUN 1876.
Veličanstveno popodne_________________________________ ^
Još je bilo mračno kada su krenuli dalje. Zapo
vest je bila slična onoj od prethodnog dana, osim
što je ljutiti Bentin bio zadužen za 160 mula i re
zervne konj« u komori. Tri čete pod njegovom ko
mandom napredovale su čas kasom, čas hodom i
često zastajkivale, dok se komore ispred njih
sporo kotrljala, sledeči na jug krivudavi tok re
ke Rouzbad, desetak milja udaljene od reke
Tong.
Izviđači su bili daleko izmakli i nisu se više vide
li. Kasali su komotno, povremeno menjajuči stra
ne među sobom. Ono što je prvo padalo u oči, bio
je utisak da malo pažnje obračaju tlu. Jahali su
najčešće pogleda uperenog ka horizontu, napred,
ili na jednu i drugu stranu, a povremeno bi se
osvrtali.
Signalizirali su koloni da je staza prelazila preko
uskog i krivudavog Rouzbada, koji su najpre oni
prešli prirodnim gazom, na mestu gde je rečica o-
bilazila sa zapadne strane greben od ispuealih
stena, što su se nadnosile nad rečno korito. Ko
njica je počela da prelazi reku bez zadržavanja.
Komoru je bilo izuzetno teško kontrolisati, što
se videlo i po Bentinovom, nimalo dobroćudnom,
izrazu lica dok je nestrpljivo nadgledao prelazak,
a tri čete pod njegovom komandom čekale na se
vernoj obali. Da bi 160 mula i rezervni konji prešli
Rouzbad, koji je na tom mestu bio širok oko dva
deset pet metara, bilo je potrebno sat i po.
Komora je pet puta prelazila reku na vrlo krat
41. kom rastojanju od svega tri milje i dok su svaki
put poboljšavali tehniku, rastegli su se do devet
sati ujutru na dve milje.
Poručnik Nik Valas je pogledao na sat i ustano
vio da je bilo devet sati kada je izvidnica naišla na
trag. Valas je bio inžinjerac i zadužen za satnicu.
Trag je išao sa istoka ka Rouzbadu i duž njegove
istočne obale, spuštao se na jug, prema izvorištu.
Tri milje ispred komore, Kaster je konferisao sa
nekolicinom izviđača, uključujući poručnika Var
numa i „Miča“ Bojera. Krvavi Nož, pola Sijuks a
pola Arikari, koji je više bio vodič nego izviđač,
upravo je bio nožem raspolutio konjsku balegu i
podigao je uvis, jednu polovinu naspram druge.
Njegovo ozbiljno liče bilo je bez izraza dok je se-
čivo brisao o travu. Crvena flanelska marama
sprečavala mu je dugu sedu kosu da mu padne na
lice, a nosio je kariranu košulju i pantalone od je
lenske kože, preko mokasina do visine kolena.
Mrmljao je nešto na grlenom Arikari narečju.
Kaster se upitno okrenuo ka Fredu Džerardu, vi
sokom, crnookom čoveku, dugih udova, četrde
setak godina starom.
—Nedelju dana — prevede Džerard nemarno
svojim prodornim, prejakim glasom. — Možda
deset.
Kaster klimnu glavom zamišljeno. „Mič“ Bojer
je tvrdio da se ispred njih nalazi neko veliko selo.
- Pokaži mi - promuca Kaster.
39_________________________________ Veličanstveno popodne
42. Na kraju kolone, oštrooki dežurni narednik, ko
ji je okupljao zaostale vojnike, nešto je glasno
upozoravao. Bentin skrete sa staze i pozva poruč
nika De Rudio, koji je napajao konje na reci, pa-
zeči pri tom da se mule ne približe suviše vodi.
Mali Italijan pritrča.
—Da ti vidim onaj lepi dvogled-progunđa Bentin.
De Rudio poče da pretura po bisagama i ubrzo
izvadi jedan austrijski poljski dvogled izuzetno le-
pe izrade. Bentin ga nije skidao sa očiju, pomno
ispitujuči horizont na jugu.
—Šta je? - raspitivao se bledoliki hirurg, doktor
Džordž Lord. Poručnik Lord je bio tanak, prav
čovek s naočarima i dugim brkovima.
Bentin je zabrinutim pogledom odmeravao ko
lonu. Gledao je u beznadežno raštrkanu komoru i
tri čete vojnika iza nje. Ispitivao je teren na desnoj
strani, odnosno na zapadu, i natuštio se. Pogle
davši ponovo na jug, shvatio je da se začelje glav
ne kolone ispred njih, više ne vidi. Mule su bile po
celoj dolini.
—Ovako neće moći —razmišljao je naglas.
De Rudio je zbunjeno gledao dok mu je Bentin
odsutno vraćao durbin.
—Ne samo što neprestano gutamo prašinu od
mula, nego je i opasno - objasni sedokosi kape
tan. - Da ne spominjem nekakav smisao.
Bentin je turobno blenuo u doktora Lorda, De
Rudio, Gibsona i dvadesetak vojnika, koji su se
okupili oko njega i pokazivali rukama na jug.
—Indijanski znak —doviknuo je svima oko sebe,
koji su mogli da ga čuju. - Ovako neće moči -
ponovio je.
Veličanstveno popodne 40
43. Iznenada se sa začelja glavne kolone ukazala
jedna četa u borbenom poretku. Bentin je, preble-
devši, odgalopirao napred.
- Šta je to? - obratio se prvom oficiru, kojeg je
ugledao.
Prosedi narednik mu odgovori nemirno - indi
janski znak.
Bentin pogleda natrag na komoru i preostale tri
čete s ljutnjom u očima. Odjahao je natrag tmu
ran, bez reči. Kada se ponovo vratio maloj skupi
ni, u očima mu se ogledala iznenadna rešenost.
Dao je znak crnomanjastom trubaču, pljosnatog
nosa. Redov Džon Martin stade kraj njega.
—Reci poručniku Metiju da zaustavi komoru —
zarežao je Bentin. Upiljio se u zbunjenog trubača,
mladog italijanskog doseljenika, i lagano ponovio.
—Poručnik Meti. Da zaustavi mule. Idi!
Martin je odgalopirao. Nekoliko minuta docni
je, mule su bile zaustavljene.
Bentin se umešao među nekolicinu oficira i po
doficira i počeo da prosipa naređenja tonom, koji
nije trpeo pogovora. Vojnicima, koji su se znojili i
psovali, trebalo je skoro pola sata da smire nepo
slušne konje i mule, i nateraju ih u traženi pore
dak, ali kada su najzad bili gotovi, samo se jedna
četa našla iza mula. Druga četa bila je ešalonirana
na desni, zapadni bok. Treća četa se rastegla po
dužini, ispred komore, popunjavajući prazninu iz
među stoke i glavne kolone. U takvom poretku,
jedva da su nešto brže išli, ali su zato svi bili na
okupu, a Bentinov izraz lica pokazivao je da je bio
zadovoljan novim rasporedom.
41_________________________________ Veličanstveno popodne
44. Veličanstveno popodne_________________________________ ^
Na drugoj strani reke, Kaster je razgovarao s iz
viđačima. Ostaci velikog logora bili su jasno vidlji
vi. Sive kružne mrlje na zemlji označavale su me
sta, gde su bile indijanske kolibe.
Bojer je tumačio oznake koje su Indijanci osta
vili. Pokazivao je na čudnu hrpu peska sa pobode
nim štapovima, nagnutim prema zapadu.
- Lakota je samouveren - procedio je. —Ovo su
vojnici, koji glavačke padaju u indijanski logor.
To znači da će se boriti i da su uvereni da će pobe-
diti.
Kaster kao da nije čuo. Proverivši da li Džerard
sluša, on se obratio Krvavom Nožu.
Je li ovo trag koji si pokazao majoru Renou?
Džerard je preveo, a Krvavi Nož naglašeno
klimnuo glavom. Nešto je brzo govorio.
- Kaže da ih je puno - Džerard je prevodio svo
jim prodornim, škripavim glasom. - Mnogo više
nego što je ikada video na jednom mestu.
- Takvo obaveštenje imamo i od generala Šeri-
dana - složio se Kaster hladno - ali oni će pobeći
od 7. konjičkog.
Kolona je napredovala laganim hodom. Kaster
je jahao pored Varnuma.
- Evo gde je Reno napravio životnu grešku -
reče Kaster. - Imao je šest četa na raspolaganju
i sledovanje za dovoljno dana. Postao bi ime da je
nastavio da ih goni.
- E, pa, generale - primetio je Varnum - izgle
da da će vama zapasti da dodate još malo sjaja va
šem imenu.
45. Kaster se prigušeno nasmejao a zatim, posle iz
vesnog razmišljanja, uzdahnuo.
—Ranije sam - reče on mirno - stalno mislio na
ambiciju. Ne da budem bogat, ne da budem učen,
več da budem slavan. Želeo sam da mi ime bude
vezano za ljude ili dela na takav način, da bude
uzor časti ne samo za tadašnje, već i buduće gene
racije.
Jahali su zatim u tišini, pomalo nategnutoj, jer
Kaster kao da je utonuo u duboke misli, a Varnum
bio u nelagodnom iščekivanju.
—Ambicija mi je skrenula sasvim drugim prav
cem - zaključio je Kaster govoreći kao iz rafala,
dok su mu bledoplave oči vatreno svetlele. - Dok
sam nekada želeo da steknem svetsku slavu i po
štovanje, sada sam zadovoljan onim što imam, a
biću zahvalan ako dođe nešto više. Želja mi je da
učinim sebe vrednim onoga što mi je bog podario.
Pogledao je zašiljeno lice svoga vođe izviđača i
naglo se okrenuo. Varnum je zaustio nešto da ka
že, ali je odustao kada je video da se Kaster uda
ljava.
Bentinov poručnik Frenk Gibson jahao je uz
poručnika Metija, komandanta komore.
—Da li ti je skoro pisala tvoja lepa ženica? —upi
ta Francuz tek da bi se o nečemu razgovaralo.
—Jeste - odgovori brkati šaljivdžija. - Fort Rajs
je drugačiji kada nema konjice a, u nekom smislu,
opet isti.
—Odvratno mesto —složi se Meti.
—Pričala mi je o onome kada si je zatekao da ra
di kasno uveče i otpratio je do Bentinovih. Sigur
no si pronašao eksere za kovčeg koji je pravila.,
43_________________________________ Veličanstveno popodne
46. - Jesam, bogami —uzdahnu Meti. —Sećam se.
Žene su sahranjivale malu Bentinovu kćerku, a ja
nisam znao za to. Bio sam dežurni oficir te noći i,
prolazeći pored vaše kuće, video sam da još gori
svetio. Bila je već prošla ponoć, koliko se sećam.
Plakala je i pitao sam je šta se dogodilo.
Meti pijunu u pesak i nastavi prigušenim gla
som. - Oblagala je sanduk za municiju delovima
svoje venćane haljine i pravila kovčeg. Našao sam
neke eksere sa belim glavama, da odgovaraju
drvetu i odneo kovčeg do Bentinovih. On je tada
bio na terenu, kao i ti.
Gibson potvrdi. —Koliko je dece izgubila dosad
njegova žena? Troje ili četvoro?
- Troje, koliko ja znam - odgovori Meti. - Sa
mo je sinčić, mali Fredi, preživeo.
- Pa, nalik na oca, ha, šta misliš. Meti?
Meti se nasmešio. - Hoće da bude kauboj.
- Biće vojnik. Matori neće da čuje za drugo.
- Jadno dete - promrmlja Meti. Nastavili su da
jašu uz poneku reč.
Veličanstveno popodne 44
Naišli su ukupno na tri n ^ u šten a indijanska lo
gora. Kaster je jahao sa Carlijem Rejnoldsom,
zdepastim vodičem, visokog čela i prodornih pla
vih očiju. Desna ruka bila mu je u povezu, jer mu
se kažiprst bio zagnojio.
- Čuo sam da ste išli generalu Teriju i tražili da
vas otpusti - primeti Kaster ledeno.
- Jako me boli ruka - tiho odgovori izviđač. -
Osim toga, Bojer i Vrane znaju ove predele bolje
47. od ikoga. Sada imate i onog mladog kauboj a,
Džordža Herendina. Mislio sam da vam neću biti
potreban.
- Nadam se da se ne osećate zapostavljenim -
primeti Kaster posle nategnute tišine.
- Ne. Samo sam mislio da neću biti potreban ni
kao izviđač niti kao kurir, imate crnca Isaiju
za taj posao. Mogu da pucam samo uz velike muke
i uopšte ne mogu da nišanim. Mislio sam da bi mo
je sledovanje i konj bolje poslužili nekom dru
gom.
- Imam ja posla za vas - reče Kaster.
Nastavili su da jašu bez reči.
- Čarli - upita najzad Kaster - šta mislite vi o
svemu ovome? Šta će uraditi Indijanci? Kuda će
poći? Još nismo čuli vaše mišljenje.
- Generale - odgovori Rejnolds mirno - da ste
vi Indijanac, šta biste uradili?
- Da sam ja Indijanac - odgovori Kaster ozbilj
no - više bih voleo da delim sudbinu s onima koji
pripadaju slobodnim, prostranim ravnicarna nego
da se pomirim sa životom u granicama rezervata.
Rejnoldsovo široko lice bilo je bez izraza.
- Da li biste se borili? - upita.
- Borio bih se —reče Kaster odlučno.
45_________________________________ Veličanstveno popodne
Bilo je kasno poslepodne kada je kolona počela
metodično da se priprema za noćenje. Konji su
bili rasedlani, očetkani i čvrsto vezani, pošto su im
prethodno dozvolili da se petnaestak minuta valja
ju u travi. Potkivači su marljivo pregledali kopita.
48. Komora je kasnila skoro dva sata i poručnik
Kuk, čupkajuči svoje zulufe i šaleći se sa kapeta
nom Kifom, pozdravi Bentina i ostale komandan
te četa, pokazujući im mesto za logorovanje. Na
stao je uobičajeni metež kada su predstavnici svih
dvanaest četa počeli da traže mule, koje su nosile
njihovu opremu i potrepštine.
- Čuj, Kuk - oglasi se Bentin šaljivim tonom, -
DŽEK mi je naredio da tri čete za obezbedenje
komore, stalno budu iza nje.
- Da, znam to - odgovori Kuk ukočeno.
Bentin se lagano nasmešio. - E pa, pošto nam je
sinoć govorio kako je spreman da primi predloge,
i tako to, kažem ti kao ađutantu puka da sam taj
raspored promenio.
Kuk ga je posmatrao kao okamenjen.
- Zar ne bi mogao da natukneš nešto generalu o
mom novom rasporedu, kada bude u dobrom ras
položenju? - upita Bentin.
- Ako imate neku preporuku za generala - od
govori Kuk ledeno - savetujem vam da mu je lično
iznesete. Posle onoga sinoć, ne verujem da će biti
suviše spreman da sasluša predloge, koji se kose sa
njegovim izričitim naređenjima.
Visoki ađutant odjaha i ne osvrnuvši se.
Major Reno naiđe na smrknutog Freda Benti
na.
- Šta je? - upita.
Bentin mu reče. Reno pokaza glavom prezrivo.
- Kuk je jedan od onih prokletih stranih avan
turista, koji opterećuju vojnu listu još od rata.
To je krst koji moramo da nosimo.
Bentin i Kif su ludovali, što će reći, pili kafu.
Veličanstveno popodne_________________________________ 46
49. pušili i ogovarali čitave noći. Već na početku im se
pridružio Kifov bivši protivnik u italijanskom gra
đanskom ratu, De Rudio, a zatim i bucmasti ko
mandant čete B, kapetan Tom Megdaugal. Kape
tan Frenč iz čete M pridružio im se na kratko, za
razgovor o taktici.
—Sve te borbene linije i napadi s krila su za me
ne besmislica —izjavio je on svojim promuklim
glasom dok su mu se crne oči presijavale od svetlo-
sti male vatre za kafu. —Što se mene tiče, mislim
da ima suviše Napoleona, koji se vrzmaju okolo
kada počne pucnjava. U 10. puku za vreme rata,
bilo je više onih, koji su trčkali okolo govoreći
nam kako moramo biti propisno obučeni, nego što
je bilo ljudi za pravi posao.
—Na to se ne možeš požaliti u 7. konjičkom
—primeti Kif.
Frenč potvrdi. - DŽEK je čovek po mojoj meri.
Nema besmislenih zapovesti. Samo „za mnom
momci“.
Bentin je progovorio. - Uvek je bolje davati
predloge nego naređenja. Na kraju krajeva, većini
ljudi ne mora se govoriti kako da se bore.
—Tačno —reče Frenč, pomalo nerazgovetno. —
Postoji samo jedno pravilo u borbi, ako vidiš gla
vu, gađaj je. Prosto.
De Rudio je bio malo sumnjičav. - Dobro bi
biiilo da znamo kuuuda idemo i zašto.
—Pa, ovamo kuda idemo, ne moramo bar da
brinemo o topovima - umeša se Bentin. - Biće to
uglavnom samo kas, kas, kas i da pucaš kada vidiš
pero da viri iza stene.
£7_________________________________ Veličanstveno popodne
50. —Ti Indijanci su slabi strelci —reče Frenč.
- Ne veruj u to —odvrati mu Bentin.
Veličanstveno popodne 48
Beni Hodžson, poručnik iz Mekdaugalove čete,
prišao je majoru Renou. Bio je majorov ađutant
kada je Reno komandovao i družili su se iz navike.
Bendžamin Hubert Hodžson bio je omalen, uspra
van momak, svetlih očiju i čupavih brkova. Imao
je dvadeset osam godina i bio je klasni drug veli
kog Vina Edžerlija na Vest Pointu. Voleo je pu
stolovinu i uzbuđenja i jako je patio protekle zime
od dosade. Ponudio je bio da se ispiše iz vojske,
ali je odustao kada je čuo vesti o pohodu.
Slušali su priču Freda Džerarda, prevodioca iz
Fort Linkolna i odgajivača živine.
- Beše to koju godinu posle rata-pričao je farmer
svojim jakim glasom - 1868. čini mi se. Zakačili smo
se oko nekih čamaca Indijanaca Irokeza. Matori Se-
deči Bik je pokušavao svojom uobičajenom siledžij-
skom taktikom. Znao je da će ga oni divljaci podržati.
Potegao je pištolj na mene, kučkin sin. Jedan od mo-
jih prij atelja Arikirij a se umešao, pa smo mu ga oteli.
—Što ga nisi ubio? —interesovao se Reno. —Bar
bi nas sada rešio nevolje.
- Tek bih bio izazvao tu „nevolju“, kako ti ka
žeš. Imao je pedeset ljudi s druge strane reke.
Hodžson se slatko smejao nagnuvši se napred,
dok su mu krupne oči blistale.
—To nije bio kraj —nastavi Džerard. —Poručio
mi je preko Krvavog Noža da je sačuvao jednu
strelu za mene.
51. Reno ga pogleda zapanjeno, —Šta je poručio?
- Da, tako je —potvrdi Džerard, očigledno uži
vajući u neizvesnosti, koju je stvorio. —Ja sam nje
mu poručio da imam pušku, koja jako lepo peva i
ako se, kojim slučajem, bude vratio, moći će da je
čuje.
Hodžson je zviznuo od oduševljenja.
- Mora da te od onda izbegava, ha?
- Dosad - potvrdi Džerard. - Ne dopada mi se
što mi treba da dovršavamo posao. Pogotovu kada
ima hiljadu petsto ljudi sa sobom.
- To nije problem, Džerarde - uveravao ga je
Hodžson - ti imaš sa sobom Kasterov 7. konjički.
- To bi trebalo videti - primeti Reno mirno, dok
su se ostala trojica smejala u znak odobravanja.
- Da - dodade Džerard uz uzdah - misho sam
da će to biti Renoov 7. konjički.
Reno je pocrveneo, ali nije rekao ništa.
- Još može da bude - promrmlja Beni Hodžson.
Reno ga bez reči potapša po ramenu.
- Kako on izgleda? - upita Reno Džerarda, po
sle duge pauze. - Mislim, taj Sedeći Bik. Kako
izgleda?
A - otpoče Džerard polako - visok je za Sijuk
se. Dobro građen. Ne izgleda loše. Pokvaren je
ste, dvoličan. Vrlo je lukav.
- Nije naročiti borac, koliko sam čuo - umeša se
Hodžson.
- Pričalica je, bukač. —Džerard kao da je za tre
nutak utonuo u misli. —Znaš, kada Indijanac doži
vi moje godine, ili njegove godine, od njega se vi
še ne očekuje da ratuje. Prepuštaju mlađima taj
posao, a oni sede i prave meleme za rane.
49 Veličanstveno popodne
52. - Pa nije loše - reče Reno nezainteresovano. -
Što se mene tiče, sit sam ratovanja. Voleo bih da
znam nešto drugo, nekakvu trgovinu. Voleo bih
da se bavim nekim biznisom, da imam miran život,
toplu postelju, punu trpezu i da gajim sina.
Veličanstveno popodne_________________________________ ^
SUBOTA, 24. JUN 1876.
Kaster je bio među prvima, koji se probudio pre
zore. Na putu do reke, pozdravio ga je Fred Ben
tin, mutnih očiju od nespavanja drugu noć uza
stopce. Bentin je hladno ispričao Kasteru da je
promenio formaciju komore.
Kaster je s odobravanjem klimao glavom sluša
jući Bentinovo objašnjenje.
- Zahvalan sam vam, kapetane Bentin - reče on
- i narediču da se isto takvo uputstvo za marš pre
nese i komandantu zaštitnice.
- Mislite na kapetana Jejtsa, generale - reče se
dokosi komandant čete H. - On već zna sve o no
vom rasporedu. A pošto je svemu tome bio potre
ban vaš blagoslov, vi ga ipak prenesite.
Kaster se nasmešio uzdržano. —Nadam se da
postavljenje za komandanta komore niste primili
kao kaznu. Imenovao sam vas za taj posao najpre
zato što sam želeo da sve pojedinosti budu usag-
lašene a nisam imao vremena da se sa njima ba
vim. Znao sam da se mogu u vas pouzdati da ćete
naći najbolji način.
53. S tim recima je otišao, ostavivši kapetana da
gleda za njim u sumnjičavom iznenađenju.
51 Veličanstveno popodne
Kolona je već bila u pokretu kada se prvo svetio
probilo kroz zupčaste vrhove na istoku. Išli su br
zim hodom ali pošto su se konji zamarali brže ne
go prethodna dva dana, kroz nekoliko sati brzina
kretanja je usporena. Obadi i gotovo mikroskop
ski sitne bivolje mušice, mučile su i konje i ljud
stvo. Insekti su se izgleda najviše skupljali u hla
dovini škrtog rastinja duž obale plitkog Rouzbada.
Uletali su u oči i uvlačili se u uši svima, bez obzira
na čin ili položaj.
Godfri možda nije bio prvi koji je primetio, ali
je prvi skrenuo pažnju Kasteru. Tresao je glavom
da bi odagnao dosadnog insekta, kada je primetio
oblačiče kako se dižu sa vrhova zatupastih Vučjih
planina, daleko na desnoj strani, ili na zapadu.
- Dimni signali - izgovori mladi vojnik, tek ne
davno obukao uniformu, koji verovatno prvi put u
životu vidi dimni signal.
Kaster, koji je bio pola milje izmakao čelu kolo
ne, u pratnji dve čete, zatražio je mišljenje izvi
đača, pošto je prethodno zahvaho Godfriju na in
formaciji. Potporučnik Varnum ih nije dobro vi
deo dok su dvojica oštrookih Vrana ubeđivali
„Miča“ Bojera da šu to obični oblaci. Krupni me
lez je prosledio obaveštenje Kasteru u prisustvu
očigledno Ijutitog Varnuma.
—Ja ne vidim ništa —bio je uporan vođa izviđa
ča. —Kako možete da budete sigurni?
54. - Zato što signali ništa ne kazuju - odgovori Bo
jer u jednom dahu i obode konja.
Kaster se nasmejao pokunjenom izrazu Varnu-
movog lica. —Učite se —ohrabrivao ga je. —Ovi iz
viđači su ionako skloni da vide neprijatelja iza
svakog kamena. Ako oni kažu da nije ništa, onda
je verovatno tako. Ali, budite na oprezu.
Varnum produži neraspoloženo, pažljivo osmat
rajući dimove u daljini.
Veličanstveno popodne_________________________________ ^
—Primetili su nas —obrati se kapetan Džordž
Jejts svome mladom poručniku Vilijemu van Viku
Riliju. Jejts je bio temeljan čovek plave brade i
velikog nosa i imao je na sebi košulju od jelenske
kože sa resama, u kojoj mu je bilo očigledno pre
topio. Njegovi donedavno uparađeni vojnici iz če
te Fsada su ličili na prava strašila, neuredni i praš
njavi, jašući među mulama, kao pratnja komore.
Rili je bio zgodan tamnoputi mladić od dvadeset
dve godine, uzanog lica i nesrazmerno široke vili
ce. Bio je postavljen za potporučnika pre manje
od godinu dana, pravo iz civilnog odela, mada je
pre toga proveo dve godine u Pomorskoj akademi
ji u Anapolisu. Bio je tamnoput, crnokos i crnook
u oštrom kontrastu sa Jejtsovim tevtonskim izgle
dom.
—Možda su obični oblaci - odgovorio je očigled
no ne želeći da otvara usta više nego što je potreb
no zbog dosadnih insekata. Tanki, kukasti nos mu
se crveneo. - Trebalo bi poslati grupu izviđača u
tom pravcu da provere.
55. - General Kaster zna šta radi —prozbori Jejts
smireno. —Mi jedino imamo da brinemo o četi
F i komori. To je nevolja ovog puka, ima suviše
mnogo pukovskih komandanata.
- Pretpostavljam da se svi pitaju treba li verova-
ti DŽEKU - reče Rili.
Jejts je delovao iznenađeno. - Nemamo izbora.
On je komandant.
53_________________________________ Veličanstveno popodne
Džordž Herendin je dojahao do Kastera kada
ga je ovaj pozvao. Hladno je otpozdravio glavom
mladom kauboju iz Montane. Svoj beli šešir sa ši
rokim obodom koristio je kao lepezu za teranje
rojeva insekata.
Herendin je imao male brčiće, tada u modi, i
kratko ošišanu kosu, što ga je po izgledu činilo
sličnim većini mlađih oficira i trojici hirurga u pu
ku. Da nije imao civilno odelo, lako bi prošao kao
oficir.
Mladi vodič je sa snebivanjem posmatrao golo
glavog Kastera. Njegovih čuvenih žutih uvojaka
nigde nije bilo. Kosa mu je bila visoko podsečena,
a opušteni brkovi nadovezivali su se na strnjikavu
riđkastu bradu. Kožni žaket bio mu je otkopčan i
lepršao na vetriću, kada je nagnao konja napred
da se oslobodi mušica. Herendin ga je pratio. Ka
ster, konačno, ponovo stavi šešir na glavu.
- Talok Krik je na onoj strani, je 1’tako? - upita
Kaster pokazujući rukom prema pramenovima iz
maglice.
Herendin potvrdi.
56. - Mislim da pošaljem tebe, Rejnoldsa i možda
još nekoliko vojnika dole ka izvorištu da se javite
Teriju, kao što nam je i naređeno. Sada bi bio tre
nutak, šta misliš?
- Ima jedan prolaz tačno ispred nas - odgovori
mladi kauboj mirno - ni petnaest minuta jahanja
do izvorišta. Vodi do neke vrste razvoda i, ako je
vama svejedno, ostali bismo u koloni dok ne stig
nemo do tog prolaza. Teren s desne strane je su
više kamenit pa bi ionako bilo bolje da se držimo
kolone.
Kaster se saglasio. - U pravu si - reče. - Mogao
bi da ostaneš s nama i malo duže.
Herendin htede da krene, ali ga Kaster zaustavi
naglim pokretom. —Mogu li Indijanci da dođu do
tog razvoda? - upita Kaster.
Herendinu je trebalo dosta vremena da odgovo
ri. - Pa, da - reče najzad oklevajuči - mislim da
mogu.
Kaster klimnu glavom i dade znak Kuku da pri
đe. Herendin je sačekao, ali kada je video da save
tovanje ne obuhvata i njega, odjahao je.
Veličanstveno popodne_________________________________ M
Ponovo su prešli Rouzbad u podne. Sunce je pe-
klo u teme i, kao i prethodnog dana, vojnici su po
skidali bluze i nemarno jahali u svojim sivim, fla-
nelskim potkošuljama bez okovratnika.
Major Reno je već trideseti put za isto toliko
minuta skidao bluzu sa znojavog tela i ispod oka
posmatrao Freda Bentina, koji se, zakrvavljenih
očiju, klatio u sedlu kraj njega.
57. - Kuda to idemo? - pitao je. - Zna li to iko?
Bentin je promrmljao nešto nerazumljivo.
Reno nabra čelo. - DŽEK je pričao Varnumu
da nisam dorastao da komandujem - reče.
Bentin pogleda u Renoa probuđenog interesa,
dok mu se lak osmeh i dalje ocrtavao na licu.
- Znam Kastera još iz rata - produži Reno - i
nemam poverenja u njega.
- Suprotstavi mu se —savetovao ga je Bentin. —
Svi ovi oficiri u puku su kao stoka, ali nema mla
dog komandanta, koji bi loše postupao prema me
ni. On zna da bih mu se suprotstavio.
- Izgleda da te zbog toga i poštuje —složi se Re
no.
- Oduvek sam osečao da se dopadam Kasteru i
da bi jako želeo da mu budem prijatelj - reče
Bentin zamišljeno, a onda zatrese svojom krup
nom, sedom glavom i turobno dodade. - Ali, to ne
možemo biti.
- Zbog Vašite?
- To je samo bila kap koja je prelila čašu - pri-
znade Bentin. - U mojoj brigadi je bio neki kape
tan Džoel Eliot za vreme rata. Boljeg mladiča nije
bilo. DŽEK mu je naredio da goni Indijance i to
da mu nijedan ne pobegne. Čitavo jutro je slušao
pucnjavu. Godfri mu je to dvaput raportirao, ali
ništa nije preduzeo, pa su Čejeni iseckali na koma
de Džoela Eliota i sedamnaest vojnika, takoreći
pod nosom jedanaest četa konjice, naoružanih
automatskim „karabinima“.
- Kaster to ne priča tako - reče Reno blago.
Bentin odmahnu rukom u znak prezira, ali je
oćutao.
55_________________________________ Veličanstveno popodne
58. — Ako sam nešto naučio u životu —reče najzad
Reno —to je da se ne treba bosti ako nemaš ro
gove. Ne možeš se boriti protiv takvih kao Kaster.
Uvek ćeš izgubiti.
Bentin je šmrknuo. —Ja sam uvek gubio u ži
votu zato što sam ljudima išao uz nos, umesto da
sara im išao niz dlaku; ali ne mogu drugačije, bilo
bi to protiv moje prirode.
Veličanstveno popodne 56
Varnum je dokasao natrag na Kasterov poziv,
sat pošto je kolona prošla Rouzbad. Zatekao ga je
sa poručnikom Kukom i još dvojicom oficira. Pre
poznao je Godfrija i potporučnika Lutera Rektora
Hera, obojicu iz čete K. Kaster je bio zelen od be
sa.
- Prva stvar koju sam vam rekao kada smo kre
nuli —siktao je na Varnuma zamuckujući —bila je
da se mora pratiti svaki trag. Poručnik Godfri je
naišao na trag na deset milja natrag, koji vodi le
vo, levo, Varnume. Znate li šta to znači?
- Da, gospodine - odgovori Varnum ukočeno,
s dosadom.
—Kako ste mogli da ga promašite? Da se ne o-
slanjate previše na te Vrane?
—Generale —odgovori Varnum, podižući glas
da bi bio ravan Kasterovom - sve vreme sam is
pred sebe, uz reku, imao meleze i Džerarda. Ne
mogu da verujem da im je to promaklo. Ako su ga
prošli, to je zato što se trag malo dalje ponovo ve
zuje za glavni trag. Rejnolds nadgleda levu stranu.
Ne mogu da verujem da bi ga on prevideo.
59. Kasterov glas zvučao je čudno promuklo. - Pa,
očigledno se dogodilo ono neverovatno. Proverite
to, Varnume, proverite to lično. Moraćemo da za
ustavimo celu kolonu dok vi ne ispravite vašu grešku.
—Potpukovniče...
—Varnume —ućutka ga Kaster dok su se ostali
diskretno udaljavali —kada sam pre dva dana re
kao da proverite sve tragove, naročito one s leve
strane, to je bilo naređenje! Treba li da vas pod-
sećam kako tretiramo nepoštovanje naređenja u
7. konjičkom?
—Da, gospodine. To jest, ne gospodine. Po-
vešću nekoliko Arikarija i proverićemo to lično.
- Poručnik Godfri će vas povesti. Određujem
Hera da vam u međuvremenu bude zamenik. ~
Kasterov glas i dalje je bio oštar i rezak, ali ne kao
ranije. Nasmešio se. - Možete uzeti pomoć. Imate
veliku odgovornost i umorni ste. Dešava se to.
- Neće se više ponoviti, generale - reče Varnum
turobno.
Kaster klimnu glavom i uputi se ka potporuč
niku Heru, koji je stajao pridržavajući uzde svoga
konja i generalovog Dendija.
H er je bio visok, mršav Teksašanin neprirodno
širokih ramena, koji je tek pre dve godine diplo
mirao na Vest Pointu. Bio je golobrad, isturenih
jagodica i tesno usađenih tamnih očiju. Plavu uni
formu nosio je nemarno, poput kauboja, na koga
je i podsečao.
- Kada se Varnum vrati - reče Kaster Heru - ti ćeš
preuzeti desni bok, da bi on imao mogućnosti da se
usredsredi na levi. Ako staza seče razvode ispred
nas, hoću da budem siguran da ne skrenemo.
57_________________________________ Veličanstveno popodne
60. Varnum je govorio Godfriju tihim, odsečnim
glasom dok su Arikiri prilazili.
— Uzmite Herovog konja—Kaster se obrati potište
nom vodi izviđača-vašem kao da je potreban odmor.
Kaster vešto uzjaha, praćen svojim ađutantom
Kukom, svečanoga lica, i polako se uputi prema
koloni, nizvodno. Varnum ga je sledio, jašući H e
rovog konja. Nosati Godfri jahao je kraj njega,
pažljivo izliegavajući njegov pogled.
Veličanstveno popodne 58
Varnum je utvrdio da se promašeni trag ipak.
ponovo vraća glavnom ali prošla su dobra tri sata
pre nego što je to mogao da raportira sve uznemi-
renijem Kasteru. Gotovo istovremeno, Džerard
je poveo drugu grupu izviđača natrag. Bili su uz
buđeni i Džerardov prevod samo je potvrdio ono
što je njihovo držanje nagoveštavalo.
- Puno konjskih tragova - govorio je prevodilac
glasno. - Deset milja napred. Prelaze preko razvo
da. Veliki trag. Najveći koji sam video i najviše
dva dana star.
Kaster je delovao smireno. Okrenuo se prema
poručniku Kuku i naložio mu: —Prikupiti koman
dante. Koristite galopere, ne trube.
Glas mu je ipak odavao uzbuđenje. Kuk odjaha
da izvrši naređenje.
U opštem uzbuđenju, konačno se čuo i Bojerov
glas. - Generale, na razvodu ima jedno zgodno
osmatračko mesto na oko petnaest milja odavde.
Vrane ga koriste u lovu i izviđanju. Kada je vedro,
odande se može videti dolina Liti Big Horn.
61. Kaster pogleda u veliko plavo nebo gotovo ushi
ćenim pogledom.
59_________________________________ Veličanstveno popodne
- Po mom saznanju, indijanski logor se nalazi
zapadno od razvoda - govorio je Kaster okuplje
nim komandantima četa, pokazujući u prazninu
među vrhovima Vučjih planina, jugozapadno od
njih. - Verovatno su logorovali u dolini Liti Big
Horna, tridesetak milja odavde. Gde tačno u
dolini, ne mogu da kažem. Trag pred nama je
svež, što znači da smo im veoma blizu.
General Kaster pređe pogledom preko svojih
dvanaest komandanata četa.
- Od ovoga trenutka, nalazimo se na neprija
teljskoj teritoriji. Neophodno je da ne budemo ot
kriveni sve dok ne budemo u situaciji da krenemo
na logor. Po noći ćemo biti prilično bezbedni, ali
preko dana moramo preduzeti mere predostrož-
nosti i da ne budemo prerano otkriveni.
Dvanaestorica ljudi delovali su nestrpljivo na
vrelom letnjem suncu, odsutno rasterajući rukama
rojeve insekata koji su ih obletali, dok im je Ka
ster objašnjavao razloge da odustane od izviđanja
i da napadne neprijateljski logor čim mu se ukaže
prilika. Ustali su bez reči i gotovo ravnodušno se
uputili u svoje jedinice. Počeli su, međutim, kri-
šom da pritežu opasače i više su ispljuckali oko se
be za deset minuta nego za prethodna dva dana.
Kolona je nastavila dalje - nešto malo brže.
62. U pet popodne prešli su na desnu obalu Rou
zbada i ugledali veliki, svež trag, o kojem su iz
viđači izvestili. Dolina se sužavala, a tragovi sve
više širili, sve dok čitava dolina nije bila ispunjena
tragovima konjskih kopita i balege. Tlo je delova
lo kao preorano pa su i najsvežiji regruti počeli
zabrinuto da pogledavaju u preteći horizont.
Konji su išli brzim korakom gotovo tri sata, pre
ma zapadu. U 20 sati 7. konjički se zaustavio za
noćenje. Izviđači su pošli napred da provere da
trag prelazi preko razvoda i da se ne deli na neko
liko pravaca.
Veličanstveno popodne 60
- Dolazi ovamo, matori - doviknu u šali Majls
Kif kapetanu Bentinu, koji je upravo bio pristi
gao. - Najlepše mesto u logoru čuvao sam za tvoje
momke i jedva sam uspeo da odbijem ostale. Evo
g a... On pokaza rukom na mali proplanak sa tri
strane okružen liticama, kraj same reke. Bio je
travnat i pogodan.
Bentin pogleda iznenađeno i ispitivački u Irca, ne
shvatajući u čemu je vic. Kif je posprdno salutirao.
- Razlaz - reče veselo - mesto je tvoje.
To je bio i jedini vedar događaj u logoru te ve
čeri. Svuda je vladala «umorna tišina. Konji se
više nisu igrali kao prve večeri, a ljudi su me
đusobno razmenjivali samo najnužnije reči dok
su mehanički pripreniali bivak.
Crnomanjasti Den Njuel, redov iz ćeieMkupao se
u reci iizašao iz vode u hladno raspoložen]e u logoru.
Njegov prijatelj, Henri Skolin, pisao je dnevnik.
63. Njuel se nasmejao sumornom izrazu lica svog
drugara.
- O čemu, kog vraga, razmišljaš? - upita ga pre-
svlačeći se. - Ne misliš valjda da pogineš, ha?
Skolin polako podiže pogled sa dnevnika.
- Slušaj, Dene - reče tiho - ako mi se šta desi,
obavesti moju sestru Meri. Ona živi u Gardineru,
u Masačusetsu. Moje pravo ime je Henri Koudi.
Skolin je lažno.
Njuel nije ništa pitao. Samo je glavom potvrdio
da je primio k znanju ove neočekivane reči.
61 Veličanstveno popodne
Visoki, ukočeni poručnik Vilijem Kuk, priđe
Franku Gibsonu, šaljivdžiji, koji se smejao nešto
sa tamnoputim potporučnikom Džejmsom Gar-
landom Sterdžizom. „Džek“ Sterdžiz je godinu
dana ranije diplomirao na Vest Pointu. Bio je
omanji dvadeset dvogodišnjak, dečačkog lica.
Umirili su se kada je Kuk svečano predao Gibsonu
parče papira.
—Gibe —prošapta Kanađanin, velikih zulufa —
ovo je moja oporuka i hoću da mi ti budeš svedok.
—Sta? —upita Gibson kroz smeh. —Uprpio si se.
Kuki? Posle svih ovih godina sa crvenokošcima?
Kuk ostade ozbiljan.
—Nisam - reče turobno - ali imam predosećanje
da će mi ova bitka biti poslednja.
Gibson pogleda ađutanta u oči i već spremna
dosetka, ostade mu neizgovorena. Polako je klim
nuo glavom.
64. Nešto kasnije, Sterdžizov komandant čete, zde
pasti „Freš“ Smit im priđe. Kuk je već bio otišao.
Sterdžiz kroz smeh ispriča šta se dogodilo. Smit iz
vadi sat sa priveskom u obliku zlatnog konja.
- Gibe —izdeklamovao je u šali —ako ja prvi
poginem, poklanjam ti ovaj privezak. Ako ti prvi
odeš, uzimam tvoj prsten.
- A ako obojica poginete —upita Sterdžiz - ko
dobij a sve?
Obojica su se pomalo usiljeno nasmejali. Nisu
odgovorili.
Redov Džon Mekgvajr iz čete C Toma Kastera,
pripremio se za počinak uz logor izviđača. Pogled
mu se sreo sa očima Miča Bojera, vodiča, poluin-
dijanca.
- Stvarno smo im blizu? - raspitivao se Mek
gvajr.
Bojer potvrdi.
- Da li bi i ti da što pre završimo s tim?
- Suviše ih je mnogo za tako nešto - reče Bojer.
- Ako se sretnemo, prepoznaće me i biće to kraj
starome Bojeru. Ali, vlada me je plaćala deset
dolara dnevno i ostajem do kraja.
Veličanstveno popodne_________________________________
Ratna zastava na Kasterovom šatoru stalno je
padala iako nije bilo gotovo nikakvog vetra. Nosa
ti Ed Godfri iz čete ATje podigao i zadenuo.
Ponovo je pala.
Godfri je podigao i zabio u zemlju. Bila je sa
svim prosta - veličina metar sa metar i po, crve-
no-plava. svilena zastava sa parom belih ukrštenih
65. mačeva. Bila je to lična ratna zastava Džordža
Armstronga Kastera, znak njegovog generalskog
čina. Obično je nosio narednik Hjuz, sredovečni
Irac iz Godfrijeve čete.
63_________________________________ Veličanstveno popodne
Kapetan Bentin se udobno smestio izuvenih či
zama, upola slušajući kako se De Rudio i Kif već
drugo veće uzastopce prisećaju italijanskog gra
đanskog rata. Zevao je.
- Dve noći uzastopce nisam oka sklopio - obrati
se on dvojici svojih drugara obuzetih razgovorom.
- A imam osećaj da nam DŽEK sprema noćni
marš. Uradio je to kod Vašite i uradiće opet.
Ne volim da budem grub, ali ja sam starac, kome
je potreban odmor radi lepóte. —Umotao se u će
be bez ijedne druge reči, ignorišuči podrugljive
primedbe ove dvojice.
Tek što je sklopio oči, začuo je ordonansa, koji
se iz pomrčine raspitivao za poručnika Godfrija.
- Eno ga tamo ispod onog drveta - reče vojnik.
Ordonans je nabasao na Bentina.
- Poručnik Godfri?
Bentin se pridigao, nalik na iznenada probu
đenog medveda.
- Zar ti ličim na Godfrija? - režao je. —Šta je?
- Naređeno mi je da nađem poručnika Godfrija
i obavestim ga da je kod generala Kastera oficir
ski sastanak.
Ordonans je bio mladić, koji je pokušavao da
pušta brkove. Bentin uzdahnu.
- Dobro, sinko - reče blago - reći ću tvom po
66. ručniku ako ga vidim. Bio je tamo u onom pravcu.
—Pokazao je prema drveću, bliže reci, Ordonans
je salutirao, promucao izvinjenje što je probudio
najstarijeg kapetana u puku i odjurio u mrak, koji
se spuštao.
Čim se mladić udaljio dovoljno da ga ne može čuti,
Bentin je eksplodirao. Kif i De Rudio mu priđoše.
— Jesam li vam rekao —obratio im se, imiti
rajući ljutnju, —nema odmora za proklete. Oficir
ski zbor. Da se kladimo da je noćni marš?
Italijan i Irac odbiše klađenje. Sva trojica su po
žurili da nađu Kasterov šator.
Veličanstveno popodne 64
Kada su Bentin i ostali pristigli, Kaster je već
bio otišao.
- Noćni marš - reče im Vim Edžerli.
Pojavio se i Reno.
- Jesu li starešine spremne? - raspitivao se.
- Mi smo uvek spremni majore - odgovori mu
Bentin veselo.
- Ti nisi - reče Edžerli Kifu sa staloženim osme
hom. - Ti si zadužen za komoru.
Kif glasno opsova. Bentin se smejao.
- Požuri —reče on podsmešljivo vitkom, crno-
kosom Ircu. —Odavde ih čujem kako njaču i ržu.
Treba im očinska ljubav.
U žurbi i zbrci, šest stotina i nešto vojnika, dese
tak civila i gotovo pedeset indijanskih izviđača.
67. ekako su se našli na stazi usred mrkle, letnje no
ći. Nije bilo mesečine. Kretali su se brzo tako da
su čete u zaštitnici, bile primorane da kasaju.
Ljudi na čelu i začelju kolone su, povremeno lup
kajući po čuturicama i porcijama pričvršćenim za
sedlo, omogućavali onima ispred i iza njih da se o-
rijentišu u mraku.
Mnogi ljudi, a ponekad i cele čete bi, u pomrči
ni skretale sa staze u gusti šiprag. Glasne psovke
mešale su se sa uznemirenim frktanjem konja,
nasuprot čitavom horu mula, koje su njakale od
pozadi.
Iznenada su zastali bez reči objašnjenja sa čela
kolone. Voda je imala takav alkalni ukus da konji
i mule nisu hteli da je piju, a njihovo odbijanje i-
zazivalo je psovke i galamu, koju su Kaster i prat
nja čuli dve milje napred. Kaster je odjahao na
trag do čete A i potražio kapetana Majlsa Moj
lena.
- Pošaljite De Rudija i jednog posilnog dole do
kapetana Kifa. Recite mu da zbije komoru.
Nešto kasnije, De Rudio i trubač Vilijem Hardi
iz čete A , jahali su što su mogli brže po totalnoj
pomrčini, prema komori. Bez teškoća pronadoše
Kifa, koji je Ijutitim, povišenim glasom, svojim ir
skim naglaskom, izdavao naređenja.
Žalio se Bentinu, koji se zajedljivo smejao.
—General Kaster traži da ne zaostaješ sa komo
rom - obavesti De Rudio prilično iscrpljenog Kifa.
Bentin je predupredio eksploziju veselom pri-
medbom. - E, pa probajte sami. Ja sam prvog da
na radio ovaj posao i nije bilo baš kao na izletu.
Dovedite malo vojnike da povuku ove magarce.
65_________________________________ Veličanstveno popodne
68. Kif je uzdahnuo glasno.
- To je najpametnije što sam noćas čuo, stari
moj.
Bentin se nasmešio, potapšao Irca po leđima i o-
djahao napred.
Veličanstveno popodne_________________________________ ^
Na povratku, De Rudio je stalno zastajkivao.
—Ma, ovuda, gospodine —reče trubač Hardi ne-
strjpljivo, posle trećeg zaustavljanja. Bio je to mla
dić svetle kose od dvadeset pet godina, dugih, pla
vih brkova.
—Znam ja gdeee je, —odgovori De Rudio kratko.
—Pa, zašto onda zastajkujemo?
—Imaš belog kooonja. Mogu pomiiisliti da smo
Indij aaanci.
Nastavili su put, često se zaustavljajući.
Iznenada, četvorica „Indijaaanaca“ opkoliše
dvojicu glasnika. Čuli su prigušene ratne pokliče,
a zatim brzi govor na jeziku, koji De Rudiju nije
bio ni engleski ni italijanski. Potegao je pištolj i
zapeo ga.
Posle tišine, koju je izazvalo škljocanje oružja,
začuo se prodoran smeh.
—Ko to ide? —čuo se glas kapetana Toma Ka
stera.
—Tome? Tome? —pitao je De Rudio. —Jeeesi
to ti?
—A ko drugi? - odgovori generalov brat. - Ovi
Arikari su pomislili da ste protivnička izvidnica. -
Nasmejao se ponovo s radosnim prizvukom olak
šanja. —Šta radite ovde? Jeste li zalutali?
69. Trubač Hardi poče glasno da se smeje.
De Rudio pokuša da ga u mraku pogledom smi
ri ali, naravno, bez uspeha.
- Nosimo poruku za generala —odgovori De
Rudio ukočeno.
- Pa, dobro ste me uplašili - Tom Kaster se pri
gušeno nasmejao.
- Vi ste nas još viiiše - odvrati De Rudio i pri
druži se opuštenom smehu.
67 Veličanstveno popodne
7. konjički se ponovo zaustavio kraj malog po
toka. Umorni konji i mule pili su vodu. Iscrpljeni
vojnici su polegali, omotavajuči uzde oko ruku
i pokušavajući da ukradu malo sna.
Nikakva naređenja nisu stizala sa čela kolone,
pa se oprema i sedla nisu skidali. Čete najbliže
čelu, počele su da pale vatre, pa su ih sledile i osta
le. Mule su se vrzmale i rđavo vezan teret počeo je
da klizi. Poneki je i spadao. Užurbani vojnici nisu
mogli mnogo da učine, pa su ubrzo potpuno odu-
stah.
JUTRO
NEDELJA, 25. JUN 1876.
Potporučnik Čarls Varnum i njegov izviđački o-
dred od jedanaest ljudi, stigao je do Vraninog
Gnezda u 2,30 sati ujutro. Nije bilo mesečine i sa
70. mo im je slabo svetio zvezda pomagalo pri izlasku
iz uske doline i usponu uz zapadnu padinu geolo
ške izrasline, koju su Indijanci odvajkada koristili
kao osmatračnicu. Jedna strana strmog brda bila
je gola i tu su vezali konje. Ostavili su ih na čuva
nje dvojici momaka Arikarija, Crnoj Lisici i Biku,
i počeli da se penju. Mič Bojer i jedan debeli, sre
dovečni Indijanac po imenu Beli Labud, predvodi
li su grupu.
Varnum je protrljao svoje pocrvenele očne kap
ke i prilegao da odrema, dok sunce na istoku ne
proviri dovoljno da mogu da vide predeo na zapa
du. Maglovito je registrovao gunđanje Vrana, koji
su pokazivali prema vatrama vojnika, jasno vidlji
vim na severu i istoku. Pored Belog Labuda bila su
tu još dvojica Vrana, jedan iskusni izviđač po ime
nu Gonjeni i drugi Ses-his, ili Kovrdžavi. Usam
ljeni Čarli Rejnolds, još s povezom oko ruke, nad
gledao je preostale Arikarije, koje je predvodio
trideset sedmogodišnji Ari-čit, ili Rakijasti Rog.
Bili su tihi i mladi su buljili u noć, a stariji sledili
Varnumov primer, pokušavajući malo da dremnu.
Posle nekoliko sati, Bojer je probudio Varnu
ma. Tajanstveno svetio praskozorja i vedro nebo,
uobičajeno za istočnu M ontanu, omogućavali su
pogled miljama na zapad. Čitavih petnaest milja,
zemljište je sa njihove uzvišice, podsećalo na re
brastu dasku za pranje veša, uski useci i jaruge oi
vičeni nepristupačno strmim grebenima i uzviše-
njima. Pojas tamnije obojene ravnice mogao se
videti između petnaest i dvadeset milja na zapad.
- Liti Big Horn - obavesti Bojer vođu izviđača.
- Vidite logor?
Veličanstveno popodne 68
71. Varnum je naprezao svoje natekle oči. Odmah
nuo je glavom.
- Vidite im dim od vatri? - insistirao je Bojer.
- Ja ga vidim - reče Čarli Rejnolds. Varnum se
složio da je izmagliea, koju su mu pokazali, dim
od logorske vatre Sijuksa.
Vrane i Arikari su uzbuđeno govorili. Varnum,
koji je pomalo razumevao njihov jezik, čuo je da
spominju krdo konja.
- Gde je? - raspitivao se.
- Vidite one erve - pokazivao mu je Bojer. - O-
davde liče na bezbroj smeđih crva.
Varnum nije video ništa, ali počeo je da piše
poruku Kasteru.
69_________________________________ Veličanstveno popodne
Kao kuriri su određeni dvojica Arikarija, Pre
teči Medved, dvadeset jednogodišnjak, i Bik,
koji je čuvao konje. Preteći Medved je jahao voj
nog konja, a Bik je kaskao za njim na indijanskom
poniju. Preteći Medved uđe u istureni logor izvi
đača, koji su ostali sa kolonom, stigavši skoro tri
sata po izlasku sunca. Izviđači su kuvali doručak,
mahom kafu, i Preteči Medved se našao u sre
dištu pažnje dok je mirno pijuckao iz limenog
lončića i kratko odgovarao na radoznala pitanja.
Fred Džerard, četrdesetšestogodišnji poštanski
prevodilac iz Fort Linkolna, nije baš dobro spavao
i trgao se uz psovku kada ga je neko, ne baš než-
72. no, munuo čizmom po nozi. Čovek u čizmama bio
je Džordž Armstrong Kaster. Lice mu je bilo crve
no od uzbuđenja.
—Džerarde, diži se - naredio je. - Neki izviđači
su se vratili odozgo i ja mislim da bi trebalo da po
đemo tamo.
Ono „tamo“, pokazalo se da je istureni logor iz
viđača gde je, tek pridošli momak, Bik, potvrđi
vao prisutnima priču Pretečeg Medveda. Indijanci
počeše da se skidaju i preoblače u „ratnu“ odeču.
Povadili su vrećice sa melemima, svetinje svako
me od njih, a čitav taj ritual pratili su prigušenim
mrmljanjem.
Kaster je ujahao u logor, žustro, po običaju.
Smešio se očigledno dobro raspoložen. Bio je u
pratnji Džerarda i Toma Kastera. Posle razmene
pozdrava, potražio je bezizraznog Krvavog Noža.
Uz široki osmeh i namigivanje u pravcu Toma Ka
stera, skrenuo je Indijančevu pažnju na svog mla
đeg brata.
- Brat se uplašio - obratio se svom najomiljeni
jem izviđaču, misleći pri tom na svog brata, Toma.
- Srce mu treperi od straha. Oči mu kolutaju od
muke čim čuje za novosti o Sijuksima.
Okupljene Indijance je to jako zabavljalo. Tom
Kaster se dobroćudno smeškao, naviknut na zadir
kivan]e starijeg brata. Čak se i turobni Krvavi
Nož blago nasmešio.
—Kada budemo tukli Sijukse —nastavio je Ka
ster - on će biti čovek.
Krvavi Nož odgovori bez oklevanja na grlenom
arikariju.
- Šta kaže? - obrati se Kaster Džerardu.
Veličanstveno popodne 70
73. —Kaže da će biti toliko Sijuksa da ćemo se bori
ti s njima dva ili tri dana.
Kaster se nasmejao.
- A ja mislim da ćemo svršiti s njima za jedan
dan - reče on vedro.
Varnumovu poruku od Pretečeg Medveda uzeo
je gotovo nemarno, poštujući protokol, delovao je
gotovo nezainteresovano dok se šalio sa Krvavim
Nožem. Nozdrve mesnatog nosa su mu se raširile
i to je bila jedina spoljna reakcija na sadržinu
beleške.
U tom trenutku pojavio se stariji vodnik Vilijem
Šerou, plavokosi tridesetogodišnjak, koji je ne
obično podsečao na Toma Kastera i bio najstariji
podoficir u puku, s ordonansima za taj dan. Bili su
to mladići odabrani zbog spoljneg izgleda i dobrog
održavanja opreme. Tu čast su imali dva trubača:
Douz iz čete G i Martin iz Bentinove čete H. Ka
ster klimnu glavom rasejano.
Odmah zatim, u pratnji Freda Džerarda i dvoji
ce Arikarija, ili kratko Rij a, Kaster se uputio za
glasnikom, Pretećim Medvedom ka Vraninom
Gnezdu. Dvojica Indijanaca u Kasterovoj pratnji
su bili Repati Bik, koji je ponosno nosio svoju pla
vu bluzu sa naredničkim oznakama i mladić gru
bog izgleda, po imenu Mali Hrabri. Onaj prvi je
već imao četrdeset pet godina i prošao ratnički vek
za Indijance, ali po svom iskustvu i držanju prema
mlađima, bio je prirodni vođa, mada pomalo ko
mičnog izgleda.
71 Veličanstveno popodne
74. Blizu začelja kolone Reno i njegov nekadašnji
ađutant Beni Hodžson, kuvali su kafu i pripremali
dvopek. Kapetan Bentin, koji tog jutra nije imao
sreće kao ribolovac, ponudio im se da pomogne u
savladavanju bogatog doručka. Mule su se od
marale, a četne komordžije su hvatale samo one,
koje su nosile hranu, da bi obezbedili doručak
ogladnelim vojnicima. Izuzev poneke psovke i
njakanja, sve je ostalo bilo mirno.
- Pitam se kada će Kaster narediti da se pregru-
pišemo u bataljone? —oglasi se Reno.
Bentin sleže ramenima. —Verovatno sutra kada
završi opkoljavanje Indijanaca i bude spreman za
napad. Ti ćeš dobiti laku dužnost ali ja ću, izgleda,
provesti još jednu noć tražeći u pomrčini zgodno
mesto da pređem potok. Meni će zapasti da bu
dem krilni u opkoljavanju i da pređem najduži
put. - Kiselo.se nasmešio.
- Kao kod Vašite? - dobacio je Hodžson.
- Kao kod Vašite - složi se Bentin, mada mu se
u očima nije ogledao osmeh sa usana.
Odnekud se pojavio kapetan Jejts, krupni, pla
vokosi komandant čete F.
- M ajore, general je otišao u izviđanje, a nešto
od tovara se pogubilo i jedan od mojih narednika
bi da se vrati putem i pokuša da ga nađe. - Pogle
dao je Renoa nesigurno. —Ako se vi ne protivite,
gospodine.
Reno je mahnuo rukom u znak odobravanja.
Jejts se ukočeno udaljio, a Reno okrenuo Hodž
sonu.
- Bojim se da nas je general Kaster pepustio sa
mima sebi dok je on u nekakvom izviđanju. Kako
Veličanstveno popodne_________________________________ 12
75. sve ukazuje da nam je neprijatelj vrlo blizu, mož
da bi trebalo da preuzmemo komandu i uvedemo
borbenu gotovost?
Reno je govorio Hodžsonu, ali je odgovo
rio Bentin pošto mu se mladi Beni pogledom
obratio za pomoć. I sam Reno je krajičkom
oka posmatrao Bentina dok se obraćao Hodž
sonu.
—Da sam na tvom mestu, ne bih uradio ništa
—reče Bentin, —dok ne vidimo gde su Indijan
ci. Druga stvar su tragovi u pesku. Sledio sam
ih bar u deset pohoda dosad. Ovaj bi mogli da
sledimo čitavo leto i izbijemo i na Pacifik, a
da ne naidemo na jednog jedinog Indijanca^ Ne
- nastavio je - ne bih krenuo u poteru dok DŽEK
ne kaže.
Reno odmahnu glavom nestrpljivo.
Bentin se namerno osmehnuo mladome Hodž
sonu, koji se zagledao u vedro, plavo nebo.
—Ne bi se petljao u to, je h? - upitao je.
Hodžson je posmatrao nasmejano kapetanovo
lice pogledom u kome se ocrtavala i uznemirenost
i ljutnja. Bentinov osmeh se nije gubio i Hodžson
odhuknu glasno.
—Ipak mislim da bi trebalo nešto da uradimo —
promrmljao je Reno.
73 Veličanstveno popodne
Narednik Vilijem Kertis iz čete F bio je tamno
put čovek od tridesetak godina. Nosio je opuštene
brkove, a lice mu je bilo neobrijano, obraslo cr
nom, strnjikavom bradom. S dvojicom Iraca nešto